Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od 19. srpnja 2012.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od 19. srpnja 2012. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od 19. srpnja 2012. NN 91/2012 (6.8.2012.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od 19. srpnja 2012. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2096 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.), na sjednici održanoj 19. srpnja 2012. donio je ODLUKU I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) te se ukidaju: – članak 2. stavak 5.; – članak 10. stavak 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz članka 10. stavka 2. točke 2.; – članak 34. stavak 2. u dijelu koji glasi: »isključenja (članak 32. stavak 1.)«; – članak 70. stavak 5.; – članak 75. stavci 2. i 3.; – članak 76. stavci 2., 3. i 4.; – članak 86. stavak 1. u dijelu koji glasi: »najkasnije do završetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (članak 344. stavak 4.)«; – članak 97. stavak 7.; – članak 102. stavak 1. u dijelu koji glasi: »točki 1. do 3.«; – članak 104. stavak 2. druga rečenica koja glasi: »Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu.«; – članak 106. stavak 3.; – članak 112. stavak 2. druga do šesta rečenica koje glase: »Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.«; – članak 184. stavak 2. točka 1.; – članak 186. stavak 1.; – članak 217. stavci 1. i 2.; – članak 218. stavak 3.; – članak 229. stavak 2. druga rečenica koja glasi: »U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage.«; – članak 230. stavci 3., 4. i 5.; – članak 246. stavak 1.; – članak 247. stavci 2. i 3.; – članak 251. stavak 1.; – članak 272. stavak 1. u dijelu koji glasi: »koje je narodnosti i«; – članak 286. stavci 2., 3. i 4.; – članak 298.; – članak 326. stavci 1., 2. i 3.; – članak 327. stavci 6. i 7.; – članak 332. stavak 2.; – članak 334. stavak 2.; – članak 335. stavak 3.; – članak 337. stavci 1. i 2.; – članak 342. stavak 2. u dijelu koji glasi: », ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti«; – članak 353. stavci 2. i 3.; – članak 369. stavak 2.; – članak 377. stavak 1. druga rečenica koja glasi: »Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile.«; – članak 399. stavci 2. i 3.; – članak 421. stavak 2. točka 1.; – članak 442. stavak 1. u dijelu koji glasi: »Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili«; – članak 459. stavak 5.; – članak 462. stavci 2. i 3.; – članak 508. stavak 1.; – članak 530. stavak 3.; – članak 531. stavak 2.; – članak 532. stavak 2. u dijelu koji glasi »i 526.«. II. Odredbe ili dijelovi odredaba Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) iz točke I. ove izreke prestaju važiti na dan stupanja na snagu izmjena i dopuna tog zakona ili novog zakona usklađenog s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci, a najkasnije 15. prosinca 2013. III. Na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02.) Ustavni sud određuje da usklađivanje Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 80/11.) u smislu točke II. ove izreke uključuje i izvršenje pozitivnih ustavnih obveza utvrđenih u točki 246. ove odluke. IV. Ova odluka nema učinaka na postupke koji su pokrenuti ni na radnje i mjere koje su poduzete prema Zakonu o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) za vrijeme njegova važenja. V. Za vrijeme važenja Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.) nitko se ne može pozivati na ovu odluku kao na pravnu osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 58. stavka 1. ili članka 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) donio je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 15. prosinca 2008. Za kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.) taj je zakon stupio na snagu 1. srpnja 2009. Za sva ostala kaznena djela taj je zakon stupio na snagu 1. rujna 2011. Do danas je dva puta izmijenjen i dopunjen (»Narodne novine« broj 76/09. i 80/11.). U ovom ustavnosudskom postupku razmatra se zakonski tekst koji je na snazi od 21. srpnja 2011., a koji je sadržan u pročišćenom tekstu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 121/11.). 2. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti više članaka Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) i više članaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.) podnijeli su: – Odvjetničko društvo Nobilo i dr. (u daljnjem tekstu: O. d. Nobilo) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-602/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 11. veljače 2009.), – odvjetnice Jasna Novak i Višnja Drenški Lasan (u daljnjem tekstu: predlagateljice Novak i Drenški Lasan) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-18153/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 18. rujna 2009.), – odvjetnik Zrinko Zrilić (u daljnjem tekstu: predlagatelj Zrilić) iz Zadra (prijedlog broj: U-I-448/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 3. veljače 2009. i prijedlog broj: U-I-1710/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 9. travnja 2009.), – odvjetnica mr. sc. Laura Valković (u daljnjem tekstu: predlagateljica Valković) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-5813/2010 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 5. studenoga 2010.), – Igor Rzaunek (u daljnjem tekstu: predlagatelj Rzaunek) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-2871/2011 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 2. lipnja 2011.). U tijeku rada na predmetima zaključeno je da se svi prijedlozi objedine i o njima zajednički odluči u jednom ustavnosudskom postupku, pri čemu će se zbog opsežnosti osporenih odredaba odluka donijeti odvojeno od rješenja, ali će oba akta biti objavljena u istom broju »Narodnih novina«. Kad se u ovoj odluci poziva na rješenje broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012. Ustavni sud koristi kraticu »rješenje broj: U-I-448/2009 i dr.« u odgovarajućem padežu. 3. Bez prijelaznih i završnih odredaba Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 89/11.) ima ukupno 569 članaka. Predlagatelji su osporili ustavnost više od 150 članaka odnosno njihovih pojedinih stavaka, točaka, rečenica ili dijelova rečenica unutar pojedinih stavaka ili točaka. 3.1. Zbog izrazite složenosti i osobitih obilježja kaznenog procesnog zakonodavstva te mnogobrojnih osporenih odredaba Zakona o kaznenom postupku predsjednica Ustavnog suda imenovala je na prijedlog suca izvjestitelja radnu skupinu od četiriju sudaca i triju ustavnosudskih savjetnika za obradu predmeta i periodično izvješćivanje sjednice Suda o radnjama provedenim u pripremnom dijelu ustavnosudskog postupka. 4. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je očitovanje o podnesenim prijedlozima od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa). Ministarstvo pravosuđa dostavilo je 16. prosinca 2009. pisano očitovanje, klasa: 703-01/09-01/342, ur. broj: 514-05-02-01-01/09-2 od 10. prosinca 2009. 4.1. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je 5. srpnja 2012. od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) statističke podatke o radu državnih odvjetništava i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (u daljnjem tekstu: USKOK) u prethodnom postupku od 1. rujna 2011., to jest od stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 89/11.) za sva kaznena djela. DORH je te podatke dostavio u pisanom dopisu broj: A-283/12 od 6. srpnja 2012. 5. Ustavni sud zatražio je i dobio stručna mišljenja o podnesenim prijedlozima od prof. dr. sc. Zlate Đurđević (Pravni fakultet u Zagrebu)., prof. dr. sc. Berislava Pavišića (Pravni fakultet u Rijeci) i prof. dr. sc. Gorana Tomaševića (Pravni fakultet u Splitu). Zatraženo je i stručno mišljenje prof. dr. sc. Vladimira Ljubanovića (Pravni fakultet u Osijeku) koji ga nije dostavio. Dostavljena stručna mišljenja smatraju se sastavnim dijelom ustavnosudskog spisa. 6. U ovoj odluci koriste se sljedeće kratice za zakone, međunarodne ugovore i njihova tijela: – Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst): Ustavni zakon; – Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 115/06.): ZKP/97; – Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.): ZKP/08; – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009.: ZID ZKP/09; – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 80/11.), koji je stupio na snagu 21. srpnja 2011.: ZID ZKP/11; – Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 89/11. i 121/11. – pročišćeni tekst): ZKP; – Zakon o državnom odvjetništvu (»Narodne novine« broj 76/09., 153/09, 116/10., 145/10., 57/11. i 130/11.): ZODO; – Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.): ZUSKOK; – Kazneni zakon (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98. – ispravak, 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 125/11.): KZ; – Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.): Konvencija; – Europski sud za ljudska prava: Europski sud; – Europska komisija za ljudska prava: Europska komisija. II. MJERODAVNO PRAVO 1) Ustav Republike Hrvatske 7. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Ustava: »Članak 3. (...) sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova ... poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.« »Članak 5. U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.« »Članak 14. Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.« »Članak 16. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.« »Članak 17. (...) Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.« »Članak 18. Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.« »Članak 21. Svako ljudsko biće ima pravo na život. (...)« »Članak 22. Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva. Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.« »Članak 23. Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima. Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.« »Članak 24. Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode. Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Uhićena osoba mora odmah na način njoj razumljiv biti obaviještena o razlozima uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom. Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.« »Članak 25. Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo. Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen. Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode. Svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.« »Članak 27. Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.« »Članak 28. Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.« »Članak 29. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: – da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete, – da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane, – na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat, – da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom, – da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu, – da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, – na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu. Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju. Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.« »Članak 30. Kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.« »Članak 34. Dom je nepovrediv. Samo sud može obrazloženim pismenim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora. U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega. Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.« »Članak 35. Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.« »Članak 36. Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva. Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.« 2) Konvencija 8. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Konvencije: »Članak 2. Pravo na život 1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života ... 2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna:

1. a)pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja;
2. b)pri zakonitom uhićenju ili pri sprečavanju bijega osobe zakonito lišene slobode;
3. c)radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.« »Članak 3. Zabrana mučenja Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.« »Članak 5. Pravo na slobodu i sigurnost 1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:
4. a)ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;
5. b)ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;
6. c)ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;
7. d)ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;
8. e)ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;
9. f)ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja. 2. Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe. 3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.
10. c)ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju. 4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito. 5. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.« »Članak 6. Pravo na pošteno suđenje 1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde. 2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. 3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:
11. a)da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega;
12. b)da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;
13. c)da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;
14. d)da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;
