Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009.

Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009.

NN 77/2009 (2.7.2009.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009.

77 02.07.2009 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1863 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, na sjednici održanoj 19. lipnja 2009. godine, donio je RJEŠENJE I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Prekršajnog zakona (»Narodne novine« broj 107/07.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje I.

Članak 257stavak 2. PZ-a glasi

Članak 258PZ-a glasi

Ovaj Zakon objavit će se u »Narodnim novinama«, a stupa na snagu 1. siječnja 2008.

Predlagatelj obrazlaže osporavanje suglasnosti navedenih zakonskih članaka s Ustavom: »Odredbe kojima se u Prekršajnom zakonu oduzima odnosno ograničava sloboda svakako bi spadala u one temeljne slobode i prava koja bi se prema Ustavu Republike Hrvatske trebala donositi organskim zakonima (...) Naime upravo se stoga i pozivam na ocjenu suglasnosti pojedinih odredaba Prekršajnog zakona sa Ustavom, a ne Prekršajnog zakona u cjelini. (...) smatram da se oduzimanje odnosno ograničenje slobode pojedinca nikako ne može uređivati odredbama zakona koji po načinu donošenja nije organski zakon, a što je slučaj sa Prekršajnim zakonom. Prekršajni zakon donesen je većinom prisutnih zastupnika u Saboru.«.

Zbog toga smatra da su osporene zakonske odredbe u nesuglasnosti s člankom 82. stavkom 2. Ustava.

Iz sadržaja prijedloga slijedi da predlagatelj osporava formalnu suglasnost PZ-a s Ustavom.

Prijedlog nije osnovan.

Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.

Instituti kojima se razrađuje pravo države na progon i kažnjavanje povreditelja zakonom zaštićenih dobara moraju biti uređeni na način koji ne vrijeđa prava i slobode Ustavom zajamčene svakom pojedincu. Ustavni sud ocjenjuje da se ovo stajalište odnosi i na sve druge zakone kojima se zadire u područje kaznenog prava, pa time i na PZ.

Ustavni sud utvrđuje da PZ, koji pripada skupini organskih zakona, mora biti donesen na način i po postupku propisanom za organske zakone odnosno većinom svih zastupnika u Hrvatskom saboru.

Hrvatski sabor u 5. sazivu imao je sto pedeset i dva zastupnika (152) zastupnika, pa je za donošenje zakona za koje se traži većina glasova svih zastupnika bilo potrebno sedamdeset i sedam (77) zastupnika.

Stoga Ustavni sud utvrđuje da je PZ donesen u skladu s člankom 82. stavkom 2. Ustava, pa je na temelju članka 43. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) riješeno kao u izreci.

II.

Ustavni sud razmotrio je razloge predlagatelja u odnosu na mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske, Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. – u daljnjem tekstu: Konvencija) i Protokola br. 7 uz Konvenciju, polazeći pri tome od stajališta iznesenih u sljedećim točkama obrazloženja ovog rješenja.

Članak 1PZ-a glasi

Prekršajem se povređuje javni poredak, društvena disciplina ili druge društvene vrijednosti koje nisu zaštićene Kaznenim zakonom i drugim zakonima u kojima su propisana kaznena djela.

Članak 2PZ-a glasi

Predlagatelj smatra da je članak 1. PZ-a nejasan i neodređen jer nije jasno »što je to ‘javni poredak’, ‘društvene discipline’, a napose što su to ‘druge društvene vrijednosti’ i što su opće društvene vrijednosti«, i time u nesuglasnosti s člancima 3. (u dijelu koji se odnosi na vladavinu prava) i 5. stavkom 1. Ustava.

Osporavajući članak 2. PZ-a, predlagatelj smatra da PZ, suprotno članku 4. stavku 1., članku 31. stavku 1. i članku 82. stavku 2. Ustava, omogućuje jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave propisivanje prekršaja i prekršajnih sankcija za povrede propisa koje donose u okviru svoje nadležnosti. Predlagatelj je mišljenja da Ustav dopušta propisivanje kazni samo organskim zakonom ili međunarodnim pravom. Iznosi da članak 2. PZ-a stvara nejednakost između građana jer će pojedine jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave za ista prekršajna djela propisati različite prekršajne sankcije, što je u nesuglasnosti s člankom 3. Ustava, u dijelu tog članka kojim je jednakost utvrđena jednom od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temeljem za tumačenje Ustava. Predlagatelj smatra da »nitko ne može biti kažnjen za djelo nazvano ‘prekršaj’, pa makar isto bilo određeno zakonom, ako takvo djelo nije kazneno djelo«.

Prijedlog nije osnovan.

U odnosu na članak 1. PZ-a, Ustavni sud utvrđuje da predlagatelj osporava pojmove koji su pravni standardi čija jasnoća, razumljivost i odredivost niti s jednog aspekta nisu upitni u zakonodavstvu, pravnoj praksi i pravnoj teoriji, stoga je članak 1. PZ-a u skladu s pretpostavkama odredivosti zakonskih odredbi i primjerenosti legitimnih očekivanja subjekata na koje se zakon neposredno primjenjuje (načelna stajališta iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. godine, »Narodne novine« broj 31 od 22. ožujka 2000. godine i rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-906/2000 i dr. od 7. prosinca 2005. godine, »Narodne novine« broj 2 od 4. siječnja 2006. godine).

U odnosu na članak 2. PZ-a, Ustavni sud utvrđuje da se članak 31. Ustava (načelo zakonitosti delikta i kazne) odnosi samo na kaznena djela, a ne i na prekršaje. Međutim, promatrano u širem smislu, načelo nullum crimen, nulla poena sine praevia lege poenali je ispunjeno i ako prekršaj nije propisan zakonom, ali ga je u okviru svoje nadležnosti na temelju zakonske ovlasti donijelo drugo (lokalno i/ili područno /regionalno/) tijelo, koje je pri tome poštovalo pretpostavke valjanosti pravnih propisa koji se donose uz zahtjev za općim važenjem. U praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) pojam »zakon« u odredbama članaka 9., 10. i 11. Konvencije (npr. u izričaju »... [ograničenjima] koja su propisana zakonom...« (engl. prescribed by law) najprije je, u presudi u predmetu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. travnja 1979. godine, protumačen tako da označava opće pravne akte koji ne moraju biti zakonskoga ranga ali moraju ispuniti dva kvalitativna zahtjeva: (1) biti jasno i razumljivo oblikovani kako bi svim adresatima omogućili određivanje vlastitog ponašanja prema posljedicama koje su jednako propisane za sve te (2) biti jednako dostupni svim adresatima, javnom objavom ili na neki drugi način, sukladan okolnostima posebnog, tim propisom predviđenog slučaja (§ 48-49).

Potom je to tumačenje primijenjeno i na zahtjev pravne određenosti kažnjivih djela iz članka 7. stavka 1. Konvencije. U presudi u predmetu Kokkinakis protiv Grčke od 25. svibnja 1993. godine, Europski sud je izrekao da iz načelne zabrane kažnjavanja za kazneno djelo koje u času počinjenja po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nije bilo predviđeno kao kazneno djelo, proizlazi da je toj zabrani udovoljeno »...kada pojedinac može iz teksta relevantne pravne odredbe (engl. provision) spoznati sam, ili po potrebi uz pomoć tumačenja suda, koji ga čini ili propusti podvrgavaju odgovornosti« za njegovo ponašanje (§ 52.). To se stajalište učvrstilo u njegovoj kasnijoj praksi (usp. presude u predmetima G. protiv Francuske od 27. rujna 2005. godine, § 24-25;

Korbely protiv Madžarske od 19. rujna 2008. godine, § 70-72), s time da je u presudi Kafkaris protiv Cipra od 12. veljače 2008. godine, izričito navedeno kako je »...Sud oduvijek uzimao konvencijski izričaj ‘zakon’ u njegovom ‘materijalnom’ a ne ‘formalnom’ smislu, uključujući u nj također podzakonske akte te nepisano pravo« (§ 139).

Uz sve to, Ustavni sud primjećuje da je nadležnost jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u propisivanju opsega prekršajnih sankcija ograničena člankom 31. stavkom 2. i člankom 33. stavkom 6. PZ-a na način da te jedinice mogu propisati samo novčanu kaznu u iznosima i rasponu od 100 do 2.000 kuna. Po naravi stvari i pojedine jedinice propisati će različite prekršaje i prekršajnopravne sankcije vezane za poslove iz svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zakonom, jer je to posljedica njihove autonomije u obavljanju poslova lokalne i područne (regionalne) zajednice.

Ustavni sud stoga utvrđuje da su članci 1. i 2. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava (članak 3. Ustava), načelom diobe vlasti (članak 4. stavak 1. Ustava; usp. obrazloženje ovog rješenja pod točkom II.6.12.) i načelom ustavnosti i zakonitosti (članak 5. stavak 1. Ustava).

4.1. Članak 5. PZ-a (»Vrste prekršajnopravnih sankcija«) glasi:

Predlagateljice navode da se članak 5. PZ-a »sastoji od nepreciznog preuzimanja odredbi članaka 7., 25. i 28. ZP (Zakon o prekršajima – op. Suda), a riječ ‘prekršajnopravna’ preuzeta je iz KZ-a (Kazneni zakon, »Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 152/08. – op. Suda)«, što je, smatraju, suprotno načelu vladavine prava u odnosu na preciznost i jasnoću propisa.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice nisu navele ustavnopravno relevantne razloge kojima osporavaju članak 5. PZ-a. Razmatrajući razloge predlagateljica s aspekta legitimnih očekivanja stranaka, Ustavni sud utvrđuje da je članak 5. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.

Prema stajalištu Ustavnog suda, članak 5. PZ-a u odlučnoj mjeri poboljšava odredbe Zakona o prekršajima (»Narodne novine« broj 88/02., 122/02., 187/03., 105/04. i 127/04.), posebno članke 7. i 25. tog Zakona. Iz članka 25. Zakona o prekršajima proizlazi da se propisom koji propisuje prekršaj propisuju i mjere upozorenja (uvjetna osuda i opomena) za prekršaj. To nije moguće, jer se mjere upozorenja nikada ne propisuju za pojedini prekršaj (jednako tako ni za kazneno djelo), već je opomena zamjena za propisanu kaznu, a uvjetnom osudom sud određuje da se izvršenje izrečene kazne odgađa, te se stoga one propisuju isključivo materijalnopravnim odredbama PZ-a, odnosno u općem dijelu Kaznenog zakona. U odnosu na zaštitne mjere, članak 5. PZ-a jasno razgraničava koje zaštitne mjere za prekršaje propisuje PZ, a koje zaštitne mjere može propisati poseban zakon kojim se propisuje prekršaj.

Članak 5

PZ-a stoga razumljivo i nedvojbeno propisuje/određuje koje prekršajnopravne sankcije propisuje zakon odnosno odluka jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave kojima se propisuje prekršaj, a koje prekršajnopravne sankcije se propisuju materijalnopravnim odredbama PZ-a 4.2. Članak 13. PZ-a (»Zastara prekršajnog progona, tijek i prekid zastare«) glasi:

Članak 14PZ-a (»Zastara izvršenja prekršajnopravnih sankcija, tijek i prekid zastare«) glasi

Predlagateljice istim razlozima osporavaju članke 13. i 14. PZ-a, smatrajući da su njima »neopravdano i ničim argumentirano« udvostručeni zastarni rokovi, jer je takvim rokovima neopravdano povećan broj žalbi protiv prvostupanjskih odluka (pri tome prilažu desetogodišnje statističke podatke). Iznose konkretan primjer određenih novčanih kazni, prema kojem »ako su posebnim zakonom propisani duži zastarni rokovi, tada ukupna zastara iznosi devet godina«. Predlagateljice osporavaju legitiman cilj osporenih zakonskih odredbi, smatrajući da se njima povređuje načelo vladavine prava jer one posljedično vode ka neefikasnosti prekršajnog postupka, povredama ustavnog i konvencijskog prava na suđenje u razumnom roku te prava na izvršenje prekršajnopravnih sankcija u razumnom roku.

Prijedlog nije osnovan.

Prema stajalištu Ustavnog suda, pitanje efikasnosti zastarnih rokova nije ustavnopravno pitanje već pitanje svrsishodnosti rješenja/modela propisanih osporenim zakonskim odredbama. Izbor metoda kojima se nastoji utjecati na ubrzanje prekršajnih postupaka, skraćivanje vremena njihova vođenja i rasterećenje prekršajnih sudova legitimno je pravo zakonodavca, utemeljeno na ovlaštenju iz članka 2. stavka 4. točke 1. Ustava.

Mogućnost nekog alternativnog rješenja sama po sebi ne čini PZ nesuglasnim s Ustavom, pod uvjetom da je rješenje koje je ponudio zakonodavac ostalo unutar ustavnopravno prihvatljivih granica. Ustavni sud nije nadležan davati svoju ocjenu o tome je li ono najbolje za uređenje dotičnog pitanja odnosno jesu li zakonodavne ovlasti iz članka 2. stavka 4. točke 1. Ustava u tom pitanju trebale biti iskorištene na drugačiji način (načelno stajalište o nadležnosti Ustavnog suda kod ocjene svrsishodnosti zakonodavnih modela, izneseno u rješenju Ustavnog suda broj: U-I-2921/2003 i dr. od 19. studenoga 2008. godine, »Narodne novine« broj 137 od 26. studenoga 2008. godine).

U odnosu na prigovor da se člancima 13. i 14. PZ-a povređuje pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da se pitanje suđenja u razumnom roku ocjenjuje in concreto, neovisno o zastarnim rokovima i s obzirom na sve okolnosti slučaja, a ne in abstracto, prema zakonskoj normi o zastarnim rokovima (u odnosu na konkretan primjer kojega su predlagateljice iznijele u prijedlogu za navesti je da predlagateljice neosnovano kumuliraju rok zastare prekršajnog progona i rok apsolutne zastare izvršenja prekršajnopravnih sankcija u jedan rok, jer su to dva potpuno različita zastarna roka).

4.3. Članak 23. PZ-a (»Odgovornost i kažnjavanje sudionika«) glasi:

Članak 24PZ-a (»Poticanje i pomaganje«) glasi

Predlagateljice navode: »U članku 23. Prekršajnog zakona, izostavljeno je da će se protiv sudionika koji dragovoljno spriječi počinjenje prekršaja postupak obustaviti (članak 17. stavka 2. ZP-a i članak 36. stavka 4. KZ-a), dok je odredba članka 24. stavka 2. Prekršajnog zakona nejasna i trebalo je ostaviti odredbu članka 18. stavka 2. ZP-a koja izrijekom isključuje kažnjavanje, što je ovako koncipirano suprotno vladavini prava u odnosu na zahtjev preciznosti i jasnoće.«.

Prijedlog nije osnovan.

Prema stajalištu Ustavnog suda, članci 23. i 24. PZ-a ispunjavaju pretpostavke odredivosti zakonskih odredbi, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske (usp. točku II.3. obrazloženja ovog rješenja).

U konkretnom slučaju odluka o propisivanja obustave postupka ili, pak, oslobađanja od kazne (ili njenog ublažavanja) nije ustavnopravno pitanje već pitanje svrsishodnosti postupka utvrđivanja odgovornosti i kažnjavanja sudionika u počinjenju prekršaja. Polazeći od naravi i sadržaja pojma prekršaja (članak 1. PZ-a), imajući u vidu da pokušaj prekršaja u pravilu nije kažnjiv (članak 21. PZ-a), Ustavni sud utvrđuje da osporeno zakonsko rješenje nije usporedivo s odredbama KZ-a.

4.4. Članak 30. PZ-a (»Zabluda o biću prekršaja i zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost«) glasi:

Predlagateljice smatraju da je članak 30. PZ-a pogrešno preuzet iz članka 47. KZ-a, »te nije navedeno da će se počinitelj kazniti kad je zakonom propisano kažnjavanje za nehaj«, što, prema mišljenju predlagateljica, osporeni zakonski članak čini nejasnim i nepreciznim te time suprotnim načelu vladavine prava.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice zanemaruju članak 25. PZ-a (»Sadržaj krivnje«), koji glasi: (1) Kriv je za prekršaj počinitelj koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio ubrojiv, koji je postupao iz nehaja, a bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je djelo zabranjeno ili s namjerom, kad je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje. (2) Iznimno, propisom o prekršaju može se propisati odgovornost samo za namjeru.

Razvidno je da članak 25. PZ-a u odnosu na sadržaj krivnje izrijekom propisuje kako počinitelj prekršaja odgovara i za nehaj i za namjeru, osim ako »propisom o prekršaju« nije određeno da odgovara samo za namjeru.

Promatrano s aspekta jasnoće i određenosti zakonskih odredbi, Ustavni sud utvrđuje da je članak 30. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.

4.5. Članak 33. PZ-a (»Novčana kazna«) glasi:

Prema mišljenju predlagateljica, »drastično« povećanje novčanih kazni stvara neizvjesnost u odnosu na očekivanu efikasnost prekršajnog sudovanja, jer povređuje načelo vladavine prava i zahtjev iz članka 6. Konvencije u vezi prava na suđenje u razumnom roku i prava na izvršenje presude u razumnom roku.

Predlagateljice u tom dijelu PZ-a osporavaju primjerenost obrazloženja Konačnog prijedloga PZ-a, iznoseći da zakonodavac nije naveo niti jedan razlog za povećanje novčanih kazni, osim određivanja općih minimuma i maksimuma kazni.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice, osim iznošenja uopćenih tvrdnji i stavljanja u korelaciju propisanih zakonskih maksimuma novčanih kazni s neizvjesnošću efikasnosti prekršajnog sudovanja, nisu navele ustavnopravne razloge kojima osporavaju članak 30. PZ-a.

Neovisno od navedenog, Ustavni sud utvrđuje neospornim zakonsko ovlaštenje propisivanja visine novčanih kazni u prekršajnom postupku. Prigovor koji predlagateljice iznose u vezi s visinom novčanih kazni nije posebno razmatran, jer, načelno, visina propisivanja određene obveze nije ustavnopravno pitanje koje se razmatra tijekom ustavnosudskog postupka. Visina određene obveze iznimno bi mogla biti predmetom ustavnosudske ocjene samo u slučaju kad bi ona ugrožavala ljudska prava i temeljne slobode pojedinca, što ovdje nije slučaj (načelno stajalište da visina određene obveze nije ustavnopravno pitanje je ustaljena i stabilna ustavnosudska praksa; usp. npr. rješenje broj: U-II-364/2001 i U-II-365/2001 od 12. travnja 2001. godine i rješenje broj: U-I-1489/2001 i dr. od 20. veljače 2002. godine, »Narodne novine« broj 21 od 6. ožujka 2002. godine).

