Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010.
Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010.
NN 126/2010 (12.11.2010.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 3289 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo M. B. iz D., BiH, na sjednici održanoj 3. studenoga 2010. jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se rješenje Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-3808/2008-2 od 4. lipnja 2008.
III. Predmet se vraća Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje I. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA 1. Podnositelj, državljanin Bosne i Hercegovine, podnio je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu protiv rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Upravni sud) broj: Us-3808/2008-2 od 4. lipnja 2008.
Tužbu u upravnom sporu podnositelj je podnio zbog nedonošenja rješenja o njegovu zahtjevu za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj u zakonom propisanim rokovima (šutnja uprave).
Osporenim rješenjem Upravnog suda odbačena je tužba podnositelja kao nedopuštena, jer se podnositelj, u svojstvu tužitelja u upravnom sporu, nalazio u inozemstvu (u tužbi Upravnom sudu naznačio je svoju adresu u D., BiH), a nije imao punomoćnika u Republici Hrvatskoj niti ga je prigodom podnošenja tužbe imenovao. Obrazloženje osporenog rješenja glasi: »U vrijeme podnošenja tužbe tužitelj se nalazi u inozemstvu, a u Republici Hrvatskoj nema punomoćnika nije je imenovao punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj.
Prema odredbi članka 146. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03), tužitelj ili njegov zastupnik koji se nalaze u inozemstvu, a tužitelj nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, dužni su već prigodom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako oni tako ne postupe, sud će tužbu odbaciti.
Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 146. stavka 1. Zakona o parničnom postupku u svezi s odredbom članka 60. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92), riješeno je kao u izreci.« II. PRIGOVORI PODNOSITELJA 2. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da je Upravni sud u osporenom rješenju »zauzeo stajalište da se tužba odbacuje radi toga što nije imao punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. To znači da se sud nije upuštao u meritum i osnovanost tužbe već je cijeli predmet riješio odbacivanjem tužbe što tužitelj smatra krajnje nezakonitim i nepravednim. Upravni sud nije se potrudio da ga pozove na imenovanje punomoćnika. Tužitelj po prvi puta iz rješenja Upravnog suda saznaje da je to bila njegova dužnost.« Podnositelj se poziva na članak 30. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 53/91., 9/92. i 77/92.; u daljnjem tekstu: ZUS), u kojem su propisane pretpostavke za odbacivanje tužbe u upravnom sporu. Ističe da » (...) niti u jednoj točki spomenutog članka ne navodi se da će sud odbaciti tužbu radi neimenovanja punomoćnika za primanje pismena (...) Takva praksa ne samo da guši pravo jednog građanina nego najšire otvara vrata samovolji i nezakonitom ponašanju, uvodeći potpunu pravnu nestabilnost. (...) pravna su stajališta izražena u Rješenju Upravnog suda protivna ispravnom ustavnopravnom tumačenju temeljnog pravnog akta Republike Hrvatske, jer je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj i nije mu pružena pravna zaštita.« Smatra da mu je osporenim rješenjem Upravnog suda povrijeđeno ustavno pravo na jednakost svih pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), ustavno jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti (članak 19. stavak 2. Ustava) i ustavno pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava).
Osvrćući se i na meritum stvari radi koje je podnio tužbu Upravnom sudu zbog šutnje uprave, a koja mu je odbačena osporenim rješenjem (upravna stvar vezana uz njegov zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj), podnositelj smatra povrijeđenim »(...) ustavno pravo da je obitelj pod osobitom zaštitom države (...)« (članak 61. stavak 1. Ustava; u pročišćenom tekstu Ustava, »Narodne novine« broj 85/10., označen kao članak 62. stavak 1.). U ustavnoj tužbi podnositelj spominje i povrede članaka 5. stavka 2. i 19. stavka 1. Ustava.
III. MJERODAVNO PRAVO I SUDSKA PRAKSA A. MJERODAVNO PRAVO
PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE 1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. (...)«
Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:
Zbog razloga iz stava 1. ovog člana sud će odbaciti tužbu u svakom stadiju postupka. (...) Član 60.
Ako ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku.« 6. Članak 146. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1569/2004 i dr. od 20. prosinca 2006., 84/08. i 96/08. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1569/2004 i dr. od 9. srpnja 2008.; u daljnjem tekstu: ZPP) glasi: »Članak 146.
Tužitelj ili njegov zastupnik koji se nalaze u inozemstvu, a tužitelj nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, dužni su već prigodom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako oni tako ne postupe, sud će tužbu odbaciti. (...)« Navedena je odredba unesena u ZPP Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 117/03.; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/03), koji je stupio na snagu 1. prosinca 2003.
Ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, predsjednik vijeća pozvat će tužitelja... da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti što i kako treba učiniti i upozoriti ga na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.
Ako tužitelj u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu, ako ne nađe da je osporeni upravni akt ništav.« B. MJERODAVNA SUDSKA PRAKSA
Na zahtjev Ustavnog suda, predsjednik Upravnog suda dostavio je Zaključak o pravnom shvaćanju sa Sjednice sudaca održane 10. prosinca 2007. vezan uz »(...) postupanje Suda u slučaju kada se stranka nalazi u inozemstvu, a nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj (...)«. Zaključak glasi: »Tužba tužitelja ili njegovog zastupnika koji se nalazi u inozemstvu, a tužitelj nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, niti ga je prigodom podnošenja tužbe imenovao, odbacit će sud primjenom članka 146. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi članka 60. Zakona o upravnim sporovima.« U popratnom je dopisu, broj: 10 Su-265/2009-2 od 19. veljače 2009., predsjednik Upravnog suda napomenuo da je »(...) radi učestalih problema vezanih za dostavu pismena ovoga Suda diplomatskim putem (...)« već 12. veljače 2007. Službi kurencije dana uputa o postupanju (broj: Su-312/2007-1 od 7. veljače 2007.) koja je bila istovjetna prethodno citiranom Zaključku od 10. prosinca 2007. Međutim, »(...) kako se u konkretnom slučaju pojavilo različito shvaćanje, odnosno različita upravno-sudska praksa sporno pitanje je stavljeno, prvo na sjednicu Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela, gdje su se pojavila različita shvaćanja, a zatim i na sjednicu svih sudaca. Sjednica svih sudaca održana je 10. prosinca 2007. godine, na kojoj je većinom glasova zauzeto stajalište i donesen je predmetni zaključak (...)«.
IV. OCJENA USTAVNOG SUDA 10. U ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje: je li podnositelju odbacivanjem tužbe u upravnom sporu – zbog toga što se nalazio u inozemstvu, a nije imao punomoćnika u Republici Hrvatskoj niti ga je prigodom podnošenja tužbe imenovao – povrijeđeno ustavno pravo na pristup sudu, koje je dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava?
Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj: U-III-1001/2007 od 7. srpnja 2010., objavljenoj u »Narodnim novinama« broj 90/10. i na www.usud.hr., utvrdio da se jamstva prava na pravično suđenje, sadržana u članku 29. stavku 1. Ustava, primjenjuju i na sudski postupak pred Upravnim sudom (upravni spor) koji je uređen člankom 19. stavkom 2. Ustava.
Ustavni sud također napominje da članak 29. stavak 1. Ustava osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o »pravu na sud«, kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu.
Nesporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit »prava na sud«. Takva se ograničenja također neće smatrati suglasnima članku 29. stavku 1. Ustava ako nisu propisana radi ostvarenja legitimnog cilja ili ne postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići (usp. presudu Sotiris, § 15. i presudu Běleš, § 61.).
U slučaju koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka riječ je o interpretaciji postupovnih pravila koja se tiče dopuštenosti tužbe u upravnom sporu. Konkretnije, Upravni sud je u svojoj praksi interpretacijom dvaju postupovnih zakona izveo postupovno pravilo o (ne)dopuštenosti tužbe u upravnom sporu, koje primjenjuje od 2007. godine.
Ustavni sud smatra nespornim da ZUS sadrži jasna i precizna pravila o odbacivanju tužbe u upravnom sporu (članak 30. ZUS-a), a da se članak 60. ZUS-a, koji predviđa da će se u upravnim sporovima »na odgovarajući način« primjenjivati odredbe ZPP-a, odnosi samo na situacije kad sam ZUS »ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima«.
Međutim, nije na Ustavnom sudu da ocjenjuje je li u konkretnom slučaju interpretacija Upravnog suda sama po sebi bila pravilna ili ne. Ustavni sud ima zadaću ispitati jesu li učinci takve interpretacije, odnosno po toj osnovi izvedeno postupovno pravilo za odbacivanje tužbi u upravnom sporu – koje je primijenjeno na podnositelja ustavne tužbe u konkretnom slučaju – umanjilo njegovo pravo na pristup sudu na takav način ili do takve mjere da je time narušena sama bit njegova »prava na sud«.
