← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1837/2007 od 23. svibnja 2007.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1837/2007 od

  1. svibnja
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1837/2007 od
  3. svibnja
  4. NN 61/2007 (13.6.2007.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1837/2007 od
  5. svibnja
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1954 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom A. S. P. iz M., kojega zastupa Lj. S., odvjetnica iz P., na sjednici održanoj
  7. svibnja
  8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  9. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-217/07 od
  10. ožujka
  11. godine, kojim je odbijena žalba podnositelja (izručenika), podnijeta protiv rješenja Županijskog suda u Puli broj: Kv 44/07 (Kr I 31/06) od
  12. veljače
  13. godine. Županijski sud u Puli je navedenim rješenjem u povodu zahtjeva Glavnog državnog odvjetništva Ruske federacije od
  14. srpnja
  15. godine, broj 35/3-57-06, utvrdio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje podnositelja ustavne tužbe.
  16. Podnositelj smatra da su mu navedenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka
  17. stavka 2.,
  18. stavka 1.,
  19. stavka 1.,
  20. stavka
  21. i
  22. stavka
  23. alineje
  24. Ustava Republike Hrvatske. U ustavnoj tužbi navodi da, suprotno utvrđenjima sudova, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje Ruskoj federaciji radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz članka
  25. stavka
  26. Kaznenog zakona Ruske federacije. Ističe da je tijekom cijelog postupka pred Županijskim sudom u Puli isticao prigovore u pogledu neravnopravnog položaja pred sudom u odnosu na državu moliteljicu. Nadalje, da niti jedan navod, prigovor ili dokaz koji je uputio, sud nije razmatrao (kao npr. prigovore u pogledu nevjerodostojnosti isprava koje je dostavljala država moliteljica, nedostavljanja zakonom propisane dokumentacije, nepridržavanja zakonom propisanih rokova ili rokova u kojima bi joj domaći sud naložio da izvrši svoje zakonske obveze itd.). Isto postupanje, navodi podnositelj, nastavio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupku u povodu njegove žalbe. Navodi da je tijekom postupka isticao povredu odredbi Ženevske konvencije o izručenju, te Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima. Ističe da je odluka o pritvoru temeljna pretpostavka postupanja po zamolbi i temeljna pretpostavka za određivanje pritvora od strane domaćeg suda, a da upravo ta odluka o pritvoru u vrijeme uhićenja, kao i u vrijeme donošenja rješenja na koje se poziva Vrhovni sud, niti je dostavljena Županijskom sudu u Puli niti je u to vrijeme postojala. Podnositelj iznosi da je u Republici Hrvatskoj uhićen
  27. lipnja
  28. godine, da bi tek nakon šest i pol mjeseci Županijski sud u Puli dobio od strane države moliteljice rješenje o određivanju preventivne mjere pritvora koje je od strane nadležnih tijela Ruske federacije donijeto
  29. siječnja
  30. godine. Zaključuje da osnovna pretpostavka za zadržavanje izručenika u ekstradicijskom pritvoru do
  31. siječnja
  32. godine nije bila ispunjena. Smatra da zahtjev države moliteljice za izručenje ne sadrži niti jedan valjani dokaz za osnovanu sumnju da bi podnositelj počinio kazneno djelo koje se navodi u ispravama države moliteljice, te da iz odluke o pritvoru države moliteljice nije uopće razvidan činjenični opis kaznenog djela izuzev zakonskog opisa djela (krađa u većem obimu). Ustavna tužba nije osnovana.
  33. Odredbom članka
  34. stavka
  35. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/
  36. i 49/
  37. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinač­nih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u njegova ljudska prava i temeljne slobode.