15. e)besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.« »Članak 8. Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života 1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.« »Članak 13. Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.« 3) Ostalo međunarodno i domaće pravo 9. Ostalo međunarodno i domaće pravo mjerodavno za ocjenu osnovanosti prijedloga predlagatelja navodi se na odgovarajućim mjestima u obrazloženju ove odluke. III. GRANICE OVLASTI USTAVNOG SUDA U KONTROLI ZKP-a 10. Zakon o kaznenom postupku jedan je od najvažnijih pravnih akata u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Država kroz kaznene procesne zakone osigurava odgovarajući pravni okvir za kazneni progon i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela. Njime se određuju pravila kojima se osigurava da u zakonito provedenom postupku pred nadležnim sudom nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon (načelo zakonitosti propisano člankom 1. stavkom 1. ZKP-a). Kroz način na koji su uređeni predistražni i istražni postupci i sudski kazneni postupak (u daljnjem tekstu: kazneni proces) u prvom se redu izražava državna kaznena politika prema sprečavanju i suzbijanju kriminaliteta. ZKP, KZ i ZUSKOK u tom su smislu pravni (normativni) izraz te politike. O njoj su nadležni odlučivati Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske, svaki u okviru svoje nadležnosti, a ne Ustavni sud. Drugim riječima, zakonodavac u okvirima Ustava samostalno i slobodno odabire i uređuje normativni okvir ili zakonodavni model kaznenog procesnog i materijalnog prava radi zaštite individualnih, društvenih i državnih dobara od kaznenih djela ovisno o ciljevima koje kaznenom politikom želi postići. Sloboda izbora normativnog okvira ili zakonodavnog modela kaznenog procesa pretpostavlja i zakonodavčevu ovlast da na odgovarajući način uređuje organizaciju i nadležnost policije te tijela kaznenog progona i kaznenih sudova, uključujući i njihov međusobni odnos. Ustavni sud nije ovlašten miješati se u pitanja državne kaznene politike, a s time ni u normativni okvir ili zakonodavni model kaznenog procesa kao njegov pravni izraz. Odabir je po sili Ustava u isključivoj nadležnosti zakonodavca. To znači da nitko osim zakonodavca nema ovlast, primjerice, vratiti u zakonodavni poredak Republike Hrvatske tip mješovitog kaznenog postupka ili sudsku istragu koji su prije stupanja na snagu ZKP/08 tradicionalno obilježavali hrvatsko kazneno procesno pravo više od 130 godina. Osim toga, nitko osim zakonodavca nema ovlast trajno uklanjati iz kaznenog procesnog prava pravne institute predviđene u novom kaznenoprocesnom modelu kao što je, primjerice, parcijalni procesni imunitet svjedoka (članak 286. ZKP-a), ma koliko se činili stranim tradicionalnim postavkama hrvatskog kaznenog procesnog prava. Isključiva je ovlast zakonodavca da pojedine kaznenoprocesne institute prihvati, zadrži ili ukloni iz prihvaćenog modela kaznenog procesa odnosno promijeni sam model. S ustavnopravnog je aspekta jedina obveza zakonodavca da pri uređivanju kaznenoprocesnih instituta uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote. Drugim riječima, njihovo uređenje uvijek mora biti takvo da osigurava ostvarenje legitimnih ciljeva kaznenog procesa, pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost kaznenoprocesnih normi, poštovanje prava okrivljenika i oštećenika (žrtve) koja im jamči Ustav te procesnu ravnopravnost položaja stranaka u kaznenopravnim postupcima u Republici Hrvatskoj u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koja je temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava). Ustavna je zadaća Ustavnog suda osigurati da ti zahtjevi budu poštovani. 11. Pri ostvarenju svoje nadzorne ovlasti da odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom in abstracto Ustavni sud vodi se određenim pravilima. U prvom je redu riječ o tome da vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, sadržava i zahtjeve o općim obilježjima koje bi zakoni morali imati kako bi s vladavinom prava bili usklađeni. Iako pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava više je od samog zahtjeva za postupanje u skladu sa zakonom, budući da uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. U tom smislu, u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje (v. odluku broj: U-I-659/1994, U-I-146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999 od 15. ožujka 2000., »Narodne novine« broj 31/00.). U području kaznenog procesnog zakonodavstva riječ je u prvom redu o zahtjevu za pristupačnošću, određenošću i predvidljivošću kaznenih procesnih normi. 12. Drugo, pri provedbi ustavnog nadzora domaćeg zakonodavstva in abstracto mora se uzimati u obzir i ustaljena, stabilna i ujednačena sudska praksa u primjeni osporenih pravnih normi na konkretne slučajeve. Ustavni sud u tom smislu prihvaća pravno stajalište Europskog suda o ulozi i značenju sudske prakse u razvitku kaznenog zakonodavstva. Taj ga je sud izrekao u predmetu S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 22. studenoga 1995., zahtjev br. 20166/92) u kojem je tumačio načelo nullum crimen, nulla poena sine lege zajamčeno člankom 7. Konvencije: »35. ... kad govori o ‘zakonu’, članak 7. upućuje na isti pojam na koji se Konvencija poziva na drugim mjestima kad koristi taj termin, pojam koji, dakle, obuhvaća i pisano i nepisano pravo i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, posebno pristupačnost i predvidljivost (...). 36. Koliko god da je precizno formulirana zakonska odredba, u bilo kojem pravnom sustavu, uključujući i kazneno pravo, postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za preciziranjem (elucidation) spornih točaka i za prilagođavanjem izmijenjenim okolnostima. Doista, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u drugim državama Konvencije, progresivan razvoj kaznenog prava putem sudskog stvaranja prava (judicial law-making) duboko je ukorijenjen i potreban dio pravne tradicije (well entrenched and necessary part of legal tradition). Članak 7. Konvencije ne može se čitati kao da zabranjuje postupno razjašnjavanje pravila kaznene odgovornosti putem sudske interpretacije od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je razvitak koji se postiže (resultant development) u suglasnosti s bićem kaznenog djela (essence of the offence) i da se može razumno predvidjeti’.« Sukladno tome, s aspekta zaštite ljudskih prava i ostvarivanja vladavine prava u kaznenom procesnom zakonodavstvu, izgrađena, ustaljena, stabilna i ujednačena državnoodvjetnička i sudska praksa u primjeni osporene pravne norme na konkretne slučajeve relevantna je za prosudbu o (ne)suglasnosti s Ustavom same osporene pravne norme. Naime, praksa je sposobna upotpuniti manjkavu pravnu normu, razjasniti neodređenu pravnu normu ili utvrditi opseg primjene preširoko postavljene pravne norme u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz Ustava i Konvencije. Pri provedbi ustavnog nadzora nad takvom pravnom normom in abstracto praksa je uvijek ustavnopravno relevantna jer s aspekta vladavine prava i zaštite ljudskih prava dobiva kvalitetu obvezujućeg prava. 12.1. U ovom je ustavnosudskom postupku Ustavni sud dužan uzeti u obzir činjenicu da, zbog kratkog razdoblja važenja ZKP-a, ni tijela kaznenog progona i istraživanja ni kazneni sudovi do sada nisu bili u mogućnosti izgraditi, standardizirati i stabilizirati državnoodvjetničku odnosno sudsku praksu u primjeni ZKP-a na konkretne slučajeve koja bi se mogla smatrati obvezujućim pravom u postupcima ocjene ustavnosti ZKP-a in abstracto. Naime, članak 575. ZKP/08 propisao je da taj zakon »stupa na snagu 1. srpnja 2009. osim: – članaka 1. – 230., 232. – 496. i 509. – 569. koji stupaju na snagu 1. rujna 2011.