Nije osnovana tvrdnja predlagateljica da su osporenim propisanim okvirima za novčanu kaznu neselektivno povećane kazne za konkretne prekršaje. PZ ne određuje kazne za pojedine prekršaje već samo određuje njihov okvir (raspon) u kojem se zakonodavac mora kretati kad propisuje novčanu kaznu. Iako to ne bi moglo biti relevantno za ocjenu ustavnosti članka 30. PZ-a, nije osnovana tvrdnja da u obrazloženju Konačnog prijedloga PZ-a (uopće) nisu obrazloženi razlozi za jačanje prekršajnopravne represije (usp. Konačni prijedlog PZ-a, P.Z. br. 637 od 14. rujna 2007. godine).

Statistički podaci Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske za prvih osam mjeseci 2008. godine pokazuju da je novi PZ doprinio brzini i ažurnosti postupanja, posebno kroz obavezni prekršajni nalog, jer je broj predmeta u odnosu na isto razdoblje 2007. godine manji za cca 40%. Također, ocjena je li suđenje provedeno u razumnom roku provodi se uvijek in concreto (usp. točku II.4.2. obrazloženja ovog rješenja), neovisno od zapriječene kazne.

4.6. Članak 37. PZ-a (»Ublažavanje kazne) glasi:

Kazna propisana za određeni prekršaj može se ublažiti kad to ovaj Zakon izričito propisuje ili kad sud smatra da se s obzirom na postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane, pa sud može:

Članak 39PZ-a (»Stjecaj prekršaja i produljeni prekršaj«) glasi

Članak 43(»Opomena«) glasi

Predlagateljice osporavaju navedene zakonske članke polazeći od mišljenja da oni predstavljaju pooštrenje kaznene politike koje nije u suglasnosti s Ustavom. Pri tome ne obrazlažu takvo stajalište već iznose da su osporeni članci u nesuglasnosti s načelom vladavine prava i legitimnim ciljevima instituta ublažavanja kazne i opomene. U odnosu na članak 37. točku 1. PZ-a, predlagateljice smatraju da izričitog ublažavanja kazne u prekršajnom postupku nema, nego postoji samo mogućnost ublažavanja i da je ta zakonska odredba pogrešno prepisana iz članka 57. stavka 1. Kaznenog zakona koji se odnosi na zakonsko ublažavanje kazne. U odnosu na članak 39. PZ-a predlagateljice navode da se njime, suprotno načelu vladavine prava, povećavaju kazne zatvora sa 60 na 90, odnosno 120 dana.

Prijedlog nije osnovan.

PZ-om su po prvi put u Republici Hrvatskoj uspostavljene granice ublažavanja kazne i primjene mjere upozorenja – opomene. Prema podacima dobivenima analizom u 2004. godini izrečenih prekršajnih kazni na uzorku od cca 83.000 rješenja o prekršaju, u čak 23.000 rješenja o prekršaju počiniteljima nije izrečena kazna već opomena, uvjetna osuda, zaštitna mjera i odgojna mjera, a u 400 rješenja okrivljenicima je izrečena (bezuvjetna) kazna zatvora (usp. Konačni prijedlog PZ-a). Uslijed takvog stanja stvari, člankom 37. točkom 3. PZ-a uvedeno je dvostruko ograničenje kod ublažavanja kazne, a člankom 43. stavkom 1. PZ-a primjena opomene ograničena je na slučaj kad je kao jedina kazna propisana novčana kazna do 5.000 kuna.

Osporavajući članak 37. točku 1. PZ-a, predlagateljice zanemaruju točku 2. istog zakonskog članka kojom su jasno određene granice ublažavanja kazne, te članak 15. stavak 3., članak 18. stavak 3., članak 24. stavak 1., članak 26. stavak 3., članak 29. stavak 2. i članak 38. stavak 3. PZ-a, koji se odnose na uvjete ublažavanja kazne i oslobođenja od kazne. Jasnim propisivanjem granica ublažavanja kazne otklonjena je mogućnost samovolja i zloupotreba od strane tijela koja odlučuju o prekršajima.

Za navesti je da člankom 39. PZ-a kazna zatvora nije povećana na način kako se iznosi u prijedlogu jer takav zaključak ne može proizaći iz sadržaja navedenog članka. Člankom 39. stavkom 1. točkama 1. i 2. PZ-a samo se uređuje način odmjeravanja kazne za prekršaje počinjene u stjecaju i njime se ograničava visina odmjerene kazne. Stavkom 3. istog članka određen je pojam produljenog prekršaja, a nije određen poseban način odmjeravanja kazne za taj prekršaj (kako je to učinjeno člankom 61. stavkom 3. Kaznenog zakona), što znači da se kazna odmjerava u okviru propisane kazne za utvrđenu kvalifikaciju produljenog prekršaja.

Ustavni sud stoga utvrđuje da su članak 37. točka 1., članak 39. i članak 43. stavak 1. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava i legitimnim ciljevima instituta ublažavanja kazne i opomene.

4.7. Članak 71. PZ-a (»Novčana kazna«) glasi:

Članak 72PZ-a (»Maloljetnički zatvor)« glasi

Predlagateljice osporavaju članak 71. stavak 2. i članak 72. stavak 3. PZ-a nenavodeći ustavnopravne razloge osim zaključka da su te odredbe »upitne« jer su u suprotnosti s načelom vladavine prava i legitimnim ciljem. Pri tome ističu da je člankom 64. stavkom 6. Zakona o prekršajima propisano obvezno pribavljanje mišljenja nadležnog tijela socijalne skrbi, ali ne navode razloge zbog kojih smatraju da je sadašnje zakonsko uređenje u suprotnosti s Ustavom.

Prijedlog nije osnovan.

Polazeći od članka 63. stavka 1. Ustava kojim je propisano da su roditelji dužni odgajati djecu i imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o njihovom odgoju, te članaka 91., 92., 93., 94., 95., 98., 153. i 154. Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 116/93., 17/04., 136/04., 107/07., u daljnjem tekstu: OB) kojima su propisana prava i dužnosti roditelja, Ustavni sud utvrđuje da su osporeni zakonski članci u suglasnosti s načelom vladavine prava i, posebno, s legitimnim ciljevima koji se njima žele postići.

Prema članku 2. točki 2. OB-a, uređenje obiteljskih odnosa temelji se na načelu zaštite dobrobiti i prava djeteta, te odgovornosti obaju roditelja za podizanje i odgoj djeteta. Pri tome je najveći interes djeteta pravo na skrb za zdravlje i život te pravo na sigurnost i primjeren odgoj u obitelji. Primjeren odgoj djeteta u obitelji uz ostalo uključuje dužnost roditelja da svoje dijete odgaja kao humanu, moralnu i odgovornu osobu pripremljenu na skladan društveni život (članak 93. OB). Roditelji imaju radi dobrobiti djeteta pravo i dužnost nadzirati dijete u njegovu druženju s drugim osobama (članak 95. stavak 1. OB). Isto tako, skrbnik maloljetnog štićenika dužan je kao roditelj savjesno brinuti o djetetovim pravima, osobito o njegovom zdravlju, odgoju i obrazovanju (članak 154. OB).

Iz svega navedenog razvidno je da roditelji i skrbnici imaju pravo voditi brigu o primjerenoj socijalizaciji djeteta, ali iz takvog prava nedvojbeno proizlazi odgovornost za djetetove postupke u skladu s člankom 71. PZ-a.

U odnosu na rješenje uređeno člankom 72. stavkom 2. PZ-a, Ustavni sud polazio je od članka 16. Ustava i njime propisanog načela razmjernosti. Imajući u vidu visinu moguće kazne izrečene maloljetnom počinitelju prekršaja i visinu kazne maloljetničkog zatvora (najviše do deset dana), Ustavni sud utvrđuje da je suprotno načelu ekonomičnosti i učinkovitosti prekršajnog postupka propisivanje obveznosti pribavljanja mišljenja centra za socijalnu skrb prije svakog sankcioniranja maloljetnog počinitelja prekršaja.

4.8. Članak 79. PZ-a (»Pravne posljedice osude«) glasi:

Članak 80PZ-a (»Propisivanje negativnih prekršajnih bodova«) glasi

Predlagateljice osporavaju članak 79. stavak 2. i članak 80. stavke 1. i 2. PZ-a s aspekta jasnoće zakonskih odredbi i legitimnih očekivanja stranaka, ali ne navode niti jedan ustavnopravno relevantan razlog za svoje tvrdnje. Pri tome navode da nije predviđeno tko će određivati negativne prekršajne bodove.

Prijedlog nije osnovan.

Člankom 79. stavkom 2. PZ-a samo je naznačena konkretna pravna posljedica osude – negativni prekršajni bodovi – i njome se daje ovlaštenje posebnim zakonima koji propisuju prekršaj da propišu pravnu posljedicu osude u obliku stjecanja negativnih prekršajnih bodova. Člankom 80. PZ-a jasno je određeno u kojem se slučaju i za koga može propisati ta pravna posljedica osude i vrijeme od kada djeluje nastupjela pravna posljedica osude, a članak 249. PZ-a uredio je postupak za primjenu navedene pravne posljedice presude.

Prekršajni sud i drugo nadležno tijelo stoga ne izriču svojom odlukom o prekršaju pravnu posljedicu osude u obliku negativnih prekršajnih bodova već ti bodovi nastaju tek kao posljedica pravomoćnosti odluke o prekršaju.

Zbog navedenog, Ustavni sud utvrđuje da su osporene zakonske odredbe jasnog i nedvojbenog izričaja, i time u suglasnosti s načelom vladavine prava.

4.9. Članak 82. PZ-a (»Temeljna svrha postupovnih odredbi«) stavak 3. glasi:

Predlagateljice navode i druge odredbe PZ-a, u kojima je propisana supsidijarna odgovarajuća i smislena primjena odredbi Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., Zakon o kaznenom postupku u 152/08. – stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine, u daljnjem tekstu: ZKP), iznoseći da se brojnošću tih odredbi u PZ unosi pravna nesigurnost jer je »upitno tko će utvrđivati i određivati primjerenu – smislenu – odgovarajuću svrhu za primjenu odredaba ZKP-a«. Zbog toga smatraju da PZ u cjelini nije utemeljen na načelu vladavine prava, uz ostalo i zbog toga što je zadržao odredbe iz doba komunizma odnosno jugoslavenskog prekršajnog prava.

Prijedlog nije osnovan.

PZ u članku 159. stavku 5., članku 173. stavku 1., članku 174. i članku 250. stavku 1. također propisuje supsidijarnu primjenu odredbi ZKP-a (promatrano s povijesnog aspekta, takve su odredbe sadržavali svi prethodni zakoni o prekršajima, uključujući i one donesene po osamostaljenju Republike Hrvatske).

Članak 82

stavak 3. PZ-a opće je naravi jer općenito predviđa odgovarajuću primjenu odredbi kaznenog postupka tijekom vođenja prekršajnog postupka, a uvodno navedene odredbe PZ-a odnose se na specijalna područja primjene. Pri tome nije dvojbeno da o primjeni mjerodavnih odredbi ZKP-a putem pravila interpretacije odlučuje sud (time i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u postupcima kontrole zakonitosti odluka o prekršajima) ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, osim kada PZ izrijekom propisuje supsidijarnu primjenu odredbi ZKP-a Ustavni sud utvrđuje da je članak 82. stavak 3. PZ-a (i s njim povezani članci PZ-a) u suglasnosti s načelom vladavine prava. Prema stajalištu Ustavnog suda, posebno su neprihvatljivi i neprimjereni argumenti predlagateljica kojima obrazlažu tvrdnju da bi PZ u cjelini bio suprotan tom načelu.

4.10. Članak 84. PZ-a (»Nedužnost«) glasi:

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za prekršaj dok mu se pravomoćnom odlukom o prekršaju ne utvrdi krivnja.

Članak 88PZ-a (»Dužnost utvrđivanja svih važnih činjenica«) glasi

Predlagateljice smatraju da je članak 84. PZ-a neprecizan jer izostavlja načelo in dubio pro reo sadržano u članku 3. ZKP-a, što je u suprotnosti s načelom vladavine prava. U odnosu na članak 88. stavak 2. PZ-a, predlagateljice smatraju da je pogrešno i nejasno napisan.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice nisu navele ustavnopravno relevantne razloge kojima bi osporili ustavnost navedenih zakonskih odredbi. Razlozi predlagateljica mogu se tumačiti pogrešnim shvaćanjem načela in dubio pro reo, koje se na temelju članka 82. stavka 3. PZ-a jednako primjenjuje i u kaznenom i u prekršajnom postupku.

Ustavni sud primjećuje da je osporeni članak 88. stavak 2. PZ-a sadržajno jednak članku 8. stavku 2. ZKP-a.

Ustavni sud stoga utvrđuje da su članci 84. i 88. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.

4.11. Članak 97. PZ-a (»Sastav suda«) glasi:

Predlagateljice iznose da člankom 97. stavkom 1. PZ-a nije propisan sastav vijeća za obnovu postupka, što je prema njihovu mišljenju u nesuglasnosti s načelom vladavine prava.

Prijedlog nije osnovan.

Imajući u vidu načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava i načela ekonomičnosti i učinkovitosti prekršajnog postupka, Ustavni sud utvrđuje da je osporena zakonska odredba, koja se odnosi na sastav suda, u suglasnosti s načelom vladavine prava. Nepristranost sudaca tijekom eventualne obnove postupka pri tome je osigurana člankom 215. stavkom 5. PZ-a.

4.12. Članak 117. PZ-a (»Podnesci«) stavak 4. glasi:

Predlagateljice smatraju da, suprotno načelu vladavine prava, osporena zakonska odredba ne sadrži pravo na ispravak podneska.

Prijedlog nije osnovan.

U skladu s načelima razmjernosti, ekonomičnosti i učinkovitosti prekršajnog postupka, osporenom zakonskom odredbom propisan je uvjet koji jasno ukazuje na neosnovanost prijedloga predlagateljica.

Izričaj »ako u ovom Zakonu nije drukčije propisano« upućuje na druge odredbe PZ-a (članak 161. stavak 4., članak 193. stavak 3., članak 238. stavak 5. i članak 243. stavak 3.), koje se odnose na slučajeve u kojima će sud pozvati podnositelja na ispravak podneska.

Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 117. stavak 4. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.

4.13. Članak 140. PZ-a (»Odlučivanje o troškovima postupka«) stavak 2. glasi:

Predlagateljice smatraju da članak 140. stavak 2. PZ-a suprotno načelu vladavine prava isključuje naknadu troškova branitelja ako je postupak obustavljen zbog zastare.

Prijedlog nije osnovan.

Pitanje troškova prekršajnog postupka nije ustavnopravno pitanje već pitanje svrsishodnosti modela odlučivanja o troškovima postupka.

Pravo okrivljenika iz članka 140. stavka 2. PZ-a predstavlja svojevrsnu naknadu štete koju je okrivljenik imao u vezi postupka koji se protiv njega vodio, a koji nije okončan utvrđivanjem njegove krivnje za prekršaj. Naknada štete uvjetovana je alternativnim ispunjenjem dvaju uvjeta. Empirijski i statistički promatrano, zastara prekršajnog progona u preko 90% slučajeva posljedica je opstrukcije prekršajnog postupka od strane počinitelja prekršaja. Prihvaćanje stajališta da okrivljenik i u slučaju obustave postupka zbog nastupanja zastare progona ima pravo na naknadu štete u vidu nadoknade troškova postupka značilo bi negiranje temeljnog pravila da onaj kome se šteta nadoknađuje nije kriv za nastalu štetu. Time bi okrivljenik izbjegao krivnju i kažnjavanje te, dodatno, neosnovano bio nagrađen za štetu za koju je odgovoran.

Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 140. stavak 2. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.

4.14. Članak 144. PZ-a (»Donošenje odluka«) glasi:

Predlagateljice navode da su člankom 144. PZ-a djelomično prepisani članci 149. i 151. ZKP-a ali je, po njihovom mišljenju, izostavljeno najbitnije: da se u vezi velikih novčanih kazni osuđujuća odluka donosi jednoglasno i da se okolnost postojanja odvojenog mišljenja suca (»koji je glasovao da se okrivljeni oslobodi ili ukine presuda«) mora navesti u obrazloženju presude, koji izostanak je u konkretnom slučaju u suprotnosti s načelom vladavine prava, promatrano s aspekta jasnoće zakonske odredbe.

Prijedlog nije osnovan.

Prema ocjeni Ustavnog suda, članak 144. PZ-a je u suglasnosti s načelom vladavine prava jer navedene zakonske odredbe jasno i cjelovito uređuju pitanje donošenja odluka u prekršajnom postupku. Pri tome, mišljenja koje iznose predlagateljice nisu ustavnopravno relevantna. Treba reći da se u kaznenom postupku samo odluka o osudi na kaznu dugotrajnog zatvora donosi jednoglasno. S obzirom na težinu odluka koje se donose u kaznenom postupku, prihvatljivo je da se na zahtjev člana vijeća koji je ostao u manjini to naznači u obrazloženju odluke, međutim, nenavođenje te činjenice u obrazloženju sudske odluke nije ZKP-om predviđeno kao bitna ili apsolutno bitna povreda postupka.

Slijedom iznesenog, Ustavni sud utvrđuje da je članak 144. PZ-a na ustavnopravno prihvatljiv način uredio donošenje odluka u prekršajnom postupku.

4.15. Članak 157. PZ-a (»Pokretanje i započinjanje prekršajnog postupka«) glasi:

Predlagateljice smatraju da je članak 157. PZ-a suprotan načelu vladavine prava jer je »pokretanje određeno u članku 83. Prekršajnog zakona (...), a započinjanje je neprecizno preuzeto iz članka 173. ZKP-a gdje je uz ostalo, navedeno da postupak započinje određivanjem (a ne otvaranjem) glavne rasprave na temelju optužnog prijedloga ili izdavanjem kaznenog naloga«.

Prijedlog nije osnovan.

Prema stajalištu Ustavnog suda članak 157. PZ-a u suglasnosti je s načelom vladavine prava, jer se njime jasno određuje trenutak pokretanja prekršajnog postupka i trenutak njegovog započinjanja.

