Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2995/2006 od 20. lipnja 2007.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2995/2006 od

1. lipnja
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2995/2006 od
3. lipnja
4. NN 73/2007 (16.7.2007.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2995/2006 od
5. lipnja
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2308 Ustav­ni sud Repub­like Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula L. O. iz Z., na sjednici održanoj
7. lipnja
8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju: – presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-3378/06-2 od
9. srpnja
10. godine, i – presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: P-9869/05 od
11. ožujka
12. godine. II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
13. Podnositeljica je podnijela ustavnu tuž­bu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-3378/06-2 od
14. srpnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: P-9869/05 od
15. ožujka
16. godine. Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice da se utvrdi da je tuženik HEP D. d.o.o., DP E. Z., nezakonito izdala elektroenergetsku suglasnost za priključak na električnu energiju na ime A. Lj., na objektu koji je u vlasništvu podnositeljice. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev podnositeljice ocijenivši da nisu ispunjene sve pretpostavke za pružanje sudske zaštite na temelju članka
17. Zakona o upravnim sporovima (»Narod­ne novine«, broj 53/91., 9/
18. i 77/92., u daljnjem tekstu: ZUS).
19. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima
20. stavkom 2.,
21. stavkom
22. i
23. stavkom
24. Ustava. Ističe da je tuž­bu Općinskom sudu podnijela na temelju članka
25. ZUS-a smatrajući da su joj nezakonitom radnjom tuženika, a koja se sastoji u izdavanju suglasnosti A. Lj. za priključak na električnu energiju na objektu koji je njeno vlasništvo, povrijeđena Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode. Podnositeljica smatra pogrešnim utvrđenje sudova da vlasništvo objekta nije pretpostavka za isporučivanje električne energije. Ističe, naime, da se prema članku
26. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom (»Narod­ne novine«, broj 14/06.) elektroenergetska suglasnost izdaje za svako obračunsko mjesto vlasniku građevine, odnosno pravnoj ili fizičkoj osobi koja ima neko drugo stvarno pravo na građevini. Također, člankom
27. stavkom
28. alinejom
29. tih Općih uvjeta propisano je da je za izdavanje elektroenergetske suglasnosti i za priključenje, kupac ili proizvođač dužan nadležnom operateru dostaviti i podatke o vlasniku građevine. Podnositeljica smatra pogrešnim i ocjenu sudova da joj je u konkretnom slučaju osiguran drugi put pravne zaštite. Podnositeljica predlaže da Ustav­ni sud usvoji ustavnu tuž­bu, ukine osporene presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ustavna tužba je osnovana.
30. Iz spisa Općinskog suda u Zagrebu razvidno je da je podnositeljica podnijela tuž­bu Općinskom sudu na temelju članka
31. ZUS-a kojim je propisano: Postupak za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ukoliko je takva sloboda ili pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i drugim pravnim osobama, ako nije osigurana druga sudska zaštita, pokreće se tužbom zbog nezakonite radnje. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik elektroenergetsku suglasnost izdao na temelju ugovora o zajedničkoj gradnji sklopljenog
32. između podnositeljice i A. Lj. koji ugovor je raskinut pravomoćnom presudom iz
33. godine. Sud, međutim, smatra da tu činjenicu tuženik nije mogao znati, jer mu je ugovor kao važeći prezentiran od strane A. Lj. Sud se poziva i na odredbe Općih uvjeta isporuke električne energije (»Narod­ne novine«, broj 8/91., 61/92., 70/92., 78/
34. i 81/97.) kojima nije propisana »bilo kakva provjera vlasništva nad objektom za koji određena osoba traži izdavanje takve suglasnosti«. Sud stoga smatra da tuženik nije počinio nezakonitu radnju. Sud prihvaća tvrdnju podnositeljice da je postavljanje priključ­ka električne energije na njenu nekretninu zadiranje u njezino pravo vlasništva, no smatra da joj za zaštitu njenog prava vlasništva stoji na raspolaganju vlasnička tužba. Sud ističe da se prema članku
35. ZUS-a sudska zaštita pruža uz kumulativno ispunjenje triju pretpostavki: – da je povrijeđeno jedno od Ustavom zajamčenih prava i sloboda, a koja povreda u vrijeme podnošenja tužbe još traje; – da je to pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti i – da za zaštitu tih prava i sloboda nije osigurana druga sudska zaštita. Smatrajući da nisu ispunjene dvije od tri pretpostavke koje moraju biti ispunjene kumulativno da bi joj pružio zaštitu na temelju članka
36. ZUS-a, sud je tužbeni zahtjev podnositeljice odbio. Drugostupanjski sud je potvrdio činjenična utvrđenja i primjenu mjerodavnog prava od strane suda prvog stupnja, pozvavši se pritom i na odredbe Zakona o elektroprivredi (»Narod­ne novine«, broj 31/90.).
