← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4584/2005 od 14. studenoga 2007. i tri izdvojena mišljenja

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4584/2005 od

  1. studenoga
  2. i tri izdvojena mišljenja Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4584/2005 od
  3. studenoga
  4. i tri izdvojena mišljenja NN 122/2007 (28.11.2007.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4584/2005 od
  5. studenoga
  6. i tri izdvojena mišljenja USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 3553 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, u postupku kojeg su ustavnim tužbama pokrenuli N. A. d.o.o. P. i A. M. iz Lj., R. S., koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., na sjednici održanoj
  7. studenoga
  8. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama.« Obrazloženje
  9. Ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: Gž-5194/05 od
  10. rujna
  11. godine, kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske, Uprave za sigurnost plovidbe i zaštitu mora, Vijeća za prekršaje Luč­ke kapetanije Rijeka klasa: PRI 342-35/05-03/48, urbroj: 530-03-02/03-05-7 od
  12. kolovoza
  13. godine. Prvostupanjskim rješenjem podnositelji su oglašeni krivima za prekršaj iz članka
  14. stavka
  15. u vezi sa stavkom
  16. Pomorskog zakonika (»Narodne novine« broj 181/04.) i kažnjeni novčanim kaznama (podnositelj N. A. d.o.o. P. novčanom kaznom u iznosu od 150.000,00 kn, a podnositelj A. M. novčanom kaznom u iznosu od 7.500,00 kn). Pored toga, na temelju članka
  17. stavaka
  18. i
  19. Zakona o prekršajima (»Narodne novine« broj 88/02.) i članka
  20. stavka
  21. Pomorskog zakonika izrečena je i zaštitna mjera oduzimanja jahti »I. 2«, »H. i »M. 1« kojima je počinjen prekršaj.
  22. Podnositelji smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka
  23. stavka 2.,
  24. stavka 2.,
  25. stavka 1.,
  26. stavka
  27. i
  28. stavka
  29. Ustava Republike Hrvatske. Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositelji u cijelosti ponavljaju žalbene navode ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava te na postupovne povrede. U bitnom ističu sljedeće: U vrijeme počinjenja djela za koje su oglašeni krivima i kažnjeni (ljeto
  30. godine) nisu bili dužni postupati po članku
  31. stavku
  32. Pomorskog zakonika, budući da je u to vrijeme način njihovog poslovanja bio uređen člankom
  33. stavkom
  34. Pomorskog zakonika. Ističu da nisu obavljali prijevoz putnika, već da su iznajmljivali plovila te da upravno tijelo koje je donijelo prvostupanjsko rješenje i Visoki prekršajni sud neutemeljeno poistovjećuju iznajmljivanje stranih plovila u smislu članka
  35. stavka
  36. Pomorskog zakonika s prijevozom osoba iz članka
  37. stavka
  38. Pomorskog zakonika. Smatraju da su u vrijeme počinjenja »navodnog« prekršaja ispunjavali uvjete propisane člankom
  39. stavkom
  40. Pomorskog zakonika pod kojima je do
  41. rujna
  42. godine bila dozvoljena djelatnost iznajmljivanja stranih jahti i brodica u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske, jer su podnositelji u roku propisanom navedenom odredbom Pomorskog zakonika podnijeli zahtjev za upis plovila u hrvatski upisnik ili očevidnik. Polazeći od članka
  43. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj 53/
  44. i 103/
  45. – odluka Ustavnog suda), koji je, prema mišljenju podnositelja, mjerodavan u konkretnom slučaju, činjenica da je zahtjev (u vrijeme njegovog podnošenja) bio nepotpun, ne može, prema mišljenju podnositelja, dovesti do tumačenja da zahtjev nije niti podnesen. Slijedom navedenog, a imajući u vidu odredbu članka
  46. stavka
  47. Pomorskog zakonika koja propisuje da prekršaj čini vlasnik i brodar jahte ili brodice koja obavlja prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu protivno odredbi članka
