Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije NN 124/2014 (24.10.2014.), Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije HRVATSKI SABOR 2364 Na temelju članka

1. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici
2. listopada 2014., donio je STRATEGIJU OBRAZOVANJA, ZNANOSTI I TEHNOLOGIJE UVOD Hrvatska prepoznaje obrazovanje i znanost kao svoje razvojne prioritete koji joj jedini mogu donijeti dugoročnu društvenu stabilnost, ekonomski napredak i osiguranje kulturnog identiteta • jer je suočena s dinamičnim promjenama u društvu, gospodarstvu i kulturi, u globaliziranom svijetu u kojem nijedna država ne postoji kao izdvojena zajednica • jer je suočena s izazovima poput primjena novih tehnologija, zaštite okoliša i starenja stanovništva, a koje s uspjehom može rješavati samo uz pomoć znanosti • jer ima ograničene ljudske, materijalne i prirodne resurse kojima se mora koristiti na najbolji način • jer je suočena s ograničenim mogućnostima predviđanja dugoročnog razvoja te mora biti spremna na prilagodbe. Za postizanje razine visokorazvijenih zemalja Hrvatska mora biti otvoreno, mobilno i inovativno društvo. Obrazovanje i znanost od posebnog su javnog interesa. Obrazovanje je u Republici Hrvatskoj svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima, u skladu sa sposobnostima. Država preuzima odgovornost za razvoj i upravljanje obrazovnim sustavom u suradnji s privatnim sektorom. Nužnost izrade hrvatske Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije proizlazi iz dubokih promjena u kojima se nalazi hrvatsko društvo, a koje su posljedica promijenjena globalizirajućeg okružja, ali i unutarnjih društvenih, ekonomskih, kulturnih i demografskih promjena. Takve okolnosti zahtijevaju dugoročno promišljanje o mjestu obrazovanja i znanosti u društvu, a napose u stvaranju inovativnog društva i gospodarstva, prilagodljivog budućim izazovima koje je danas teško ili nemoguće predvidjeti. U modernim društvima kapital stvaralačkoga ljudskog znanja ima za razvoj zemlje prednost u odnosu na kapitale prirodnih dobara i rutinskog rada, pa čak i u odnosu na financijski kapital. Stoga se u takvim društvima znatno povećavaju ulaganja u znanje čija se važnost stavlja na prvo mjesto u projekcijama strateškog razvoja. Time se kao temelj obrazovanja nameće koncept cjeloživotnoga učenja koji potiče pojedinca iz bilo koje dobne skupine da uči, omogućuje mu stalan pristup obrazovanju i priznavanje različitih oblika učenja.[1] Cjeloživotno učenje, znanost i inovacije čine trokut znanja kojemu država pruža uvjete za djelotvorno funkcioniranje. Obrazovanje na svim razinama ispunjavat će trajnije svoju ulogu u trokutu znanja ako rezultati istraživanja i inovacija budu primjereno utjecali na obrazovne procese. Obrazovna okružja moraju biti unaprijeđena poticanjem stvaralačkog razmišljanja i inovativnog djelovanja. Obrazovanje će biti zasnovano na sljedećim načelima: opće osnovno obrazovanje bit će obvezno, bit će osigurana horizontalna i vertikalna prohodnost sustava, sve osobe – a napose one izložene marginalizaciji i isključenosti – bit će uključene u sustav obrazovanja koje će biti utemeljeno na znanstvenim spoznajama, poštovat će se ljudska prava i prava djece, svi djelatnici u sustavu bit će kompetentni i poštovat će profesionalnu etiku, odluke će se donositi na demokratski način uz sudjelovanje svih ključnih čimbenika, škole i nastavnici bit će samostalni u osmišljavanju svojeg rada, poštovat će se interkulturalizam i europska dimenzija obrazovanja. Dok se s jedne strane Hrvatska mora uključiti u strateško planiranje Europske unije iskazano nizom dokumenata poput: Obzor 2020., Inovacijska unija, Digitalna europska agenda, Mladost u pokretu, Europa s učinkovitim utroškom dobara, Industrijska politika za zeleni rast, Agenda za nove vještine i poslove i Europska platforma protiv siromaštva, s druge strane mora voditi računa o svojim specifičnim potrebama za realizaciju kojih je nužan i dulji rok. Zbog toga je ova Strategija zamišljena tako da predlaže mjere koje su usklađene s predviđenim strategijama Europske unije, ali i ciljeve čije se postizanje očekuje do
3. godine. S druge strane, ova se Strategija temelji i na nizu hrvatskih dokumenata i publikacija kojima se nastojalo urediti ili unaprijediti sustav obrazovanja i znanosti, primjerice: Hrvatska na pragu trećeg tisućljeća (2000.), Deklaracija o znanju (2002.), Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja (2004.), Obrazovanje za tehnološki ovisno društvo znanja (2007.), Hrvatsko školstvo – sadašnje stanje i vizija razvoja (2008.) Znanje – temelj konkurentnosti i razvoja (2011.). Osmišljavanje ovakve strategije moguće je samo, kako to pokazuju pozitivna iskustva nekih zemalja, ako se slijedi vizija dugoročnog razvoja. Ovaj strateški pristup, zasnovan na Smjernicama za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije (HAZU – MZOS 2012.), teži cjelovitom, fleksibilnom i učinkovitom sustavu odgoja i obrazovanja koji povezuje sve razine i vrste obrazovanja i istraživanja u harmoničnu i transparentnu cjelinu temeljenu na zajedničkim pozitivnim vrijednostima, načelima i ciljevima. Depopulacija i starenje stanovništva dva su ključna procesa koja obilježavaju demografsku sliku Hrvatske od
4. do danas. Projekcije do
5. ukazuju na demografsku tendenciju porasta starenja ukupnog stanovništva, ali i starenja stanovništva u radnoj dobi, kao i na znatno smanjenje broja djece učeničke dobi. Takve promjene u prirodnoj dinamici, migracijskoj bilanci i u dobnoj strukturi stanovništva znatno utječu na reprodukciju radne snage, što djeluje ograničavajuće na ukupan radni potencijal i produktivnost rada, odnosno na ukupan gospodarski razvoj Hrvatske. One imaju i ozbiljne društvene posljedice. Te promjene ujedno stvaraju nužnost preispitivanja mreže svih odgojno-obrazovnih ustanova, od vrtića i osnovnih škola do ustanova obrazovanja odraslih. S obzirom na to da su promjene u globaliziranom svijetu zahvaljujući i razvoju novih tehnologija brze i teško predvidive, Strategija mora omogućivati fleksibilnost i prilagodljivost sustava obrazovanja i istraživanja, ali jednako tako mora i sama biti podložna stalnom preispitivanju i periodičnim revizijama. Zbog toga ju je potrebno prihvatiti suglasjem svih zainteresiranih dionika, što zapravo znači od strane cjelokupnoga hrvatskog društva i svih vodećih političkih stranaka. Samo se tako može osigurati njezino kontinuirano i dosljedno provođenje u dugoročnom razdoblju. Ljudski i materijalni resursi kojima Hrvatska raspolaže ograničeni su i to se stanje neće moći brzo promijeniti. Zbog toga je nužno osmisliti postupne promjene na način da se iskoristi sve ono što je u sustavu obrazovanja i znanosti prepoznato kao dobro, a da se strateški potezi izvode tako da ne ugroze tu kvalitetnu osnovu i da se uloženim sredstvima i naporima postignu najbolji mogući rezultati. Strategija se zbog toga temelji na sljedećim načelima: donošenju odluka na temelju analize podataka; učinkovitosti sustava i poboljšanom financiranju; postupnosti i logičnom slijedu uvođenja promjena; sustavnom praćenju i vrednovanju rezultata provedenih mjera. Osnovno načelo na kojem se zasniva Strategija jest autonomija svih institucija u području obrazovanja i znanosti, kao i autonomija svih djelatnika. Da bi se to ostvarilo, potrebno je stvoriti preduvjete. Prvo, treba jasno dogovoriti ishode svakoga pojedinog segmenta obrazovanja, kao i istraživačkog rada. Hrvatski kvalifikacijski okvir u tom je smislu važan alat. Drugi je preduvjet postojanje sustava osiguravanja kvalitete, kojim će se provjeravati uspješnost obrazovnih procesa i istraživačkog rada. Takav sustav sada postoji samo u dijelovima (AZVO) ili ne ispunjava svoje zadaće u potpunosti (NCVVO), dok dijelovi obrazovnog sustava nisu praćeni nikakvim osiguravanjem kvalitete (predškolski odgoj, osnovnoškolsko obrazovanje, obrazovanje odraslih). Važan preduvjet autonomije djelatnika jest podizanje razine njihovih kompetencija unapređivanjem sustava inicijalnog obrazovanja i stalnoga stručnog usavršavanja. Autonomija predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola, ustanova za obrazovanje odraslih, visokih učilišta i istraživačkih institucija, uz primjereno financijsko nagrađivanje zaposlenika, potiče inicijativu i kreativnost zaposlenih u sustavu, osigurava dignitet odgojitelja, nastavnika, stručnih suradnika i istraživača, omogućuje lakšu prilagodbu obrazovnih i istraživačkih procesa te time omogućuje njihovu bolju kvalitetu. Autonomija je i dosad postojala u visokoškolskim i istraživačkim ustanovama, ali je u primarnom i sekundarnom obrazovanju bila gotovo u potpunosti sputana. Uspostavom autonomije škola i vrtića nastavnici i odgojitelji postaju kreatorima aktivnosti u procesu učenja i odgajanja u čijem se središtu nalazi učenik. Autonomija pretpostavlja preuzimanje odgovornosti za uspješan ishod obrazovnog procesa, što se provjerava sustavom samovrednovanja i vanjskog vrednovanja. Uspješnost mora ustanovama i zaposlenicima donositi dodatne poticaje, a neuspješnost pomoć, odnosno sankcije. U provedbi mjera za postizanje ciljeva Strategije posebnu važnost imaju sveučilišta kao mjesta na kojima se stvaraju nova znanja i prenose studentima i drugim korisnicima; kao mjesta koja aktivno sudjeluju u osmišljavanju i ostvarivanju procesa obrazovanja i istraživanja; napokon, kao mjesta na kojima se obrazuju oni koji će biti nositelji sustava obrazovanja i istraživanja. Istraživačka sveučilišta u kojima se obrazovanje zasniva na istraživanju temelj su društva i gospodarstva zasnovanih na znanju i inovativnosti. Takva sveučilišta obilježava međusobna različitost umjesto uniformnosti i sličnosti te interdisciplinarnost, multidisciplinarnost i transdisciplinarnost u obrazovnom i istraživačkom djelovanju. Na takvim sveučilištima obrazovna je paradigma »učenje putem istraživanja«. Sveučilišta moraju preuzeti aktivnu ulogu u prijenosu inovacija iz znanosti u gospodarstvo i društvene djelatnosti te moraju imati važnu ulogu u sustavu cjeloživotnog obrazovanja kreirajući obrazovne kurikulume te programe edukacije i doedukacije (napose stručnjaka koji rade u sustavu obrazovanja), kao i stvaranjem suvremenih nastavnih pomagala. Sveučilišta moraju imati aktivnu ulogu u svojemu neposrednom okruženju (društvenom, gospodarskom i kulturnom) s kojim moraju biti u stalnoj interakciji. Napose treba raditi na jačanju veza sveučilišta i gospodarstva. Uspješno gospodarstvo ne može se postići samo uspostavljanjem marketinških i tržišnih mehanizama ako ne postoje novi inovativni proizvodi koji se na to tržište mogu plasirati. Svako se gospodarstvo upravo sastoji od tehnologija, a pravi napredak privrede postiže se samo inoviranjem postojećih ili uvođenjem novih tehnologija, procesa i usluga. Prema tome, uspješna inovativna sredina mora njegovati sve tri sastavnice inovacijskog procesa: izumiteljstvo, razvoj i marketing. Proces provedbe strategije razvoja obrazovnog i istraživačkog prostora, što uključuje odgovarajuće zakonodavstvo te konkretne mjere i odluke, mora biti popraćen potporom svih ministarstava, pripadnih agencija i ostalih državnih institucija te koordinacijom svih strategija koje se dotiču obrazovanja i znanosti. Provedbu Strategije koordinirat će i pratiti Posebno stručno povjerenstvo pri Uredu predsjednika Vlade Republike Hrvatske. MISIJA I VIZIJA HRVATSKOGA OBRAZOVNOG I ZNANSTVENOG SUSTAVA Misija hrvatskoga obrazovnog sustava jest osigurati kvalitetno obrazovanje dostupno svima pod jednakim uvjetima, u skladu sa sposobnostima svakoga korisnika sustava. Misija hrvatskoga znanstvenog sustava jest istraživanjima unapređivati ukupni svjetski fond znanja te pridonositi boljitku hrvatskog društva, a napose gospodarstva. Vizija na kojoj počiva ova Strategija jest hrvatsko društvo u kojem kvalitetno obrazovanje bitno utječe na život svakog pojedinca, na odnose u društvu i na razvoj gospodarstva. Hrvatsko će društvo biti demokratsko, tolerantno i inovativno, a osobnost svakog pojedinca moći će doći do punog izražaja. Gospodarstvo će se velikim dijelom zasnivati na naprednim tehnologijama koje omogućuju stvaranje visoke dodatne vrijednosti, a kvalitetno obrazovani pojedinci moći će pronaći odgovarajući posao. CJELOŽIVOTNO UČENJE Cjeloživotno učenje odnosi se na sve aktivnosti stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti tijekom života s ciljem njihova usvajanja ili proširenja, i to u okviru osobnog, društvenog ili profesionalnog razvoja i djelovanja pojedinca. Takav sveobuhvatni koncept obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim izvedbenim oblicima, tj. uključuje programe formalnog odgoja i obrazovanja (ranog i predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog, kao i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih), neformalnog obrazovanja, ali i nenamjerno, neorganizirano i spontano stjecanje znanja, vještina, stavova i vrijednosti na neformalne i informalne načine. Cjeloživotno učenje predstavlja osnovu osobnog razvoja te snalaženja i neprestane prilagodbe pojedinca promjenjivim okolnostima u osobnom životu, na radnom mjestu i u društvenoj zajednici. Najvažnija načela cjeloživotnog učenja za pojedinca jesu: • mogućnost usvajanja unapređenja i/ili proširenja znanja, vještina, stavova i vrijednosti • mogućnost i potreba razvoja osobnih potencijala u različitim razdobljima života • mogućnost pristupa različitim oblicima i sadržajima učenja radi ostvarenja osobnih želja i razvoja sposobnosti pravo na priznanje znanja i vještina stečenih u različitim okruženjima i vrstama učenja. Ishodi cjeloživotnog učenja trebaju ponajprije voditi k ostvarivanju i razvoju osobnih potencijala i biti važnim elementom aktivnoga građanstva, a usto omogućiti bolju zapošljivost pojedinca, tj. povećanje njegove konkurentnosti na tržištu rada. Dinamičnost, prilagodljivost i kompetitivnost razvijenijih (»učećih«) društava utemeljenih na znanju povezane su sa stupnjem uključenosti građana u raznolike oblike cjeloživotnog učenja i kvalitetom procesa obrazovanja. Osim što je poželjno da pojedinci neprestano uče, to vrijedi i za organizacije. Važno je da i one neprestano uče ili podržavaju učeće okruženje – unutar gospodarstva, ali i unutar javne, državne i lokalne uprave. Zbog prethodno navedenoga, poticanje i razvoj koncepta cjeloživotnog učenja podrazumijeva potrebu integriranja, prožimanja i usklađivanja, često suprotstavljenih ciljeva i aktivnosti različitih javnih politika društvenog, gospodarskog, regionalnog i kulturnog razvoja, zapošljavanja i socijalne skrbi sa stremljenjima i potencijalima pojedinaca. Osim tijela državne i javne uprave te ustanova za obrazovanje, u razvoj i provođenje integriranog i usklađenoga pristupa procesima cjeloživotnog učenja u većoj će mjeri biti uključeni sindikati te organizacije civilnog društva. Integriranje politike cjeloživotnog učenja i obrazovanja s ostalim politikama i ciljevima osobnog razvoja te društvenim stremljenjima definirano je kao zasebna cjelina u smjernicama za provedbu Strategije. Tom je cilju pridruženo nekoliko provedbenih mjera. Razvit će se analitičke podloge za evidentiranje, praćenje i istraživanje ljudskih potencijala na poveznici obrazovnog sustava i tržišta rada te socijalne skrbi. To ponajprije podrazumijeva izgradnju novih baza podataka te povezivanje različitih registara pojedinih državnih tijela. Podloge će se koristiti i u modelima za predviđanje budućih potreba za pojedinim zanimanjima i kvalifikacijama na tržištu rada. Posebna važnost pridružena je stjecanju znanja i vještina kroz rad (work-based learning), osobito na razinama srednjoškolskoga strukovnog i visokoškolskog obrazovanja te u programima obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih. Iskustva iz industrijski razvijenih zemalja pokazuju da veća uključenost u radne procese tijekom obrazovanja podiže razinu zapošljivosti polaznika i povećava brzinu prilagodbe poslovima na radnom mjestu. U osnovi koncepta cjeloživotnog učenja nalazi se usvajanje ključnih kompetencija koje predstavljaju prijenosni, višefunkcionalni skup znanja, vještina i stavova potrebnih svakom pojedincu za njegovo osobno ispunjenje i razvoj, društvenu uključenost i zapošljavanje. Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje i funkcioniranje u društvu, prema preporukama Vijeća EU-a i Europskog parlamenta iz 2006.