37. Ustav­ni sud prije svega smatra potrebnim istaći da je elektroenergetska suglasnost, za koju podnositeljica smatra da predstavlja nezakonitu radnju, izdana
38. godine. Zakon o elektroprivredi na kojeg se poziva drugostupanjski sud u osporenoj presudi prestao je važiti
39. siječnja 2002., danom primjene Zakona o tržištu električnom energijom (»Narod­ne novine«, broj 68/01.). Zakon o tržištu električnom energijom prestao je pak važiti
40. prosinca
41. stupanjem na snagu novog Zakona o tržištu električnom energijom (»Narod­ne novine«, broj 177/04.). Opći uvjeti isporuke električne energije bili su donijeti na temelju članka
42. Zakona o elektroprivredi iz 1990., a nakon prestanka važenja pravne osnove na temelju koje su donijeti, ostali su na snazi na temelju izričite odredbe članka
43. stavka
44. Zakona o energiji (»Narod­ne novine«, broj 68/
45. i 177/04.): Do dana stupanja na snagu propisa iz stavka
46. ovoga članka primjenjivat će se podzakonski propisi kojima su uređena odnosna pitanja ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona. Opći uvjeti za opskrbu električnom energijom, donijeti na temelju ovlaštenja iz članka
47. Zakona o energiji, primjenjuju se od
48. travnja
49. godine. U tom smislu pozivanje podnositeljice u ustavnoj tužbi na odredbe tih općih uvjeta, Ustav­ni sud ocjenjuje neosnovanim.
50. Osnovanost podnositeljičinog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila je o ocjeni sudova o tome jesu li kumulativno ispunjene sve tri pretpostavke za podnošenje tužbe zbog nezakonite radnje iz članka
51. ZUS-a. Ocjenu da se ne radi o nezakonitoj radnji službene osobe u tijelima državne vlasti sudovi temelje na činjenici da Općim uvjetima isporuke električne energije i Zakonom o elektroprivredi nije propisana obveza tuženika da provjeri vlasništvo objekta za koji se traži izdavanje elektroenergetske suglasnosti. U konkretnom slučaju, kao što je razvidno iz spisa predmeta, tuženik je izdao suglasnost na temelju ugovora o zajedničkoj izgradnji dvojne obiteljske kuće sklopljenog
52. godine. Zahtjev za izdavanje elektroenergetske suglasnosti A. Lj. podnio je gotovo dvadesetak godina nakon sklopljenog ugovora (1998.). Ugovor je raskinut
53. pravomoćnom presudom. Podnositeljica je vlasnica nekretnine, dok A. Lj. nema nikakvih stvarnih prava na istoj nekretnini. Podnositeljica je tuženika još
54. izvijestila o činjenici da je suglasnost izdao na temelju ugovora koji je raskinut i vezano uz nekretninu koja je njeno vlasništvo. S obzirom na takve okolnosti konkretnog slučaja, Ustav­ni sud ocjenjuje da se ponašanje tuženika ne može opravdati samo time što mu u općim uvjetima nije propisana obveza provjere vlasništva, kao što to čine sudovi u osporenim presudama.
55. Sudovi su nadalje ocijenili da nije ispunjena niti treća pretpostavka za pružanje sudske zaštite na temelju članka
56. ZUS-a; ocijenili su, naime, da je podnositeljici za zaštitu njenih prava i sloboda osigurana druga sudska zaštita. Razmatrajući navode ustav­ne tužbe i obrazloženje osporenih presuda, vezano uz »neispunjavanje« treće pretpostavke iz članka
57. ZUS-a, Ustav­ni sud pošao je od sljedećeg: Pravo pravičnog suđenja, zajamčeno člankom
58. stavkom
59. Ustava, obuhvaća više aspekata koji čitav proces suđenja čine pravič­nim. U svojoj biti to je postupovno jamstvo koje zahtijeva da postupak od strane državnih tijela bude proveden prema načelima koja će strankama u postupku osigurati pravično suđenje. Pravo svakoga na pristup sudu dio je temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a podrazumijeva pristupačnost postupku sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivanja. I samo pravo na pristup sudu ima nekoliko aspekata. Mogućnost iniciranja sudskog postupka radi donošenja odluke o pravima i obvezama stranaka sama po sebi nije dovoljna da bi se osiguralo pravo pristupa sudu. Člankom
60. ZUS-a propisana su osnovna načela postupanja suda vezano uz tuž­bu podnijetu na temelju članka
61. ZUS-a. Prema članku
62. ZUS-a sud postupa prema tužbi hitno i na način kojim se, čuvajući osnovna načela postupka, osigurava uspješna zaštita prava i interesa građana i tijela državne vlasti, poduzeća i drugih pravnih osoba. Iz navedenog slijedi da prilikom odlučivanja o tome je li za zaštitu prava strankama osigurana druga sudska zaštita, naročito kada se otklanja pružanje sudske zaštite na temelju članka
63. ZUS-a, sudovi moraju obrazložiti svoju ocjenu da je u određenom slučaju osigurana druga sudska zaštita. Naime, ta druga sudska zaštita mora biti realna i ostvariva, jer se u protivnom stranku dovodi u situaciju da joj je onemogućen pristup sudu kao dio temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom
64. stavkom
65. Ustava. Prvostupanjski sud paušalno navodi da podnositeljici stoji na raspolaganju vlasnička tužba; prema članku
66. stavku
67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narod­ne novine«, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/
68. i 141/06., u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (podnositeljica je u posjedu svoje nekretnine), razvidno je da članak
69. Zakona o vlasništvu ne bi mogao biti primjenjiv. Drugostupanjski sud ističe da je pravo vlasništva podnositeljica ovlaštena štititi tužbom zbog uznemiravanja u smislu članka
70. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje: