← Hrvatska

Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1152/2000 i dr. od 18. travnja 2007. i Obrazloženje suprotnog glasa

Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1152/2000 i dr. od

  1. travnja
  2. i Obrazloženje suprotnog glasa Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1152/2000 i dr. od
  3. travnja
  4. i Obrazloženje suprotnog glasa NN 43/2007 (25.4.2007.), Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1152/2000 i dr. od
  5. travnja
  6. i Obrazloženje suprotnog glasa USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1470 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj
  7. travnja
  8. godine, donio je ODLUKU I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukidaju odredbe članka
  9. stavka
  10. i članaka 30., 31.,
  11. i
  12. stavka
  13. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/
  14. i 92/05.). II. Odredba članka
  15. stavka
  16. Zakona o mirovinskom osiguranju iz točke I. ove izreke prestaje važiti
  17. prosinca
  18. godine. III. Odredbe članaka 30., 31.,
  19. i
  20. stavka
  21. Zakona o mirovinskom osiguranju iz točke I. ove izreke prestaju važiti
  22. prosinca
  23. godine. IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. i RJEŠENJE I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  24. stavka
  25. točke
  26. i članaka 178.,
  27. i
  28. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/
  29. i 92/05.). II. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 147/02.). III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  31. Zakon o mirovinskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOMO) donesen je
  32. srpnja 1998., objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 102 od
  33. srpnja 1998., stupio je na snagu osmog dana od objave (
  34. kolovoza 1998.), a počeo se primjenjivati
  35. siječnja
  36. godine. ZOMO je dosada više puta mijenjan i dopunjavan, i to: – člankom
  37. Zakona o plaćanju doprinosa za mirovinsko osiguranje u
  38. godini, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 71 od
  39. srpnja 1999.; – Zakonom o izmjeni Zakona o mirovinskom osiguranju, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 127 od
  40. prosinca 2000.; – Zakonom o izmjeni Zakona o mirovinskom osiguranju, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 59 od
  41. lipnja 2001.; – Zakonom o dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 109 od
  42. prosinca 2001.; – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 147 od
  43. prosinca
  44. (u daljnjem tekstu: ZID ZOMO/2002); – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 117 od
  45. srpnja 2003.; – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, objavljenom u »Narodnim novinama« broj 30 od
  46. ožujka 2004.; – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 177 od
  47. prosinca 2004., i – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 92 od
  48. srpnja
  49. Budući da su se dani stupanja na snagu ZOMO-a i ZID-a ZOMO/2002 razlikovali od dana početka njihove primjene (usp. članke
  50. do
  51. ZOMO-a i članak
  52. ZID-a ZOMO/2002), u obrazloženju ovog rješenja spominjat će se samo dani početka njihove primjene. O neustavnosti pojave razlikovanja stupanja na snagu od početka primjene zakona i drugih propisa Ustavni sud je izvijestio Hrvatski sabor u Izvješću, broj: U-X-80/2005 od
  53. lipnja 2006., objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 64 od
  54. lipnja
  55. Obrazloženje odluke I. Članak
  56. stavak
  57. ZOMO-a
  58. Iz prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  59. ZOMO-a, koji je Ustavnom sudu podnijela Đurđica Reesch (U-I-1814/2001), razvidno je da predlagateljica osporava ustavnost (i) članka
  60. stavka
  61. ZOMO-a, koji glasi: Članak
  62. stavak 2.

(2)Zavod općim aktom određuje uvjete pod kojima se smatra da je osiguranik uzdržavao člana obitelji, kao i uvjete prestanka prava na obiteljsku mirovinu zbog nastale promjene u imovnom stanju, odnosno prihodima koji su bili jedan od uvjeta za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu. Predlagateljica smatra nesuglasnim s člankom
  1. Ustava rješenje prema kojem Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO) određuje uvjete pod kojima se udovica, odnosno udovac iz članka
  2. stavka
  3. točke
  4. ZOMO-a smatraju uzdržavanim članovima obitelji umrlog osiguranika, a neustavnim smatra i »Odluku Zavoda za mirovinsko osiguranje, njegovo tumačenje članka
  5. i primjenu u praksi«. Prijedlog je djelomice osnovan.
  6. Ustavni sud ocjenjuje da je članak
  7. stavak
  8. ZOMO-a nesuglasan sa zahtjevima koji proizlaze iz načela vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske propisane u članku
  9. Ustava. Navedenim se člankom prenose ovlasti za uređenje u njemu naznačenih pravnih odnosa na pravnu osobu s javnim ovlastima (HZMO), a da se istodobno ovlastima HZMO-a pri uređenju tih odnosa ne postavljaju nikakve granice. Zbog naravi odnosa čije uređenje u cijelosti prepušta HZMO-u, Ustavni sud ocjenjuje da su člankom
  10. stavkom
  11. ZOMO-a na HZMO prenesene zakonodavne ovlasti, za što ne postoji ustavna osnova. 3.
  12. U odluci i rješenju, broj: U-I-659/1994, U-I-146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999 od
  13. ožujka
  14. (»Narod­ne novine«, broj 31/00.; u daljnjem tekstu: Odluka/2000), Ustavni sud je utvrdio da se zakon koji dopušta posvemašnju neizvjesnost u pogledu krajnjeg učinka svojih odredaba ne može smatrati zakonom koji je utemeljen na načelu vladavine prava niti zakonom u kojem je utjelovljeno načelo pravne izvjesnosti (točka 19.
  15. Odluke/2000). Ustavni sud je u Odluci/2000 utvrdio i sljedeće: – načelo pravne izvjesnosti traži da budu zadovoljena dva zahtjeva koja proizlaze iz izraza »propisan zakonom« ili »sukladan zakonu«. Prvo, zakon mora biti svima dostupan na odgovarajući način: građaninu mora biti omogućeno saznanje o tome što je pravno pravilo koje će se u danim okolnostima primijeniti na dotični slučaj. Drugo, odredba se ne može smatrati »zakonom« sve dok nije formulirana dovoljno precizno da građaninu omogući da prema njoj uskladi svoje ponašanje: njemu se mora omogućiti – po potrebi, uz odgovarajući savjet – da predvidi, do stupnja koji je razuman u danim okolnostima, posljedice koje njegovo ponašanje može uzrokovati; – zakon mora biti dovoljno jasan u svojim odredbama kako bi građaninu pružio primjereno saznanje u kojim se okolnostima i pod kojim se uvjetima kreće ovlast javnih vlasti; – zakon koji daje »diskrecijske« ovlasti javnim vlastima mora ukazati na opseg te ovlasti, a stupanj preciznosti koji se od zakona zahtijeva mora ovisiti o osobitosti materije o kojoj se radi. Bilo bi suprotno vladavini prava da zakonska ovlaštenja dana javnim vlastima bude izražena u odredbama koje sadrže neograničenu moć. Dosljedno tome, zakon mora ukazati na opseg svake ovlasti povjerene javnim vlastima, i na dostatno precizno formuliran način korištenja tih ovlasti, imajući u vidu legitimne ciljeve i mjere koje su potrebne kako bi se pružila odgovarajuća zaštita pojedincu od arbitrarnog uplitanja javnih vlasti (točka 19.
  16. Odluke/2000). Konačno, u Odluci/2000 Ustavni sud utvrdio je i to, da se o slobodnom djelovanju nadležnog tijela može govoriti tek nakon što se zakonom jasno odrede djelokrug i granice ovlasti tog tijela, postupak po kojem ono djeluje i način na koji se kontrolira ispunjavanje propisanih zakonskih zahtjeva. Iz toga slijedi da će načelo vladavine prava biti poštivano samo u slučaju ako zakonske odredbe budu dovoljno određene prema onima na koje se odnose, kako u pogledu njihovih prava i obveza, tako i u pogledu postupka u kojem se o tim pravima i obvezama odlučuje, odnosno ako posljedice koje će izazvati budu izvjesne za sve na koje se zakon treba primijeniti. (točke 19.
  17. i 19.
  18. Odluke/2000). Pri utvrđenju navedenih načela Ustavni sud je imao u vidu i pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u presudama Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva od
  19. travnja
  20. (broj 4/1977/22/35., broj zahtjeva 00006538/74., Series A No. 30, točka 49.), Silver i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od
  21. ožujka
  22. (broj 2/1981/41/60-66, broj zahtjeva 00005947/72 i dr., Series A No 61., točka 88.) i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva od
  23. kolovoza
  24. (broj 4/1983/60/94, broj zahtjeva 00008691/79, Series A No. 82., točke
  25. i 68.). 3.
  26. Primijene li se navedena opća pravna stajališta na konkretan slučaj, razvidno je da članak
  27. stavak
  28. ZOMO-a ne ispunjava zahtjeve koje pred njega postavlja načelo vladavine prava. Tim je člankom HZMO ovlašten na donošenje općeg akta kojim će odrediti: – uvjete pod kojima se smatra da je osiguranik uzdržavao člana obitelji, i – uvjete prestanka prava na obiteljsku mirovinu zbog nastale promjene u imovnom stanju, odnosno prihodima koji su bili jedan od uvjeta za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu. Sukladno navedenom, HZMO je ovlašten propisati što će se smatrati uzdržavanjem člana obitelji u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om, što će se smatrati nastalom promjenom u imovnom stanju, odnosno prihodima člana obitelji i pod kojim će uvjetima ta (prethodno utvrđena) promjena dovesti do prestanka prava na obiteljsku mirovinu u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om. Sažeto, zakonodavac je člankom
  29. stavkom
  30. ZOMO-a prepustio pravnoj osobi s javnom ovlašću da samostalno, neposredno i bez ograničenja propisuje materijalnopravne pretpostavke pod kojima se smatra da postoji, odnosno ne postoji određeni pravni odnos, što je zakonodavna djelatnost. Pri tome, odredbom članka
  31. stavka
  32. ZOMO-a nisu propisana nikakva, pa ni najopćenitija mjerila kojima bi se HZMO trebao voditi pri uređenju tih odnosa, što osporenoj odredbi daje obilježja vrijednosne »bianco-mjenice« u koju administracija sama upisuje pravilo ponašanja. Stoga članak
  33. stavak
  34. ZOMO-a nije u suglasnosti s načelom vladavine prava, najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđenom u članku
  35. Ustava, a osobito s načelima pravne sigurnosti i izvjesnosti pravnih propisa, kao njegovim sastavnim dijelovima.
  36. Ustavni sud na kraju napominje da u ovom ustavnosudskom postupku nije posebno razmatrao odluke o uvjetima pod kojima se smatra da je osiguranik uzdržavao člana obitelji i uvjetima prestanka prava na obiteljsku mirovinu zbog nastale promjene u imovnom stanju, odnosno prihodima u određenoj godini, koje HZMO donosi svake godine na temelju članka
  37. stavka
  38. ZOMO-a (za
  39. godinu, primjerice, ta je Odluka objavljena u »Narodnim novinama«, broj 34/07.), a koje u svom prijedlogu spominje predlagateljica. Te odluke, naime, nisu pravno relevantne za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog članka
  40. stavka
  41. ZOMO-a. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan u ustavnosudskom postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom (u postupku tzv. apstraktne kontrole zakona) ispitivati način na koji se određena zakonska odredba primjenjuje u upravnoj ili sudskoj praksi. Sukladno navedenom, te dijelove prijedloga Ustavni sud nije razmatrao.
