Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2509/2008 od 8. studenoga 2012
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2509/2008 od 8. studenoga 2012.
Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2509/2008 od 8. studenoga 2012.
NN 134/2012 (5.12.2012.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2509/2008 od 8. studenoga 2012.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2875 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo B. M. iz Z., kojeg zastupa V. M., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 8. studenoga 2012. jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se djelomično usvaja.
II. Ukidaju se:
III. Predmet se vraća nadležnom Općinskom sudu u Samoboru na ponovni postupak u ukinutom dijelu.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Ustavnu tužbu podnio je B. M. iz Z. (u daljnjem tekstu: podnositelj), kojeg zastupa V. M., odvjetnik iz Z.
Ustavna tužba je pravodobna i dopuštena.
Podnositelj je podnio ustavnu tužbu zbog povrede ustavnih prava, protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: II-Kž-61/08-4 od 11. veljače 2008., kojom mu je odbijena žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru broj: III-K-205/03-72 od 19. prosinca 2007.
II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA 3. Županijski sud u Velikoj Gorici presudom broj: II-Kž-61/08-4 od 11. veljače 2008., odbio je podnositeljevu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda u Samoboru broj: III-K-205/03-72 od 19. prosinca 2007.
Prvostupanjskom presudom, u točki A) izreke, odbijena je optužba protiv podnositelja ustavne tužbe – drugookrivljenika u kaznenom postupku zbog produljenog kaznenog djela prijevare (i protiv prvookrivljenika u istom postupku, S. M.), za one učine u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja (pozajmljivanje od oštećenika S. B. ukupnog iznosa od 90.000,00 DEM ili 46.016,27 eura, u razdoblju od 19. ožujka 1997. do 20. veljače 1998., od čega je podnositelj ustavne tužbe osobno pozajmio iznos od 70.000,00 DEM ili 35.790,43 eura, a prvookrivljenik S. M. 20.000,00 DEM ili 10.225,84 eura).
Oštećenik S. B. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom, postavljenim u odnosu na obojicu okrivljenika, upućen je na parnicu, pozivom na članak 132. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06.; u daljnjem tekstu: ZKP).
U točki B) izreke iste presude podnositelj ustavne tužbe oglašen je krivim za kazneno djelo prijevare – učin od 20. veljače 1998. – na štetu istog oštećenika, kada je od njega pozajmio iznos od 14.000,00 DEM (ili 7.158,09 eura odnosno 52.287,76 kuna), bez namjere da pozajmljeno vrati. Podnositelj je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci te mu je izrečena uvjetna osuda, na način da se zatvorska kazna neće izvršiti ukoliko u vremenu od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.
Istodobno je podnositelju, na temelju članka 68. stavka 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.; u daljnjem tekstu: KZ), uz taj osnovni uvjet izrečen i daljnji uvjet – određeno je da se zatvorska kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dva mjeseca od pravomoćnosti presude podnositelj vrati oštećeniku iznos od 52.287,76 kuna.
Nadalje, pozivom na članak 132. stavak 2. ZKP-a, oštećeniku je djelomično dosuđen imovinskopravni zahtjev, u iznosu od 52.287,76 kuna, dok je za ostatak zahtjeva upućen na parnicu.
Parnični postupak protiv podnositelja i S. M., radi isplate, pokrenut je 2002. godine te je tamo tužitelj S. B. tužbenim zahtjevom od tuženika S. M. i B. M. tražio isplatu ukupnog iznosa (glavnice) od 104.000,00 DEM. Od S. M. zahtijevao je isplatu iznosa od 20.000,00 DEM (na ime dviju pozajmica, svake od po 10.000,00 DEM), a od podnositelja B. M. zahtijevao je isplatu iznosa od 84.000,00 DEM (na ime dviju pozajmica, od 70.000,00 DEM, odnosno od 14.000,00 DEM). Tužitelj je podneskom u tijeku parnice uredio svoj tužbeni zahtjev na način da je (zbog prestanka postojanja valute DEM, odnosno njezine zamjene valutom euro) iste utužene iznose izrazio u eurima. Tuženici nisu osporavali visinu tužbenog zahtjeva.
Presudom Općinskog suda u Samoboru broj: P-2/02 od 12. prosinca 2002. usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja S. B. u cijelosti.
Tuženiku S. M. naloženo je da tužitelju isplati iznos od 10.200,00 eura (u kunskoj protuvrijednosti, uz pripadajuća potraživanja).
Tuženiku B. M., podnositelju ustavne tužbe, naloženo je da tužitelju isplati iznos od 35.700,00 eura (u kunskoj protuvrijednosti, uz pripadajuća potraživanja), kao i iznos od 7.548,00 eura (u kunskoj protuvrijednosti, uz pripadajuća potraživanja). Dakle, podnositelj B. M. obvezan je S. B. isplatiti iznos od ukupno 43.248,00 eura i pripadajuća potraživanja.
Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: Gž-1416/03 od 30. ožujka 2004. odbijene su žalbe obojice tuženika i potvrđena je navedena prvostupanjska presuda.
Na temelju optužnog akta, imovinskopravnog zahtjeva oštećenika, njegovog iskaza datog tijekom postupka i dokaza u spisu predmeta, nadležni kazneni sud utvrdio je da se okrivljenici terete ukupno za iznos od 104.000,00 DEM, pri čemu se okrivljenik S. M. tereti za iznos od 20.000,00 DEM (dva iznosa od po 10.000,00 DEM), a podnositelj B. M. za iznos od 84.000,00 DEM (70.000,00 DEM + 14.000,00 DEM).
Na glavnoj raspravi, održanoj 29. rujna 2004., podnositeljev branitelj predložio je pribavljanje parničnog spisa radi uvida kaznenog suda, navodeći da je parnični postupak o istom potraživanju pravomoćno okončan. Prijedlog je ponovio i na raspravi održanoj 28. rujna 2005. Parnični spis priklopljen je kaznenom spisu i u njega je izvršen uvid na raspravi održanoj 22. veljače 2007., te je, prema raspravnom zapisniku, izvršena identifikacija potvrda (zadužnica) koje su oštećeniku potpisali okrivljenici. Utvrđeno je da se i u parničnom i u kaznenom predmetu radi o istim potvrdama, odnosno istim pozajmljenim iznosima i da je prvostupanjska parnična presuda postala pravomoćna.
Prvostupanjski kazneni sud zatim je 19. prosinca 2007. donio presudu sadržaja izloženog u točki 3. ovog obrazloženja, kojom je, u dijelu u kojem je protiv obojice okrivljenika optužba odbijena, oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.
Oštećenik je, prema tome, upućen na parnicu u odnosu na okrivljenika S. M. za iznos od 20.000,00 DEM (što načelno odgovara u parnici prethodno dosuđenom iznosu od 10.200,00 eura, to jest po kaznenom sudu utvrđenom iznosu od 10.225,00 eura). U odnosu na podnositelja B. M. oštećenik je upućen na parnicu za iznos od 70.000,00 DEM (što načelno odgovara u parnici prethodno dosuđenom iznosu od 35.700,00 eura, to jest po kaznenom sudu utvrđenom iznosu od 35.790,43 eura).
Istom presudom, u dijelu u kojem je podnositelj B. M. utvrđen krivim, oštećeniku je (djelomično) dosuđen imovinskopravni zahtjev u visini 52.287,76 kuna, dok je »za ostalo« oštećenik upućen na parnicu.
Navedeno znači da je oštećeniku dosuđen imovinskopravni zahtjev koji se odnosi na iznos (pozajmicu) od 14.000,00 DEM (što načelno odgovara u parnici prethodno dosuđenom iznosu od 7.548,00 eura, to jest po kaznenom sudu utvrđenom iznosu od 7.158,09 eura odnosno, u konačnici, iznosu od 52.287,76 kuna). Pritom se, prema prvostupanjskoj presudi, »ostatak« za koji je – u odnosu na B. M. – oštećenik upućen na parnicu (ponovno) odnosi na iznos (pozajmicu) od 70.000,00 DEM – za koji je optužba odbijena i za koji je oštećenik već upućen na parnicu u odgovarajućem dijelu presude.
U žalbi protiv prvostupanjske presude, podnesenoj po podnositeljevom branitelju, isticani su prigovori zbog izricanja daljnjeg uvjeta isplate oštećeniku iznosa 52.287,76 kuna, kao i zbog dosude oštećeniku već pravomoćno dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, odnosno zbog upućivanja oštećenika na parnicu s jednim dijelom tog zahtjeva. Budući da je na takve žalbene prigovore drugostupanjski sud žalbu odbio, ne dajući za to, prema stajalištu podnositelja, valjane razloge, istovjetne prigovore podnositelj je ponovio u ustavnoj tužbi.
Drugostupanjski kazneni sud suglasio se s prvostupanjskom presudom u cijelosti, a u odnosu na podnositeljeve prigovore istaknuo je da izricanjem »dvostrukog« uvjeta prvostupanjski sud nije ponovno dosudio isplatu odnosnog iznosa i da je time postupio u skladu s člankom 68. stavkom 1. KZ-a.
