Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4149/2014 od 24. srpnja 2015.

(3)godine i šest

(6)mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 2. izreke (slučaj INA-MOL) kazna zatvora u trajanju od sedam

(7)godina i šest

(6)mjeseci, te je primjenom odredaba o stjecaju iz članka

1. KZ-a/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. 7.
2. Tom je presudom također određeno da podnositelj mora naknaditi troškove kaznenog postupka, a ujedno je na temelju članka
3. stavka
4. ZoPOIK-KDiP-a: – podnositelju naloženo da na ime ostvarene imovinske koristi Republici Hrvatskoj isplati iznos od 3.610.528,18 kn (za kazneno djelo iz točke
5. izreke prvostupanjske presude – slučaj Hypo); – utvrđeno da iznos od 5.000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti predstavlja imovinsku korist koju je podnositelj ostvario kaznenim djelom primanja mita iz točke
6. izreke prvostupanjske presude (slučaj INA-MOL) te je naloženo trgovačkom društvu Dioki Holding AG, Bahnhofstrasse 10, CH-63 Zug, Švicarska, kao pravnom sljedniku trgovačkog društva Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 5.000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
7. Presudom Vrhovnog suda preinačena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu, i to: – za kazneno djelo iz točke
8. izreke (slučaj Hypo) prvostupanjska presuda preinačena je u pravnoj oznaci djela (radi primjene blažeg zakona) i u odluci o kazni – na kaznu zatvora u trajanju od tri

(3)godine; – za kazneno djelo iz točke 2. izreke (slučaj INA-MOL) prvostupanjska presuda preinačena je u odluci o kazni – na kaznu zatvora u trajanju od šest