[2], poželjno je stjecati ponajprije u mlađoj dobi, tijekom inicijalnoga formativnog razdoblja, i to različitim oblicima i načinima učenja i obrazovanja. Ključne kompetencije obuhvaćaju: komunikaciju na materinskom jeziku, komunikaciju na stranim jezicima, matematičku kompetenciju i osnovne kompetencije u prirodoslovlju, inženjerstvu i tehnologiji, digitalnu kompetenciju, kompetenciju učiti kako učiti (osposobljenost za procese učenja, za organizaciju vlastitog i tuđeg vremena, za prikupljanje, analizu i vrednovanje informacija i sl.), socijalnu i građansku kompetenciju, inicijativnost i poduzetnost, njegovanje kulturne svijesti i nacionalnog identiteta, kreativno i umjetničko izražavanje. Unutar procesa usvajanja i razvoja osobito nekih skupina ključnih kompetencija nužno je njegovati: kritičko mišljenje, estetsko vrednovanje, odgovornost u odnosu prema sebi, drugima i okolini, timski rad, usmjerenost rješavanju problema, temeljne etičke vrijednosti, vještine roditeljstva, građanski aktivizam, medijsku, financijsku i potrošačku pismenost i dr. Budući da je Europa suočena s novim kompetitivnim gospodarskim, ali i kulturološkim te drugim društvenim izazovima, u dokumentu Europske komisije vezanom uz strateško promišljanje obrazovanja[3] naglašava se između ostalog da je od najranije dobi važno podjednako usvajati transverzalna i temeljna znanja i vještine iz prirodoslovlja, tehnologije, inženjerstva i matematike (STEM – Science, Technology, Engineering, Mathematics). Ta su znanja i vještine nužni za snalaženje u tehnološki ovisnom društvu – za kasnije djelovanje unutar znanstvenih istraživanja, tehnološkog razvoja i služe kao čvrsta podloga za cjeloživotno učenje. Između ostalog, također se upozorava da u stjecanju strukovnih znanja i vještina treba težiti najvišoj svjetski usporedivoj kvaliteti utemeljenoj na učenju kroz rad. Hrvatski petnaestogodišnjaci u međunarodnim procjenama znanja (PISA[4]) ostvaruju (ispod)prosječne rezultate u jezičnoj i matematičkoj pismenosti te prirodoslovlju, što ukazuje da se u osnovnim školama mora promijeniti pristup stjecanju znanja, poučavanju temeljnih vještina te osobito usmjerenosti primjeni. U Hrvatskoj postoji niz naraštaja pojedinaca koji unatoč završenome formalnom obrazovanju ne raspolažu određenim znanjima i vještinama nužnima za funkcioniranje u današnjem društvu. Također postoji velika populacija starijih osoba bez završenog ili nepotpunog osnovnoškolskog obrazovanja. Može se pretpostaviti da gotovo svi oni nisu stekli veći dio ključnih kompetencija, odnosno ne vladaju elementima tzv. funkcionalne ili nove pismenosti koja uključuje osnovna znanja i vještine za rad na računalu, vladanje materinskim jezikom i osnovama znanja stranih jezika, spremnost i motivaciju za učenje. Za sve te građane organizirat će se i ponuditi njihovo stjecanje putem programa obrazovanja odraslih. Stoga će se za usvajanje i razvoj prije navedenih kompetencija razraditi kurikulumi, procesi, programi i odgojno-obrazovni ishodi na svim razinama odgoja i obrazovanja, ali ih usporedo i dodatno osnažiti provođenjem neformalnih i informalnih oblika cjeloživotnog učenja. Brze promjene na tržištu rada, starenje stanovništva i sve izraženija globalna konkurencija ukazuju na potrebu korištenja svih dostupnih znanja i vještina – bez obzira na to gdje i kako ih je pojedinac stekao. Vrednovanjem ishoda neformalnog i informalnog učenja otvaraju se nove prigode da pojedinci koji su tijekom života stekli određena znanja i vještine dobiju formalne potvrde te preko njih postanu bolje zapošljivi i/ili stvore preduvjete za nastavak svog obrazovanja. Sustav i procesi vrednovanja neformalnog i informalnog učenja u Hrvatskoj još nisu razvijeni. Europski trendovi, primjeri dobre prakse i strateško-političke preporuke za razvijanje i primjenu sustava vrednovanja neformalnog i informalnog učenja[5] polazišta su uspostave sličnog sustava i u Hrvatskoj. Mladi su važan dio populacije za koje je poželjno da se usporedo s polaženjem redovnih oblika formalnog odgoja i obrazovanja (rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje te visoko obrazovanje) u znatnoj mjeri uključuju u različite druge oblike cjeloživotnog učenja. Iznimno je važno ishode ovih procesa vrednovati u sustavu priznavanja neformalno i informalno stečenih ishoda učenja, koji se planira ustanoviti. Za otkrivanje, razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima ključno je ojačavati postojeće te uspostavljati nove i učinkovitije procese i sustav podrške u prepoznavanju sposobnosti pojedinaca od najranije dobi, poticanju i razvoju potencijala te u cjeloživotnom osobnom i profesionalnom usmjeravanju te savjetovanju. Navedeni procesi biti će smišljeno ugrađeni u sustav odgoja i obrazovanja od rane i predškolske dobi, do visokog obrazovanja, obrazovanja odraslih i služba za zapošljavanje. U prepoznavanju i razvoju sposobnosti, naročita pozornost bit će posvećena darovitim pojedincima. Stoga je, između ostalih, niz mjera predloženih unutar preobrazbe sustava osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja usmjeren darovitim učenicima. Kvalitetni i motivirani odgojitelji, učitelji, nastavnici i andragoški djelatnici, uključujući i stručne suradnike te rukovoditelje, temelj su cijelog sustava cjeloživotnog učenja. Za njih će se uspostaviti strukturni preduvjeti da postanu svjesni i suoče se s potrebom za neprestanim pedagoškim, didaktičko-metodičkim, psihološkim, andragoškim obrazovanjem i omogućiti im kvalitetno strukovno usavršavanje. Visoka učilišta i ustanove za obrazovanje odraslih[6]* uspostavit će nove i kvalitetne programe za njihovo inicijalno ili dodatno obrazovanje te trajno profesionalno usavršavanje i razvoj. Dinamičan razvoj i primjena informacijske tehnologije i komunikacijskih mogućnosti korjenito mijenjaju paradigme učenja i obrazovanja, s teško predvidivim utjecajima i posljedicama na buduće načine stjecanja, prijenosa i primjene znanja, vještina, vrijednosti i stavova. Strategija predviđa mjere za razvoj i širenje primjene e-učenja, uvođenje ekspertnih sustava za poučavanje te drugih suvremenih metoda poučavanja utemeljenih na informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, i to na svim razinama i u svim vrstama obrazovanja. Razvijat će se i organizirati otvoreni obrazovni sadržaji i pomagala sa slobodnim pristupom. U skladu s trećom misijom visokih učilišta, osobito sveučilišta moraju preuzeti nove obveze vezane uz kreiranje, organizaciju i provedbu raznolikih programa cjeloživotnog obrazovanja i usavršavanja. Sve aktualne rezolucije i smjernice EU-a[7] naglašavaju potrebu implementacije načela cjeloživotnog učenja u svim oblicima stjecanja znanja i vještina, uključujući što veći broj građana, bez obzira na dob, socijalni status i prethodno obrazovanje. Koncept cjeloživotnog učenja promoviran je i u brojnim dokumentima naše obrazovne politike – primjerice: u Bijelom dokumentu o hrvatskom obrazovanju[8], u Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja
6. – 2010.[9], u Strategiji razvoja sustava strukovnog obrazovanja RH
7. – 2014., Strategiji obrazovanja odraslih[10] i Zakonu o obrazovanju odraslih te u podzakonskim aktima vezanim uz obrazovanje odraslih. O potrebi cjeloživotnog učenja i obrazovanja govori i Deklaracija o znanju HAZU-a (2002.) i dokument HAZU-a Deklaracija o znanju – Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja (2004.)[11]. HAZU je
8. zaključcima okrugloga stola Znanje – temelj konkurentnosti i razvoja i izjavom Važnost znanja i primjene znanja za izlazak iz krize i razvoj Hrvatske[12] ponovno ukazala na potrebu smišljene skrbi o ljudskim potencijalima, nove i proširene misije i uloge sveučilišta u cjeloživotnom učenju i nužnosti preobrazbe obrazovnog i istraživačkog sustava kao osnove za društveni i gospodarski razvoj zemlje. U Smjernicama za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije (MZOS, Povjerenstvo za izradu Smjernica za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, 2012.)[13] posebno poglavlje obrađuje koncept cjeloživotnog učenja. Unatoč takvim pretežno deklarativnim nastojanjima, razvoj i primjena koncepta cjeloživotnog učenja u Hrvatskoj je u samom začetku pa se ovom Strategijom definiraju ciljevi, aktivnosti i mjere za njegovo potpunije, koherentnije i usklađenije oživotvorenje. U Hrvatskoj još nije šire razvijena svijest te prepoznata važnost i potreba za uključivanjem što većeg broja građana u raznolike oblike učenja i programe obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja, pa dio predloženih mjera ima i motivacijsku dimenziju. U narednom tekstu identificirano je i definirano pet ciljeva koji se odnose na cijelu vertikalu odgoja i obrazovanja, bez obzira na to radi li se o formalnim ili neformalnim oblicima izvođenja: • izgraditi sustav za identificiranje, poticanje, razvoj sposobnosti i potencijala pojedinaca te ojačati službe za cjeloživotno osobno i profesionalno usmjeravanje • unaprijediti kvalitetu i uspostaviti sustav osiguravanja kvalitete • razviti procese i sustav priznavanja neformalno i informalno stečenih znanja i vještina • unaprijediti sustav trajnoga profesionalnog razvoja i usavršavanja odgojno-obrazovnih djelatnika • poticati primjenu informacijske i komunikacijske tehnologije u učenju i obrazovanju. Uz navedene ciljeve ne navode se pripadajuće mjere jer su one definirane u pojedinim cjelinama Strategije vezanim uz razine obrazovanja.
9. cilj: IZGRADITI SUSTAV ZA IDENTIFICIRANJE, POTICANJE I RAZVOJ SPOSOBNOSTI I POTENCIJALA POJEDINACA TE OJAČATI SLUŽBE ZA CJELOŽIVOTNO OSOBNO I PROFESIONALNO USMJERAVANJE Prema uzoru na razvijena društva gdje su ljudski potencijali temelj gospodarske uspješnosti i društvenog napretka, nužno je i u nas postupno graditi sustav u kojem će se smišljeno otkrivati, njegovati, usmjeravati te poticati individualni potencijali i sposobnosti. Prepoznavanje talenata i pružanje odgovarajuće podrške za osobni rast i razvoj svakog pojedinca središnja je misija sustava odgoja i obrazovanja. Od rane i predškolske dobi pa do visokog obrazovanja, nužno je trajno prepoznavati i poticati razvoj sposobnosti i osobne potencijale djece, mladih i odraslih. Pritom je poželjno usklađivati osobne sklonosti s pozitivnim vrijednostima i ciljevima društvenog razvoja. Djelatnici u odgoju i obrazovanju te njihove ustanove, zavodi za zapošljavanje, klubovi i udruge, zaklade, financijske institucije bit će ključni sudionici u izgradnji takva koherentnog sustava prepoznavanja, podrške, savjetovanja, razvoja i usmjeravanja posebnih sposobnosti i talenata. Za sada se uspješno prepoznaju umjetnički i sportski talenti, dok za otkrivanje ostalih osobnih potencijala nisu dovoljno razvijeni učinkoviti modeli njihova identificiranja. Za praćenje sklonosti, posebnih sposobnosti i drugih karakteristika mladih osoba važnih za njihov osobni i profesionalni razvoj, potrebno je sustavno definirati načine i oblike pružanja podrške, po ugledu na najbolja iskustva europskih zemalja. Stoga su u dijelu Strategije vezanom uz rani i predškolski odgoj, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje definirane i odgovarajuće mjere, koje se odnose na prepoznavanje, poticanje i usmjeravanje darovitih pojedinaca. U Hrvatskoj se zadnjih godina šire i snažnije organiziraju procesi i stvara konzistentan te usklađen sustav za upravljanje ljudskim potencijalima i karijerom, tj. osobnog i profesionalnog savjetovanja i usmjeravanja. Ipak, osim znatnih iskoraka unutar Zavoda za zapošljavanje i na pojedinim visokoškolskim ustanovama ima još prostora za širenje i jačanje tih aktivnosti. Iako takve usluge postoje u pojedinim osnovnim i srednjim školama te ustanovama obrazovanja odraslih, one su još nedovoljno razvijene i njima je obuhvaćen premalen broj korisnika. Postojeći procesi informiranja, savjetovanja i usmjeravanja nisu dovoljno pristupačni, jednostavni i prilagođeni slabije obrazovanim građanima, osobama s posebnim potrebama, marginaliziranim i starijim skupinama građana. Potrebno je dodatno osnivati središta i službe za savjetovanje i usmjeravanje u karijeri, tako da budu regionalno odgovarajuće raspoređene, umrežene i lako pristupačne svim građanima, posebice mladima. Uz profesionalno usmjeravanje razvit će se dovoljno transparentan sustav s jednostavnim pristupom do osnovnih informacija o sadržajima formalnih programa, o uvjetima i olakšicama korištenja te o ishodima, odnosno s koristima i pogodnostima koje se postižu završetkom nekog programa (mjera 1.3.
10. u obrazovanju odraslih). Novi modeli e-savjetovanja mogu pomoći u bržemu inicijalnom informiranju i usmjeravanju. Za takve pristupe nužno je razviti prikladne podloge (dinamičke baze podataka) i suvremena softverska rješenja za identifikaciju korisničkih sklonosti, sposobnosti, želja, kompetencija. Poželjno bi bilo razvijati i e-vodiče te aplikacije za mobilne uređaje sa savjetima za upravljanje osobnim obrazovanjem i karijerom. Za sve planirane aktivnosti još ne postoji dovoljan broj suvremeno obrazovanih savjetnika i mentora za takvu vrstu složenih poslova, odnosno programa za njihovo formalno obrazovanje, bilo u okviru cjeloživotnog obrazovanja ili unutar visokoškolskog sustava. Pretpostavka za razvoj takvih programa jesu razrađeni kompetencijski standardi savjetnika i mentora. Stoga u dijelu Strategije vezanom uz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje postoje mjere za definiranje njihovih kompetencija. U svezi s tim, novoobrazovani stručnjaci za ovo područje bit će osnovicom za povećanje broja savjetodavnih službi, njihovo kvalitetnije djelovanje i za organiziranje mreže. Korisno je da su hrvatski predstavnici već uključeni u radne skupine Europske mreže politika cjeloživotnoga profesionalnog usmjeravanja (ELGPN[14]). ELGPN predstavlja bitan napredak u podršci nacionalnom razvoju politika cjeloživotnoga profesionalnog usmjeravanja u Europi. U cilju poticanja i promoviranja poduzetničkog okruženja i učinkovita prijenosa poduzetničkih znanja i vještina poželjno bi bilo uspostaviti mrežu savjetnika, mentora i trenera iz skupine iskusnih poduzetnika.
