Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1640/2006 od 13. veljače 2008.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1640/2006 od

1. veljače
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1640/2006 od
3. veljače
4. NN 26/2008 (29.2.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1640/2006 od
5. veljače
6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 889 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Kos, Davor Krapac, Jasna Omejec i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenule Hrvatske vode, Zagreb, VGO za vodno područje primorsko-istarskih slivova, VGI za slivno područje »Kvarnersko primorje i otoci«, koje zastupa B. K., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj
7. veljače
8. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju: – rješenje Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-537/06-2 od
9. travnja
10. i – rješenje Općinskog suda u Krku, broj: Ovr-579/05-2 od
11. srpnja
12. II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Krku na ponovni postupak. III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
13. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-537/06-2 od
14. travnja 2006., kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Krku, broj: Ovr-579/05-2 od
15. srpnja
16. Prvostupanjskim rješenjem Općinski sud u Krku proglasio se nenadležnim i odbacio podnositeljev prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika F. T., vlasnika obrta – ugostiteljskog objekta »Z.« iz K.
17. Podnositelj smatra da mu je osporenim aktima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
18. stavkom
19. Ustava Republike Hrvatske. Obrazlažući povredu ustavnog prava, podnositelj, u bitnom ističe da se osporena rješenja temelje na pogrešnom tumačenju Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (»Narodne novine«, broj 107/95., 19/96., 88/
20. i 150/05.) i Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/
21. i 103/
22. – odluka Ustavnog suda, u daljnjem tekstu: ZUP). Podnositelj ističe da se odredba članka
23. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, na koju se sudovi pozivaju, a kojom je propisano da Hrvatske vode obavljaju naplatu slivne vodne naknade, odnosi samo na redovnu naplatu a ne i na prisilnu naplatu. Podnositelj, nadalje ističe da niti članak
24. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ne uređuje naplatu od obveznika koji nisu dobrovoljno podmirili svoje dugovanje. U odnosu na članak
25. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva na koju se pozivaju sudovi, a koji propisuje da se glede utvrđivanja pojedinačnih obveza za plaćanje naknada iz članka
26. stavka
27. točaka
28. do
29. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, redovne i prisilne naplate tih sredstava, primjenjuju odredbe ZUP-a, podnositelj ističe da su sudovi zanemarili sadržaj mjerodavnih odredaba ZUP-a prema kojima se izvršenje radi ispunjenja novčanih obveza, u pravilu, provodi sudskim putem. Polazeći od navedenog, kao i činjenice da niti jedna odredba Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ne propisuje poseban način provođenja prisilne naplate, podnositelj zaključuje da osim sudskog (ovršnog) postupka ne postoji drugi pravni put kojim bi ovrhovoditelj mogao ostvariti svoje pravo na naplatu neplaćenih slivnih vodnih naknada. Smatrajući da mu je osporenim rješenjima uskraćena Ustavom zajamčena sudska zaštita te povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih akata i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ustavna tužba je osnovana.
30. Ovršni postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku pokrenuo je podnositelj prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika F. T., vlasnika obrta »Z.« u K., radi naplate iznosa od 7.055,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime neplaćene slivne vodne naknade za poslovni prostor. Osporenim rješenjem prvostupanjski sud se proglasio nenadležnim i odbacio podnositeljev prijedlog za ovrhu pozivajući se na odredbu članka
31. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva kojom je propisano da se glede utvrđivanja pojedinačnih obveza za plaćanje naknade iz članka
32. stavka
33. točaka
34. do
35. tog Zakona, redovne i prisilne naplate tih sredstava, primjenjuju odredbe ZUP-a, ako zakonom nije drugačije određeno. Iz navedene odredbe prvostupanjski sud je zaključio da su Hrvatske vode, a ne sud, isključivo nadležni da rješenjem izvrše obračun i utvrde iznos naknade koju plaća obveznik. Drugostupanjski sud je odbio podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja prihvaćajući stajališta prvostupanjskog suda. U odnosu na podnositeljev žalbeni navod da je sud trebao donijeti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave jer su ispunjene pretpostavke iz članka
36. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00.,173/03., 194/03., 151/
37. i 88/05.), drugostupanjski sud ističe da je na temelju odredaba članaka 35.,
38. i
39. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva podnositelj ovlašten donijeti rješenje o naplati slivne vodne naknade, koje predstavlja ovršnu ispravu, te da se radi redovne i prisilne naplate primjenjuju odredbe ZUP-a. Iz navedenog drugostupanjski sud zaključuje da podnositelj ima propisan pravni put radi ostvarenja svoje tražbine, te je ne može ostvarivati podnošenjem ovršnog prijedloga na temelju vjerodostojne isprave.
40. Odredbom članka
41. stavka
42. Ustava, na čiju povredu podnositelj ukazuje, propisano je: Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Ustavno pravo propisano člankom
43. stavkom
44. Ustava obuhvaća postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak – sagledavan kao jedinstvena cjelina – bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje. Nakon analize ustavne tužbe, osporenih akata kao i mjerodavnih propisa, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom
45. stavkom
46. Ustava. Razlozi za takvo utvrđenje mogu se svesti na sljedeće: Člankom
47. stavkom
48. točkom
49. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, mjerodavnog u konkretnom slučaju, propisano je: Izvori sredstava za financiranje vodnog gospodarstva jesu: (...)
50. slivna vodna naknada, (...). Člankom
51. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, propisano je: Obračun, pojedinačno utvrđivanje iznosa i naplatu vodne naknade, osim vodne naknade iz članka
52. ovoga Zakona, obavljaju Hrvatske vode. Iznos naknade koji plaća pojedini obveznik utvrđuje se rješenjem koje se donosi za razdoblje od jedne kalendarske godine. Protiv rješenja o utvrđivanju iznosa vodne naknade može se podnijeti žalba Državnoj upravi za vode. Žalba se podnosi u roku od osam dana od dana primitka rješenja. Člankom
53. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva propisano je: Glede utvrđivanja pojedinačnih obaveza za plaćanje naknada iz članka
54. točke
55. do
56. ovoga Zakona, redovne i prisilne naplate tih sredstava, primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Iz navedenih odredaba Zakona o financiranju vodnog gospodarstva proizlazi osnovanost zaključka sudova koji su donijeli osporene odluke da su Hrvatske vode ovlaštene i dužne donijeti rješenje kojim se obvezniku utvrđuje iznos vodne naknade, a koje rješenje predstavlja ovršnu ispravu. Stoga Sud prihvaća stajalište izraženo u osporenim aktima da podnositelj u konkretnom slučaju ne može ostvarivati svoju tražbinu prema ovršeniku podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, već na temelju ovršnog rješenja kojim je utvrđena ovršenikova obveza. Međutim, prema ocjeni ovog Suda, oglašavanje suda nenadležnim, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, nije imalo uporišta u mjerodavnim odredbama zakona. Temelj za takvu ocjenu Sud nalazi u sljedećem: Člankom
57. ZUP-a propisano je: