Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3880/2006 od 7. srpnja 2009
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3880/2006 od 7. srpnja 2009.
Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3880/2006 od 7. srpnja 2009.
NN 88/2009 (22.7.2009.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3880/2006 od 7. srpnja 2009.
88 22.07.2009 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:
U-III-3880/2006 od 7. srpnja 2009.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2192 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo D. V., kojeg zastupa I. P., odvjetnik iz V., na sjednici održanoj 7. srpnja 2009. godine, donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se:
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje 1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-6/06-7 od 19. rujna 2006. godine, kojom je potvrđena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-1043/05-6 od 21. ožujka 2006. godine, kojom je preinačena (u odluci o kazni) presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: K-28/04-143 od 16. rujna 2005. godine, na način da su podnositelj ustavne tužbe (II. optuženik) i A. B. (I. optuženik) osuđeni na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od po 30 (trideset) godina.
Prvostupanjskom presudom podnositelj je oglašen krivim zbog počinjenja tri kaznena djela protiv života i tijela – teško ubojstvo, opisanog u članku 90. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06., u daljnjem tekstu: KZ) i utvrđena mu je za svako pojedino kazneno djelo kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, te je na temelju članka 60. stavka 2. točke d. KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 27 (dvadeset sedam) godina.
Na temelju članka 63. stavka 1. KZ-a podnositelju je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. lipnja 2004. godine, pa nadalje.
2.1. Obrazlažući povrede članka 29. Ustava, podnositelj kao jednu od povreda načela pravičnog suđenja navodi kako je predsjednik prvostupanjskog vijeća (sudac S. F.) sudjelovao u donošenju rješenja o produljenju pritvora podnositelju ustavne tužbe, »...jer već donošenjem samog rješenja o produljenju pritvora u izvjesnom smislu prejudicira se dokazanost krivnje« optuženika, a što, prema mišljenju podnositelja, ukazuje na sumnju u objektivnu nepristranost suca (predsjednika vijeća) u konkretnom slučaju.
Nadalje, navodi kako je »...sud iz samo njemu poznatih razloga uz izabranog branitelja, imenovao i branitelja po službenoj dužnosti, s kojim (...) nije mogao ostvariti nikakvu komunikaciju«. Smatra da je »...sud praktički zloupotrijebio...« odredbu članka 65. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 111/03., u daljnjem tekstu: ZKP), budući da njegov izabrani branitelj (odvjetnik M. B. iz V.) nije izostao ni s jednog ročišta za glavnu raspravu, a niti je svojim postupcima odugovlačio kazneni postupak.
2.2. Podnositelj u ustavnoj tužbi, kao daljnju povredu načela pravičnog suđenja navodi i povredu ravnopravnosti stranaka u postupku (tzv. povredu jednakosti oružja).
Ističe kako su sudovi tijekom postupka odbili sve dokazne prijedloge njegovog izabranog branitelja u pravcu saslušanja svjedoka i opetovanog saslušanja vještaka (nakon provođenja dokaza – rekonstrukcije događaja).
2.3. Prema navodu podnositelja »sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo kvalificirajući ponašanje optuženog V. D. kao supočinitelja zajedno s I-optuženim B. A., iako iz cjelokupnog dokaznog materijala proizlazi da optuženici ne samo da taj dan nisu komunicirali, nego je riječ o osobama različite generacijske pripadnosti, pa isti ni inače ne komuniciraju.«.
Podnositelj nadalje navodi »supočiniteljstvo prije svega podrazumijeva dogovor i to u smislu donošenja zajedničke odluke ili pak dogovor u smislu pristajanja na nečiju veća ranije donesenu odluku. (...) S obzirom da (...) optuženici nisu bili ni u kakvom kontaktu do nekoliko minuta prije nego su napadnuti, isključena je mogućnost i donošenja zajedničke odluke ili pak pristajanja na nečiju ranije donesenu odluku, a osobito je isključena mogućnost planiranja ovakvog kaznenog djela«.
Konačno, takvim postupanjem sudova u konkretnom slučaju, prema tvrdnji podnositelja, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo, budući da nije utvrđena odlučna činjenica kako je kritične zgode uopće došlo do sukoba i tko ga je započeo: optuženici ili pak oštećenici, te odgovora na ključno pitanje jesu li uopće podnositelj i I. optuženik postupali pri izvršenju kaznenog djela kao supočinitelji (kako im se to sudskim odlukama stavlja na teret).