11. cilj: UNAPRIJEDITI KVALITETU I USPOSTAVITI SUSTAV OSIGURAVANJA KVALITETE Osiguravanje kvalitete obrazovanja uključuje unutarnje osiguravanje kvalitete samih ustanova, na temelju samovrednovanja, te vanjsko osiguravanje kvalitete koje, na temelju propisanih objektivnih standarda i kriterija provodi ovlaštena agencija koja je i sama podložna vanjskom vrednovanju. Osiguravanje kvalitete rezultat je vrednovanja ustanova (postupaka i procedura, materijalnih i kadrovskih uvjeta…), obrazovnih programa (relevantnost, načini stjecanja i provjere ishoda učenja…) te uspješnosti učenika/studenata (ispiti, uspješnost u daljnjem obrazovanju, zapošljivost…). Vanjski sustav osiguravanja i unapređivanja kvalitete na razini osnovnih i srednjih škola trenutno u vrlo skromnoj mjeri uključuje vrednovanje ustanova (djelatnika u obrazovanju) i programa, što za opće obrazovanje sada provode AZOO i MZOS, a za strukovno obrazovanje i osposobljavanje te obrazovanje odraslih ASOO i MZOS te za vanjsko vrednovanje NCVVO. Osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju provode sama visoka učilišta te AZVO na temelju Standarda i smjernica za osiguravanje kvalitete u Europskom prostoru visokog obrazovanja. Iako je
12. godine kao strateški cilj razvoja strukovnog obrazovanja definirano uspostavljanje sustava osiguravanja kvalitete u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju, do
13. taj cilj još nije u potpunosti ostvaren. Dok Strategija obrazovanja odraslih (2004.) prepoznaje važnost kvalitetnog obrazovanja, među ciljeve nije postavila izgradnju koherentnog sustava osiguravanja kvalitete obrazovanja odraslih. Sustav osiguravanja kvalitete visokog obrazovanja uređen je i institucionaliziran, međutim postoji prostor za znatna unapređenja. Naime, sustav osiguravanja kvalitete visokog obrazovanja usmjeren je provjeri procedura, zadovoljavanju postavljenih standarda i kriterija te mu nedostaje provjera učinkovitosti kao ključnog pokazatelja kvalitete. Nepostojanje ili nedostatnost sustava osiguravanja kvalitete obrazovanja između ostalog rezultira time da je obrazovna ponuda višestruko neprimjerena potražnji na tržištu rada te za nastavak obrazovanja. Zbog neusklađenosti upisnih kvota s razvojnim politikama na regionalnoj i lokalnoj razini, velik broj osoba s kvalifikacijama završava na listama čekanja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, dok je za određena zanimanja broj kvalifikacija nedostatan. Poslodavci također ukazuju na to da kompetencije stečene u tradicionalnome sustavu obrazovanja nisu odgovarajuće kompetencijama potrebnim za određena zanimanja. Kvaliteta i osiguravanje kvalitete moraju primarno biti odgovornost i sastavni dio poslovanja samih pružatelja obrazovnih usluga. Međutim, da bi kvalifikacije stečene u Hrvatskoj bile i međunarodno prepoznatljive, u postupcima osiguravanja i potvrđivanja kvalitete potrebno je dokazati poštovanje zajedničkih, međunarodno prihvaćenih načela. Sustav osiguravanja kvalitete bit će strukturirano definiran, utemeljen na jasnim i objektivnim standardima, kriterijima, smjernicama za unapređenje kvalitete, s jasnim metodama vrednovanja, s podjelom ovlasti, odgovornosti i uključenosti relevantnih dionika. Dok je unutarnje osiguravanje kvalitete usmjereno unapređenju kvalitete, vanjsko osiguravanje kvalitete daje objektivne preporuke za unapređenje. Nadalje, da bi kvaliteta obrazovanja bila osigurana pratit će se pokazatelji učinkovitosti obrazovanja s obzirom na njegove ciljeve. Ako su ciljevi obrazovnog procesa vezani uz stjecanje kvalifikacije, nastavak obrazovanja ili izlazak na tržište rada, u ocjeni kvalitete obrazovanja analizirat će se uspješnost učenika/studenata u nastavku obrazovanja, odnosno njihova zapošljivost. HKO razvija potrebne elemente i instrumente za osiguravanje kvalitete pa je dugoročni temelj za uspostavu odgovarajućeg sustava na svim razinama, kao i za sve vrste i oblike učenja i obrazovanja. Pravilnik o Registru HKO-a definira postupak predlaganja i vrednovanja standarda zanimanja, kvalifikacija i skupova ishoda učenja putem sektorskih vijeća. Svaki odobreni standard kvalifikacije, putem skupova ishoda učenja, treba biti usklađen s odgovarajućim standardima zanimanja. Na taj će način poslodavcima i obrazovnim ustanovama biti vidljivije koje kompetencije stoje iza stečenih kvalifikacija za nastavak obrazovanja ili zapošljavanja. Obrazovni programi kojima se stječu kvalifikacije, a koje akreditiraju nadležne agencije, mogu se razlikovati, što je i poželjno, da bi obrazovna ponuda bila što raznovrsnijom, ali akreditirani obrazovni programi trebaju biti usklađeni s pripadajućim standardima kvalifikacija. Predlaže se da akreditaciju obrazovnih programa provode agencije nadležne za pojedine razine i vrste obrazovanja. Sada su to: za opće programe AZOO, za strukovno obrazovanje i osposobljavanje te obrazovanje odraslih ASOO, a visoko obrazovanje AZVO. Sve te tri agencije podložne su i same vanjskom vrednovanju. Provest će se korektivne mjere koje proizlaze iz dostupnih podataka i provedenih analiza o uspješnosti studenata različitih profila u visokom obrazovanju. Nadalje, predlaže se organiziranje sustava praćenja zapošljivosti polaznika putem Registra ljudskih potencijala koji daje potrebnu statističku podlogu za praćenje zaposlenih i nezaposlenih, te daljnjim kvalitativnim ispitivanjima i analizama koje provode agencije nadležne za strukovno, visoko i obrazovanje odraslih. Rezultati provedenih istraživanja uzet će se u obzir u definiranju preporuka za razvoj standarda kvalifikacija i prilagodbu obrazovnih programa kao i u odlukama o njihovu financiranju. U dijelovima Strategije vezanim uz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje te obrazovanje odraslih, predlaže se nekoliko ciljeva i detaljno se razrađuju njima pridružene mjere usmjerene unaprjeđenju kvalitete rada djelatnika u obrazovanju i izgradnji koherentnih sustava osiguravanja kvalitete na tim razinama obrazovanja. Zbog toga se ovdje ne navode ti ciljevi i njima pridružene mjere.
14. cilj: RAZVITI PROCESE I SUSTAV PRIZNAVANJA NEFORMALNO I INFORMALNO STEČENIH ZNANJA I VJEŠTINA Donošenjem Zakona o Hrvatskomu kvalifikacijskom okviru (2013.) stvorene su pravne pretpostavke za reguliranje jedinstvenog sustava priznavanja i vrednovanja neformalnog i informalnog učenja. Za razvoj takvih procesa nužan je konsenzus svih relevantnih dionika, te stvaranje pravnih pretpostavki da svaki građanin može ostvariti svoje pravo na vrednovanje i priznavanje prethodno stečenih kompetencija. Pritom je nužno uvažiti potrebu da se mijenja kulturološki pogled na neformalno i informalno učenje te da se uzima u obzir učenje i promiče široka prihvaćenost netradicionalnih putova učenja. Sustav vrednovanja neformalnog i informalnog učenja namijenjen je ponajprije odraslim osobama koje posjeduju životno i radno iskustvo. Vrednovanjem ishoda različitih načina učenja i obrazovanja skraćuje se vrijeme potrebno za obrazovanje odraslih pa se time ostvaruju znatne uštede – podjednako za pojedinca i za zajednicu, ali i uklanjaju barijere između sustava formalnog obrazovanja i kompetencija stečenih putem drugih oblika učenja i obrazovanja. Preporuke Vijeća EU-a navode glavne faze procesa vrednovanja neformalnog i informalnog učenja: • identificiranje ishoda učenja koje je pojedinac prethodno stekao • dokumentiranje stečenih ishoda učenja • procjenu i vrednovanje ishoda učenja koje je pojedinac stekao • certificiranje procijenjenih ishoda učenja u obliku dodjele kvalifikacije, djelomične kvalifikacije ili nekom drugom obliku. U vrednovanju i priznavanju ishoda neformalnog i informalnog učenja nužno je osigurati stručnu podršku i vođenje pojedinca, kao i stjecanje dodatnih kompetencija za sve sudionike u postupku vrednovanja i priznavanja prethodnog učenja. Vrednovanje bi se trebalo provoditi na ustanovama koje su stručno najkompetentnije za pojedine sadržaje znanja i vještina. Prvi pokušaj da se odraslim osobama omogući vrednovanje kompetencija stečenih izvan formalnoga obrazovnog sustava reguliran je