Štoviše, prema riječima podnositelja, on je prvi puta iz samog osporenog rješenja Upravnog suda saznao da je imenovanje punomoćnika u Republici Hrvatskoj »bila njegova dužnost.« U te riječi podnositelja Ustavni sud nema razloga sumnjati, jer se iz teksta ZUS-a ne može logički izvesti zaključak niti se može razumno pretpostaviti da će tužba biti a limine odbačena ne bude li tužitelj, koji se nalazi u inozemstvu, već prigodom podnošenja tužbe imao punomoćnika u Republici Hrvatskoj.
Polazeći od tih načelnih pravnih stajališta, a uzimajući u obzir posebnu prirodu zadaća Upravnog suda u kontroli upravnih akata i jedinstveni jednostupanjski ustroj upravnog sudstva u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud smatra prihvatljivim na konkretan slučaj primijeniti stajalište Europskog suda izraženo u presudi Sotiris (u odnosu na grčki Vrhovni upravni sud): »22.... polazeći od posebne prirode uloge Vrhovnog upravnog suda u kontroli upravnih odluka, Sud ne može prihvatiti da bi postupak pred tim sudom trebao biti tako prekomjerno formalističan (so excessively formalistic). Uistinu, Sud zapaža da Vrhovni upravni sud nije uslijedio nakon drugih nacionalnih sudova u ispitivanju podnositeljeva slučaja, nego je bio pozvan da presudi u prvom i posljednjem stupnju. On je, prema tome, bio prva i posljednja vrsta postupka tijekom kojeg je sud mogao ispitati slučaj podnositelja.« Sukladno tome, kad u upravnom sporu »odgovarajuće« primjenjuje postupovna pravila ZPP-a (pod uvjetom da ZUS »ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima« – članak 60. ZUS-a), Upravni sud dužan je uvažiti činjenicu da strukture parničnog postupka i upravnog spora nisu istovjetne. Ni uloge parničnih sudova odnosno Upravnog suda u domaćem pravnom poretku također nisu istovjetne.
Čini se da u konkretnom slučaju Upravni sud te činjenice nije u dostatnoj mjeri uvažio. On je na podnositeljevu tužbu neposredno primijenio pravilo o odbacivanju tužbe u parničnom postupku (u situaciji kad tužitelj ili njegov zastupnik koji se nalaze u inozemstvu, a tužitelj nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, prigodom podnošenja tužbe ne imenuju punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj – članak 146. stavak 1. ZPP-a), ali je to pravilo parničnog postupka – promatrajući ga s aspekta Ustavom zaštićenog prava na pristup sudu – proizvelo u upravnom sporu nerazmjerne učinke za tužitelje u odnosu na cilj koji se želio postići.
To se pitanje mora sagledavati u svjetlu načela pravne sigurnosti. Ustavni sud u tom smislu opetovano podsjeća da pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, uvijek mora biti tumačeno u svjetlu vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, kojoj je načelo pravne sigurnosti jedan od temeljnih aspekata: ono zahtijeva da sve stranke imaju djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim sudovima koje im omogućuje da brane svoja prava.
Sukladno tome, postavljeno pitanje zapravo upućuje na središnji problem koji je konkretan slučaj iznio »na svjetlo dana«. Riječ je o pravnoj sigurnosti. Taj se problem u konkretnom slučaju ne svodi samo na interpretaciju mjerodavnih pravila. On ukazuje da je postupovno pravilo o odbacivanju tužbe u upravnom sporu po osnovi iz članka 146. stavka 1. ZPP-a, koje je Upravni sud počeo primjenjivati 2007. godine u upravnom sporu, stvoreno kako bi spriječilo da tužbe pojedinih kategorija tužitelja (onih koji se nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Republici Hrvatskoj niti su ih imenovali prigodom podnošenja tužbi) budu ispitane u meritumu, uz prateći rizik da njihovo pravo na djelotvornu zaštitu pred sudom bude povrijeđeno (usp. presudu Běleš, § 50.). Takav cilj Ustavni sud ne može ocijeniti legitimnim.
U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud ocjenjuje da je podnositelj bio nerazmjerno onemogućen u svom ustavnom pravu na pristup sudu. Stoga je u konkretnom slučaju došlo do povrede same biti podnositeljeva »prava na sud«, a time i do povrede njegova prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Broj: U-III-1/2009 Zagreb, 3. studenoga 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
Odluka, NN 126/2010-3289 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:
NN 126/2010 Broj dokumenta u izdanju: 3289 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 12.11.2010.
ELI: /eli/sluzbeni/2010/126/3289 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.
Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.
Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.
Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.
Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.
Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.
Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.
Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.