«. Drugim riječima, 1. srpnja 2009. ZKP/08 stupio je na snagu samo za kaznena djela iz članka 21. ZUSKOK-a. Za sva ostala kaznena djela stupio je na snagu tek 1. rujna 2011. Od 1. srpnja 2009. do 1. rujna 2011., dakle, u Republici Hrvatskoj bila su na snazi dva različita kaznenoprocesna režima. Osim toga, ZKP/08 do sada je noveliran već dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11. Nadalje, zbog kratkog razdoblja primjene ZKP-a u praksi Ustavni sud do sada nije imao priliku baviti se ispitivanjem navodnih povreda ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi u vezi s primjenom ZKP-a na pojedinačne pravomoćno okončane predmete. Prvi takvi postupci u povodu ustavnih tužbi mogu se očekivati tek u predstojećem razdoblju. Stoga procjenu stupnja izgrađenosti, standardiziranosti i stabiliziranosti državnoodvjetničke odnosno sudske prakse u primjeni ZKP-a na konkretne slučajeve još uvijek nije moguće provesti. 12.2. Treće, kazneno procesno pravo sadržano je, osim u ZKP-u, i u drugim zakonima: u pet puta noveliranom ZODO-u i u tri puta noveliranom ZUSKOK-u. Postoje i tzv. sporedni izvori kaznenog procesnog prava sadržani u »doticajnim« zakonima, kao što su zakoni koji uređuju policijsku djelatnost te zakoni o sudovima i odvjetništvu. Hrvatsko kaznenoprocesno zakonodavstvo stoga je iznimno složeno, a u posljednjih nekoliko godina i podložno stalnom noveliranju, što upućuje na zaključak da je i sam normativni okvir novog kaznenoprocesnog modela još uvijek u izgradnji. 13. Ustavni sud nadalje podsjeća da su kaznene odredbe Ustava utemeljene na više od 130 godina dugoj hrvatskoj kaznenopravnoj tradiciji koju je obilježavala sudska istraga i tripartitna podjela procesnih funkcija, a koju je zakonodavac napustio donošenjem ZKP/08. Te se odredbe Ustava u osnovi nisu mijenjale od 1990. godine. Ustavni položaj i ustavnopravna obilježja državnog odvjetništva izmijenjena su 2000. godine, stupanjem na snagu Promjena Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 113/00.). Cjelokupno ustrojstvo državne vlasti (glava IV. Ustava) koju su dotada činili Hrvatski sabor (odjeljak 1.), predsjednik Republike (odjeljak 2.), Vlada Republike Hrvatske (odjeljak 3.) i sudbena vlast (odjeljak 4.) promijenjeno je dodavanjem u tu glavu Ustava petog odjeljka pod nazivom: Državno odvjetništvo. Time je državno odvjetništvo izdvojeno iz odjeljka 4. (sudbena vlast) odnosno iz članka 116. Ustava koji je istodobno uređivao i nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske i djelokrug i ustrojstvo sudova. Člankom 60. Promjene Ustava iz 2000. državnom odvjetništvu priznata su svojstva pravosudnog tijela te institucionalna ustavna jamstva samostalnosti i neovisnosti. Članak 121.a stavak 1. Ustava danas glasi: »Članak 121.a Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava. (...)« Prema Ustavu, funkcija suđenja u isključivoj je nadležnosti sudova. U kaznenim je postupcima riječ o kaznenim raspravnim sudovima (trial courts) koji »sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava« (članak 115. stavak 3. Ustava). Ustavna je zadaća Ustavnog suda da razvitak nacionalnog kaznenog procesnog prava razmatra u skladu s razvitkom demokratskog društva i u skladu s promjenama koje taj razvitak donosi. U jezgri je hrvatskog Ustava razvitak i napredovanje. Stoga Ustavni sud prihvaća dinamičku ili evolutivnu interpretaciju »kaznenih« odredaba Ustava koja uvažava promijenjene životne okolnosti i potrebu stalnog unapređenja hrvatskog kaznenog procesnog prava u skladu s mjerodavnim europskim pravnim standardima i suvremenom državnom kaznenom politikom čiji se ciljevi stalno usklađuju s promjenama u društvu i na nacionalnoj i na regionalnoj (europskoj) i na globalnoj razini. 14. Sve činjenice navedene u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke odredile su opseg ustavnosudskog nadzora ZKP-a u ovom postupku, ali i način ispitivanja suglasnosti s Ustavom osporenih odredaba tog zakona in abstracto. Ustavni sud na kraju ponavlja da nije nadležan ocjenjivati suglasnost zakonodavnog modela kaznenog postupka koji je Hrvatski sabor prihvatio u ZKP/08 i novelirao u ZID-u ZKP/09 i ZID-u ZKP/11. Njegova je zadaća ispitati ispunjava li ZKP, u okviru normativnog modela koji je odabrao Hrvatski sabor, obje svoje funkcije promatrane u svjetlu dinamičke interpretacije Ustava u skladu s europskim pravnim standardima: prvo, omogućuje li djelotvoran progon i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela i, drugo, štiti li istodobno u dovoljnoj mjeri ustavna i konvencijska prava osumnjičenika, okrivljenika i optuženika od nezakonitih i arbitrarnih postupaka nadležnih državnih tijela. IV. MODEL KAZNENOG POSTUPKA U HRVATSKOJ 1) Povijesni pregled (1873. – 2008.) 15. Donošenjem ZKP/08 (i njegovih novela) ostvarena je prva velika reforma hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva nakon više od 130 godina postojanja mješovitog tipa kaznenog postupka u Hrvatskoj. Taj je tip kaznenog postupka bio uveden na hrvatskim područjima pod Austro-Ugarskom monarhijom Kaznenim postupovnikom za Hrvatsku i Slavoniju iz 1875. godine. Uzor tom zakonu bio je Kaznenoprocesualni red (die Strafprozessordnung) utemeljen na konstruktivnim elementima francuskog zakona koji je vrijedio i za hrvatske zemlje u sastavu austrijskog dijela Monarhije (Istru, Dalmaciju). Oslanjajući se na liberalni i pravnotehnički uređen austrijski ZKP iz 1873. godine, predviđao je tripartitnu strukturu kaznenog postupka: državno odvjetništvo obnašalo je funkciju kaznenog progona, sud je istraživao (istražni sudac prikupljao je dokaze i preliminarno utvrđivao činjenice) i sudio, a obrana je imala široka prava sudjelovanja u sudskoj istrazi i na glavnoj raspravi pred sudom. Tripartitni postupak tim je zakonom bio ugrađen u temelje hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva. To je ostao daljnjih 130 godina odnosno tijekom svih njegovih kasnijih reformi. 16. Poslije osamostaljenja, Republika Hrvatska preuzela je 1991. godine Zakon o krivičnom postupku (1977.). Primjenjivala ga je kao državni (republički) zakon sve do donošenja ZKP/97. To je posljednji zakon u koji je bio ugrađen tradicionalni mješoviti tip hrvatskog kaznenoprocesnog poretka utemeljen na načelima sudske istrage i tripartitne strukture kaznenog postupka. 2) Model kaznenog postupka u Hrvatskoj od 2008. godine 17. Donošenjem ZKP/08 hrvatsko kazneno procesno pravo bitno se udaljilo od tradicionalnog mješovitog tipa kaznenog postupka. Zakonodavac je razdvojio istragu od kaznenog postupka, premjestio je u prethodni postupak i unutar njega spojio uloge kaznenog progona i istraživanja u rukama državnog odvjetnika. ZKP/08 promijenio je, dakle, tijek postupanja s kaznenim stvarima. 3) Normativna obilježja kaznenog postupka prema ZKP/08 18. ZKP/08 uveo je četiri stadija redovitog postupka.