15. godine Zakonom o obrazovanju odraslih koji propisuje da odrasli mogu dokazati znanja, vještine i sposobnosti, neovisno o načinu na koji su stečena, i to polaganjem ispita. Poslije je Zakon o strukovnom obrazovanju (»Narodne novine«, br. 30/09.) propisao da se kompetencije stečene neformalnim i informalnim učenjem dokazuju ispitima, sukladno standardima zanimanja, odnosno strukovnim kvalifikacijama. Zakon je propisao da će postupak i način provođenja ispita kojima se dokazuju neformalno i informalno stečene kompetencije propisati ministar. Za razvoj sustava vrednovanja neformalnog i informalnog učenja nužan je konsenzus ključnih dionika te stvaranje zakonskih pretpostavki da svaki građanin može ostvariti svoje pravo na vrednovanje prethodno stečenih kompetencija. Pritom je nužno uvažiti potrebu da se mijenja kulturološki pogled na neformalno i informalno učenje te da se uzima u obzir učenje i promovira široka prihvaćenost netradicionalnih putova učenja. Uz promicanje načela osiguravanja kvalitete obrazovanja, uspostava HKO-a na svim obrazovnim razinama, omogućit će transparentnost, usporedbu i prenosivost kvalifikacija između različitih obrazovnih institucija na nacionalnoj razini i njegovo povezivanje s EQF-om na europskoj razini, a zajednička referentna točka biti će ishodi učenja. Sukladno Preporukama Europskog parlamenta i Vijeća iz
16. za uspostavljanje EQF-a za cjeloživotno učenje, kvalifikacije koje se stječu u zemljama članicama EU trebaju sadržavati jasnu oznaku razine nacionalnog kao i oznaku referentne razine Europskoga kvalifikacijskog okvira. Jedan od mehanizama podrške priznavanju i prijenosu stečenih kvalifikacija, unutar zemlje i međunarodno, jest i izražavanje obujma, potrebnoga radnog opterećenja za stjecanje određenih ishoda učenja razvijanjem sustava kreditnih bodova za strukovno obrazovanje i osposobljavanje (ECVET) te njegovo povezivanje sa sustavom kreditnih bodova u visokom obrazovanju (ECTS). Kreditni bodovi u strukovnom obrazovanju potpora su razvoju sustava orijentiranog na ishode učenja, zatim razvijanju sustava vrednovanja i priznavanja prethodnog učenja, potpora su i razvoju kvalifikacija i metoda ispitivanja temeljenih na ishodima učenja. Stoga će se sustav strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, prigodom razvoja strukovnih kvalifikacija, temeljiti na načelima HKO-a. Vidljivost i prepoznatljivost kompetencija stečenih neformalnim i informalnim putem, posebice volontiranjem i stažiranjem te različitim radnim iskustvima stečenima u inozemstvu, dodatno se olakšava instrumentima koje je razvila Europska komisija poput Europassa i Youthpassa. Uporaba ovih instrumenata, jednako kao i vrednovanje neformalnog i informalnog učenja gradit će se na temeljima i načelima HKO-a. Uspostava procesa i sustava priznavanja stečenih znanja i vještina, osobito onih proizašlih iz neformalnih i informalnih oblika učenja, dugoročan je izazov za našu zajednicu. Njime će se omogućiti bolja horizontalna i vertikalna prohodnost i fleksibilnost, primjenom načela cjeloživotnog učenja, a što predviđaju HKO i strateški EU dokumenti. Prema Zakonu o HKO-u postupak prijave, priznavanja i vrednovanja prethodno stečenih skupova ishoda učenja detaljno propisuje Pravilnik o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja i provodi se u skladu s odgovarajućim programima vrednovanja skupova ishoda učenja iz Registra HKO-a. Uvođenje sustava uslijedit će nakon pomne analize pozitivnih i negativnih iskustava iz drugih zemalja.
17. cilj: UNAPRIJEDITI SUSTAV TRAJNOGA PROFESIONALNOG RAZVOJA I USAVRŠAVANJA ODGOJNO-OBRAZOVNIH DJELATNIKA Odgojitelji, učitelji, nastavnici, savjetnici, ravnatelji i stručni suradnici suočeni su s brojnim novim izazovima pa se od njih očekuju suvremene kompetencije. Nekoliko europskih dokumenata govori o novom kompetencijskom profilu učitelja i nastavnika i nužnosti njihova neprestanog dograđivanja tijekom profesionalnog djelovanja (Improving the Quality of Teacher Education, 2007.[15], On improving the quality of teacher education, 2008.[16], Common European Principles for Teacher Competences and Qualifications, 2010.[17], Supporting the Teaching Professions for Better Learning Outcomes, 2012.[18]). U stjecanju praktičnih znanja i vještina od trenera i mentora traže se specifične kompetencije, a od karijernih savjetnika psihološka znanja te dodatno široko poznavanje tržišta rada. Pored nastavničkog iskustva od ravnatelja se očekuju organizacijska, upravljačka i financijska znanja. Učenicima, studentima i odraslima sve su dostupniji digitalni izvori znanja pa uvođenje informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) i pripadajućih pomagala i novih digitalnih obrazovnih sadržaja traži i od učitelja, nastavnika, savjetnika, mentora i trenera svladavanje i sposobnost uvođenja takvih novih pristupa. Stoga je neprestani profesionalni razvoj imperativ za sve poučavatelje i stručne suradnike u procesima prepoznavanja, stjecanja, razvoja i usmjeravanja znanja, vještina i sposobnosti pojedinaca. U Hrvatskoj ne postoje detaljnija analiza i prijedlozi o sadržaju temeljnih zanimanja i potrebnih kompetencija odgojitelja, učitelja, nastavnika, ravnatelja, savjetnika, mentora i trenera. Stoga su na razinama predškolskog odgoja, osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja i obrazovanja odraslih definirane mjere za uspostavu odgovarajućih kompetencijskih standarda zanimanja i kvalifikacija. Novi programi dodatnog obrazovanja savjetnika, mentora i trenera rezultirat će stjecanjem djelomičnih kvalifikacija za takva zanimanja. Unutar dijela Strategije vezanog uz rani i predškolski odgoj, osnovno i srednje obrazovanje razrađen je
18. cilj – Podići kvalitetu rada i društvenog ugleda učitelja, koji definira mjere za uspostavu i unapređenje sustava trajnog cjeloživotnog razvoja učiteljskih kompetencija.
19. cilj – Unaprijediti kvalitetu rukovođenja odgojno-obrazovnim ustanovama sadrži pak mjere za definiranje uloge, potrebnih kompetencija, osnove za institucionalizaciju obrazovanja te program i postupak licenciranja učitelja, nastavnika i ravnatelja. Programe strukovnog obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih pretežno provode metodički nedovoljno educirani nastavnici koji su uglavnom stručnjaci za pojedina područja. Takvi stručnjaci s bogatim iskustvom korisni su i poželjni djelatnici, no uputno ih je dodatno andragoški obrazovati. Uostalom, u Zakonu o obrazovanju odraslih (čl. 10) stoji da andragoški djelatnici imaju pravo i obvezu stručnog i andragoškog usavršavanja. Mnogi od njih nemaju formalnih kvalifikacija za obavljanje nastavnih aktivnosti pa se za svaki program vezan uz stjecanje kvalifikacije za njih predlaže definiranje poželjnog kompetencijskog profila i navode načini priznavanja prethodno stečenih znanja i vještina. U skladu s mjerama iz dijela osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja postupak licenciranja u obrazovanju odraslih bit će, u prvoj fazi provedbe Strategije, obvezan samo za nastavnike osnovnoškolskih programa za odrasle. Predlaže se pokretanje projekta s ciljem razrade potrebnih kompetencija, organizacijskih, financijskih preduvjeta, postupaka uspostave i provedbe sustava licenciranja andragoških djelatnika ostalih formalnih programa (vidjeti mjeru 1.1.
20. unutar obrazovanja odraslih). Programi dodatnog cjeloživotnog obrazovanja odgojitelja, učitelja, nastavnika, savjetnika i stručnih suradnika provodit će u skladu s unaprijed definiranim potrebnim kompetencijama, standardima zanimanja i kvalifikacija. Za izvođenje programa trajnoga profesionalnog razvoja djelatnika u obrazovanju predložena je posebna mjera (1.1.4.) unutar obrazovanja odraslih. Na razini visokog obrazovanja također je uočen problem nedovoljnog temeljnog metodičkog i šire gledano andragoškog obrazovanja visokoškolskih nastavnika. Naime, većina asistenata, predavača, docenata i profesora nemaju takva znanja pa bi bilo poželjno razraditi i ponuditi prikladne programe za njihovo dodatno obrazovanje. Stoga se u dijelu Strategije vezanom uz visoko obrazovanje kao jedan od dodatnih uvjeta (kriterija) za izbor u prvo nastavno zvanje predlaže obvezno uspješno polaženje programa dodatnoga metodičko-pedagoškog obrazovanja. Visokoškolske ustanove mogu stimulirati takvo dodatno neobvezno usavršavanje i za već izabrane nastavnike jer to može biti jedan od dodatnih elemenata u evaluaciji vezanoj uz kvalitetu rada ustanove.