  42. Na temelju članka
  43. stavka
  44. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/
  45. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud odlučio je kao u točki I. izreke odluke. Zbog nužne izmjene članka
  46. stavka
  47. ZOMO-a, za koju je potrebna prethodna provedba postupka izrade nacrta novog zakonskog rješenja i provedba zakonodavnog postupka, Ustavni sud je odlučio kao u točki II. izreke odluke. II. Članci 30., 31.,
  48. i
  49. stavak
  50. ZOMO-a
  51. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka
  52. i
  53. ZOMO-a podnio je Velimir Milošević (U-I-1152/2000). Slavko Brođanac podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 30., 31.,
  54. i
  55. stavka
  56. ZOMO-a (U-I-3137/2004). Osporeni članci ZOMO-a glase: Članak 30.
(1)Pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života (muškarac), odnosno kada navrši 60 godina života (žena) i 15 godina mirovinskog staža.
(2)Iznimno od odredbe stavka
  1. ovoga članka, pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik zaposlen s nepunim radnim vremenom kada navrši 65 godina života (muškarac), odnosno kada navrši 60 godina života (žena) i ako provede 15 godina u osiguranju. Članak
  2. Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno kada navrši 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža (žena). Članak 66.
(1)Roditelj kojega je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti ima pravo na obiteljsku mirovinu: 1) ako je do smrti osiguranika ili korisnika prava navršio, i to: otac – 60 godina života, a majka – 50 godina života ili 2) ako je otac mlađi od 60 godina života, a majka mlađa od 50 godina, ali je do smrti osiguranika ili korisnika prava nastala opća nesposobnost za rad, sve dok takva nesposobnost traje.
(2)Ako roditelj iz stavka
  1. točke
  2. ovoga članka tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu navrši godine života iz stavka
  3. točke
  4. ovoga članka, trajno zadržava pravo na mirovinu. Članak
  5. stavak 2.
(2)Polazni faktor za određivanje prijevremene starosne mirovine utvrđuje se tako da se polazni faktor iz stavka
  1. ovoga članka za svaki kalendarski mjesec smanjuje za 0,34% osiguraniku prije navršene
  2. godine života – muškarcu, odnosno
  3. godine života – ženi.
  4. Predlagatelj Velimir Milošević smatra da su članci
  5. i
  6. ZOMO-a nesuglasni s člancima
  7. stavkom
  8. i
  9. Ustava, te s člankom
  10. Zakona o radu. U prijedlogu ističe sljedeće: »Riječ je o najjednostavnijoj diskriminaciji po spolu jer su muškarci pod istim uvjetima osuđeni na pet godina duži rad ili pet godina duže čekanje na mirovinu nego li žene. (...) Ako je riječ o primjeni predrasude o ‘slabijem spolu’, moram (...) napomenuti kako se zna da u cijelom svijetu žene duže žive od muškaraca. Prema tome nema ni biološkog ni gospodarskog opravdanja za gornje čl. Zakona o mirovinskom osiguranju. U stvari, primjenom ovih načela odnosi bi upravo trebali biti obrnuti. (...) Ako se ovime želi odati priznanje i zahvalnost ženi na njenoj majčinskoj ulozi, onda je svrha potpuno promašena (ja bih, inače, od srca podržao Zakon koji bi upravo uvažavao majčinstvo što sadašnji uopće ne čini)«. Predlagatelj Slavko Brođanac ističe da »ovakvom zakonskom regulativom, na jedan način, temeljem spola propisuju se teži uvjeti za stjecanje ovog prava muškarcima – životna dob, a ujedno ženama se uskraćuje pravo da rade jednako dugo kao i muškarci ako im to odgovara. Ako se pravo na mirovinu stječe temeljem rada i uplate doprinosa po istoj stopi, neovisno o spolu, ostala prava iz rada ne ovise o spolu. A osim toga statistički gledano žene u prosjeku žive nekoliko godina duže od muškaraca, nema razloga samo temeljem spola propisivati i različite uvjete«. Zbog istovjetnih razloga predlagatelj osporava i članak
  11. ZOMO-a, navodeći: »Članak
  12. Zakona koji regulira pravo i uvjete pod kojima roditelji ostvaruju pravo na obiteljsku mirovinu gdje je propisana različita dob, otac 60 god. – majka 50 god. života. Kako je već naprijed izneseno nema razloga da otac ovo pravo ostvaruje stariji 10 godina od majke«. Konačno, nesuglasnost s Ustavom članka
  13. stavka
  14. predlagatelj nalazi u sljedećem: »Članak
  15. stavak
  16. Zakona o suprotnosti je sa ustavnim jamstvima jednakosti svih pred zakonom i ravnopravnosti spolova, gdje su propisani drugačiji uvjeti, 65 god. muškarac i 55 god. žena jer ako muškarac i žena ostvaruju pravo na prijevremenu starosnu mirovinu pod uvjetom da imaju isti broj godina, istu dužinu radnog staža i istu osnovicu za izračun mirovine, muškarac će imati 20,4% manju mirovinu«. Prijedlozi su osnovani.
  17. ZOMO propisuje različitu starosnu dob za ostvarivanje istovjetnih prava ovisno o spolu adresata u sljedećim slučajevima: – različita starosna dob za odlazak u starosnu mirovinu za muškarce, odnosno za žene (članak
  18. ZOMO-a), – različita starosna dob za odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu za muškarce, odnosno za žene (članak
  19. ZOMO-a), – različita starosna dob za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu za majku, odnosno oca umrlog osiguranika (članak
  20. ZOMO-a). – različita starosna dob za primjenu polaznog faktora za određivanje prijevremene starosne mirovine za muškarce, odnosno za žene (članak
  21. stavak
  22. ZOMO-a). Posebnost problema izvire iz činjenice što se za ostvarivanje istovjetnih prava propisuje različita starosna dob samo zbog toga što su adresati tih prava različitog spola. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske propisuju: Članak
  23. (...) jednakost, (...) i ravnopravnost spolova, (...) najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. Članak
  24. Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o (...) spolu, (...). Svi su pred zakonom jednaki. Iz navedenih ustavnih odredbi proizlazi zahtjev za poštivanjem rodne jednakosti u uređivanju, odnosno ostvarivanju istovjetnih prava, pa rješenja sadržana u člancima 31., 32.,
  25. i
  26. stavku
  27. ZOMO-a odstupaju od najviših vrednota i temeljnih jamstava ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ustavni sud je u odluci, broj: U-I-764/2004, U-I-2578/2004, U-I-2670/2004, U-I-3006/2004 i U-I-1452/2005 od
  28. ožujka
  29. (»Narodne novine«, broj 34/07.), izrazio pravno stajalište da članak
  30. Ustava ne zabranjuje zakonodavcu da prava i obveze pojedinih istovrsnih ili sličnih skupina uređuje različito, ako se time ispravljaju postojeće nejednakosti među tim skupinama ili za to postoje drugi opravdani, na Ustavu utemeljeni razlozi. Različito uređenje prava i obveza, međutim, smatrat će se diskriminirajućim ako propisano razlikovanje nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako se time ne ostvaruje legitimni cilj ili ako ne postoji razmjernost između propisane zakonske mjere i cilja koji se nastoji postići. U istoj je odluci Ustavni sud utvrdio da je zakonodavac slobodan procijeniti opravdava li različitost i u kojoj mjeri, u inače sličnim situacijama, različito uređenje prava i obveza, pri čemu opseg njegovih ovlasti ovisi o predmetu zakonskog uređenja i s njim povezanim činjenicama i okolnostima. U pravilu bi morali postojati vrlo jaki ustavnopravno prihvatljivi razlozi da bi Ustavni sud ocijenio suglasnim s Ustavom različitost zakonskog uređenja koje se temelji isključivo na razlici u osobinama navedenim u članku
  31. stavku
  32. Ustava. Ustavni sud upućuje na istovjetna stajališta Europskog suda za ljudska prava, izražena u točkama
  33. do
  34. presude Stec protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koju je
  35. travnja
  36. donijelo Veliko vijeće po zahtjevima više podnositelja (broj: 65731/01 i 65900/01), u kojoj se Europski sud za ljudska prava bavio zabranom diskriminacije po spolu u sustavu mirovinskog osiguranja Velike Britanije (u daljnjem tekstu: presuda Stec).
  37. Primijene li se navedena pravna stajališta na pravne odnose uređene osporenim člancima 30., 31.,
  38. i
  39. stavak
  40. ZOMO-a, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje ustavnopravno prihvatljivi razlozi zbog kojih bi Ustavni sud mogao ocijeniti suglasnim s Ustavom različito zakonsko uređenje starosne dobi za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu, te prava na obiteljsku mirovinu za majku, odnosno oca umrlog osiguranika, odnosno za primjenu polaznog faktora za određivanje prijevremene starosne mirovine, koje se temelji isključivo na razlici u spolu adresata ZOMO-a. Stoga je Ustavni sud ukinuo osporene članke 30., 31.,
  41. i
  42. stavak
  43. ZOMO-a zbog njihove nesuglasnosti s člancima
  44. i
  45. Ustava.
  46. Uvažavajući složenost problema vezanih uz izjednačavanje starosne dobi muškaraca i žena u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om, nesporno je da provedba potrebnih mjera zahtijeva duže vremensko razdoblje. Prethodno utvrđenje temelji se na razmatranju pravnih stajališta i nacionalnih zakonodavstava u pitanjima rodne jednakosti u sustavu socijalne sigurnosti u državama članicama Vijeća Europe i Europske unije i njihove usporedbe sa stanjem u Republici Hrvatskoj. Slijedom navedenog, u točkama
  47. i
  48. obrazloženja ove odluke prikazuju se pravna stajališta i stanje nacionalnih zakonodavstava u pitanju starosne dobi za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu u državama članicama Vijeća Europe i Europske unije, dok se točka
  49. obrazloženja ove odluke odnosi na stanje u tom pitanju u Republici Hrvatskoj.