Člankom 83. PZ-a (»Pokretanje i vođenje postupka«) propisano je: »Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, prekršajni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja.« Pravilo je, stoga, da se prekršajni postupak pokreće na zahtjev ovlaštenog tužitelja, no iznimke se temelje na posebnosti prekršajnog postupka. Naime, u prekršajnom postupku postoji više ovlaštenih tužitelja (članak 109. stavak 1. PZ-a), a većina njih je PZ-om (članak 229. stavak 1. točka 3.) ovlaštena za izdavanje prekršajnog naloga odnosno obveznog prekršajnog naloga (članak 239. stavak 3.), koji su odluka o prekršaju i mogu postati pravomoćnima i bez provođenja postupka (ukoliko počinitelj prekršaja ne podnese prigovor protiv prekršajnog naloga). Člankom 157. stavkom 1. točkom 1. PZ-a određeno je da se, kao iznimka od pravila, prekršajni postupak pokreće i izdavanjem prekršajnog naloga ovlaštenih tužitelja i tijela državne uprave koja vode prekršajni postupak (npr. porezna uprava i carinska uprava) ako postupak vode po službenoj dužnosti. U svim drugim slučajevima postupak se pokreće podnošenjem optužnog akta (optužnog prijedloga) ovlaštenog tužitelja sudu ili tijelu državne uprave koje vodi prekršajni postupak, uz iznimku da se postupak pokreće rješenjem o pokretanju postupka ako to tijelo vodi prekršajni postupak po službenoj dužnosti i nije izdalo prekršajni nalog (članak 118. PZ).

U skladu s posebnostima prekršajnog postupka, trenutak započinjanja postupka se određuje otvaranjem glavne rasprave odnosno ispitivanjem okrivljenika ili izvođenjem drugog dokaza. Iskustveno je uočeno da mnogi podnositelji prigovora protiv prekršajnog naloga daju izjavu da odustaju od podnesenog prigovora tek kada dođu na sud ili drugo tijelo prekršajnog postupka. Stoga se osporenim zakonskim rješenjem izbjegava nepotrebno vođenje postupka, jer do navedenog trenutka te osobe mogu dati izjavu o odustanku.

Ukoliko bi se kao trenutak započinjanja postupka odredio neki drugi trenutak, npr. određivanjem glavne rasprave ili naredbom o pozivanju okrivljenika na ispitivanje, odmah nakon navedenog prekršajni nalog morao bi se staviti izvan snage i nakon toga ne bi bilo moguće odmah dati izjavu o odustanku od prigovora.

4.16. Predlagateljice osporavaju ustavnost članka 158. PZ-a (»Izvidi prekršaja i prikupljanje dokaza u provođenju nadzora«), članka 159. PZ-a (»Hitno izvođenje dokaza«) i članka 166. PZ-a (»Stegovno kažnjavanje«), ne navodeći pri tome niti jedan ustavnopravno relevantan razlog osim tvrdnje o njihovoj nejasnosti, nepreciznosti i nepotrebnosti.

Budući da se radi o odredbama koje su na ustavnopravno prihvatljiv način prilagođene posebnostima prekršajnog postupka i nisu upitne niti s aspekta njihove jasnoće ili preciznosti, Ustavni sud nije posebno razmatrao tvrdnje predlagateljica iznesene u tom dijelu prijedloga.

4.17. Članak 171. PZ-a (»Ispitivanje okrivljenika«) glasi:

Predlagateljice navode da je tim zakonskim člankom »izostavljeno upozorenje okrivljeniku na pravo da uzme branitelja. Ako je okrivljenik ispitan bez branitelja, a njegova izjava nije o odricanju od tog prava ubilježena u zapisnik iskaz okrivljenika ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku niti se na njemu može temeljiti sudska odluka, jer je to nezakonit dokaz (...), pa je ova odredba protivna članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članku 29. Ustava. Članak 6. stavak 3.c) jamči optuženom tri prava: pravo da se sam brani, pravo da ima pomoć branitelja po svojem izboru, te pravo da pod određenim uvjetima bude besplatno zastupan po branitelju po službenoj dužnosti (Presuda od 25. travnja 1983., Pakelli protiv SR Njemačke, par. 31)«.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice zanemaruju članak 172. PZ-a kojim je uređeno okrivljenikovo pravo na branitelja (o ustavnosti članka 172. PZ-a usp. sljedeću točku obrazloženja ovog rješenja). U slučaju povrede navedenih pravila o okrivljenikovom pravu na branitelja, osuđujuća presuda ne može se temeljiti na iskazu okrivljenika.

Zbog svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je članak 171. PZ-a u suglasnosti s člankom 29. Ustava i člankom 6. stavkom 3.c) Konvencije.

Predlagatelj smatra da je članak 172. PZ-a suprotan članku 14. stavku 2. (Svi su pred zakonom jednaki.) i članku 29. stavku 2. točki 3. Ustava, u dijelu kojim je propisano da svaki okrivljenik mora biti upoznat s pravom na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, navodeći sljedeće razloge osporavanja: »(...) pa se tako dobiva podjela okrivljenika na okrivljenika uhićenika ili koji je nijem ili gluh i okrivljenika koji sve to nije, a uredno se odazove sudskom pozivu povodom optužnog prijedloga. Uhićenom građaninu – okrivljeniku ispunjava se ustavno pravo i obveza, te se poučava o pravu na branitelja. Građaninu – okrivljeniku, koji se uredno odazove sudskom pozivu – sud ga nije dužan upozoriti o pravu na branitelja.«. Predlagatelj smatra da je članak 172. PZ-a (pogrešno navodi članak 171. PZ-a – op. Suda) potrebno u tom smislu nadopuniti odredbom: »Sud je dužan upozoriti okrivljenika na pravo da uzme branitelja po svom izboru«.

Prijedlog nije osnovan.

Razloge za utvrđenje članka 172. PZ-a ustavnim s aspekta jednakosti pred zakonom Ustavni sud nalazi u razlikovanju statusa građana, jer po naravi stvari nijem ili gluh okrivljenik nije u istom faktičnom i/ili pravnom položaju kao drugi građani-okrivljenici, pa stoga uređenje prava na obranu tih dviju skupina ne mora niti može biti jednako. Nejednakost bi postojala samo ako bi zakonodavac pravio ustavnopravno neprihvatljive razlike unutar iste skupine građana.

Polazeći od načela razmjernosti (težine zaštićena dobra i očekivane sankcije) te načela brzine i ekonomičnosti prekršajnog postupka, Ustavni sud ocjenjuje da članak 172. PZ-a nije u suprotnosti ni s navedenim dijelom članka 29. Ustava.

6.1. Članak 173. PZ-a (»Ispitivanje svjedoka i vještaka«) glasi:

Članak 174PZ-a (»Pretraga, privremeno oduzimanje predmeta, prepoznavanje, očevid i vještačenje«) glasi

Pri obavljanju pretrage stana i drugih prostora, prijevoznih sredstava, prtljage i osoba, privremenom oduzimanju predmeta, obustavi izvršenja financijske transakcije, prepoznavanju, očevidu i određivanju vještačenja u prekršajnom postupku pa i prije njegova pokretanja (članak 159.) primjenjivat će se, primjereno prekršajnom postupku, smisleno odredbe koje o tome važe u Zakonu o kaznenom postupku.

Predlagateljice smatraju da je člancima 173. i 174. PZ-a »neosnovano izostavljen dokazni postupak te je propisano da će se smisleno primjenjivati ZKP, uz jednorečenično obrazloženje zakonodavca da nema nikakve razlike između prekršajnog i kaznenog postupka, što je u suprotnosti s načelom vladavine prava, glede preciznosti i jasnoće propisa« i člankom 6. Konvencije.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice nisu navele niti jedan ustavnopravno relevantan razlog kojim osporavaju članke 173. i 174. PZ-a. Budući da se radi o odredbama koje na ustavnopravno prihvatljiv način uređuju tijek glavne rasprave i nisu upitne niti s aspekta njihove jasnoće ili preciznosti, Ustavni sud nije posebno razmatrao tvrdnje predlagateljica iznesene u tom dijelu prijedloga.

6.2. Članak 185. PZ-a (»Sadržaj presude«) glasi:

Predlagateljice smatraju da je članak 185. PZ-a neprecizan te da je u njegovom stavku 7. učinjen propust time što je propisano da sud treba obrazložiti »zašto nije neposredno ispitan svjedok ili vještak«, iz čega, prema mišljenju predlagateljica, proizlazi da je dokaz vještačenjem i ispitivanjem svjedoka nepotrebno izveden.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice nisu iznijele ustavnopravno relevantne razloge kojima osporavaju članak 185. PZ-a, osim tvrdnje o njegovoj nepreciznosti.

Prema ocjeni Ustavnog suda, osporene zakonske odredbe ispunjavaju pretpostavke jasnoće i odredivosti.

Ustavni sud primjećuje da osporeni izričaj dijela članka 185. stavka 7. PZ-a (»zašto nije neposredno ispitan svjedok ili vještak«) pretpostavlja da su ti dokazi provedeni čitanjem ranije danog iskaza ili su pročitani o tome dani pisani dokazi, pa se stoga ne mogu prihvatiti razlozi predlagateljica da bi ti dokazi bili nepotrebno izvedeni.

6.3. Članak 193. PZ-a (»Sadržaj žalbe«) glasi:

Predlagateljice smatraju da je dio članka 193. stavka 5. PZ-a, koji glasi: »da nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka«, u nesuglasnosti s načelom beneficium novorum (blagodat novota) kojeg opravdava interes istinitog utvrđivanja činjeničnog supstrata sudske odluke i time u suprotnosti s načelom vladavine prava.

Prijedlog nije osnovan.

Ustavni sud utvrđuje da je osporeni dio članka 193. stavka 5. PZ-a u suglasnosti s načelom razmjernosti i legitimnim ciljem, usmjerenim na sprečavanje odugovlačenja prekršajnog postupka putem samoinicijativnog određivanja vremena isticanja dokaza tijekom prekršajnog postupka.

