← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1285/2004 od 28. lipnja 2006. i Izdvojeno mišljenje

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1285/2004 od

  1. lipnja
  2. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1285/2004 od
  3. lipnja
  4. i Izdvojeno mišljenje NN 81/2006 (19.7.2006.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1285/2004 od
  5. lipnja
  6. i Izdvojeno mišljenje USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1962 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Z. F. iz Z., na sjednici održanoj
  7. lipnja
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: – presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-614/03-2 od
  9. siječnja
  10. godine – presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-2849/97 od
  11. rujna
  12. godine. III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  13. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-614/03-2 od
  14. siječnja
  15. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja (tužitelja u parničnom postupku radi utvrđenja i činidbe), izjavljena protiv presude Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-2849/97 od
  16. rujna
  17. godine. Presudom Općinskog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio utvrđenje prava otkupa stana u Z., B. D. 2, sada u vlasništvu Republike Hrvatske, i nalaganje tuženiku, Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, da kao prodavatelj sklopi s podnositeljem, kao kupcem ugovor o prodaji navedenog stana, sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine« broj 43/
  18. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 58/95., 11/96., 68/98., 96/99.). Istom presudom podnositelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak.
  19. Podnositelj smatra da su mu osporenim aktima, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrijeđena ustavna prava propisana člankom
  20. stavkom 2., člankom
  21. stavkom
  22. i člancima 56.,
  23. i
  24. Ustava Republike Hrvatske. Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da se podnositelj poziva i na povredu ustavnog prava na poštovanje njegova obiteljskog života, zajamčenog člankom
  25. Ustava. Navodi da je zaključkom Komande Garnizona broj: 24-344/88 od
  26. rujna
  27. godine prihvaćena njegova molba za dodjelu stana iz stambenog fonda (bivše) JNA, te da je Viša vojnoliječnička komisija pri Vojnoj pošti 5027,
  28. ožujka 1990., u tom smislu izdala Nalaz, ocjenu i mišljenje broj 347/347, kojim utvrđuje da su zbog teških bolesti podnositeljeve kćeri, A. F., rođene
  29. godine, u slučaju podnositelja potrebni: – red prvenstva za dobijanje stana, – stanovanje u dijelovima grada s najmanje aerozagađivanja, – stanovanje na nižim katovima, i – korištenje većeg stana iz odgovarajuće skupine. U istom su aktu naznačene i teške bolesti od kojih boluje podnositeljeva kći (Lista teških bolesti, točke: 1/d, 2/a, 2/d i 3/d, »Službeni vojni list« broj 5/86.). Podnositelj nadalje navodi da mu je od Komande garnizona Zagreb dostavljena obavijest kojom se podnositelj obavještava da mu je prema pregledu izvoda donijetih rješenja o davanju stanova na korištenje, broj 1910 od
  30. travnja
  31. godine, Stambena komisija Komande garnizona Zagreb dodijelila na korištenje 2,5 sobni stan u Z., I. 48, ulaz 2, IV. kat desno, tada u vlasništvu SSNO. U istom Izvodu iz pregleda rješenja o dodjeli stana na korištenje broj24-344 od
  32. travnja 1991., istodobno je utvrđeno da se podnositeljeva molba za stan skida s evidencije, budući da je »stambeno pitanje rešeno konačno«. Kako dodijeljeni stan nije odgovarao potrebama njegove bolesne kćeri (100% invalid – nepokretna i slijepa osoba), podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da taj stan nikada nije ni počeo koristiti, jer je podnio molbu za njegovu zamjenu drugim odgovarajućim stanom, pozivajući se pritom na navedeni Nalaz, ocjenu i mišljenje Više vojnoliječničke komisije od
  33. ožujka
  34. godine. Podnositelj uz ustavnu tužbu u tom smislu prilaže i opsežnu medicinsku dokumentaciju, te nalaze i mišljenja nadležnog Centra za socijalnu skrb u vezi s njegovom obiteljskom situacijom (uz cerebralnu paralizu i sljepoću jednog djeteta, dijagnosticiran je i dijabetes kod oba roditelja i ostalo dvoje djece). Stambena komisija Komande garnizona Zagreb izdala je
  35. listopada
  36. godine rješenje broj: 6-373, kojim podnositelju »ustupa u otkup« 2,5 stan u Z., B. D.