(6)godina i šest

(6)mjeseci. 8.1. Sukladno tome, na temelju odredaba o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 i na temelju odredbe o uračunavanju u kaznu istražnog zatvora iz članka 54. KZ-a/11, Vrhovni sud izrekao je podnositelju jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru, počevši od 20. studenoga 2012. Kad je riječ o odlukama prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima, Vrhovni sud utvrdio je da su te odluke rezultat »pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona« (str. 39. presude), te je u tom dijelu odbio žalbu podnositelja. 9. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 28. i 29., člankom 31. i člankom 14. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.). Povrijeđenima smatra i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) te članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 10. Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud pribavio je spis Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11, koji sadržava ukupno 6.062 lista u 29 svezaka. Dodatno, spis Ustavnog suda sadržava oko 880 lista. 11. Budući da je riječ o opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i pripremi, na zahtjev suca-izvjestitelja, angažirao radnu skupinu od više sudaca i ustavnosudskih savjetnika. Prvi radni materijali u slučajevima Hypo i INA-MOL raspravljeni su na 23. sjednici Drugog vijeća za odlučivanje o ustavnim tužbama 18. prosinca 2014., kad je Vijeće donijelo zaključak da se predmet zbog šireg značaja uputi na stručni sastanak. Radni materijali u slučajevima Hypo i INA-MOL prvi put su raspravljeni na stručnom sastanku sudaca 13. siječnja 2015., a zatim na stručnom sastanku 10. ožujka 2015., te kolegijima sudaca 26. siječnja 2015., 9. veljače 2015., 13. travnja 2015., 11. svibnja 2015., 25. svibnja 2015. i 26. svibnja 2015. Nacrti odluke raspravljani su na stručnim sastancima 11. lipnja 2015. i 23. srpnja 2015. te na kolegijima sudaca 1. lipnja 2015., 10. srpnja 2015., 13. srpnja 2015., 17. srpnja 2015., 20. srpnja 2015. i 22. srpnja 2015. 12. Tijekom obrade predmeta Ustavni sud je od nadležnih državnih tijela zatražio i/ili primio sljedeće dopise i očitovanja: – dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: 943-01/15-01/08, ur. broj: 526-02-01-03-01/2-15-22 od 27. ožujka 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim se traži dostava dokumentacije iz spisa Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11 za potrebe arbitražnog postupka Republike Hrvatske protiv društva MOL Hungarian Oil and Gas Plc. pred Arbitražnim sudištem u Ženevi (UNCITRAL); – dopis Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH), broj: KR-DO-957/2015 od 29. lipnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljeno očitovanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK), broj: K-US-145/11 od 23. lipnja 2015. s priležećom dokumentacijom, vezano uz poduzimanje pravnih radnji USKOK-a protiv D. P. u slučaju INA-MOL; – dopis DORH-a, broj: KR-DO-957/2015 od 24. lipnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu 29. lipnja 2015., kojim su dostavljeni podaci o radnjama koje je DORH poduzeo radi naplate novčanog iznosa od pet milijuna eura u korist državnog proračuna od strane trgovačkog društva DIOKI Holding AG iz Švicarske u slučaju INA-MOL; – dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: 018-01/15-01/02, ur. broj: 526-01/15-02 od 6. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljena dokumentacija o arbitražnom postupku u povodu tužbe Republike Hrvatske protiv društva MOL Hungarian Oil and Gas Plc. pred Arbitražnim sudištem u Ženevi (UNCITRAL); – dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: 018-01/15-01/02, ur. broj: 526-01/15-03 od 15. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, o podacima vezanim uz arbitražne postupke vezane uz društvo INA – Industrija nafte d.d. Zagreb, u kojima je Republika Hrvatska stranka; – dopis Županijskog suda u Zagrebu, broj: 25 Su-860/15 od 14. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu 16. srpnja 2015., s podacima o poduzetim radnjama i stanju spisa tog suda broj: K-Us-50/14 u predmetu protiv opt. Zsolta Tamasa Hernadija; – dopis DORH-a broj: KR-DO-957/2015 od 20. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljeno očitovanje USKOK-a broj: K-US-48/11, K-US-145/11 od 20. srpnja 2015. s popratnom dokumentacijom, vezano uz poduzimanje pravnih radnji USKOK-a u predmetu okr. Zsolta Tamasa Hernadija. 13. Zbog objektivne spriječenosti da prisustvuje sjednici Ustavnog suda na kojoj je donesena odluka u ovom predmetu, sudac prof. dr. sc. Aldo Radolović dao je svoj glas za ovu odluku posebnom izjavom, što je zapisnički konstatirano. 14. U ovom se ustavnosudskom postupku otvorilo više ustavnopravnih pitanja, među kojima i takva koja su se u praksi Ustavnog suda postavila prvi put. 14.1. U slučaju Hypo ta su pitanja vezana uz ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu. Jedno se odnosi na ustavno jamstvo sudskog određenja blaže kazne, sadržano u članku 31. stavku 1. (drugoj rečenici) Ustava, odnosno na zakonsko pravilo blažeg zakona. Drugo se odnosi na domašaj i učinke članka 5. četvrte Promjene Ustava Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 16. lipnja 2010. (»Narodne novine« broj 76 od 18. lipnja 2010.; u daljnjem tekstu: Promjena Ustava/2010), a kojim je članak 31. Ustava dopunjen novim stavkom 4. o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Pravna stajališta Ustavnog suda o tim pitanjima imaju opće i načelno značenje te prelaze granice pojedinačnog slučaja Hypo. 14.1.1. Kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije u smislu članka 31. stavka 4. Ustava u ovoj se odluci označuju i kraticom: RPiPP-djela/31-4. Kratica upućuje na naznaku tih djela (RP na ratno profiterstvo; PP na pretvorbu i privatizaciju) te na oznaku članka Ustava u kojemu se ta djela spominju (članak 31. stavak 4.). 14.1.2. Kaznena djela koja su bila propisana i pravno određena u kaznenim i drugim zakonima u razdoblju od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998., a koja su navedena u ZoNKD-RPiPP-u, u ovoj se odluci označuju i kraticom: djela/31-1. Oznaka »31-1« upućuje na to da su ta kaznena djela obuhvaćena člankom 31. stavkom 1. Ustava. 14.2. U slučaju INA-MOL pitanje općeg značaja vezano je uz načelo odvojenosti političke i kaznene odgovornosti predsjednika Vlade Republike Hrvatske u smislu članka 112. Ustava u kontekstu počinjenja kaznenog djela primanja mita radi utjecaja na sklapanje pravnih poslova iz nadležnosti Vlade. 15. Budući da je riječ o dvama zasebnim kaznenim djelima, počinjenima u dvama različitim razdobljima, te s obzirom na različite prigovore podnositelja u odnosu na suđenje i presude za svako od tih djela, Ustavni sud je u obrazloženju ove odluke prigovore podnositelja u odnosu na ta kaznena djela ispitivao kao dvije zasebne cjeline. Prva cjelina nosi naziv »A. Slučaj Hypo« (točke od 17. do 190.), a druga cjelina »B. Slučaj INA-MOL« (točke od 191. do 449.). Prigovori podnositelja o pravu na pravično suđenje koji se odnose na oba kaznena djela razmatraju se u trećem dijelu obrazloženja ove odluke pod nazivom »C. Objedinjeni prigovori o povredama prava na pravično suđenje – Hypo i INA-MOL« (točke od 450. do 510.). 16. Kad se u tekstu ove odluke upućuje na točke, pretežito na način: »(v. točku XY.)«, riječ je o točkama obrazloženja ove odluke. Kad se u tekstu ove odluke upućuje na list ili listove »spisa«, pretežito na način: »(list XY spisa)«, riječ je o spisu Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11. A. SLUČAJ HYPO 17. Na temelju članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, a u vezi s člankom 7. stavkom 1. u vezi s člankom 5. točkom 13. ZoNKD-RPiPP-a, podnositelj je pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti s obilježjima ratnog profiterstva, opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu. 18. Prema izreci pravomoćne presude, kazneno djelo u slučaju Hypo podnositelj je počinio od kraja 1994. do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, u vrijeme kada je u Hrvatskoj trajao Domovinski rat. U to je vrijeme podnositelj bio zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske. Prema nalogu nadređene osobe (ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske) podnositelj je u jednom razdoblju tijekom pripreme kreditnog posla bio pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske s Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu. U obrazloženju prvostupanjske presude navodi se iskaz Mate Granića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova i osobe koja je bila nadređena podnositelju, koji je u postupku bio saslušan u svojstvu svjedoka, a koji rasvjetljava položaj počinitelja u kontekstu sklapanja kreditnog posla s Hypo bankom (str. 38. presude): »Negdje nakon blagdana Velike Gospe 1994. godine, od tadašnjeg ministra vanjskih poslova Austrije, Aloisa Mocka, dobio je pismo u kojem se preporuča suradnja naše države s jednom austrijskom bankom u usponu. Ne zna čime je Alois Mock bio motiviran za slanje tog pisma, a pretpostavlja da je korespondenciju s njim započeo prethodni ministar vanjskih poslova, Zdenko Škrabalo. U pismu je bilo navedeno da su oni spremni dati kredit za kupnju zgrada veleposlanstva. Obavijestio je o tome predsjednika Tuđmana koji je podržao ideju i tražio da se navede u kojim zemljama bi se kupila veleposlanstva. Svjedok je predložio svog tadašnjeg zamjenika, optuženog Ivu Sanadera, kao osobu koja će obavljati operativne poslove jer je dobro znao njemački jezik, a prije je živio u Austriji. Obavijestio ga je i rekao mu neka stupi u kontakt Hypo bankom. Negdje u 9. mjesecu iste godine iz Hypo banke je došlo pismo namjere u kojem je stajalo da su oni spremni kreditirati kupnju zgrada veleposlanstava i da žele ući na hrvatsko tržište. Ubrzo nakon toga naložio je optuženom Ivi Sanaderu da pozove predstavnike Hypo banke na protokolarni sastanak. Na sastanku su bili njih dvojica, a u ime banke Wolfgang Kulterer i još dva ili tri čovjeka. Izrazili su zadovoljstvo prethodno dogovorenim, a daljnje pregovore je imao nastaviti njegov zamjenik. Nije smatrao da je ispod njegovog nivoa, ministra vanjskih poslova, razgovarati s predstavnikom jedne male banke u usponu jer se radilo o prvoj banci koja je došla u Republiku Hrvatsku i to po preporuci Aloisa Mocka. S Aloisom Mockom je u to vrijeme komunicirao i na njegovo pitanje odgovorio da se projekt uredno razvija. Ti su se razgovori odvijali na marginama političkih tema. Što se tiče pisma namjere Hypo banke, predočio mu ga je njegov tadašnji zamjenik, optuženi Ivo Sanader, a ne zna gdje je to pismo završilo. Sa sadržajem pisma upoznao je predsjednika, dr. Franju Tuđmana i premijera, Nikicu Valentića.« 19. Međutim, podnositelj je, prema pravomoćnom utvrđenju sudova, iskoristio teško stanje u kojem se Hrvatska nalazila zbog oružane agresije u Domovinskom ratu, te je u namjeri da sebi pribavi znatnu imovinsku korist tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu s predstavnicima navedene austrijske banke, koristeći položaj pregovarača, dogovorio da mu ta banka za sudjelovanje u pregovorima, te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita, što je i učinjeno. 19.1. Kad je riječ o kreditu koji je ugovoren, ocjenu njegove povoljnosti za Republiku Hrvatsku dalo je u svojim iskazima više svjedoka i s hrvatske i s austrijske strane, što je razvidno iz obrazloženja prvostupanjske presude. Tako je svjedok Nikica Valentić navedeni kredit ocijenio »izuzetno povoljnim«, s obzirom na to da je »kamata na navedeni kredit bila ispod 10%, preciznije 8 ili 9%«, a u to vrijeme »kamate na kredite su bile između 1,5 i 2% mjesečno pa se može utvrditi da je godišnja kamata bila između 15 i 20%« (str. 37. i 38. prvostupanjske presude). Istu ocjenu dao je i svjedok Mate Granić (»Radilo se o povoljnom kreditu s rokom otplate sedam godina uz kamatu 8,5%« – str. 40. prvostupanjske presude). To je, s austrijske strane, posvjedočio i svjedok Günter Striedinger (»Generalno smatra da se radilo o kreditu povoljnim i za Banku i za Republiku Hrvatsku. Troškove provizije uvijek refundira i snosi klijent, a Banka odlučuje koliko će novca pripasti posredniku.« – str. 42. prvostupanjske presude), te svjedok Jörg Schuster (»U konačnici [je] hrvatska država platila tu proviziju, a bez plaćanja provizije bi za hrvatske prilike ionako povoljni uvjeti kredita bili još povoljniji.« – str. 47. prvostupanjske presude). I. POSTUPCI PRED NADLEŽNIM TIJELIMA U SLUČAJU HYPO 1) Pokretanje istrage 3. ožujka 2011. 20. USKOK je 3. ožujka 2011. protiv podnositelja izdao nalog o provođenju istrage, broj: K-US-48/11, IS-US-6/11, zbog postojanja osnove sumnje da je počinio »kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti – opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona« (listovi 1 i 2 spisa). U to se vrijeme podnositelj nalazio u ekstradicijskom pritvoru u Republici Austriji. 1.1. Izručenje podnositelja Republici Hrvatskoj 21. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske podnijelo je 14. ožujka 2011. Saveznom ministarstvu pravde Republike Austrije (listovi 781 – 783 spisa) dopunsku molbu za izručenje podnositelja »koji se trenutno nalazi u ekstradicijskom pritvoru na području Republike Austrije, a radi predaje pravosudnim tijelima Republike Hrvatske u svrhu kaznenog progona na temelju naloga o provođenju istrage Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-48/11, IS-US-6/11 od 3. ožujka 2011« i dr. 22. Ministarstvo pravosuđa obavijestilo je USKOK 14. srpnja 2011., dopisom broj: klasa: 720-04/10-01/340, ur. broj: 514-05-05-01-11-151, da ih je Savezno ministarstvo pravosuđa Republike Austrije izvijestilo o tome da se dopušta izručenje Ive Sanadera iz Republike Austrije u Republiku Hrvatsku te o činjenici da je potonji pristao na pojednostavljeni postupak izručenja. Podnositelj je izručen Republici Hrvatskoj 18. srpnja 2011. 2) Optužnica od 31. kolovoza 2011. 23. Prema sadržaju zapisnika o ispitivanju okrivljenika, podnositelj je u prostorijama Zatvora u Zagrebu 27. srpnja 2011., u nazočnosti svojih branitelja Čede Prodanovića i Gorana Suića, odvjetnika iz Zagreba, iznio svoju obranu (listovi 1.157 -1.160 spisa). 24. USKOK je pod brojem K-US-48/11, IS-US-6/11 podignuo 31. kolovoza 2011. optužnicu protiv podnositelja (listovi 1.331 – 1.373 spisa), u kojoj je navedeno da je: »... u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, za vrijeme trajanja Domovinskog rata i u vrijeme kada je Republika Hrvatska, upravo zbog ratnog stanja, stanja visoke inflacije i izuzetno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji, teško pronalazila banke kod kojih bi se povoljno kreditno zadužila, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, postupajući prema nalogu ministra vanjskih poslova Mate Granića, kao pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu, koristeći opisano teško stanje u kojem se zemlja nalazila zbog oružane agresije na Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, a u namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe, tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu kojim je Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt odobrila Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu vanjskih poslova, kredit u iznosu od 140.000.000,00 ATS, sa predstavnicima Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, koristeći položaj pregovarača sa predstavnicima navedene banke, dogovorio da mu Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt za sudjelovanje u pregovorima u zaključenju ugovora o kreditu te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita od 140.000.000,00 ATS, što iznosi 7.000.000,00 ATS, time da mu se 50% provizije isplati nakon prihvaćanja ugovora o kreditu u proračunu Republike Hrvatske, a ostalih 50% prilikom ili nakon potpisivanja ugovora, nakon čega mu je, sukladno dogovoru, Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, 4. siječnja 1995. isplatila iznos od 700.000,00 ATS te potom, nakon što je 10. siječnja 1995. godine potpisan ugovor o zajmu između Vlade Republike Hrvatske i Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, kojim je navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit u iznosu od 140.000.000,00 ATS, 16. siječnja 1995. iznos od 2.800.000,00 ATS, 27. siječnja 1995. iznos od 930.000,00 ATS i 22. ožujka 1995. iznos od 2.570.00,00 ATS, na koji način mu je ukupno isplaćen dogovoreni iznos provizije od 7.000.000,00 ATS, čime je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3.610.528,18 kuna, dakle, kao službena osoba na opisani način iskorištavanjem ratnog stanja, s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, pa da je time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti – opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva pretvorbe i privatizacije (NN 57/11), kažnjivo po članku 337. stavak 4. Kaznenog zakona.« 25. USKOK je 31. kolovoza 2011. uputio Hrvatskom saboru, Mandatno imunitetnom povjerenstvu »zahtjev za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv zastupnika Ive Sanadera« (listovi 1.374 – 1.375 spisa). 26. Mandatno-imunitetno povjerenstvo Hrvatskog sabora je na 47. sjednici, održanoj 5. rujna 2011., donijelo odluku kojom se daje »odobrenje za pokretanje kaznenog postupka protiv zastupnika Ive Sanadera po zahtjevu Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-48/11 od 31. kolovoza 2011. godine ..., zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavka 1. u svezi članka 5. točke 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije« (list 1.380 spisa). 27. Hrvatski sabor donio je na 24. sjednici, održanoj 30. rujna 2011., Odluku kojom je potvrdio odluku Mandatno-imunitetnog povjerenstva od 5. rujna 2011. o davanju odobrenja za pokretanje kaznenog postupka protiv podnositelja po zahtjevu USKOK-a od 31. kolovoza 2011. »zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavka 1. u svezi članka 5. točke 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije« (list 1.433 spisa). 28. Na sjednici optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2011. potvrđena je optužnica USKOK-a od 31. kolovoza 2011. protiv podnositelja zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (listovi 1.414 – 1.422 spisa). Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, pod brojem Kov-Us-27/11 donijelo je 30. rujna 2011. rješenje kojim se potvrđuje optužnica USKOK-a broj: K-US-48/11, IS-US-6/11 od 31. kolovoza 2011. protiv podnositelja zbog »kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona i dr.« (listovi 1.423 – 1.426 spisa). 29. Na Županijskom sudu u Zagrebu održano je 14. listopada 2011. pripremno ročište u predmetu broj: 7 K-US-26/11 (listovi 1.434 – 1.449 spisa). 2.1. Spajanje kaznenih postupaka 30. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijelo je 8. studenoga 2011. rješenje broj: Kv-us-134/11, K-US-32/11 o spajanju kaznenih postupaka protiv podnositelja (optuženika) u povodu dvije optužnice: prvo, optužnice USKOK-a od 31. kolovoza 2011. u slučaju Hypo i, drugo, optužnice USKOK-a od 23. rujna 2011. u slučaju INA-MOL, te o provođenju jedinstvenog postupka pod brojem 7 K-US-26/11 (listovi 1.567 – 1.568 spisa). 3) Izreka prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu 31. Nakon provedenog dokaznog postupka Županijski sud u Zagrebu donio je 19. studenoga 2012. presudu broj: 7 K-US-26/11 (objavljenu 20. studenoga 2012.), kojom je podnositelja (u odnosu na točku 1. izreke – slučaj Hypo) proglasio krivim što je: »1. u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, za vrijeme trajanja Domovinskog rata i u vrijeme kada je Republika Hrvatska, upravo zbog ratnog stanja, stanja visoke inflacije i izuzetno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji, teško pronalazila banke kod kojih bi se povoljno kreditno zadužila, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, postupajući prema nalogu ministra vanjskih poslova Mate Granica, kao pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu, koristeći opisano teško stanje u kojem se zemlja nalazila zbog oružane agresije na Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, a u namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe, tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu kojim je Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt odobrila Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu vanjskih poslova, kredit u iznosu od 140.000.000,00 ATS, sa predstavnicima Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, koristeći položaj pregovarača sa predstavnicima navedene banke, dogovorio da mu Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt za sudjelovanje u pregovorima u zaključenju ugovora o kreditu te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5 % odobrenog kredita od 140.000.000,00 ATS, što iznosi 7.000.000,00 ATS, time da mu se 50 % provizije isplati nakon prihvaćanja ugovora o kreditu u proračunu Republike Hrvatske, a ostalih 50 % prilikom ili nakon potpisivanja ugovora, nakon čega mu je, sukladno dogovoru, Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, 4. siječnja 1995. isplatila iznos od 700.000,00 ATS te potom, nakon što je 10. siječnja 1995. godine potpisan ugovor o zajmu između Vlade Republike Hrvatske i Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, kojim je navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit u iznosu od 140,000.000,00 ATS, 16. siječnja 1995. iznos od 2,800.000,00 ATS, 27. siječnja 1995. iznos od 930.000,00 ATS i 22. ožujka 1995. iznos od 2,570.000,00 ATS, na koji način mu je ukupno isplaćen dogovoreni iznos provizije od 7,000.000,00 ATS, čime je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3,610.528,18 kuna, dakle, kao službena osoba na opisani način iskorištavanjem ratnog stanja, s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, (...) čime je počinio kaznena djela protiv službene dužnosti i to djelom pod točkom 1. – zlouporabom položaja i ovlasti – opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona (»Narodne novine« br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (N.N. 57/11), kažnjivo po članku 337. stavak 4. Kaznenog zakona ... pa se optuženom Ivi Sanaderu temeljem odredbe članka 337. stavak 4. KZ-a za djelo opisano pod točkom 1. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, ... (...). U odnosu na točku 1. temeljem odredbe iz članka 4. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom: I. Utvrđuje se da novčani iznos od 3,610.528,18 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ivo Sanader ostvario kaznenim djelom iz članka 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. II. Utvrđuje se da je novčani iznos od 3,610.528,18 kuna imovina Republike Hrvatske. III. Nalaže se optuženom Ivi Sanaderu da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3,610.528,18 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.« 32. Podnositelj je 22. srpnja 2013. protiv navedene presude Županijskog suda u Zagrebu osobno podnio žalbu Vrhovnom sudu (listovi 5.877 – 5.889 spisa), a isti su dan žalbu podnijeli i njegovi branitelji (listovi 5.891 – 5.940 spisa). USKOK je protiv prvostupanjske presude podnio 15. srpnja 2013. žalbu Vrhovnom sudu zbog odluke o kazni (listovi 5.873 – 5.875 spisa). 4) Izreka presude Vrhovnog suda 33. Vrhovni sud je 3. travnja 2014. pod brojem I Kž-Us 94/13-10 donio osporenu presudu, čija izreka u slučaju Hypo glasi: »I. Povodom žalbe USKOK-a i optuženog Ive Sanadera, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude te se izriče da je optuženi Ivo Sanader tim djelom počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabu položaja i ovlasti – iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka Kaznenog zakona (‘Narodne novine’ broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (‘Narodne novine’, broj 57/11). II. Uslijed odluke pod točkom I., kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog Ive Sanadera, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženom Ivi Sanaderu za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a za kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 347. stavka 1. KZ/97-2, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci pa se optuženi Ivo Sanader, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 20. studenog 2012. pa dalje. III. Žalba USKOK-a u cijelosti i žalba optuženog Ive Sanadera u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te su ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.« II. SAŽETAK PRIGOVORA PODNOSITELJA 34. Podnositelj je Ustavnom sudu u vezi sa slučajem Hypo podnio tri osnovne skupine prigovora, koje se mogu sažeti ovako: – prvo, prigovor zlouporabe ZoNKD-RPiPP-a kao instrumenta kojim su se tijelo progona i sudovi koristili za prevladavanje zastare kaznenog progona koja je nastupila za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u slučaju Hypo, na temelju mjerodavnog kaznenog zakona, prije pokretanja istrage, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije), a zbog primjene ZoNKD-RPiPP-a na slučaj Hypo, koju podnositelj smatra izrazito arbitrarnom i povezanom s nedopuštenim političkim motivima, povrijeđeno je »načelo legaliteta« (članak 31. Ustava); – drugo, prigovor da su kazneni progon i suđenje u slučaju Hypo bili politički motivirani i s obzirom na to da je među mnoštvom slučajeva daleko prikladnijima da se na njih primijeni ZoNKD-RPiPP, taj zakon primijenjen samo u njegovom slučaju, čime su mu povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom i sudovima (članak 14. i članak 29. stavak 1. Ustava te članak 14. i članak 6. stavak 1. Konvencije), – treće, prigovor o povredama postupovnih jamstava u kaznenom postupku, osobito o povredi prava na jednakost oružja učinjenoj povredom prava na ispitivanje svjedoka Davida Teachera i Marike Tomljanović Kiprijanovski koje je predložila obrana, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava i članak 6. stavak 3. točka (