  48. stavka
  49. Pomorskog zakonika, podnositelji smatraju da su osporenim prvostupanjskim rješenjem oglašeni krivima i kažnjeni za djelo koje prije nego što je počinjeno nije bilo utvrđeno kao prekršaj, čime im je, prema njihovom mišljenju, povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
  50. stavkom
  51. Ustava. Obrazlažući tvrdnju o postupovnim povredama u prekršajnom postupku, podnositelji ističu da je podnositelj A. M. stranac (državljanin R. S.), a da u prekršajnom postupku nije upoznat s pravom davanja iskaza na vlastitom jeziku (preko tumača), odnosno da prati postupak na svom jeziku, te da mu je na taj način povrijeđeno ustavno pravo na obranu. Pored toga ističu da su određene isprave koje su poslužile kao dokaz u prekršajnom postupku sastavljene na stranim jezicima, te stoga podnositelji izražavaju sumnju u činjenicu da su članovi Vijeća za prekršaje u prvom stupnju i vijeća Visokog prekršajnog suda koje je odlučivalo o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, bili upoznati sa sadržajem tih dokumenata. Slijedom iznijetog, predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih rješenja. Na temelju članka
  52. stavka
  53. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/
  54. i 49/
  55. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) predlažu odgodu ovrhe osporenog rješenja. Ustavna tužba nije osnovana.
  56. Odredbom članka
  57. stavka
  58. Ustavnog zakona, propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom. Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode građana.
  59. Odredbe članka
  60. stavaka
  61. i
  62. Pomorskog zakonika glase:

(2)Novčanom kaznom od 10.000,00 do 500.000,00 kuna kaznit će se vlasnik i brodar jahte ili brodice koja obavlja prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu protivno odredbi članka 9. stavak 4. ovog Zakonika.
(3)Novčanom kaznom od 3.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit će se za pomorski prekršaj odgovorna osoba u pravnoj osobi pomorski prekršaj iz stavka 1. i 2. ovoga članka. Članak 9. stavak 4. Pomorskog zakonika glasi:
(4)Prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske može se obavljati samo brodicom ili jahtom hrvatske državne pripadnosti, koja je u vlasništvu domaće fizičke ili pravne osobe i koja ispunjava uvjete utvrđene posebnim propisom koji donosi ministar.
  1. U prekršajnom postupku utvrđeno je da sporne jahte nisu hrvatske državne pripadnosti već su vlasništvo stranih fizičkih i pravnih osoba. Podnositelj N. A. d.o.o. P. bio je brodar jahti, a podnositelj A. M. odgovorna osoba u toj pravnoj osobi. Jednu od spornih jahti podnositelji su dali u najam određenim osobama u razdoblju od
  2. do
  3. srpnja 2005., a ostale dvije jahte u razdoblju od
  4. do
  5. srpnja 2005., te po osnovi tog pravnog posla naplatili određeni novčani iznos. Na dan inspekcijskog nadzora jahtama se obavljao prijevoz osoba u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske. Polazeći od navedenog, kao i mjerodavnih odredaba Pomorskog zakonika, prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da su podnositelji počinili prekršaj iz članka
  6. stavka
  7. u vezi sa stavkom
  8. Pomorskog zakonika, te ih je oglasilo krivim i izreklo prekršajne sankcije. Pored toga, izrečena je i zaštitna mjera oduzimanja jahti kojima je počinjen prekršaj. Visoki prekršajni sud je utvrdio da je Vijeće za prekršaje Lučke kapetanije Rijeka provelo postupak sukladno mjerodavnim odred­bama postupovnog prava, pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenilo materijalno pravo. Stoga je odbio žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje navodeći valjane razloge za svoja utvrđenja i stajališta i odgovorivši na sve žalbene navode podnositelja.