6.4. Članak 202. PZ-a (»Granice ispitivanja prvostupanjske presude i neka ograničenja«) glasi:

Predlagateljice osporavaju članak 202. PZ-a sa stajališta da njime nije propisano ispitivanje bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka po službenoj dužnosti. To je, prema njihovom mišljenju, u suprotnosti s načelima prava na pošteno i pravično suđenje te s pravom na djelotvoran pravni lijek, propisanim člancima 18. i 29. Ustava i člancima 6. i 13. Konvencije.

U odnosu na članak 202. stavak 6. PZ-a, predlagateljice smatraju da je kod propisivanja uvjeta nastupanja zastare neosnovano isključeno načelo beneficium cohaesionis (blagodat povezanosti, osiguranje jednakosti svih pred zakonom), što je u suprotnosti s načelima prava na pravično suđenje i jednakosti građana pred zakonom.

Prijedlog nije osnovan.

U odnosu na razloge prijedloga kojima se osporava članak 202. PZ-a sa stajališta da njime nije propisano ispitivanje bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka po službenoj dužnosti, Ustavni sud nije prihvatio te razloge polazeći od sljedećih argumenata: 1) strankama, pa i okrivljeniku, uvijek je protiv presude moguće podnijeti žalbu, a protiv prekršajnog naloga prigovor, 2) u žalbi i postupku povodom prigovora uvijek je moguće istaći sve vrste postupovnih povreda kao žalbeni razlog, 3) načelo razmjernosti opravdava da se drugostupanjski sud o povredama postupka ne brine po službenoj dužnosti u slučajevima kad stranke ne nalaze potrebu da se na njih pozovu, i 4) čak ni u kaznenom postupku drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na relativno bitne povrede postupka, pa čak ni na sve apsolutno bitne povrede.

Zbog toga je ustavnopravno prihvatljivo da jačanjem načela akuzatornosti i razmjernosti osporavanje presuda u cijelosti ovisi o volji stranaka.

U odnosu na razloge prijedloga kojima se osporava ustavnost članka 202. stavka 6. PZ-a, Ustavni sud polazi od načela pravičnosti prema kojem ne bi bilo ustavnopravno prihvatljivo da se načelo beneficium cohaesionis primjenjuje u prekršajnom postupku i u slučaju zastare prekršajnog progona, i u odnosu na onoga počinitelja prekršaja koji se složio s odlukom o prekršaju te ju izvršio.

Člankom 202. stavkom 6. PZ-a uvažena je mješovita (postupovno-materijalna) narav instituta zastare i prihvaćena je pretpostavka da je nepodnošenjem žalbe okrivljenik tacite prihvatio presudu, jer je zastara strogo osobna okolnost povezana uz prekršajnu odgovornost i ne može se automatizmom primijeniti na druge okrivljenike.

6.5. Članak 207. PZ-a (»Preinačavanje prvostupanjske presude«) glasi:

Drugostupanjski će sud, prihvaćajući žalbu presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrđeno činjenično stanje iz izreke prvostupanjske presude prihvati pravilnim i potpuno utvrđenim i da se s obzirom na to utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povreda iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 9. ovoga Zakona.

Predlagateljice navode da je u članku 207. PZ-a izostavljeno preinačavanje po službenoj dužnosti ako se utvrde povrede materijalnog prava. Zbog toga smatraju da je iza riječi »žalbu« trebalo dodati riječi »ili po službenoj dužnosti«, te da je riječ »izreka« suvišna, uslijed čega je članak 207. PZ-a neprecizan i time suprotan načelu vladavine prava.

Prijedlog nije osnovan.

Ustavni sud utvrđuje da članak 207. PZ-a sadrži nomotehnički propust zbog izostanka riječi »ili po službenoj dužnosti«. Navedeno, međutim, prema stajalištu Ustavnog suda ne dovodi do nesuglasnosti s načelom vladavine prava, jer se ova zakonska odredba treba tumačiti u skladu s člankom 202. stavkom 1. PZ-a. Po naravi stvari podrazumijeva se da se preinačenje na temelju članka 207. PZ-a čini i po službenoj dužnosti jer se radi o preinačenju zbog nepravilne primjene materijalnog prava. Prema članku 202. stavku 1. PZ-a, na povrede materijalnopravnih prekršajnih odredbi na štetu okrivljenika drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ako se radi o povredi materijalnopravnih prekršajnih odredbi u korist okrivljenika, ona se ne može otkloniti bez žalbe ovlaštenog tužitelja (članak 202. stavak 4. PZ-a).

U odnosu na riječ »izreke«, Ustavni sud nije prihvatio razloge predlagateljica da je ta riječ suvišna, jer je zauzeo stajalište da se njome otklanja mogućnost tumačenja članka 207. PZ-a na način da se činjeničnim stanjem smatra samo ono činjenično stanje koje bi moglo proizlaziti iz obrazloženja odluke odnosno iz stanja spisa.

6.6. Članak 213. PZ-a (»Obnova prekršajnog postupka na štetu okrivljenika«) glasi:

Predlagateljice navode da se člankom 213. PZ-a ne propisuju rokovi za obnovu iako je to bilo propisano člankom 228. stavkom 2. Zakona o prekršajima, te da je time ta zakonska odredba suprotna načelu vladavine prava zbog svoje nepreciznosti.

Prijedlog nije osnovan.

Ustavni sud utvrđuje da predlagateljice zanemaruju osnove za obnovu i određenost roka za obnovu, s obzirom na osnovu za obnovu. Osnova za obnovu po članku 231. stavku 1. točkama 1., 3. i 4. jest donošenje odluke (u raznim fazama prekršajnog postupka) zbog nepostojanja ovlaštenog tužitelja. Mogućnost je ovlaštenog tužitelja u tim slučajevima pokrenuti postupak u okviru zastarnog roka. U slučaju iz članka 213. stavka 1. točke 2. PZ-a ovlašteni tužitelj može pokrenuti postupak u okviru zastarnog roka, umjesto obveznog prekršajnog naloga izdavanjem prekršajnog naloga ili podnošenjem optužnog prijedloga.

Po naravi stvari, u slučaju iz stavka 3. članka 213. PZ-a nema posebnog roka, a u slučaju iz stavka 4. istog zakonskog članka rok za novi postupak određen je zastarnim rokom, propisanim stavkom 5. članka 213. PZ-a.

Slijedom iznesenog, Ustavni sud utvrđuje da je članak 213. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.

6.7. Članak 220. PZ-a (»Zahtjev za zaštitu zakonitosti i primjena Zakona o kaznenom postupku«) glasi:

Predlagateljice smatraju da je članak 220. stavak 3. PZ-a nepotpun i nerazumljiv, jer nije jasno misli li se u njemu na deklaratornu presudu iz članka 439. stavka 2. ZKP-a, u kojem slučaju su mišljenja da je tu zakonsku odredbu trebalo pravilno prepisati. Zbog toga smatraju da je članak 220. PZ-a suprotan načelu vladavine prava.

Prijedlog nije osnovan.

Ustavni sud utvrđuje da je članak 220. stavak 3. PZ-a u skladu s pretpostavkama odredivosti i jasnoće zakonskih odredbi. Tom zakonskom odredbom propisano je ovlaštenje državnom odvjetniku da sam prosudi o podizanju zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ukoliko su kumulativno ispunjena dva uvjeta: da povreda zakona nije utjecala na pravilnost odluke i da nije riječ o pravnom pitanju važnom za jedinstvenost sudske prakse ili zaštitu ljudskih prava.

Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 220. stavak 3. PZ-a u suglasnost s načelom vladavine prava.

6.8. Predlagateljice osporavaju članak 221. (»Uvjeti za vođenje žurnog postupka«), članak 222. (»Vođenje žurnog postupka i primjena ostalih odredbi ovoga Zakona«) i članak 228. (»Opći uvjeti izdavanja prekršajnog naloga«) stavak 5. PZ-a, ali ne navode ni jedan ustavnopravno relevantan razlog zbog kojeg to čine.

Ustavni sud stoga taj dio prijedloga nije razmatrao.

6.9. Članak 230. PZ-a (»Sud«) glasi:

Sud može izdati prekršajni nalog ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

Predlagateljice smatraju da se u članku 230. stavku 1. PZ-a (predlagateljice pogrešno navode numeričku oznaku osporenog članka – op. Suda) »sasvim pogrešno i nepravilno zahtjeva kumuliranje ‘svih’ uvjeta iz točke 1. do 3.«. Ističu da je u pravilnoj primjeni Zakona o prekršajima do sada bilo dovoljno da se ostvari samo jedan od uvjeta (vjerodostojna dokumentacija koja se temelji na zapisniku o očevidu, skici i fotoelaboratu; utvrđivanje prekršaja uređajem za mjerenje brzine vozila ili zapisničkim utvrđivanjem prisutnosti alkohola pomoću alkometra), te da se ni u kaznenom postupku ne propisuje kumulacija uvjeta za izdavanje kaznenog naloga.

Prijedlog nije osnovan.

Prema stajalištu Ustavnog suda, propisivanje kumulacije tri navedena uvjeta za izdavanje prekršajnog naloga u skladu je s načelom vladavine prava i time s legitimnim očekivanjima stranaka prekršajnog postupka.

Ustavni sud napominje da su alternativni uvjeti koje predlagateljice navode zapravo uvjeti iz točke 3. članka 230. PZ-a, koji su i sada riječima »ili« izrijekom alternativno propisani.

6.10. Članak 234. PZ-a (»Sadržaj prekršajnog naloga i njegova domena«) glasi:

Predlagateljice smatraju da je u članku 234. PZ-a neosnovano izostavljena pouka o pravnom lijeku i upozorenje da će protekom roka za prigovor ili nepodnošenjem prigovora prekršajni nalog postati pravomoćan, te da će se izrečena novčana kazna izvršiti. Zbog toga su predlagateljice mišljenja da je članak 234. PZ-a neprecizan i nejasan.

