Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine

Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine NN 76/2013 (21.6.2013.), Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine HRVATSKI SABOR 1532 Na temelju članka 9. stavka 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom (»Narodne novine«, br. 145/10. i 70/12.), Hrvatski sabor na sjednici 14. lipnja 2013., donio je STRATEGIJU UPRAVLJANJA I RASPOLAGANJA IMOVINOM U VLASNIŠTVU REPUBLIKE HRVATSKE ZA RAZDOBLJE OD 2013. DO 2017. GODINE 1. UVOD Strategiju upravljanja i raspolaganja imovinom Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Strategija) donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske za razdoblje od četiri godine. Strategija se izrađuje sukladno člancima 8. i 9. Zakona o upravljanju državnom imovinom (»Narodne novine« 145/10. i 70/12.), te članku 27. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave (»Narodne novine« 150/11. i 22/12.). Strategija određuje srednjoročne ciljeve i smjernice za upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Taj se dokument objavljuje prvi put. Cilj ove Strategije je dugoročno osigurati učinkovito i transparentno upravljanje i raspolaganje imovinom Republike Hrvatske čija je održivost važna za život i rad postojećih i budućih naraštaja. Istodobno, cilj je Strategije osigurati da imovina Republike Hrvatske bude u službi gospodarskog i rasta te zaštite nacionalnih interesa. Upravljanje imovinom Republike Hrvatske podrazumijeva pronalaženje optimalnih rješenja koja će dugoročno očuvati imovinu i generirati gospodarski rast. Vlasništvo države osigurava kontrolu nad prirodnim bogatstvima, kulturnom i drugom baštinom, važnim trgovačkim društvima i drugim resursima u vlasništvu Republike Hrvatske, kao i prihode koji se mogu koristiti za opće dobro. Vlasništvo države je važan instrument postizanja strateških razvojnih ciljeva vezanih za regionalnu prometnu, kulturnu i zdravstvenu politiku, kao i za druge razvojne politike Republike Hrvatske. Učinkovito upravljanje imovinom Republike Hrvatske potiče razvoj gospodarstva i značajno je za njegovu stabilnost, a istodobno doprinosi boljoj kvaliteti života svih građana. U ovoj Strategiji, upravljanje i raspolaganje imovinom Republike Hrvatske podrazumijeva i centralizaciju vlasništva i upravljanja, te decentralizaciju korištenja. U prethodnim se razdobljima, upravljanje imovinom Republike Hrvatske uglavnom svodilo na pretvorbu trgovačkih društava u društvenom vlasništvu, privatizaciju, dodjelu koncesija, darovanja nekretnina lokalnoj samoupravi, a vrlo malo ili gotovo nikako nije uključivalo brigu i aktivnosti za sve ostale oblike imovine Republike Hrvatske. Stoga ovaj dokument pokušava obuhvatiti i druge pojavne oblike imovine Republike Hrvatske, posebno one koji s razvojem tehnologije imaju sve veće značenje. Uvažavajući gospodarske i razvojne interese države, odredit će se prema svakom pojedinom obliku imovine Republike Hrvatske. Određenje će se obaviti sukladno gospodarskim i razvojnim interesima Republike Hrvatske, posebno ocjenjujući, uz ostalo, i ekonomske koristi koje država može imati od korištenja imovine. Procjena potencijala imovine Republike Hrvatske mora se zasnivati na snimanju, popisu i ocjeni realnog stanja. To snimanje realnog stanja, kao i elementarno popisivanje imovine, nikada nije dosljedno i cjelovito napravljeno. Izrada evidencija imovine je početak, a ocjena njenog razvojnog potencijala i procjena vrijednosti je aktivnost koja će uključiti sve korisnike imovine Republike Hrvatske. Predmetna Strategija pomoći će upravama trgovačkih društava u vlasništvu Republike Hrvatske u njihovom poslovanju definiranjem obaveza i očekivanja države kao vlasnika, pri čemu se naglašava očekivani doprinos trgovačkih društava društvenom razvoju. Kao dioničar ili član, država će doprinositi dugoročnom rastu i razvoju trgovačkih društava u kojima ima dionice/udjele. Taj zahtjev traži aktivnu vlasničku politiku u kojoj su jasno definirana očekivanja naspram vlastitih društava, ali i obaveze države prema tim trgovačkim društvima. Novi javni menadžment, odnosno upravljanje trgovačkim društvima, podrazumijeva odnos prema građanima Republike Hrvatske kao dioničarima u najširem smislu, te će donijeti velike promjene u načinu rukovođenju trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske. U uvjetima stalnog rasta javne potrošnje i procesa globalizacije koji nameće prihvaćanje međunarodno priznatih standarda gospodarenja, pojavila se potreba reforme javnog sektora u smislu izgradnje novog sustava odgovornosti i prihvaćanja prakse mjerenja uspješnosti specifičnog poslovanja javnog sektora. Zadatak koji država ima, a odnosi se na optimalnu opskrbu javnim dobrima, traži od državne financijske statistike i javnog sektora osiguranje potrebnih informacija koje bi bile temelj za donošenje dugoročnih odluka i omogućile optimalnu alokaciju resursa. Proces donošenja odluka o javnim dobrima i njihovom financiranju zasniva se također na odnosu između informacija o preferencijama stanovnika i odlukama države, što iziskuje transparentnost podataka o troškovima i koristima. Sukladno tome, uvođenje kriterija i pokazatelja učinkovitosti i načela dobroga upravljanja u javnom sektoru može i treba povećati odgovornost javnoga menadžmenta za sustavno i učinkovito upravljanje javnim resursima te s time povezano pružanje javnih usluga. Bitna je pretpostavka i ujedno važan preduvjet realizacije Strategije, dogradnja pravnog sustava donošenjem zakona i drugih podzakonskih akata kojima će se dodatno urediti različiti i brojni pojavni oblici imovine Republike Hrvatske. Provedbom sustava procjene učinaka ovih propisa kao i drugim analizama, moguć je značajan doprinos kvaliteti predmetne pravne regulative. Glavno je polazište da vlasnik imovine Republike Hrvatske može biti jedino Republika Hrvatska. Vlasništvo je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. Vlasništvo podrazumijeva posjedovanje (vršenje faktične vlasti na stvari), uporaba i održavanje, korištenje (uporaba i ubiranje plodova ili koristi koje stvar daje), te raspolaganje (pravo da se stvar otuđi ili optereti). Sukladno članku 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U granicama iz stavka 1. ovoga članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Upravljanje imovinom su sve sustavne i koordinirane aktivnosti i prakse kojima organizacija (u ovom slučaju država) optimalno i održivo upravlja svojom fizičkom imovinom i njihovom udruženom uspješnošću, rizicima i rashodima u tijeku njihova životnog ciklusa u svrhu ostvarivanja svojega organizacijskog strateškog plana. Važeći Zakon o upravljanju državnom imovinom nije obuhvatio sve oblike imovine u vlasništvu Republike Hrvatske, nego je uredio raspolaganje i upravljanja oblicima koji nisu uređeni posebnim propisima, odnosno isključena je imovina koja je uređena posebnim propisima i ona imovina kojom upravljaju ustanove i posebna trgovačka društva ili neko državno tijelo. Pored toga, do sada nije bio izgrađen kvalitetan sustav integralnog upravljanja imovinom Republike Hrvatske. Stoga je uspostava i izgradnja takvog sustava jedan od temeljnih srednjoročnih ciljeva kojem će se posvetiti posebna pažnja. Taj proces traži znanja i strpljivost u ostvarivanju ciljeva i ostvariv je u dužem razdoblju. Načela upravljanja imovinom Republike Hrvatske sukladno važećem zakonskom okviru su: Načelo javnosti – upravljanje imovinom Republike Hrvatske osigurava se propisivanjem preglednih pravila i kriterija upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u propisima i drugim aktima koji se donose na temelju Zakona o upravljanju državnom imovinom, te njihovom javnom objavom u Planu upravljanja državnom imovinom, javnom objavom najvažnijih odluka o upravljanju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i javnosti dostupnom Središnjem registru imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. Načelo predvidljivosti – upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske mora biti predvidljivo za korisnike nekretnina i drugih stvarnih prava, za uprave, dioničare i članove trgovačkih društava (u kojima država ima dionice i poslovne udjele). Predvidljivost upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ostvaruje se načelno jednakim postupanjem u istim ili sličnim slučajevima. Načelo učinkovitosti – imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske upravlja se učinkovito radi ostvarivanja gospodarskih, infrastrukturnih i drugih ciljeva. Temeljni je cilj učinkovito upravljati svim oblicima imovine u vlasništvu Republike Hrvatske prema načelu »dobroga gospodara«, doprinositi fiskalnoj konsolidaciji i dugoročnoj stabilnosti javnih financija i kvalitetnog pružanja javnih usluga. Pri tome se moraju ostvarivati principi mjerljivosti rezultata. Programi gospodarskog razvoja temelje se i na radu učinkovite državne uprave i odgovornoga gospodarenja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, te odgovornoga upravljanja trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske i imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske općenito. Uspostava učinkovitoga i transparentnoga sustava upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske preduvjet je za stvaranje društva bez korupcije. Načelo odgovornosti osigurava se propisivanjem ovlasti i dužnosti pojedinih nositelja funkcija upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, nadzorom nad upravljanjem imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, izvještavanjem o postignutim ciljevima i učincima upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i poduzimanjem mjera protiv onih koji ne postupaju sukladno propisima. Strategija se oslanja i na razvojne strategije Republike Hrvatske, na Program Vlade Republike Hrvatske za mandat 2011. – 2015. godine, Strategiju Vladinih programa za razdoblje 2013. – 2015. godine i u tom smislu predstavlja njihov logičan nastavak i razradu. U Programu Vlade Republike Hrvatske posebno je naznačeno da je temeljni cilj učinkovito upravljati svim oblicima imovine u vlasništvu Republike Hrvatske prema načelu učinkovitosti (»dobroga gospodara«). U tu svrhu nužno je restrukturirati poslovanje trgovačkih društava u vlasništvu Republike Hrvatske s ciljem povećanja njihove učinkovitosti u pružanju javnih usluga i osiguranja neto doprinosa državnom proračunu. Također je potrebno aktivirati nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske i staviti ih u funkciju gospodarskoga razvoja. Zbog nedostatka sustavnoga pristupa, potpunih zakonskih rješenja, Središnjeg registra imovine, dobre organizacije i kadrova, država u praksi ne obavlja ili obavlja sporo i površno cijeli niz vlasničkih ovlasti. To je uzrokovalo štetu u raznim oblicima imovine ili otežavalo rješavanje razvojnih i fiskalnih problema i državi i svima koji s njom moraju rješavati imovinske odnose. U vrijeme pretvorbe i privatizacije nije se dovoljno pažnje posvećivalo svim oblicima imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. Rezultati privatizacije, a još više loši rezultati poslovanja dijela privatiziranih trgovačkih društava, često nisu ostvarili očekivanja građana i unosili su sumnju u pretvorbu i privatizaciju. Time su usporeni reformski procesi hrvatskoga gospodarstva. U praksi se nametala teza da je država kao vlasnik uvijek loš gospodar, a u skladu s tim poticala se rasprodaja imovine. Promjena društveno ekonomskog odnosa, izražena u prelasku iz društvenoga na privatno vlasništvo, kroz pretvorbu, a potom i privatizaciju, obavljena je u velikom broju slučajeva vrlo formalno. Osnovni cilj da se time ostvari brži ekonomski razvoj i učinkovitije poslovanje, nije ostvaren. Ideja da se špekuliranjem imovinom zarađuje, dovela je, uz ostale razloge, do zanemarivanja osnovnoga postulata da se tek radom (rezultatima poslovanja, poduzetništvom itd.) stvara nova vrijednost. Potrebno je naglasiti da se prijelaz iz društvenoga vlasništva u privatno, najvećim dijelom odvijao deklaratorno, a u biti je nastavljeno s praksom i mentalitetom kakvi su prevladavali u upravljanju društvenom imovinom u doba socijalističkoga društvenog uređenja. Stoga veliki potencijal imovine u vlasništvu Republike Hrvatske neće doći do izražaja sam po sebi, već tek uz stvaralaštvo, znanje, organizaciju, poduzetnički pristup, te realizaciju na tržištu, u uvjetima konkurencije. Tek jedan manji dio imovine u vlasništvu Republike Hrvatske upotrebljavat će se u uvjetima netržišne konkurencije i te djelatnosti država će posebno regulirati. Dubina ekonomske krize u Republici Hrvatskoj upućuje na potrebu radikalno drugačije upotrebe imovine u vlasništvu Republike Hrvatske i svake druge imovine u hrvatskom društvu. Fokusiranje na stvaranje novih vrijednosti ključ je svih strukturnih reformi koje moraju osigurati bolji život svih građana. Osnovna pretpostavka za promjene u učinkovitijem korištenju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske jest jačanje svijesti da imovina mora biti u funkciji stvaranja novih i dodanih vrijednosti, a ne trošak i teret koji opterećuje i koči razvoj. Prema dostupnim informacijama, dio razvijenih zemalja iz okruženja Republike Hrvatske uspješno gospodari svojom imovinom na principima »ekonomske koristi«, stvarajući dobit i ostvarujući zadovoljavajuću zaposlenost. Iz suvremenih ekonomskih kretanja, po svemu sudeći, za uspjeh upravljanja imovinom u suvremenoj ekonomiji nije presudan tip vlasništva već kvaliteta upravljanja istom. Država treba postupati kao dobar gospodar i najprije znati što sve ima, u kakvom je to stanju, koliko vrijedi (ne samo u novcu), koji su troškovi a koja korist, da bi se imovina mogla efikasno koristiti. Da bi se to ostvarilo, potrebno je osigurati stručne, tehničke, kadrovske i organizacijske uvjete. Nadalje, država se mora organizirati na potpuno novi način za upravljanje imovinom, te kao uspješan gospodar sama poduzimati radnje i poslove s jasnim nacionalnim i ekonomskim ciljem, a ne te poslove prepustiti drugima ili okolnostima. Državna tijela nadležna za upravljanje imovinom Republike Hrvatske, trebaju rastereti Vladu od donošenja velikoga broja vlasničkih odluka, te organizirati efikasnije upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Cjelovito obuhvaćanje svih oblika imovine i načela upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, primjenjivat će se i na imovinu lokalne samouprave. Osigurat će se da se isti principi upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske odnose i na imovinu lokalne samouprave, da se sve evidencije, odluke i transakcije objavljuju na zajedničkoj informatičkoj platformi koju će organizirati država i koja će biti dostupna svim građanima. Velika vrijednost imovine u vlasništvu Republike Hrvatske može doći do izražaja i kod prikupljanja sredstava za vraćanje postojećih državnih dugova. O upotrebi imovine za te svrhe odlučivat će Hrvatski sabor u okviru donošenja proračuna za konkretnu fiskalnu godinu. U tržišnoj je ekonomiji za očekivati da će dio trgovačkih društava u kojima država ima udjele ili dionice poslovati s poteškoćama. Potreba restrukturiranja poslovanja trgovačkih društava u vlasništvu Republike Hrvatske s ciljem povećanja njihove učinkovitosti i kvalitete javnih usluga kao i osiguranja neto doprinosa državnom proračunu stalni je zadatak. Strateški važne tvrtke koje pružaju javne usluge, posebno u elektroprivredi, energetici, prometu, gospodarenju vodama, gospodarenju šumama, mineralnim sirovinama i drugim prirodnim energetskim resursima (nafta, plin, termalni izvori i dr.), željezničkoj, cestovnoj i zračnoj infrastrukturi ostat će u vlasništvu Republike Hrvatske. O eventualnoj privatizaciji, dokapitalizaciji, radničkom dioničarstvu, a u primjeru gospodarenja šumama i vodama (rijeke, jezera, more, podzemne vode, prokopi, kanali) i davanju u koncesiju, odlučivat će se posebnim zakonima. U proteklom razdoblju dijelovi imovine u vlasništvu Republike Hrvatske (trgovačka društva, banke...) velikim su dijelom privatizirani, dok drugi dijelovi imovine u vlasništvu Republike Hrvatske kojima se koriste ustanove nisu, kao što nisu ni infrastrukturni, energetski i drugi objekti, te šume, vode, poljoprivredno zemljište, pomorsko dobro (koje se nije koristilo u gospodarske svrhe) itd. Do sada se nije pristupalo privatizaciji tog dijela vlasništva Republike Hrvatske, a svaka daljnja privatizacija u tim neprivatiziranim grupama vlasništva Republike Hrvatske traži široku prethodnu društvenu raspravu i privatizaciju po posebnim zakonima. Ističu se pored toga i problemi s dijelovima stambenoga fonda, neprocijenjenom imovinom bivših društvenih poduzeća, rezerviranim dionicama i udjelima za povrat ranijim vlasnicima, emitiranim pravima u dionicama itd. 2. VAŽEĆI NORMATIVNI I INSTITUCIONALNI OKVIR 2.1. Zakoni i drugi propisi Stjecanje, upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisano je brojnim zakonskim i podzakonskim aktima. Člankom 8. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (NN 150/11) propisano je da Vlada Republike Hrvatske ili tijelo koje ona ovlasti, upravlja, raspolaže i koristi se imovinom Republike Hrvatske, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Kako postojeći normativni okvir brojnim zakonima i podzakonskim aktima uređuje područje stjecanja, upravljanja, raspolaganja i korištenja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, svjesni smo nemogućnosti normativnog objedinjavanja upravljanja cjelokupnom imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u jednom propisu. U nastavku se iznose najvažniji zakoni i podzakonski akti kojima je regulirano stjecanje, upravljanje, raspolaganje i korištenje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. 1. Ustav Republike Hrvatske 2. Zakon o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine« 150/11.) 3. Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i drugih središnjih tijela državne uprave (»Narodne novine« 150/11., 22/12. i 39/13.) 4. Zakon o upravljanju državnom imovinom (»Narodne novine« 145/10. i 70/12.) – stupio na snagu 1. siječnja 2011. godine, opći propis i podzakonski akti donijeti u njegovoj provedbi:

1. a)Uredba o registru državne imovine (»Narodne novine« 55/11.),
2. b)Uredba o raspolaganju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 55/11.),
3. c)Uredba o darovanju nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 123/11. i 129/11.),
4. d)Uredba o osnivanju prava građenja i prava služnosti na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 78/11.),
5. e)Uredba o raspolaganju nekretninama koje se daju na korištenje tijelima državne uprave ili drugim tijelima državne uprave ili drugim tijelima korisnicima državnog proračuna, te drugim osobama (»Narodne novine« 80/11.),
6. f)Uredba o načinu raspolaganja prilikom zamjene, darovanja i osnivanja založenog prava na dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 109/11.),
7. g)Uredba o prodaji dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske, zavoda i drugih pravnih osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska (»Narodne novine« 64/11.). 5. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09. i 143/12.) 6. Zakon o obveznim odnosima (»Narodne novine« 35/05., 41/08. i 125/11.) 7. Zakon o izvlaštenju (»Narodne novine« 9/94., 35/94., 112/00., 114/01., 79/06., 45/11. i 34/12.) 8. Zakon o trgovačkim društvima (»Narodne novine« 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11., 111/12. i 144/12.) 9. Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (»Narodne novine« 125/11.) 10. Zakon o prostornom uređenju i gradnji (»Narodne novine« 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) 11. Zakon o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina (»Narodne novine« 80/11.) 12. Zakon o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« 86/08. i 57/11.) 13. Zakon o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine« 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst; 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 49/11., 84/11., 90/11. i 144/12.) 14. Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (»Narodne novine« 92/10.) 15. Zakon o poljoprivrednom zemljištu (»Narodne novine« 39/13.) 16. Zakon o šumama (»Narodne novine« 140/05., 82/06., 129/08., 80/10., 124/10., 25/12. i 68/12.) 17. Zakon o vodama (»Narodne novine« 153/09., 63/11. i 130/11.) 18. Zakon o cestama (»Narodne novine« 84/11. i 22/13.) 19. Zakon o željeznici (»Narodne novine« 123/03., 30/04., 153/05., 79/07., 120/08., 75/09.) 20. Zakon o koncesijama (»Narodne novine« 143/12.) 21. Zakon o rudarstvu (»Narodne novine« 75/09. i 49/11.) 22. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine« 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.) 23. Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (»Narodne novine« 145/10.) 24. Zakon o obrani (»Narodne novine« 33/02., 58/02., 76/07. i 153/09.) 25. Uredba o uvjetima za kupnju obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu na područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« 19/11. i 56/11.) 26. Odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 109/11.) 27. Odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane (»Narodne novine« 116/11.) 28. Odluka o davanju ovlasti Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama za raspolaganjem nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, klase: 940-01/11-01/01, urbroja: 5030105-11-1, od 12. svibnja 2011. godine 29. Zakon o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske (u izradi) 30. Odluka o određivanju uvjeta za kandidate za članove nadzornih, odnosno upravnih odbora, te uprava trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima dionice ili udjele (»Narodne novine« 19/12.) 31. Zakon o ustanovama (»Narodne novine« 76/93., 29/97., 47/99. i 35/08.) 32. Odluka o objavljivanju pravila o udjelu potpora kod prodaje zemljišta i zgrada od strane tijela javne vlasti (»Narodne novine« 106/08.) 33. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (»Narodne novine« 66/99., 151/03., 157/03., 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12. i 136/12.) 34. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine« 174/04., 92/05., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. – OUSRH, 55/11., 140/12. i 33/13.) 35. Uredba o stambenom zbrinjavanju članova obitelji smrtno stradaloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata (»Narodne novine« 86/05.) 36. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (»Narodne novine« 158/03., 100/04., 141/06., 38/09. i 123/11.). Valja napomenuti da su na dan stupanja na snagu Zakona o upravljanju državnom imovinom (1. siječnja 2011.) prestali važiti Zakon o privatizaciji (»Narodne novine« 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine« 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.) i Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju (»Narodne novine« 84/92., 70/93., 76/93., 19/94., 52/94. i 87/96.) koji su uređivali pretvorbu poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeće kojemu je određen vlasnik i njihovu privatizaciju. 2.2. Obuhvat oblika imovine U nizu zakona može se sagledati veći broj oblika imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. Oni ukazuju na bogatstvo i raznolikost, te veliki potencijal ove imovine. Očekivane koristi od upotrebe imovine moraju postati važnim motivom aktivnosti i biti pažljivo naznačeni u svim razvojnim strategijama i operativnim planovima. Predmetom harmonizacije sustava upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske bit će aktivnosti povezane sa sljedećim pojavnim oblicima imovine u vlasništvu Republike Hrvatske: 1. Poljoprivredno zemljište 2. Turističko zemljište 3. Pomorsko dobro, luke i marine, epikontinentalni pojas 4. Šume, šumska zemljišta i objekti kojima upravljaju Hrvatske šume 5. Vode, javna vodna dobra i vodne građevine 6. Ležišta nafte, prirodnog plina i mineralne sirovine 7. Ceste, autoceste, željezničke pruge i mostovi zajedno s pripadajućim zemljištem 8. Stanovi u vlasništvu RH 9. Poslovni prostori u vlasništvu RH 10 Pojavni oblici imovine u vlasništvu Republike Hrvatske kojima su vlasnici ustanove kojima je osnivač RH 11. Imovina koja je imala vojnu namjenu 12. Imovina koja ima vojnu namjenu 13. Imovina u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na koju sindikati zahtijevaju prijenos prava vlasništva 14. Imovina u vlasništvu nekadašnjih privrednih subjekata iz bivše SFRJ (koja je predmet sukcesije) 15. Imovina koja je predmet zahtjeva za povrat od strane vjerskih zajednica 16. Nekretnine koje se u zemljišnim knjigama vode kao društveno vlasništvo i općenarodna imovina 17. Nekretnine koje nisu procijenjene u temeljnom kapitalu u postupku pretvorbe i nekretnine za koje je u tijeku postupak utvrđenja prava vlasništva sukladno članku 77. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine 18. Prihodi državnog proračuna koji se ostvaruju na temelju naplaćivanja naknada za korištenje imovine u vlasništvu Republike Hrvatske (naknada za pravo građenja i pravo služnosti na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, koncesijske naknade, prihodi od najma stanova, zakupa poslovnih prostora i poljoprivrednog zemljišta) 19. Zgrade Hrvatskog sabora, Hrvatske narodne banke, Vlade Republike Hrvatske, ministarstava i ureda (koji su u vlasništvu RH), sudova (Ustavni, Vrhovni, upravni, trgovački, prekršajni, Visoki trgovački, županijski i općinski), policije, carine (ako su vlasništvo RH) 20. Rezidencijalne nekretnine, veleposlanstva i konzularna predstavništva (koja su u vlasništvu RH) 21. Nekretnine koje se nalaze pod zaštitom (a nisu u privatnom vlasništvu ili vlasništvu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave), arheološka nalazišta, muzeji, kulturno dobro 22. Sportski objekti ako su vlasništvo RH 23. Vrijednosni papiri (dionice i poslovni udjeli u trgovačkim društvima čiji je imatelj RH, dionice i poslovni udjeli u trgovačkim društvima čiji je imatelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, dionice i poslovni udjeli u trgovačkim društvima čiji je imatelj Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, a koje je stekla u postupku sanacije i privatizacije banaka, dionice i poslovni udjeli u trgovačkim društvima, te nekretnine čiji su imatelji, odnosno vlasnici zavodi i druge pravne osobe čiji je osnivač RH) 24. Umjetnine 25. Novac, novčani ekvivalenti, štedni ulozi, zlatne poluge 26. Oduzeta imovina stečena kaznenim djelima i prekršajem 27. Elekronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema 28. Patenti ustupljeni RH i licencije 29. Potraživanja prema drugim državama, fizičkim i pravnim osobama 30. Službena vozila, plovila i zrakoplovi 31. Imovina dana na korištenje nekadašnjim društveno političkim organizacijama, a koja na temelju Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva iz 1997. godine pripada RH 32. Imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, koja u cijelosti nije procijenjena, a vlasništvo je RH 33. Robne rezerve 34. Riblji fond i divljač 35. Pokloni državnim dužnosnicima preko 500 kuna vrijednosti 36. Ostali pojavni oblici imovine u vlasništvu Republike Hrvatske 2.3. Postojeći model upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske Postojeći model upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske je normativno decentraliziran i normiran kroz desetak zakonskih i podzakonskih akata. Nepostojanje jedinstvenoga Središnjeg registra imovine u vlasništvu Republike Hrvatske posebno otežava uvid u transparentno praćenje raspolaganja imovinom. Baze podataka su nesređene, a veliki dio imovine u vlasništvu Republike Hrvatske nije proknjižen u državnom knjigovodstvu, ni obuhvaćen u državnoj statistici. Koordinacija upravljanjem je otežana, nerazvidno se odlučuje o načinu korištenja imovine u vlasništvu Republike Hrvatske čime se povećava netransparentnost, a značajan se dio imovine koristi bez valjane pravne osnove. Posljedice nepostojanja integralnoga modela upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske su: otežano vođenje gospodarske politike, izgubljene koristi zbog nedovoljnoga i neracionalnoga korištenja imovine, negativne društveno-političke posljedice i pritisci zbog nerazvidnosti upravljanja. Uz to se još pojavljuju problemi odlučivanja u procesima restrukturiranja trgovačkih društava u vlasništvu Republike Hrvatske, negativni učinci na investicijsku klimu i privlačenje izravnih stranih ulaganja, te očekivanjima nerazmjerni učinci Vlade Republike Hrvatske u procesima restrukturiranja hrvatskoga gospodarstva. Ustav je svojom normom neposredno odredio da su od interesa za Republiku Hrvatsku, te da imaju njezinu osobitu zaštitu: more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, vodno blago i druga prirodna bogatstva (članak 52. stavak 1.). Ustav nadalje svojom normom određuje dobra koja su potencijalno od interesa za Republiku Hrvatsku i to: zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitoga kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja (članak 52. stavak 1.), te ovlašćuje zakonodavca da neka ili sva dobra iz tog kruga proglasi dobrima od interesa za Republiku Hrvatsku koja uživaju njezinu osobitu zaštitu. Samo glede dobara za koja je na jedan od tih načina određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku i pod njezinom posebnom