  9. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka
  10. stavka
  11. Ustava, valja istaknuti sljedeće: Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u prekršajnom postupku, kao i mjerodavnih odredaba Pomorskog zakonika, Ustavni sud utvrđuje da se pravna stajališta navedena u osporenim rješenjima zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Nadležno upravno tijelo i sud koji su proveli prekršajni postupak i donijeli osporena rješenja obrazložili su svoja stajališta iznesena u osporenim rješenjima, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom
  12. stavkom
  13. Ustava.
  14. Članak
  15. stavak
  16. Ustava propisuje: Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Ustavno pravo na žalbu ne iscrpljuje se u strogo formalnom smislu u (ne)mogućnosti njezina izjavljivanja, već podrazumijeva ostvarivanje učinkovite pravne zaštite putem žalbe. Pritom je stajalište ustaljene ustavnosudske prakse da se pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu može učinkovito ostvarivati samo ako prvostupanjsko tijelo ili sud u svojoj odluci navedu razloge za njezino donošenje, koji se mogu pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa. Osim toga, pravo na žalbu može se učinkovito ostvariti ako nadležno drugostupanjsko tijelo ili sud ocijeni sve relevantne žalbene navode. Razmatrajući navode ustavne tužbe te obrazloženje osporenih rješenja, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju podnositeljima nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Ocjena je Ustavnog suda da je u prvostupanjskom rješenju određeno i potpuno navedeno koje činjenice i iz kojih razloga nadležno upravno tijelo uzima kao dokazane odnosno nedokazane, kojim se razlozima vodilo pri utvrđivanju postoji li prekršaj, te koje okolnosti je cijenilo prilikom odmjeravanja kazne. Također je obrazložilo iz kojih razloga nije prihvatio obranu podnositelja, dok je u odluci Visokog prekršajnog suda odgovoreno na sve žalbene navode podnositelja.
  17. Odredbom članka
  18. stavka
  19. Ustava propisano je: Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju tog ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje. U konkretnoj pravnoj stvari odlučivali su zakonom ustanovljeno upravno tijelo i sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjsko upravno tijelo, sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o prekršajima provelo dokazni postupak, dok je Visoki prekršajni sud u cijelosti i meritorno odgovorio na žalbene navode podnositelja. Također je razvidno da je podnositeljima bilo omogućeno pratiti postupak i sudjelovati u njemu, te da su bili u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravni lijek, dok su osporene odluke valjano obrazložene te donesene sukladno mjerodavnim odredbama postupovnog prava. Zbog navedenog, Sud smatra da osporenim odlukama podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
  20. U odnosu na tvrdnju koju u ustavnoj tužbi iznosi podnositelj A. M. da mu je povrijeđeno ustavno pravo na obranu, a koju obrazlaže navodom da on (kao stranac) u prekršajnom postupku nije bio upoznat s pravom davanja iskaza na vlastitom jeziku, odnosno s pravom da prati postupak na svom jeziku, Sud ističe sljedeće: Člankom
  21. stavkom
  22. Zakona o prekršajima propisano je:
(2)Okrivljenik, oštećenik, svjedok i drugi sudionici u postupku imaju se pravo služiti svojim jezikom i tijelo koje vodi postupak osigurat će prevođenje njihovih izjava. Ako se radnja u postupku ne vodi na jeziku okrivljenika, osigurat će mu se tumač (...). Člankom 209. stavkom 1. točkom 2. Zakona o prekršajima propisano je:
(1)Bitna povreda prekršajnog postupka postoji:
  1. ako je glavna rasprava održana bez osobe čija je nazočnost na glavnoj raspravi po zakonu obvezna ili je okrivljeniku, branitelju, oštećeniku kao podnositelju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da se na glavnoj raspravi služi svojim jezikom (članak 88.) i da na svojem jeziku prati tijek rasprave (...). Polazeći od navedenih odredaba Zakona o prekršajima, a imajući u vidu činjenicu da je iz spisa predmeta razvidno da je podnositelj aktivno sudjelovao u prekršajnom postupku koji se vodio na hrvatskom jeziku, ne dovodeći u sumnju svoje poznavanje hrvatskog jezika i ne postavljajući nikakav zahtjev u tom smislu, kao i činjenicu da je radnje u postupku podnositelj poduzimao u nazočnosti i uz stručnu pomoć svog branitelja, podnositeljevu tvrdnju o povredi ustavnog prava na obranu Ustavni sud ocjenjuje neosnovanom.
