Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2384/2005 od 16. siječnja 2008.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2384/2005 od

1. siječnja
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2384/2005 od
3. siječnja
4. NN 20/2008 (15.2.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-2384/2005 od
5. siječnja
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 624 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. S. iz D., koju zastupa N. O., odvjetnica u D., na sjednici održanoj
7. siječnja
8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
9. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-470/05 od
10. travnja 2005., kojom je odbijena žalba podnositeljice (tuženice u parničnom postupku radi razvoda braka), podnesena protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj: P-244/04 od
11. prosinca
12. godine. Presudom suda prvog stupnja razveden je brak, sklopljen između M. M. (tužitelja) i podnositeljice, tužene u parničnom postupku. Malodobna zajednička djeca M., rođena 1995., i V., rođena 1999., povjerena su na čuvanje i odgoj ocu, a podnositeljici je naloženo doprinositi u uzdržavanju malodobnih kćeri. Istom presudom određen je način i vrijeme održavanja susreta i druženja majke s mld. djecom, na način da djeca borave s majkom polovicu školskih praz­nika.
13. Obrazlažući navode ustavne tužbe, podnositeljica analizira parnični postupak ne slažući se s ocjenom dokaza, koju su izveli nadležni sudovi odlučujući o skrbi zajedničke djece. U tom smislu ističe da je pogrešno stajalište sudova da se njezine kćeri povjere ocu na odgoj i čuvanje, a da ona ima pravo samo na susrete s njima te da sudovi svojim odlukama »u konkretnom slučaju ruše materinstvo i ne dopuštaju tužiteljici da bude majka svojoj djeci.« Podnositeljica osporenim presudama smatra povrijeđenim us­tav­na prava zajamčena člancima
14. i
15. Ustava Republike Hrvat­ske. Stoga, predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda. Ustavna tužba nije osnovana.
16. Prema odredbi članka
17. stavka
18. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02.i 49/
19. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo). Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li nadležna tijela, odnosno sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustav­nog prava.
20. Za potrebe ustavnosudskog postupka zatražen je na uvid pred­met Općinskog suda u Dubrovniku broj: P-244/
21. Prvostupanjski sud je u postupku razvoda braka, ocjenjujući rezultate dokaznog postupka i polazeći od zaštite interesa djece, odučio povjeriti djecu na čuvanje i odgoj majci, ovdje podnositeljici. U tom smislu, tijekom dokaznog postupka, sud je, između ostalog, nakon pribavljenog mišljenja nadležnog Centra za socijalnu skrb D., kojeg je u suradnji s Centrom za socijalnu skrb Z., nakon razgovora s roditeljima i djecom te uvidom u njihove obiteljske, materijalne i stambene prilike, izradio stručni tim sastavljen od psihologa i socijalnih radnika, utvrdio da su oba roditelja procijenjena pozitivno u vezi sposobnosti za skrb o djeci. Međutim, s obzirom na emocionalne potrebe djece, radi njihovog pravilnog psihološkog razvoja, preporučeno je da zbog njihove dobrobiti budu povjerena na čuvanje i odgoj majci. U tom smislu, sud je dodatno izveo dokaz saslušanjem psihologa, koji je sudjelovao u izradi navedenog struč­nog mišljenja. Sud je također utvrdio da je, tijekom postupka posredovanja prije rastave braka između stranaka, nadležni centar za socijalnu skrb
22. travnja
23. donio rješenje kojim je odredio da se djevojčice privremeno, do okončanja postupka razvoda braka roditelja, povjeravaju na skrb majci (podnositeljici), a da će ih otac jednom mjesečno posjećivati u Zagrebu, i s njima provoditi polovinu svih školskih praznika. Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj majci, o susretima djevojčica s ocem te iznosima uzdržavanja, ocjenjujući da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Naime, utvrdio je da iz žalbe suprotne stranke proizlazi da je podnositeljica u međuvremenu promijenila posao i mjesto boravka i ocijenio da postoje realni izgledi da su se promijenile životne okolnosti na strani podnositeljice od vremena kad je nadležni centar za socijalnu skrb davao mišljenje o podobnosti roditeljske skrbi, a koje okolnosti bi mogle biti od utjecaja na donošenje odluke o povjeravanju maloljetne djece na čuvanje i odgoj. Osim toga, drugostupanjski sud je ocijenio da prvostupanjski sud treba uzeti u obzir i postupanje podnositeljice po rješenju nadležnog centra za socijalnu skrb, donesenog za vrijeme postupka posredovanja, temeljem kojeg su joj djeca bila povjerena na čuvanje i odgoj. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud je ponovno, radi utvrđivanja podobnijeg roditelja za skrb djevojčica, pribavio mišljenje nadležnog Centra za socijalnu skrb D., a koje je nakon obavljenog razgovora s djevojčicama i njihovim roditeljima, sastavljeno u surad­nji s Centrom za socijalnu skrb Z., koji je proveo stručnu obradu podnositeljice s obzirom na njezino trenutno boravište. Zaključak nadležnog centra za socijalnu skrb je da su, na temelju prikupljenih i obrađenih podataka, oba roditelja podjednako pogodna za skrb o djeci. Također, tijekom postupka, sud je ponovno izveo dokaz saslušanjem roditelja djevojčica i svjedoka, psihologa koji je sudjelovao u sastavljanju stručnog mišljenja Centra, a koji je, ponavljajući zaključak iz stručnog mišljenja, napomenuo važnost stabilnosti i sigurnosti doma za razvoj djece u dobi navedenih djevojčica. Analizirajući rezultate dokaznog postupka, sud je, u smislu odredbe članka
24. Obiteljskog zakona (»Narodne novine«, broj 116/03., 17/
25. i 136/04.), ocijenio da je s obzirom na okolnosti slučaja u interesu djece da ostanu živjeti s ocem. Svoju odluku sud temelji na utvrđenju da je djevojčicama za razvoj bitan osjećaj stabilnosti i doma koji im, po procijeni suda, pruža otac s kojim su djeca živjela od prekida bračne zajednice, a koji je o njima uspješno skrbio ne samo materijalno, nego i psihološki, obzirom da je starijoj djevojčici zbog negativnih utjecaja razvoda, po preporuci nadležnog Centra, osigurao susrete s psihologom. S druge strane, sud je ocijenio da podnositeljica ne bi mogla pružiti djevojčicama osjećaj sigurnog i stabilnog doma s obzirom da je unutar dvije godine promijenila nekoliko poslova i mjesta boravišta te da su njezini trenutni stambeni uvjeti manje primjereni od stambenih uvjeta u kojima djevojčice trenutno žive s ocem. Sud je također uzeo u obzir okolnost da podnositeljica nije temeljem pravomoćnog rješenja nadležnog Centra uzela djevojčice na skrb, već ih je viđala povremeno prema vlastitom nahođenju. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo pa je odbio žalbu podnositeljice kao neosnovanu.
26. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona (»Narodne novine«, broj 116/03., 17/
27. i 136/04.): Članak 294.