Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4949/2005 od 28. studenoga 2007. i Izdvojeno mišljenje

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4949/2005 od

1. studenoga
2. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4949/2005 od
3. studenoga
4. i Izdvojeno mišljenje NN 1/2008 (2.1.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-4949/2005 od
5. studenoga
6. i Izdvojeno mišljenje USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 36 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, u postupku kojeg su ustavnom tužbom pokrenuli G. i N. K. iz Z., na sjednici održanoj
7. studenoga
8. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama.« Obrazloženje
9. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: Gž-438/03 od
10. studenoga
11. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj: P-1703/01 od
12. listopada
13. godine. Točkom I. izreke prvostupanjske presude prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice, Republike Hrvatske, Ministarstva obrane te je utvrđeno da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo na stanu u Z., O. k. B. 14/X, slijedom čega nemaju status zaštićenih najmoprimaca na tom stanu. Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev podnositelja za sklapanje ugovora o prodaji spornog stana između tužiteljice-protutužene kao prodavatelja i podnositelja kao kupaca.
14. Podnositelji smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova ustavna prava zajamčena člancima
15. stavkom
16. i
17. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredba članka
18. Ustava. Pored toga, ističu i povredu članka
19. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/
20. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija). Obrazlažući povrede, podnositelji ponavljaju žalbene navode, u bitnom ističući da nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (»Narodne novine« broj 91/96., 48/
21. i 66/98.) u sudskim postupcima nije moguće utvrđivati bilo koju činjenicu ili okolnost u vezi sa stanarskim pravom budući da su na temelju odredbe članka
22. stavka
23. Zakona o najmu stanova, ex lege prestala sva stanarska prava. Stoga smatraju da u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku nije bilo dopušteno odlučivati o »nepostojećem stanarskom pravu«. Mišljenja su da im je osporenim presudama uskraćeno pravo na dom zajamčeno člankom
24. Europske konvencije. Ustavna tužba nije osnovana.
25. Prema članku
26. stavku
27. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/
28. i 49/
29. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom. Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo. Ustavni sud ne ispituje povrede zakona, nego povrede ustavnih prava. Stoga je pozivanje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i/ili bitne povrede postupka, kao polazište za podnošenje ustavne tužbe, neosnovano jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Odlučujući o ustavnoj tužbi Ustavni sud ispituje jesu li aktima, protiv kojih je ustavna tužba podnesena, povrijeđena ustavna prava, a sudska kontrola njihove zakonitosti zajamčena je Ustavom pred redovnim sudovima. Zato bi se takvim razlozima Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.
30. Predmet spora u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku bio je zahtjev tužiteljice, Republike Hrvatske, Ministarstva obrane za utvrđenje da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo na stanu u Z., O. k. B. 14/X, slijedom čega nemaju status zaštićenih najmoprimaca na tom stanu. U tijeku postupka podnositelji su podnijeli protutužbeni zahtjev za sklapanje ugovora o prodaji spornog stana između tužiteljice-protutužene kao prodavatelja i podnositelja kao kupaca. U parničnom postupku Općinski sud u Zadru utvrdio je sljedeće: – tužiteljica-protutužena je vlasnica stana u Z., O. k. B. 14/X, na kojemu su podnositelji bili sunositelji stanarskog prava, –
31. studenoga
32. godine podnositeljica je, zbog ratnih prilika na području Z., napustila sporni stan, dok je podnositelj stan napustio ranije, – od
33. studenoga
34. godine u spornom stanu stanovale su treće osobe, –
35. srpnja
36. godine podnositeljica je podnijela zahtjev za povrat u posjed i kupnju spornog stana. U parničnom postupku trebalo je utvrditi jesu li podnositelji zadržali stanarsko pravo do dana stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, odnosno jesu li podnositelji stekli pravni položaj najmoprimaca na spornom stanu. Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, prvostupanjski sud je zaključio da su podnositelji neopravdano izbivali iz spornog stana dulje od šest mjeseci, te da im je u smislu članka
37. stavka
38. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine« broj 51/85., 42/86., 22/
39. i 70/93.) prestalo stanarsko pravo. Polazeći od utvrđenja da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, kao i činjenice da do srpnja
40. podnositelji nisu postavili zahtjev vlasniku stana za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana, prvostupanjski sud je utvrdio da podnositelji nikada nisu stekli pravni položaj najmoprimaca. Polazeći od tog utvrđenja, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice-protutužene a odbio protutužbeni zahtjev podnositelja kao neosnovan. Odbijajući žalbu podnositelja protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je u osporenoj presudi istaknuo da položaj zaštićenog najmoprimca stječe osoba koja se može iskazati kao nositelj stanarskog prava u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (
41. studenoga 1996.). Prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskog suda da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (pri čemu nije odlučno postojanje sudske odluke o otkazu stanarskog prava već je odlučna okolnost da su na dan
42. studenoga
43. postojali otkazni razlozi u smislu Zakona o stambenim odnosima, tj. neopravdano izbivanje iz stana dulje od šest mjeseci), drugostupanjski sud je zaključio da podnositelji nisu nikada stekli status zaštićenih najmoprimaca.
44. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka
45. stavka
46. Ustava, Ustavni sud ističe sljedeće: Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Županijskog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je nadležni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Tvrdnju podnositelja da nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, u konkretnom sudskom postupku (kao i u drugim sudskim postupcima) nije dopušteno utvrđivati bilo koju činjenicu ili okolnost u vezi s »nepostojećim stanarskim pravom«, Sud ocjenjuje neutemeljenom. Naime, u situacijama koje to zahtijevaju (npr. u postupku radi utvrđenja pravnog položaja najmoprimca, u postupku radi sklapanja ugovora o najmu stana ili u postupku radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo i sl.), parnični sud, ne samo da može, nego i mora utvrditi je li stranci prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, odnosno postoji li otkazni razlog za otkaz stanarskog prava (npr. nekorištenje stana dulje od šest mjeseci). Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom
47. stavkom
48. Ustava.
49. Odredba članka
50. Ustava kojom je propisano da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, nije mjerodavna u ovom slučaju. Navedeno stajalište Ustavni sud izrazio je u odluci broj: U-lll-884/2004 od
51. prosinca
52. godine (»Narodne novine« broj 2/05.).
53. Podnositelji također ističu i povredu prava na dom, odnosno članak
54. Konvencije, u dijelu koji glasi: Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Razmatrajući navode ustavne tužbe, osporene akte kao i primijenjene propise, Ustavni sud nije utvrdio postojanje okolnosti koje bi upućivale na povredu konvencijskog prava na koje podnositelji ukazuju. Polazeći od utvrđenja parničnih sudova da su podnositelji u spornom stanu živjeli do studenoga 1991., kada su ga bez opravdanih razloga napustili (a uslijed čega je, sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, nastupila pravna posljedica prestanka stanarskog prava podnositelja na spornom stanu) te imajući u vidu činjenicu da su prvu radnju vezanu uz taj stan podnositelji poduzeli gotovo sedam godina nakon njegova napuštanja (
55. srpnja 1998.), Ustavni sud ocjenjuje da osporenim presudama, kojima je u takvim okolnostima utvrđeno da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo na spornom stanu te da nisu stekli status zaštićenih najmoprimaca, podnositeljima nije povrijeđeno Konvencijom zajamčeno pravo na dom.
56. Odredba članka
57. Ustava ne sadrži ustavna prava u smislu odredbe članka
58. stavka
59. Ustavnog zakona koja se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
60. Slijedom navedenog, na temelju članaka
61. i
62. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke.
63. Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka
64. stavka
65. Ustavnog zakona. Broj: U-III-4949/2005 Zagreb,
66. studenoga
67. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Petar Klarić, v. r. * * * Na temelju članka
68. stavaka
69. i
70. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka
71. i
72. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) prilažemo slijedeće IZDVOJENO MIŠLJENJE uz Odluku, broj: U-III-4949/2005od
73. studenoga
74. Protivimo se izreci i obrazloženju Odluke, broj: U-III-4949/2005 od
75. studenoga
76. (dalje u tekstu: Odluka), razlozi su sljedeći:
77. Podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-438/03 od
78. studenoga
79. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj: P-1703/01 od
80. listopada
81. godine. Točkom I. izreke prvostupanjske presude prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice, Republike Hrvatske, Ministarstva obrane te je utvrđeno da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo na stanu u Z., slijedom čega nemaju status zaštićenih najmoprimaca na tom stanu. Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev podnositelja za sklapanje ugovora o prodaji spornog stana između tužiteljice-protutužene kao prodavatelja i podnositelja kao kupca. Podnositelji smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova ustavna prava zajamčena člancima
82. stavkom
83. i
84. Ustava Republike Hrvatske, kao i odredba članka
85. Ustava. Pored toga, ističu i povredu članka
86. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/
87. – pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/
88. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija). Obrazlažući povrede, podnositelji ponavljaju žalbene navode, u bitnom ističući da nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (»Narodne novine« broj 91/96., 48/
89. i 66/98.) u sudskim postupcima nije moguće utvrđivati bilo koju činjenicu ili okolnost u vezi sa stanarskim pravom budući da su na temelju odredbe članka
90. stavka
91. Zakona o najmu stanova, ex lege prestala sva stanarska prava. Stoga smatraju da u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku nije bilo dopušteno odlučivati o »nepostojećem stanarskom pravu«.
92. U obrazloženju prvostupanjske presude posl.br. P.1703/01 Općinskog suda u Zadru navodi se: – u ovoj pravnoj stvari donijeta je prvostupanjska odluka broj: P.3163/98 od
93. siječnja
94. koja je u svom pretežnom dijelu ukinuta odlukom Županijskog suda u Zadru, broj: Gž.389/99 od
95. rujna 2001., prema kojem je u ponovljenom postupku potrebno obnoviti ranije izvedene dokaze, ispitati kao stranke tuženike-protutužitelje na okolnosti opravdanosti razloga nekorištenja stana do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (...), kako bi se ocijenilo da li je prestalo stanarsko pravo do
96. studenog
97. i tek tada odlučiti po tužbenom i protutužbenom zahtjevu. (...) – prema stajalištu ovoga suda ne radi se o opravdanim razlozima odlaska iz predmetnog stana, uslijed čega neopravdano nekorištenje predmetnog stana od strane tuženika neprekidno godinama, a svako duže od 6 mjeseci, računajući do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, je ostvarenje zakonske pretpostavke za otkaz stanarskog prava tuženicima prema odredbi članka
98. Zakona o stambenim odnosima. (...) – (...) u zakonskom roku od 6 mjeseci tuženici nisu do dana
99. svibnja
100. slijedom obveze iz članka
101. stavka
102. Zakona o najmu stanova podnijeli tužitelju zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, pa su tuženici zbog toga ostali i bez bilo kojeg valjanog pravnog osnova na posjed stana s kojim bi mogli osujetiti tužbeno traženje tužitelja kao vlasnika stana. Naime, tuženici su morali zahtjev za sklapanje ugovora postaviti u tom zakonom predviđenom roku, jer u protivnom, nakon proteka roka, gube pravo na posebnu zaštitu koju bi imali kao zaštićeni najmoprimac (...). Po stajalištu ovoga suda, iako rok od 6 mjeseci za podnošenje zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu, nije prekluzivan rok, time što u navedenom roku tuženici nisu zahtijevali sklapanje ugovora o najmu, jasno su manifestirali svoju volju da se između stranaka ne zasnuje ugovorni odnos najmodavca i najmoprimca. Štoviše, svojim pasivnim ponašanjem uzrokovali su i daljnju posljedicu da nisu postali zaštićeni najmoprimci jer s njihove strane nije došla nikakva inicijativa za sklapanje ugovora o najmu stana. (...) – drugostupanjski je sud prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda, pri tome ističe za utvrđenje činjenice prestanka stanarskog prava tuženika na predmetnom stanu nije odlučno postojanje konstitutivne sudske odluke o otkazu stanarskog prava, po odredbi članka
103. ZSO, nego okolnost da li su na dan
104. studenoga
105. postojali otkazni razlozi, u konkretnom slučaju u odnosu na tuženike, utvrđenje kojih razloga uvjetuje prestanak stanarskog prava, odnosno nemogućnost stjecanja statusa zaštićenog najmoprimca.
106. Mjerodavne odredbe Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96, Odluka Ustavnog suda RH, broj: U-I-892/94, »Narodne novine«, broj 99/96), Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH, broj: U-I-762/96(...), »Narodne novine«, broj 48/98) glase: XIII. PRIJELAZNE ODREDBE Članak 30.