  50. U točki
  51. obrazloženja ove odluke već je napomenuto da je u presudi Stec Europski sud za ljudska prava između ostaloga ispitivao i povrede članka
  52. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/
  53. – pročišćeni tekst, 9/
  54. – ispravak, 14/02., 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), vezane uz pravno pravilo prema kojem muškarci, odnosno žene u Velikoj Britaniji stječu pravo na starosnu mirovinu navršavanjem različitih godina života. Zbog usporedivosti problema s onim u Hrvatskoj, u nastavku se daje podrobniji prikaz činjenica, okolnosti i pravnih stajališta izraženih u presudi Stec. Slično kao u Hrvatskoj, i u Velikoj Britaniji se starosne mirovine financiraju u cijelosti iz Nacionalnog osiguravajućeg fonda u koji su svi poslodavci i većina radno aktivnog stanovništva, bili zaposleni ili samozaposleni, dužni uplaćivati obvezne doprinose. Obveza pojedinca da uplaćuje doprinose prestaje navršavanjem »godina za mirovinu«. Prema Tablici 4 britanskog Mirovinskog zakona iz 1995., muškarci rođeni prije
  55. travnja
  56. ostvaruju pravo na mirovinu s navršenih 65 godina života, a žene s navršenih 60 godina života (§§
  57. i
  58. presude Stec). Smatrajući da povlaštenoj starosnoj dobi za mirovinu nema mjesta u modernom društvu, britanska Vlada predložila je da se starosna dob za mirovinu izjednači na 65 godina života i za muškarce i za žene, a ne na nižu od toga, s obzirom na činjenicu da ljudi duže i zdravije žive, ali i zbog povećanja broja umirovljenika u odnosu na ukupan broj stanovništva. Procijenjeno je da bi odlazak u starosnu mirovinu muškaraca prije
  59. godine života koštao državu 9.8 milijardi funti godišnje bruto (što uključuje dodatne mirovine muškaraca u dobi između 60 i 65 godina i izgubljeni prihod Nacionalnog fonda od doprinosa tih muškaraca), ili neto iznos od 7.5 milijardi funta godišnje. Odlučeno je da se promjena uvede postupno, jer se ženama, na koje je ta promjena utjecala, i njihovim poslodavcima treba dati dovoljno vremena da se prilagode i organiziraju svoje financijske poslove i očekivanja (§§
  60. i
  61. presude Stec). Godine života za starosnu mirovinu muškaraca i žena počet će se izjednačavati 2010., a
  62. oba spola ići će u mirovinu s navršenih 65 godina života (§
  63. presude Stec). Europski sud za ljudska prava ispitao je slučaj s aspekta članka
  64. Konvencije. Pri njegovom razmatranju vodio je računa i o članku
  65. stavku
  66. točki (a) Direktive broj 79/7/EEC Vijeća Europskih zajednica od
  67. prosinca
  68. o progresivnoj implementaciji načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u području socijalne sigurnosti, razmotrivši istodobno i praksu Suda pravde europskih zajednica u primjeni članka
  69. navedene Direktive (§§
  70. –
  71. presude Stec). Slijedom toga, Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da je »ta razlika u godinama, potrebnima za ostvarivanje prava na mirovinu, bila opravdana sve do promjene društvenih prilika kada žene više nisu bitno oštećene zbog kraćeg radnog vijeka. Ta promjena, zbog svoje prirode, mora biti postupna, i bilo bi teško, pa i nemoguće točno odrediti neki trenutak kad je nepravednost prema muškarcima zbog različite dobi za umirovljenje prevagnula nad potrebom da se ispravi nepovoljan položaj žena« (§
  72. presude Stec). Budući da je britanska Vlada objavom Zelene knjige u prosincu
  73. (»Opcije za jednaku dob za ostvarivanje prava na mirovinu«, cm 1723, prosinac 1991.) učinila prve konkretne korake k izjednačavanju starosne dobi oba spola za ostvarivanje prava na mirovinu, a uvažavajući složenost tog procesa, kao i činjenicu da su i mnoge druge države članice Europske unije zadržale različitu dob u kojoj muškarci i žene stječu pravo na starosnu mirovinu, te da je u Europskoj uniji takav položaj priznat kao dopuštena iznimka od zabrane diskriminacije po spolu (§
  74. presude Stec), Europski sud za ljudska prava zaključio je sljedeće:
  75. U svjetlu izvornog opravdanja za mjeru koja je ispravljala financijsku nejednakost među spolovima (»izvorno, prema tome, različita starosna dob za umirovljenje bila je usmjerena na ispravljanje ‘stvarnih nejednakosti’ između muškaraca i žena i stoga se pokazuje objektivno opravdanom u smislu članka 14.« – § 61.), sporo napredujuće promjene u radnom vijeku žena i u nedostatku zajedničkog standarda među zemljama članicama (....), Sud nalazi da se Ujedinjenom Kraljevstvu ne može prigovarati zbog toga što jednaka starosna dob za ostvarivanje prava na mirovinu nije ranije uvedena.
  76. Budući da je napravila korak k izjednačavanju, Sud ne nalazi nerazumnim Vladine namjere da provede opsežne konzultacije i analize, niti se Parlament može kriviti što je
  77. godine odlučio provesti reformu polagano i u fazama. Uzevši u obzir vrlo dalekosežne i ozbiljne implikacije kako za žene tako i za gospodarstvo u cjelini, ovo su pitanja koja nedvojbeno potpadaju pod marginu procjene države.
  78. Pri razmatranju razdoblja potrebnog za izjednačavanje starosne dobi muškaraca i žena u sustavu mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske uređenog ZOMO-om, Ustavni sud razmotrio je i statističke podatke vezane uz to pitanje u državama članicama Vijeća Europe, odnosno Europske unije. Prema izvješću »Social Security Programs Throughout the World: Europe, 2006« (U.S. Social Security Administration, Office of Policy, September 2006., Volume I.), starosna dob za stjecanje prava na starosnu mirovinu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu u europskim državama, prema stanju u siječnju 2006., bila je sljedeća: Tablica
  79. DEMOGRAFSKA I DRUGA STATISTIKA O SOCIJALNOJ SIGURNOSTI,
  80. Država Ukupno stanovništva u milijunima Postotak: 65 godina života ili stariji Ovisni dio populacije - indeks a Očekivana životna dob (godine) Zakonska dob za starosnu mirovinu Zakonska dob za prijevremenu starosnu mirovinu b BDP po glavi stan. (US$) M Ž M Ž M Ž Albanija 3.1 8.3 54.5 71.7 77.4 65 60 c c 4,584 Andora 0.07 14 40.2 80.6 86.6 65 65 c c 24,000 Austrija 8.1 16.7 47.4 76.9 82.4 65 60 62.25 57.25 30,094 Bjelorusija 9.7 14.7 42.6 63.1 74.5 60 55 c c 6,052 Belgija 10.4 17.6 52.4 76.5 82.7 65 64 60 60 28,335 Bugarska 7.7 16.8 43.8 69.8 76.3 63 58.5 c c 7,731 Hrvatska 4.5 17.2 48.5 72.3 79.2 64 59 59 54 11,080 Cipar 0.8 12.1 47 76.7 81.6 65 65 63 63 18,776 Češka 10.2 14.2 40.4 73.1 79.4 61.5 55.66 58.5 52.66 16,357 Danska 5.4 15 51 75.5 80.1 65 65 60 60 31,465 Estonija 1.3 16.5 46.1 67 78 63 59.5 60 56.5 13,539 Finska 5.2 15.9 49.7 76 82.4 65 65 62 62 27,619 Francuska 60.4 16.6 53.3 76.6 83.5 60 60 c c 27,677 Njemačka 82.6 18.8 49.4 76.4 82.1 65 65 63 63 27,756 Grčka 11.1 18.2 48.1 76.1 81.3 65 60 60 55 19,954 - - - - - - - - - - - Mađarska 10 15.2 44.7 69.8 77.7 62 60 c c 14,584 Island 0.3 11.8 51 79.5 83.2 67 67 c c 31,243 Irska 4.1 10.9 45.1 75.9 81.1 65 65 c c 37,738 - - - - - - - - - - - Italija 58 20 51.5 77.5 83.6 65 60 c c 27,119 - - - - - - - - - - - Latvija 2.3 16.9 46.1 67.2 77.8 62 60.5 60 58 10,270 Lihtenštajn 0.03 12.4 42.4 76.1 83.2 64 63 60 60 25,000 Litva 3.4 15.5 47.7 67.9 78.6 62.5 60 57.5 55 11,702 Luksemburg 0.4 13.8 48.5 75.9 82.2 65 65 60 60 62,298 Malta 0.4 13.5 45.1 76.6 81.3 61 60 c c 17,633 Moldova 4.4 10.3 43.4 61.6 69.8 62 57 c c 1,510 Monako 0.03 22.6 60.7 75.8 83.7 65 65 60 60 27,000 Nizozemska 16.2 14.1 47.7 76.3 81.6 65 65 c c 29,371 Norveška 4.6 15 52.9 77.8 82.5 67 67 c c 37,670 Poljska 38.5 12.9 41.2 71.2 79 65 60 c c 11,379 Portugal 10.4 17.1 49 74.6 81.2 65 65 55 55 18,126 Rumunjska 21.7 14.8 43.4 68.7 75.7 63 57.75 58 52.75 7,277 Rusija 143 13.8 40.8 58.7 71.8 60 55 c c 9,230 San Marino 0.03 17 51 78.2 85.5 65 65 c c 34,600 Srbija d 10.5 14.1 47.9 71.7 76.4 63 58 c c 5,000 Slovačka 5.4 11.8 39.8 71.1 78.7 62 62 e e 13,494 Slovenija 2 15.6 42 73.5 80.7 61.5 55.33 c c 19,150 Španjolska 43 16.5 44.5 76.5 83.8 65 65 c c 22,391 Švedska 9 17.2 53.1 78.6 83 65 65 61 61 26,750 Švicarska 7.2 16 48.1 78.2 83.8 65 64 c c 30,552 Ukrajina 46.4 16.1 44.7 60.7 72.5 60 55 c c 5,491 Velika Britanija (UK) 59.6 16 51.2 76.7 81.2 65 60 c c 27,147 IZVORI: United Nations, Department of Economic and Social Affairs, Population Division, World Population Prospects: The 2004 Revision Population Database, available at http://esa.un.org/unpp; Human Development Report 2005, prepared for the United Nations Development Programme (New York: Oxford University Press, 2005); U.S. Central Intelligence Agency, The World Factbook, 2006 (Washington, DC: Central Intelligence Agency, 2006). NAPOMENE: – Podaci o zakonskoj dobi za starosnu mirovinu preuzeti su iz sažetaka nacionalnih izvješća u Volumenu I. – BDP = bruto domaći proizvod – M = muškarci; Ž = žene – Nazivi država poredani su alfabetskim redoslijedom, prema njihovim engleskim nazivima. a. Zbroj broja stanovnika starosne dobi 14 ili mlađi i broja stanovnika starosne dobi 65 ili stariji, podijeljen s brojem stanovnika starosne dobi 15 –
  81. b. Samo dob za opću prijevremenu starosnu mirovinu; nisu uključene dobi za prijevremenu starosnu mirovinu posebnih skupina osiguranika. c. Država nema propisanu dob za prijevremenu starosnu mirovinu, odnosno ima je samo za posebne skupine, ili podaci nisu dostupni. d. Statistika za Srbiju uključuje i podatke za Crnu Goru. e. Nema starosne dobi, već postoje drugi uvjeti. Izvor: www.ssa.gov/policy/docs/progdesc/ssptw/2006-2007/europe/guide.html#mn1 Iz navedenih je podataka razvidno da su u siječnju