zaštitom, može se zakonom odrediti način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici. Uspostava posebnoga pravnog uređenja glede dobara od interesa za Republiku Hrvatsku dopuštena je samo uz naknadu onima čija se prava time ograničavaju (članak 52. stavak 2. Ustava). Važeći Zakon o upravljanju državnom imovinom nedovoljno uređuje i afirmira integralno upravljanje, odnosno raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, a posebno je uočljivo odsustvo harmonizacije ukupnog sustava upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Osim toga predmetni zakon ne obuhvaća cjelokupnu imovinu Republike Hrvatske već je taj obuhvat sužen na dio nekretnina i dionica, odnosno poslovnih udjela u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je upravljanje i raspolaganje preostalim dijelovima imovine u vlasništvu Republike Hrvatske uređeno posebnim zakonima. Predmetnim je Zakonom primarno uređeno upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske od strane Agencije. Osim što imovina u vlasništvu Republike Hrvatske nije u potpunosti našla svoje mjesto u državnom knjigovodstvu, ni potraživanja države (kao i lokalne i područne samouprave) nisu transparentna i ne vode se učinkovito. U Hrvatskoj, očito, postoje institucionalni problemi upravljanja državnom financijskom imovinom. Podsjetimo, Nadzorni odbor HFP-a bio je dužan Saboru jedanput u godini podnijeti izvješće o radu. Nažalost, Nadzorni odbor HFP-a punih 13 godina nije Saboru podnosio izvješća o radu. Od 1998. Nadzorni odbor nije se redovito sastajao ni održavao sjednice. Od siječnja 2008. do srpnja 2010. godine Nadzorni odbor čak nije ni imenovan. Tek 9. srpnja 2010. (2,5 godine nakon konstituiranja šestog saziva) Sabor je donio Odluku o imenovanju novih članova. Novi Nadzorni odbor održao je tri sjednice u pola godine. Posljednja sjednica Nadzornog odbora održana je 9. ožujka 2010., tri tjedna prije zakonskog roka o prestanku rada HFP-a i početku rada Agencije za upravljanje državnom imovinom. Zaštita interesa Republike Hrvatske kroz sudske i druge postupke zadaća je Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, samostalnoga i neovisnoga pravosudnog tijela koje je ovlašteno i dužno poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Potrebno je uspostaviti takve normativne i provedbene instrumente na temelju kojih bi se osiguralo da, s jedne strane, neposredna odgovornost za cjelokupno upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske bude na Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, a da, s druge strane, Državno odvjetništvo, sukladno ustavnim ovlastima i dužnostima, osigura u najvećoj mogućoj mjeri zaštitu imovine i imovinskih interesa Republike Hrvatske. 2.4. Nadležna tijela i institucije Imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske trenutačno upravljaju ministarstva, Državni ured za upravljanje državnom imovinom (Državni ured), Agencija za upravljanje državnom imovinom (Agencija), Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), Fond za naknadu oduzete imovine (FNOI), te drugi fondovi, agencije, trgovačka društva i pravne osobe. Dio upravljanja, odnosno raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, prenesen je na pojedina ministarstva, odnosno trgovačka društva u vlasništvu Republike Hrvatske. Tako su Ministarstvo obrane (MORH), Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije (MRRFEU) te Ministarstvo branitelja nadležni za rješavanje stambenog pitanja stradalnika, odnosno sudionika Domovinskoga rata (darovanjem, odnosno prodajom). Nadalje, HŽ Infrastruktura upravlja poslovnim prostorima u vlasništvu Republike Hrvatske. Ministarstvo poljoprivrede upravlja poljoprivrednim zemljištem dok pravna osoba za upravljanje vodama Hrvatske vode i trgovačko društvo Hrvatske šume d.o.o. upravljaju vodama, odnosno šumama. Zakonom o ustrojstvu i djelokrugu min»„Državni ured za upravljanje državnom imovinom kao koordinacijsko tijelo za upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na središnja tijela državne uprave i druga tijela, odnosno pravne osobe osnovane posebnim zakonima, koji su imatelji, odnosno raspolažu imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske«. Državni ured obavlja koordinaciju i harmonizaciju kriterija za upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, u svojstvu stručnog nositelja izrađuje Nacrt prijedloga strategije upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, Prijedlog plana upravljanja državnom imovinom i Izvješća o provedbi Plana upravljanja državnom imovinom. Planom upravljanja državnom imovinom određuju se provedbene mjere i godišnji zadaci u ostvarivanju ciljeva i smjernica Strategije upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Plan upravljanja državnom imovinom donosi Vlada Republike Hrvatske za svaku proračunsku godinu. Plan sadrži i dodatke upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske kada je upravljanje regulirano posebnim zakonima (poljoprivredno zemljište, šume, vode, pomorsko dobro, koncesije, kulturna baština itd.). Plan će postupno obuhvaćati sve oblike upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Pri tome s nadležnim ministarstvima i drugim tijelima utvrđuje popis društava i smjernica za ostvarivanje vlasničke politike u tim trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama koje su od strateškoga i posebnoga interesa za Republiku Hrvatsku, te u sustavnom praćenju i izvještavanju o radu, upravljanju, razvoju i ostvarivanju strateške politike u tim društvima. Državni ured daje mišljenje Vladi Republike Hrvatske o prijedlogu resornoga ministra, za imenovanje predstavnika vlasnika, članova u skupštinama trgovačkih društava, kandidata za članove nadzornih i upravnih odbora i predsjednika uprava trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, kao i za trgovačka društva i druge pravne osobe koje su u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske. Državni ured daje Agenciji prethodno mišljenje o predloženim planovima restrukturiranja trgovačkih društava u poteškoćama koja su u vlasništvu Republike Hrvatske te na stjecanje dionica i poslovnih udjela u ime Republike Hrvatske. Trenutačno dolazi do multipliciranja nadležnosti javnih institucija koje upravljaju različitim oblicima imovine u vlasništvu Republike Hrvatske, te je potrebno te nadležnosti regulirati i harmonizirati. 3. ANALIZA STANJA IMOVINE U OBLIKU DIONICA I POSLOVNIH UDJELA U VLASNIŠTVU REPUBLIKE HRVATSKE 3.1. Pretvorba i privatizacija društvenog vlasništva Osamostaljenjem Republike Hrvatske prevladalo je opredjeljenje za izgradnju tržišnoga gospodarskog sustava. Ta je odluka bila potaknuta urušavanjem socijalističkog gospodarstva u svjetskim razmjerima i nastojanjem da se Republika Hrvatska priključi integracijama naprednih europskih zemalja. Jedno od sredstava za uspostavu i neometano djelovanje novoga sustava bila je pretvorba gospodarskih subjekata, odnosno pretvorba nepoznatoga vlasnika (društveno vlasništvo) u privatno vlasništvo (dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću). Republika Hrvatska ušla je u navedene procese u uvjetima koji su bili bitno teži od onih u kojima se odvijala privatizacija u ostalim zemljama u tranziciji. Prije svega, proces je započeo i najintenzivnije trajao u vrijeme kad je zemlja bila izložena ratnoj agresiji, velik dio teritorija bio je okupiran, značajan dio prometno izoliran, a dio građana zbog rata poslovno neaktivan. To je izazvalo brojne dodatne teškoće, više od onih koje su iskusile ostale zemlje u tranziciji. Pored gubitka vanjskih tržišta, s čime su se suočavale i ostale zemlje u tranziciji, naša su se trgovačka društva morala suočiti i s gubitkom tržišta koji su predstavljale republike bivše Jugoslavije. Nezadovoljstvo provedenom pretvorbom i privatizacijom potaklo je postupke revizija pretvorbe i privatizacije. Propitivani su ciljevi utvrđeni Zakonom o privatizaciji koji se odnose na brži gospodarski rast, očuvanje produktivne zaposlenosti, tehnološku modernizaciju, unošenje novih, modernih i učinkovitih metoda i vještina menadžmenta i druge ciljeve. Na temelju obavljenih revizija pretvorbe i privatizacije proizlazi da procesom pretvorbe i privatizacije u većini slučajeva navedeni ciljevi nisu ostvareni, a to potvrđuju osnovne ocjene: • vrijednost kapitala analiziranih društava je smanjena, • smanjen je ukupni broj zaposlenika, • povećan je broj društava u kojima je otvoren stečajni postupak, • dio društava nije ostvarilo svoje razvojne programe. Promjena vlasništva u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske odvijala se na dva načina, i to: pretvorba društvenih poduzeća u dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću, te privatizacija sukladno Zakonu o privatizaciji. Donošenjem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća otpočela je pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom u trgovačka društva kojima je vlasnik poznat. Pretvorbom su, sukladno Zakonu o pretvorbi, do 50% vrijednosti pretvorenog poduzeća koristeći zakonske popuste mogli steći zaposleni i ranije zaposleni u poduzeću, zaposleni u pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske i tijelima državne vlasti te punoljetni državljani Republike Hrvatske u dijelu u kojem to nisu ostvarile prethodno navedene osobe, dok se preostali dio izlagao prodaji bez prava na popust. Eventualno neprodani dio dionica, odnosno udjela, prenosio se u određenim omjerima Hrvatskom fondu za privatizaciju (u daljnjem tekstu: HFP) i Fondovima mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika i poljoprivrednika Hrvatske. U sklopu pretvorbe 2.860 gospodarskih subjekata tzv. društvenog vlasništva ukupne procijenjene vrijednosti temeljnog kapitala u iznosu od 86,4 milijarde kuna, pretvoreno je u prijelazno vlasništvo Republike Hrvatske. Ta je promjena provedena izdavanjem redovnih dionica koje je država, posredstvom fondova, prodavala sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, a kasnije i Zakona o privatizaciji. Svako se društveno poduzeće tako moglo pretvoriti u dioničko društvo (d.d.) ili društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) i to: • prodajom poduzeća ili idealnog dijela poduzeća, • ulaganjem kapitala u poduzeće, • pretvaranjem ulaganja u poduzeće i potraživanja prema poduzeću u ulog, • prijenosom svih dionica, odnosno udjela Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske ili Hrvatskom fondu za privatizaciju bez naknade. Tijekom procesa, HFP je evidentirao više od 704.000 ugovora iz čega je razvidno izravno sudjelovanje velikog broja ljudi. Budući da je zakonom omogućeno raspolaganje ne samo dionicama nego i pravima (neotplaćenim dionicama), velik broj prvobitno sklopljenih ugovora o kupnji dionica prenesen je na nove stjecatelje. Okončanjem pretvorbe, donošenjem Zakona o privatizaciji, započeo je proces privatizacije imovine (dionica, udjela, stvari i prava) koju je Hrvatski fond za privatizaciju stekao na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i drugih posebnih propisa kao i imovine pravnih osoba u vlasništvu Republike Hrvatske. Zakon o privatizaciji definirao je ciljeve, nadležnosti, uvjete, postupak, sudionike te modele privatizacije. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji propisano je da portfelj Republike Hrvatske (»državni portfelj«) čine dionice i poslovni udjeli čiji su imatelji, pored HFP-a, i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), te ustanove i trgovačka društva čiji je vlasnik, odnosno osnivač Republika Hrvatska. Slijedom navedenog zakona, HFP je sklopio ugovore o gospodarenju dionicama i poslovnim udjelima s imateljima dionica i to: DAB, HZMO, HZZO, Hrvatske šume d.d., Hrvatske vode, Croatia Airlines d.d., Hrvatske ceste d.o.o., Croatia osiguranje d.d., Hrvatska banka za obnovu i razvoj, Hrvatske željeznice d.o.o., INA d.d., Hrvatska elektroprivreda d.d. i Hrvatska pošta d.d. Osim putem osnovnih modela prodaje i privatizacije, važno je napomenuti da se državni portfelj smanjivao i kuponskom privatizacijom, financijskom konsolidacijom, restrukturiranjem i sanacijom, stečajem te likvidacijom nekih društava iz državnog portfelja. Osnovni kriterij odabira modela privatizacije je postotak državnog portfelja u temeljnom kapitalu i gospodarsko značenje pravne osobe koja se privatizira. Sukladno Zakonu o privatizaciji, osnovni modeli prodaje dionica, udjela stvari i prava su: A. Model prodaje na javnoj dražbi (putem burze) B. Model prodaje javnim prikupljanjem ponuda I Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakon o privatizaciji doživjeli su izmjene. To je odraz nastojanja da se zakonskim izmjenama otklone uočene slabe točke takvog modela. Jedna od takvih izmjena jest da su, prema početnoj varijanti Zakona, zaposleni i prije zaposleni mogli otkupiti 100% dionica svoga društva, što je kasnijim izmjenama Zakona ograničeno na 50% vrijednosti procijenjenoga društvenog kapitala. Usvajanjem Zakona o privatizaciji otvorena su vrata masovnoj podjeli kupona. Sudionici tog modela privatizacije bili su članovi obitelji poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja i civila, ratni vojni invalidi Domovinskoga rata, zatočeni branitelji, mirnodopski vojni invalidi, civili zatočeni nakon 17. rujna 1990. godine, civilni invalidi rata, prognanici i izbjeglice povratnici, bivši politički zatvorenici. Besplatnom dodjelom, prijenosima, zamjenama dionica, rješavani su brojni društveni i gospodarski problemi, a osobito je, pored ostalog, bilo riječ o: • pomoći invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja • pomoći prognanicima – povratnicima i braniteljima • pomoći financiranju obnove ratom porušenih područja • stvaranju portfelja mirovinskih fondova • smanjivanju javnog duga privatizacijom • pomoći saniranju banaka u Republici Hrvatskoj • očuvanju vlasništva prijašnjih vlasnika nacionalizirani imovine • osiguravanju dijela proračunskih sredstava u ratnim uvjetima • stvaranju uvjeta za sudjelovanje iseljeništva u gospodarskom razvitku Republike Hrvatske. Raspolaganje dionicama i poslovnim udjelima sukladno Zakonu o upravljanju državnom imovinom 1. siječnja 2011. godine stupio je na snagu Zakon o upravljanju državnom imovinom (»Narodne novine« 145/10.), čime su prestali važiti Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakon o privatizaciji, te je osnovana Agencija kao pravni slijednik HFP-a i Središnjega državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. Člankom 2. stavak 1. navedenog Zakona, propisano je da imovinu u vlasništvu Republike Hrvatske, između ostaloga, čine dionice i poslovni udjeli u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, dionice i poslovni udjeli čiji je imatelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, a koje je stekla u postupku sanacije i privatizacije banaka, dionice i poslovni udjeli u trgovačkim društvima, čiji su imatelji, odnosno vlasnici zavodi i druge pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska, a koji s Agencijom sklope ugovor o upravljanju za tu imovinu, te druga imovina kojom Agencija upravlja na temelju posebnih propisa. Člankom 14. stavkom 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom propisano je da Agencija upravlja, kao zakonski zastupnik, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka za dionice i poslovne udjele u trgovačkim društvima koje je stekla u postupku sanacije i privatizacije banaka. Stavkom 3. istoga članka propisano je da Agencija upravlja na temelju sklopljenih ugovora o upravljanju dionicama i poslovnim udjelima trgovačkih društava, te nekretninama čiji su imatelji, odnosno vlasnici zavodi i druge pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska (osim onih nekretnina čije je upravljanje i raspolaganje uređeno posebnim zakonom). Stavkom 3. istoga članka propisano je da Agencija upravlja na temelju sklopljenih ugovora o upravljanju dionicama i poslovnim udjelima trgovačkih društava, te nekretninama čiji su imatelji, odnosno vlasnici zavodi i druge pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska. Definirajući upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, Zakon je u glavi V. odredio načine upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u obliku dionica i poslovnih udjela: ostvarivanje prava dioničara ili člana društva, stjecanje dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te raspolaganje dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima. Prodaja dionica i poslovnih udjela, jedan je od načina raspolaganja dionicama i poslovnim udjelima. Zakon o upravljanju državnom imovinom propisao je sedam načina prodaje dionica i to: • javna ponuda (inicijalna javna ponuda), • javno nadmetanje (javna dražba), • javno prikupljanje ponuda, • ponuda dionica na uređenom tržištu kapitala, • preuzimanje dioničkih društava, • istiskivanje manjinskih dioničara, • javni poziv za dokapitalizaciju. Kada je riječ o prodaji poslovnih udjela, Zakon o upravljanju državnom imovinom poznaje tri načina prodaje i to: • javno nadmetanje (javna dražba), • javno prikupljanje ponuda, • javni poziv za dokapitalizaciju. Prodaja dionica i poslovnih udjela može se provesti i kombinacijom više načina prodaje. Uredbom o prodaji dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske, zavoda i drugih pravnih osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska detaljnije su propisani načini prodaje dionica i poslovnih udjela utvrđeni Zakonom o upravljanju državnom imovinom. Iako Zakon o upravljanju državnom imovinom propisuje sedam načina prodaje, trenutačno samo tri načina prodaje izravno ovise o Agenciji i to: • javno nadmetanje (javna dražba), • javno prikupljanje ponuda, • ponuda dionica na uređenom tržištu kapitala. Osim prodaja dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima kako je navedeno, Vlada Republike Hrvatske može odlučiti, na prijedlog nadležnog ministarstva u odnosu na osnovnu djelatnost trgovačkog društva, a uz pribavljenu suglasnost ministarstva nadležnog za financije i ministarstva nadležnog za gospodarstvo za taj prijedlog, da se dionicama ili poslovnim udjelima u određenom trgovačkom društvu raspolaže i na drugačiji način u cilju ostvarivanja određenih gospodarskih interesa ili izvršavanja obveza Republike Hrvatske (članak 36. Zakona o upravljanju državnom imovinom). Navedenim člankom propisana je iznimka od propisanih načina raspolaganja dionicama ili poslovnim udjelima koji su kao redovan način raspolaganja definirani člancima 32. do 34. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Prema dosadašnjoj praksi u provedbi članka 36. Zakona o upravljanju državnom imovinom, postoji prijepor jer ne postoje jasni kriteriji i parametri za definiranje gospodarskih interesa Republike Hrvatske. Nepostojanje jasnih i preciznih kriterija, otvara prostor arbitrarnom postupanju u kojem iznimka postaje pravilo, pa je, zbog očite podnormiranosti članka 36. Zakona o upravljanju državnom imovinom, taj nedostatak potrebno ukloniti zakonskim načelom, te uskladiti sa standardima EU-a. 3.2. Stanje portfelja udjela i/ili dionica u vlasništvu Republike Hrvatske Iako je Zakon o upravljanju državnom imovinom propisao da Agencija preuzima upravljanje trgovačkim društvima kojima je osnivač Republika Hrvatska, to nije u cijelosti realizirano već njima »de facto« upravljaju resorna ministarstva, te nisu uključena u daljnju analizu. Riječ je o društvima od posebnoga državnog interesa (npr. HŽ, zračne luke i sl.), a o čijem poslovanju podatke osim resornog ministarstva prikuplja i ministarstvo nadležno za financije sukladno članku 5. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave. Na dan 15. ožujka 2013. godine u portfelju Republike Hrvatske kojim upravlja Agencija nalazi se ukupno 631 trgovačko društvo i to kako slijedi: • 555 trgovačkih društava u manjinskom portfelju do 49,99% vlasništva, • 61 trgovačko društvo u većinskom portfelju iznad 50% vlasništva, • 15 trgovačkih društava koja ne obavljaju poslovnu aktivnost. Potrebno je naglasiti da je navedeni podatak promjenjivog karaktera, jer svakodnevno dolazi do većih ili manjih promjena: zbog raskida ugovora s »malim dioničarima«, raskida ugovora s investitorima, dodjele dionica HRVI i članovima njihovih obitelji, ukidanja rezervacija u cijelosti ili djelomično, prodaje, dokapitalizacije, promjene statusa društava, usklađenja sa ZTD-om i sl. Na sjednici održanoj 15. prosinca 2010. godine Hrvatski sabor donio je Odluku o popisu pravnih osoba od posebnoga državnog interesa koja je objavljena u Narodnim novinama, broj 144/2010 godine. Na dan 15. ožujka 2013. godine od ukupno 63 trgovačka društva od posebnoga državnog interesa, na temelju Odluke Sabora od 15. prosinca 2010. godine, u imovini Republike Hrvatske kojom upravlja Agencija nalazi se 30 trgovačkih društava (23 trgovačka društava u većinskom portfelju iznad 50% temeljnog kapitala i 7 trgovačkih društava u manjinskom portfelju ispod 50% temeljnog kapitala). Analizom portfelja može se zaključiti da na dan 15. ožujka 2013. godine portfelj Republike Hrvatske prelazi 50% vlasništva u samo 61 društvu, što čini oko 10% aktivnog portfelja. U preostalih 555 trgovačkih društvima portfelj Republike Hrvatske je u manjinskom vlasništvu, ispod 50% vlasništva, što čini oko 90% aktivnog portfelja. Trgovačka društva u manjinskom vlasništvu Republike Hrvatske Od ukupno 555 društava udio Republike Hrvatske ne prelazi 50% temeljnog kapitala. U 420 trgovačkih društava nalaze se dionice/poslovni udjeli koji su u cijelosti ili djelomično raspoloživi za prodaju, dok u 135 trgovačkih društava nema niti jedne dionice/poslovnog udjela raspoloživog za prodaju (rezervacije) što čini oko 24% ukupnoga aktivnog portfelja Republike Hrvatske koji se vodi u Agenciji. U pravilu se manjinski portfelj prodaje modelom javnog nadmetanja i modelom prodaje na uređenom tržištu kapitala, sukladno odredbama Zakona o upravljanju državnom imovinom i Uredbe o prodaji dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske, zavoda i drugih pravnih osoba kojima je osnivač Republika Hrvatska. Javno nadmetanje ponuda provodi se u dva kruga. U prvom krugu utvrđuje se interes za kupnju dionica/poslovnih udjela, dok se u drugom krugu pozivaju na kupnju samo osobe koje su Agenciji u prvom krugu iskazale interes za kupnju dionica/poslovnih udjela i dostavile pismo namjere za kupnju. Dionice se na uređenom tržištu kapitala prodaju isključivo putem ovlaštenog investicijskog društva. U manjinskom portfelju nalazi se sedam trgovačkih društava od posebnoga državnog interesa sukladno Odluci Sabora o društvima od posebnoga državnog interesa (»Narodne novine« 144/10.) i to: Brodogradilište »Viktor Lenac« d.d. Rijeka, Đuro Đaković Holding d.d. Slavonski Brod, INA d.d. Zagreb, Končar – Elektroindustrija d.d. Zagreb, Luka Ploče d.d. Ploče, Podravka d.d. Koprivnica i Uljanik d.d. Pula. Dio tih trgovačkih društava prenijet će se na upravljanje Državnom uredu na temelju ove Strategije kako je to navedeno u točkama 8.2., 8.3. i 8.4. Strategije, a dio će na temelju realizirane prodaje prestati biti u vlasništvu Republike Hrvatske. Trgovačka društva u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske U 61 trgovačkom društvu udio Republike Hrvatske prelazi 50% temeljitog kapitala. Većinski portfelj može se podijeliti na društva raspoloživa za prodaju (ukupno 36 društava), društva »pod rezervacijom koja trenutačno nisu raspoloživa za prodaju« (ukupno 2 društva) i društva od posebnoga državnog interesa (ukupno 23). U pravilu se većinski portfelj prodaje modelom javnog prikupljanja ponuda, sukladno Zakonu o upravljanju državnom imovinom i Uredbi o prodaji. Javno prikupljanje ponuda provodi se u dva kruga. U prvom krugu utvrđuje se interes za kupnju dionica/poslovnih udjela, dok se u drugom krugu pozivaju na kupnju samo osobe koje su Agenciji u prvom krugu iskazale interes za kupnju dionica/poslovnih udjela i dostavile pismo namjere za kupnju. U većinskom portfelju nalaze se 23 trgovačka društva od posebnoga državnog interesa sukladno Odluci Sabora o društvima od posebnoga državnog interesa. To su: ACI d.d. Opatija, Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. Zagreb, Brodograđevna industrija »3. maj« d.d. Rijeka, Borovo d.d. Vukovar, Brijuni rivijera d.o.o. Pula, Club Adriatic d.o.o. Zagreb, Croatia Airlines d.d. Zagreb, Croatia osiguranje d.d. Zagreb, HOC Bjelolasica d.o.o. Jasenak, Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb, Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Imunološki zavod d.d. Zagreb, IPK Osijek d.d. Osijek, Jadroplov d.d. Split, Janaf d.d. Zagreb, Luka Rijeka d.d. Rijeka, Narodne novine d.d. Zagreb, Petrokemija d.d. Kutina, SKDD d.d. Zagreb, Vjesnik d.d. Zagreb, Zrakoplovno tehnički centar d.d. Velika Gorica i Luka Vukovar d.o.o. Dio tih trgovačkih društava prenijet će se na upravljanje Državnom uredu na temelju izmjene odgovarajućih propisa koja će uslijediti temeljem smjernica Strategije (na način naveden u točkama 8.2., 8.3. i 8.4. Strategije), a dio će na temelju realizirane prodaje prestati biti u vlasništvu Republike Hrvatske. Na dan 15. ožujka 2013. godine u tijeku je prodaja sukladno članku 36. Zakona o upravljanju državnom imovinom za tri društva od posebnoga interesa Republike Hrvatske sukladno Odluci Sabora od 15. prosinca 2010. godine iz nadležnosti Agencije i to za društva: Brodograđevna industrija »3. maj« d.d., Croatia osiguranje d.d. i Hrvatska poštanska banka d.d. Preostala društva u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske, koja nisu u grupi trgovačkih društava od posebnoga državnog interesa, opterećena su naslijeđenim problemima koji se djelomično i sporo rješavaju kroz programe koje je usvojila Vlada Republike Hrvatske (restrukturiranje sukladno zakonu, financijska konsolidacija na prijedlog nadležnih ministarstava i sl.). Prodaja tih društava traži posebnu pozornost i specifičan pristup u definiranju natječajnih uvjeta. 3.3. Neprocijenjena imovina Sukladno članku 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom sva bivša društvena imovina koja nije procijenjena u temeljni kapital trgovačkih društava u postupku pretvorbe i privatizacije vlasništvo je Republike Hrvatske. Na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, kako je već navedeno, poduzeće je bilo dužno procijeniti svu imovinu koju je vodilo u aktivi. Dio imovine poduzeća, i to nekretnina, oprema i sl., nalazilo se na okupiranim prostorima Republike Hrvatske ili u BiH, te prostorima drugih država Jugoslavije. Takva je imovina bila nedostupna, te je poduzeće nije moglo procijeniti. Vrijednost imovine koja se nalazila na okupiranim prostorima uključivana je u kapital po knjigovodstvenoj vrijednosti, a dionice su u protuvrijednosti takve imovine rezervirane u portfelju HFP-a do konačne procjene. Ne postoje podaci koliko ima te neprocijenjene imovine, niti se trenutačno provode aktivnosti da se to utvrdi. Potrebno je da nadležno državno odvjetništvo (općinsko ili županijsko), te ministarstvo nadležno za pravosuđe koje je nadležno za vođenje sudskih registara i zemljišnih knjiga u nadležnim sudovima (trgovački ili općinski), a u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, evidentiraju tu imovinu i uknjiže Republiku Hrvatsku kao vlasnika na njoj. Nakon utvrđenja stvarnog stanja neprocijenjene imovine, potrebno ju je unijeti i u Središnji registar imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. 3.4. Postojeća prava na dodjelu dionica Sukladno članku 56. Uredbe o prodaji dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske, zavoda i drugih pravnih osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska, regulirano je da Upravno vijeće Agencije donosi odluku kojom se utvrđuje lista društava i broj dionica koje će biti predviđene za dodjelu hrvatskim ratnim vojnim invalidima iz Domovinskoga rata i članovima obitelji smrtno stradaloga, odnosno zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskoga rata, sukladno članku 51. Zakona o upravljanju državnom imovinom, te kao naknadu za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Na dan 15. ožujka 2013. godine u Agenciji je evidentirano 9.985 zaprimljenih (neriješenih) zahtjeva za dodjelu dionica HRVI i članovima obitelji smrtno stradaloga odnosno zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja. Kako nema raspoloživih kvalitetnih dionica (dionice trgovačkih društava od strateškog značaja u 2012. nisu dodjeljivane), dolazi do zastoja u izvršavanju obaveza. 