  37. Prema navodima podnositelja, rješenje od
  38. listopada
  39. godine predstavlja odgovor na njegovu zamolbu za zamjenu prethodno dodijeljenog mu stana u Z., I. 48, drugim odgovarajućim stanom (B. D. 2). U tom smislu podnositelj ističe: »Zamjena stana je udovoljena, pa se tako rješenje od
  42. (...) ne može smatrati rješenjem kojim sam tada stekao stanarsko pravo, nego rješenje od
  45. Kako sam stanarsko pravo po rješenju od
  48. stekao na temelju propisa koji su tada bili na snazi, mišljenja sam da mi se naknadno status nositelja stanarskog prava nije mogao osporavati, te se na temelju toga proglašavati ništavim«. Zbog navedenih razloga podnositelj osporava utemeljenost presuda suda prvog i drugog stupnja, smatrajući da ispunjava pretpostavke za otkup spornog stana.
  49. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-2849/
  50. Ustavna tužba je osnovana.
  51. Prema članku
  52. stavku
  53. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02., 49/
  54. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo). U ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navede u ustavnoj tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava zajamčena. Pri tome se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
  55. Razmatranjem cjelokupne dokumentacije priložene u spisu predmeta, uključujući i sve pojedinačne akte navedene u točki
  56. obrazloženja ove odluke, utvrđeno je sljedeće: – u osporenoj presudi Općinskog suda u Zagrebu utvrđeno je da među strankama konkretnog parničnog postupka nije sporna činjenica podnositeljevog useljenja u stan u Z., B. D. 2, na temelju rješenja Stambene komisije tadašnje Komande garnizona Zagreb od
  57. listopada
  58. godine. Tim rješenjem podnositelju ustavne tužbe ustupljen je navedeni stan u otkup, pri čemu je ono trebalo služiti kao osnova za zaključenje ugovora o otkupu stana. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud u Zagrebu utvrdio je ništavim rješenje od
  59. listopada
  60. godine, kojim se sporni stan ustupa podnositelju u otkup. Ništavost rješenja oglašena je pozivom na članak
  61. u vezi s člancima
  62. i
  63. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, koja je stupila na snagu
  64. srpnja
  65. godine (»Narodne novine« broj 36/91.), koji glase: Članak
  66. Zabranjuje se raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine. (...) Zemljišnoknjižni odjel nadležnog općinskog suda izvršit će po službenoj dužnosti zabilježbu zabrane iz st.
  67. ovog članka u zemljišnim knjigama. Članak
  68. Vlada Republike Hrvatske može na prijedlog zainteresiranog tijela ili osobe odlučiti da se određena nekretnina izuzme od zabrane utvrđene člankom
  69. ove uredbe. Članak
  70. Pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno odredbama ove uredbe, ništav je. Sudovi i drugi organi u Republici Hrvatskoj neće priznati pravne učinke sklopljenih pravnih poslova odnosno donijetih pravnih akata protivno odredbama ove uredbe. U osporenoj presudi Općinskog suda u Zagrebu utvrđeno je »da je rješenje Komande garnizona o ustupu stana u otkup od
  71. listopada
  72. godine ništavo temeljem čl.
  73. citirane Uredbe. Dakle, tuženik (podnositelj ustavne tužbe – op.) nije ovlaštenik prava na podnošenje zahtjeva za otkup, odnosno samog otkupa stana jer temeljem tog ništavog rješenja nije mogao steći stan. pravo na prijepornom stanu. Ovome ide u prilog i činjenica, a koju tužitelj na ročištu
  76. g. nije osporio, da je pred ovim sudom vođen postupak za iseljenje ovdje tužitelja iz prijepornog stana, te je nepravomoćnom odlukom njemu naloženo iseljenje iz istog«. Slijedom iznesenoga, Općinski sud u Zagrebu ocijenio je da podnositelj ustavne tužbe ne ispunjava pretpostavke propisane člankom
  77. u vezi s člankom
  78. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa je tužbeni zahtjev podnositelja utvrdio neosnovanim. – Županijski sud u Zagrebu prihvatio je činjenična utvrđenja i pravno stajalište Općinskog suda u Zagrebu, ističući da je sporni stan na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske (»Narodne novine«broj 52/91.), postao vlasništvo Republike Hrvatske. Prema stajalištu suda drugog stupnja, Općinski sud u Zagrebu pravilno je utvrdio ništavim rješenje od
  79. listopada
  80. o ustupanju stana u Z., B. D. 2, u otkup podnositelju ustavne tužbe.