U odnosu na pitanje dosude imovinskopravnog zahtjeva (koji je već dosuđen u parničnom postupku) drugostupanjski sud navodi da je kazneni sud, prema članku 132. stavku 2. ZKP-a, dužan o tom zahtjevu odlučiti, to jest dosuditi oštećeniku imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili djelomično, a za ostatak ga uputiti u parnicu, ili, ako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu ni za djelomično presuđenje, da je dužan oštećenika za imovinskopravni zahtjev u cijelosti uputiti u parnicu. Stoga da je prvostupanjski sud i u navedenom dijelu postupio sukladno zakonu.
III. NAVODI PODNOSITELJA 6. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe da su osporenim presudama povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 31. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.), a iz cjeline navoda ustavne tužbe proizlazi da ukazuje i na povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 29. stavkom 1. i 48. stavkom 1. Ustava.
Podnositelj naglašava da je prije okončanja konkretnog kaznenog postupka već bila donesena presuda Općinskog suda u Samoboru broj: P-2/02 od 12. prosinca 2002., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: Gž-1416/03 od 30. ožujka 2004. i postala ovršna 30. lipnja 2004., a na temelju koje je oštećenik S. B. pokrenuo i ovršni postupak.
Navedenom pravomoćnom parničnom presudom oštećeniku S. B. u cijelosti su dosuđeni iznosi za koje su podnositelj i prvookrivljenik S. M. terećeni u kaznenom postupku i za koje je oštećenik i u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev. Podnositelj naglašava da je cjelokupan parnični spis, uključujući navedenu pravomoćnu parničnu presudu, bio priklopljen kaznenom spisu te je kazneni sud imao neposredno saznanje da je o oštećenikovom imovinskopravnom zahtjevu pravomoćno presuđeno. Štoviše, kazneni sud je tu činjenicu u osporenoj presudi izrijekom i naveo, ali je, unatoč tome, u kaznenom postupku oštećeniku dosudio dio imovinskopravnog zahtjeva, odnosno za dio ga uputio na pokretanje parnice.
Podnositelj smatra da su, osim na opisani način, njegova ustavna prava povrijeđena i time što mu je, pored osude uz odgodu izvršenja zatvorske kazne pod uvjetom da u vremenu od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, određen i dodatni uvjet vraćanja oštećeniku iznosa od 52.287,76 kuna. Navedeno podnositelj smatra još jednom dosudom već dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva i prekoračenjem ovlasti suda.
Predlaže ukidanje obiju osporenih presuda.
IV. MJERODAVNO PRAVO 7. a) Zakon o kaznenom postupku
Članak 132ZKP-a (u pročišćenom tekstu ZKP-a, »Narodne novine« broj 62/03., označen kao članak 138.) glasi
»Članak 132.
Članak 68KZ-a glasi
»Članak 68.
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. (...)« »Članak 31. (...) Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom. (...).« »Članak 48.
Jamči se pravo vlasništva. (...)« 9. Ustavna je obveza Ustavnog suda zaštita ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi u slučajevima kada su ta prava povrijeđena presudom suda ili drugim pojedinačnim aktom nadležnog tijela državne ili javne vlasti. Ustaljeno je stajalište Ustavnog suda da je zadaća u prvom redu nadležnih tijela državne i javne vlasti da tumače i primjenjuju pravo. Uloga Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takvog tumačenja odnosno primjene prava suglasni s Ustavom i jesu li u konkretnom slučaju doveli do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe. U postupcima pokrenutim ustavnom tužbom, Ustavni sud se u pravilu ne upušta u ispitivanje činjenica, jer njegova zadaća nije bavljenje pogreškama o činjenicama ili o pravu, osim ako i u mjeri u kojoj te pogreške mogu povrijediti ustavna prava.
11.1. Člankom 132. stavkom 2. ZKP-a propisano je da kazneni sud, donoseći osuđujuću presudu, o imovinskopravnom zahtjevu »može« odlučiti (dosuditi ga u cijelosti ili djelomično, a za ostatak uputiti u parnicu, ili, ako nema podataka ni za djelomično presuđenje, uputiti oštećenika u parnicu za cjelokupan zahtjev).
Nije, dakle, propisano da kazneni sud, kada donosi osuđujuću presudu, »mora« odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu.
Jedina obveza kaznenog suda koji donosi osuđujuću presudu, a kada iz bilo kojeg razloga neće ili ne može meritorno odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu, jest da oštećenika uputi na parnicu, ali i to samo u slučaju kada o istom zahtjevu nije u tijeku parnica, kada o istom zahtjevu nije ranije pravomoćno presuđeno ili kada o istom zahtjevu nije ranije zaključena sudska nagodba (odnosno nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe).