1. d)Konvencije). 35. Prva skupina prigovora podnositelja vezana uz slučaj Hypo podrobnije se prikazuje na mjerodavnim mjestima u glavi III. »Ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu (članak 31. Ustava)« (točke od 36. do 179.). Druge dvije skupine prigovora podrobnije se prikazuju u glavi IV. »Ostali prigovori podnositelja u slučaju Hypo« (točke od 180. do 189.). Prigovori podnositelja koji su zajednički i slučaju Hypo i slučaju INA-MOL razmatraju se u trećem dijelu obrazloženja ove odluke (»C. Objedinjeni prigovori o povredama prava na pravično suđenje – Hypo i INA-MOL«, točke od 450. do 510.). III. USTAVNO NAČELO ZAKONITOSTI U KAZNENOM PRAVU (ČLANAK 31. USTAVA) 36. Ustavni sud primjećuje da je ovaj predmet otvorio dva važna pitanja vezana uz ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu, koje je sadržano u članku 31. Ustava, pri čemu su za ovaj predmet relevantni stavci 1. i 4. tog članka, koji glase: »Članak 31. Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. (...) Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.« 37. Odredbe, koje su po sadržaju i strukturi usporedive s člankom 31. stavkom 1. Ustava, sadržava i članak 7. stavak 1. Konvencije koji glasi: »Članak 7. NEMA KAZNE BEZ ZAKONA 1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. (...)« 38. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) utvrdio je opća načela koja proizlaze iz članka 7. stavka 1. Konvencije osobito u predmetima Kafkaris protiv Cipra (presuda, veliko vijeće, 12. veljače 2008., zahtjev br. 21906/04, §§ 137. – 142.) i Kononov protiv Latvije (presuda, veliko vijeće, 17. svibnja 2010., zahtjev br. 36376/04, §§ 185. i 186.), a ponovio ih je u novijem predmetu Del Río Prada protiv Španjolske (presuda, veliko vijeće, 21. listopada 2013., zahtjev br. 42750/09, § 77.). Prema ESLJP-u, jamstvo ugrađeno u članak 7. stavak 1. Konvencije (nullum crimen, nulla poena sine lege), koje je esencijalni element vladavine prava, zauzima značajno mjesto u konvencijskom sustavu zaštite. To se jamstvo mora izgrađivati i primjenjivati, kao što proizlazi iz njegovog cilja i njegove svrhe, tako da osigura djelotvorne zaštitne garancije protiv arbitrarnih progona, osuda i kazni. Njegov značaj naglašava i činjenica da derogacija tog jamstva nije dopuštena na temelju članka 15. Konvencije čak ni u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak nacije. Mjerodavne odredbe članka 15. Konvencije glase: »Članak 15. DEROGIRANJE U VRIJEME IZVANREDNOG STANJA 1. U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu. 2. Na temelju te odredbe ne može se derogirati članak ... 7. (...)« 38.1. Opća načela koja proizlaze iz članka 7. stavka 1. Konvencije, a koja su podrobno razrađena u praksi ESLJP-a, primjenjiva su i na članak 31. Ustava, pri čemu i Ustav u članku 17. stavku 3., slično članku 15. Konvencije, izrijekom propisuje: »Članak 17. (...) Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava ... o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni ...« 39. U okviru članka 31. Ustava, a s obzirom na predmet ovog ustavnosudskog postupka, Ustavni sud dužan je: A. razmotriti, u svjetlu članka 31. stavka 1. (druge rečenice) Ustava, ustavnopravnu prihvatljivost kaznenih presuda u kojima sudovi: – ne obrazlažu primjenu blažeg zakona na konkretan slučaj, – ne prosuđuju primjenu blažeg zakona na temelju svih kaznenih zakona primjenjivih na konkretan slučaj; B. ispitati domašaj i učinke članka 31. stavka 4. Ustava, koji je u ustavni tekst unesen člankom 5. Promjene Ustava/2010, zasebno i u vezi s odgovarajućim zakonskim rješenjima koja su kasnije donesena na temelju te ustavne odredbe, ne ulazeći istodobno u apstraktnu kontrolu ustavnosti tih zakonskih rješenja. 40. Osim KZ-a/97 i KZ-a/11, o kojima su podaci izneseni u točki 5. obrazloženja ove odluke, u ovoj se odluci, u okviru članka 31. stavaka 1. i 4. Ustava, razmatraju još dva domaća kaznena zakona. 40.1. Prvo, riječ je o bivšem Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (»Službeni list SFRJ« broj 44/76., 36/77., 56/77., 34/84., 74/87., 57/89., 83/89., 3/90. i 38/90.), koji je preuzet u pravni poredak Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ (»Narodne novine« broj 53/91., 39/92.; u daljnjem tekstu: ZoP KZ-a SFRJ). ZoP KZ-a SFRJ izmijenjen je i dopunjen 1992., ali su te zakonske izmjene i dopune pogrešno nazvane Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 91/92.). U članku 1. tog zakona iz 1992. pogrešno je nazvan i sam ZoP KZ-a SFRJ, koji je neosnovano proglašen »Krivičnim zakonom Republike Hrvatske«. Tim je zakonom (pogrešnog naziva) iz 1992. izmijenjen naziv ZoP-a KZ-a SFRJ, tako da od 8. siječnja 1993. ZoP KZ-a SFRJ nosi naziv: Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OKZRH/76-92). OKZRH/76-92 nakon toga je višekratno mijenjan i dopunjavan (»Narodne novine« broj 58/93. – Zakon o izmjenama zakona koji sadrže nazivlje javno tužilaštvo, 108/95., 28/96., 110/97. – čl. 389. KZ-a/97). Pročišćeni tekst OKZRH-a/76-92 objavljen je u »Narodnim novinama« broj 31/93. (35/93. – ispravak, 16/96. – ispravak), pri čemu su u njemu izmijenjene brojčane oznake članaka sadržane u izvornom tekstu zakona. 40.2. Drugo, riječ je o bivšem Krivičnom zakonu Socijalističke Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90. i 54/90. – odluka USRH broj: U-I-302/1987 od 27. studenoga 1990.). Člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Socijalističke Republike Hrvatske (»Narodne novine broj 9/91.) bilo je propisano da se tom zakonu mijenja naziv u: Krivični zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZRH/77-91). Taj je zakon nakon toga višekratno mijenjan i dopunjavan (»Narodne novine« broj 67/91. – Uredba o primjeni KZRH, 71/91. – Odluka o uvođenju hrvatskog dinara, 25/92. – Uredba o stavljanju izvan snage uredaba iz oblasti pravosuđa, 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 37/94. – Odluka o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara, 28/96., 30/96. – ispravak, 110/97. – čl. 389. KZ-a/97, 175/04. – vjerodostojno tumačenje). Pročišćeni tekst KZRH-a/77-91 objavljen je u »Narodnim novinama« broj 32/93. (38/93. – ispravak), pri čemu su u njemu izmijenjene brojčane oznake članaka sadržane u izvornom tekstu zakona. Člankom 2. stavkom 2. KZRH-a/77-91 bilo je propisano da se kod primjene odredaba tog zakona i drugih zakona Republike Hrvatske koji sadrže krivičnopravne odredbe primjenjuju i odredbe općeg dijela Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ – ZoP-a KZ-a SFRJ (»Narodne novine« broj 53/91. i 39/92.), kojemu je 1992. izmijenjen naziv u »Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske« – OKZRH/76-92 (v. točku 40.1.). A. USTAVNO JAMSTVO SUDSKOG ODREĐENJA BLAŽE KAZNE 1) Članak 31. stavak 1. (druga rečenica) Ustava 41. Opće je pravilo materijalnog kaznenog prava da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Samo ako se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon jedanput ili više puta izmijeni primjenjuje se zakon koji je blaži odnosno najblaži za počinitelja (članak 4. OKZRH/76-92, članak 3. KZ-a/97, članak 3. stavci 1. i 2. KZ-a/11). 42. U tumačenju koji je zakon blaži (ako je riječ o dvjema sukcesivnim izmjenama jednog kaznenog zakona ili sukcesivnim izmjenama dvaju kaznenih zakona) odnosno najblaži (ako je riječ o više sukcesivnih izmjena jednog kaznenog zakona ili više kaznenih zakona, ili pripadajućim varijantama, pri čemu uvijek najmanje jedna izmjena postojećeg zakona odnosno jedan zakon ima svojstva interimnog), sudovi su dužni voditi se drugom rečenicom članka 31. stavka 1. Ustava, koja glasi: »Članak 31. ... Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. (...)« 42.1. Druga rečenica članka 7. stavka 1. Konvencije glasi: »Članak 7. NEMA DJELA NEMA KAZNE BEZ ZAKONA 1. ... Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. (...)« 43. I odredba sadržana u drugoj rečenici stavka 1. članka 31. Ustava i ona sadržana u drugoj rečenici stavka 1. članka 7. Konvencije upućene su sudovima, a nalažu im donošenje odluke opisane u dispozicijama tih odredaba. 44. Hrvatski zakonodavac na toj je osnovi oblikovao pravilo blažeg zakona, a Vrhovni sud protumačio je u svojoj praksi to pravilo na način da procjena suda o tome koji je zakon blaži za optuženika (između dvaju kaznenih zakona odnosno njihovih izmjena) ili najblaži za optuženika (između više kaznenih zakona odnosno njihovih izmjena) ne ovisi samo o dijelu kaznene norme u kojoj se izrijekom određuje visina kazne za počinjeno kazneno djelo. Procjena suda ovisi o tome koji kazneni zakon u cjelini, kada se okolnosti konkretnog slučaja podvedu pod njega, dovodi do toga da je zakon blaži odnosno najblaži za počinitelja (neovisno o visini kazne koja je propisana u tom blažem odnosno najblažem zakonu za počinitelja, budući da se – kao iznimka od načela alternativiteta – uvijek primjenjuje propisani maksimum koji je povoljniji za počinitelja), ili pak do toga da se počinitelja mora osloboditi od optužbi za počinjenje kaznenog djela (za oslobađanje od optužbe uslijed primjene pravila blažeg zakona v. presudu Vrhovnog suda broj: I Kž 818/12-9 od 27. studenoga 2013. i presudu Vrhovnog suda broj: III Kr 84/13-4, Kzz 7/13-3 od 19. lipnja 2013.). 45. Kad je riječ o praksi nadzornih tijela Konvencije, bivša Europska komisija za ljudska prava zauzela je u predmetu X. protiv Njemačke (odluka, 6. ožujka 1978., zahtjev br. 7900/77, Odluke i izvješća 13, str. 70. – 72.) pravno stajalište da članak 7. stavak 1. Konvencije ne jamči pravo na blažu kaznu predviđenu u zakonu koji je donesen nakon počinjenja kaznenog djela. 45.1. Međutim, iz prakse ESLJP-a proizlazi da se taj sud postupno udaljavao od prethodnog pravila. U tom je smislu bio relevantan predmet Kokkinakis protiv Grčke (presuda, 25. svibnja 1993., zahtjev br. 14307/88, Serija A, br. 260-A, § 52.), u dijelu u kojem se ESLJP pozvao na »načelo da kazneno pravo ne smije biti ekstenzivno konstruirano na optuženikovu štetu (»principle that the criminal law must not be extensively construed to an accused’s detriment«). Nakon toga, uslijedio je predmet G. protiv Francuske (presuda, 27. rujna 1995., zahtjev br. 15312/89), u kojem ESLJP nije utvrdio povredu članka 7. stavka 1. Konvencije s obzirom na načelo da se blaži zakon treba primjenjivati i u pogledu određenja kaznenog djela i u pogledu predviđenih kazni. Mjerodavne točke obrazloženja te presude glase: »24. Prema sudskoj praksi Suda, članak 7. stavak. 1. (čl. 7.-1.) Konvencije općenito utjelovljuje načelo da samo zakon može odrediti zločin (crime) i propisati kaznu, a osobito zabranjuje retroaktivnu primjene kaznenog prava kada je ona na optuženikovu štetu (vidjeti presudu Kokkinakis protiv Grčke od 25. svibnja 1993. godine, Serija A, br. 260-A, str. 22, § 52.). 25. U ovom slučaju Sud, kao i Komisija, smatra da su kaznena djela za koja je bio optužen podnositelj zahtjeva potpala pod okvir bivših članaka 332. i 333. Kaznenog zakona, koji su zadovoljili zahtjeve predvidljivosti i dostupnosti (vidjeti, mutatis mutandis, sljedeće presude: Müller i drugi protiv Švicarske od 24. svibnja 1988., Serija A, br. 133, str. 20., § 29., i Salabiaku protiv Francuske od 7. listopada 1988., Serija A br 141-A, str. 16. – 17., § 29.). Postojala je dosljedna sudska praksa Kasacijskog suda, koja je bila objavljena i stoga dostupna, o pojmovima nasilja (violence) i zloporabe ovlasti (abuse of authority). Što se tiče pojma nasilja, nove odredbe u novim člancima 332. i 333. Kaznenog zakona samo su potvrdile tu sudsku praksu. 26. Sud primjećuje da djela za koja je podnositelj zahtjeva bio optužen potpadaju pod okvir novog zakona. Na temelju načela da blaži zakon treba primjenjivati i u pogledu određenja kaznenog djela i u pogledu zaprijećenih kazni (‘the principle that the more lenient law should apply both as regards the definition of the offence and the sanctions imposed’), nacionalni sudovi primijenili su novi članak 333. Kaznenog zakona za izricanje kazni tako da je ta odredba umanjila kažnjivost djela za koje je gospodin G. bio optužen s teškog djela (zločina – crime) na manje teško djelo (delikt – délit) (...). Njegova primjena, doduše retroaktivna, djelovala je, prema tome, u korist podnositelja zahtjeva. 27. Zaključno, nije došlo do povrede članka 7. stavka. 1. (čl. 7.-1.) Konvencije.« Postoje i mišljenja da su ta dva citirana načela, sadržana u presudama Kokkinakis protiv Grčke (1993.) i G. protiv Francuske (1995.), »duboko ukorijenjena u staroj izreci (adage) in dubio pro reo, unatoč činjenici što Sud nije razmatrao tu izreku pod člankom 7. Konvencije« (izdvojeno mišljenje suca Popovića uz presudu ESLJP-a u predmetu velikog vijeća Achour protiv Francuske od 29. ožujka 2006., zahtjev br. 67335/01, str. 21.). 45.2. Konačno, ESLJP je u predmetu Scoppola protiv Italije (br. 2) (presuda, veliko vijeće, 17. rujna 2009. zahtjev br. 10249/03) napustio pravno stajalište Komisije iz 1978. godine. Zauzeo je novo, prema kojem članak 7. stavak 1. Konvencije treba interpretirati kao pravilo o dopuštenosti retroaktivne primjene blažeg zakona, čime je praksa ESLJP-a u tom pitanju postala primjenjiva i u hrvatskom pravu. Mjerodavni dijelovi te presude glase: »107. Doduše, članak 7. Konvencije ne spominje izrijekom obvezu država ugovornica da priznaju u korist optuženika promjene u zakonu nakon što je kazneno djelo počinjeno. ... 108. ... Sud primjećuje da obveza primijeniti, između nekoliko kaznenih zakona, onaj kojega su odredbe najpovoljnije za optuženika, predstavlja pojašnjenje pravila o sukcesiji kaznenih zakona, što je u skladu s drugim esencijalnim elementom članka 7., naime s predvidljivošću kazni. 109. ... Sud zauzima stajalište da je nužno odstupiti od sudske prakse koju je utvrdila Komisija u predmetu X. protiv Njemačke i utvrditi da članak 7. stavak 1. Konvencije jamči ne samo načelo zabrane retroaktivnosti strožih kaznenih zakona (the principle of non-retrospectiveness of more stringent criminal laws), nego također, i implicitno, načelo retroaktivnosti blažeg kaznenog zakona (the principle of retrospectiveness of the more lenient criminal law). To načelo je utjelovljeno u pravilu da kad postoje razlike između kaznenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i kasnijih kaznenih zakona koji su doneseni prije no što je donesena pravomoćna presuda, sudovi moraju primjenjivati zakon kojega su odredbe najpovoljnije za okrivljenika.« 45.3. ESLJP se pozvao na presudu Scoppola protiv Italije (br. 2) (2009.) i u novijoj presudi Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (presuda, veliko vijeće, 18. srpnja 2013., zahtjevi br. 2312/08 i 34179/08). U okvirima članka 7. stavka 1. Konvencije, ESLJP je ispitivao »jesu li domaći sudovi primijenili zakon čije su odredbe najpovoljnije za optuženika«, pri čemu se pitanje »mora ocjenjivati za svaki predmet pojedinačno, uzimajući u obzir konkretne okolnosti svakog slučaja« (§ 65.). Relevantna razmatranja o problemu retroaktivnosti blažeg zakona (more lenient penal law – lex mitior) sadržana su i u izdvojenom mišljenju suglasnom s presudom Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (2013.) suca Pinta de Albuquerqua, kojem se pridružio sudac Vučinić (str. 39. presude). 46. Pretpostavka za primjenu pravila blažeg zakona jest da između zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i njegovih kasnijih izmjena odnosno kasnijeg novog zakona ili kasnijih novih zakona postoji pravni kontinuitet kaznenog djela. Članak 3. stavak 2. KZ-a/11 u tom je smislu propisao da ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, pa se u novom zakonu ili zakonima izmijeni naziv ili opis tog kaznenog djela, sud je dužan ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja. 46.1. Ako nema pravnog kontinuiteta djela u novom zakonu, nema ni kaznenog djela. Tako je, primjerice, u presudi broj: I Kž 818/12-9 od 27. studenoga 2013. Vrhovni sud ispitao pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/-a97 i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ-a/11. Utvrdivši da postoji samo ograničeni pravni kontinuitet između tih dvaju djela, Vrhovni sud u presudi je zaključio: »... samo propuštanje isplate obveza prema proračunu, nakon njihovog prijavljivanja, a bez prethodnog davanja netočnih ili nepotpunih podataka o okolnostima o kojima ovisi utvrđenja porezne obveze, više nije kazneno djelo. Stoga radnje optuženog M. V. opisane pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude, a s obzirom na odredbu članka 3. stavka 3. KZ/11, (više) nisu kazneno djelo, pa je povodom žalbe tog optuženika, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu (
2. na)djelo za koje je optuženi M. V. bio proglašen krivim tom točkom izreke prvostupanjske presude i izreći da se on, na temelju članka 354. točke 1. ZKP/97, oslobađa od optužbe da bi počinio navedeno kazneno djelo koje mu je bilo stavljeno na teret.« 2) Članci 222. (215.) KZRH-a/77-91, 337. KZ-a/97 i 291. KZ-a/11 47. Kad je riječ o predmetu koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku (slučaj Hypo), za primjenu pravila blažeg zakona konkuriraju članak 222. stavak 5. KZRH-a/77-91, članak 337. stavak 4. KZ-a/97 i članak 291. stavak 2. KZ-a/11. 48. U članku 222. KZRH-a/77-91, koji se spominje u članku 3. ZoNKD-RPiPP-a, bio je sadržan opis krivičnog djela protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja – zlouporabom položaja i ovlaštenja (glava devetnaesta KZRH-a/77-91 pod nazivom »Krivična djela protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja«). Taj se članak u sudskoj praksi sudova često označava kao »članak 215.«. Riječ je o brojčanoj oznaci članka 222. pod kojom je on bio naveden u pročišćenom tekstu KZRH-a/77-91 (»Narodne novine« broj 37/93.). S obzirom na to da u izvornom tekstu nosi brojčanu oznaku »222.«, a tako je označen i u članku 3. ZoNKD-RPiPP-a, ali se u sudskoj praksi označava kao »članak 215.«, u ovoj se odluci taj članak KZRH-a/77-91 označava kao »članak 222. (215.)«. Članak 222. (215.), u tekstu koji je bio na snazi od 8. siječnja 1993. do 20. travnja 1996., nakon stupanja na snagu članka 19. Zakona o izmjenama Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 91/92.; u daljnjem tekstu: ZID KZRH/77-92), to jest u vrijeme kad je podnositelj počinio kazneno djelo u slučaju Hypo, glasio je: »Zloupotreba položaja ili ovlaštenja Članak 222. (215.)

