← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-989/2002 od 24. svibnja 2006.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-989/2002 od

  1. svibnja
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-989/2002 od
  3. svibnja
  4. NN 70/2006 (26.6.2006.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-989/2002 od
  5. svibnja
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1701 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenule Lj. P., S. P., M. G. i S. K., sve iz D., koje zastupa J. B., odvjetnica iz O., na sjednici održanoj
  7. svibnja
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukida se: – rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1726/01-2 od
  9. studenoga
  10. godine, – rješenje Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-485/00-2 od
  11. ožujka
  12. godine i – rješenje Općinskog suda u Osijeku, broj: Pr-265/99-5 od
  13. rujna
  14. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  15. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1726/01-2 od
  16. studenoga
  17. godine, kojim je odbijena kao neosnovana revizija izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-485/00-2 od
  18. ožujka
  19. godine. Tim je rješenjem potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku, broj: Pr-265/99-5 od
  20. rujna
  21. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena tužba podnositeljica protiv tuženika, Osnovne škole D. iz D., radi povratka na rad.
  22. U ustavnoj tužbi podnositeljice ističu da su živjele u D. i radile u Osnovnoj školi prije okupacije, te da su za vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku ostale u svojim kućama i »nisu napustile D. iako su Hrvatice.« Navode da za vrijeme okupacije nisu radile, a da su se, po uspostavi hrvatske vlasti, obratile ravnatelju škole usmeno i Uredu za prosvjetu i školu sa zahtjevom da ih se vrati na rad, gdje su obaviještene da će biti pozvane na rad kada se nastava u potpunosti uspostavi, ali da ih radi malog broja djece ne mogu pozvati. Ističu da nisu nikada obaviještene od »hrvatske škole« usmeno ili pismeno da su dobile otkaz, niti je takva odluka od strane tijela škole donesena, a da su tek pred podnošenje tužbe saznale da su odjavljene u MIORH-u s
  23. srpnja
  24. godine (greškom navedeno
  25. godine). Prema mišljenju podnositeljica, činjenica da nisu pismenim putem zatražile zaštitu prava nije dokaz da zaštitu prava od tuženika nisu zahtijevale. Pozivaju se na drugačiju odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-584/1995 u kojoj je taj sud izrazio stajalište da »(...) se radi o tužbi na utvrđenje pa pravo na podizanje takve tužbe valja ocjenjivati prema odredbi članka
  26. stavka
  27. i
  28. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – u daljnjem tekstu ZPP). Podizanje takve tužbe nije vezano za rok već je pretpostavka za podnošenje tužbe na utvrđenje između ostalog postojanje pravnog interesa, pa ukoliko ne bi postojao pravni interes tada se tužba odbacuje.«. Podnositeljice navode da su se tijekom postupka koji je prethodio ustavnosudskom pozivale i na Uredbu predsjednika Republike Hrvatske o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 55/91., u daljnjem tekstu: Uredba), prema kojoj, s obzirom da su zatečene na okupiranom području, nije mogao prestati radni odnos. Prema mišljenju podnositeljica, sudovi su u osporenim rješenjima pogrešno primijenili propise, na način da nisu sudili na temelju članka
  29. ZPP-a i Uredbe. Smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članka
  30. stavka
  31. i članka 54., te odredba članka
  32. (117.) stavka
  33. Ustava Republike Hrvatske. Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da smatraju povrijeđenim i ustavno pravo propisano člankom
