← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1925/2005 od 19. prosinca 2007.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1925/2005 od

  1. prosinca
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1925/2005 od
  3. prosinca
  4. NN 11/2008 (25.1.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1925/2005 od
  5. prosinca
  6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 347 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Željko Potočnjak, predsjedavajući sudac, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Jasna Omejec, Agata Račan, Aldo Radolović i Nevenka Šernhorst, u postupku kojeg je ustavnom tuž­bom pokrenula M. P. iz Z., koju zastupa B. R., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj
  7. prosinca 2007., jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: – presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2699/03 od
  8. siječnja
  9. – presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-1772/98 od
  10. lipnja 2002., te se predmet vraća nadležnom Općinskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  11. Ustavna tužba je podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-2699/03 od
  12. siječnja 2005., kojom je odbijena žalba podnositeljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-1772/98 od
  13. lipnja
  14. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice, kojim je tražila da sud utvrdi postojanje njezinog stečenog prava na otkup stana u Z., II. P. 8, kao i da naloži tuženiku, Gradu Z., da s njom sklopi ugovor o kupoprodaji, kojeg će, u protivnom, zamijeniti presuda.
  15. U ustavnoj tužbi podnositeljica izlaže činjenični supstrat pravne stvari, koji tijekom provedenog parničnog postupka nije bio sporan, te se, u bitnome, protivi pravnom stajalištu sudova koji su njezin tužbeni zahtjev, kako smatra, neopravdano odbili. Podnositeljica ističe kako je izgubila stanarsko pravo i mogućnost otkupa stana isključivo zbog »sporosti administracije«, koja je tek punih osam godina nakon što je određeno rušenje zgrade u Z., Trg V. M. 2, u kojoj je uživala stanarsko pravo (a određivanjem rušenja to je pravo prestalo, uz obvezu pronalaženja odgovarajućeg zamjenskog stana), pronašla za nju i ponudila joj odgovarajući zamjenski stan (II. P. 8), kojeg u to vrijeme, zbog promjene pravnog režima u stambenim odnosima, više nije mogla otkupiti, već danas u njemu ima tek položaj zaštićenog najmoprimca. Smatra da su propustom nadležnih tijela da joj na vrijeme osiguraju odgovarajući zamjenski stan, kojeg bi mogla otkupiti, povrijeđena njezina ustavna prava. Izrijekom ističe odredbe članaka
  16. i
  17. Ustava. Podnositeljica izražava stajalište da odredbu članka
  18. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 163/98., 95/00., 120/00., 94/
  19. i 78/02., u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), prema kojoj se odredbe tog Zakona ne odnose na stanove koji se nalaze u objektima za koje je pokrenut postupak radi rušenja objekta, ne treba tumačiti restriktivno. Pojašnjava da se u takvim slučajevima podnošenje zahtjeva za otkup zamjenskih stanova ne bi smjelo ograničavati rokom, napose s obzirom na činjenicu da su i inače rokovi za podnošenje zahtjeva za otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema Zakonu o prodaji stanova višekratno produljivani. Podnositeljica, radi usporedbe, navodi kako su i stanovi u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane bili izuzeti od prodaje na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 36/91.), kojom su pravni poslovi i pravni akti protivni odredbama te Uredbe bili utvrđeni ništavima. Također su takvi stanovi bili izuzeti od prodaje i prema Zakonu o prodaji stanova, ali je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane (»Narodne novine«, broj 89/95.) njihova prodaja dopuštena, čak i bez brisanja odredbe o ništavosti. Nadalje, podnositeljica se poziva i na odredbu članka
  20. stavka
  21. Zakona o prodaji stanova, prema kojoj rok za sklapanje ugovora za stan za koji, u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju, nisu nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju stana prema zakonu, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Predlaže ukidanje osporene drugostupanjske presude. Ustavna tužba je osnovana.
  22. U postupku povodom ustavne tužbe, podnesene na temelju odredbe članka
  23. stavka
  24. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/
  25. i 49/
  26. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno podnositelju ustavno pravo.