Prema tome, u slučaju iz članka 132. stavka 2. ZKP-a (osuđujuća presuda) kazneni sud ne mora, štoviše i ne smije, odlučivati o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika kada je (kao u konkretnom slučaju) nedvojbeno da je o istom zahtjevu već donesena pravomoćna odluka nadležnog parničnog suda. U protivnom, suđenjem (makar i djelomičnim) o imovinskopravnom zahtjevu o kojem je već odlučeno u parnici kazneni sud po drugi put sudi o pravomoćno presuđenoj stvari.
11.2. Prema članku 132. stavku 3. ZKP-a (prva rečenica), u slučaju donošenja oslobađajuće ili odbijajuće presude odnosno rješenja o obustavi postupka, kazneni sud »uputit će« oštećenika na parnicu.
Formulaciju koja glasi »uputit će« bilo bi – isključivo gramatičkim tumačenjem – moguće protumačiti kao imperativ odnosno obvezu kaznenog suda. Međutim, po prirodi stvari, ta obveza može postojati i postoji samo u već navedenim slučajevima – kada o istom zahtjevu nije u tijeku parnica, kada o istom zahtjevu nije ranije pravomoćno presuđeno ili kada o istom zahtjevu nije ranije zaključena sudska nagodba (odnosno nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe).
Prema tome, u slučaju iz članka 132. stavka 3. ZKP-a (oslobađajuća presuda, presuda kojom se optužba odbija i dr.) kazneni sud ne mora (iako može) oštećenika uputiti na parnicu kada je (kao u konkretnom slučaju) nedvojbeno da je o istom zahtjevu već donesena pravomoćna odluka nadležnog parničnog suda. Međutim, upućivanjem oštećenika na pokretanje parnice u već pravomoćno presuđenoj stvari (u konkretnom slučaju čak i dva puta za isti zahtjev – op. Ustavnog suda) kazneni sud postupa na nesvrsishodan, iako načelno dopustiv način. Posljedično, u odnosnom dijelu osporenih presuda postupanje kaznenog suda u primjeni članka 132. stavka 3. ZKP-a Ustavni sud nije ni promatrao kao moguću povredu podnositeljevih ustavnih prava.
Ovo stoga što je odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu adhezijski parnični postupak unutar kaznenog postupka te ga je kazneni sud dužan i voditi prema pravilima parničnog postupka. Zato i za taj adhezijski postupak vrijedi pravilo parničnog postupka, prema kojem bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe (članak 354. stavak 2. točka 9. Zakona o parničnom postupku – »Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 84/08.; u daljnjem tekstu: ZPP). U protivnom, riječ je o povredi načela ne bis in idem.
Do povrede načela ne bis in idem koje je Ustavom (izravno) zaštićeno došlo bi u slučaju da je podnositelju dva puta suđeno odnosno da je ponovno kažnjen za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen.
Međutim, u konkretnom je predmetu riječ o tome da je dva puta (u parničnom postupku i u adhezijskom parničnom postupku unutar kaznenog postupka) odlučivano o istom imovinskopravnom zahtjevu oštećenika te je oštećeniku isti dio zahtjeva dva puta pravomoćno dosuđen (odnosno, s drugim je dijelom zahtjeva upućen da pokrene parnični postupak, iako je on već proveden i u njemu je već dosuđen i taj dio zahtjeva).
Učinci osporenih presuda, koje su donesene pogrešnim tumačenjem i primjenom zakona, na položaj podnositelja ustavne tužbe stoga su takvi da protiv njega egzistiraju dvije ovršne isprave na temelju kojih oštećenik ima pravo naplatiti svoje potraživanje: jednom u cijelosti (konkretno, u parnici dosuđenih ukupno 43.248,00 eura s pripadajućim potraživanjima), te još jednom, u dijelu koji je već sadržan u prethodno navedenom iznosu (konkretno, u kaznenom postupku dosuđenih 7.158,09 eura ili 52.287,76 kuna, a valja uz to primijetiti i činjenicu da je u kaznenom postupku podnositelj B. M. bio terećen ukupno za iznos od 42.948,52 eura, dok je u parničnom postupku oštećeniku dosuđen, u odnosu na podnositelja, iznos od 43.248,00 eura – dakle, čak i nešto veći iznos glavnog potraživanja, kao i kamate).