  81. U postupku zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, pokrenutim ustavnom tužbom podnositelja, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim presudama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom
  82. stavkom
  83. Ustava i ustavno pravo na pravnu zaštitu i štovanje obiteljskog života, propisano člankom
  84. Ustava. Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđena je i povreda odredbe članka
  85. stavka
  86. Ustava, kojom je propisano da je obitelj pod osobitom zaštitom države, te povreda opće ustavne obveze države da stvara uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život, a koja proističe i utemeljena je na članku
  87. Ustava.
  88. Prema ocjeni Ustavnog suda, u provedenom sudskom postupku nadležni sudovi utemeljili su osporene presude na tumačenju mjerodavnog prava koje se s aspekta zaštite navedenih ustavnih prava podnositelja i s aspekta navedenih ustavnih odredbi ne bi moglo smatrati ustavnopravno prihvatljivim. Podnositelj je prije stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravovaljano stekao pravo na korištenje stana iz stambenog fonda bivše JNA, sada Republike Hrvatske (Ministarstva obrane). To unatoč činjenici da je ništavim rješenjem od
  89. listopada
  90. godine podnositelju »ustupljen u otkup« drugi stan u Z. (B. D. 2) od onog koji je podnositelju prethodno pravovaljano dodijeljen na korištenje (I. 48). Iz obrazloženja osporene prvostupanjske i drugostupanjske presude razvidno je da su odbijanje tužbenog zahtjeva podnositelja sudovi utemeljili isključivo na rješenju Stambene komisije Komande garnizona od
  91. listopada 1991., odnosno na isticanju njegove ništavosti (uzrokovane činjenicom da je sporno rješenje doneseno nakon stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske). Sudovi nisu uzeli u obzir niti su se u obrazloženjima osporenih presuda na bilo koji način očitovali o okolnostima vezanim uz prethodno pravovaljano stečeno pravo podnositelja na korištenje (prvotno mu dodijeljenog) stana iz stambenog fonda bivše JNA (sada Republike Hrvatske – Ministarstva obrane), iz kojeg proizlazi i pravo podnositelja da mu se prizna svojstvo nositelja stanarskog prava. Sudovi se nisu očitovali ni o povezanosti (»ništavog«) rješenja o »ustupu na otkup« (drugog) stana od
  92. listopada
  93. i pravovaljanog akta o dodjeli (prvog) stana na korištenje od
  94. travnja
  95. godine, razmatrajući njihov međusobni odnos u svjetlu okolnosti koje su dovele do donošenja drugog (»ništavog«) rješenja. Prema ocjeni Ustavnog suda, činjenici što podnositelj nije bio u mogućnosti – zbog konkretnih, neprijepornih i pravno relevantnih razloga vezanih uz zdravstveno stanje članova njegove obitelji – započeti korištenje stana koji mu je pravovaljano dodijeljen na korištenje (I. 48), odnosno činjenici da je podnositelju zbog toga »ustupljen u otkup« drugi odgovarajući stan u Z., B. D. 2 (pa i unatoč tome što je to učinjeno naknadno i »formalno nepravovaljano«), ne može se odreći svako značenje s aspekta ustavnog jamstva jednakosti svih pred zakonom. U konkretnoj pravnoj situaciji, odbijanje sudova da podnositelju priznaju bilo kakva prava na stanu u Z., B. D. 2, uključujući i pravo na njegov otkup, a osobito činjenica da je, prema navodima prvostupanjskog suda, donesena nepravomoćna presuda o iseljenju podnositelja i njegove obitelji iz navedenog stana, ne mogu se opravdati nikakvim ustavnopravno prihvatljivim razlozima. Ni iz obrazloženja odlukâ nadležnih sudova ni iz spisa predmeta nisu razvidni opravdani razlozi zbog kojih se podnositelju uskraćuju prava na spornom stanu, a ponajmanje su razvidni razlozi koji bi mogli opravdati posljedice što ih osporene presude imaju za podnositelja i dostojanstvo njegovog obiteljskog života.