  82. samo pojedine europske zemlje imale propisanu jednaku dob muškaraca i žena za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu: Francuska (60 godina života), Slovačka (62 godina života), Andora, Cipar, Danska, Finska, Njemačka, Irska, Luksemburg, Monako, Nizozemska, Portugal, San Marino, Španjolska, Švedska (65 godina života), te Island i Norveška (67 godina života). Ostale zemlje su u siječnju
  83. još uvijek imale propisanu različitu starosnu dob muškaraca i žena kao zakonsku pretpostavku za stjecanje njihovih prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Velik broj europskih zemalja, međutim, u
  84. već je imao usvojene zakonske mjere za postupno izjednačavanje dobi muškaraca i žena za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Tako je Austrija odredila provedbu navedenog izjednačavanja u razdoblju između
  85. i 2033.; Azerbajdžan do 2012.; Belgija između
  86. i 2009.; Estonija prije 2016., Madžarska do 2009., Latvija do 2008., a Velika Britanija između
  87. i
  88. godine. Godine starosti za stjecanje prava na starosnu mirovinu u Češkoj Republici, primjerice, postupno će se godišnje povećavati za 2 mjeseca (muškarci), odnosno za 4 mjeseca (žene), sve dok ne napune 63 godine života, i to muškarci 2015., a žene bez djece
  89. (odnosno, od 59 do 62 godine života za žene s djecom, ovisno o njihovom broju). Pojedine od navedenih zemalja započele su postupak izjednačavanja dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu muškaraca i žena na temelju presuda nacionalnih sudova. Tako je, primjerice, belgijski Arbitražni (ustavni) sud u odluci broj 62/97 od
  90. listopada
  91. potvrdio neopravdanu diskriminaciju u tom pitanju na štetu muškaraca, predloživši u odluci uvođenje za oba spola jednake kvalificirane dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu od 65 godina života.
  92. Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske dosada su poduzeli sljedeće mjere radi otklanjanja rodne nejednakosti u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om: – ZOMO-m su izjednačeni način izračuna mirovina za žene i muškarce te uvjeti za stjecanje obiteljske mirovine za udovice i udovce; – u »Strategiji razvitka Republike Hrvatske ‘Hrvatska u
  93. stoljeću’ – Strategija razvitka mirovinskog sustava i sustava socijalne skrbi«, koju je Vlada Republike Hrvatske donijela Zaključkom, klasa: 140-01/02-03/04, urbroj: 503-1-4-03-1 od
  94. lipnja
  95. (»Narodne novine, broj 97/2003.; u daljnjem tekstu: Strategija razvitka mirovinskog sustava), utvrđeno je sljedeće:
  96. Izjednačavanje dobi za umirovljenje za žene i muškarce Iako u sustavu osobnih računa i određenih doprinosa dob za umirovljenje nema jednako značenje kao u sustavu određenih davanja, trebalo bi postupno izjednačiti zakonom propisanu dob za stjecanje prava na mirovinu za muškarce i žene. To će biti naročito važno ako se ne prihvati zamisao o uvođenju tekuće financiranog sustava osobnih računa (NDC sustava). S obzirom da će se u razdoblju do
  97. dob za muškarce povisiti na 65 godina života, a za žene na 60 godina života, trebalo bi narednih deset godina (od
  98. do 2018.) dob umirovljenja žena povisiti na 65 godina života. Ako će porast trajanja života i nepovoljni omjer između broja aktivnih osiguranika i umirovljenika to zahtijevati, nakon
  99. godine mogla bi se povisiti dob za odlazak u mirovinu za oba spola na više od 65 godina života (npr. na 67 ili 68 godina života za oba spola). Pitanje izjednačavanja dobi za umirovljenje muškaraca i žena važno je pitanje ravnopravnosti spolova.« (odjeljak D. »Strategija«, točka 6., str.
  100. – 78.); – Hrvatski sabor prihvatio je
  101. godine Zakon o ravnopravnosti spolova (»Narodne novine«, broj 116/2003.). Ravnopravnost spolova, prema tom Zakonu, znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata, pri čemu diskriminacija na temelju spola predstavlja svako normativno ili stvarno, izravno ili neizravno razlikovanje, isključivanje ili ograničenje temeljeno na spolu kojim se otežava ili negira ravnopravno priznanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava muškaraca i žena u političkom, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života (članci
  102. i
  103. stavak
  104. Zakona); – u »Pretpristupnom ekonomskom programu
  105. – 2007.« (www.mfin.hr), Vlada Republike Hrvatske naznačila je daljnji smjer mirovinske reforme: Nastavak reforme dugoročno će ići u pravcu podizanja dobne granice, te eventualno izjednačavanja dobne granice za ostvarivanje prava na mirovinu za žene i muškarce, s obzirom na produženje životnog vijeka (str. 65.); – konačno, Hrvatski sabor prihvatio je u listopadu
  106. i »Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova 2006.-2010.« (»Narodne novine«, broj 114/2006.), kao osnovni strateški dokument koji se donosi radi uklanjanja diskriminacije žena i uspostavljanja stvarne rav­nopravnosti spolova provedbom politike jednakih mogućnosti za razdoblje od
  107. do
  108. godine. Sukladno navedenom, nadležna tijela državne vlasti (Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske) u različitim su dokumentima već iskazala svoju namjeru za uvođenjem rodne jednakosti u sustav mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om.
  109. Činjenice navedene u točkama
  110. do
  111. obrazloženja ove odluke Ustavni sud smatra relevantnima za određenje razdoblja potrebnog da se u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om izjednači starosna dob muškaraca i žena za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu, za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu roditelja (majke, odnosno oca), odnosno za primjenu jednakog polaznog faktora za određivanje prijevremene starosne mirovine. Pri određivanju roka do kojega je potrebno provesti izjednačavanje starosne dobi muškaraca i žena, kao pretpostavci za priznavanje navedenih prava iz mirovinskog osiguranja, Ustavni sud pošao je od činjenica i utvrđenja navedenih u Strategiji razvitka mirovinskog sustava Vlade Republike Hrvatske od
  112. lipnja 2003., kao i činjenice da prijelazno razdoblje za izjednačavanje starosne dobi unutar spolnih skupina za ostvarenje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu istječe krajem
  113. godine (v. točku
  114. obrazloženja rješenja).
  115. Na temelju članka
  116. stavka
  117. Ustavnog zakona odlučeno kao u točki I. izreke odluke (točke
  118. do
  119. obrazloženja). Uvažavajući razdoblje potrebno za provedbu postupka izjednačavanja prava muškaraca i žena u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om, koje se zasniva na prethodno prikazanim činjenicama, na temelju članka
  120. stavka
  121. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki III. izreke odluke (točke
  122. do
  123. obrazloženja). II.A Članak
  124. ZOMO-a
  125. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  126. ZOMO-a podnijela je i Georgina Jager (U-I-1478/2004), ali iz razloga koji se razlikuju od onih sadržanih u prijedlozima prva dva predlagatelja. Predlagateljica Georgina Jager smatra da je članak
  127. ZOMO-a nesuglasan s člancima
  128. stavkom
  129. i
  130. stavkom
  131. Ustava iz sljedećih razloga: »Članak
  132. Zakona o mirovinskom osiguranju u dijelu utvrđivanja prava na starosnu mirovinu uvjetuje petnaest godišnji mirovinski staž, što posljedično dovodi do povrede prava čovjeka i stavljanje pojedinaca i/ili skupina u povoljniji položaj. (...) Mišljenja sam da navedenu spornu odredbu treba izmijeniti u smislu mogućnosti zakonskog ostvarivanja prava na starosnu mirovinu osoba starijih od 65 godina, bez uvjeta duljine mirovinskog staža, čime bi se doveo u sklad pravičnost prema osobama koji su stvarali, odnosno sudjelovali u stvaranju mirovinskog fonda generacijske solidarnosti, a samim time i ljudska pravičnost«. Prijedlog nije osnovan.
  133. Navodi predlagateljice nisu osnovan razlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka
  134. ZOMO-a s člancima
  135. stavkom
  136. i člankom
  137. stavkom
  138. Ustava. Ustav ne sadrži nijednu odredbu koja bi na bilo koji način ograničavala Hrvatski sabor u uređivanju pretpostavki za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Na temelju članka
  139. stavka
  140. alineje
  141. Ustava, Hrvatski sabor ovlašten je samostalno uređivati gospodarske, pravne i političke odnose u Republici Hrvatskoj u skladu s Ustavom i zakonom, što uključuje i njegovo ovlaštenje da stjecanje prava na starosnu mirovinu uvjetuje određenim godinama mirovinskog staža. Mišljenje predlagateljice o mogućem drugačijem uređivanju zakonskih pretpostavki za stjecanje prava na starosnu mirovinu nije ustavnopravno relevantno za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog zakonskog rješenja. S ustavnopravnog stajališta bitna je samo suglasnost konkretnog zakonskog rješenja s mjerodavnim odredbama Ustava. Budući da predlagateljica ističe »nepravičnost« zakonskog rješenja, a ne njegovu nesuglasnost s Ustavom, Ustavni sud podsjeća na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava prema kojem »moguće postojanje alternativnih rješenja samo po sebi ne znači da je osporavano zakonodavstvo nepravično. Pod uvjetom da je zakonodavac ostao unutar granica svojih ovlasti, nije na Sudu da kaže predstavlja li zakonodavstvo najbolje rješenje za uređenje problema, odnosno je li zakonodavna ovlast trebala biti iskorištena na drugačiji način« (§ 53 presude Mellacher i drugi protiv Austrije od
  142. prosinca 1989., serija A, br. 169, str.