  2. Podnositelji ukazuju i na povredu ustavnog prava zajamčenog člankom
  3. stavkom
  4. Ustava, obrazlažući povredu tvrdnjom da su u vrijeme počinjenja »navodnog« prekršaja ispunjavali uvjete za iznajmljivanje stranih jahti i brodica u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske propisane člankom
  5. stavkom
  6. Pomorskog zakonika. Članak
  7. stavak
  8. Ustava glasi:
(1)Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. U odnosu na navedenu tvrdnju podnositelja Ustavni sud ističe da su u obrazloženjima osporenih rješenja navedeni jasni i valjani razlozi koji opravdavaju zaključak nadležnog upravnog tijela i Visokog prekršajnog suda da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za iznajmljivanje spornih plovila u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske do
  1. rujna
  2. godine, propisane člankom
  3. stavkom
  4. Pomorskog zakonika, te da su se stoga u postupanju podnositelja ostvarili svi bitni elementi bića prekršaja iz članka
  5. stavka
  6. Pomorskog zakonika zbog kojeg su oglašeni krivima i kažnjeni, posebice stoga što su se podnositelji i prije počinjenja tog prekršaja dulje vrijeme bavili prijevozom osoba jahtama u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske te su već tijekom te djelatnosti, na temelju javnih rasprava o predloženom zakonskom preciziranju i ograničenju iznajmljivanja stranih jahti i brodica, mogli steći dovoljno saznanja o smislu i dosegu odredaba članka
  7. stavaka
  8. i
  9. Pomorskog zakonika u vezi s člankom
  10. stavkom
  11. Pomorskog zakonika. Polazeći od navedenog, kao i činjenica utvrđenih u prekršajnom postupku, te mjerodavnih odredaba članka
  12. stavka
  13. i članka
  14. stavaka
  15. i
  16. Pomorskog zakonika, Ustavni sud utvrđuje da su podnositelji osporenim rješenjima oglašeni krivima i kažnjeni za djelo koje je u vrijeme njegovog počinjenja Pomorskim zakonikom bilo utvrđeno kao prekršaj i za koje je tim Zakonom bila propisana kazna. Stoga Sud ocjenjuje da podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
  17. stavkom
  18. Ustava.
  19. Podnositelji u ustavnoj tužbi ističu da je izrečenom zaštitnom mjerom oduzimanja plovila povrijeđen članak
  20. stavak
  21. Ustava, kojim je propisano:
(2)Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Članak
  1. stavak
  2. Ustava izrijekom dopušta ograničavanje ljudskih prava i temeljnih sloboda (ustavnih prava) zakonom iz Ustavom propisanih razloga. Člankom
  3. stavkom
  4. Pomorskog zakonika propisano je: Uz kaznu propisanu za pomorski prekršaj iz članka
  5. stavak
  6. točka 2) i članka
  7. stavak
  8. izreći će se zaštitna mjera oduzimanja plovnog objekta kojim je prekršaj učinjen bez obzira tko je vlasnik plovnog objekta. Oduzimanje plovila kojima je počinjen prekršaj izrečeno je na temelju odredbe članka
  9. stavka
  10. Pomorskog zakonika koja propisuje obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja plovila kojim je počinjen prekršaj, pa za ocjenu ustavnosti primjene te mjere nije mjerodavna odredba članka
  11. stavka
  12. na čiju povredu podnositelji u ustavnoj tužbi ukazuju.
  13. Slijedom navedenog, na temelju članaka
  14. i
  15. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke.