3.5. Prodaja za emitirana prava Sukladno zakonima o izvršenju državnih proračuna za 1999., 2000. i 2001. godinu donesene su Odluke Vlade Republike Hrvatske kojima su utvrđeni uvjeti i način podmirenja dijela kapitalnih izdatka. Imatelji Prava u startu su bili građevinari i građevinske tvrtke koje su dio svojih izvršenih radova mogle naplatiti dionicama/udjelima iz portfelja HFP-a. S obzirom na to da se Pravima trgovalo kao i svakim drugim vrijednosnim papirom, protekom godina, vlasništvo nad Pravima promijenilo se više puta, te su kasniji imatelji Prava većinom bile investicijske ili brokerske kuće te banke. Imatelji Prava putem svojih brokera licitirali su za dionice/udjele koje su bile ponuđene na dražbi za Prava. Na taj način, ako je postojao interes više imatelja Prava za iste dionice ili udjele, cijene dionica/poslovnih udjela mogle su postići i veću cijenu od početne. HFP je navedene aktivnosti obavljao preko svog izabranog brokera (Auctor d.o.o. Zagreb). Nastavno su na donesene zakone i odluke Vlade Republike Hrvatske izdana dva prospekta i to: Prospekt za javno izdanje i uvrštenje na uređeno tržište Prava na dodjelu određenih dionica iz portfelja HFP-a namijenjenih pokriću kapitalnih izdataka Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo. Izdavatelj Prospekta bilo je Ministarstvo za javne radove, obnovi i graditeljstvo. Prospekt je izdan na temelju Odluke Izdavatelja od 15. rujna 2000. godine i Odluka Vlade Republike Hrvatske od 18. studenoga 1999. i 18. svibnja 2000. godine. Navedeni Prospekt imao je IV. dopune. Ukupna vrijednost izdanih Prava iznosila je 400.000.000,00 kuna. Prospekt za javno izdanje Prava na dodjelu određenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja HFP-a namijenjenih pokriću kapitalnih izdataka Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstva pomorstva, prometa i veza te Hrvatskih voda. Izdavatelj Prospekta bilo je Ministarstvo financija. Prospekt je izdan na temelju Odluke Izdavatelja od 7. lipnja 2001. godine i Odluke Vlade Republike Hrvatske od 22. veljače 2001. godine. Navedeni Prospekt imao je IV. dopune. Ukupna vrijednost izdanih Prava iznosila je 644.750.000,00 kuna. Ukupan iznos izdanih Prava bio je 1.044.750.000,00. Odlukama Vlade Republike Hrvatske i izdanim Prospektima utvrđeno je kako slijedi: • početna cijena dionica/udjela iznosila je 25% nominalne vrijednosti, • za dionice/udjele koji su bili najmanje jedanput predmet javne dražbe, a za čiju kupnju nije stigla niti jedna ponuda, početna cijena smanjuje se na 10% nominalne vrijednosti dionica, • za društva za koja HFP utvrdi da su stekla stečajne uvjete, odnosno posluju s teškoćama, a za koje postoji interes za kupnju, početna cijena dionica/udjela utvrđuje se u visini 10% nominalne vrijednosti dionica, • ako i nakon smanjenja početne cijene na 10% nominalne vrijednosti, za kupnju dionica/udjela ne bude interesa, Upravni odbor HFP-a bio je ovlašten da odredi nižu početnu cijenu dionica. Upravni odbor HFP-a donosio je odluke o listi društava čije će dionice/udjeli biti ponuđeni na prodaju javnom dražbom za pokriće kapitalnih izdataka. Javne dražbe za pokriće kapitalnih izdataka održavane su od 2001. do početka 2009. godine. Nakon svih provedenih dražbi od ukupno izdanih 1.044.750.000,00 Prava u opticaju je ostalo 30.331.979,00 Prava. Nesporno je da je ostao dug Republike Hrvatske prema imateljima Prava u iznosu od 30.331.979 Prava, a uzimajući u obzir dugi protek vremena od dana donošenja Odluka Vlade Republike Hrvatske i izdavanja Prospekta do danas, u kojem su se dogodile značajne promjene koje se očituju u sljedećim činjenicama: • Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo više ne postoji i njegov pravni slijednik su Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije i Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja • HFP više ne postoji i njegov pravni slijednik je Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO) • Zakon o privatizaciji stavljen je izvan snage i Agencija upravlja državnom imovinom sukladno Zakonu o upravljanju državnom imovinom • Zakon o upravljanju državnom imovinom nije predvidio prodaju za Prava kao jedan od načina prodaje, te trenutačno ne postoji zakonski temelj za organizaciju javnih dražbi za prodaju Prava • Agencija nije vlasnik dionica/poslovnih udjela nego Republika Hrvatska sukladno Zakonu o upravljanju državnom imovinom dok je HFP bio vlasnik dionica/poslovnih udjela • došlo je do drastičnog smanjenja broja trgovačkih društava u portfelju koja su pogodna i interesantna za prodaju (2000. godine u portfelju je bilo oko 2000 trgovačkih društava, a trenutačno u portfelju Agencije ima 621 aktivno trgovačko društvo. Od navedenog broja oko 25% portfelja je neraspoloživo za prodaju radi rezervacija po rješenju, oko 25% portfelja predstavljaju društva s ograničenom odgovornošću za koja u pravilu ne postoji interes za kupnju a oko 5% portfelja čine društva od posebnoga državnog interesa. Isto tako vrlo mali broj dionica iz portfelja kotira na uređenom tržištu, a iz navedenog portfelja potrebno je prema postojećoj zakonskoj regulativni namiriti hrvatske ratne vojne invalide i »bivše vlasnike« radi naknade za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine). Da bi se mogla ponovno pokrenuti prodaja za pokriće kapitalnih izdataka (prodaja za Prava), potrebno je da Vlada Republike Hrvatske predloži pravni temelj za navedenu prodaju. Jedan od načina bilo bi donošenje Odluke Vlade Republike Hrvatske kojim bi se utvrdila obveza Republike Hrvatske prema imateljima Prava u visini od 30.331.979 Prava. Alternativni prijedlog je, a uzimajući u obzir navedenu problematiku da ne postoji pravni temelj za organizaciju javnih dražbi za pokriće kapitalnih izdataka (prodaja za Prava) te imajući u vidu navedenu analizu portfelja, konstatirati da će izrada Lista za javnu dražbu za namirenje kapitalnih izdataka biti gotovo nemoguća jer nema dovoljno dionica/poslovnih udjela koji su istovremeno raspoloživi za prodaju te da za njih postoji interes za kupnju i da se njima mogu namiriti sve kategorije koje za to imaju zakonsko pravo (HRVI, „bivši vlasnici» kojima je oduzeta imovina za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, vlasnici Prava) te izvršiti redovna prodaja dionica/poslovnih udjela što je i nadležnost Agencije. Također se može istražiti mogućnost da se problem kapitalnih izdataka riješi na neki drugi način, primjerice isplatom obveze u gotovini, obročnim plaćanjem, nižom vrijednosti od one koja je utvrđena Odlukom Vlade Republike Hrvatske o uvjetima i načinu podmirenja dijela kapitalnih izdataka i sl. 3.6. Tzv. bespravni popusti Zakonom o pretvorbi omogućena je građanima kupovina dionica uz popust najviše u nominalnoj vrijednosti do protuvrijednosti do 20 tisuća njemačkih maraka (20% osnovni popust + 1% za svaku godinu staža, max 50%). U početku procesa pretvorbe podrazumijevalo se da ukupno upisana vrijednost dionica, ako se upis realizira u više društava, ne smije prijeći 20 tisuća njemačkih maraka. Krajem 1993. pojavili su se ugovori s iznosima većim od 20.000 DEM. U rujnu 1996. godine je nadležni sud u zakonito provedenom sudskom postupku donio pravomoćne sudske odluke kojima se utvrđuje ništavnim točno određeni pravni posao u pogledu kojega se i vodio parnični postupak radi utvrđenja ništavosti. Blokirani su ugovori s bespravnim popustom te ni dioničari ni Agencija ne mogu raspolagati tim dionicama dok se ne riješe započeti sudski procesi. Riječ je o 7700 osoba s višestruko sklopljenim ugovorima koji ukupno prelaze protuvrijednost nekadašnjih 20 000 DEM, te 9811 ugovora s tzv. bespravnim popustom i 3720 društava u kojima su evidentirani ti ugovori. Neophodno je pokrenuti sudske procese i riješiti problematiku tzv. bespravnih popusta. 3.7. Rezervirane dionice Agencija za restrukturiranje i razvoj, odnosno HFP kao prednici Agencije za upravljanje državnom imovinom u postupcima pretvorbe društvenih poduzeća pravomoćnim rješenjima kojima daju suglasnost na pretvorbu određivali su rezervaciju dionica u protuvrijednosti nekretnina: 1. koje se nalaze na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske i na području BiH jer su bile nedostupne za procjenu pa su u društveni kapital uključene po knjigovodstvenoj vrijednosti, 2. koje nisu u postupku pretvorbe dostavljeni dokazi da je društvo nesporni korisnik prava korištenja upravljanja i raspolaganja, 3. koje je utvrđeno da su postale društveno vlasništvo na način da su oduzete od prijašnjih vlasnika na temelju različitih propisa i da su prijašnji vlasnici deposedirani. U vrijeme kada je određivana rezervacija, nije bilo odgovarajućega i posebnoga materijalno-pravnog temelja. Drugim riječima, u Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća ili u nekom drugom zakonu nije postojala odredba iz koje bi proizlazilo posebno materijalno – pravno ovlaštenje tijelu za donošenje takve odluke, već se radilo o obliku privremene mjere zabrane raspolaganja tim dionicama/poslovnim udjelima dok ona ne bude ukinuta u odgovarajućem postupku. Agencija i nadalje upravlja velikim brojem dionica/poslovnih udjela za koje je izvršena rezervacija. Interes za privatizaciju navedene imovine, odnosno za njezino raspolaganje u korist ovlaštenika naknade u smislu članka 14. stavka 6. Zakona o upravljanju državnom imovinom je velik, a posebno valja napomenuti da je od trenutka pretvorbe velik broj društava brisan u stečaju i likvidaciji, čime su poništene i rezervirane dionice, odnosno udjeli, na koji način je pretrpljena materijalna šteta, a postoji izvjesnost da će se to i u buduće događati. S obzirom na činjenicu da ne postoji odgovarajući materijalni propis, HFP je, nakon pretvorbe, nastavio s postupcima ukidanja rezervacije predmetnih dionica i poslovnih udjela, cijeneći osnovanost toga ukidanja kroz cilj koji se želio postići prilikom njihova određivanja, tako što je: 1. rezervacije dionica i poslovnih udjela izdanih u knjigovodstvenoj protuvrijednosti nekretnina na privremeno okupiranom području i u Bosni i Hercegovini ukidao rješenjem, čijem je donošenju prethodilo utvrđivanje procijenjene vrijednosti te imovine, pa ako je procijenjena vrijednost niža od knjigovodstvene, društvu je rješenjem dana suglasnost na smanjenje temeljnog kapitala povlačenjem dijela rezerviranih dionica i poslovnih udjela u vlasništvu HFP-a, ukupne nominalne vrijednosti jednake toj razlici, a rezervacija preostalih dionica i poslovnih udjela je ukinuta. Ako je pak procijenjena vrijednost utvrđena višom od knjigovodstvene, društvu je rješenjem izdan nalog da ishodi u sudskom registru povećanje temeljenog kapitala za iznos razlike, izdavanjem nove emisije dionica u korist HFP-a, a rezervacija je ukinuta. 2. rezervacije dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti nekretnina za koje nisu dostavljeni dokazi neprijepornog prava korištenja, HFP je ukidao rješenjem, ako je društvo dostavilo dokaze neprijepornog prava korištenja, odnosno vlasništva, te ako nisu utvrđeni zahtjevi prijašnjih vlasnika u odnosu na te nekretnine, sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Ako je pak u postupku ukidanja rezervacija dokazano da je društvo nakon pretvorbe u sudskom sporu pravomoćno izgubilo te nekretnine, odnosno ako je izvršena njihova evikcija, HFP je rješenjem davao suglasnost na smanjenje temeljnog kapitala društva, povlačenjem dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti oduzetih nekretnina, sve na teret Hrvatskog fonda za privatizaciju. 3. rezervacije dionica i poslovnih udjela u protuvrijednosti nekretnina oduzetih od prijašnjih vlasnika, HFP je rješenjem ukidao, ako je utvrđeno da nisu u tijeku postupci prijašnjih vlasnika u odnosu na te nekretnine. Upravni sud je svojim presudama prihvaćao opisano postupanje, odnosno potvrđivao rješenja koja su tako donesena, a sudski registri mjerodavnih trgovačkih sudova provodili su, ne smo navedena smanjenja temeljnog kapitala povlačenjem dionica i poslovnih udjela na teret HFP-a, nego i povećanja toga kapitala izdavanjem nove emisije dionica i poslovnih udjela za iznos razlike knjigovodstvene i procijenjene vrijednosti imovine, koja je još u pretvorbi bila uključena u temeljni kapital. U međuvremenu se promijenila sudska praksa sudova na način da upravni sud u obrazloženju presuda iznosi pravno mišljenje da je rezervacija dionica određena radi zaštite prava trećih osoba, a nikako radi zaštite društva i njegovih dioničara od evikcije, iz tog razloga, po mišljenju toga Suda, u slučaju evikcije gubitak društva se ne može namiriti na teret samo jednoga dioničara, odnosno HFP-a, povlačenjem samo njegovih dionica, nego taj teret snosi društvo i svi njegovi dioničari kroz proporcionalno smanjenje nominalne vrijednosti svih dionica, a sudski registri trgovačkih sudova već nekoliko godina odbijaju provesti upis povećanja temeljenog kapitala za iznos razlike knjigovodstvene i procijenjene vrijednosti imovine, uz obrazloženje da je ta imovina već unesena u temeljeni kapital u pretvorbi, te da nije zakonito povećati temeljni kapital naknadnom procjenom imovine koja se već nalazi u temeljnom kapitalu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske iznosi isto mišljenje u rješenjima, odnosno potvrđuje opisanu sudsku praksu. Uvažavajući opisanu sudsku praksu, HFP je u postupcima ukidanja rezervacije dionica i poslovnih udjela donosio rješenja kojima je ukidao rezervacije dionica i poslovnih udjela, određene bilo iz razloga neriješenih vlasničkih odnosa, bilo iz razloga što je nekretnina oduzeta od prijašnjih vlasnika, osim u odnosu na dionice i poslovne udjele izdane u protuvrijednosti nekretnina za koje su podnijeti zahtjevi prijašnjih vlasnika; a u postupcima ukidanja rezervacije dionica i poslovnih udjela, izdanih u knjigovodstvenoj protuvrijednosti imovine, zastalo se s postupanjem, zbog nedostatka pravnog mišljenja o vlasničkopravnom statusu imovine odnosno nekretnina uključenih u društveni kapital po knjigovodstvenoj vrijednosti. U međuvremenu je Republika Hrvatska, na temelju Zakona o upravljanju državnom imovinom, postala vlasnikom rezerviranih dionica i poslovnih udjela HFP-a, pa je Agencija u svim neokončanim upravnim postupcima ukidanja rezervacije, pozivala Republiku Hrvatsku koju su zastupali općinska državna odvjetništva, na sudjelovanje u svojstvu stranke, a sve u smislu članka 30 stavka 4. Zakona o državnom odvjetništvu (»Narodne novine« 76/09., 153/09., 116/10., 145/10., 57/11. i 130/11.). Problem će se riješiti izmjenom Zakona o upravljanju državnom imovinom na način da se u Zakon unese odredba kojom bi kao jedna od javnih ovlasti Agencije bila propisana nadležnost da u upravnom postupku rješava ukidanje zabrane raspolaganja dionicama i poslovnim udjelima koja su određena pravomoćnim rješenjima kojima se društvima daje suglasnost na namjeravanu pretvorbu, odnosno rješenjima kojima se nekretnine unose u temeljni kapital u postupku privatizacije; odnosno da će se zakonom odrediti vlasničkopravni status imovine uključene u društveni kapital po knjigovodstvenoj vrijednosti, na koji način će se stvoriti normativni okvir za ukidanje svih rezervacija dionica i poslovnih udjela, osim onih izdanih u protuvrijednosti nekretnina u odnosu na koje su podneseni zahtjevi prijašnjih vlasnika sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. 