  27. Uvidom u spis predmeta i presude donesene u konkretnom parničnom postupku, Ustavni sud je utvrdio sljedeće: 4.
  28. Podnositeljica ustavne tužbe je od
  29. godine bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Z., Trg V. M.
  30. Nadležno upravno tijelo Grada Z., Općine Č., donijelo je
  31. listopada
  32. rješenje kojim se određuje rušenje objekta u kojem se nalazio stan kojeg je koristila podnositeljica, time da je u izreci rješenja navedeno kako se rušenje ne može provesti dok se stanaru ne osigura drugi stan, sukladno odredbama članka
  33. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85., u daljnjem tekstu: ZSO). Podnositeljici je
  34. srpnja
  35. dodijeljen zamjenski stan (B. F. 2), protiv čega je podnijela žalbu, smatrajući da ponuđeni stan bitno pogoršava uvjete njezinog stanovanja. Žalba je odbijena, te je Grad Z. zatražio iseljenje podnositeljice i preseljenje u ponuđeni zamjenski stan. Zahtjev za iseljenje je rješenjem od
  36. veljače
  37. odbijen, uz obrazloženje da, na temelju rezultata provedenog vještačenja, ponuđeni stan doista bitno pogoršava uvjete stanovanja. Podnositeljica je, zatim,
  38. ožujka
  39. podnijela zahtjev za kupnju stana Trg V. M. 2, koji je odbijen zbog okolnosti da se radi o objektu određenom za rušenje.
  40. srpnja
  41. podnositeljica je sklopila s Gradom Z. ugovor o najmu stana uz zaštićenu najamninu, za stan II. P.
  42. Prije pokretanja parničnog postupka radi utvrđenja postojanja stečenog prava na otkup stana i donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji navedenog stana (
  43. studenoga 1998.), podnositeljica nije podnosila zahtjev za kupnju tog stana. 4.
  44. U provedenom parničnom postupku nadležni prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da je podnositeljici stanarsko pravo prestalo danom donošenja rješenja o rušenju objekta Trg V. M. 2, sukladno izričitoj odredbi članka
  45. stavka
  46. tada važećeg ZSO-a, te da je tuženik podnositeljici uspio osigurati odgovarajući stan tek nakon prestanka važenja ZSO-a, kada joj više nije bio u mogućnosti dati na korištenje stan na kojem bi imala stanarsko pravo odnosno pravo na otkup, već je s podnositeljicom sklopio ugovor o najmu stana uz zaštićenu najamninu, u skladu s odredbama važećeg Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96.) i Pravilnika o najmu stanova (»Službeni glasnik« Grada Zagreba, broj 3/
  47. i 7/98.), čime je ispunio sve svoje obveze prema podnositeljici. U žalbi protiv prvostupanjske presude podnositeljica je, pored ostalog, izrazila stajalište da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu članka
  48. Zakona o najmu stanova, prema kojoj osobe koje su stekle pravo na kupnju stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova, ali zbog propisanih razloga to pravo nisu mogle ostvariti u propisanom roku, zadržavaju to pravo i kao najmoprimci do rokova određenih tim Zakonom. Međutim, drugostupanjski je sud pobijanu prvostupanjsku presudu ocijenio utemeljenom i naveo da primjena odredbe članka
  49. Zakona o najmu stanova nije moguća u konkretnom slučaju, budući da se ona odnosi na nositelje stanarskog prava, dok je podnositeljici stanarsko pravo prestalo, što niti sama ne osporava. Činjenica da joj zamjenski stan nije osiguran odmah, nego tek
  50. godine, prema stajalištu drugostupanjskog suda, ne može za podnositeljicu rezultirati povoljnijim pravnim položajem od postojećeg.