  16. Budući da je Sud o ustavnoj tužbi donio meritornu odluku, o prijedlogu podnositelja za odgodu ovrhe nije odlučivao.
  17. Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka
  18. stavka
  19. Ustavnog zakona. Broj: U-III-4584/2005 Zagreb,
  20. studenoga
  21. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Petar Klarić, v. r. * * * Na temelju članka
  22. stavaka
  23. i
  24. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 49/
  25. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka
  26. i
  27. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broju 181/03.) prilažem sljedeće IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku broj: U-III-4584/2005 od
  28. studenoga
  29. godine U ovome sam predmetu glasovao za usvajanje ustavne tužbe. Nisam međutim, suglasan s dijelom obrazloženja u točki
  30. Odluke. Točno je doduše da za ocjenu ustavnosti primjene mjere oduzimanja plovila za prekršaj iz članka
  31. stavaka
  32. i
  33. Pomorskog zakonika prema odredbama članka
  34. stavaka
  35. i
  36. Zakona o prekršajima u svezi s člankom
  37. stavkom
  38. Pomorskog zakonika nije mjerodavna, kako se konstatira u Odluci, odredba članka
  39. stavka
  40. Ustava Republike Hrvatske, na koju su se povredu pozvali podnositelji ustavne tužbe. Na ovako šturu konstataciju može se nadograditi neprihvatljiva tvrdnja da Ustavni sud na taj način zauzima stajalište po kojem bi se zakonskim odredbama moglo obrazložiti neprimjenjivanje ustavnih odredaba kojima se jamče ljudska prava i temeljne slobode (u ovom slučaju, zakonskim propisivanjem obligatornog izricanja neke kaznenopravne ili prekršajne sankcije isključilo bi se načelo razmjernosti iz članka
  41. stavka
  42. Ustava u ustavnosudskoj kontroli primjene takve sankcije). Da se ukloni mogućnost takve tvrdnje, u navedeni dio obrazloženja Odluke trebalo bi se pridodati sljedeće: »Na području kaznenopravnih i prekršajnih sankcija opseg i domet ustavnosudske kontrole ovisi, uz ostalo, o njihovim specifičnostima u odnosu na sankcije drugih pravnih grana. Zbog njihove socijalno-etičke konotacije, vidljive npr. iz članka
  43. hrvatskog Kaznenog zakona u kojem, uz ostalo, stoji da je »svrha kažnjavanja da se [...] izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja«, sankcijske norme kaznenog prava ne mogu se izjednačavati sa sankcijama drugih pravnih grana. One predstavljaju singularni aliud koji se može propisati i u praksi primjenjivati za zaštitu nekog društvenog dobra na način koji može biti blaži ali i stroži od načina kojim bi se to dobro zaštićivalo odredbama građanskog ili upravnog prava. Stoga, pri pravilno shvaćenim ovlastima Ustavnog suda na kontrolu propisivanja i primjene kaznenih zakona, načelo razmjernosti, unatoč svoje javnopravne racionalnosti, predstavlja ograničeni instrument ustavnosudske kontrole. Tamo gdje je zakonodavac, potaknut javnim konsenzom (izraženim npr. kroz medije javnog informiranja) o nužnosti reakcije represivnim sredstvima na napade na određena društvena dobra (kao što je npr. sigurnost gospodarskog poslovanja, dobrobit i očuvanje okoliša, kod nas posebice: »more, morska obala i otoci... i druga prirodna bogatstva... od osobitog... gospodarskog značaja... za Republiku Hrvatsku«, članak
  44. stavak