16. a)Tzv. prethodni postupak obuhvaća: – kazneni progon koji se sastoji od podnošenja kaznene prijave, ovlasti policije i državnog odvjetnika u provođenju izvida, odbačaja kaznene prijave (članci 204. do 211. ZKP-
17. a)i dokaznih radnji prije početka postupka (članci 213. do 215. ZKP-a), i – istragu (članci 216. do 239. ZKP-a). Formalne dokazne radnje provode se pod zakonom propisanim pretpostavkama u oba stadija prethodnog postupka (članci 240. do 340. ZKP-a). Slijedi stadij optuživanja koji je formalno također smješten unutar prethodnog postupka. Međutim, riječ je o odvojenom postupku uređenom u člancima 341. do 367. ZKP-a koji slijedi poslije istrage ili provođenja dokaznih radnji i koji se u pravilu promatra zajedno sa sudskom kontrolom optužnice (točka b);
18. b)sudska kontrola optužnice;
19. c)rasprava pred sudom koja započinje potvrđivanjem optužnice;
20. d)sudski postupak po pravnim lijekovima. Iz prethodne je formalne klasifikacije postupaka koje uređuje ZKP vidljivo da dotadašnja tradicionalna sudska istraga, koja se provodila u okviru formalnog kaznenog postupka nakon što je utvrđena osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo, više ne postoji. Za provedbu novouvedene formalne državnoodvjetničke istrage dovoljne su samo pojedine »osnove sumnje« (v. točku 56.2. obrazloženja ove odluke), a ne više osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela. Stupanj osnovane sumnje vremenski je premješten iz stadija formalne istrage u stadij optuživanja odnosno podizanja optužnice (osnovana sumnja iznimno se traži za određivanje istražnog zatvora – članak 123. stavak 1. ZKP-a). Stadij optuživanja u novom modelu slijedi poslije okončane istrage ili provođenja dokaznih radnji i vezuje se uz sudsku kontrolu optužnice. 19. Polazeći od članka 29. stavka 5. Ustava koji propisuje da se »kazneni postupak može ... pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja«, zakonodavac je »kaznenim postupkom« nazvao samo »raspravu pred sudom«, to jest postupak pred sudom koji započinje potvrđivanjem optužnice, određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe ili donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 17. stavak 1. ZKP-a). U formalnom smislu i u skladu s člankom 29. stavkom 5. Ustava prethodni postupak, dakle, nije kazneni postupak. Cilj prethodnog postupka jest provjeriti postojanje osnova sumnje o tome da je konkretna osoba počinila određeno kazneno djelo, prikupiti za to potrebne dokaze i u pozitivnom slučaju podignuti optužnicu. Povjeren je državnom odvjetniku. Za razliku od ZKP/97 u kojemu su se uloge istraživanja i suđenja sjedinjavale u sudu, prema ZKP/08 dvije se uloge sjedinjuju u državnom odvjetniku: uloga tužitelja i uloga istražitelja (prije u rukama istražnog suca). Državni odvjetnik je dominus litis progona i istraživanja: jednostrano odlučuje o pretpostavkama za kazneni progon, istražuje i prikuplja sve dokaze i predlaže primjenu prisilnih procesnih mjera. Sudska kontrola u prethodnom postupku predviđena je samo iznimno, za pojedine prisilne procesne radnje i mjere. U novoj ulozi istražitelja državni odvjetnik odgovoran je za neovisno i nepristrano prikupljanje i dokaza koji upućuju na osnovanost optužbe i dokaza koji upućuju na nedužnost te na manji stupanj krivnje okrivljenika ili predstavljaju olakotne okolnosti u vezi s osumnjičenikom (članak 4. stavak 3. ZKP-a govori o dužnosti državnog odvjetništva, istražitelja i policije da s jednakom pozornošću prikupljaju »podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika«). S druge strane, u kontradiktornoj raspravi pred sudom državni odvjetnik pojavljuje se u svojstvu tužitelja, to jest protivne stranke okrivljeniku optuženom za počinjenje kaznenog djela i njegovoj obrani. Stoga postoje procesni zahtjevi za osiguravanjem nepristranosti državnog odvjetnika. Moraju biti poštovana i osigurana odgovarajuća ustavna i konvencijska postupovna jamstva zajamčena osobi koju državni odvjetnik kazneno progoni ili vezana uz postupanje koje istražuje. Zbog tih se zahtjeva na državne odvjetnike i njihovo postupanje protegnula obveza poštovanja i osiguranja odgovarajućih kaznenoprocesnih jamstava propisanih Ustavom i Konvencijom, a s time, po naravi stvari, i nadzor Ustavnog suda i Europskog suda nad njihovim radom. 19.1. Takav je položaj doveo i do bitnih promjena u odnosima državnog odvjetnika i policije. Kad je riječ o kaznenom progonu, policija odgovara državnom odvjetniku i dužna je provoditi mjere i radnje koje on naloži. Članak 208. stavak 2. ZKP-a izrijekom propisuje da »državni odvjetnik ima pravo i dužnost stalnog nadzora nad provođenjem izvida koji su naloženi policiji. Policija je dužna izvršiti nalog ili zahtjev državnog odvjetnika u provođenju nadzora nad izvidima i za taj rad odgovaraju državnom odvjetniku«. Riječ je, dakle, o novoj funkciji državnog odvjetnika: funkciji usmjeravanja rada policije i nadzora nad policijom. 19.2. S druge strane, spajajući u postupku prije suđenja zadaće kaznenog progona i istraživanja u rukama državnog odvjetnika te ukidajući institut istražnog suca i s njim povezan oblik sudske istrage inherentne mješovitom tipu kaznenog postupka, ZKP/08 izmijenio je ulogu obrane u tom postupku, osobito kad je riječ o prikupljanju dokaza. U novom kaznenoprocesnom modelu državni odvjetnik prikuplja dokaze i u korist osumnjičenika. Branitelj okrivljenika prati kazneni progon uvidom u spis predmeta i tako ima saznanja o dokazima kojim raspolaže državni odvjetnik. U svrhu pripremanja obrane ovlašten je poduzimati određena istraživanja i prikupljati dokaze izvođenje kojih će, međutim, u pravilu moći predlagati nakon potvrđivanja optužnice u raspravnom stadiju postupka. 