Prijedlog nije osnovan.

Članak 234

PZ-a nalazi se pod nadnaslovom »Sadržaj prekršajnog naloga i njegova dostava«. U poglavlju pod tim nadnaslovom propisan je sadržaj specifičan za prekršajni nalog kao posebnu vrstu odluke o prekršaju, a u svemu ostalom odgovarajuće se primjenjuju ostale odredbe PZ-a (usp. članak 228. stavak 5., članak 184. stavak 3. i članak 151. stavak 3. PZ-a) Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 234. PZ-a u suglasnosti s pretpostavkama odredivosti i jasnoće zakonskih odredbi.

6.11. Članak 238. PZ-a (»Postupak o prigovoru«) glasi:

Predlagateljice navode da članak 238. PZ-a ne sadrži rok za podnošenje žalbe protiv rješenja o odbačaju prigovora, pa je zbog toga neprecizan. Smatraju da je članak 238. stavak 11. PZ-a nerazumljiv, a u njegovom trećem retku napisano je da će Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske »prigovor prihvatiti žalbom«, koji izričaj predlagateljicama nije razumljiv.

U odnosu na stavak 12. članka 238. PZ-a, predlagateljice navode da je ta zakonska odredba »glede odgovarajuće primjene odredbi žalbenog postupka« suprotna načelu vladavine prava.

Franjo Zubović osporava članak 238. stavak 9. PZ-a, smatrajući da su tom zakonskom odredbom u nejednakom položaju okrivljenik u prvostupanjskom postupku kod prekršajnog suda u odnosu na okrivljenika u prvostupanjskom postupku donošenja obveznog prekršajnog naloga koji se vodi pred državnim odvjetnikom ili tijelom državne uprave.

Prijedlozi nisu osnovani.

PZ-om je otklonjen propust učinjen Zakonom o prekršajima, na način da je PZ-om riješeno pitanje prava na podnošenje pravnog sredstva protiv tzv. postupovnih rješenja. Člankom 211. PZ-a određuje se da je rok za žalbu protiv rješenja o odbačaju prigovora 3 dana (neovisno koji je izdavatelj prekršajnog naloga donio to rješenje, s obzirom na članak 228. stavak 5., te članak 143. stavke 1. i 4. PZ-a), jer odredbama o prekršajnom nalogu nije određen drugi rok.

U odnosu na osporeni dio članka 238. stavka 11. PZ-a, Ustavni sud utvrđuje da se on tumači na način kako će Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske prigovor prihvatiti kao žalbu protiv prekršajnog naloga. Određena nomotehnička nejasnoća ne čini tu odredbu suprotnom Ustavu, jer ju treba tumačiti u skladu s ukupnim sadržajem PZ-a (odgovarajućom primjenom odredbi PZ-a o žalbenom postupku).

U odnosu na članak 238. stavak 12. PZ-a, za navesti je da razlozi prijedloga ni na koji način ne korespondiraju sa sadržajem te zakonske odredbe, pa je za zaključiti da se radi o pogrešci u pisanju tog dijela prijedloga.

Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 238. PZ-a u suglasnosti s pretpostavkama jasnoće i odredivosti zakonskih odredbi i načelom vladavine prava.

Promatrano u odnosu na ukupnost odredbi PZ-a, Ustavni sud utvrđuje da razlozi predlagatelja nisu ustavnopravno relevantni.

6.12. Članak 239. PZ-a (»Opći uvjeti za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga«) glasi:

Predlagateljice smatraju da članak 239. PZ-a nije precizan, jer upućuje na odgovarajuću primjenu odredbi PZ-a.

Franjo Zubović osporava članak 239. stavke 1. i 2. PZ-a, jer je, u odnosu na stavak 1., mišljenja da se odlučivanjem upravnih tijela o pravima i obvezama stranaka koje se provodi u prekršajnom postupku povređuje načelo (tro)diobe vlasti, da ovlašteni tužitelji donoseći obavezni prekršajni nalog, sadržajno promatrano, donose (prvostupanjsku) presudu, te da se »presuda« donosi bez sudjelovanja, često i bez znanja okrivljenika, što je suprotno člancima 4. i 29. stavku 1. Ustava te članku 6. Konvencije. U odnosu na članak 239. stavak 2. PZ-a predlagatelj iznosi da postupovni »položaj osumnjičenika zavisi isključivo od dobre volje i raspoloženja ovlaštenih tužitelja«, a pri tome stranka nema pravo podnošenja žalbe Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske, što je u nesuglasnosti s načelom vladavine prava.

Prijedlozi nisu osnovani.

U upravnom postupku sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti (članak 19. stavak 2. Ustava) osigurana je u upravnom sporu (Upravni sud Republike Hrvatske), a u prekršajnom postupku putem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, kada taj sud ima zakonsko ovlaštenje da odlučuje o zakonitosti akata tijela državne uprave.

Prema stajalištu Ustavnog suda, članak 29. stavak 1. Ustava (Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela) ne može se tumačiti kao ustavna obveza suda da o pravima i obvezama fizičke ili pravne osobe odlučuje u svim stupnjevima postupka (za navesti je da o tim pravima i obvezama u prvom stupnju odluku većinom donose tijela državne uprave, a ne sud). Promatrano s aspekta članka 29. stavka 1. Ustava, odlučnim se pokazuje osiguranje kontrole akata putem neovisnog i nepristranog suda pune jurisdikcije. Time nije povrijeđeno načelo diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu (članak 4. stavak 1. Ustava).

Takvo stajalište prihvaća i Europski sud (predmet Bendenoun protiv Francuske, presuda od 24. veljače 1994. godine, predmet Čanady protiv Slovačke, presuda od 16. studenoga 2004. godine, predmet Malige protiv Francuske, presuda od 23. rujna 1998. godine).

Ustavni sud primjećuje da predlagatelj shvaća načelo diobe vlasti kao međusobno posve neovisno djelovanje triju grana državne vlasti. To je doslovno i mehaničko shvaćanje koje ne proizlazi iz sadržaja i smisla članka 4. Ustava, niti ga prihvaćaju pravna teorija i ustavnosudska praksa, jer su sve tri državne vlasti funkcionalno isprepletene i međusobno prožete mnoštvom najrazličitijih odnosa i međuutjecaja, s pretežitim ciljem uzajamnog nadzora (usp. odluka broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. godine, »Narodne novine« broj 31/00., točka II.3. obrazloženja ovog rješenja).

U prilog ovakvom tumačenju ide i promjena članka 4. Ustava Republike Hrvatske (Promjena Ustava Republike Hrvatske, »Narodne novine« broj 113 od 16. studenoga 2000. godine), u kojem je dodan stavak 2. koji glasi:

Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom.

U odnosu na predlagateljev prigovor da se »presuda« često donosi bez sudjelovanja ili znanja okrivljenika, za navesti je da predlagatelj zanemaruje konsenzualnu narav rješenja prekršajnog spora. Ako okrivljenik smatra da nije počinio prekršaj ili da je došlo do bilo kakve povrede materijalnog ili postupovnog prava ili da se prekršajni nalog ne temelji na odgovarajućim činjenicama, može unutar zakonom propisanih rokova odlučivanje o sporu podići na razinu sudskog odlučivanja.

Predlagatelj u odnosu na obavezni prekršajni nalog smatra da bi oblici prekršajnog postupka trebali biti jednakog sadržaja u svim postupcima koji se provode u odnosu na kažnjive radnje. Pri tome predlagatelj zanemaruje načela razmjernosti i ekonomičnosti koja utječu na način ostvarivanja Ustavom zajamčenih prava i sloboda. Obavezni prekršajni nalog izdaje se za prekršaje povodom kojih je okrivljeniku moguće izreći novčanu kaznu do 2.000 kuna. Radi efikasnosti i skraćivanja duljine postupaka, PZ-om je propisan oblik obaveznog prekršajnog naloga u kojemu su trajanje, oblik postupka i ljudski resursi u razmjernosti s težinom prekršaja.

Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 239. PZ-a u suglasnosti s načelima vladavine prava, diobe vlasti i prava na pravično suđenje te s člankom 6. Konvencije.

6.13. Članak 243. PZ-a (»Prethodni postupak po prigovoru«) glasi:

Predlagateljice su mišljenja da članak 243. stavci 4. i 6. PZ-a neopravdano isključuju pravo na podnošenje žalbe protiv rješenja o odbacivanju prigovora i molbe za povrat u prijašnje stanje, što je suprotno načelu ustavnosti i zakonitosti (članak 5. Ustava).

Franjo Zubović smatra da je članak 243. stavak 4. PZ-a u nesuglasnosti s člankom 18. stavkom 1. Ustava, kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Prijedlozi nisu osnovani.

Ustavni sud razmotrio je članak 243. stavke 4. i 6. PZ-a s aspekta načela razmjernosti i ukupnog sadržaja članka 243. PZ-a. Polazeći od načela na kojima se temelji prekršajni postupak i legitimnog cilja koji se želi postići prekršajnim nalogom, Ustavni sud utvrđuje da je članak 243. stavci 4. i 6. PZ-a u suglasnosti s načelom ustavnosti i zakonitosti i člankom 18. Ustava.