4. ANALIZA STANJA UPRAVLJANJA I RASPOLAGANJA NEKRETNINAMA U VLASNIŠTVU REPUBLIKE HRVATSKE Nekretnine koje Republika Hrvatska ima u svojem vlasništvu do sada nikad nisu u cijelosti popisane, podaci o njima nisu objavljeni, niti su izvršene projekcije i procjene njihove uporabne, odnosno gospodarske vrijednosti. Čak ni poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, građevinska zemljišta, zgrade, stanovi, ceste, javna vodna dobra i drugo do danas nisu cjelovito evidentirana, sistematizirana niti procijenjena. Upravljanje i raspolaganje nekretninama u Republici Hrvatskoj je disperzirano i preneseno na niz subjekata. Vlasničke ovlasti, osim Vlade Republike Hrvatske te ranije Povjerenstva za upravljanje državnom imovinom Vlade Republike Hrvatske i Središnjega državnog ureda za upravljanje državnom imovinom prije, a sada Agencija i Državni ured, vrše, bilo na temelju posebne odluke Vlade Republike Hrvatske ili na temelju zakona i/ili podzakonskog akta, razna trgovačka društva, ministarstva, pa i agencije i DORH, sukladno zakonom danim ovlastima. Navedena rascjepkanost ovlaštenja u upravljanju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske dovodi u pitanje učinkovitost upravljanja i raspolaganja jer često dolazi do preklapanja ovlasti u odlučivanju, a postoji i značajna neusklađenost i nepreciznost pojedinih odredbi u propisima. U pogledu nekretnina koje nisu bile uređene posebnim propisima, ocjena je da postoji podnormiranost, s time da kriteriji za raspolaganje tim nekretninama nisu propisani i jasno određeni, što izravno otvara prostor netransparentnom i arbitrarnom postupanju. U uvjetima nakon obavljene privatizacije većine trgovačkih društava, nekretnine su se našle na udaru privatizacijskih interesa i pokušaja nezakonitoga bogaćenja pojedinaca. Uz nepostojanje Strategije upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, nije postojao niti jedinstveni plan raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Dosadašnja raspolaganja odnosila su se uglavnom na postupanje po zahtjevima zainteresiranih osoba (fizičkih ili pravnih) za kupnjom, zakupom, najmom, darovanjem te razvrgnućem suvlasničke zajednice nekretnina. Takvom stanju je doprinijelo nepostojanje jedinstvenog registra nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, te nesređenost i neusklađenost katastra i zemljišnih knjiga. 4.1. Postojeći oblici nekretnina Pod postojećim oblicima nekretnina, u smislu Strategije, razumijeva se: 1. Poljoprivredno zemljište, 2. Turističko zemljište, 3. Pomorsko dobro, luke i marine, epikontinentalni pojas, 4. Šume, šumska zemljišta i objekti kojima upravljaju ministarstvo nadležno za poljoprivredu i Hrvatske šume, 5. Vode, javna vodna dobra i vodne građevine 6. Ležišta nafte, prirodnoga plina i mineralne sirovine, 7. Ceste, autoceste, željezničke pruge i mostovi zajedno s pripadajućim zemljištem, 8. Stanovi u vlasništvu RH, 9. Poslovni prostori u vlasništvu RH, 10. Imovina koja je imala vojnu namjenu 11. Imovina koja ima vojnu namjenu (zajedno s vojnim objektima uređenja) 12. Imovina u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na koju sindikati zahtijevaju prijenos prava vlasništva, 13. Imovina u vlasništvu nekadašnjih privrednih subjekata iz bivše SFRJ (koja je predmet sukcesije), 14. Nekretnine koje nisu procijenjene u temeljnom kapitalu u postupku pretvorbe i nekretnine za koje je u tijeku postupak utvrđenja prava vlasništva sukladno članku 77. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine 15. Zgrade Hrvatskog sabora, HNB-a, Vlade RH, ministarstava i ureda (koji su u vlasništvu RH), sudova (Ustavni, Vrhovni, upravni, trgovački, prekršajni, Visoki trgovački, županijski i općinski), policije, carine (ako su vlasništvo RH), 16. Rezidencijalne nekretnine, veleposlanstva i konzularna predstavništva (koja su u vlasništvu RH), 17. Nekretnine koje se nalaze pod zaštitom (a nisu u privatnom vlasništvu ili vlasništvu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave), arheološka nalazišta, muzeji, kulturno dobro, 18. Sportski objekti, ako su vlasništvo RH, 19. Imovina dana na korištenje nekadašnjim društveno političkim organizacijama, a koja na temelju Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva iz 1997. godine pripada RH, 20. Neizgrađeno građevinsko zemljište, 21. Nekretnine u vlasništvu trgovačkih društava koja su vlasništvo Republike Hrvatske, 22. Nekretnine na kojima se grade uređaji za eksploataciju obnovljivih izvora energije, 23. Imovina na lučkom području luka i pristaništa unutarnjih voda. 4.2. Upravljanje nekretninama po posebnim propisima Uredba o raspolaganju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske Tom se Uredbom propisuje način raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, određivanje početne i tržišne cijene, sklapanje ugovora i izvršavanje ugovornih obveza, razvrgnuće suvlasništva na nekretninama u suvlasništvu Republike Hrvatske i drugih osoba, te kupnja nekretnina za korist Republike Hrvatske, a kojima upravlja Agencija. Oblici raspolaganja po toj Uredbi su: • prodaja nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske; • razvrgnuće suvlasničke zajednice na nekretninama u suvlasništvu Republike Hrvatske i drugih osoba; • zamjena nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske s nekretninama u vlasništvu drugih osoba; • kupnja nekretnina za korist Republike Hrvatske. Uredba o osnivanju prava građenja i prava služnosti na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske Uredba uređuje osnivanje prava građenja na građevinskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu građenja komercijalnih, smještajnih, infrastrukturnih i drugih građevina, za koje se propisima koji uređuju prostorno uređenje formira građevna čestica, i to kada je to određeno Strategijom upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Osnivanje prava građenja vrši se javnim prikupljanjem ponuda, kad se ono osniva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske za komercijalne i smještajne građevine, odnosno bez javnog prikupljanja ponuda, po tržišnoj vrijednosti, sukladno odredbi Zakona o upravljanju državnom imovinom kojom je ta mogućnost uređena i to isključivo u korist osoba određenih Zakonom, a u slučaju kad se pravo građenja osniva u svrhu građenja infrastrukturnih i drugih građevina od gospodarskog i socijalnog značaja za koje se propisima koji uređuju prostorno uređenje formira građevna čestica, osim komercijalnih i smještajnih građevina. Također, regulirano je osnivanje prava služnosti na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u skladu s dokumentima prostornog uređenja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, posebnim propisima i lokacijskom dozvolom, osim ako je zakonom kojim se uređuje prostorno uređenje i gradnja drukčije određeno. Osnivanje prava služnosti provodi se izravnim pregovorima. Valja naglasiti da je taj način raspolaganja nekretninama pogodan jer se nekretnina tržišno »aktivira«, a s druge strane ne prelazi u vlasništvo investitora već nakon određenog vremena nekretnine izgrađene na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske postaju vlasništvo Republike Hrvatske. Uredba o darovanju nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske Propisano je da se nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske mogu darovati jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave (općine, gradovi i županije) i ustanovama čiji je osnivač Republika Hrvatska, odnosno jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, i to u svrhu ostvarenja projekata koji su od osobitog značenja za gospodarski razvoj (poduzetničke zone i slični projekti), ostvarenja projekata koji su od općega javnog ili socijalnog interesa, poput izgradnje škola, dječjih vrtića, bolnica, domova zdravlja, groblja i drugih sličnih projekata, te izvršenja obveza Republike Hrvatske. Od 2004. do 2011. godine HFP je dodijelio nekretnine u svrhu izgradnje poduzetničkih zona u vrijednosti 171 i pol milijuna kuna. Od 1997. do 2011. godine HFP je dodijelio u vlasništvo gotovo milijun četvronih metara nekretnina vrijednosti 89 milijuna kuna. Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom od 2009. do 2011. godine predao je jedinicama lokalne i regionalne samouprave vojnih nekretnina u vrijednosti 560 milijuna kuna. Vlada Republike Hrvatske je od 2004. do 2011. godine u svrhu projekata uspostave novih poduzetničkih zona darovala nekretnine u vrijednosti milijardu kuna i 27 milijuna četvornih metara površine. Vlada Republike Hrvatske je od 2004. do 2008. godine, u svrhu projekata realizacije višegodišnjih nasada darovala nekretnine od ukupno 40 milijuna četvornih metara površine. Vlada Republike Hrvatske je od 2004. do 2011. godine, u svrhu potpore svekolikom razvoju lokalne i područne samouprave (model darovanja) darovala nekretnine u vrijednosti 347 milijuna kuna i 4 milijuna četvornih metara površine. Vlada Republike Hrvatske je od 2004. do 2011. godine, u svrhu potpore svekolikom razvoju lokalne i područne samouprave (model prava građenja), darovala nekretnina u vrijednosti 9 milijuna kuna (3 milijuna četvornih metara površine). Agencija je od 2011. do 2012. darovala 22 nekretnine u vrijednosti 92 milijuna kuna (970 tisuća četvornih metara površine). Zakon o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina Cilj je osiguravanje pretpostavki za učinkovitije provođenje projekata vezano za izgradnju infrastrukturnih građevina od interesa za Republiku Hrvatsku i u interesu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, radi uspješnijeg sudjelovanja u kohezijskoj politici Europske unije i u korištenju sredstava iz fondova Europske unije. Zakon također uređuje rješavanje imovinsko-pravnih odnosa i oslobođenje od plaćanja naknada za stjecanje prava vlasništva, prava služnosti i prava građenja na 26 zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i vlasništvu jedinica lokalne, odnosno jedinica područne (regionalne) samouprave. Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora Zakon uređuju zasnivanje i prestanak zakupa poslovnoga prostora te međusobna prava i obveze zakupodavca i zakupnika, kao i kupoprodaju poslovnoga prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, županije, Grada Zagreba, grada ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave sadašnjem zakupniku, odnosno sadašnjem korisniku. Odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske Odlukom su utvrđeni uvjeti i način prodaje stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravljaju Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Agencija za upravljanje državnom imovinom i druga državna tijela, a koji nisu predmet prodaje po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Zakonu o nadstojničkim stanovima, Zakonu o područjima posebne državne skrbi, Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i Zakonu o društveno poticanoj stanogradnji. Predmet prodaje prema toj Odluci su stanovi u vlasništvu Republike Hrvatske koje, na temelju ugovora o najmu ili drugih akata, koriste najmoprimci i članovi njihove uže obitelji. Odredbe te Odluke ne odnose se na stanove u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane. Također, na temelju Odluke ne prodaju se stanovi namijenjeni za službene potrebe, za nužni smještaj, oni koji se nalaze u zgradama izgrađenim na pomorskom ili javnom ili općem dobru, stanovi u poslovnim i vojnim zgradama, stanovi koji se nalaze u zgradama koje su kulturno dobro za koje je iskazan interes ovlaštenika prava prvokupa, sukladno odredbama važećih propisa, te stanovi u vezi s kojima je u tijeku sudski postupak, do pravomoćnoga okončanja postupka. Provedba predmetne Odluke u praksi se pokazala otežanom u dijelu prodaje stanova koji se nalaze u zgradama starijim od 50 i više godina, gdje je zbog formule koja se primjenjuje, a koja između ostalog uključuje i koeficijent amortizacije, izračun cijene stana izuzetno nizak i postoji velika diskrepancija u odnosu na tržišnu cijenu takvih stanova. Odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane Tom se Odlukom ovlašćuje Ministarstvo obrane za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja, a koji nisu predmet prodaje po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, po Odluci o stavljanju izvan snage odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravljaju Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo pravosuđa, te Odluke o zamjeni nekretnina. Na temelju te Odluke ne prodaju se stanovi koji su utvrđeni kao službeni stanovi, stanovi u objektima koji su kulturno dobro, stanovi u vojnim objektima, u objektima u zaštićenim dijelovima prirode, te stanovi u vezi s kojima je u tijeku sudski postupak, do pravomoćnog okončanja postupka. Pravo na kupnju stana iz točke I. te Odluke imaju hrvatski branitelji, djelatni i umirovljeni pripadnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova i obitelji umrlih pripadnika Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, državni službenici i namještenici te umirovljeni državni službenici i namještenici, te ostali korisnici. Zakon o područjima posebne državne skrbi Odredbama tog Zakona propisuje se da će Republika Hrvatska poticati povratak, ostanak i naseljavanje stanovništva na područjima posebne državne skrbi stambenim zbrinjavanjem na jedan od sljedećih načina: 1. davanjem u najam obiteljske kuće ili stana u vlasništvu Republike Hrvatske, 2. davanjem u najam oštećene obiteljske kuće u vlasništvu Republike Hrvatske i dodjelom građevnog materijala, 3. darovanjem građevinskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i građevnog materijala za izgradnju obiteljske kuće, ili 4. darovanjem građevnog materijala za popravak, obnovu i nadogradnju obiteljske kuće ili stana, odnosno izgradnju obiteljske kuće na građevinskom zemljištu u vlasništvu podnositelja zahtjeva te 5. darovanjem građevinskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i građevnog materijala za izgradnju stambene jedinice u višestambenom objektu, 6. darovanjem obiteljske kuće ili stana u vlasništvu Republike Hrvatske. Uredba o uvjetima za kupnju obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu na područjima posebne državne skrbi Tom se Uredbom utvrđuju uvjeti pod kojima najmoprimac nakon 10 godina neprekidnog prebivanja u obiteljskoj kući ili stanu u vlasništvu Republike Hrvatske na područjima posebne državne skrbi može kupiti tu kuću ili stan. Odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske na području hrvatskog Podunavlja »Narodne novine« 56/11. i 149/11.) Tom se Odlukom uređuju uvjeti i način prodaje stanova u vlasništvu Republike Hrvatske koji se nalaze u gradovima i općinama na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije, razvrstanim u I. skupinu područja posebne državne skrbi prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi (hrvatsko Podunavlje). Zakon o poljoprivrednom zemljištu Zakonom su utvrđeni uvjeti i način raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u skladu s definicijom poljoprivrednog zemljišta određenom tim Zakonom. Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovoga Zakona smatraju se poljoprivredne površine: oranice, vrtovi, livade, pašnjaci, voćnjaci, maslinici, vinogradi, ribnjaci, trstici i močvare kao i drugo zemljište koje se uz gospodarski opravdane troškove može privesti poljoprivrednoj proizvodnji. Zakon o šumama Zakonom se uređuje uzgoj, zaštita, korištenje i raspolaganje šumom i šumskim zemljištima kao prirodnim bogatstvom, a s ciljem održavanja biološke raznolikosti te osiguranja gospodarenja na načelima gospodarske održivosti, socijalne odgovornosti i ekološke prihvatljivosti. Šume i šumska zemljišta dobra su od interesa za Republiku Hrvatsku te imaju njezinu osobitu zaštitu. Uredba o postupku i mjerilima za osnivanje služnosti u šumi ili na šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu izgradnje vodovoda, kanalizacije, plinovoda, električnih vodova (»Narodne novine« 108/06.) Postupak za osnivanje služnosti u šumi ili na šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske radi izgradnje vodovoda, kanalizacije, plinovoda, električnih vodova i sl., pokreće se podnošenjem zahtjeva Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Uredba o postupku i mjerilima za osnivanje služnosti u šumi ili na šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske radi podizanja višegodišnjih nasada (»Narodne novine« 121/08.) Služnost radi podizanja višegodišnjih nasada može se osnovati na neobraslom šumskom zemljištu i zemljištu obraslom početnim ili degradacijskim razvojnim stadijima šumskih sastojina (makija, grizi, šikare, šibljaci i dr.). Osnivanje služnosti radi podizanja višegodišnjih nasada ne može se osnovati na nekretnini koja se prema dokumentima prostornog uređenja nalazi u građevinskom području. Uredba o načinu i kriterijima za davanje u zakup šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (»Narodne novine« 108/06. i 73/09.) Predmet zakupa je šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, koje nije privedeno namjeni, koja je određena šumskogospodarskim planovima. Pojedina šumska zemljišta mogu se davati u zakup do privođenja namjeni koja je određena šumskogospodarskim planovima. Uredba o postupku i mjerilima za osnivanje prava služnosti na šumi i/ili šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu eksploatacije mineralnih sirovina (»Narodne novine« 133/07. i 9/11.) Površina za koju se traži osnivanje prava služnosti za šumu ne može biti veća od 3 ha, a za neobraslo i neplodno šumsko zemljište ne može biti veća od 20 ha. Odluku o osnivanju prava služnosti radi eksploatacije mineralnih sirovina zaključuje tijelo nadležno za raspolaganje imovinom Republike Hrvatske. Zakon o vodama Zakonom se uređuje pravni status voda, vodnoga dobra i vodnih građevina, upravljanje kakvoćom i količinom voda, zaštita od štetnoga djelovanja voda, detaljna melioracijska odvodnja i navodnjavanje, djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje, posebne djelatnosti za potrebe upravljanja vodama, institucionalni ustroj obavljanja tih djelatnosti i druga pitanja vezana za vode i vodno dobro. Zakon o cestama Uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta. Javne ceste su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske koje se ne mogu otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske niti se na njima mogu stjecati stvarna prava, osim u slučajevima određenima Zakonom o cestama. Zakon o željeznici Između ostalog, taj Zakon propisuje da je željeznička infrastruktura javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, koji mogu koristiti svi zainteresirani željeznički prijevoznici, pod jednakim uvjetima, na način propisan Zakonom. Isto tako Zakonom o željeznici uređuje se i pitanje koncesija za izgradnju nove željezničke infrastrukture i upravljanje postojećom željezničkom infrastrukturom. Koncesija za upravljanje na dijelu postojeće željezničke infrastrukture daje se na prijedlog nadležnog ministarstva, kada je ta koncesija gospodarski opravdana. Koncesija za izgradnju nove željezničke infrastrukture daje se na rok do 50 godina, a za upravljanje na dijelu postojeće željezničke infrastrukture na rok do 20 godina. Zakon o javno-privatnom partnerstvu (»Narodne novine« 78/12.) Taj Zakon propisuje postupak predlaganja i odobravanja prijedloga projekata javno-privatnog partnerstva, te sadržaj ugovora o javno-privatnom partnerstvu. U smislu Zakona javno-privatno partnerstvo dugoročan je ugovorni odnos između javnog i privatnog partnera predmet koji je izgradnja i/ili rekonstrukcija i održavanje javne građevine u svrhu pružanja javnih usluga iz okvira nadležnosti javnog partnera. Privatni partner od javnog partnera preuzima obvezu i rizike uz financiranje i proces gradnje. Javno tijelo može dopustiti i obavljanje komercijalne djelatnosti s ciljem naplate prihoda ako je tako ugovoreno. U svrhu provedbe projekta javno-privatnog partnerstva osniva se zajedničko trgovačko društvo, te javni partner prenosi na privatnog partnera pravo građenja ili mu daje koncesiju. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama »Narodne novine« 158/03., 100/04., 141/06., 38/09. Tim se Zakonom uređuje pravni status pomorskog dobra, utvrđivanje njegovih granica, upravljanje i zaštita pomorskog dobra, upotreba i korištenje, razvrstaj morskih luka, lučko područje, osnivanje lučkih uprava, lučke djelatnosti i njihovo obavljanje, gradnja i korištenje lučke nadgradnje i podgradnje, te bitna pitanja o redu u morskim lukama. Odluka o objavljivanju pravila o udjelu potpora kod prodaje zemljišta i zgrada od strane tijela javne vlasti (»Narodne novine« 106/08.) Pravila o prodaji javnih zemljišta i zgrada od strane tijela javne vlasti sadržana su u Priopćenju Komisije u vezi s udjelom potpora kod prodaje zemljišta i zgrada od strane tijela javne vlasti. (SL C 209, 10. 7. 1997, str. 3. – 5.). Odluka propisuje načela postupanja u primjerima prodaje kroz postupak bezuvjetne ponude, prodaju bez postupka bezuvjetne ponude, obavješćivanje Komisije i žalbeni postupak. Odluka o davanju ovlasti Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama za raspolaganjem nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske Agencija je ovlaštena kupovati nekretnine za potrebe Republike Hrvatske ili zamjenjivati nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske s nekretninama u vlasništvu drugih osoba, a sve za potrebe stambenog zbrinjavanja izbjeglica – bivših nositelja stanarskog prava, te za druge potrebe stambenog zbrinjavanja, a na temelju potreba koje utvrđuje Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Zakon o plovidbi i lukama unutarnjih voda (»Narodne novine« 109/07. i 132/07.) Navedenim Zakonom uređuje se lučko područje na unutarnjim vodama, da su njime osnovane lučke uprave unutarnjih voda, određene su lučke djelatnosti, način na koji se obavljaju, određeno je održavanje postojećih i izgradnja novih lučkih građevina kao i sva ostala bitna pitanja u svezi s lukama i pristaništima na unutarnjim vodama. 4.3. Nekretnine i lokalna i područna (regionalna) samouprava U odnosu na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave postupalo se uglavnom prema njihovim zahtjevima te su im nekretnine darovane u svrhu izgradnje infrastrukturnih objekata, odnosno drugih objekata kojima se podizao obrazovni, kulturni ili drugi standard. Pri tome su temelj bili i još uvijek jesu, Uredba o darovanju nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske i Zakon o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina. Više od 40 milijuna četvornih metara zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske dodijeljeno je za izgradnju poslovnih zona, a samo manji dio je u funkciji. Unatoč tome, i dalje postoji veliki pritisak za dodjelu. Ključan element uspješne aktivacije imovine su kvalitetni projekti i donošenje prostornih planova od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Do sada su nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske često zapostavljane u prostornim planovima, a parcijalni interesi dominirali su u donošenju prostornih planova. Posljedica toga je da su u mnogim planovima male i za investicije neadekvatne parcele građevinskog zemljišta što onemogućava veće investiranje. Ubuduće je potrebno okrupnjivati čestice u vlasništvu Republike Hrvatske i lokalne i područne (regionalne) samouprave. Međutim, ako neka jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i dostavi poziv za dostavu zahtjeva (podaci, planske smjernice i propisani dokumenti) u fazi prethodne rasprave, odnosno javne rasprave za izradu dokumenata prostornog uređenja, Republika Hrvatska putem nadležnih tijela nije u mogućnosti aktivno se u nju uključiti. Razlog nemogućnosti iznošenja prigovora, prijedloga i planskih smjernica prilikom javnih rasprava za izradu dokumenata prostornoga uređenja treba tražiti u činjenici što nadležna tijela Republike Hrvatske ne raspolažu podacima o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske koje se nalaze unutar obuhvata dokumenata prostornoga uređenja čije se donošenje predlaže. Naime Registar nekretnina Republike Hrvatske nije funkcionalno uspostavljen. Osim navedenoga, za sudjelovanje u predmetnim postupcima potrebno je imati i saznanja o obuhvatu, statusu i namjeni nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na važeće dokumente prostornoga uređenja, što u pravilu nije slučaj. Pri tome treba naglasiti da određene jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave (uglavnom s područja Istarske županije) svjesne navedene situacije, već pri dostavi odluka, odnosno poziva, dostavljaju i podatke o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske unutar obuhvata dokumenata prostornoga uređenja čije se donošenje predlaže, kao i podatke o obuhvatu, statusu i namjeni istih u odnosu na važeće dokumente prostornog uređenja. Budući da to nije zakonska obveza jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, spoznaje o planiranim prenamjenama nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na razini države, u pravilu, ovise o dobroj volji nositelja izrade dokumenata prostornoga uređenja ili pravodobnoj reakciji zainteresiranih pravnih subjekata. U odnosu na ostale zahtjeve jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave postoje zahtjevi koji se odnose na neprocijenjenu imovinu u obliku stanova koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskoga prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Udruga gradova je u odnosu na odredbu članka 49. stavka 2 Zakona o upravljanju državnom imovinom podnijela Ustavnom sudu Republike Hrvatske ocjenu ustavnosti, zato što smatraju da su ti stanovi postali vlasništvo jedinica lokalne samouprave. Nadalje zahtjevi postoje i u odnosu na poslovne prostore i građevinska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske za koje jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave smatraju da bi njima mogle kvalitetnije upravljati. Treba istaknuti da su u proteklom razdoblju vršena značajna darovanja u korist jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, bez provedbe stvarnog nadzora, a osobito radi utvrđivanja jesu li predmetne nekretnine uopće stavljene u funkciju i je li funkcija u skladu sa svrhom darovanja. Najveći problem pritom su darovanja u svrhu osnivanja zona malog gospodarstva gdje nerijetko nekretnine koje su darovane u tu svrhu nisu stavljene u funkciju, već su nakon prijenosa prava vlasništva s Republike Hrvatske na jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ostale zapuštene ili se njima dalje raspolagalo, a dobiveni se novac iskoristio za druge svrhe. 4.4. Stanovi i poslovni prostori u vlasništvu Republike Hrvatske Važan dio portfelja nekretnina su i stanovi i poslovni prostori u vlasništvu Republike Hrvatske. U portfelju stanova i poslovnih prostora dio njih nije iskorišten, stoga Strategijom i Planom upravljanja i raspolaganja državnom imovinom treba predvidjeti i povećanje postotka iskorištenosti stanova i poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske. Tim aktivnostima ključno je postići maksimalnu racionalnost i kontrolu troškova s jedne strane, a s druge strane pomnim planiranjem tekućega održavanja i investicija od strane korisnika, postići dugoročno zadržavanje vrijednosti nekretnina. Navedeno stanje potvrdio je i Državni ured za reviziju koji je u listopadu 2011. godine objavio reviziju učinkovitosti upravljanja poslovnim prostorima u vlasništvu Republike Hrvatske. Podaci prikupljeni u postupku revizije ukazuju na nedovoljnu kvalitetu i neujednačenost evidencija proračunskih korisnika. Revizijom je obuhvaćeno 16 ministarstava, od kojih su u osam utvrđene nepravilnosti koje se odnose na evidentiranje imovine. Revizijom je utvrđeno i da u određenom broju slučajeva zakupoprimci nisu plaćali zakupninu u ugovorenim rokovima te da su ministarstva u poslovnim knjigama iskazala vrijednosno značajna potraživanja od zakupnina. Također je utvrđeno da u određenim slučajevima ministarstva nisu pravodobno poduzimala mjere za naplatu potraživanja, kao i da za uzimanje poslovnog prostora u zakup nisu određeni kriteriji, ne postoje propisane procedure, a ugovorene zakupnine po četvornom metru značajno se razlikuju i u slučajevima kada se poslovni prostori koji su u zakupu nalaze na istim lokacijama. Na temelju odredbe članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine Republika Hrvatska je postala vlasnik nekretnina na temelju pravomoćnih upravnih rješenja, a između ostalog i nekretnina – poslovnih prostora koje u ovom trenutku koristi oko 940 zakupaca (korisnika). Zakupci su svoj zakupnički odnos prije regulirali ugovorom s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, a sukladno odredbi članka 78. Zakona, u svrhu daljnje regulacije, trebali su biti doneseni posebni propisi koji do danas nisu doneseni. Sukladno Zakonu o upravljanju državnom imovinom Agencija upravlja i navedenim poslovnim prostorima. Zbog niza okolnosti te zbog nepostojanja posebnih propisa, do danas nije reguliran zakup između navedenih zakupaca i Republike Hrvatske, a veliki dio zakupaca prestao je plaćati zakupninu koju su prije plaćali jedinicama lokalne uprave i samouprave s kojima su zaključili ugovore o zakupu. Zakupcima nisu ponuđeni novi ugovori niti je zatraženo njihovo iseljavanje kao što nije niti raspisan natječaj za zakupe tih poslovnih prostora. Nadležna državna odvjetništva vode niz parničnih postupaka zbog iseljenja, odnosno naplate potraživanja na temelju korištenja predmetnih poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske posebice jer je velik broj tih prostora na atraktivnim lokacijama, dan u podzakup trećim osobama, a od strane zakupnika. Sve navedeno otežava brzo i učinkovito rješavanje problema tih zakupa, te dovodi do značajnog gubitka prihoda. Rješenje navedenog problema je da se svim postojećim korisnicima, »starim zakupcima«, ponudi sklapanje novih ugovora o zakupu, uz tržišne uvjete. Republika Hrvatska, u cilju postizanja ukupnih ušteda na energiji, dužna je ispuniti obveze prema Direktivi Europske unije o energetskoj učinkovitosti u odnosu na energetsku obnovu zgrada koje su u državnom vlasništvu i to u iznosu od 3% godišnje od ukupne podne grijane i/ili hlađene površine zgrada uzimajući u obzir zgrade koje imaju ukupnu korisnu podnu površinu preko 500 m2, a od 9. srpnja 2015. uzimajući u obzir zgrade koje imaju ukupnu korisnu podnu površinu preko 250 m2. Republika Hrvatska dužna je ispuniti obveze prema Direktivi Europske unije o energetskom svojstvu zgrada, vezano za izdavanje i javno izlaganje energetskog certifikata kada se radi o zgradama koje imaju javnu namjenu. RH će svojim primjerom nastojati provoditi mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti dane u energetskim certifikatima zgrada. U slučaju prodaje, iznajmljivanja, davanja u zakup ili leasing zgrada u državnom vlasništvu sukladno odredbi Direktive izradit će se energetski certifikat zgrade. RH će ispuniti obveze gradnje novih zgrada ili kupnje zgrada koje će biti propisanog energetskog standarda. Nakon 31. prosinca 2020. godine sve nove zgrade koje će se graditi u državnom vlasništvu bit će gotovo nula energetske, a zgrade koje podliježu većim rekonstrukcijama dostići će propisani energetski standard ukoliko je to izvedivo i ekonomski opravdano. 