  51. Analizom ustavne tužbe podnositeljice razvidno je da se tužba, u bitnome, temelji na shvaćanju podnositeljice kako, unatoč tome što je njezino stanarsko pravo nesporno prestalo po sili zakona, postoji potreba za ekstenzivnijim tumačenjem mjerodavnih propisa, u kojem bi slučaju njezino pravo na otkup stana i nadalje egzistiralo. Podnositeljica smatra da je onemogućena u ostvarivanju prava na otkup stana samo zbog proteka rokova za podnošenje odgovarajućeg zahtjeva, do čega nije došlo njezinom krivnjom, već krivnjom »spore administracije«, koja joj je odgovarajući zamjenski stan ponudila »prekasno«. Osporene presude zasnivaju se isključivo na činjenici da je podnositeljici stanarsko pravo prestalo
  52. godine, na temelju odredaba članka
  53. stavaka 1.,
  54. i
  55. ZSO-a, koje glase: Stanarsko pravo prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj se nalazi stan mora rušiti, na osnovi rješenja nadležnog organa ili u postupku izvršenja rješenja o eksproprijaciji zgrade. U slučaju iz stavka
  56. ovog članka stanar je dužan iseliti, na osnovi rješenja stambenog organa, nakon što mu općina ili osoba u čijem se interesu zgrada ruši osigura drugi stan koji bitno ne pogoršava uvjete stanovanja. Ako nadležni organ utvrdi da se zgrada mora rušiti ili rekonstruirati zbog toga što predstavlja opasnost za život ljudi i imovinu, ili iz drugih razloga predviđenih posebnim zakonom, stanarsko pravo na stanovima u takvoj zgradi prestaje, a davalac tih stanova (...) dužan je stanarima osigurati druge stanove koji bitno ne pogoršavaju njihove uvjete stanovanja. (...) Imajući u vidu da Zakon o prodaji stanova pravo na otkup stanova priznaje jedino stanarima, a da se nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova stanarsko pravo više ne može stjecati, sudovi su zauzeli pravno stajalište da zbog gubitka svojstva nositeljice stanarskog prava podnositeljici ne pripada pravo na otkup stana i odbili njezin tužbeni zahtjev.
  57. Člankom
  58. Ustava Republike Hrvatske, donesenog
  59. godine (»Narodne novine«, broj 56/90., 135/97., 8/
  60. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/
  61. – pročišćeni tekst, 28/
  62. i 41/
  63. – pročišćeni tekst), inaugurirane su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje čine temelj za tumačenje Ustava, pa tako, među ostalim, i jednakost, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva i vladavina prava. Člankom
  64. Ustava propisano je da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom, te da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Sukladno tome, člankom
  65. stavkom
  66. Ustava utvrđeno je da sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Slijedom navedenog, svaki pojedinačni akt nadležnog tijela (tijela državne uprave, sudbenog tijela ili pravne osobe s javnim ovlastima) kojim se odlučuje o pravima i obvezama građana mora biti donesen u skladu s Ustavom i zakonskim odredbama, ali i u skladu sa svrhom zakona koji se na određeni slučaj primjenjuje, a koja svrha proizlazi iz Ustava. Svrha donošenja Zakona o prodaji stanova, u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava, bila je omogućiti da na dotadašnjem društvenom vlasništvu bude jasno određen titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile. Navedeni Zakon višekratno je mijenjan i dopunjavan na načine koji jasno ukazuju na njegov cilj da, uvažavajući objektivne društvene okolnosti i poteškoće pravne i činjenične prirode, ovlaštenicima prava iz tog Zakona olakša pravni položaj u procesu stjecanja vlasništva na stanovima. Kao cilj zakona ne može se odrediti gubitak prava građana zbog isteka rokova, prekluzije i sličnih razloga, jer bi to očito bilo suprotno svrsi zakona. Stoga smisao ustavne tužbe podnesene u konkretnom slučaju i navode o potrebi ekstenzivnijeg tumačenja mjerodavnih pravnih normi, kada je to u skladu s Ustavom, Ustavni sud, načelno, drži utemeljenim.