21. cilj: PROŠIRITI I UNAPRIJEDITI PRIMJENU INFORMACIJSKE I KOMUNIKACIJSKE TEHNOLOGIJE U UČENJU I OBRAZOVANJU E-učenje i obrazovanje pruža vremenski i prostorno fleksibilan pristup ažurnim i aktualnim multimedijalnim i interaktivnim nastavnim materijalima, a integrirano u nastavu omogućuje dinamičko korištenje hrvatskih i svjetskih repozitorija obrazovnih sadržaja, digitalnih knjižnica, arhiva i muzeja. Nadalje, IKT pruža suvremene mogućnosti prilagođavanja osobnom stilu učenja, kolaborativno učenje i stjecanje vještina projektnog i timskog rada, dostupnost širem krugu polaznika (polaznici s posebnim potrebama, polaznici na udaljenim lokacijama, strani studenti i slično). Širenjem e-učenja i obrazovanja raste uloga i važnost nastavnika, kao mentora, koordinatora i poticatelja obrazovnog procesa. E-učenje omogućava da u središtu obrazovnog procesa bude polaznik, koji preuzima aktivnu ulogu i odgovornost za ishode obrazovanja. Dio e-sadržaja razvijen je i dostupan kao potpora obrazovnom procesu u osnovnim i srednjim školama, na nacionalnom portalu Nikola Tesla, pri čemu CARNet pruža informacijsku i infrastrukturnu potporu e-učenju, kao i sustav za upravljanje obrazovnim sadržajem i sustav za videokonferencije. Uz ta postojeća e-pomagala treba sustavno podržavati razvoj i drugih (npr. recenzirane e-udžbenike, multimedijska ogledna predavanja, vježbe, simulacije, ekspertne sustave za poučavanje, razvoj vlastitih softverskih pomagala za e-učenje i sl.) i za ostale razine obrazovanja. Nastavnici u visokom obrazovanju moraju preuzeti nove obveze u svezi kreiranja, razvoja i recenziranja takvih sadržaja i pomagala za potrebe osnovnoškolskog, srednjoškolskog i obrazovanja odraslih. Druga skupina aktivnosti odnosi se na stvaranje i organiziranje otvorenih repozitorija znanja i nastavnih pomagala (npr. digitalizirane knjige, leksikoni, priručnici, periodika, baština, različiti arhivski materijali, znanstveni i stručni članci i slično). Nužno je uspostaviti sustavnu brigu za prikupljanje, čuvanje i osiguravanje trajne dostupnosti podataka, obrazovnih sadržaja i nastavnih pomagala. Koncept masovnih otvorenih online tečajeva s velikim besplatnim repozitorijima akademskih i drugih obrazovnih sadržaja, uglavnom financiran privatnim sredstvima, mogao bi u perspektivi promijeniti pristup obrazovanju kakav danas poznajemo. Promišljenim postupcima poticanja i vrednovanja razvoja e-sadržaja i pomagala mora se otkloniti opravdanu bojazan da će zanemarivanjem didaktičkih spoznaja sadašnji i budući nuđeni e-sadržaji i pomagala, koji se već natječu ili će se natjecati za javno financiranje, rezultirati njihovom hiperprodukcijom i problematičnom kvalitetom. U tom će procesu izdavačka industrija, u svom preustroju u multimedijsku industriju, vjerojatno nastojati predstaviti te proizvode kao vrlo potrebne i korisne za financiranje iz državnog proračuna i lokalnih proračuna. Stoga treba poticati formiranje dviju skupina sadržaja: • besplatnih koji se financiraju iz javnih ili EU sredstava • komercijalnih za koje je potrebno osigurati infrastrukturu za distribuciju i provedbu recenzija. RANI I PREDŠKOLSKI, OSNOVNOŠKOLSKI I SREDNJOŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE Strategija ranog i predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja sadrži smjernice za preobrazbu i trajno unapređivanje odgoja i obrazovanja kao nositelja razvoja ljudskih potencijala. Polazište za razradu Strategije jest analiza postojećeg stanja u sustavu na osnovi koje su definirana prioritetna područja razvoja, specifični strateški ciljevi i mjere za njihovo ostvarenje. Strategija se veže uz Strateški okvir za europsku suradnju u obrazovanju i osposobljavanju[19]. U skladu s tim strateškim okvirom posebno se nastoji osnažiti usvajanje i podržavanje koncepta cjeloživotnog učenja, unapređivanje kvalitete i djelotvornosti obrazovanja i osposobljavanja, promicanje jednakosti, socijalne kohezije i aktivnoga građanstva te osnaživanje kreativnosti i inovativnosti na svim razinama i u svim vrstama obrazovanja. Strategija uzima u obzir i novi strateški okvir Europske komisije za obrazovanje (Rethinking Education, 2012.[20],[21]) kojim se i u otežanim ekonomskim okolnostima snažno naglašava važnost ulaganja u obrazovanje i razvoj vještina nužnih za učinkovitu prilagodbu promjenjivim životnim okolnostima, za zapošljavanje i bolje socioekonomske ishode. Naglasak je napose stavljen na unapređivanje kvalitete ranog i predškolskog te školskog odgoja i obrazovanja, prevenciju ranog napuštanja školovanja, bolje povezivanje obrazovanja i osposobljavanja s tržištem rada, unapređivanje odgojno-obrazovnih ishoda i vještina važnih za snalaženje u životu te osnaživanje strukovnog obrazovanja s fokusom na povezivanje sa svijetom rada. Predložena vizija odgoja i obrazovanja u središte procesa stavlja dijete/učenika kojemu sustav odgoja i obrazovanja osigurava najbolje moguće uvjete i podršku za uspješno učenje i cjelovit osobni razvoj. Promoviraju se odgoj i obrazovanje koji aktivno potiču cjelovit individualni razvoj svakog djeteta i mlade osobe, promiču društvenu jednakost i demokratske vrijednosti te snažno pridonose društvenom i gospodarskom razvoju zemlje. Teži se uspostavi odgojno-obrazovnog sustava koji svakoj osobi omogućuje stjecanje znanja, vještina i stavova potrebnih za uspješan život u suvremenom društvu. Predloženim izmjenama gradi se sustav koji bi svakoj osobi trebao omogućiti: razvoj sposobnosti za aktivno sudjelovanje u društvenim i kulturnim zbivanjima te osposobljenost za prihvaćanje i sudjelovanje u izgradnji sustava vrijednosti primjerenog načelima suvremene demokracije; osposobljenost za komunikaciju u multikulturnoj i mnogojezičnoj zajednici; sposobnost djelovanja u suvremenomu, tehnički razvijenom društvu u kojemu se njeguje aktivan pokret održivoga razvoja, što pretpostavlja stjecanje važnih znanja i vještina, posebice iz područja matematike, prirodnih znanosti, tehnike i informatike te društvenih i humanističkih disciplina; osposobljenost za cjeloživotno učenje i trajno stjecanje novih znanja i vještina potrebnih za uspješno prilagođavanje promjenljivim uvjetima života i rada; razvoj osobnih kreativnih potencijala i njihovo korištenje za vlastitu dobrobit i dobrobit društva u cjelini. Polazi se od činjenice da će mladi u budućnosti raditi neke poslove koji danas još i ne postoje. Tehnološke će promjene nastaviti mijenjati svijet na načine koje danas ne možemo dokučiti, a mnogi izazovi zahtijevat će korjenite prilagodbe gospodarstva i društva. U tomu sve složenijem svijetu važno je da svako dijete/učenik u sustavu odgoja i obrazovanja stekne navike učenja i stjecanja novih spoznaja i vještina da bi se cijeloga života moglo/mogao prilagođavati novim izazovima. Jednako tako sve je izraženija potreba da ljudi budu dobro informirani i obrazovani da bi mogli uspješno djelovati u društvu, a demokratsko ponašanje i tolerancija moraju se razvijati već u najranijim godinama odgoja i obrazovanja. Svaka osoba mora steći znanja, vještine i stavove koji će joj omogućiti zadovoljenje kulturnih potreba u globaliziranomu međukulturnom okružju uz poštovanje i njegovanje vlastite kulturne i povijesne baštine. KONCEPTUALNI OKVIR Sustav odgoja i obrazovanja vidi se kao koherentna cjelina u kojoj svi sudionici i ustanove – dječji vrtići, osnovne