Iako, dakle, Ustavni sud smatra da članak 31. stavak 2. Ustava, na kojeg se podnositelj ustavne tužbe izrijekom pozvao, nije mjerodavan za ocjenu o povredi ustavnih prava u konkretnom slučaju, nedvojbeno je da Ustav osigurava zaštitu od povreda postupovnih jamstava pravičnog suđenja u sudskim postupcima (među kojima i načela ne bis in idem) putem jamstava iz članka 29. stavka 1. Ta su jamstva ujedno temeljna, opća jamstva pravne sigurnosti i vladavine prava.
Ustavni sud je stoga ocijenio da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 31. stavka 2. Ustava, ali da mu je osporenim presudama, u dijelovima koji se odnose na primjenu članka 132. stavka 2. ZKP-a, a koji su izrekom ove odluke i ukinuti, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje je člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno (i) u naprijed navedenom smislu.
Neovisno o činjenici što namirenjem po osnovi navedenih ovršnih isprava imovina podnositelja prelazi u imovinu druge fizičke osobe te što, dakle, nije riječ o izravnom miješanju države u vlasništvo (imovinu) podnositelja, neosnovano bi bilo tvrditi da na konkretan slučaj nije primjenjivo ustavno jamstvo prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava.
Podnositelju ustavne tužbe umanjuje se imovina, lišava ga se vlasništva (imovine), a temelj za to predstavlja presuda tijela državne, sudbene vlasti. Stoga, takvo miješanje mora biti zakonito, imati legitiman cilj i biti u javnom interesu te udovoljavati kriteriju razmjernosti, to jest pravične ravnoteže između interesa zajednice i prava pojedinca.
U točkama 10. do 13. ovog obrazloženja sadržani su, među inim, i razlozi nezakonitosti osporenih presuda u dijelovima koji su ukinuti izrekom ove odluke. Posljedično, kod nezakonitosti neke mjere ne može, u pravilu, biti govora ni o postojanju njezinog legitimnog cilja. Kad je riječ konkretno o dvostrukom suđenju o istom zahtjevu – legitiman je jedino cilj zakonske norme koja građane upravo od takvog postupanja sudova štiti i jedino je zaštita od takvog postupanja u javnom interesu.
Prema tome, mjera dosude imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku, u parničnom ili u kaznenom postupku, ali ne i u oba, jest zakonita, ima legitiman cilj, sukladna je javnom interesu, u načelu uspostavlja pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa i prava zajednice odnosno pojedinca te je razmjerna samo onda ako je, i u mjeri u kojoj je, to nužno da se u društveno prihvatljivim okvirima repariraju posljedice kaznenog djela.
Okolnost da se obveza uvjetno osuđene osobe, izrečena na temelju članka 68. KZ-a, može odnositi (primjerice, kao u konkretnom slučaju) na vraćanje koristi pribavljene kaznenim djelom, pa visina te koristi, izražena u novčanom iznosu, po prirodi stvari, može biti i istovjetna visini potraživanja na ime imovinskopravnog zahtjeva, ne opravdava zaključak o istovjetnosti tih dvaju kaznenopravnih instituta. Neispunjenje dodatnog uvjeta (obveze) izrečenog uvjetno osuđenoj osobi da oštećeniku vrati određene stvari ili novčani iznos ima za posljedicu opoziv uvjetne osude i pristupanje izvršenju zatvorske kazne, kao, uostalom, i neispunjenje samog temeljnog uvjeta – da uvjetno osuđena osoba u određenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.
Za razliku od navedenog, imovinskopravni zahtjev je institut kaznenog postupovnog prava. Nepostupanje po pravomoćnoj parničnoj presudi ili kaznenoj presudi, u dijelu kojim je pravomoćno oštećeniku dosuđen imovinskopravni zahtjev, ne odražava se na osobnu slobodu počinitelja kaznenog djela, ali ima za pravnu posljedicu oštećenikovo pravo na prinudno građanskopravno namirenje iz imovine počinitelja.
Budući da između opisanih kaznenopravnih instituta, kako je razvidno, ne postoji identitet, ne može biti govora ni o njihovom međusobnom isključivanju u primjeni.
Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, ustavna tužba podnositelja ne ukazuje osnovanom u dijelu u kojem on zastupa stajalište da izricanje dodatnog uvjeta (obveze na povrat iznosa od 52.287,76 kuna) ima također značenje višestrukog odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu i povrede ustavnih prava.
Broj: U-III-2509/2008 Zagreb, 8. studenoga 2012.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica Vijeća Snježna Bagić, v. r.
Odluka, NN 134/2012-2875 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:
NN 134/2012 Broj dokumenta u izdanju: 2875 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 5.12.2012.
ELI: /eli/sluzbeni/2012/134/2875 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.
Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.
Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.
Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.
Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.
Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.
Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.
Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.