Podnositelj smatra da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Slijedom navedenog predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine osporene presude.
Ustavna tužba je osnovana.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda (osim u odluci o kazni, te je u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu, osudivši podnositelja na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina).
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u obrazloženju navedene presude, navodi ...Naime, iz cjelokupnog postupka, a i iz obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da su optuženici i oštećenici predstavljali suprostavljene grupe koje su se verbalno sukobljavale tijekom čitavog dana (...) upravo taj trenutak kada jedan od optuženika kao pripadnik jedne od suprostavljenih strana poseže za oružjem, ali još ne uspijeva pucati, za oružjem poseže i drugi optuženik i prvi ispaljuje projektile, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, evidentna je njihova tada stvorena zajednička odluka da usmrte pripadnike suprostavljene grupe.
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke navodi ...nisu u pravu optuženici kada tvrde da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u dijelu odbijenih dokaznih prijedloga. Za svoje odbijanje dokaznih prijedloga sud je dao uvjerljive razloge i to kako u dijelu predloženih ponovnih ispitivanja pojedinih svjedoka i vještaka, tako i u dijelu prijedloga za ispitivanje novih svjedoka, odnosno provođenje djelomične rekonstrukcije (...) Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice...
Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući kao sud trećeg stupnja protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, u cijelosti je potvrdio nižestupanjsku presudu.
Sastavni dio prava na pravično suđenje jest pravo optuženika na suđenje pred zakonom ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom. Ustavni sud podsjeća da u svakom konkretnom slučaju mora postojati dostatna osnova za zaključak da sud odnosno njegov sastav isključuju svaku opravdanu sumnju u njihovu nepristranost. Sudovi upravo time što nastupaju kao nepristrani pridonose povjerenju javnosti koje je nužno u demokratskom društvu, što je utvrđeno stajalište međunarodnog prava o ljudskim pravima (npr. presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005., § 27).
Pri tome, Europski sud za ljudska prava smatra da se nepristranost suca pretpostavlja do dokaza protivnoga. Međutim, iz činjenica konkretnog slučaja mogu proizaći objektivni negativni pokazatelji (appearances) sučeve (ne)pristranosti koji opravdavaju legitimno očekivanje da će se sudac otkloniti od suđenja. Takve činjenice npr. postoje: a) kada je sudac u prethodnom postupku, koji je sudjelovao na suđenju, odlučivao o pitanjima koja su »blisko povezana s pitanjima odlučivanja o glavnoj stvari« (presuda u predmetu Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. V. 1989. godine, § 51-52); b) ako je, nakon sudjelovanja u donošenju prvostupanjske presude sudjelovao u odlučivanju o žalbi protiv nje (presuda u predmetu De Haan protiv Nizozemske od 26. kolovoza 1997. godine, § 51, 54); c) ako je sudjelovao u izvanraspravnom vijeću koje je potvrdilo osnovanost optužnice a nakon toga sudjelovao na suđenju kao član raspravnog vijeća (presuda u predmetu Castillo Algar protiv Španjolske od 28. listopada 1998. godine, § 47-49). I u presudi u predmetu Piersack protiv Belgije (presuda od 1. listopada 1982. godine, § 30-31) činjenica da je sudac predsjedavao sudskom vijeću u kaznenom postupku nakon što je prije toga bio dužnosnik na čelu javnog tužiteljstva nadležnog za progon u predmetu, ocijenjena je kao negativni pokazatelj nepristranosti kaznenog suda.
5.1. U konkretnom slučaju sudac S. F. bio je predsjednik vijeća Županijskog suda u Slavonskom Brodu koje je donijelo osporenu presudu (broj: K-28/04-143 od 16. rujna 2005. godine).
Navedeni sudac je, kao član izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Slavonskom Brodu, sudjelovao u donošenju rješenja o produljenju pritvora podnositelju 27. lipnja 2005. godine, broj: K-28/04-92 (Kv-58/05).