  143. /zahtjevi broj 10522/83; 11011/84; 11070/84/; v. i odluku o dopuštenosti u predmetu Adriana C. Goudswaard-van der Lans protiv Nizozemske od
  144. rujna
  145. /zahtjev br. 75255/01/). Ustavni sud na kraju napominje da nije ispitivao suglasnost članka
  146. ZOMO-a s člankom
  147. stavkom
  148. Ustava, jer je ta ustavna odredba mjerodavna u prvom redu za uređenje sustava socijalne skrbi u kojem država osigurava pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama, a ne za uređenje sustava mirovinskog osiguranja. Obrazloženje rješenja III. Članak
  149. stavak
  150. točka
  151. ZOMO-a
  152. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom »članka 21.« ZOMO-a podnijele su Đurđica Reesch (U-I-1814/2001) i Ana Merkaš (U-I-3760/2005). Iz sadržaja njihovih podneska, međutim, razvidno je da osporavaju suglasnost s Ustavom članka
  153. stavka
  154. točke
  155. ZOMO-a. Osporeni članak
  156. stavak
  157. točka
  158. ZOMO-a glasi: Članak 21.
(1)U slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine osigurani su članovi njegove obitelji, i to: 1) udovica, odnosno udovac, (...) 18.
  1. Predlagateljica Đurđica Reesch navodi da je iz članka
  2. stavka
  3. točke
  4. ZOMO-a, koji propisuje da pravo na obiteljsku mirovinu imaju udovica, odnosno udovac, HZMO »izvukao« pogrešan zaključak da pravo na obiteljsku mirovinu imaju samo udovice i udovci koji su bili uzdržavani po osiguraniku. Obrazlažući svoje stajalište, predlagateljica ističe da »mirovina nije rješavanje socijale« i da se »sva primanja trebaju bazirati na uplaćivanju u mirovinske fondove. A kada bi i bila socijala, zašto onda, konkretno udovice, ne bi imale limitiranu mirovinu, sve jednaku, jer one i tako u mirovinski nisu ništa uplaćivale i nemaju ama baš nikakve zasluge za veliku plaću supruga, ili mirovinu, pa tako i uplate u mirov. fond i primanja iz njega«. Nadalje, »kada bi ta prava i imale samo uzdržavane udovice, udovci kao uzdržavane osobe, kako to da onda imaju pravo na mirovinu i one udove koje su se vjenčale samo koji dan ranije smrti supruga, dakle nema ni govora o uzdržavanoj osobi. Poznato je da se tako sklopi gro brakova po nekoliko dana prije smrti osiguranika samo u cilju stjecanja prava na mirovinu iza smrti supruga«. Predlagateljica na sljedeći način opisuje svoju osobnu pravnu situaciju i postavlja sljedeća pitanja: »Ja, međutim, nemam pravo na mirovinu iza supruga jer imam svoju mirovinu /naravno, znam da mogu uzeti mirovinu koja mi je povoljnija/, iako sam sa suprugom živjela 43 godine u braku, on je uplaćivao u fond 39 godina i 11 mjeseci (...), sada ja nakon tolikih silnih godina od te mirovine ne mogu živjeti, naravno a treba da se samo vjenčam s osobom s velikom mirovinom ili plaćom pa da iza njega odmah dobijem po tri ili četiri puta veću mirovinu. Zašto ja ne mogu dobiti ni 100 kuna suprugove mirovine da barem imam za cvijeće i svijeće za njegov grob, a druga može dobiti i za svoj, bogme, i dobar život. Mnoge od tih nazovi uzdržavanih uopće i nisu bile uzdržavane, jer su imale svoje prihode s različitih strana, ali ni to se ne provjerava kod donošenja rješenja, već se automatski uzima kao uzdržavana svaka udova koja nema svoju mirovinu iz mirov. osig.«. Sažeto, predlagateljica smatra da je člankom
  5. stavkom
  6. točkom
  7. ZOMO-a »povrijeđen član
  8. Ustava, jer je tu povrijeđeno pravo jednakosti«. 18.
  9. Predlagateljica Ana Merkaš smatra da je članak
  10. stavak
  11. točka
  12. ZOMO-a »u koliziji« s člankom
  13. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (»Narodne novine«, broj 116/03.) »u pogledu definicije obitelji i da zbog toga nakon 21 godinu života u izvanbračnoj zajednici poslije smrti izvanbračnog druga ne mogu ostvariti obiteljsku mirovinu (...). Naime, obiteljsku mirovinu nakon smrti bračnog druga moguće je ostvariti samo uz predočenje vjenčanog lista, pa kako sam živjela u izvanbračnoj zajednici iz koje imam i jedno dijete, ne mogu predočiti vjenčani list i kao nevjenčana supruga ne mogu ostvariti obiteljsku mirovinu«. Predlagateljica ne upućuje ni na jednu odredbu Ustava s kojom bi osporeni članak
  14. stavak
  15. točka
  16. ZOMO-a mogao biti u nesuglasnosti, ali je iz sadržaja podneska razvidno da upire na nejednakost u pravnom položaju nje kao izvanbračne udovice u odnosu na položaj bračne udovice pri ostvarivanju prava na obiteljsku mirovinu nakon smrti supruga. 18.
  17. Ustavni sud utvrđuje da navedene predlagateljice osporavaju ustavnost članka
  18. stavka
  19. točke
  20. ZOMO-a iz različitih razloga, zbog čega se u ovom ustavnosudskom postupku potrebno odgovoriti na dvije različite skupine pitanja.
  21. Predlagateljica Đurđica Reesch smatra nesuglasnim s Ustavom rješenje prema kojem u ZOMO-u postoji presumpcija da se svaka udovica/udovac, nakon smrti bračnog supružnika – osiguranika, smatra uzdržavanom osobom koja ima pravo na obiteljsku mirovinu pod jednakim uvjetima, i to neovisno o trajanju braka, dopunskim prihodima udovica/udovaca, eventualnom životu u izvanbračnoj zajednici s trećom osobom i slično, te neovisno o tome jesu li udovica/udovac i sami bili osiguranici i uplaćivali doprinose za mirovinsko osiguranje. Pretpostavke za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu propisane su u članku
  22. ZOMO-a, prema kojima udovica i udovac imaju pravo na obiteljsku mirovinu: – ako su do smrti bračnog druga po kojem im to pravo pripada navršili 50 godina života, ili – ako su mlađi od 50 godina života i ako je do smrti bračnog druga nastupila opća nesposobnost za rad ili je takva nesposobnost nastala u roku od jedne godine nakon smrti bračnog druga, ili – ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koji imaju pravo na obiteljsku mirovinu, a udovica ili udovac obavljaju roditeljsku dužnost prema toj djeci. Ako tijekom trajanja prava po toj osnovi nastupi opća nesposobnost za rad, zadržavaju pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost. Nadalje, ako udovica ili udovac do smrti bračnog druga nisu navršili 50, ali su imali 45 godina života, imaju pravo na obiteljsku mirovinu kad navrše 50 godina života. Udovica ili udovac koji su tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu navršili 50 godina života zadržavaju to pravo trajno, a ako to pravo prestane prije navršene
  23. godine života, ali nakon navršene
  24. godine života, pravo na obiteljsku mirovinu mogu ponovno ostvariti kada navrše 50 godina života. Udovica stječe pravo na obiteljsku mirovinu i kada je dijete osiguranika rođeno nakon njegove smrti. U tom joj slučaju pravo na obiteljsku mirovinu pripada od dana smrti osiguranika. S druge strane, prema članku
  25. stavku
  26. točki
  27. i stavku
  28. ZOMO-a, udovica, odnosno udovac mlađi od 50 godina stupanjem u novi brak gube pravo na obiteljsku mirovinu, osim ako to pravo imaju zbog opće nesposobnosti za rad. Međutim, udovici, odnosno udovcu koji je stupanjem u novi brak izgubio pravo na obiteljsku mirovinu, a po bračnom drugu iz novoga braka nije ostvario obiteljsku mirovinu, uspostavlja se pravo na prijašnju obiteljsku mirovinu uz uvjet da u trenutku prestanka novog braka ima još dijete iz prvog braka koje se koristi obiteljskom mirovinom i da prema tome djetetu obavlja roditeljske dužnosti. Navedene zakonske pretpostavke odnose se jednako na udovice/udovce koje je umrli osiguranik uzdržavao tijekom braka do svoje smrti, kao i na one koji su sami tijekom trajanja braka uplaćivali doprinose za mirovinsko osiguranje i time samostalno stekli pravo na mirovinu. Drugim riječima, objema navedenim skupinama adresata zakonodavac pod jednakim uvjetima priznaje pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti bračnog druga. 19.
  29. Obiteljska mirovina je dugoročno mjesečno primanje iz mirovinskog osiguranja priznato, pod općim i posebnim zakonskim pretpostavkama, pojedinim članovima obitelji nakon smrti osiguranika. Ona nije državna mirovina, već mirovina priznata na temelju doprinosa kojeg osiguranik plaća za osiguranje za slučaj starosti, invalidnosti ili smrti, a temelji se na obvezi bračnih drugova (osiguranika) da međusobno uzdržavaju jedan drugoga i svoju djecu, te ostale članove svoje obitelji pod zakonom propisanim pretpostavkama. Posljedica zakonskog rješenja, sadržanog u osporenom članku
  30. stavku
  31. točki
  32. ZOMO-a, jest priznavanje prava na obiteljsku mirovinu bračnim drugovima umrlih osiguranika koji bi inače ostali bez ikakvih sredstava za život (jer ih je osiguranik uzdržavao do svoje smrti), ali i onim bračnim drugovima umrlih osiguranika koji su i sami osiguranici (pa imaju pravo na vlastitu mirovinu), neovisno o tome je li obiteljska mirovina za njih povoljnija ili nepovoljnija od njihove vlastite (u praksi se, po naravi stvari, obiteljska mirovina koristi ako je povoljnija). Ustavni sud ne smatra da je navedeno zakonsko rješenje u nesuglasnosti s člankom
  33. stavkom
  34. Ustava, koji svakome jamči jednakost pred zakonom. Nedvojbeno je, naime, da je navedeno zakonsko rješenje ustanovljeno u korist adresata i predstavlja pozitivnu mjeru socijalne politike prema ranjivim skupinama (prvi slučaj udovica/udovaca koji bi inače ostali bez sredstava za život), odnosno mjeru socijalne politike poduzetu radi poboljšanja materijalnog položaja osiguranika (drugi slučaj udovica/udovaca koji su i sami osiguranici, ali imaju pravo na obiteljsku mirovinu, koje se pravo u pravilu koristi ako je ona za njih povoljnija). Stoga takvo zakonsko rješenje nije u nesuglasnosti ni s jednom vrednotom zajamčenom Ustavom. 19.