  67. Svoje stajalište Ustavni sud obrazlaže sljedećim razlozima: 7.
  68. Podnositeljice ustavne tužbe je izgubila svojstvo nositeljice stanarskog prava po sili u odnosno vrijeme važećeg ZSO-a, na temelju akta o rušenju zgrade. Rušenje zgrade jest razlog objektivne prirode i ne sadrži subjektivne elemente kakvi su gotovo isključivo sadržani u ostalim odredbama ZSO-a koje uređuju razloge prestanka stanarskog prava odnosno razloge za otkaz stanarskog prava (članci
  69. do
  70. ZSO-a). Pritom je ZSO i kod otkaznih razloga koji su sadržavali elemente »krivnje« stanara, poznavao određene iznimke i uvažavao objektivne prilike (primjerice nezaposlenost, nekorištenje stana iz opravdanih razloga, nemogućnost pronalaženja zamjene u mjestu novog prebivališta i sl.). Potreba rušenja zgrade zbog nekog od razloga propisanih posebnim zakonima, jest objektivna činjenica nastala bez utjecaja (»krivnje«) stanara, te je zakonodavac stoga u članku
  71. ZSO-a i propisao obvezu svojevrsne reparacije to jest obvezu da se stanarima prije pristupanja rušenju osigura drugi stan koji bitno ne pogoršava uvjete stanovanja. 7.
  72. Pojam uvjeta stanovanja ne uključuje samo fizičke, tehničke uvjete stanovanja kao što su položaj, površina, broj prostorija, opremljenost, svjetlost, vlaga, sanitarni uvjeti i sl., koji u drugom stanu trebaju biti, u granicama objektivnih mogućnosti, podjednaki kao u prethodnom, već se to odnosi i na uvjete stanovanja u pravnom smislu. Za razliku od fizičkih uvjeta stanovanja, uvjeti stanovanja u pravnom smislu objektivno mogu i stoga moraju biti jednaki prethodnima, što znači da osoba kojoj se osigurava drugi stan na tom stanu mora steći istu vrstu i jednaki opseg prava i obveza koje je imala i na prethodnom stanu, konkretno, u smislu ZSO-a, prava i obveze stanara. Riječ je, dakle, o svojevrsnom zakonskom jamstvu najniže prihvatljive razine prava u datom zakonodavnom okruženju. 7.
  73. Primijenjeno na konkretan slučaj, navedeno znači da je podnositeljica ustavne tužbe izgubila stanarsko pravo na prethodnom stanu, ali bi, pod pretpostavkom da joj je drugi odgovarajući stan dodijeljen na korištenje za vrijeme važenja ZSO-a, na njemu ponovo stekla prava i obveze nositeljice stanarskog prava, i to na temelju same činjenice da je ranije imala stanarsko pravo. U vremenskom razdoblju između prestanka jednog i stjecanja drugog stanarskog prava očigledno ne može postojati »pravni vakuum«. Naprotiv, tijekom tog razdoblja prava inherentna stanarskom pravu egzistiraju kao »pendentna« prava, te je nedvojbeno da su građani koji su u isto vrijeme bili u istom pravnom položaju kao podnositeljica, ali su postupci za dodjelu zamjenskih stanova u njihovim slučajevima trajali kraće, realizirali stanarska prava i, kao takvi, stekli prava na otkup stanova prema Zakonu o prodaji stanova te, u konačnici, pravo vlasništva na tim stanovima. 7.
  74. U konkretnom slučaju, međutim, postupak dodjele drugog odgovarajućeg stana podnositeljici ustavne tužbe i uspostave njezinog stanarskog prava na drugom stanu nije okončan za vrijeme važenja ZSO-a, a glave I., IV., V., VI. (u kojoj je sadržan članak
  75. ZSO-a), VII., VIII., IX., X. i XI. ZSO-a prestale su važiti stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova,
  76. studenoga 1996., na temelju odredbe članka
  77. tog Zakona. 7.