  34. stavkom
  35. Ustava Republike Hrvatske. Predlažu Ustavnom sudu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih rješenja.
  36. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Osijeku, broj: Pr-265/
  37. Ustavna tužba je osnovana.
  38. Prema članku
  39. stavku
  40. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/
  41. i 49/
  42. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
  43. Uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku broj: Pr-265/99 i dokumentaciju koja prileži ustavnosudskom spisu, razvidno je sljedeće: – podnositeljice su
  44. travnja
  45. godine podnijele tužbu Općinskom sudu u Osijeku u kojoj ističu da uspostavom hrvatskih vlasti nisu pozvane na rad u Osnovnu školu D., da im nije uručena nikakva odluka o njihovom radnopravnom statusu, niti se vode u evidenciji zaposlenika škole, a da imaju saznanja da su odjavljene kod MIORH-a s danom
  46. srpnja
  47. godine. Smatraju da im, sukladno odredbama Uredbe, nije mogao prestati radni odnos. Postavljaju tužbeni zahtjev na utvrđenje da su zaposlenice Osnovne škole D. na neodređeno vrijeme u neprekinutom trajanju od dana zasnivanja radnog odnosa za svaku, te im pripadaju sva prava po osnovi rada, od dana zasnivanja radnog odnosa, pa nadalje (točka I.), da se tuženiku naloži da podnositeljice vrati na rad, prizna im sva prava po osnovi rada te im isplati naknadu pripadajuće plaće od
  48. siječnja
  49. godine kao dana uspostave hrvatske vlasti na okupiranom području, pa nadalje, za svaki mjesec do povratka na rad (točka II.), te da se tuženik obveže naknaditi im parnični trošak (točka III.); – tuženik, u odgovoru na tužbu, uz ostalo navodi da podnositeljice nisu podnosile školi nikakav zahtjev za zaštitu svojih prava ili prigovor u pismenom obliku iako mu je poznato da su se podnositeljice »usmeno obraćale ali i županijskom uredu za prosvjetu i šport pri kulturi«; – prvostupanjski sud je
  50. rujna
  51. godine održao ročište na kojem je proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka i podnositeljica, te izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, a na tom ročištu je i zaključio glavnu raspravu. Na tom ročištu je opunomoćenik tuženika izjavio da nije nikada uručio podnositeljicama odluku o prestanku radnog odnosa, te da »preslike istih prilaže sudu u spis«, a opunomoćenica podnositeljica precizirala je tužbeni zahtjev na način da je, pored dosadašnjeg zahtjeva dodala i zahtjev na utvrđenje da su odluke o prestanku radnog odnosa podnositeljicama ništave; – sud prvog stupnja osporenim rješenjem odbacio je tužbu kao nedopuštenu, utvrđujući da podnositeljice nisu tražile zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom tuženika, pozivajući se pri tome na članak
  52. stavke
  53. i
  54. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/
  55. i 65/95.), kao i prihvaćenu sudsku praksu (Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev-1439/97 od
  56. rujna 1997.); – podnositeljice su protiv prvostupanjskog rješenja podnijele žalbu u kojoj, pored ostalog ističu da su za svoj status saznale uvidom u izlistanja Fonda MIORH-a, ali kako nikada nisu primile odluke o prestanku rada, koje su morale prethoditi odjavama, nisu znale tko ih je odjavio, niti po kojoj osnovi. U žalbi postavljaju pitanje da nije jasno kome su trebale uputiti zahtjev za zaštitu prava, kad ni uspostavom hrvatske vlasti i nastave u Dalju nisu imale saznanja tko je njihova prava povrijedio i je li ih povrijedio. Podnositeljice u žalbi ističu da je tek na posljednjem ročištu tuženik dostavio odluke o prestanku rada datirane s
  57. godinom, međutim ističu da ih tuženik ni na raspravi nije uručio podnositeljicama, već ih je u jednom primjerku predao na sud, a sud je na istoj raspravi zaključio glavnu raspravu, zbog čega se podnositeljice o tome nisu mogle očitovati; – drugostupanjski sud rješenjem je odbio žalbu podnositeljica i potvrdio prvostupanjsko rješenje, bez obrazloženja u odnosu na žalbene navode podnositeljica u svezi nemogućnosti očitovanja; – Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju, navodeći da su i prema pravnom stajalištu tog suda nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbu podnositeljica odbacili kao nedopuštenu, s obzirom da podnositeljice nisu postupile sukladno odredbama članka
  58. stavaka
  59. i
  60. Zakona o radu, odnosno za zaštitu prava se nisu obratile poslodavcu.
  61. Razmatrajući ustavnu tužbu sa stajališta ustavnih prava istak­nutih u ustavnoj tužbi, Ustavni sud s posebnom pozornošću ističe navode podnositeljica razvidne iz spisa predmeta, prema kojima se smatraju »oštećene u odnosu na sve ostale učitelje s okupiranog područja i to one koji su stekli status prognanika pa su temeljem Uredbe Ministarstva prosvjete i športa zadržali radno-pravni status zaposlenika škola u kojima su radili prije okupacije, a i u odnosu na učitelje koji su tijekom okupacije zasnovali radni odnos s tamošnjim vlastima, pa su važećim propisima Republike Hrvatske zadržali pravo na rad u školama u kojima su zatečeni s uspostavom hrvatske vlasti«. Drugim riječima, podnositeljice tvrde da im je uskraćeno ostva­ri­vanje prava iz radnog odnosa, s obzirom da nisu imale status prognanika, niti im je radnopravni status priznat uspostavom hrvatske vlasti, jer u trenutku prestanka okupacije nisu bile zatečene na radu u školi. S tim u svezi potrebno je istaći sljedeće: S obzirom na činjenične i pravne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud napominje da se ispitivanje navedenih povreda ustavnih prava podnositeljica mora sagledati u kontekstu izvanrednog stanja i s njim povezane modifikacije načela zakonitosti koja je postojala na području na kojem je smještena škola u kojoj su podnositeljice imale zasnovan radni odnos. Naime, iz spisa predmeta razvidno je da podnositeljice nisu znale kojim je to odlukama (i kojeg tijela) prestao njihov radni odnos, niti kakav je sadržaj tih odluka. Činjenice da su se podnositeljice usmeno javljale tuženiku, kao i županijskom uredu za prosvjetu i šport (što je potvrdio i tuženik u odgovoru na tužbu), u provedenom sudskom postupku nisu uopće cijenjene, odnosno nisu cijenjene kao relevantne. Nadalje, iz spisa predmeta razvidno je da su na ročištu na kojem je završena glavna rasprava podnositeljice od tuženika saznale da postoje odluke kojima im je prestao radni odnos, a koje je odluke, prema raspravnom zapisniku, tuženik priložio u spis. Međutim, na žalbene navode podnositeljica u kojima ističu da im tuženik nije na raspravi uručio odluke, te da su uskraćene u svom pravu na očitovanje, drugostupanjski sud se u obrazloženju rješenja uopće nije očitovao. U svezi navoda ustavne tužbe u dijelu u kojem podnositeljice ističu da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi na utvrđenje, pozivajući se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju broj: Rev-584/1995, prema kojem pravo na podizanje takove tužbe nije vezano uz rok, već je pretpostavka za podnošenje, između ostalog, postojanje pravnog interesa, Ustavni sud cijeni potrebnim istaći da se u osporenim rješenjima sudova prvog i drugog stupnja ne navodi sadržaj tužbenog zahtjeva koji se odbacuje, dok je iz spisa razvidno da se doista dio tužbenog zahtjeva odnosi na utvrđenje da su podnositeljice zaposlenice tuženika na neodređeno vrijeme od dana zasnivanja radnog odnosa, odnosno da bi se moglo raditi o tužbi na utvrđenje.
  62. Odredbom članka
  63. stavka
  64. Ustava propisano je: Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima, te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositeljicama osigurava pravično suđenje. To pravo uključuje, uz ostalo, i zahtjev prema sudovima da provedu temeljito ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje stranke predlažu u postupku. Pravo na pravično suđenje, uz ostalo, također zahtijeva i da stranke u postupku imaju mogućnost saznanja o svim dokazima koji se izvode u postupku i o svim očitovanjima koje je u spis dostavila protivna stranka ili netko treći, kao i mogućnost komentiranja takvih dokaza i očitovanja. Slijedom navedenog, a polazeći od utvrđenja sadržanih u točki
  65. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju postupak koji je prethodio ustavnosudskom nije bio vođen na način da ispunjava zahtjeve ustavnog jamstva na pravično suđenje propisanog člankom
  66. stavkom
  67. Ustava Republike Hrvatske, te da je podnositeljicama povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Iz istih razloga Ustavni sud cijeni da je podnositeljicama povrijeđeno i ustavno pravo na rad i slobodu rada zajamčeno člankom
  68. Ustava Republike Hrvatske.
  69. Utvrdivši povredu ustavnih prava podnositeljica, zajamčenog člancima
  70. stavkom
  71. i
  72. Ustava Republike Hrvatske, Ustavni sud nije razmatrao postojanje povrede ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom, propisanog člankom
  73. stavkom
  74. Ustava.
  75. U svezi s istaknutom povredom odredbe članka
  76. stavka
  77. Ustava, napominje se da ta odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u smislu odredbe članka
  78. stavka
  79. Ustavnog zakona.
  80. Slijedom navedenog, na temelju članaka
  81. i
  82. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci ove odluke. Odluka o objavi u »Narodnim novinama«, točka III. izreke, temelji se na članku
  83. stavku
  84. Ustavnog zakona. Broj: U-III-989/2002 Zagreb,
  85. svibnja
  86. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 70/2006-1701 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 70/2006 Broj dokumenta u izdanju: 1701 Donositelj:Ustavni sud Republike Hrvatske Datum tiskanog izdanja: 26.6.
  87. ELI: /eli/sluzbeni/2006/70/1701 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  88. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.