  96. Prema ustaljenom pravnom stajalištu Ustavnog suda, odluke sudova moraju biti utemeljene na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava koji se primjenjuje u svakom pojedinom slučaju. Prema ocjeni Ustavnog suda, nadležni sudovi u tumačenju i primjeni mjerodavnog prava na konkretan slučaj nisu uvažili posebne okolnosti tog slučaja, pri čemu je Ustavni sud imao u vidu odredbe članka
  97. stavka 1., članka
  98. stavka
  99. i članka
  100. Ustava. Stoga su nadležni sudovi, odbijajući tužbeni zahtjev podnositelja, postupili u konkretnom slučaju na način koji se s aspekta zaštite podnositeljevih ljudskih prava ne bi mogao smatrati nužnim u demokratskom društvu utemeljenom na načelima jednakosti, poštivanja prava čovjeka i vladavine prava. U predmetu podnositelja ustavne tužbe ne bi se moglo reći da mjere koje su poduzela državna tijela, a kojima se zadire u podnositeljevo pravo na poštivanje obiteljskog života, udovoljavaju zahtjevima vladavine prava. Naime, odluke koje bi za posljedicu imale gubitak priznavanja podnositelju prava na stan nameću podnositelju nerazmjeran teret koji iznimno teško pogađa njega i njegovu obitelj, a što se ne bi moglo opravdati neposrednom društvenom potrebom, odnosno društvenim interesom koji se osporenom odlukom želi zaštititi. Stoga, uvažavajući sve posebne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da nadležni sudovi nisu u dostatnoj mjeri pazili na pravičnu ravnotežu koja se u konkretnom slučaju morala postići između interesa podnositelja s jedne strane i interesa države s druge strane, za što su u mjerodavnom pravu, a osobito polazeći od članka
  101. stavka 1., članka
  102. stavka
  103. i članka
  104. Ustava, s obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom slučaju, imali osnovu. Zaključno, Ustavni sud u svjetlu konkretnih i posebnih okolnosti slučaja vezanih uz osobna ljudska prava podnositelja, a uvažavajući osobito teško zdravstveno stanje podnositeljeve kćeri koje zahtijeva primjerene uvjete stanovanja, ocjenjuje da su nadležni sudovi svojim presudama, koje teško pogađaju podnositelja i sve članove njegove obitelji, povrijedili podnositeljevo ustavno pravo na jednakost pred zakonom i štovanje njegova obiteljskog života.
  105. Ocjenu osnovanosti podnositeljevih razloga Ustavni sud razmotrio je i s aspekta članka
  106. Ustava, kojim je Ustavom Republike Hrvatske uređena zaštita slabih, nemoćnih i invalidnih osoba, pa s tim u vezi smatra potrebnim napomenuti sljedeće: Člankom
  107. Ustava propisano je da slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba (stavak 1.), i da posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni život (stavak 2.). Iz odredbi članka
  108. Ustava slijedi da je država na sebe preuzela brigu o socijalnoj sigurnosti određenih kategorija osoba i odnose na tom području uređuje zakonom i kolektivnim ugovorom. Odredbe kojima se štite socijalna prava izvedene su iz određenja Republike Hrvatske kao socijalne države (članak
  109. Ustava). Polazeći od razloga podnositelja ustavne tužbe i činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu, Ustavni sud ocjenjuje da se u slučaju podnositelja ustavne tužbe i njegove obitelji radi o osobama koje uživaju ustavna prava iz članka
  110. Ustava. Prema stajalištu Ustavnog suda, ne utvrdivši na jasan i nedvojben način datum koji bi bio relevantan za ocjenu postojanja ili nepostojanja podnositeljevog prava na otkup stana, sudovi su propustili uzeti u obzir i obvezu države na posebnu skrb o osobama iz članka
  111. Ustava.
  112. Ustavni sud je pri razmatranju konkretne pravne stvari imao u vidu i stajališta iznesena u presudi Yildiz protiv Austrije (zahtjev broj 37295/97) od
  113. listopada
  114. godine. U toj presudi Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu izrijekom je utvrdio da odluke nadležnih tijela država-članica, u mjeri u kojoj mogu utjecati na prava zaštićena člankom
  115. stavkom
  116. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine-Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/
  117. – pročišćeni tekst, 8/
  118. – ispravak, 14/02.), moraju biti nužne u demokratskom društvu, to jest opravdane neposrednom društvenom potrebom i, osobito, razmjerne legitimnom cilju koji se želi postići.
  119. Na temelju članaka
  120. i
  121. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci. Odluka o objavi temelji se na članku
  122. Ustavnog zakona. Broj: U-III-1285/2004 Zagreb,
  123. lipnja
  124. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Petar Klarić, v. r. * * * Na temelju članka
  125. stavka
  126. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/
  127. i 49/
  128. – pročišćeni tekst) i članaka
  129. i
  130. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 181/03.), dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku, broj: U-III-1285/2004 od
  131. lipnja
  132. Protivim se izreci i obrazloženju odluke, broj: U-III-1285/2004 donesene na sjednici Ustavnog suda
  133. lipnja
  134. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). I. Iz spisa predmeta razvidno je sljedeće činjenično stanje: – zaključkom Komande Garnizona, broj: 24-344/88 od
  135. rujna
  136. godine, prihvaćena je molba podnositelja za dodjelu stana iz stambenog fonda (bivše) JNA, te mu je rješenjem o dodjeli stana na korištenje Komande garnizona, broj: 1910 od
  137. travnja
  138. godine, dodijeljen na korištenje stan u Zagrebu, Ivanićgradska 48, IV. kat, desno; – podnositelj u taj stan nije nikada uselio; – podnositelju je rješenjem koje je doneseno na temelju članka
  139. Pravilnika o stanovima JNA (»Službeni vojni list«, broj 9/
  140. i 11/91.), bez naznake donositelja, od
  141. listopada
  142. godine »ustupljen u otkup dvoiposoban stan u garnizonu Zagreb, Ulica Braće Domani 2, V. kat, broj stana 511.« U rješenju se navodi da ono služi kao osnova za sklapanje ugovora o otkupu tog stana od nadležne ustanove i ne može služiti za korištenje stana po drugoj osnovi; – podnositelj je nakon tog datuma uselio u taj stan i koristi ga sa svojom djecom; – na raspravi održanoj
  143. ožujka
  144. godine podnositelj je iskazao da se u stanu u Ivanićgradskoj 48 nalazila stanarka koju nije bilo moguće iseliti, pa se javio JNA radi rješavanja pitanja dodjele drugoga stana. Potom su mu dostavili navedeno rješenje od
  145. listopada
  146. godine. Također je naveo da ga je Ministarstvo obrane šest puta pokušalo iseliti iz predmetnog stana u Zagrebu, Braće Domany 2; – podnositelj se u tužbi niti tijekom prvostupanjskog postupka nije pozivao na posebne socijalne uvjete svoje obitelji (bolest i invalidnost), već je isticao da ima pravo na otkup stana u Zagrebu, Braće Domany
  147. II. U osporenoj presudi Općinskog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio utvrđenje da ima pravo na otkup stana u Zagrebu, Braće Domany 2, uz nalaganje Ministarstvu obrane da kao prodavatelj sklopi ugovor o prodaji predmetnog stana. Nakon provedenog dokaznog postupka, taj je sud utvrdio ništavim rješenje od
  148. listopada
  149. godine, kojim se sporni stan ustupa podnositelju u otkup. Ništavost rješenja oglašena je pozivom na članak
  150. u vezi s člancima
  151. i
  152. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, koja je stupila na snagu
  153. srpnja
  154. godine (»Narodne novine« broj 36/