škole, gimnazije, strukovne i umjetničke škole i učenički domovi – dobivaju odgovarajuću podršku, imaju visok stupanj autonomije, ali i preuzimaju veliku odgovornost za kvalitetu i ishode svog rada. Strategija je specifično fokusirana na unapređivanje rada odgojno-obrazovnih ustanova kao nositelja odgojno-obrazovnih procesa i pokretača razvoja ljudskih potencijala. Ovaj konceptualni model uključuje čimbenike koji najviše određuju kvalitetu odgoja i obrazovanja i jednake mogućnosti za svu djecu i sve učenike: Da bi odgojno-obrazovne ustanove mogle učinkovitije ostvarivati svoju misiju, Strategija se usmjerava jačanju ljudskih, materijalnih i organizacijskih kapaciteta te kurikularnim i strukturnim promjenama, koje uz ustroj sustava za kvalitetu potencijalno mogu utjecati na ostvarivanje boljih rezultata, višu razinu pravednosti i većeg zadovoljstva svih sudionika u sustavu odgoja i obrazovanja. Jedna od temeljnih namjera Strategije jest inicirati i osigurati uvjete za razvoj odgojno-obrazovnih ustanova u organizacije koje kontinuirano i odgovorno skrbe o svojoj kvaliteti (između ostaloga i kreiranjem i iskušavanjem novih oblika rada). Stoga je nužno osjetno smanjiti normiranost njihova rada radi postizanja optimalne razine autonomije, odnosno davanja većih ovlasti odgojno-obrazovnim radnicima i ustanovama u odlučivanju o kurikulumu, ali i o organizaciji poučavanja, učenja i rada škole u cjelini. Ovaj strateški pristup teži cjelovitom, fleksibilnom i učinkovitom sustavu odgoja i obrazovanja koji povezuje sve razine i vrste obrazovanja u koherentnu cjelinu temeljenu na zajedničkim pozitivnim vrijednostima, načelima i ciljevima preuzetim iz Nacionalnoga okvirnog kurikuluma[22]. Obilježja sustava odgoja i obrazovanja koja se žele postići jesu: • kultura kvalitete kao težnja trajnom razvoju i unapređivanju vlastitoga rada i uspješnosti svih sudionika procesa odgoja i obrazovanja • jednake mogućnosti prema kojima svako dijete i mlada osoba u sustavu odgoja i obrazovanja može ostvariti svoj puni individualni potencijal, u skladu s Ustavom i zakonskim propisima, neovisno o spolu, rodu, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, spolnoj ili religijskoj orijentaciji, akademskim sposobnostima ili drugim osobinama • autonomija i odgovornost kao omogućivanje svima – odgojno-obrazovnim ustanovama, odgojiteljima, učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima, djeci/učenicima – da ostvaruju najbolje rezultate na svoj način, uz otvorenost i spremnost na vanjsko vrednovanje vlastitoga rada • kreativnost i inovativnost kao preduvjeti razvoja kreativnog mišljenja i izražavanja na svim razinama, kao traganje za novim i originalnim idejama, objašnjenjima i rješenjima problema; poticanje inovativnosti svih sudionika u vrtiću, školi i svakodnevnom životu. Strategija se usmjerava na osam razvojnih područja: • unapređenje razvojnog potencijala odgojno-obrazovnih ustanova • cjelovitu kurikularnu reformu koja uključuje sve razine i vrste odgoja i obrazovanja • promjenu strukture odgoja i obrazovanja • podizanje društvenog ugleda i kvalitete rada učitelja • unapređivanje kvalitete rukovođenja odgojno-obrazovnim ustanovama • osiguranje cjelovitoga sustava podrške djeci i učenicima • osiguranje optimalnih uvjeta rada svih odgojno-obrazovnih ustanova • sustavno osiguranje kvalitete odgoja i obrazovanja. Očekuje se da bi ostvarenje strateških ciljeva u navedenim područjima moglo imati snažan sinergijski učinak koji će znatno unaprijediti postojeće stanje u našim vrtićima, školama i cijelomu odgojno-obrazovnom sustavu. Strateški će se ciljevi ostvarivati provedbom planiranih mjera u sklopu koordiniranih projekata u prioritetnim razvojnim područjima.
22. cilj: UNAPRIJEDITI RAZVOJNI POTENCIJAL ODGOJNO-OBRAZOVNIH USTANOVA Jedna od temeljnih namjera Strategije na području ranog i predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja jest omogućiti transformaciju odgojno-obrazovnih ustanova u organizacije koje kontinuirano i odgovorno skrbe o svojoj kvaliteti i razvoju. Ta će transformacija omogućiti aktualizaciju inovacijskoga, razvojnog potencijala škola, o kojemu u velikoj mjeri ovisi unapređivanje kvalitete odgoja i obrazovanja.[23] Aktualizacija razvojnog potencijala škola očituje se u sposobnosti institucija da kreiraju različite vrste projekata i drugih vrsta aktivnosti kojima odgovaraju na specifične aktualne potrebe sudionika odgojno-obrazovnog procesa, ali i na konkretne izazove s kojima se vrtići, škole i učenički domovi svakodnevno suočavaju. Nizak stupanj autonomije škola u Hrvatskoj, ponajviše kada je riječ o kurikulumu i organizaciji poučavanja i učenja, rezultira situacijom u kojoj su inovacije u školama rijetke. Model upravljanja obrazovnim sustavom u velikoj mjeri obeshrabruje razvojne inovacijske procese u školama, ponajprije zahvaljujući brojnim administrativnim zaprekama na koje nailaze škole koje pokušavaju riješiti probleme s kojima su suočene i unaprijediti svoju kvalitetu inoviranjem nekih aspekata rada škole. Autonomiju odgojno-obrazovnih ustanovama vidimo kao mogućnost samoreguliranja, nasuprot izvanjskomu reguliranju koje se postiže propisima i odlukama obrazovnih vlasti. Autonomija odgojno-obrazovnih ustanova nužan je, iako ne i dovoljan uvjet unapređivanja njihova razvojnog potencijala i rada u cjelini.[24] Stoga je potrebno uspostaviti optimalnu razinu njihove autonomije koju definiramo kao maksimalnu razinu slobode na kojoj je moguće jamčiti ujednačenu visoku kvalitetu obrazovanja u cijelomu obrazovnom sustavu. Ostvarenje optimalne razine autonomije u našemu obrazovnom sustavu zahtijeva osjetno veće ovlasti i slobodu odgojno-obrazovnih djelatnika i ustanova u odlučivanju ponajprije o kurikulumu, ali i o organizaciji poučavanja i učenja i rada škole u cjelini. MJERA 1.
23. Smanjiti stupanj normiranosti odgojno-obrazovnog i administrativnog rada odgojno-obrazovnih ustanova NADLEŽNOST: MZOS PROVEDBA: MZOS POKAZATELJI PROVEDBE: Razina povećanja autonomije odgojno-obrazovnih ustanova. Broj područja rada o kojima nastavnici i odgojno-obrazovne ustanove samostalno odlučuju. Podizanje razine autonomije odgojno-obrazovnih ustanova, koje rezultira i povećanjem njihove odgovornosti[25], mora biti praćeno odgovarajućim mehanizmima sustavne podrške[26], koju u prvom redu trebaju pružati ključne institucije odgojno-obrazovnog sustava (MZOS, osnivači odgojno-obrazovnih ustanova, AZOO, ASOO, NCVVO). Unapređenje razvojnog potencijala odgojno-obrazovnih ustanova zahtijeva specifične mjere podrške. One uključuju relevantnu edukaciju u području obrazovnih inovacija, ali i uspostavljanje mehanizama suradnje odgojno-obrazovnih ustanova, razmjene iskustava i primjera dobre prakse. Ustanovama, jednako tako, treba pružiti i stručnu i financijsku podršku u koncipiranju, provođenju i vrednovanju inovacijskih projekata. Stručna podrška osigurava se angažmanom eksperata (stručnjaka iz znanstvene zajednice, iskusnih praktičara itd.) koji će u određenom razdoblju pomagati ustanovi u radu na inovacijskom projektu. Financijska podrška podrazumijeva osiguravanje financijskih sredstava za razvojne projekte koji se dodjeljuju ustanovama putem natječaja, na temelju kriterija koji su definirani uz sudjelovanje većeg broja potencijalnih korisnika. MJERA 1.
24. Osigurati odgojno-obrazovnim ustanovama