4.5. Rezidencijalni objekti i diplomatsko – konzularna predstavništva Republika Hrvatska posljednjih je godina bitno smanjila broj rezidencijalnih objekata. Odlukom Vlade Republike Hrvatske o korištenju rezidencijalnih objekata u vlasništvu Republike Hrvatske (26. srpnja 2012. godine) definirani su kriteriji za korištenje objekata i slično od strane tijela državne uprave, dužnosnika i gostiju. Iako je u posljednjim godinama smanjen broj takvih objekata, i dalje postoji mogućnost njihove djelomične komercijalizacije i stavljanja u funkciju ekonomskog rasta na način da se dio objekata učini dostupnim turistima to jest tržištu, a da se to ne kosi sa sigurnosnim procedurama koje se provode kod takvih objekata. Isto tako će se racionalno odrediti potrebe za objektima koji bi se koristili u protokolarne svrhe, te provesti i značajne investicijske zahvate, kategorizaciju objekata i ekipiranje osoblja objekata. Omogućit će se i ustupanje objekata na privremeno upravljanje drugim društvima (iz sektora turističke djelatnosti) uz odgovarajuću naknadu. Na taj bi se način određeni dio rezidencijalnih objekata tržišno aktivirao, uložilo bi se u njihovo održavanje i podiglo njihovu vrijednost, a istodobno bi ti objekti ostali u vlasništvu Republike Hrvatske. 4.6. Trajno i privremeno oduzeta imovina ostvarena kaznenim djelom i prekršajem Upravljanje oduzetom imovinom regulirano je Zakonom o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (»Narodne novine« 145/10.). Oduzetom imovinom trenutačno upravlja Agencija. Tri su ključna cilja u upravljanju tom imovinom: • u razdoblju prije pravomoćnosti presude, osigurati čuvanje nekretnina i pokretnina kojima se neće degradirati vrijednost privremeno oduzete imovine, • po pravomoćnosti presude postići maksimalnu cijenu pri prodaji oduzete imovine da bi se u što većoj mjeri namirili oštećeni, • ostvariti transparentne i brze načine prodaje takve imovine. Oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem uređeno je u važećem hrvatskom zakonodavstvu još i Kaznenim zakonom (»Narodne novine« 125/11. i 79/12.), Zakonom o kaznenom postupku (»Narodne novine« 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst i 143/12.), Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (»Narodne novine« 76/09. i 116/10., 57/11. i 136/12.), Prekršajnim zakonom (»Narodne novine« 102/07. i 39/13.) te Zakonom o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela (»Narodne novine« 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.). Navedena imovina postaje vlasništvo Republike Hrvatske nakon pravomoćnosti presude u kaznenom, odnosno prekršajnom postupku, a kojom presudom je određeno oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom, odnosno prekršajem. Međutim, ni jedan od citiranih zakona detaljno ne propisuje postupanje i eventualnu mogućnost korištenja privremeno oduzetih nekretnina, odnosno pokretnina čije čuvanje iziskuje velike troškove u vidu izdataka za pohranu, čuvanje, osiguranje i sl, već se eventualno upravljanje tim oblikom imovine temelji na različitim tumačenja zakonskih propisa. 4.7. Građevinsko i poljoprivredno zemljište Velik udio u portfelju nekretnina čini građevinsko zemljište koje predstavlja veliki potencijal za privlačenje investicija i ostvarivanje ekonomskog rasta cijele države. Značajan dio portfelja (oko 1.200.000 čestica) već je uknjižen na Republiku Hrvatsku, te je stoga ključna daljnja koordinacija Državnog odvjetništva i Državnog ureda s resornim ministarstvima, lokalnom upravom i investitorima da bi se portfelj što prije do kraja uknjižio kao vlasništvo Republike Hrvatske. Problematika oko poljoprivrednih zemljišta u Republici Hrvatskoj sastoji se od nesređenih imovinsko-pravnih odnosa, usitnjenosti, malih parcela i raspršenosti. To su glavni razlozi neučinkovitosti poljoprivredne proizvodnje. Na to se nadovezuje nemogućnost planskoga i sustavnoga planiranja i razvoja poljoprivrednoga gospodarstva. Program okrupnjavanja poljoprivrednoga zemljišta treba povećati prosječni poljoprivredni posjed u Hrvatskoj i površinu poljoprivrednoga zemljišta obiteljskih gospodarstava, te smanjiti broj parcela. Postupak komasacije predstavlja proces potpunog uređenja zemljišta u kojem se izrađuje novi katastarski operat, kao i zamjena, odnosno grupiranje zemljišta. Također u okviru komasacije obavlja se izgradnja prateće infrastrukture, melioracija i regulacija naselja. Potrebno je voditi računa o podnesenim zahtjevima za povrat odnosno naknadu oduzete imovine temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, jer Republika Hrvatska može raspolagati samo onim zemljištem za koje je pribavljena potvrda da nije podnesen zahtjev za povrat. 4.8. Stanje dokumentacije o nekretninama Katastar – Državna geodetska uprava ima relativno pouzdane i precizne podatke o broju i obliku katastarskih čestica na području cijele Republike Hrvatske. Zemljišne knjige – Nesređeno je stanje i neusklađenost s katastarskim stanjem jer je svega oko 5% usklađenih zemljišnoknjižnih i katastarskih čestica u onim općinama u kojima je proveden postupak obnove i osnivanja. No treba istaknuti i da se veliki postotak neusklađenosti odnosi na područja Republike Hrvatske poput planina (primjerice Velebit, Biokovo), nacionalnih parkova i sl. Potrebno je pojačati administrativne i financijske kapacitete za osnivanje svih zemljišnih knjiga u Republici Hrvatskoj s čijim se osnivanjem još nije krenulo. Državna riznica – Ne postoji jedinstveni registar nekretnina, njihova procjena vrijednosti pa tako i nisu unesene u državnu riznicu. Ministarstvo financija je izradilo obvezujuće Upute o priznavanju, mjerenju i evidentiranju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. Navedene Upute obuhvaćaju obveznike te primjene, njihovo tumačenje obuhvata imovine u vlasništvu Republike Hrvatske, potrebu usklađivanja knjigovodstvenog sa stvarnim stanjem imovine, načela iskazivanja vrijednosti imovine, postupak procjene vrijednosti imovine, te knjigovodstveno evidentiranje u računovodstvu proračuna. Prostorni planovi – Svi prostorni planovi su doneseni, međutim nedostatak nekih od njih je neusklađenost s infrastrukturnim, komunalnim ili gospodarskim potrebama. Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave prilikom donošenja istih, uglavnom obezvrjeđuju čestice u vlasništvu Republike Hrvatske stavljajući ih izvan područja pogodnog za neku razvojnu namjenu. Registri – U ovom trenutku postoji nekoliko vrsta registara koji obuhvaćaju određene oblike imovine u vlasništvu Republike Hrvatske, pa tako primjerice postoji: Središnji registar imovine u vlasništvu Republike Hrvatske (u izradi), Registar koncesija, Registar poljoprivrednog zemljišta, Registar kulturne baštine i sl. Međutim ne postoji jedinstveni registar koji bi svu tu imovinu obuhvatio na jednom mjestu čime bi svi podaci o pojedinom obliku imovine u vlasništvu Republike Hrvatske bili dostupni zainteresiranim osobama. Uređena evidencija nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske nesumnjivo se pokazala kao neophodna i temeljna pretpostavka, kako za ekonomično upravljanje nekretninama, koje građani od države očekuju i zahtijevaju, tako i za učinkovito djelovanje internoga tržišta nekretnina. U ovom su trenutku evidencije neučinkovite na način da njihove međusobne usporedbe u cijelosti nisu moguće, što uzrokuje pomanjkanje pouzdanih i vjerodostojnih podataka o cjelovitom opsegu nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga će se, u što je moguće kraćem roku, uspostaviti cjelovite i ažurne evidencije imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. 4.9. Povrat imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine uređuju se uvjeti i postupak naknade imovine koju je prijašnjim vlasnicima oduzela jugoslavenska komunistička vlast, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima osigurava se naknada u novcu ili vrijednosnim papirima (dionice ili udjeli i obveznice) ili druga odgovarajuća imovina ili naknada, a iznimno se imovina vraća u naravi. Na temelju toga Zakona prijašnjim vlasnicima, ako ne ostvaruju pravo na naturalni povrat, priznaje se pravo na naknadu za: • neizgrađeno građevinsko zemljište, • poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, • stambene i poslovne zgrade, odnosno idealni dijelovi takvih zgrada, te stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade, odnosno idealni dijelovi tih posebnih dijelova zajedno s pripadajućim zemljištem, • brodovi i brodice, • trgovačka društva, • pokretnine. Prilikom raspolaganja imovinom (nekretninama) u vlasništvu Republike Hrvatske, Agencija obavezno mora provjeriti, prije podnošenja prijedloga odluke o raspolaganju nekretninama nadležnim tijelima, kod nadležnih službi Ureda državne uprave prema mjestu gdje se imovina nalazi, jesu li podneseni zahtjevi za povrat predmetne imovine (nekretnine). Poseban problem postoji kod utvrđivanja jesu li za pojedinu nekretninu podneseni zahtjevi za povrat od strane ovlaštenika naknade s obzirom na to da tijela nadležna za provođenje tih postupaka ne vode potpune i istovrsne evidencije na temelju kojih bi mogle dostaviti istinite podatke. Naime neki od tih ureda državne uprave vode evidencije po podnositeljima zahtjeva, a time se ne može isključiti podnesen zahtjev od ovlaštenika naknade prvoga nasljednog reda, dok drugi evidentiraju zahtjeve po katastarskim česticama, te je neophodno izvršiti uvid u cjelokupan povijesni slijed promjena brojeva čestica. Zbog toga je neophodno da ministarstvo nadležno za upravu i ministarstvo nadležno za pravosuđe poduzmu inicijativu za ustanovljenje točnih registara ovlaštenika naknade koji su podnijeli zahtjeve za povrat imovine sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Navedenu evidenciju treba uspostaviti na način da se ista odnosi ne samo na ovlaštenike naknade već i na nekretnine za koje je podnesen zahtjev za povrat i to s povezanim starim i novim oznakama, kako bi se u svakom trenutku moglo na što pouzdaniji način provjeriti je li za neku nekretninu podnesen zahtjev za povrat odnosno naknadu oduzete imovine. Ministarstvo nadležno za pravosuđe trebalo bi izmijeniti i propise koji bi omogućili barem izradu evidencije o podnijetim zahtjevima za naturalni povrat, ako već nije moguće nakon toliko godina izraditi cjelovitu evidenciju podnijetih zahtjeva. Naime, problem evidencije zahtjeva za naknadu kod Ureda državne uprave posljedica je činjenice što postojeći Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nije propisao prvostupanjskim tijelima obvezu vođenja službene evidencije podnijetih zahtjeva. Zbog toga kod Ureda državne uprave postoje samo interne evidencije o podnijetim zahtjevima za naknadu, a svaki od njih kada se očituje Agenciji ograđuje se na način da navodi kako njihovo očitovanje ne predstavlja javnu ispravu jer isto nije nastalo na temelju evidencije koja je zakonom propisana i naložena, nego da je nastalo na temelju njihove interne evidencije podnijetih zahtjeva i da zbog toga ne garantiraju za njihovu točnost. U članku 52. toga Zakona propisane su iznimke od vraćanja nacionalizirane, konfiscirane ili na drugi način oduzete imovine. Prijašnjem vlasniku ne vraća se imovina u vlasništvo ili posjed na kojoj su na temelju valjane pravne osnove treće osobe stekle pravo vlasništva te im je ona prenesena u posjed, ako Zakonom nije drugačije propisano. Ta odredba, zbog sporosti rješavanja zahtjeva ovlaštenika na povrat, u biti nepostojanja potpunih evidencija o zahtjevima bivših vlasnika, omogućava raspolaganje tom imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, ako bivši vlasnik u zemljišnim knjigama nije stavio zabilježbu spora, ili zabranu raspolaganja, te kasnije eventualne sporove za poništenje pravnog posla države s trećima, te zadržavanje daljnjeg pravnog prometa raspolaganom nekretninom. Prijašnjem vlasniku ne vraća se u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital trgovačkoga društva, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji je kapital u postupku pretvorbe unesena ta imovina. Ako ostvarenje tog prava nije moguće zbog stečenih prava trećih, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva iz državnog portfelja li obveznicama Republike Hrvatske. 4.10. Neprocijenjene nekretnine u postupku pretvorbe i privatizacije Samo na onim nekretninama koje su procijenjene u postupku pretvorbe društvenih poduzeća, trgovačka društva nastala pretvorbom tih poduzeća mogla su steći pravo vlasništva na nekretninama (odnosno imovini). Čl. 14. Zakona o upravljanju državnom imovinom (ZUDI) koji je stupio na snagu 1.1.2011. godine, propisano je da Agencija u okviru svojih ovlasti utvrđuje procijenjenu i neprocijenjenu imovinu, dok je člankom 49. Zakona propisano što se smatra neprocijenjenim nekretninama (stanovi, poslovni prostori). Isto tako člankom 58. st. 4. navedenoga Zakona propisano je da sve nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. postaju vlasništvo Republike Hrvatske. ZUDI uređuje takvu imovinu, pa tako i nek