  35. Predlagateljica u svom prijedlogu obrazlaže razloge zbog kojih se smatra »nejednakom« u odnosu na one udovice/udovce koji su s umrlim osiguranicima sklopili brak neposredno pred njihovu smrt i na taj način ostvarili pravo na obiteljsku mirovinu, a da ih u stvarnosti umrli osiguranici nikada nisu uzdržavali (ili su ih uzdržavali kraće vrijeme). Uzrok nejednakosti među udovicama/udovcima predlagateljica nalazi i u činjenici što zakonodavac ne uvjetuje stjecanje prava na obiteljsku mirovinu njihovim imovnim stanjem (»Mnoge od tih nazovi uzdržavanih uopće i nisu bile uzdržavane, jer su imale svoje prihode s različitih strana, ali ni to se ne provjerava kod donošenja rješenja, već se automatski uzima kao uzdržavana svaka udova koja nema svoju mirovinu iz mirov. osig.«). Ustavni sud primjećuje da je zakonodavac u načelu ovlašten da pri uređivanju prava iz mirovinskog osiguranja samostalno odredi uvjete za stjecanje tih prava, uključujući i prava na obiteljsku mirovinu. U konkretnom slučaju, zakonodavac se opredijelio za propisivanje jednakih zakonskih uvjeta za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu za sve udovice, odnosno udovce, neovisno o drugim obilježjima ili svojstvima kao što su dužina trajanja braka, dopunski prihodi, postojanje izvanbračne zajednice s trećom osobom, i slično. Ustavni sud takvo rješenje ocjenjuje suglasnim s Ustavom. Radi se o izboru zakonodavne politike pri uređenju sustava mirovinskog osiguranja koju Ustavni sud uvažava, jer nije protivna nijednoj ustavnoj vrednoti ili zaštićenom ustavnom dobru. Moguće drugačije uređivanje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu nije ustavnopravno relevantno za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog članka
  36. stavka
  37. točke
  38. ZOMO-a, jer postojanje alternativnih rješenja samo po sebi ne znači da je osporavano zakonsko rješenje s njim u nesuglasnosti (v. točku
  39. obrazloženja ove odluke). Polazeći od prethodnih utvrđenja, navode predlagateljice Ustavni sud ne smatra osnovanim razlogom za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  40. stavka
  41. točke
  42. ZOMO-a.
  43. S druge strane, predlagateljica Ana Merkaš smatra da je članak
  44. stavak
  45. točka
  46. ZOMO-a nesuglasan s Ustavom jer ona, kao nevjenčana supruga umrlog osiguranika, nema pravo na obiteljsku mirovinu. Radi se, dakle, o pitanju jednakosti u pravnom položaju izvanbračnih udovica/udovaca u odnosu na položaj bračnih udovica/udovaca pri ostvarivanju prava na obiteljsku mirovinu nakon smrti izvanbračnog supruga. Ustavni sud primjećuje da ZOMO priznaje pravo na obiteljsku mirovinu, primjerice, i razvedenim bračnim drugovima (ako im je sudskom odlukom dosuđeno pravo na uzdržavanje), ali ne i udovicama/udovcima koji su s umrlim osiguranicima živjeli u izvanbračnoj zajednici (pa ni onda kad im je sudskom odlukom dosuđeno pravo na uzdržavanje). Članak
  47. Ustava propisuje: Članak
  48. Obitelj je pod osobitom zaštitom države. Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom. U Republici Hrvatskoj obitelj je pod osobitom zaštitom države, pa predstavlja zaštićeno ustavno dobro. S druge strane, brak i izvanbračna zajednica su Ustavom priznate zajednice. U odnosu na obitelj, Ustav ne čini razlike između bračne i izvanbračne zajednice. Obje vrste zajednica Ustavom su priznate i obje vrste uređuju se zakonom. Iz navedenog slijedi da nepriznavanje prava na obiteljsku mirovinu udovicama, odnosno udovcima koji su s umrlim osiguranikom živjeli u izvanbračnoj zajednici, dovodi do nejednakosti među dvjema Ustavom priznatim zajednicama obitelji, što je protivno jednakosti kao najvišoj vrednoti ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisanoj u članku
  49. Ustava. Sukladno navedenom, polazeći od članka
  50. Ustava koji priznaje dvije zajednice obitelji, a uvažavajući pravnu narav i svrhu obiteljske mirovine u sustavu mirovinskog osiguranja, koja se temelji na obvezi osiguranika da uzdržava članove svoje obitelji (v. prvi odjeljak točke 19.
  51. obrazloženja ove odluke), Ustavni sud utvrđuje da bi ZOMO-om trebale biti uređene i pretpostavke za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu ne samo bračnim udovicama, odnosno udovcima, već i izvanbračnim udovicama, odnosno udovcima. Stoga će Ustavni sud, sukladno ovlasti iz članka
  52. alineje
  53. Ustava i članka
  54. Ustavnog zakona, izvijestiti Hrvatski sabor o toj uočenoj pojavi neustavnosti, odnosno o potrebi odgovarajuće dopune ZOMO-a, kako bi se zakonom priznalo i pravo izvanbračnih drugova na obiteljsku mirovinu u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om. Ustavni sud se, naime, u ovom slučaju ne može poslužiti ovlašću iz članka
  55. stavka
  56. Ustava i članka
  57. stavka
  58. Ustavnog zakona, jer bi ukidanjem članka
  59. stavka
  60. točke
  61. ZOMO-a neosnovano ukinuo pravo na obiteljsku mirovinu i bračnoj udovici/udovcu (iz članka
  62. ZOMO-a, naime, razvidno je da se udovicom/udovcem u smislu osporenog članka
  63. stavka
  64. točke
  65. ZOMO-a smatraju samo bračni drugovi), čime se ne bi postigla svrha zbog koje je predlagateljica Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  66. stavka
  67. točke
  68. ZOMO-a. Osim toga, ta se svrha ne bi postigla ukidanjem članka
  69. stavka
  70. točke
  71. ZOMO-a ni zbog toga što se on temelji na zakonskoj postavci da su bračni drugovi dužni međusobno uzdržavati jedan drugoga i svoju djecu (v. točku 19.
  72. obrazloženja ovog rješenja). Nasuprot tome, postojanje izvanbračne zajednice, kao pretpostavke za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu, moralo bi se po naravi stvari dokazivati u posebnom postupku, što zahtijeva dopunu ZOMO-a, a ne ukidanje postojećeg zakonskog rješenja.
  73. Na temelju članka
  74. stavka
  75. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki I. izreke rješenja. IV. Članci 178.,
  76. i
  77. ZOMO-a
  78. U svom prijedlogu Slavko Brođanac zatražio je pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i članaka 178.,
  79. i
  80. ZOMO-a (U-I-3137/2004). Predlagatelj navodi sljedeće: »Članak 178.,
  81. i
  82. Zakona, – stoje isti razlozi kao i kod prethodnih članova«. Drugim riječima, predlagatelj navedene zakonske odredbe smatra nesuglasnim s ustavnim jamstvima zabrane diskriminacije po spolu i jednakosti svih pred zakonom, zajamčenima člankom