  45. Ustava), propisao sankcije kao ograničavajuće norme, ti se propisi ne mogu ustavnosudski kontrolirati prema načelu razmjernosti jer je mjerodavni kriterij za njih kriminalna politika na koju je legitimiran zakonodavac. Ona se ne provjerava ustavnosudskom kontrolom nego, kao politika propisivanja kazni, na parlamentarnim izborima. Samo iznimno propisi o kaznenim i prekršajnim sankcijama podliježu ustavnosudskoj ocjeni ustavnosti, na temelju specifičnih, ustavom propisanih načela koja određuju neprekoračive okvire tih sankcija, kao što su zabrana smrtne kazne, mučenja, okrutnog i nečovječnog postupanja ili zlostavljanja te načelo zakonitosti kaznenog djela i kazne. Drugačija je mogućnost ustavnosudske kontrole propisivanja i primjene drugih odredbi materijalnog i procesnog kaznenog odnosno prekršajnog prava. Ta je kontrola moguća na temelju većeg broja kriterija koji proizlaze iz Ustava. Oni, osim spomenutih načela, uključuju i druga, kao što su zabrana dvostruke osude za isto djelo, pretpostavka nedužnosti, načelo pravičnog postupka pa i načelo razmjernosti. Načelo razmjernosti je ovdje značajno kako u propisivanju tako i u primjeni postupovnih odredbi kaznenog i prekršajnog prava te izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija. No, bez obzira što je načelo razmjernosti i njegove parametre Ustavni sud Republike Hrvatske razvio u svojoj praksi, njegovoj primjeni u konkretnom slučaju nema mjesta. To zato što u užem smislu, povodom ustavne tužbe Ustavni sud odlučuje o povredi ljudskog prava ili temeljne slobode a ne o suglasnosti zakonske norme s Ustavom, ali i zato što u širem smislu, u nekom drugom slučaju, u ispitivanju ustavnosti zakonske odredbe o obaveznom izricanju zaštitne mjere prekršajnog ili sigurnosne mjere kaznenog prava, osim ranije spomenutih okvirnih ustavnih načela, Ustavni sud ne bi mogao primijeniti načelo razmjernosti«. Zagreb,
  46. studenoga
  47. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. sc. Davor Krapac, v. r. * * * Na temelju članka
  48. stavka
  49. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/
  50. i 49/
  51. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka
  52. i
  53. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03.) prilažemo sljedeće IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku broj: U-III-4584/2005od
  54. studenoga
  55. Protivimo se izreci i obrazloženju Odluke, broj: U-III-4584/2005 od
  56. studenoga
  57. (dalje u tekstu: Odluka), razlozi su sljedeći:
  58. N. A. d.o.o. P. i A. M. iz Lj., R. S. podnijeli su ustavnu tužbu protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske, Uprave za sigurnost plovidbe i zaštitu mora, Vijeća za prekršaje Lučke kapetanije Rijeka klasa: PRI 342-35/05-03/48, urbroj: 530-03-02/03-05-7 od
  59. kolovoza
  60. godine. Prvostupanjskim rješenjem podnositelji su oglašeni krivima za prekršaj propisan člankom
  61. stavkom
  62. a u vezi sa stavkom
  63. Pomorskog zakonika (»Narodne novine« broj 181/04.) i kažnjeni novčanim kaznama. Podnositelj N. A. d.o.o. P. kažnjen je novčanom kaznom u iznosu od 150.000,00 kn, a podnositelj A. M. novčanom kaznom u iznosu od 7.500,00 kn. Uz novčanu kaznu izrečena je i zaštitna mjera oduzimanja plovnog objekta – jahte pod nazivom »I. 2«, »H.« i »M 1« kojima je počinjen prekršaj, pozivom na članak
  64. stavak
  65. Pomorskog zakonika i članak
  66. stavak
  67. i
  68. Zakona o prekršajima (»Narodne novine« broj 88/02.).
  69. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu da su im osporenim aktima povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom
  70. stavkom 2.,
  71. stavkom 2.,
  72. stavkom 1.,
  73. stavkom
  74. i člankom
  75. stavkom
  76. Ustava Republike Hrvatske. U ustavnoj tužbi i dopuni ustavne tužbe opširno obrazlažu razloge zbog kojih smatraju da su im povrijeđena naprijed navedena ustavna prava, predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih akata. Podnositelji ustavne tužbe podnijeli su i prijedlog za odgodu ovrhe.