  155. – u daljnjem tekstu: Uredba). Taj sud utvrđuje »tužitelj nije ovlaštenik prava na podnošenje zahtjeva za otkup, odnosno samog otkupa stana jer temeljem tog ništavog rješenja nije mogao steći stan. pravo na prijepornom stanu. Ovome ide u prilog i činjenica, a koju činjenicu tužitelj na ročištu
  158. g. nije osporio, da je pred ovim sudom vođen postupak za iseljenje ovdje tužitelja iz prijepornog stana, te je nepravomoćnom odlukom naloženo iseljenje iz istog.« Taj sud utvrđuje da podnositelj ne ispunjava pretpostavke iz članka
  159. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine« broj 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 58/95., 11/96., 68/
  160. i 96/99.), vezano uz članak
  161. istoga Zakona, te je stoga utvrđeno da je tužbeni zahtjev podnositelja neosnovan. Županijski sud u Zagrebu prihvatio je činjenična utvrđenja i pravno stajalište Općinskog suda u Zagrebu, ističući da je sporni stan na temelju Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 52/91.), postao vlasništvo Republike Hrvatske. Prema stajalištu suda drugog stupnja, Općinski sud u Zagrebu pravilno je utvrdio ništavim rješenje od
  162. listopada
  163. o ustupanju stana u Z., B. D. 2, u otkup podnositelju ustavne tužbe. Kako podnositelj svoj zahtjev temelji na ništavoj odluci, osnovano je sud prvoga stupnja, po odredbi članaka
  164. i
  165. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tužbeni zahtjev odbio, utvrđuje drugostupanjski sud. Na zapisniku od
  168. pred Općinskim sudom u Zagrebu tužitelj Zlatko Fadljević izjavljuje: »Mene je tuženik pokušao 6 puta iseliti iz predmetnog stana, a zadnji pokušaj je odgođen te sam ja podnio žalbu Ustavnom sudu, te je on donio odluku da me se ne dira. Ja nemam nikakvo drugo rješenje osim predmetnog dostavljenog uz tužbu.« Inače presuda o iseljenju Zlatka Fadljevića iz stana, Ulica Braće Domany 2 postala je pravomoćna
  171. godine. Provjerom ovosudnog spisa broj: U-VIII-189/95 notorno je da je Gradski sekretarijat za graditeljstvo, stambene i komunalne poslove, promet i veze – Područni ured Medveščak dana
  174. godine na temelju članka
  175. Zakona o stambenim odnosima, rješenjem naložio Zlatku Fadljeviću da u roku od tri dana isprazni stan u Zagrebu, Braće Domany 2/V te isti preda na raspolaganje Republici Hrvatskoj pod prijetnjom izvršenja. Naime, Zlatko Fadljević nema nikakve pravne osnove boraviti u tom stanu jer nema nikakvo rješenje o dodjeli. On se poziva na rješenje o otkupu od 1.10.
  176. godine za taj stan, ali ne može se izdati rješenje o otkupu a da nema rješenja o dodjeli i korištenju stana. Na ovo rješenje dotični nije izjavio žalbu pa je isto postalo pravomoćno. Međutim, Fadljević je od Ustavnog suda tražio privremenu obustavu izvršenja čemu je Ustavni sud i udovoljio rješenjem od
  179. godine. Dakle, rješenje o iseljenju Zlatka Fadljevića iz stana u Zagrebu, Ulica Braće Domany 2 je res iudicata kao i odluka Općinskog suda u Zagrebu od
  182. godine. III. Za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe Uredbe koje glase: Članak
  183. Zabranjuje se raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine. (...) Zemljišnoknjižni odjel nadležnog općinskog suda izvršit će po službenoj dužnosti zabilježbu zabrane iz st.