5.2. ZKP odredbom članka 36. stavka 1. propisuje slučajeve isključenja suca od obavljanja sudske dužnosti. Odredbom točke 5. sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom. Odredbom članka 36. stavka 2. ZKP-a propisana je pak, mogućnost da sudac bude otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva za isključenje navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost.
Premda sudac koji je sudjelovao u donošenju rješenja o određivanju (produljenju) pritvora, a kasnije u istom sudu u donošenju pobijane odluke u istom predmetu, nije izrijekom isključen od odlučivanja, ipak se ne može i u takvom slučaju zanemariti postojanje činjenica koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, posebice onih koje prema stajalištima Europskog suda za ljudska prava, mogu predstavljati »negativne pokazatelje sudske nepristranosti« i koje bi, prema odredbi članka 36. stavka 2. ZKP-a, dovele do otklona suca.
Polazeći od okolnosti spomenutih u točki 5.1. ove odluke, tj. da je isti sudac sudjelovao u donošenju rješenja o produljenju pritvora podnositelju, da bi kasnije taj isti sudac (kao predsjednik vijeća) u prvostupanjskom postupku sudjelovao u donošenju pobijane odluke (kojom je podnositelj osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora), Ustavni sud ocjenjuje da su u postupku donošenja osporene prvostupanjske presude zanemareni standardi mjerodavnih odredbi ZKP-a o otklonu suca u kaznenom postupku te dovedena u ozbiljnu sumnju objektivna nepristranost sudskog vijeća.
Stoga, imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju povrijeđeno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama, propisano odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.
5.3. Ustavni sud napominje da je stajalište iz točke 5.2. ove odluke, Sud izrazio u ranijim odlukama (broj: U-III-2382/2005, U-III-5423/2008 i U-III-120/2009).
6.1. Nepridržavanje utvrđenih procesnih pravila tijekom sudskog postupka (zajamčenih kroz načelo zakonitosti) dovodi u pitanje poštivanje drugih načela kao što su jednakost stranaka pred sudom i zakonom te pravna sigurnost, čime se također ugrožava i vladavina prava kao jedno od osnovnih vrednota pravnog poretka zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske.
6.2. Prema odredbi članka 35. stavka 3. KZ-a, supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela.
Stoga, da bi postojalo supočiniteljstvo, potrebno je da se ispune subjektivne (zajednička odluka ili dogovor da se počini kazneno djelo) i objektivne pretpostavke (zajedničko sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela). Ako zajedničke odluke ili dogovora nema bez obzira što su dva ili više supočinitelja zajednički prouzročila posljedice kaznenog djela, u pitanju više neće biti supočiniteljstvo nego tzv. paralelno počiniteljstvo dva ili više počinitelja koji samostalno odgovaraju – svaki za vlastiti uzročni doprinos nastanku posljedica kaznenog djela i svaki za svoj oblik krivnje za to djelo.
6.3. Premda su u konkretnom slučaju prvostupanjski i Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravno uzeli da je formiranje zajedničke odluke da se počini kazneno djelo moguće ne samo prije počinjenja djela nego i u vrijeme njegova počinjenja (što je, primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u svojim odlukama broj: Kž-466/02 od 22. siječnja 2004. godine i Kž-1020/07 od 20. veljače 2008. godine), ipak je prvostupanjski sud, na glavnoj raspravi, tijekom koje je podnositeljeva obrana opetovano poricala supočiniteljstvo u počinjenju kaznenog djela teškog ubojstva (ističući da se upravo iz dokaza optužbe ne može govoriti o djelovanju na temelju zajedničke odluke sa suoptuženim A. B.; v. točku 2.3.), odbivši gotovo sve dokazne prijedloge obrane u smislu saslušanja svjedoka, dopunskog saslušanja sudskih vještaka i rekonstrukcije događaja – s obrazloženjem da su ti dokazi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, suvišni – potpuno isključio mogućnost utvrđenja paralelnog počiniteljstva.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, razrađujući u odluci broj: Kž-1043/05-6 od 21. ožujka 2006. godine pobliže institut supočiniteljstva u konkretnom slučaju, između ostalog je naveo:
Upravo ovako fiksirani tragovi, uz utvrđeni raniji slijed sukobljavanja suprotstavljenih grupa tijekom dana, kao i međusobno prilaženje sa očitom namjerom sukobljavanja tih grupa, jasnim ukazuju da je u trenutku kada je sukob započeo prvo međusobnom »prepirkom i naguravanjem« kod optuženika je stvorena namjera za lišavanje života suprotstavljene grupe kao cjeline, što su oni i učinili ispaljivanjem projektila u pripadnike suprotstavljene grupe, neovisno o trenutnoj ugroženosti od konkretnog pojedinca u suprotstavljenoj grupi. Upravo stoga nisu u pravu optuženici kada žalbama tvrde da njihovo ponašanje nije moguće označiti supočiniteljskim postupanjem u kaznenim djelima ubojstva u odnosu na sve tri žrtve.
Prema ocjeni Ustavnog suda, ovako zaključivanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o podnositeljevu supočiniteljstvu trpi isti logički prigovor kao i zaključivanje prvostupanjskog suda. Ono je samo »pokrilo« propust prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju u odnosu na podnositelja ustavne tužbe primjeni drugačije tumačenje zakona, čime su odlučne činjenice njegova sudioništva u kaznenom djelu ostale nepotpuno utvrđene.
6.4. Štoviše, kada je prvostupanjski sud bez daljnjega zaključio da je za ocjenu (koju u cijelosti u žalbenom postupku prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske) zajedničkog djelovanja u smislu supočiniteljstva podnositelja i suoptuženog A. B. dovoljno da je svaki od njih u pravcu usmrćenih osoba ispalio nekoliko hitaca iz vatrenog oružja te da bi svako drugačije dokazivanje inkriminiranog događaja bilo suvišno, onda je, u takvom povezivanju apstraktnog činjeničnog opisa supočiniteljstva iz članka 35. stavka 3. KZ-a i stvarnog činjeničnog stanja koje je prvostupanjski sud trebao utvrditi, onemogućio podnositelju provjeru i dokazivanje pitanja imaju li činjenice njegovog ponašanja kritične zgode svojstva koja omogućuju da se one ispravno podvedu pod zakonski pojam supočiniteljstva ili paralelnog počiniteljstva i tako ispravno riješi pitanje njegove kaznene odgovornosti.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je zapravo samo preuzeo tvrdnju prvostupanjskog suda o dostatnosti izvedenih dokaza, zanemarivši da tako potvrđuje činjenicu nejednakosti oružja podnositeljeve obrane s oružjem optužbe na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom.
6.5. Nije na Ustavnom sudu da ocjenjuje koje odlučne činjenice redovni sudovi trebaju utvrđivati niti koje dokazne prijedloge stranaka moraju prihvaćati ili odbijati. Međutim, kada je podnositeljeva obrana u konkretnom slučaju u cijelosti osporavala osnovanost optužbe utemeljene na tvrdnjama o podnositeljevom supočiniteljstvu u teškom kaznenom djelu, a prvostupanjski sud kratko odbio gotovo sve dokazne prijedloge obrane (što je u cijelosti potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u žalbenom postupku) u pogledu jednog drugog zakonskog oblika podnositeljevog sudioništva u kaznenom djelu, za kojeg je smatrala da joj ide u korist, onda je time Županijski sud u Slavonskom Brodu, kao prvostupanjski sud – prema ocjeni ovog Suda – na nedopušteni način izrazio svoju naklonost tvrdnjama optužbe, koje je u končanici i prihvatio u osuđujućoj presudi. To je, međutim, prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog odnosno trećeg stupnja, pa se tako, u prvostupanjskom postupku počinjena povreda podnositeljevog prava na obranu, još više učvrstila. Na taj način sudovi su u stvarnosti znatno olakšali teret optužbe da dokaže podnositeljevu krivnju, odnosno zbog zanemarivanja načela jednakosti oružja podnositelja stavili u nepovoljniju postupovnu poziciju od zastupnika optužbe (županijskog državnog odvjetnika).
Prema ocjeni Ustavnog suda to predstavlja povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava (svi su pred zakonom jednaki).
Broj: U-III-3880/2006 Zagreb, 7. srpnja 2009.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
Odluka, NN 88/2009-2192 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:
NN 88/2009 Broj dokumenta u izdanju: 2192 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 22.7.2009.
ELI: /eli/sluzbeni/2009/88/2192 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.
Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.
Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.
Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.
Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.
Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.
Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.
Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.