  77. Ustavni sud u Odluci od
  78. studenoga
  79. odbio je ustavnu tužbu. Mišljenja smo da je ustavna tužba u konkretnom slučaju djelomično osnovana te da je osporene akte trebalo ukinuti u dijelu koji se odnosi na izricanje zaštitne mjere oduzimanja jahti, a odbiti u dijelu koji se odnosi na izrečenu novčanu kaznu za počinjen prekršaj. Naše stajalište temeljimo na ustavnoj interpretaciji odnosa članka
  80. stavka
  81. Ustava (jamči se pravo vlasništva) i članka
  82. stavka
  83. Ustava koji propisuje načelo razmjernosti (svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju). U konkretnom slučaju postoji izrazito velika i neprihvatljiva nesrazmjernost između težine počinjenog prekršaja i ostvarene nedozvoljene zarade sa zaštitnom mjerom oduzimanja vlasništva jahti. Utvrđena nedozvoljena zarada za prijevoz osoba za pojedini plovni objekt-jahtu iznosi: »I. 2« 3.300,00 EUR-a. »H.« 2.390,00 EUR-a, jahta »M. 1« 1.863,00 EUR-a. Prema navodu podnositelja ustavne tužbe procijenjena vrijednost plovnih objekata-jahti koje su oduzete iznosi 2.433,443,00 kn. Posebno smatramo ustavnopravno neprihvatljivim obrazloženje Odluke u točki
  84. kojom se utvrđuje da odredba članka
  85. stavka
  86. Ustava nije mjerodavna na čiju povredu podnositelji u ustavnoj tužbi ukazuju. Obrazloženje Odluke poziva se isključivo na odredbe Pomorskog zakonika, odakle slijedi da je u konkretnom slučaju odlučeno o zakonitosti, a ne povredi ustavnih prava (isto stajalište u istovjetnom predmetu izrazili smo u izdvojenom mišljenju uz Odluku Ustavnog suda broj: U-III-59/2006 od
  87. studenoga
  88. (»Narodne novine« broj 132/2006., www.usud.hr)).
  89. Ustavnom sudu je podneseno nekoliko prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba Pomorskog zakonika, između ostalog, i odredbe članka
  90. stavka
  91. tog zakonika. Stoga je prema našem mišljenju prethodno trebalo provesti ustavnosudski postupak apstraktne kontrole odredbe članka
  92. stavka
  93. Pomorskog zakonika (ili pokrenuti postupak), a do okončanja tog postupka donijeti privremenu mjeru pozivom na odredbu članka
  94. stavka
  95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02., 49/
  96. – pročišćeni tekst). U dosadašnjoj praksi Ustavni sud donosio je rješenja o privremenoj mjeri do okončanja ustavnosudskog postupka apstraktne kontrole zakona (Rješenje Ustavnog suda broj: U-VIII-1033/1994 od
  97. prosinca 1994.). Zagreb,
  98. studenoga
  99. Suci Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. sc. Smiljko Sokol, v. r. Agata Račan, v. r. mr. sc. Ivan Matija, v. r. Emilija Rajić, v. r. Mario Kos, v. r. * * * Na temelju članka
  100. stavaka
  101. i
  102. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka
  103. i
  104. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) prilažem sljedeće IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku, broj: U-III-4584/2005od
  105. studenoga
  106. godine Iako sam u ovom predmetu glasovao za odbijanje ustavne tužbe nisam suglasan s dijelom obrazloženja predmetne odluke iz razloga koje sam podrobno izložio u Izdvojenom mišljenju uz Odluku broj: U-III-59/2006 od
  107. studenoga 2006., a koja je objavljena u »Narod­nim novinama«, broj 132 od
  108. prosinca
  109. Zagreb,
  110. studenoga
  111. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. sc. Željko Potočnjak, v. r. Odluka, NN 122/2007-3553 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 122/2007 Broj dokumenta u izdanju: 3553 Donositelj:Ustavni sud Republike Hrvatske Datum tiskanog izdanja: 28.11.
  112. ELI: /eli/sluzbeni/2007/122/3553 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  113. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.