  78. Međutim, člankom
  79. stavkom
  80. Zakona o najmu stanova propisano je da će se postupci pokrenuti prema odredbama ZSO-a do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova dovršiti prema odredbama ZSO-a. Ta odredba upućuje na zaključak da je i u promijenjenim zakonodavnim okolnostima osnovano tumačenje prema kojem prava inherentna stanarskom pravu kakvo je postojalo prema ZSO-u, a koja su bila predmetom postupaka započetih za vrijeme njegovog važenja, ali nedovršenih do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, u svojem sadržaju egzistiraju i nakon prestanka važenja ZSO-a. U protivnom, bili bi dovedeni u pitanje smisao i svrha odredbe članka
  81. stavka
  82. Zakona o najmu stanova. Pritom se podrazumijeva da nakon prestanka važenja ZSO-a više ne postoji pravna osnova za stjecanje stanarskog prava u smislu i sadržaju kakav proizlazi iz ZSO-a, ali poštivanje načela i vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđenih napose u člancima 3.,
  83. i
  84. stavku
  85. Ustava nalaže zakonodavcu i tijelima nadležnim za provođenje postupaka u kojima se neposrednom primjenom zakona i drugih propisa odlučuje o pravima i obvezama građana, da se rukovode tim načelima i vrednotama i u skladu s njima postupaju.
  86. Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula da smatra povrijeđenim ustavno jamstvo iz članka
  87. stavka
  88. Ustava, koji propisuje: Svi su pred zakonom jednaki. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka
  89. stavka
  90. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom. Pravna stajališta navedena u presudama nadležnih sudova zasnivaju se na ustavnopravno neprihvatljivom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava jer ono zanemaruje ustavno jamstvo jednakosti. Domet i učinci toga načela u konkretnom slučaju ne određuju se pukim mehaničkim podvođenjem stanja stvari pod mjerodavne odredbe ZSO-a odnosno Zakona o najmu stanova, nego uvažavanjem i drugih najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske kao što su socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka i nepovredivost vlasništva. Te su vrednote temelj za tumačenje cjeline ustavnog teksta i pojedinih njegovih odredbi te, kao takve, natkriljuju mjerodavne zakonske norme, ne dopuštajući njihovu primjenu na način koji je, kao pogrešan, opisan u točkama
  91. i
  92. obrazloženja ove odluke.
  93. Članak
  94. stavak
  95. Ustava, na čiju se povredu podnositeljica također poziva, sadrži ustavno jamstvo nediskriminacije, odnosno zabranu diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi, te glasi: Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Podnositeljica u ustavnoj tužbi nije obrazložila povredu navedenog ustavnog jamstva. Razmatrajući cjelokupni spis predmeta, Ustavni sud u provedenom ustavnosudskom postupku također nije našao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala na to da je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom podnositeljica bila diskriminirana u ostvarenju nekog ustavnog prava po bilo kojem svojstvu (spolu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili nekoj drugoj osobini). Stoga, pozivanje podnositeljice na povredu ustavnog jamstva nediskriminacije Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.
  96. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe i povredu odredaba članka
  97. Ustava. Odredbe članka
  98. Ustava odnose se na zakonitost pojedinačnih akata tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti (stavak 1.) odnosno na ustavno jamstvo sudske kontrole zakonitosti takvih pojedinačnih akata (stavak 2.). Osim što stavak
  99. članka
  100. Ustava ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom koje bi Ustavni sud štitio u postupku povodom ustavne tužbe, u smislu članka
  101. Ustavnog zakona, obje naznačene odredbe članka
  102. Ustava odnose se na upravne akte, a ne na akte donesene po pravosudnim tijelima u sudskom parničnom postupku, kakvi se akti osporavaju konkretnom ustavnom tužbom. Stoga odredbe članka
  103. Ustava nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.
  104. Zbog izloženih razloga, a na temelju odredaba članaka
  105. i
  106. stavaka
  107. i
  108. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točkama I. i II. izreke.
  109. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na odredbama članka
  110. Ustavnog zakona. Broj: U-III-1925/2005 Zagreb,
  111. prosinca
  112. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjedavajući sudac dr. sc. Željko Potočnjak, v. r. Odluka, NN 11/2008-347 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 11/2008 Broj dokumenta u izdanju: 347 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 25.1.
  113. ELI: /eli/sluzbeni/2008/11/347 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
  114. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.