  83. Ustava, te ravnopravnosti spolova, najvišom vrednotom ustavnog poretka propisanom u članku
  84. Ustava. Sukladno tome, u ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud ocjenjuje ustavnost članaka 178.,
  85. i
  86. ZOMO-a samo s aspekta rodne jednakosti zajamčene Ustavom. Prijedlog nije osnovan.
  87. Prema članku
  88. stavku
  89. i članku
  90. ZOMO-a, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 65 godina života (muškarac), odnosno 60 godina života (žena) i najmanje 15 godina mirovinskog staža, a pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik kad navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža (žena). Prijelaznim odredbama članaka 178.,
  91. i
  92. ZOMO-a predviđene su, međutim, iznimke od prethodno navedenih pravila. Njima je propisano prijelazno razdoblje od devet
(9)godina (to jest, od
  1. do kraja 2007.), u kojem se pravo na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu može steći pod sljedećim zakonom propisanim pretpostavkama: Članak
  2. Iznimno od odredbe članka
  3. ovoga Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši: 1) u
  4. godini – 60 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 55 godina i 6 mjeseci života (žena) i 19 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 2) u
  5. godini – 61 godinu života (muškarac), odnosno 56 godina života (žena) i 19 godina mirovinskog staža, 3) u
  6. godini – 61 godinu i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 56 godina i 6 mjeseci života (žena) i 18 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 4) u
  7. godini – 62 godine života (muškarac), odnosno 57 godina života (žena) i 18 godina mirovinskog staža, 5) u
  8. godini – 62 godine i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 57 godina i 6 mjeseci života (žena) i 17 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 6) u
  9. godini – 63 godine života (muškarac), odnosno 58 godina života (žena) i 17 godina mirovinskog staža, 7) u
  10. godini – 63 godine i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 58 godina i 6 mjeseci života (žena) i 16 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža, 8) u
  11. godini – 64 godine života (muškarac), odnosno 59 godina života (žena) i 16 godina mirovinskog staža, 9) u
  12. godini – 64 godine i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 59 godina i 6 mjeseci života (žena) i 15 godina i 6 mjeseci mirovinskog staža. Članak
  13. Iznimno od odredbe članka
  14. ovoga Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 40 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno 35 godina mirovinskog staža (žena) i kada navrši: 1) u
  15. godini – 55 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 50 godina i 6 mjeseci života (žena), 2) u
  16. godini – 56 godina života (muškarac), odnosno 51 godinu života (žena), 3) u
  17. godini – 56 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 51 godinu i 6 mjeseci života (žena), 4) u
  18. godini – 57 godina života (muškarac), odnosno 52 godine života (žena), 5) u
  19. godini – 57 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 52 godine i 6 mjeseci života (žena), 6) u
  20. godini – 58 godina života (muškarac), odnosno 53 godine života (žena), 7) u
  21. godini – 58 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 53 godine i 6 mjeseci života (žena), 8) u
  22. godini – 59 godina života (muškarac), odnosno 54 godine života (žena), 9) u
  23. godini – 59 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 54 godine i 6 mjeseci života (žena). Članak
  24. Iznimno od odredbe članka
  25. ovoga Zakona, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 35 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno 30 godina mirovinskog staža (žena) i kada navrši: 1) u
  26. godini – 55 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 50 godina i 6 mjeseci života (žena), 2) u
  27. godini – 56 godina života (muškarac), odnosno 51 godinu života (žena), 3) u
  28. godini – 56 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 51 godinu i 6 mjeseci života (žena), 4) u
  29. godini – 57 godina života (muškarac), odnosno 52 godine života (žena), 5) u
  30. godini – 57 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 52 godine i 6 mjeseci života (žena), 6) u
  31. godini – 58 godina života (muškarac), odnosno 53 godine života (žena), 7) u
  32. godini – 58 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 53 godine i 6 mjeseci života (žena), 8) u
  33. godini – 59 godina života (muškarac), odnosno 54 godine života (žena), 9) u
  34. godini – 59 godina i 6 mjeseci života (muškarac), odnosno 54 godine i 6 mjeseci života (žena). Sažeto, ZOMO je propisao prijelazno razdoblje u kojem će se, počevši od 1999., postupno, svake godine za šest mjeseci, podizati dobna granica za stjecanje starosne mirovine (dobna granica podignut će se za muškarce sa 60 u
  35. na 65 godina života u 2008., a za žene s 55 u
  36. na 60 godina života u 2008.), odnosno za stjecanje prijevremene starosne mirovine (dobna granica podignut će se za muškarce s 55 na 60 godina života, a za žene s 50 na 55 godina života). Prema tome, u Republici Hrvatskoj će od
  37. godine svi osiguranici unutar jedne spolne skupine biti izjednačeni u (novoj) starosnoj dobi za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu, pri čemu će se i dalje zadržati razlika u starosnoj dobi za ostvarenje tog prava ovisno o spolu osiguranika. Slijedi da u Republici Hrvatskoj još uvijek traje »prethodno« razdoblje nužne korekcije najnižih dobnih granica za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu, naslijeđenih iz pravnog sustava bivše SFRJ (u kojem su one iznosile 60 godina života za muškarce i 55 za žene za starosnu mirovinu, odnosno 55 godina života za muškarce i 50 za žene za prijevremenu starosnu mirovinu), a koje su u Republici Hrvatskoj bile na pravnoj snazi sve do kraja
  38. godine. Ustavni sud ocjenjuje da su poduzete zakonske mjere bile nužne u demokratskom društvu, kako bi se hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s promijenjenim društvenim prilikama i općim standardima u sustavima mirovinskog osiguranja drugih europskih država u vezi s najnižom dobnom granicom za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu unutar spolnih skupina. Upravo stoga što sadrže zakonske mjere za korekciju neprihvatljivog stanja koje je trajalo sve do kraja 1998., a koje je bilo naslijeđeno iz pravnog sustava bivše SFRJ, odredbe članaka 178.,
  39. i
  40. ZOMO-a su privremenog karaktera. Protekom razdoblja za koje su donesene (to jest, protekom 2007.), te će zakonske odredbe prestati važiti uslijed svoje opsoletnosti (istrošenosti), ukoliko ih sam zakonodavac izrijekom ne stavi izvan snage. Sukladno navedenom, polazeći od utvrđenja da su mjere sadržane u osporenim člancima 178.,
  41. i
  42. ZOMO-a bile nužne u demokratskom društvu kako bi se nacionalni sustav mirovinskog osiguranja uskladio s promijenjenim društvenim prilikama u suvremenom hrvatskom društvu, odnosno kako bi se napustila neodrživa zakonska rješenja o najnižim dobnim granicama za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu za muškarce, odnosno za žene, preuzeta iz pravnog sustava bivše SFRJ, a imajući u vidu njihovu privremenost, Ustavni sud ocjenjuje da postoje vrlo jaki ustavnopravno prihvatljivi razlozi koji opravdavaju (privremenu) opstojnost osporenih zakonskih odredaba u pozitivnom pravnom poretku Republike Hrvatske. Ustavni sud na kraju napominje da se osporeni članci 178.,
  43. i
  44. ZOMO-a zbog svoje pravne naravi (radi se o prijelaznim odredbama) i zbog svoje privremenosti (na snazi su do
  45. prosinca 2007.) bitno razlikuju od članaka 30.,
  47. i
  48. stavka
  49. ZOMO-a, koje je Ustavni sud u točki I. izreke ove odluke ocijenio nesuglasnim s Ustavom.
  50. Predlagatelj na kraju postavlja sljedeće pitanje: »Ozakone li se istospolne bračne zajednice koji je kriterij da bi netko bio udovac odnosno udovica?«. Ustav ne poznaje i ne priznaje istospolne zajednice kao zajednice obitelji (za razliku od bračne i izvanbračne zajednice koje su Ustavom priznate zajednice obitelji), pa Zakon o istospolnim zajednicama (»Narodne novine«, broj 116/03.), koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, uređuje samo pravo na uzdržavanje jednog od partnera/ice, pravo na stjecanje i uređiva­nje međusobnih odnosa u vezi imovine i pravo na uzajamno pomaganje. Stoga Ustavni sud to pitanje nije posebno razmatrao, jer u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om ne postoji situacija na koju predlagatelj ukazuje.
  51. Konačno, predlagatelj predlaže da se »izrazi u zakonu ‘muškarac-žena’ zamjene izrazima ‘osiguranik ili osigurana osoba’. Izrazi ‘udovac-udovica’ zamjene izrazom ‘bračni drug’ a izrazi ‘otac-majka’ zamjene izrazom ‘roditelj’.« U rješenju, broj: U-I-2694/03 od
  52. siječnja
  53. (»Narodne novine«, broj 20 od
  54. veljače 2004.), Ustavni sud zauzeo je pravno stajalište da »određiva­nje pravnog naziv­lja u razradi pojedinih zakonskih instituta (...) jest ovlast zakonodav­ca i da oni sami po sebi ne mogu biti predmet ustavnosudske ocjene« (točka 12.). Ne postoji opravdan razlog zbog kojega bi u konkretnom slučaju trebalo odstupiti od navedenog općeg pravnog stajališta, osobito stoga što navedeni izrazi imaju svoj smisao i zakonsku svrhu sve dok u ZOMO-u postoje različita uređenja pojedinih instituta mirovinskog osiguranja zasnovana na razlici u spolu adresata ZOMO-a.
  55. Sukladno navedenom, na temelju članka
  56. stavka
  57. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki I. izreke rješenja. V. Članak,
  58. ZID-a ZOMO/2002
  59. Ustavni sud prethodno napominje da u ZID-u ZOMO/2002 postoji pogrešna numeracija pojedinih članaka. U odnosu na odredbe koje su predmet ovog ustavnosudskog postupka, razvidno je da se člankom
  60. ZID-a ZOMO/2002 ne mijenja, ne dopunjuje niti se briše bilo koja odredba ZOMO-a, uključujući njegove dotadašnje izmjene i dopune, već se radi o posve novim odredbama kojima se dopunjuje sam ZOMO. Budući da u ZOMO-u već postoji članak 40., to su nove odredbe ZID-a ZOMO/2002 koje su numerirane pod istom oznakom dovele do pojave dva »članka 40.« u ZOMO-u. Ustavni sud ističe da se radi o ustavnopravno neprihvatljivom načinu izrade zakonskih tekstova, odnosno njihovih izmjena i dopuna, koji narušava sigurnost objektivnog pravnog poretka, a dovodi i do problema pri izradi pročišćenih tekstova zakona. O pojavi neustavnosti u izradi pročišćenih tekstova zakona Ustavni sud je izvijestio Hrvatski sabor u Izvješću, broj: U-X-80/2005 od
  61. lipnja 2006., objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 64/
  62. Zbog navedenog propusta zakonodavca, a radi razvidnosti o kojem se članku
  63. radi, Ustavni sud je izdvojio članak
  64. ZID-a ZOMO/2002 u posebnu točku II. izreke ovog rješenja.
  65. Predlagatelj Slavko Brođanac zatražio je pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
  66. ZID-a ZOMO/2002 (U-I-3137/2004). Osporava ga stoga što »propisuje uvjete pod kojima udovica stječe pravo na obiteljsku mirovinu koji su samo temeljem spola različiti za udovicu i udovca – manja životna dob za udovicu i druge pogodnosti«. Sukladno tome, u ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud ocjenjuje ustavnost članka
  67. ZID-a ZOMO/2002 samo s aspekta rodne jednakosti zajamčene Ustavom. Prijedlog nije osnovan.
  68. Ustavni sud napominje da su udovica i udovac izjednačeni u svojim pravima na obiteljsku mirovinu u skladu s člankom
  69. ZOMO-a, koji glasi: Članak 62.
(1)Udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu: 1) ako je do smrti bračnog druga, po kojem joj to pravo pripada, navršila 50 godina života ili 2) ako je mlađa od 50 godina života i ako je do smrti bračnog druga nastupila opća nesposobnost za rad ili je takva nesposobnost nastala u roku od jedne godine nakon smrti bračnog druga ili 3) ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu po ocu, a udovica obavlja roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica kod koje tijekom trajanja prava na toj osnovi nastupi opća nesposobnost za rad zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost.
(2)Udovica koja do smrti bračnog druga nije navršila 50, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši 50 godina života.
(3)Udovica koja je tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu, stečenog prema stavku
  1. točki
  2. ovoga članka navršila 50 godina života, zadržava pravo na obiteljsku mirovinu trajno, a ako udovici to pravo prestane prije navršene
  3. godine, ali nakon navršene
  4. godine života, može pravo ponovno ostvariti kada navrši 50 godina života.
(4)Udovica koja je do smrti bračnog druga ili prestanka prava na obiteljsku mirovinu navršila 45 godina života, stječe pravo na obiteljsku mirovinu i prije navršenih 50 godina života ako kod nje nastupi opća nesposobnost za rad.
(5)Udovac ima pravo na obiteljsku mirovinu pod uvjetima iz stavka 1. do 4. ovoga članka.