  38. Vrhovni sud je, potvrdivši rješenje Županijskog suda u Puli, ocijenio da iz zamolbe za izručenje, te uhidbenog naloga, odnosno odluke o pritvoru proizlazi osnovana sumnja da je podnositelj, izručenik, počinio kazneno djelo radi kojeg se i traži njegovo izručenje, te da je uz postojanje ostalih pretpostavki, a to su: da podnositelj nije državljanin Republike Hrvatske, da kazneno djelo za koje se traži izručenje nije počinjeno na području Republike Hrvatske, protiv nje ili njezinih državljana, da je djelo za koje se traži izručenje kazneno djelo i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, da za to kazneno djelo podnositelj nije već osuđen pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, te da ima dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je počinio kazneno djelo, to dostatno za udovoljenje zamolbi za izručenje. Sud navodi da je li podnositelj doista i počinio kazneno djelo za koje se tereti o tomu će raspraviti i odlučiti nadležni sud u Ruskoj federaciji. Vrhovni sud napominje u osporenom rješenju, navodeći da iako se ne radi o okolnosti koja bi bila relevantna za ovaj postupak, jer se u njemu utvrđuje samo postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje, da nisu utemeljeni podnositeljevi žalbeni navodi da je povrijeđena odredba članka
  39. Europske konvencije o izručenju od
  40. prosinca
  41. (Zakon o potvrđivanju Europske konvencije o izručenju od
  42. prosinca 1957., dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od
  43. listopada
  44. i drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od
  45. ožujka 1978., »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/94.; podnositelj ju naziva: Ženevska konvencije o izručenju), time što podnositelj nije pušten na slobodu nakon 40 dana od uhićenja. Ovo stoga što je Županijski sud u Puli donio rješenje koje je postalo pravomoćno, a kojim pritvor podnositelja ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja. Za takvu odluku Vrhovni sud smatra da nije u suprotnosti s Europskom konvencijom o izručenju niti s odredbom članka
  46. stavka
  47. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (»Narodne novine« broj 178/04.). Ocjena je Vrhovnog suda da je neosnovan i podnositeljev navod o nastupanju zastare. Naime, nakon što je podnositelj uhićen u Republici Hrvatskoj
  48. lipnja
  49. godine, od strane nadležnih tijela Ruske federacije dostavljena je sva potrebna dokumentacija iz koje je prvostupanjski sud, prema ocjeni Vrhovnog suda, opravdano zaključio da je podnositelj osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo iz članka
  50. stavka
  51. Kaznenog zakona Ruske federacije koje odgovara kaznenom djelu prijevare iz članka
  52. stavka
  53. i stavka
  54. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Slijedom toga, sud je odredio ekstradicijski pritvor. Vrhovni sud je utvrdio da za kazneno djelo za koje se tereti podnositelj nije nastupila zastara kaznenog progona. Vrhovni sud je obrazložio da podnositelj nije u pravu kada navodi da je sud prvog stupnja dužan utvrditi imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Vrhovni sud navodi da sud prvog stupnja to nije bio dužan učiniti jer je za konkretan postupak izručenja dovoljno da postoji osnovana sumnja da je imovinska korist pribavljena, a što proizlazi već iz činjenice da je protiv podnositelja pokrenut kazneni postupak pred nadležnim sudom Ruske federacije, Taganskim rejonskim sudom za Moskvu.
  55. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka
  56. stavka
  57. Ustava, Ustavni sud ističe sljedeće: Ocjenu vezanu uz osiguranje i provedbu tog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju proveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom
  58. stavkom
  59. Ustava, koji propisuje: Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana. Članak
  60. točka
  61. Zakona o sudovima (»Narodne novine« broj 150/05.) propisuje: Vrhovni sud Republike Hrvatske:
  62. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom. Vrhovni sud Republike Hrvatske postupao je u granicama svoje nadležnosti, propisane člankom
  63. stavkom
  64. Ustava. Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenom rješenju, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom
  65. stavkom
  66. Ustava.
  67. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom
  68. stavkom
  69. Ustava koji propisuje: Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Ustavno pravo na žalbu ne iscrpljuje se u strogo formalnom smislu u (ne)mogućnosti njezina izjavljivanja, već podrazumijeva ostvarivanje učinkovite pravne zaštite putem žalbe. Pritom je stajalište ustaljene ustavnosudske prakse da se pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu može učinkovito ostvarivati samo ako prvostupanjsko tijelo sudbene ili upravne vlasti, koje je donijelo osporeni akt, navede i obrazloži razloge za taj akt, koji se onda može pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa. Razmatrajući navode ustavne tužbe te obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Ocjena je Ustavnog suda da su sudovi određeno i potpuno obrazložili kojim su se razlozima vodili pri utvrđivanju je li udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje podnositelja. Podnositelj je pravo na žalbu iskoristio podnijevši žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je o njoj riješio na temelju i u skladu s mjerodavnom odredbom članka
  70. stavka
  71. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/
  72. i 143/02.).
  73. Odredbom članka
  74. stavka
  75. Ustava propisano je: Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanog sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode. Odredbom članka
  76. stavka
  77. Ustava, na čiju povredu podnositelj također ukazuje, propisano je: Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode. U konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi odlučivano je o osnovanosti zahtjeva za izručenje podnositelja, a ne o ekstradicijskom pritvoru, koji je određen rješenjima sudova koja nisu predmet ovog ustavnosudskog postupka. Stoga, ova ustavna prava podnositelju nisu niti mogla biti povrijeđena u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi.
  78. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom
  79. stavkom
  80. alinejom
  81. Ustava koji glasi: U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: – da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete: (...). Ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta ustavnog prava zajamčenog odredbama članka
  82. Ustava, Ustavni sud ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje, odnosno je li tijekom postupka pred nad­ležnim sudom počinjena povreda takvog značaja da postupak kao jednu cjelinu čini nepravičnim za podnositelja. U konkretnom slučaju osporene presude donijela su zakonom ustanovljena tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti u pravilno i zakonito provedenom postupku. Sagledavajući postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da podnositelju tijekom postupka pred sudovima nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
  83. Slijedom navedenoga, na temelju odredaba članaka
  84. i
  85. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
  86. Objava odluke temelji se na članku
  87. stavku
  88. Ustavnog zakona. Broj: U-III-1837/2007 Zagreb,
  89. svibnja
  90. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r. Odluka, NN 61/2007-1954 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 61/2007 Broj dokumenta u izdanju: 1954 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 13.6.
  91. ELI: /eli/sluzbeni/2007/61/1954 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  92. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.