(1)Službena ili odgovorna osoba koja u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši dužnost, kaznit će se zatvorom do tri godine.

(2)Ako je uslijed djela iz stava 1. ovoga člana nastupila znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugoga, počinitelj će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

(3)Ako je djelom iz stava 1. ovoga člana pribavljena protupravna imovinska korist, ukoliko ne postoje obilježja nekog drugog krivičnog djela, počinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4)Ako vrijednost pribavljene imovinske koristi premašuje petsto i pedeset tisuća hrvatskih dinara, počinitelj će se kazniti zatvorom od jedne godine do deset godina.

(5)Ako vrijednost pribavljene imovinske koristi premašuje dva milijuna hrvatskih dinara, počinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.« 48.

1. Što se tiče iznosa u hrvatskim dinarima, navedenih u članku
2. (215.) stavcima
3. i
4. KZRH-a/77-91, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe (»Narodne novine« broj 37 od
5. svibnja 1994.) bilo propisano da se
6. svibnja 1994., na temelju odluka Narodne banke Hrvatske, izdaju i puštaju u optjecaj novčanice i kovani novac, koji glase na novčanu jedinicu Republike Hrvatske kunu i njezin stoti dio lipu. Točka V. te odluke glasila je: »Iznosi navedeni u hrvatskim dinarima u propisima, općim aktima pravnih osoba, sudskim i upravnim aktima, čekovima, uplatnicama i ostalim nalozima platnog prometa, mjenicama, obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, ugovorima i drugim dokumentima izdanim odnosno nastalim do dana puštanja u optjecaj kune i lipe, smatrat će se kao da su navedeni u kunama, s tim da se ti iznosi dijele sa 1.000.« Međutim, tako preračunati iznosi, primijenjeni na visinu pribavljene imovinske koristi iz članka
7. (215.) stavaka
8. i
9. KZRH-a/77-91 (550,00 kuna odnosno 2.000,00 kuna), bili bi očito nerazumni, a time i prima facie ustavnopravno neprihvatljivi. Ustavni sud je u odluci broj: U-III-2646/2007 od
10. lipnja
11. (»Narodne novine« broj 104/08.) podržao sljedeći pristup Vrhovnog suda: »… Vrhovni sud Republike Hrvatske je već rano, u kaznenim predmetima u kojima se pojavilo pitanje utjecaja inflacije na primjenu blažeg zakona, započeo s donošenjem odluka koje izražavaju stajalište da se zbog inflacije i denominacije dinara ranije otuđeni veliki iznos deviza ne može u času suđenja primjenom blažeg zakona vrijednosno umanjeno označiti tako da teško postane privilegirano kazneno djelo krađe (VSRH, I Kž-760/90 od 6.XI.1990) niti da se pronevjera, nakon preračunavanja prisvojenog novca i stvari u tadašnje hrvatske dinare (HRD) izrazito malog iznosa, može smatrati ‘neznatno društveno opasnim djelom’ (VSRH, I Kž-14/91 od 20.V.1992)« (točka 5.
12. odluke Ustavnog suda). Ustavnom sudu nije poznata praksa Vrhovnog suda iz koje bi bilo razvidno na koji je način taj sud riješio navedeni problem kad je riječ o primjeni članka
13. (215.) stavaka
14. i
15. KZRH-a/77-91 (presuda broj: I Kž 278/13-4 od
16. listopada
17. koja bi se mogla odnositi na navedeno razdoblje nije od pomoći jer je nejasna u tom pitanju), ali ne vidi ni jedan razlog zbog kojega citirano stajalište Vrhovnog suda ne bi bilo odgovarajuće primjenjivo i na članak
18. (215.) stavke
19. i
20. KZRH-a/77-
21. U tom smislu treba primijetiti da je rješenje pružio Zakon o izmjenama Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 108/95.). U članku
22. tog zakona bilo je propisano da se u članku
23. stavku
24. riječi: »petsto tisuća hrvatskih dinara« zamjenjuju riječima: »pedeset tisuća kuna«, a u stavku
25. riječi: »dva milijuna hrvatskih dinara« zamjenjuju riječima: dvjesto tisuća kuna«. Taj je preračunati iznos hrvatskih dinara u kune, propisan kaznenim zakonom, mogao poslužiti sudovima kao smjernica za tumačenje visine pribavljene imovinske koristi i u kaznenim postupcima u kojima su na konkretne slučajeve primjenjivali članak
26. (215.) stavke
27. ili
28. KZRH-a/77-91, ako je kazneno djelo počinjeno od
29. siječnja
30. do
31. travnja
32. Naime, iznosi koji su bili navedeni u članku
33. (215.) stavcima
34. i
35. KZRH-a/77-91, u tekstu koji je bio na snazi od
36. travnja
37. do
38. siječnja
39. (v. članak
40. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske, »Narodne novine« broj 28/96.; u daljnjem tekstu: ZID KZRH/77-96), to jest 27.500,00 kuna odnosno 100.000,00 kuna, očito nisu značili preračunavanje iznosa propisanih u članku
41. ZID-a KZRH-a/77-92, nego njihovu izmjenu. Ipak, konačno rješenje tog pitanja moraju dati sudovi, dok je na Ustavnom sudu da nadzire ustavnopravnu prihvatljivost njihove odluke u mjeri u kojoj ona može utjecati na ostvarenje ustavnih prava pojedinaca.
42. U vrijeme stupanja na snagu KZ-a/97 (
43. siječnja 1998.), članak
44. tog zakona je glasio: »Zlouporaba položaja i ovlasti Članak 337.