  184. ovog članka u zemljišnim knjigama. Članak
  185. Vlada Republike Hrvatske može na prijedlog zainteresiranog tijela ili osobe odlučiti da se određena nekretnina izuzme od zabrane utvrđene člankom
  186. ove uredbe. Članak
  187. Pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno odredbama ove uredbe, ništav je. Sudovi i drugi organi u Republici Hrvatskoj neće priznati pravne učinke sklopljenih pravnih poslova odnosno donijetih pravnih akata protivno odredbama ove uredbe. Sukladno članku
  188. Uredbe, sudovi u provedenom postupku nisu priznali pravne učinke odluke o ustupu stana u otkup od
  189. listopada
  190. godine, jer je ta Odluka ništava, budući je donesena nakon stupanja na snagu navedene Uredbe. Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koja je stupila na snagu
  191. srpnja
  192. godine je propis prisilne naravi koji se mora striktno primjenjivati. Člankom
  193. Uredbe je propisano da Vlada može odlučiti da se neka nekretnina izuzme od zabrane raspolaganja koja je propisana tom Uredbom. Dakle, podnositelj se trebao obratiti Vladi Republike Hrvatske da donese odluku o izuzimanju od zabrane raspolaganja prijepornoga stana, te bi nakon donošenja te odluke, Odluka od
  194. listopada
  195. godine bila valjana. S druge strane, podnositelj nije nikada uselio u stan u Zagrebu, Ivanićgradska 48, te stoga nije stekao ni stanarsko pravo na tom stanu. Naime, člankom
  196. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/
  197. i 42/86.), koji je bio na snazi
  198. godine u vrijeme donošenja odluka u ovom postupku, propisano je da se stanarsko pravo stječe danom useljenja u stan na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove. Člankom
  199. tog Zakona je propisano da nije dopušteno useliti u stan i koristiti ga bez pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, ako tim Zakonom nije drugačije propisano. Podnositelj u dijelu svojih navoda u ustavnoj tužbi, aludira da mu je odobrena zamjena stanova iz Ivanićgradske 48 u Braće Domany
  200. Međutim, odluka o dozvoli zamjene stanova nije nikada donesena, tako da nisu osnovani navodi o zamjeni stanova zbog teškog zdravstvenog stanja podnositelja i njegove djece. Dakle, podnositelj nije stekao stanarsko pravo niti na jednom od dva navedena stana u Zagrebu. Samo nositelj stanarskog prava može temeljem članka
  201. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo otkupiti stan. Kako on nema stanarsko pravo, ne može stan niti otkupiti. IV. Uvažavajući sve okolnosti slučaja, smatram da je Ustavni sud morao odbiti ustavnu tužbu podnositelja, jer podnositelj ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za otkup spornog stana u Zagrebu jer nije nositelj stanarskog prava. Posebno je neprihvatljivo stajalište Ustavnog suda izraženo u točki
  202. obrazloženja Odluke. Točno je da prema ustaljenom pravnom stajalištu Ustavnog suda, odluke sudova moraju biti utemeljene na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava koji se primjenjuje u svakom pojedinom slučaju. Međutim, krajnje je proizvoljno utvrđenje da nadležni sudovi u tumačenju i primjeni mjerodavnog prava na konkretan slučaj nisu uvažili posebne okolnosti tog slučaja, a koje bi se odnosile na odredbe članka
  203. stavka 1., članka
  204. stavka
  205. i članka
  206. Ustava. Također nije prihvatljivo stajalište da su nadležni sudovi, odbijajući tužbeni zahtjev podnositelja, postupili u konkretnom slučaju na način koji se s aspekta zaštite podnositeljevih ljudskih prava ne bi mogao smatrati nužnim u demokratskom društvu utemeljenom na načelima jednakosti, poštivanja prava čovjeka i vladavine prava. Upravo suprotno, u predmetu podnositelja može se utvrditi da mjere koje su poduzela državna tijela, udovoljavaju zahtjevima vladavine prava. Naime, Ustavni sud je u brojnim odlukama (npr. odluke broj: U-III-2769/2005 od
  207. rujna 2005., U-III-3985/2004 od
  208. rujna 2005., U-III-1637/2001 od
  209. listopada 2003., U-III-218/2001 od
  210. prosinca
  211. i dr.) izrazio stajalište prema kojem su svi akti doneseni od bivše JNA, nakon stupanja na snagu navedene Uredbe
  212. srpnja
  213. godine, ništavi i temeljem takvih akata nitko ne može steći bilo kakva prava. To stajalište trebalo je primijeniti i u slučaju podnositelja, a ne odstupiti od ustaljene sudske i ustavnosudske prakse bez valjanog i dobro promišljenog razloga. Iz tih razloga, podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom koje je zajamčeno člankom
  214. stavkom
  215. Ustava, kao ni sve druge ustavne odredbe na koje se poziva obrazloženje odluke. Zagreb,
  216. srpnja
  217. Sudac Vice Vukojević, v. r. Odluka, NN 81/2006-1962 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 81/2006 Broj dokumenta u izdanju: 1962 Donositelj:Ustavni sud Republike Hrvatske Datum tiskanog izdanja: 19.7.
  218. ELI: /eli/sluzbeni/2006/81/1962 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  219. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.