(6)Udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu i kada je dijete osiguranika rođeno nakon njegove smrti (stavak
  1. točka 3.) i to joj pravo pripada od dana smrti osiguranika. Članak
  2. ZID-a ZOMO/2002, međutim, odstupio je od navedenog pravila, propisujući prijelazno razdoblje u kojem se pravo na obiteljsku mirovinu može steći pod povoljnijim uvjetima od uvjeta propisanih u ZOMO-u. To pravo, međutim, priznato je samo udovicama, ali ne i udovcima. Članak
  3. ZID-a ZOMO/2002 glasi: Članak 40.
(1)Udovica čiji je bračni drug umro do
  1. prosinca
  2. a do dana njegove smrti navršila je 40 godina života, može steći pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši: – u
  3. godini 47 godina života, – u
  4. godini 47 godina i 6 mjeseci života, – u
  5. godini 48 godina života, – u
  6. godini 48 godina i 6 mjeseci života, – u
  7. godini 49 godina života, – u
  8. godini 49 godina i 6 mjeseci života, – u
  9. godini 50 godina života.
(2)Udovica koja je koristila pravo na obiteljsku mirovinu do
  1. prosinca 1998., a koja je tijekom korištenja prava na tu mirovinu navršila 40 godina života, može ponovno steći pravo na obiteljsku mirovinu pod uvjetima iz stavka
  2. ovoga članka.
(3)Iznimno od odredbe članka
  1. stavka
  2. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 102/98., 127/00., 59/
  3. i 109/01.), udovica može steći pravo na obiteljsku mirovinu: – ako je smrt bračnog druga nastupila u
  4. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 40 godina i 6 mjeseci života – kada navrši 45 godina i 6 mjeseci života, – ako je smrt bračnog druga nastupila u
  5. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 41 godinu života – kada navrši 46 godina života, – ako je smrt bračnog druga nastupila u
  6. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 41 godinu i 6 mjeseci života – kada navrši 46 godina i 6 mjeseci života, – ako je smrt bračnog druga nastupila u
  7. godini i ako je udovica u času njegove smrti navršila 42 godine života – kada navrši 47 godina života, – ako smrt bračnog druga nastupi u
  8. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 42 godine i 6 mjeseci života – kada navrši 47 godina i 6 mjeseci života, – ako smrt bračnog druga nastupi u
  9. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 43 godine života – kada navrši 48 godina života, – ako smrt bračnog druga nastupi u
  10. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 43 godine i 6 mjeseci života – kada navrši 48 godina i 6 mjeseci života, – ako smrt bračnog druga nastupi u
  11. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 44 godine života – kada navrši 49 godina života, – ako smrt bračnog druga nastupi u
  12. godini i ako udovica u času njegove smrti navrši 44 godine i 6 mjeseci života – kada navrši 49 godina i 6 mjeseci života.
(4)Pravo na obiteljsku mirovinu prema ovome članku pripada od prvog dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojemu je pod­nesen zahtjev za tu mirovinu. Sukladno navedenom, nejednakost među udovicama i udovcima u ostvarivanju prava na stjecanje obiteljske mirovine pod povoljnijim uvjetima uvedena je
  1. godine, i to privremeno, za prijelazno razdoblje od
  2. do
  3. (članak
  4. stavci
  5. i
  6. ZID-a ZOMO/2002), odnosno (retroaktivno) za prijelazno razdoblje od
  7. do
  8. (članak
  9. stavak
  10. ZID-a ZOMO/2002). Ustavni sud opetovano napominje da u uređenju pojedinih prava iz mirovinskog osiguranja načelno nije dopušteno praviti razliku među osobama samo po osnovi njihova spola, pa tako ni među udovicama i udovcima. Morali bi postojati jaki ustavnopravno prihvatljivi razlozi da bi Ustavni sud takvu zakonsku mjeru u konkretnom slučaju ocijenio suglasnom s člankom
  11. stavkom
  12. Ustava. Sagledavajući u tom svjetlu osporene zakonske odredbe, Ustavni sud je ocijenio da se rodna nejednakost propisana člankom
  13. ZID-a ZOMO/
  14. temelji na ustavno prihvatljivim razlozima. Radi se, naime, o pozitivnoj zakonskoj mjeri u području socijalne politike koju je zakonodavac poduzeo radi ispravljanja postojećih nejednakosti u materijalnom položaju u kojemu se još uvijek nalazi većina udovica (u odnosu na udovce) nakon smrti bračnog druga. Stoga nije sporno da uvođenje takve zakonske mjere ima objektivno i razumno opravdanje. Uz uvažavanje činjenice da osporene zakonske odredbe sadrže mjere za korekciju društveno neprihvatljivog stanja, Ustavni sud je uvažio i činjenicu da su te mjere propisane samo za određeno zakonodavno razdoblje, zbog čega su i same privremenog karaktera. Polazeći, dakle, od činjenice da će protekom razdoblja za koje su donesene (to jest, protekom 2007.), osporene zakonske odredbe prestati važiti uslijed svoje opsoletnosti (istrošenosti), ukoliko ih sam zakonodavac izrijekom ne stavi izvan snage, Ustavni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje ustavnopravno prihvatljivi razlozi koji iznimno opravdavaju (privremenu) opstojnost osporenih zakonskih odredaba u pozitivnom pravnom poretku Republike Hrvatske.
  15. Na temelju članka
  16. stavka
  17. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki II. izreke rješenja.
  18. Objava ove odluke i rješenja temelji se na članku
  19. stavku
  20. Ustavnog zakona. Broj: U-I-1152/2000 U-I-1814/2001 U-I-1478/2004 U-I-3137/2004 U-I-3760/2005 Zagreb,
  21. travnja
  22. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Petar Klarić, v. r. OBRAZLOŽENJE SUPROTNOG GLASA I. Na temelju članka
  23. stavka
  24. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/
  25. i 49/
  26. – pročišćeni tekst), obrazlažem i objavljujem mišljenje uz odluku i rješenje broj: U-I-1152/2000, U-I-1814/2001, U-I-1478/2004,U-I-3137/2004, U-I-3760/2005 od
  27. travnja
  28. o kojoj sam na Sjednici Ustavnog suda glasovala suprotno većini sudaca. Obrazloženje suprotnog glasa iznosim uz izreku odluke u dijelu koji glasi: I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukidaju odredbe članaka
  29. stavka
  30. i članaka 30., 31.,
  31. i
  32. stavka
  33. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 40/04., 177/
  34. i 92/05.). (...) III. Odredbe članaka 30., 31.,
  35. i
  36. stavka
  37. Zakona o mirovinskom osiguranju iz točke I.ove izreke prestaju važiti
  38. prosinca
  39. godine.
  40. Razlozi suprotnog glasa većini sudaca Ustavnog suda, sažeto, glase: Donošenju predmetne odluke prema mojem mišljenju trebala je prethoditi stručna rasprava o zahtjevima Ustava o spolnoj ravnopravnosti i rodnoj jednakosti (članak
  41. i
  42. Ustava) u području mirovinskog sustava Republike Hrvatske, te razmatranje osporenih odredaba s aspekta dopuštenosti pozitivne diskriminacije te načela razmjernosti (članak
  43. Ustava). Ustavni sud je umjesto ukidanja osporenih odredaba trebao samo pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o mirovinskom osiguranju ili osporenih odredaba tog zakona, te u pokrenutom postupku odgovoriti na izražene sumnje neustavnosti. Ocjenjujem da je i neke druge odredbe tog zakona, koje nisu bile predmet ovog ustavnosudskog postupka, nužno povrgnuti testu ustavnosti. Predmetna odluka Ustavnog suda u biti preuzima rok koji je naznačen u aktu Vlade Republike Hrvatske, Strategija razvitka Republike Hrvatske »Hrvatska u
  44. stoljeću» - Strategija razvitka mirovinskog sustava i sustava socijalne skrbi, odjeljak D. Strategija, točka 6., (...) trebalo bi narednih deset godina (od
  45. do 2018.) dob umirovljenja žena povisiti na 65 godina (...), (»Narodne novine«, broj 97/03.). Polazeći od pravne naravi tog akta a uvažavajući naznaku kritičnih pitanja za provođenje tog akta kroz donošenje zakona ili izmjene zakona, označavanje
  46. godine u tom aktu kao godine do koje bi dob umirovljenja žena trebalo povisiti na 65 godina života nije ustavnopravno relevantan razlog za odlučivanje u konkretnom ustavnosudskom postupku. Obrazloženje presude Stec protiv Ujedinjenog Kraljevstva Europskog suda za ljudska prava vezane u pravno pravilo prema kojem muškarci, odnosno žene u Velikoj Britaniji stječu pravo na starosnu mirovinu navršavanjem različitih godina života i pravna stajališta izražena u toj presudi ukazuje na složenost tog procesa, a prema mojem mišljenju taj proces je nužno složeniji u Republici Hrvatskoj uvjetovan tranzicijom i nizom povijesnopravnih razloga. Kritički promatram i utvrđenje u točki
  47. odjeljak
  48. obrazloženja predmetne odluke kada Ustavni sud relevantnima za određenje razdoblja potrebnog da se u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om izjednači starosna dob muškaraca i žena za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu, za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu roditelja (majke, odnosno oca), odnosno za primjenu jednakog polaznog faktora za određivanje prijevremene starosne mirovine, smatra pravnu situaciju u Velikoj Britaniji (presuda Stec točka
  49. obrazloženja) i usporedne podatke u državama članicama Vijeća Europe, odnosno Europske unije (točka
  50. obrazloženja). Konačno, u konkretnom ustavnosudskom postupku nisu predočeni ni razmotreni svi relevantni podaci i/ili pokazatelji na temelju kojih bih mogla glasovati za predmetnu odluku u navedenom dijelu izreke osobito o nastupu pravnog učinka ove odluke
  51. prosinca
  53. Zaključno, na preostali dio izreke predmetne odluke i rješenja te obrazloženje nisam imala primjedbi. Važnim ocjenjujem stajalište Ustavnog suda da sukladno ovlasti iz članka
  54. alineja
  55. Ustava i članka
  56. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, izvijesti Hrvatski sabor o uočenoj pojavi neustavnosti, odnosno o potrebi odgovarajuće dopune Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi se zakonom priznalo i pravo izvanbračnih drugova na obiteljsku mirovinu u sustavu mirovinskog osiguranja (točka
  57. obrazloženja). Zagreb,
  58. travnja
  59. Sutkinja Agata Račan, v. r. Odluka, NN 43/2007-1470 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 43/2007 Broj dokumenta u izdanju: 1470 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 25.4.
  60. ELI: /eli/sluzbeni/2007/43/1470 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  61. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.