19.3. Konačno, ZKP je gotovo u cijelosti vezao ulogu suda uz funkciju suđenja. U kaznenom sudskom postupku u punoj se mjeri ostvaruju tradicionalna načela tripartitnog postupka u kojem dominiraju stranke, kao što su kontradiktornost, neposrednost, javnost i usmenost. U svom glavnom stadiju (rasprava) sudski kazneni postupak utemeljen je na načelu stranačke inicijative u postupanju i načelu stranački koncipirane glavne rasprave na kojoj protustranke (državni odvjetnik u svojstvu tužitelja i obrana) međusobno suprotstavljaju svoje argumente i dokaze. Što se tiče prethodnog postupka, sud u tom postupku više ne istražuje nego odlučuje. ZKP/08 osnovao je nov institut suca istrage koji je ovlašten provoditi postupovne radnje poslije okončanog kaznenog progona, i to: – tijekom državnoodvjetničke istrage sudac istrage može biti sudionik te istrage kad provodi dokazno ročište (članak 235. ZKP-a), – sudac istrage iznimno može provoditi i samu istragu na prijedlog oštećenika koji je preuzeo kazneni progon (članak 225. stavak 1. ZKP-a), – tijekom optuživanja i rasprave kad radnja državnog odvjetnika zahvaća u prava i slobode osumnjičenika (primjerice, članak 344. stavak 4. i dr.). Što se tiče nadzorne uloge suda, sudska kontrola prema ZKP-u osigurana je u stadiju optuživanja (glava XIX. ZKP-a). Tijekom kaznenog progona i državnoodvjetničke istrage sudska kontrola osigurana je samo kod pojedinih istražnih radnji ili mjera, kao što su pretraga stana, pritvor, istražni zatvor ili oduzimanje predmeta. Takvom kontrolom posredno se provjerava i postojanje zakonskih pretpostavki za vođenje prethodnog postupka. 20. U prethodnoj je točki obrazloženja ove odluke prikazano formalnopravno razvrstavanje postupaka koje uređuje ZKP i njihov normativni slijed. Te postupke provode različita tijela (upravna, pravosudna i sudska), a svaki ima više faza odnosno instancija. Međutim, za ustavnosudski nadzor nije relevantna formalna klasifikacija nego funkcionalno značenje. Promatra li se ZKP u tom svjetlu, različitost tijela koja provode pojedine postupke (policija, državni odvjetnik, sud), njihova različita pravna narav (upravna, pravosudna, sudska), različitost državnoodvjetničkih i sudskih instancija, kao i samih postupaka uređenih ZKP-om nisu prepreka da ih se sagledava kao jedinstvenu cjelinu, osobito kad je to potrebno radi donošenja zaključaka o (ne)funkcionalnosti cijelog ili dijela tog normativnog sustava ili o (ne)suglasnosti s Ustavom pojedinih rješenja propisanih u ZKP-u. S tog je aspekta ustavnopravno relevantna samo jedna činjenica: da se sva ta različita tijela ili njihove instancije bave odnosno da se svi ti različiti postupci provode u istoj kaznenoj stvari. Usporedi li se s mješovitim tipom kaznenog procesnopravnog poretka koji je na hrvatskim područjima bio prihvaćen više od 130 godina, očito je da su krucijalne promjene u ZKP-u vezane uz stadij prethodnog postupka. U sljedećim se točkama navode temeljna obilježja prethodnog postupka, to jest kaznenog progona i istrage (stadij optuživanja u pravilu se vezuje već uz sudsku kontrolu optužnice).
21. a)Prethodni postupak 21. Prethodni postupak čini mreža međusobno isprepletenih neformalnih postupanja i formaliziranih radnji državnog odvjetnika (i policije po njegovu nalogu) koji nisu podvrgnuti vremenskom redoslijedu i ne ovise izravno o upisu kaznene prijave u upisnik. U okviru prethodnog postupka predviđen je samo jedan formalni postupak. Riječ je o istrazi. Ona se u praksi, međutim, provodi rijetko (v. točku 23 obrazloženja ove odluke). 22. Prema kaznenoprocesnom modelu koji je prihvatio ZKP, kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo, a usmjerena je razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (članak 2. stavak 5. u vezi s člancima 204. do 215. koji su sadržani u glavi XVI. ZKP-a pod nazivom: Kazneni progon). 23. Ako prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za podizanje optužnice državni odvjetnik može podignuti optužnicu bez provođenja istrage (članak 341. stavak 2. ZKP-a). Istraga (glava XVII. ZKP-a pod nazivom: Istraga; članci 216. do 239. ZKP-
22. a)obvezna je samo za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a fakultativna je za sva ostala djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak iz nadležnosti županijskih sudova. U njoj se prikupljaju dokazi i podaci potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak te dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na raspravi ili bi njihovo izvođenje bilo otežano (članak 216. ZKP-a). Izvan slučaja obvezne istrage, ZKP ne sadržava nikakve smjernice ili mjerila koja bi obvezivala državnog odvjetnika pri donošenju ocjene o tome hoće li ili neće provesti istragu. Pođe li se od prethodno navedenog mjerila iz članka 341. stavka 2. ZKP-a proizlazilo bi, argumentum a contrario, da državni odvjetnik može naložiti provođenje istrage ako prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja ne daju dovoljno osnova za podizanje optužnice. Prema očitovanju DORH-a (v. točku 4.1. obrazloženja ove odluke) statistički podaci pokazuju da županijska državna odvjetništva provode istragu iznimno rijetko. Prema općem pravilu na koje upućuje dosadašnja praksa DORH-a, broj spisa u pravilu je prosječno za jednu trećinu manji od broja prijavljenih osoba. Tako je, primjerice, u razdoblju od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2012. ukupno otvoreno oko 22.400 spisa (dvije trećine od 33.601 prijavljene osobe). U istom su razdoblju provedene samo 233 istrage (cca 1%). Što se tiče rada USKOK-a, u prvih pet mjeseci 2012. ukupno je otvoreno oko 702 spisa (dvije trećine od 1.053 prijavljene osobe). Provedeno je 149 istraga, što prema istoj metodologiji izračuna znači da je istraga provedena u oko 21% zaprimljenih predmeta. USKOK u prethodnom postupku općenito provodi više istraga no redovna državna odvjetništva. Ta je državnoodvjetnička praksa važna pri razmatranju suglasnosti ZKP-a s Ustavom in abstracto. 24. U cijelom razdoblju trajanja prethodnog postupka, od započinjanja kaznenog progona (v. točku 22. obrazloženja ove odluke) do podizanja optužnice, ZKP ne traži postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo koje se istražuje. ZKP traži postojanje pojedinih »osnova sumnje«. Stvarna gradacija sumnje tijekom prethodnog postupka u ZKP-u nije vidljiva na razini pravnih pojmova. U ZKP-u je uvijek riječ samo o »osnovama sumnje«. Gradacijsku je promjenu u stupnju sumnje moguće uočiti tumačenjem pojedinih zakonskih izričaja. Tako je započinjanje kaznenog progona usmjereno razjašnjavanju sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (članak 2. stavak 5. ZKP-a; v. točke 35. do 40.4. obrazloženja ove odluke). Nasuprot tome, prethodni postupak bliži se kraju onda kad prikupljeni podaci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za podizanje optužnice (članak 341. stavak 2. ZKP-