(1)Službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2)Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugoga, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(3)Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4)Ako je kaznenim djelom iz stavka

1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.« Riječ je o tekstu KZ-a/97 (»Narodne novine« broj 110/
2. i 27/
3. – ispravak) koji je bio na snazi do stupanja na snagu članka
4. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona
5. prosinca
6. (»Narodne novine« broj 129/00.), kojim su u članku
7. stavku
8. iza riječi: »pribavljanja takve koristi,« bile dodane riječi: »ili je prouzročena šteta velikih razmjera«.
9. Konačno, članak
10. KZ-a/11, koji je stupio na snagu
11. siječnja 2013., glasi: »Zlouporaba položaja i ovlasti Članak 291.

(1)Službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2)Ako je kaznenim djelom iz stavka

1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do dvanaest godina.« 2.
2. »Znatna imovinska korist« u smislu KZ-a/97 i KZ-a/11
3. Kad je riječ o neodređenom pravnom pojmu »znatna imovinska korist« u smislu članka
4. stavka
5. KZ-a/97 i članka
6. stavka
7. KZ-a/11, Ustavni sud podsjeća da se ta korist, nakon stupanja na snagu KZ-a/11 (
8. siječnja 2013.), određivala u sudskoj praksi prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV k-4/2012-57 od
9. prosinca
10. »o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela«. U točki
11. tog pravnog shvaćanja je navedeno: »Zbog jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane sudova, Kazneni odjel Vrhovnog suda na sjednici održanoj
12. prosinca
13. donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje ‘znatna imovinska korist’, odnosno ‘znatna šteta’ kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka
14. stavak
15. KZ/11, postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000 kn.« Tijekom važenja prethodnog KZ-a/97 primjenjivalo se pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda od
16. studenoga
17. da zakonsko obilježje »znatna imovinska korist« kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka
18. stavka
19. KZ-a/97 postoji kad »vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000 kn«.
20. Treba podsjetiti da je prvo takvo pravno shvaćanje (nazvano »Zaključkom VII. sjednice«), u odnosu na bivši Krivični zakon SFRJ, donijela zajednička sjednica Saveznog suda, republičkih vrhovnih sudova, pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda još
21. prosinca 1977., opravdavajući ga čestim izmjenama kaznenih zakona, gubitkom vrijednosti novca i izmjenama valute koja je bila u upotrebi. Na toj je sjednici istodobno odlučeno da za neke neodređene pravne pojmove (imovina veće vrijednosti, znatna šteta) vezane uz pojedina kaznena djela takvo pravno shvaćanje neće biti doneseno jer te vrijednosti nije moguće odrediti u jedinstvenom iznosu za sve slučajeve (Garačić, A.: Pravna shvaćanja o neodređenim vrijednostima koje su zakonsko obilježje kaznenog djela, stjecaj i produljeno kazneno djelo – primjena blažeg zakona, Savjetovanje »Novine u kaznenom zakonodavstvu – 2013., Opatija,
22. i
23. svibnja 2013., http://www.vsrh.hr/CustomPages/Static/HRV/ Files/AGaracic_Pravna-shvacanja-o-neodredjenim_Opatija_2013.pdf, str. 2.).
24. Ustavni sud, međutim, mora ostaviti po strani dugu tradiciju takvih pravnih shvaćanja i podsjetiti na sljedeće: pretvarajući neodređeni pravni pojam »znatna imovinska korist« u novčanu vrijednost u apsolutnom iznosu (što je u literaturi znano i kao određivanje »novčanih ekvivalenata za neodređene vrijednosti«), čini se da Vrhovni sud nije posegnuo za izgradnjom pravnih standarda za primjenu neodređenog pravnog pojma »znatna imovinska korist« u praksi i time omogućio sudovima dosljednu interpretaciju »znatne imovinske koristi« od slučaja do slučaja (v. mjerodavnu sudsku praksu ESLJP-a u točki 64.). Suprotno tome, taj je sud stvorio novo opće pravno pravilo kojim je u cijelosti zamijenio zakonsko, a njegovo je djelovanje kao obligatorno protegnuo na sve kaznene predmete u kojima se prosuđuje »znatna imovinska korist« (u pojedinim shvaćanjima izrijekom je propisano da se »ova pravna shvaćanja primjenjuju od« označenog datuma). Štoviše, prema tom apsolutnom novčanom iznosu koji je odredio najviši sud prosuđuje se onda i nastup zastare samih kaznenih predmeta (v. točku 55.3.).
25. Ustavni sud primjećuje da su tog problema bili svjesni i nadležna tijela i sudska praksa (Garačić, isto, str. 3.), pa su člankom
26. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 56/15.; u daljnjem tekstu: ZID KZ/11-15) pravna shvaćanja Vrhovnog suda ozakonjena, tako da su od
27. svibnja
28. postala zakonska pravna pravila, pri čemu je zakonski pojam »znatna imovinska korist« izgubio svojstvo neodređenog pravnoj pojma. Druga rečenica novog stavka
29. članka
30. KZ-a/11 u pročišćenom tekstu glasi: »GLAVA OSMA (VIII.) ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU Članak
31. (...)

(29)... Vrijednost imovinske koristi i štete je znatna ako prelazi 60.000,00 kuna. (...)« 54.1. Na istovjetan su način u ZID-u KZ-a/11-15 zakonski određene i druge vrijednosti koje su do tada bile označene neodređenim pravnim pojmovima. Tako su vrijednosti imovine, imovinske štete, imovinske koristi, porezne obveze i državne potpore »velikih razmjera« ako prelaze 600.000,00 kuna; razaranja prouzročena kaznenim djelima su »velika« ako prelaze 600.000,00 kuna; vrijednost imovine je »većeg opsega« ako prelazi 200.000,00 kuna; vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi je »velika« ako prelazi 60.000,00 kuna, a vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi je »mala« ako ne prelazi 1.000,00 kuna (novi stavci 27., 28., 29. i 30. članka 87. KZ-a/11). 3) Sudska praksa Vrhovnog suda 55. Vrhovni sud u svojoj je praksi prihvatio stajalište da je za počinitelje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti kojima je pribavljena znatna imovinska korist, a o kojima je do sada odlučivao, blaži članak 291. stavak 1. KZ-a/11, ako se u odnos stave članak 337. stavak 4. KZ-a/97 i članak 291. stavak 2. KZ-a/11. To je stajalište Vrhovni sud podrobnije obrazložio u presudi broj: I Kž 653/13-4 od 13. svibnja 2014., koja u mjerodavnom dijelu glasi: »... ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 379. stavak 1. točka 2. KZ/97, utvrđeno je da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenjen materijalni zakon. Naime, imajući u vidu da je 1. siječnja 2013. na snagu stupio KZ/11, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, postupajući sukladno članku 3. stavak 3. KZ/11, ispitao postoji li pravni kontinuitet između inkriminacije za koju je optuženik proglašen krivim pobijanom presudom i one iz KZ/11 te je utvrđeno postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. KZ/97, za koje je optuženi Ž. H. proglašen krivim pobijanom presudom, i istoimenog kaznenog djela, također iz glave kaznenih djela protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 2. KZ/11, što je uostalom pravilno uočio i prvostupanjski sud. Međutim, taj sud je potom pogrešno zaključio da je KZ/11 stroži. Naime, neovisno o tome što je za kazneno djelo iz članka 291. stavak 2. KZ/11 propisana stroža kazna (kazna zatvora od jedne do dvanaest godina) od one koja je propisana za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97 (kazna zatvora od jedne do deset godina), valja imati na umu da prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV k-4/2012-57 od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela, zakonsko obilježje ‘znatna imovinska korist’, odnosno ‘znatna šteta’ kod kaznenog djela iz članka 291. stavak 2. KZ/11 postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, dok je prema ranijem pravnom shvaćanju ovoga suda vrijednost ‘znatne imovinske koristi’ kod kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 postojala kada vrijednost te imovinske koristi prelazi iznos od 30.000,00 kuna. Kako je, dakle, povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela, to je KZ/11 za optuženika blaži od KZ/97, time da je sud u tom slučaju vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji (članak 337. stavak 4. KZ/97).« 55.1. Kad je riječ o odnosu članka 222. (215.) stavka 4. KZRH-a/77-91, u tekstu koji je bio na snazi od 20. travnja 1996. do 1. siječnja 1998. (to jest nakon stupanja na snagu ZID-a KZRH/77-96 – članak 24.) i članka 291. stavka 2. KZ-a/11, Vrhovni sud je u presudi broj: I Kž 296/12-6 od 20. studenoga 2013. zauzeo stajalište istovjetno prethodnom, uz neznatno izmijenjenu argumentaciju. Mjerodavni dio te presude glasi: »Vrhovni sud Republike Hrvatske je, sukladno odredbi članka 3. stavak 3. KZ/11, utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja – zloupotreba položaja i ovlaštenja iz članka 215. stavak 4. KZRH i kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 2. KZ/11. Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske KZ/11 je blaži za optuženika pa ga je, u konkretnom slučaju, valjalo primijeniti sukladno odredbi članka 3. stavak 2. KZ/11, neovisno o težoj zapriječenoj kazni zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina. To stoga što su pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-4/2012-7 izmijenjene visine neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja kaznenih djela pa, tako, zakonsko obilježje ‘znatna imovinska korist’, odnosno ‘znatna šteta’ kod kaznenog djela iz članka 291. stavak 2. KZ/11 postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, što je za optuženika povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 27.500,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja djela, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja u konkretnom slučaju bitno smanjuje kriminalna količina kaznenog djela, time da je sud vezan najvišom zapriječenom kaznom od deset godina, propisanom zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela.« 55.2. Sličan pristup Vrhovnog suda članku 222. (215.) stavku 4. KZRH-a/77-91 i članku 291. stavku 2. KZ-a/11 vidljiv je i u presudi broj: I Kž 278/13-4 od 16. listopada 2013. (v. i odluku Ustavnog suda broj: U-III-6005/2013 od 20. veljače 2014.). Pri tome, čini se da je u ovom predmetu kazneno djelo počinjeno 1993. (ili 1994.) godine, ali je na taj predmet – sudeći prema iznosu imovinske koristi koji se u njoj spominje – primijenjen članak 222. (215.) stavak 4. KZRH-a/77-91 u tekstu koji je bio na snazi od 20. travnja 1996. do 1. siječnja 1998. Ustavni sud ograničava se na navođenje dijela presude koji se odnosi na obrazloženje primjene blažeg zakona: »Optuženik ne obrazlaže niti žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona pa je i u tom pravcu presuda ispitana po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97. Na taj je način utvrđeno da je zbog činjenice da je u međuvremenu 01. siječnja 2013. stupio na snagu Kazneni zakon (‘Narodne novine’ br. 125/11 i 144/12, dalje: KZ/11) prvostupanjski sud na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon jer je u smislu odredbe čl. 368. toč. 4. primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti. Naime, sud prvog stupnja je proglasio krivim optuženika zbog počinjenja kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlasti iz čl. 215. st. 4. KZRH koji kao kvalifikatorno obilježje djela zloupotrebe položaja i ovlasti propisuje iznos pribavljene imovinske koristi koji premašuje dvadesetsedam tisuća petsto kuna i propisuje raspon kazne zatvora u trajanju od jedne do deset godina. U vrijeme presuđenja (28. veljače 2013.) je na snazi bio KZ/11 koji u odnosu na predmetno kazneno djelo iz čl. 215. st. 4. u vezi st. 3. i st.. 1. KZRH i utvrđeno činjenično stanje iz izreke pobijane presude sadrži pravni kontinuitet, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11, u odredbi čl. 291. st. 2. KZ/11. Međutim, u navedenoj odredbi iz st. 2. citiranog propisa kao kvalifikatorno obilježje se navodi znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, a koje je zakonsko obilježje sa neodređenim vrijednostima prema pravnom shvaćanju kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. utvrđeno u iznosu koji premašuje iznos od 60.000,00 kn. Prema tome, povišen je imovinski cenzus koji djelo čini kvalificiranim i stoga je novi KZ/11 blaži, bez obzira što je za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 zapriječena kazna zavora u trajanju od jedne do dvanaest godina zatvora, obzirom da kazna, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može premašiti najvišu kaznu iz čl. 215. st. 4. KZ R. Naime, da bi počinitelj po novom KZ/11 ostvario sva obilježja ovog kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11 potrebno je da si pribavi imovinsku korist koja dvostruko viša nego prije, dok pribavljanje koristi do tog iznosa predstavlja samo osnovni oblik kaznenog djela. Dakle, po KZRH se u zonu ovog kvalificiranog djela ulazilo već ako je korist bila veća od 27.500,00 kn, a po KZ/11 je potrebno da se radi o iznosu većem od 60.000,00 kn. Iako je u konkretnom slučaju u pitanju iznos od 100.000,00 kn koji i po novom KZ/11 djelo čini kvalificiranim, ipak je novi propis blaži s aspekta stupnja pogibeljnosti, jer se prema KZRH radi o koristi koja višestruko nadilazi propisani cenzus od 27.500,00 kn što djelo čini objektivno težim i pogibeljnijim, dok je prema KZ/11 u pitanju korist koja nije niti dvostruko veća od zakonskog obilježja od 60.000,00 kn što može biti značajno kod odlučivanja o adekvatnoj kaznenoj sankciji. Kraj takvog stanja stvari ovaj je drugostupanjski sud na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97 preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela te je predmetno kazneno djelo kvalificirao kao kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 i stoga je presuđeno kao u toč. I. izreke ove presude.« 55.3. Konačno, iz presude i rješenja broj: I Kž 345/12-6 od 10. prosinca 2014., u kojoj je Vrhovni sud primijenio »imovinski cenzus« od 60.000,00 kuna, razvidan je praktični učinak tog »cenzusa« na (ne)mogućnost kaznenog progona u okolnostima kad o visini stvarno pribavljene imovinske koristi ovisi nastup zastare (v. i presudu Vrhovnog suda broj: I Kž 72/06-5 od 22. siječnja 2008., koja se prikazuje u točki 57.1.). U presudi od 10. prosinca 2014. između ostaloga je navedeno: »Međutim, ispitujući i u ovom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. KZ/97 ovaj je drugostupanjski sud utvrdio da je nastupila zastara kaznenog progona, ali iz slijedećih razloga. Naime, kako je nakon donošenja pobijane presude, u međuvremenu stupio na snagu KZ/11, te činjenice da je kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 27. prosinca 2012. utvrdio da zakonsko obilježje koje se definira neodređenim vrijednostima ‘znatna imovinska korist’ odnosno ‘znatna šteta’ iz čl. 246. st. 2. KZ/11 iznosi više od 60.000,00 kn nastupila zastara. Naime, kao što je navedeno kod obrazlaganja pravnog kontinuiteta u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. KZ/97 i u ovom bi se konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu iz čl. 246 KZ/11, a kako se radi o vrijednosti imovinske koristi ostvarene ovim kaznenim djelom od 51.726,24 kn u pitanju je kazneno djelo iz st. 1. čl. 246. KZ/11 za koje je s obzirom na vrijeme počinjenja i odredbu čl. 81. st. 1. toč. 4. i čl. 81. st. 3. KZ/11 20. rujna 2013. nastupila zastara kaznenog progona.« 56. Kad je riječ o identitetu djela, Vrhovni sud je u svojoj praksi prihvatio postojanje identiteta između kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 222. (215.) KZRH-a/77-91, kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ-a/97 i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ-a/11. Među mnogobrojnim presudama kao ilustrativna se izdvaja presuda Vrhovnog suda broj: Kzz 7/03-3 od 13. studenoga 2007., u kojoj je – u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske – taj sud u cijelosti poistovijetio pojedine stavke članka 222. (215.) KZRH-a/77-91 i one iz članka 337. KZ-a/97. Razmatrajući prirodu kaznenog djela iz stavka 1. i kaznenih djela iz ostalih stavaka članka 222. (215.) KZRH-a/77-91, Vrhovni sud u toj je presudi utvrdio (istaknute dijelove označio Ustavni sud): »... riječ je o različitim i samostalnim kaznenim djelima, bez odnosa osnovnog i kvalificiranog oblika. Kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 1. KZRH, sada čl. 337. st. 1. KZ, je tzv. formalni delikt, apstraktnog ugrožavanja, koji se iscrpljuje u samoj radnji sa zabranjenom posljedicom izvan bića djela, dok je kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 4. i 5. KZRH, sada čl. 337. st. 3. i 4. KZ, tzv. materijalni delikt povrede sa zabranjenom posljedicom koja je sastavni dio bića kaznenog djela. Nadalje, objekt zaštite kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 1. KZRH, sada čl. 337. st. 1. KZ, je zakonitost u obavljanju službe, a kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 4. i 5. KZRH, sada čl. 337. st. 3. i 4. KZ, zaštićuje se, uz zakonitost u obavljanju službe i imovina svake vrste (državna, te pravnih i fizičkih osoba). U subjektivnom smislu, kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 1. KZRH, sada čl. 337. st. 1. KZ, namjera je usmjerena na pribavljanje neimovinske koristi, dok je kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 4. i 5. KZRH, sada čl. 337. st. 3. i 4. KZ, namjera usmjerena na pribavljanje protupravne imovinske koristi. Iz izloženog proistječe, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud – pretvarajući pokušaj materijalnog delikta povrede u formalni delikt apstraktnog ugrožavanja – primijenio zakon koji nije mogao primijeniti, odnosno da je time povrijedio zakon (...).« 57. Konačno, iz prakse Vrhovnog suda proizlazi da pojedine očite razlike u kvalifikatornim elementima kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 222. (215.) KZRH-a/77-91 i članka 337. stavaka 3. i 4. KZ-a/97 (sada i članka 291. KZ-a/11) ne ulaze u procjenu identiteta kaznenog djela (iako se to iz prethodno citirane presude od 13. studenoga 2007. ne bi moglo zaključiti). 57.1. Tako je u presudi broj: I Kž 72/06-5 od 22. siječnja 2008. Vrhovni sud podrobno obrazložio razlike u članku 222. (215.) stavcima 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 i članku 337. stavcima 3. i 4. KZ-a/97 kad je riječ o namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi. Mjerodavni dijelovi te presude glase: »Ispravno uočava prvostupanjski sud da je za mogućnost proglašavanja optuženika krivim za kazneno djelo zlouporabe službenog položaja u modalitetu kako je on opisan u stavku 4.