Ustavni sud imao je u vidu članak 18. stavak 2. Ustava, prema kojemu pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita. U konkretnim slučajevima iz članka 243. stavaka 4. i 6. PZ-a stranke mogu eventualne prigovore iznositi putem zahtjeva za zaštitu zakonitosti (članak 220. PZ-a).

Franjo Zubović osporava članak 244. stavke 1. i 3. PZ-a s aspekta članka 18. stavka 1. Ustava, smatrajući da u oba slučaja propisana tim zakonskim odredbama treba omogućiti podnošenje žalbe (iste razloge iznose Kristijan Čujko, Petra Vuksanović, mr. sc. Mirko Klarić, Hrvoj Kržak /osporava i s aspekta članaka 26. i 29. stavka 1. Ustava/, Josip Janković, Dalibor Gugić /osporava i s aspekta članaka 3. i 5. Ustava/, Krunoslav Pradegan /osporava i s aspekta članka 18. stavka 2. Ustava/, Desanka Sarvan /osporava i s aspekta članaka 3. i 18. stavka 2. Ustava/, Tomislav Vuković, Josip Mičević-Marušić i Vlaho Hrdalo). Predlagatelj osporava članak 244. stavak 2. PZ-a s aspekta članka 29. stavka 2. Ustava, iznoseći da je stranci neopravdano uskraćena mogućnost sudjelovanja u postupku. Smatra da prvostupanjski sud, suprotno članku 29. stavku 5. Ustava, u konkretnom slučaju donosi presudu bez zahtjeva ovlaštenog tužitelja.

Dalibor Gugić i Krunoslav Pradegan podnijeli su na temelju članka 45. Ustavnog zakona prijedloge za privremenu obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi članka 244. stavaka 1. i 3. PZ-a.

Prijedlozi nisu osnovani.

Ustavni sud je u razmatranju razloga predlagatelja polazio od članka 18. Ustava, članaka 6. i 13. Konvencije te članka 2. Protokola br. 7 uz Konvenciju koje smatra mjerodavnim za ocjenu suglasnosti osporenih zakonskih odredbi s Ustavom i Konvencijom.

U prvom redu, predlagatelji zanemaruju članak 18. stavak 2. Ustava u odnosu na činjenicu da je postupak pred sudom u povodu prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga ono »drugo pravno sredstvo« protiv prekršajnog naloga, uslijed čega nije pravilno tumačenje da bi i protiv prigovora bilo potrebno osigurati žalbu ili neko drugo pravno sredstvo.

Nadalje, osporene zakonske odredbe nisu u nesuglasju s pravom na sudsku zaštitu i pravom na žalbu protiv osude za kazneno djelo, zajamčenima Konvencijom.

U pogledu prava na sudsku zaštitu iz članka 6. stavka 1. Konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Europski sud već u presudi od 23. lipnja 1981. godine u predmetu LeCompte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije izrekao da odredba članka 6. stavka 1. Konvencije ne traži od država da svaki »spor o civilnim pravima i obvezama« podvrgnu postupku čiji bi se svaki stadij odvijao pred sudbenim tijelima (§ 51). Ako se jedan stadij postupka odvija pred nekim drugim tijelom, zahtjevima te odredbe udovoljeno je ako se naknadni stadij odvija pred sudbenim tijelom u sporu pune jurisdikcije (presuda u predmetu Albert i LeCompte protiv Belgije od 10. veljače 1983. godine, § 29). To je stajalište kasnije prošireno na kaznene stvari.

U njima je Europski sud izrekao da se i u prethodnom stadiju može izreći sankcija od strane administrativnog tijela (npr. porezne uprave, presuda od 24. veljače 1994. godine u predmetu Bendenoun protiv Francuske, § 46), državnog odvjetnika (presuda od 16. prosinca 1992. godine u predmetu Hennings protiv Njemačke, § 26), lokalne samouprave (presuda od 2. rujna 1998. godine u predmetu Lauko protiv Slovačke, § 64) ili ministarstva unutarnjih poslova (presuda od 23. rujna 1998. godine u predmetu Malige protiv Francuske, § 45) ako se ona može pobijati u sporu pune jurisdikcije pred sudbenim tijelom. Pri tome taj spor mora ispunjavati sve postupovne kvalitete sudbenog postupka kao što je neovisnost i nepristranost (presuda od 25. veljače 1997. godine u predmetu Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 79) i javnost rasprave (presuda od 14. studenoga 2000. godine u predmetu Riepan protiv Austrije, § 18).

U postupku u povodu prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga odlučuje isključivo nadležni prekršajni sud (članak 93. stavak 1. druga rečenica, članci 243. i 244. PZ-a), čime je prema ocjeni Ustavnog suda dostatna sudska zaštita osigurana u skladu s načelom razmjernosti.

Prekršajni sud u povodu prigovora nastupa kao sud pune jurisdikcije i u tom je postupku osigurano: 1) da o pravima i obvezama građana (odgovornosti za kažnjivo djelo) odlučuje sud, 2) da postoji pravo na kontrolu prvostupanjske odluke na temelju članka 18. stavka 2. Ustava, 3) da okrivljenik ima sva prava iz članka 29. stavka 2. Ustava te članka 6. Konvencije, i 4) da sud može odlučivati i kontrolirati prvostupanjsku odluku upravnog tijela (prekršajni nalog) u odnosu na pravo i u odnosu na činjenice.

U pogledu prava na žalbu protiv osude zbog kaznenog djela iz članka 2. Protokola br. 7. uz Konvenciju, Ustavni sud upozorava da je to pravo, zajamčeno u stavku 1. toga članka, kvalificirano načinom na koji države potpisnice Konvencije uređuju njegovo izvršavanje. One imaju široke okvire uređivanja toga prava, pazeći da pri tome slijede legitimne ciljeve te da eventualnim ograničenjima ne naruše suštinu zajamčenog prava. Među tri takva ograničenja, dopuštena u stavku 2. navedenoga članka, koja Europski sud smatra »konzistentnima« s općim pravilom iz stavka 1., (presuda od 13. veljače 2001. godine u predmetu Krombach protiv Francuske, § 96) na prvom mjestu stoje »iznimke za lakša kaznena djela«. U objašnjenjima Protokola br. 7 kao razgraničenje između težih i lakših navodi se razlika u tome je li kazneno djelo zaprijećeno novčanom kaznom ili zatvorom, čime se implicira načelo razmjernosti prema domaćem pravu.

Prema PZ-u, obavezni prekršajni nalog izdaju ovlašteni tužitelji (članak 109. stavak 1. točke 1. i 2. PZ-a) za prekršaje manjeg značaja (članak 239. PZ-a) – novčana kazna do 2.000 kuna za fizičku osobu, 5.000 kuna za obrtnika i osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost, te 10.000 kuna za pravnu i 5.000 kuna za odgovornu osobu. Te kazne su u nerazmjeru s troškovima »redovnog« prekršajnog postupka u kojemu sudjeluju tijela koja otkrivaju prekršaj i podnose optužni prijedlog, prvostupanjski prekršajni sud i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske. Stoga su u postupcima za najlakše prekršaje PZ-om predviđeni jednostavniji oblici postupka koje su u razmjeru s težinom djela i zapriječenom kaznom.

Osim toga, PZ predviđa i pravo na obnovu prekršajnog postupka u korist osuđenika (članak 214. PZ-a) koju obnovu može zatražiti ne samo osuđenik nego i široki krug njemu bliskih osoba (članak 215. stavak 1. PZ-a).

Zbog navedenog Ustavni sud utvrđuje da je članak 244. PZ-a u skladu s mjerodavnim odredbama Ustava i Konvencije.

Prijedlozi podneseni na temelju članka 45. Ustavnog zakona nisu razmatrani, jer je doneseno rješenje o neprihvaćanju prijedloga za ocjenu ustavnosti članka 244. PZ-a.

Mr. sc. Antonija Kovačić i Milena Lušić osporavaju članak 250. stavak 1. PZ-a smatrajući da je zbog svoje nedorečenosti u nesuglasnosti s načelom vladavine prava.

Prijedlog nije osnovan.

Predlagateljice nisu navele ustavnopravno relevantne razloge kojima osporavaju navedenu zakonsku odredbu. Ustavni sud pri tome upućuje na obrazloženje (pod II.) točke 6.10. ovog rješenja (u vezi članka 234. PZ-a).

Predlagateljice osporavaju i članak 251. PZ-a, smatrajući da je u nesuglasnosti s člancima 253. i 255. PZ-a, te da je cijela Glava XXXIII. PZ-a suprotna načelu vladavine prava zbog nerazumljivosti i proturječnosti sadržaja. Predlagateljice ni u ovom dijelu prijedloga ne navode ustavnopravno relevantne razloge kojima osporavaju odredbe PZ-a. Navedene općenite razloge predlagateljica Ustavni sud nije posebno razmatrao, jer ih ocjenjuje paušalnim.

Broj: U-I-4433/2007 U-I-4494/2007 U-I-4605/2007 U-I-326/2008 U-I-474/2008 U-I-1433/2008 U-I-1880/2008 U-I-2305/2008 U-I-4339/2008 U-I-5276/2008 U-I-163/2009 U-I-526/2009 U-I-805/2009 U-I-1323/2009 U-I-1424/2009 U-I-2666/2009 Zagreb, 19. lipnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica dr. sc. Jasna Omejec, v. r.

Rješenje, NN 77/2009-1863 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Rješenje Izdanje:

NN 77/2009 Broj dokumenta u izdanju: 1863 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 2.7.2009.

ELI: /eli/sluzbeni/2009/77/1863 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.

Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.

Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.

Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.

Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.

Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.

Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.

Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.