23. a)ili za zaključak da postupak treba obustaviti. V. EUROPSKI PRAVNI STANDARDI VEZANI UZ POSTUPKE PRIJE SUĐENJA 25. Ustavni sud podsjeća da sve postupke koji prethode sudskom kaznenom postupku Europski sud podvodi pod zajednički pojam »predsudskog stadija« (pre-trial stage) ili »predsudskog postupka« (pre-trial proceedings), to jest postupka prije suđenja. U postupke prije samog suđenja Europski sud općenito ubraja: – predistražni stadij ili prethodno istraživanje (pre-investigation stage, preliminary investigation) u koji ubraja i policijsko ispitivanje (police questioning) odnosno policijsko ili drugo istraživanje (police and other investigations) i različite izvide (inquiry), te – istragu (investigation). Sve te postupke promatra kao jedinstvenu cjelinu i međusobno ih ne razlikuje. Prethodni postupak koji uređuje ZKP usporediv je s tom shemom, pri čemu su pojmovi izvida ili predistražnog postupka odnosno prethodnih istražnih radnji načelno usporedivi s početnim stadijem kaznenog progona u smislu ZKP-a (u kojem se u pravilu provode predistražne radnje neformalne naravi), a pojam istraga s istragom uređenom u glavi XVII. ZKP-a odnosno s provedbom dokaznih radnji kad se takva istraga ne provodi. 1) Postupci prije suđenja i članak 6. Konvencije 26. Prema ustaljenoj i stabilnoj sudskoj praksi Europskog suda pojedini zahtjevi iz članka 6. Konvencije mogu biti relevantni i u stadijima postupka prije suđenja, poput zahtjeva za razumnim trajanjem prethodnog postupka ili za osiguravanjem prava obrane (right of the defence), budući da poštenost suđenja može biti ozbiljno narušena ako dođe do propusta u početnim fazama postupka (predmet Kuralić protiv Hrvatske, presuda, 15. listopada 2009., zahtjev br. 50700/07). U toj je presudi istaknuto: »44. Sud ponavlja da, iako je primarna svrha članka 6. u mjeri u kojoj se tiče kaznenog postupka, osigurati pošteno suđenje pred ‘sudištem’ (tribunal) koje je nadležno utvrditi ‘svaku kaznenu optužbu’, iz toga ne proizlazi da se taj članak ne primjenjuje i na postupke prije suđenja (pre-trial proceedings). Prema tome, članak 6. – posebno stavak 3. – može biti mjerodavan prije nego predmet bude poslan na suđenje ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe (to be seriously prejudiced by an initial failure to comply with its provisions) (vidjeti Imbrioscia protiv Švicarske, 24. studenoga 1993., § 36., ..., i Salduz protiv Turske [VV], br. 36391/02, § 50., 27. studenoga 2008.). Kao što je Sud već utvrdio u prijašnjim presudama, pravo propisano stavkom 3. točkom (
24. c)članka 6. Konvencije element je, između ostalih, pojma poštenog suđenja u kaznenom postupku koji je sadržan u stavku 1. (vidjeti Imbrioscia, naprijed citiran, § 37., i Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 39846/98, § 45., EHCR 2001. ...).«
25. a)Važnost domaćeg kaznenog procesnog zakonodavstva u konvencijskom pravu 27. Važnu ulogu u osiguranju zahtjeva iz kaznenog dijela članka 6. Konvencije ima i domaće zakonodavstvo, a ne samo njegova primjena u praksi. Važnost ugradnje u postupke prije suđenja koje uređuju domaći zakoni o kaznenom postupku odgovarajućih jamstava iz članka 6. Konvencije Europski sud posebno je jasno naznačio u slučaju Salduz protiv Turske (presuda, veliko vijeće, 27. studenoga 2008., zahtjev br. 36391/02): »52. Nacionalni zakoni mogu držanju okrivljenika u početnim fazama policijskog ispitivanja pripisati posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku. (...) 53. Ta načela ... također su u skladu s općepriznatim međunarodnim standardima ljudskih prava ... koji su u srži pojma poštenog suđenja i kojih je racionalni temelj (rationale) osobito usmjeren zaštiti okrivljenika od zlouporabe prisile od vlasti. Ona također pridonose izbjegavanju pogrešaka u provođenju suđenja (miscarriages of justice) i ispunjavanju ciljeva članka 6., osobito procesnoj ravnopravnosti (equality of arms) između tijela istraživanja ili progona (investigating or prosecuting authorities) i okrivljenika. (...) 54. U tom pogledu Sud naglašava važnost istražne faze (investigation stage) za pripremu kaznenog postupka jer dokazi dobiveni tijekom te faze određuju okvir u kojem će se na suđenju razmatrati djelo podvrgnuto optužbi ... Istodobno, okrivljenik je u toj fazi postupka često u osobito ranjivom položaju, učinak kojega pojačava činjenica da zakonodavstvo o kaznenom postupku postaje sve kompleksnije, osobito u pogledu pravila koja uređuju prikupljanje i upotrebu dokaza.« Stajalište da su »istražni postupci od velike važnosti za pripremu suđenja jer određuju okvir u kojemu će djelo koje je podvrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« i da se »ne može isključiti da će se presuda oslanjati na dokaze pribavljene u istražnom postupku« (predmet Can protiv Austrije, Europska komisija, izvješće, 12. srpnja 1984., zahtjev br. 9300/81, § 50.) u konvencijskom je pravu davno izgrađen i stabilan pravni standard. 28. Nadalje, važnost kvalitete domaćeg kaznenog procesnog zakonodavstva kad je riječ o lišavanju slobode osoba te obvezu da to zakonodavstvo bude usklađeno s Konvencijom Europski sud naznačio je u predmetu Mooren protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 9. srpnja 2009., zahtjev br. 11364/03; v. i točku 87. obrazloženja ove odluke): »β) Tražena kvaliteta domaćeg zakona 76. Štoviše, Sud mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj. Što se tiče ove zadnje točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, osobito važno osigurati provedbu općeg načela pravne sigurnosti (principle of legal certainty) (vidjeti Baranowski, ... §§ 51.-52.; Ječius, ... § 56. i Khudoyorov, ... § 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti ‘zakonito’ i biti provedeno ‘u skladu s postupkom propisanim zakonom’, članak 5. stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi ‘u skladu sa zakonom’ i ‘propisan zakonom’ u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na ‘kvalitetu zakona’, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim člancima Konvencije. ‘Kvaliteta zakona’ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalni zakon dopušta lišenje slobode, on mora biti dovoljno pristupačan, precizan i predvidljiv u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidjeti Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., § 50., ... i Nasrulloyev, ... § 71.).