« (KZ-a/97 – op. Ustavnog suda) »potrebno sa potpunom izvjesnošću dokazati između ostalog i kvalifikatorni element ovog kaznenog djela tj. da je postupanje optuženika bilo, kako to navodi i sama optužba, ‘u cilju’ pribavljanja znatne nepripadne imovinske koristi, koja, prema zauzetom pravnom shvaćanju i prihvaćenoj sudskoj praksi, premašuje iznos 30.000,00 kuna. Upravo taj element namjere, kako to opravdano ističe prvostupanjski sud, nije dokazan tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega prvostupanjski sud i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske opravdano oslobađa optuženika krivnje za utuženo kazneno djelo. Valja istaći da u odnosu na imovinsku korist ostvarenu zlouporabom službenog položaja kaznenopravna misao se razvijala i mijenjala. Dok je pitanje ove koristi u odredbi čl. 215. st. 3., 4. i 5. Krivičnog zakona Republike Hrvatske bila propisivana samo kao objektivni uvjet kažnjivosti za ove oblike kaznenog djela iz čl. 215. KZ RH, izmjenom kaznenog zakonodavstva u Kaznenom zakonu od 1. siječnja 1998. godine,« (KZ-u/97 – op. Ustavnog suda) »koji zakon se kao blaži u smislu čl. 3. Kaznenog zakona ima primijeniti, u odnosu na ovo kazneno djelo u čl. 337. Kaznenog zakona pitanje odnosa naspram imovinske koristi drugačije je riješeno. Dok je u odnosu na oblik ovog kaznenog djela iz stavka 3.« (KZ-a/97 – op. Ustavnog suda) »pribavljena imovinska korist i nadalje ostala samo objektivni uvjet kažnjivosti, kada njenim izostankom ne postoji ovaj oblik kaznenog djela (npr. pokušaj), u odnosu na stavak 4. istog članka rješenje je bitno drugačije. Ova norma obzirom na pitanje pribavljene imovinske koristi sada predstavlja spoj kaznenog djela protiv službene dužnosti sa imovinskim kaznenim djelom, time što zakonodavac za postojanje ovog kaznenog djela sada traži da počinitelj koji zloupotrebljava službenu dužnost određenim činjenjem ili propuštanjem tu radnju (ili propust) poduzima ‘s ciljem’ pribavljanja znatne imovinske koristi. Odrednica zakonodavca da je određeno postupanje optuženika poduzeto ‘s ciljem’ pribavljanja imovinske koristi ovo kazneno djelo u pogledu namjere izjednačava sa ostalim imovinskim kaznenim djelima koje kod postupanja optuženika zahtijevaju specijalnu namjeru, a to može biti, kako to proizlazi i u donosu« (pravilno: odnosu – op. Ustavnog suda) »na druga ovakva imovinska kaznena djela (npr. krađa, prijevara, povreda tuđih prava i sl.) izravna namjera. Upravo ovaj oblik namjere je i bio naveden i u samoj optužbi za koju je optuženik oslobođen. Dakle, njegova radnja mora biti poduzeta sa htijenjem posljedice, a to je u konkretnom slučaju pribavljanje znatne imovinske koristi, a ne da bi ova posljedica (imovinska korist) naprosto nastupila bez obzira na namjeru optuženika, kao što je to predviđeno u stavku 3. istog članka,« (članka 337. KZ-a/97 – op. Ustavnog suda) »kao blažem obliku ovog kaznenog djela za koji nije više uopće bilo mogućnosti progona zbog proteka vremena naznačenog kao vremena počinjenja kaznenog djela. (...) ... Točno je da motiv samostalno, kao takav, ne predstavlja konstitutivno obilježje kaznenog djela, no utvrđenje njegovog postojanja izvan zakonskih okvira postupka može služiti kao osnova za utvrđenje posebne namjere u postupanju optužene osobe (‘s ciljem’) da nekome pribavi znatnu imovinsku korist.« Iz te bi presude Vrhovnog suda proizlazilo, dakle, da za postojanje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (s kojim je usporediv i KZ/11) mora biti dokazana specijalna i izravna namjera počinitelja da tim djelom pribavi znatnu imovinsku korist, dok se za kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 ne traži postojanje te namjere (s obzirom na to da je u tom članku protupravno pribavljena imovinska korist samo objektivni element kažnjivosti), zbog čega je KZ/97 blaži za počinitelja kaznenog djela. 57.2. Nadalje, u presudi i rješenju broj: I Kž 1193/07-9 od 15. ožujka 2011. Vrhovni sud potvrdio je supsidijarnu primjenu članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91, što je daljnja osobitost koja kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz KZRH-a/77-91 razlikuje od kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz kasnijih kaznenih zakona (KZ-a/97 i KZ-a/11). Naime, prema obrazloženju Vrhovnog suda, sadržanom u rješenju broj: I Kž 938/02-3 od 4. siječnja 2006., pribavljanje protupravne imovinske koristi »kvalifikatorni je element oblika kaznenog djela iz članka 215. stavka 3. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, a određene veće vrijednosti te imovinske koristi elementi su kvalificiranih oblika tog kaznenog djela iz stavaka 4. i 5. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, za koje su zaprijećene kazne zatvora od jedne do deset godina (stavak 4.) odnosno najmanje tri godine (stavka 5.)«. Međutim, kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 postoji samo »ukoliko ne postoje obilježja nekog drugog krivičnog djela« (pod uvjetom da je kazneno djelo izvršeno u razdoblju važenja KZRH-a/77-91). Supsidijarnost primjene članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 Vrhovni sud obrazložio je u presudi i rješenju broj: I Kž 1193/07-9 od 15. ožujka 2011. ovako: »Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud na njegovu štetu povrijedio zakon kada je radnje koje je poduzeo pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona (‘Narodne novine’, broj: 110/97). Točna je njegova tvrdnja da je u vrijeme koje je naznačeno kao vrijeme izvršenja kaznenog djela, a radi se o razdoblju od 1996. do početka 1999. godine, do 01. siječnja 1998. godine bio na snazi Krivični zakon Republike Hrvatske, koji je za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 222. tog Zakona propisao kaznenu odgovornost samo u slučaju kada nisu ostvareni elementi nekog drugog kaznenog djela, dakle supsidijarnu primjenu te odredbe, dok je od 01. siječnja 1998. pa nadalje bio na snazi Kazneni zakon koji je sud primijenio. Međutim, pogrešno drži žalitelj da je on kazneno djelo izvršio ... u vrijeme prije stupanja na snagu Kaznenog zakona i to 13. kolovoza 1996., pa je sud na njegovo postupanje bio dužan primijeniti Krivični zakon Republike Hrvatske i ocijeniti, u skladu sa supsidijarnom primjenom odredbe čl. 222. KZ-a je li on eventualno odgovoran za kazneno djelo zaključenja štetnog ugovora, što bi za njega bilo povoljnije. Optuženik potpuno ispušta iz vida da je njemu stavljeno na teret i da je proglašen krivim da je kao supočinitelj postupao zajednički i u skladu s dogovorom s ostalim optuženicima ..., pri čemu su radnje opisane pod toč. 1. izreke, kojima je realizirana imovinska korist optuženicima V. i N. kontinuirano trajale od početka 1996. pa do početka 1999. godine, dakle i za vrijeme kada je stupio na snagu Kazneni zakon, pa je sud taj zakon pravilno primijenio prema odredbi čl. 3. st. 1. KZ-a kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela.« Iz navedene bi presude proizlazilo da – pod uvjetom da je djelo izvršeno za vrijeme važenja KZRH-a/77-91 – Vrhovni sud smatra obvezom sudova prvo posebno ispitati ima li kažnjivo ponašanje osobe obilježja nekog drugog krivičnog djela, pri čemu se članak 222. (215.) KZRH-a/77-91 smije primijeniti samo u slučaju negativnog odgovora na to pitanje. 58. Zaključno, praksa Vrhovnog suda pokazuje da navedene i druge razlike u kvalifikatornim elementima kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja opisanog u članku 222. (215.) KZRH-a/77-91, kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti opisanog u članku 337. KZ-a/97 i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti opisanog u članku 291. KZ-a/11 nisu relevantne za procjenu postojanja identiteta samog tog djela, ali su relevantne za procjenu o tome koji je zakon blaži odnosno najblaži za optuženika, i to na način da se činjenično stanje u svojoj cjelini podvede pod oba odnosno sve zakone kojih primjena dolazi u obzir i na toj osnovi utvrdi »koji od njih daje povoljniji rezultat za počinitelja u tom slučaju« (P. Novoselec, A. Garačić: Primjena blažeg zakona nakon stupanja na snagu novog Kaznenog zakona, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 19, broj 2/2012, str. 533. – 553., na str. 535.). Prema tom blažem odnosno najblažem zakonu onda se procjenjuje i kaznena odgovornost odnosno stupanj kaznene odgovornosti optuženika u konkretnom slučaju, uz obvezu odstupanja od načela alternativiteta kad je riječ o visini kazne jer je »sud vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji« (iz presude Vrhovnog suda broj: I Kž 653/13-4 od 13. svibnja 2014. – v. točku 55.). 4) Ocjena Ustavnog suda 59. Županijski sud u Zagrebu primijenio je na slučaj Hypo kao mjerodavno materijalno kazneno pravo članak 337. stavak 1. i stavak 4. KZ-a/97 (v. točku 49.), pri čemu u vrijeme donošenja prvostupanjske presude (19. studenoga 2012.) još nije bio na snazi KZ/11. Vrhovni sud primijenio je na slučaj Hypo, pozivajući se na pravila blažeg zakona, kao mjerodavno materijalno kazneno pravo članak 291. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. (drugostupanjska presuda donesena je 3. travnja 2014.). 60. Ustavni sud primjećuje, međutim, da nijedan od tih dvaju zakona nije bio na snazi u relevantno vrijeme počinjenja konkretnog kaznenog djela jer je ono, prema točki 1. izreke prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu, počinjeno »u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995.«. U to su vrijeme bili na snazi OKZRH/76-92 i KZRH/77-91, dok je KZ/97 stupio na snagu tek 1. siječnja 1998. Drugim riječima, KZ/97 bio je u konkretnom slučaju samo interimni zakon koji ni u vrijeme počinjenja djela ni u vrijeme presuđenja nije bio na snazi. 61. Iz prvostupanjske presude nije moguće zaključiti je li primjena KZ-a/97 na konkretan slučaj bila posljedica primjene pravila blažeg zakona od strane Županijskog suda u Zagrebu, budući da o tome u prvostupanjskoj presudi nema ni riječi (v. točke od 63. do 65.). Županijski sud u osporenoj presudi nije obrazložio zbog kojih se razloga na slučaj Hypo trebao primijeniti KZ/97, a Vrhovni sud u osporenoj presudi nije obrazložio zbog kojih je razloga – primjenjujući pravilo blažeg zakona – stavio u odnos interimni KZ/97 i važeći KZ/11, dok je istodobno u cijelosti prešao preko kaznenog zakona koji je u relevantno vrijeme bio na snazi (to jest KZRH-a/77-91). 62. Ustavni sud upoznat je sa stajalištima Vrhovnog suda kad je riječ o »neobrazlaganju zakona koji je primijenjen« u svjetlu pravila blažeg zakona. Naime, u presudi broj: I Kž 141/04-3 od 6. rujna 2005. Vrhovni sud utvrdio je da »izostanak ovog obrazloženja (primjene blažeg zakona, ...) ne ulazi u elemente bitne povrede odredaba kaznenog postupka«. Nadalje, u presudi broj: I Kž 454/06-7 od 22. travnja 2009., u kojoj je bila riječ o kaznenim djelima počinjenima u vrijeme važenja KZRH-a/77-91 i OKZRH-a/76-92, Vrhovni sud otklonio je obvezu sudova da uvijek obrazlažu razloge zbog kojih su, u svjetlu pravila blažeg zakona, primijenili zakon koji nije bio na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela: »Najzad, opt V. F. navodi da je sud prvog stupnja primijenio zakon koji nije bio na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela, a da je izostalo objašnjenje zbog čega smatra da bi kasniji zakon koji je primijenio bio blaži za počinitelja. ... Naime, žalitelj ispušta iz vida da je državni odvjetnik izmijenio optužnicu kvalificirajući inkriminirana postupanja i označujući ih po odredbama Kaznenog zakona (raspravni zapisnik od 21. travnja 2004., list 599 spisa što podrazumijeva tekst Kaznenog zakona objavljen u ‘Narodnim novinama’ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01), zbog čega sud prvog stupnja i nije bio dužan dati posebne razloge iz kojih je prihvatio takve izmjene kvalifikacije. Takva obveza suda postoji samo u slučaju da sam podvede inkriminirane postupke pod drugačije zakonske kvalifikacije, a to, kako je već izloženo, nije slučaj.« Iz toga bi proizlazilo da prvostupanjski sud nije bio u obvezi obrazlagati zašto je na slučaj Hypo primijenio KZ/97, s obzirom na to da je inkriminirano postupanje podnositelja već u optužnici bilo označeno po odredbama tog zakona (KZ-a/97). 63. Pod pretpostavkom da je Županijski sud u Zagrebu uopće imao u vidu pravila blažeg zakona kad je na konkretan slučaj primijenio KZ/97 (što iz prvostupanjske presude, a ni iz spisa predmeta, nije moguće utvrditi), slučaj Hypo jasno pokazuje da bi sudska stajališta, prethodno prikazana, morala biti preispitana. Naime, pitanje je li na konkretnog optuženika odnosno osuđenika pravilno primijenjeno pravilo blažeg zakona uvijek mora biti kontrolabilno jer je riječ o njihovom temeljnom ustavnom jamstvu na sudsko određenje blaže kazne (druga rečenica stavka 1. članka 31. Ustava – v. točku 42.). Taj zahtjev proizlazi i iz cilja te svrhe kaznenog postupka utemeljenog na načelu pravičnog kaznenog postupka (članak 1. ZKP-a/08), koji mora osigurati da se počinitelju kaznenog djela, uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom, izrekne kazna kakvu zahtijeva i jamči Ustav. Obrazloženja sudskih presuda stoga moraju u sebi sadržavati dovoljno elemenata iz kojih je moguće s izvjesnošću utvrditi da je pravilo blažeg zakona (kojemu je krajnji cilj ostvarenje ustavnog jamstva sudskog određivanja blaže kazne za počinitelja kaznenog djela) u konkretnom slučaju poštovano. 64. Budući da utvrđenja sudova o tome koji je zakon blaži za optuženika u svakom pojedinom slučaju po prirodi stvari uvijek sadržavaju i interpretativnu dimenziju, treba podsjetiti da je ESLJP u presudi Del Río Prada protiv Španjolske iz 2013. (v. točku 38.) izrijekom utvrdio da nedostatak dostupne i razumno predvidljive sudske interpretacije može dovesti do povrede prava optuženika koja im jamči članak 7. Konvencije. Mjerodavni dijelovi te presude glase: »D. Ocjena Suda 1. Načela ustanovljena u praksi Suda (