« 29. U tim okvirima, Europski sud ispituje i postojanje općih nedostataka ili strukturalnih manjkavosti u nacionalnim zakonodavstvima i njihov utjecaj na povrede temeljnih prava zajamčenih Konvencijom. Tako je, primjerice, u hrvatskom slučaju Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske (presuda, 15. siječnja 2009., zahtjev br. 46598/06) Europski sud uočio »manjkavosti nacionalnog sustava zaštite života ljudi«, to jest nedostatke kaznenoprocesnog okvira unutar kojeg se u Hrvatskoj provodila zaštita prava na život. Utvrdio je »povredu članka 2. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu, zbog pomanjkanja odgovarajućih mjera za sprečavanje smrti M.T. i V.T.« (riječ je bila o kaznenom postupku protiv psihički oboljele osobe zbog nasilja u obitelji): »64. (...) Sud smatra da glavni prigovor upućuje na manjkavosti nacionalnog sustava zaštite života ljudi od postupaka opasnih kriminalaca koji su kao takvi prepoznati od mjerodavnih vlasti i postupanja prema takvim pojedincima, uključujući i pravni okvir u kojemu nadležne vlasti trebaju djelovati i predviđene mehanizme (istaknuo Ustavni sud).« 2) Konstituiranje »optužbe za kazneno djelo« u konvencijskom pravu 30. Kad ocjenjuje primjenjivost jamstava iz kaznene glave članka 6. Konvencije na postupke prije suđenja ili njihove stadije Europski sud prvo utvrđuje postoji li »kaznena optužba« (engl. criminal charge, franc. ‘accusation en matière pénale’) u smislu članka 6. Konvencije. Taj pojam tumači materijalno, a ne formalno. To je naznačeno u predmetu Deweer protiv Belgije (presuda, 27. veljače 1980., zahtjev br. 6903/75): »44. ... prominentno mjesto koje u demokratskom društvu zauzima pravo na pošteno suđenje ... navodi Sud da radije prihvati ‘materijalnu’ negoli ‘formalnu’ koncepciju ‘optužbe’ koju predviđa članak 6. stavak 1. ... Sud je dužan gledati ispod površine i istražiti zbilju postupka (realities of the procedure) o kojem je riječ.« 31. Pojam »kaznene optužbe« u smislu članka 6. Konvencije Europski sud obrazložio je u predmetu Foti i drugi protiv Italije (presuda, 10. prosinca 1982., zahtjevi br. 7604/76, 7719/76, 7781/77 i 7913/77): »52. ... mora se započeti s utvrđenjem trenutka od kojeg je osoba bila ‘optužena’; to može biti prije datuma kad je slučaj došao pred raspravni sud (trial court) ... kao što su datum uhićenja, datum kad je osoba o kojoj je riječ službeno obaviještena da će biti kazneno progonjena ili datum kad su pokrenuta prethodna istraživanja (preliminary investigations) ... Dok ‘optužba’, u smislu članka 6. stavka 1. ... općenito može biti definirana kao ‘službena obavijest koju pojedincu daje nadležna vlast o tvrdnji da je počinio kazneno djelo’ (the official notification given to an individual by the competent authority of an allegation that he has committed a criminal offence), ona se može u nekim slučajevima preoblikovati u druge mjere koje impliciraju takvu tvrdnju i koje isto tako supstancijalno pogoršavaju situaciju osumnjičenika (take the form of other measures which carry the implication of such an allegation and which likewise substantially affect the situation of the suspect) (vidjeti, inter alia, presudu Eckle od 15. srpnja 1982., ... § 73.).« Prema tome, optužba za kazneno djelo u smislu članka 6. Konvencije općenito se definira kao »službena obavijest koju pojedincu daje nadležna vlast o tvrdnji da je počinio kazneno djelo«. Međutim, i druge mjere ili radnje mogu konstituirati optužbu za kazneno djelo u smislu članka 6. Konvencije ako impliciraju da je osoba počinila kazneno djelo i supstancijalno pogoršavaju situaciju osobe isto kao i takva službena obavijest. Tim se trenutkom aktiviraju i odgovarajuća procesna jamstva iz kaznene glave članka 6. Konvencije »u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe« (presuda Kuralić protiv Hrvatske, presuda, 15. listopada 2009., zahtjev br. 50700/07, § 44.). Stoga je prethodni postupak od velike važnosti za pripremu suđenja jer »određuje okvir u kojemu će djelo koje je podvrgnuto kaznenoj optužbi biti razmatrano na suđenju« (izvješće u predmetu Can protiv Austrije, 1984., § 50.). Primjerice, u predmetu Hozee protiv Nizozemske (presuda, 22. svibnja 1998., zahtjev br. 21961/93) Europski sud utvrdio je da je »optužba« nastala kad je osobna situacija podnositelja zahtjeva prvi put bila »supstancijalno pogoršana« postupkom istražnih organa. Naime, fiskalne kazne koje su bile nametnute podnositeljevoj tvrtki, a ne osobno podnositelju, upućivale su na to da nije imao razloga pretpostavljati da je pod istragom on osobno, zbog čega je njegova osobna situacija prvi put bila »supstancijalno pogoršana« tek na prvom ispitivanju u svojstvu osumnjičenika. Od tog se trenutka može govoriti o »optužbi« protiv njega u smislu članka 6. Konvencije. 32. Ostala relevantna pravna stajališta Europskog suda navode se na odgovarajućim mjestima u daljnjem tekstu obrazloženja ove odluke. VI. OCJENA USTAVNOG SUDA (POJEDINAČNE ODREDBE ZKP-a NESUGLASNE S USTAVOM) 1) Glava I. Uvodne odredbe (članci 1. – 18.) 33. Glava I. ZKP-a sadržava 18 uvodnih članaka. U njoj su propisana temeljna načela kaznenog postupka (načela zakonitosti dokaza, akuzatornosti, legaliteta kaznenog progona, oficijelnosti, materijalne i formalne obrane, slobodne ocjene dokaza, zaštite osobne slobode, zaštite čovjekove osobnosti i dostojanstva, zabrane diskriminacije u kaznenom postupku, uporabe hrvatskog jezika, pravičnog postupka, pravne pomoći neupućenoj osobi i ekspeditivnog vođenja kaznenog postupka). 34. U glavi I. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 2. stavka 5., članka 4., članka 6., članka 7., članka 10. stavka 3., članka 11. stavaka 3. i 4., članka 17. i članka 18. stavka 3. ZKP-a. Ustavni sud ocijenio je nesuglasnim s Ustavom članak 2. stavak 5. i članak 10. stavak 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP-a. 1.1.) Članak 2. stavak 5. 35. Osporena odredba glasi: »Članak 2. (...)