1. a)Nullum crimen, nulla poena sine lege (...) 79. ... kaznena djela i relevantne kazne moraju biti jasno definirani zakonom. Ovaj zahtjev je ispunjen kad pojedinac može iz teksta relevantne odredbe saznati, pa ako je potrebno i uz pomoć njegove sudske interpretacije« (misli se na interpretaciju teksta relevantne odredbe – op. Ustavnog suda) »i nakon dobivanja odgovarajućeg pravnog savjeta, koja će ga djela (acts) i propusti učiniti kazneno odgovornim i s kojom se kazna suočava s tim u vezi (vidjeti Cantoni protiv Francuske, 15. studenoga 1996., § 29., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V, i Kafkaris, gore citiran, § 140.). 80. Sud stoga mora potvrditi (verify) da je u vrijeme kada je optužena osoba počinila djelo (act) koje je dovelo do toga da je procesuirana i osuđena bila na snazi zakonska odredba koja je to djelo činila kažnjivim, i da izrečena kazna nije prešla granice utvrđene tom odredbom (vidjeti Coëme i drugi, gore citiran, § 145., i Achour protiv Francuske [VV], br. 67335/01, § 43., ESLJP 2006 IV).« (...) (
2. c)Predvidljivost kaznenog zakona 92. Logična je posljedica načela prema kojem zakoni moraju biti općeprimjenjivi da tekst zakona nije uvijek precizan. Jedna od standardnih tehnika regulacije pomoću pravila jest da se koristi općim kategorizacijama, a ne taksativnim popisima. Sukladno tome, mnogobrojni zakoni neizbježno su oblikovani u izraze koji su, u većoj ili manjoj mjeri, neodređeni i kojih su tumačenje i primjena pitanja prakse (questions of practice) (vidjeti Kokkinakis, gore citiran, § 40., i Cantoni, gore citiran, § 31.). Koliko god da je precizno formulirana zakonska odredba, u bilo kojem pravnom sustavu, uključujući i kazneno pravo, postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za preciziranjem (elucidation) spornih točaka i za prilagođavanjem izmijenjenim okolnostima. Treba ponoviti da iako je sigurnost (certainty) izrazito poželjna, ona može dovesti (bring in its train) do pretjerane krutosti (excessive rigidity), a zakon mora biti kadar držati korak s okolnostima koje se mijenjaju (vidjeti Kafkaris, gore citiran, § 141.). 93. Uloga suđenja koja pripada sudovima služi upravo tome da rasprši takve preostale interpretacijske dvojbe (ibid). Progresivni razvitak kaznenog prava putem sudskog stvaranja prava (judicial law-making) dobro je ukorijenjen i nužni dio pravne tradicije u državama Konvencije (vidjeti Krušlin protiv Francuske, 24. travnja 1990., § 29., Serija A, br. 176 A). Članak 7. Konvencije ne može se čitati kao da zabranjuje postupno razjašnjavanje pravila kaznene odgovornosti putem sudske interpretacije od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je razvitak koji se postiže (resultant development) u suglasnosti s bićem kaznenog djela (essence of the offence) i da se može razumno predvidjeti (vidjeti S.W. i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citiran, § 36. odnosno § 34., Streletz, Kessler i Krenz, gore citiran, § 50.; K.-HW protiv Njemačke [VV], br. 37201/97,. § 85., ESLJP 2001-II (izvadak); Korbely protiv Mađarske [VV], br. 9174/02, § 71., ESLJP 2008.; i Kononov protiv Latvije [VV], br. 36376/04, § 185., ESLJP 2010.). Nedostatak dostupne i razumno predvidljive sudske interpretacije može čak dovesti do utvrđenja povrede optuženikova prava iz članka 7. (vidjeti, kad je riječ o sastavnim elementima bića kaznenog djela, Pessino protiv Francuske, br. 40403/02, §§ 35. – 36., 10. listopada 2006., i Dragotoniu i Militaru-Pidhorni protiv Rumunjske, br. 77193/01 i 77196/01, §§ 43. – 44., 24. svibnja 2007.; kad je riječ o kazni, vidjeti Alimuçaj protiv Albanije, br. 20134/05, §§ 154. -162., 7. veljače 2012.). Da to nije slučaj, cilj i svrha ove odredbe – a to je da nitko ne smije biti podvrgnut arbitrarnom progonu, osudi ili kazni – bili bi poraženi (defeated).« 65. Sukladno tome, s aspekta zaštite ustavnih prava pojedinaca – osuđenika u kaznenim postupcima – nedostatak sudskih obrazloženja kad je riječ o pitanjima koja u osnovi počivaju na sudskoj interpretaciji kaznenih normi ne bi se mogao ocijeniti prihvatljivim. 66. Neobrazlaganje razloga zbog kojih je u prvostupanjskom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu primijenjen KZ/97, a ne kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, odnosno razloga zbog kojih je u postupku pred Vrhovnim sudom KZ/11 stavljen u odnos prema KZ-u/97, ali ne (
3. i)prema kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, u slučaju Hypo je posebno uočljivo, s obzirom na činjenicu da se vremenski mjerodavni kazneni zakon (KZRH/77-91) ne spominje ni na jednom mjestu – ni u prvostupanjskoj ni u drugostupanjskoj presudi. 67. Tome treba dodati i činjenicu da je kazneno djelo u slučaju Hypo podnositelj počinio (izvršio) u vrijeme važenja članka 222. (215.) KZRH-a/77-91 u tekstu koji je bio na snazi od 8. siječnja 1993. do 20. travnja 1996. (v. točku 48.), to jest u tekstu kako je glasio nakon stupanja na snagu članka 19. ZID-a KZRH-a/77-92, a da o primjeni na konkretne slučajeve članka 222. (215.) stavka 5. u vezi sa stavkom 3. KZRH/77-91 sudska praksa, čini se, nije izgrađena. To je dodatni razlog koji je jasno upućivao na obvezu sudova da obrazlože kazneni zakon koji su primijenili na konkretan slučaj. 68. Štoviše, u slučaju Hypo – koliko je poznato Ustavnom sudu – Vrhovni sud se prvi put trebao susresti s pravnom situacijom u kojoj bi morao podvesti cjelinu činjeničnog opisa jednog kaznenog djela pod članak 222. (215.) stavak 5. u vezi sa stavkom 3. KZRH-a/77-91 u tekstu koji je bio na snazi od 8. siječnja 1993. do 20. travnja 1996., članak 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97 i članak 291. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, te u konkurenciji tih triju zakona (važećeg KZ-a/11, interimnog KZ-a/97 koji je primijenio Županijski sud u Zagrebu i KZRH-a/77-91 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela) odlučiti o tome koji je među njima najblaži za podnositelja. To je Vrhovni sud propustio učiniti, s obzirom na to da je ignorirao zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. 69. Nadalje, da je KZRH/77-91 uzet u obzir, osobitosti kvalifikatornih elemenata kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja uz pribavljanje imovinske koristi iz članka 222. (215.) stavka 5. u vezi sa stavkom 3. KZRH-a/77-91 (supsidijarna priroda kaznenog djela, protupravno pribavljena imovinska korist kao objektivni uvjet kažnjivosti za koji nije bila potrebna namjera počinitelja, određivanje te koristi u apsolutnim iznosima i propisivanje samo posebnog minimuma kazne – v. točke 48. i 48.1. te 57.1. i 57.2.), koji ne postoje u odgovarajućim člancima KZ-a/97 i KZ-a/11 ili se od njih razlikuju, zahtijevali bi po prirodi stvari od sudova da odluku o najblažem zakonu za podnositelja utemelje (
4. i)na pažljivom ispitivanju tih osobitosti, što bi ponovo zahtijevalo odgovarajuće obrazloženje. 70. Štoviše, ocjenu o primjeni KZ-a/11, kao blažeg zakona za podnositelja, Vrhovni sud utemeljio je samo na jednom mjerilu: na svom pravnom shvaćanju da neodređeni pravni pojam »znatne imovinske koristi« u smislu članka 291. stavka 2. KZ-a/11 iznosi 60.000,00 kuna naspram 30.000,00 kuna u smislu članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (za ta pravna shvaćanja, kao i za promjenu u zakonodavčevom pristupu pojmu »znatne imovinske koristi« v. točke od 51. do 54.1.). 70.1. Sukladno tome, Vrhovni sud je u točki 1. izreke presude, u skladu s člankom 3. KZ-a/11, preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda »u pravnoj oznaci djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude« (slučaj Hypo) te je izrekao: »1. Povodom žalbe USKOK-a i optuženog Ive Sanadera, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude te se izriče da je optuženi Ivo Sanader tim djelom počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabu položaja i ovlasti – iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka Kaznenog zakona (‘Narodne novine’ broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (‘Narodne novine’, broj 57/11).« 70.2. Primjenu članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, kao blažeg zakona od KZ-a/97, Vrhovni sud obrazložio je ovako (str. 15. i 16. presude): »U skladu s odredbom članka 3. KZ/11, izmijenjena je pravna oznaka kaznenog djela iz točke 1. prvostupanjske presude s obzirom da je odredba članka 291. stavak 2 KZ/11, koja odgovara odredbi članka 337. stavak 4 KZ/97-I, blaža, kad se ima u vidu pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada te 3. i 19. prosinca 2012., o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela. Prema navedenom pravnom shvaćanju zakonsko obilježje ‘znatna imovinska korist’ (iz članka 291. stavak 2. KZ/11) postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kn. Ovako određivanje bitnog obilježja inkriminiranog djela ima za posljedicu da je odredba Kaznenog zakona iz 2011. blaža u odnosu na odredbu iz članka 337. stavak 4. KZ/97-1, za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenog 1997. utvrđeno da ‘znatna imovinska korist’ postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn.« 70.3. U dosadašnjoj praksi Vrhovnog suda vezanoj uz prosudbu primjene blažeg zakona, različiti »imovinski cenzusi« iz kaznenih zakona rijetko su povezivani sa stvarnom visinom imovinske koristi protupravno pribavljene počinjenjem konkretnog kaznenog djela. To je učinjeno, primjerice, u presudi Vrhovnog suda broj: I Kž 278/13-4 od 16. listopada 2013. (v. točku 55.2.), u kojoj su imovinski cenzusi iz dvaju kaznenih zakona stavljeni u korelaciju s visinom stvarno pribavljene imovinske koristi. Mjerodavni dijelovi te presude glase: »... Iako je u konkretnom slučaju u pitanju iznos od 100.000,00 kn koji i po novom KZ/11 djelo čini kvalificiranim, ipak je novi propis blaži s aspekta stupnja pogibeljnosti, jer se prema KZRH radi o koristi koja višestruko nadilazi propisani cenzus od 27.500,00 kn što djelo čini objektivno težim i pogibeljnijim, dok je prema KZ/11 u pitanju korist koja nije niti dvostruko veća od zakonskog obilježja od 60.000,00 kn što može biti značajno kod odlučivanja o adekvatnoj kaznenoj sankciji.« 71. Kao što je prethodno rečeno, razlika u vrijednosti »znatne imovinske koristi« u smislu članka 291. stavka 2. KZ-a/11 (60.000,00 kuna) i one u smislu članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (30.000,00 kuna) uzeta je u slučaju Hypo kao jedini element po kojem je Vrhovni sud procijenio koji je kazneni zakon povoljniji za podnositelja. S obzirom na stvarnu vrijednost pribavljene imovinske koristi, čini se da je slučaj Hypo jasno uputio na potrebu razmatranja relevantnosti te razlike za primjenu pravila blažeg zakona u situaciji kad protupravno pribavljena imovinska korist daleko premašuje te imovinske cenzuse (od 30.000,00 kuna iz KZ-a/97 i 60.000,00 kuna iz KZ-a/11), pa su i jedan i drugi cenzus praktički beznačajni u usporedbi s iznosima pribavljene imovinske koristi od nekoliko milijuna kuna, kao što je to u slučaju Hypo (3.610.528,18 kuna). Štoviše, vrijednost koja je pribavljena u slučaju Hypo daleko premašuje vrijednost imovinske koristi »velikih razmjera« u smislu ZID-a KZ-a/11-15 (v. točku 54.1.). 72. Ustavni sud podsjeća da nije njegova uloga zamijeniti sudove i umjesto sudova tumačiti i primjenjivati pravo na konkretne slučajeve, pa stoga ni odlučivati o tome je li, u svjetlu primjene pravila blažeg zakona, na slučaj Hypo trebao biti primijenjen KZRH/77-91 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, ili da obrazlaže razloge zbog kojih KZRH/77-91 nije trebao biti primijenjen, ili razloge zbog kojih je trebao biti primijenjen KZ/97 odnosno KZ/11, a ni tumačiti sam članak 222. (215.) KZRH-a/77-91, kao ni mjerodavne članke KZ-a/97 i KZ-a/11. Na Ustavnom sudu je da utvrdi kako ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud u osporenim presudama nisu dali nikakvo obrazloženje razloga zbog kojih su za slučaj Hypo odabrali primjenu KZ-a/97 (Županijski sud u Zagrebu) odnosno KZ-a/11 u usporedbi s KZ-om/97 kao interimnim zakonom u odnosu prema kojem se u slučaju Hypo trebala prosuđivati primjena blažeg zakona (Vrhovni sud), a istodobno su u cijelosti ignorirali vremenski mjerodavni KZRH/77-91. Iako ne odriče mogućnost da bi za podnositelja u konačnici bio najblaži upravo primijenjeni KZ/11, za primjenu KZ-a/97 umjesto vremenski mjerodavnog KZRH-a/77-91 (Županijski sud u Zagrebu), odnosno za odabir KZ-a/97 ili KZ-a/11 kao dvaju zakona među kojima se u slučaju Hypo trebala prosuđivati primjena blažeg zakona, uz istodobno neobaziranje na vremenski mjerodavni KZRH-a/77-91 (Vrhovni sud), u osporenim je presudama trebalo dati ustavnopravno utemeljene, relevantne i dostatne razloge. (V. i točku 157. kad je riječ o različitim rokovima zastare kaznenog progona.) 73. Zaključno, obrazloženja osporenih presuda u tom su pitanju manjkava, zbog čega se stvara dojam da je odabir kaznenog zakona u konkretnom slučaju bio arbitraran. Sudovi su, primjenom načela konkretnosti, bili u obvezi činjenično stanje u slučaju Hypo, promatrajući ga kao cjelinu, podvesti pod oba (Županijski sud) odnosno pod sva tri kaznena zakona (Vrhovni sud) i na toj osnovi utvrditi koji od njih u konkretnom slučaju dovodi do rješenja povoljnijeg za počinitelja (v. točku 58.). S obzirom na to da je i dalje otvoreno, to pitanje zahtijeva odgovor nadležnih sudova u ponovljenom postupku. Budući da to nije učinjeno u provedenom kaznenom postupku, u slučaju podnositelja povrijeđeno je pravilo blažeg zakona u vezi s pravilom blaže kazne iz članka 31. stavka 1. Ustava, kao i podnositeljevo ustavno pravo na obrazloženu sudsku presudu u dijelu koji se odnosi na primjenu pravila blažeg zakona (članak 29. stavak 1. Ustava). 74. Sukladno tome, na temelju članka 73. stavka 1. u vezi s člankom 76. stavkom 1. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama od I. do III. izreke ove odluke, u dijelu koji se odnosi na slučaj Hypo. 75. Ustavni sud dužan je na kraju osvrnuti se i na propuste u označavanju pravnih osnova na kojima sudovi utemeljuju kaznene osude. Naime, u prvostupanjskoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, koja ima 195 stranica, nije naznačeno koji se tekst KZ-a/97 primijenio na konkretan slučaj, već se na str. 3. presude općenito navodi: »članak 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona (‘Narodne novine’ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ)« (potpuni podaci sadržani su u točki 5.). Osim toga, ni na jednom mjestu u presudi nije naveden cjelovit sadržaj kaznenih odredaba na temelju kojih je podnositelj optužen, okrivljen i osuđen. S obzirom na višekratne izmjene i dopune KZ-a/97, a uvažavajući stroge ustavne zahtjeve za pravnom sigurnošću i pravnom izvjesnošću u primjeni pravnih normi koje uređuju kažnjiva djela i kazne, uočeni propusti otežavaju ostvarenje tih zahtjeva u kaznenim stvarima (članak 29. stavak 1. u vezi s člankom 3. Ustava) i teško bi se mogli podvesti pod zahtjeve koji za sudske presude i druge pojedinačne pravne akte proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava). Takvi nepotrebni propusti narušavaju povjerenje u rad sudova. B. ČLANAK 5. PROMJENE USTAVA OD 16. LIPNJA 2010. (NOVI STAVAK 4. ČLANKA 31. USTAVA) 76. Na kazneno djelo podnositelja u slučaju Hypo, počinjeno »u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995.« i opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude, primijenjen je ZoNKD-RPiPP, koji je donesen nakon Promjene Ustava/2010, a stupio je na snagu 2. lipnja 2011. Konkretno, USKOK (u optužnici) i nadležni sudovi (u presudama) pozvali su se na članak 7. stavak 1. u vezi s člankom 5. točkom 13. ZoNKD-RPiPP-a kao na pravnu osnovu koja kaznenom djelu iz članka 337. stavka 1. i stavka 4. KZ-a/97 (Županijski sud u Zagrebu) odnosno kaznenom djelu iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11 (za koji je Vrhovni sud utvrdio da je blaži zakon za podnositelja od interimnog KZ-a/97) daje kvalifikaciju kaznenog djela ratnog profiterstva u smislu članka 31. stavka 4. Ustava. 77. S obzirom na to da je u slučaju Hypo riječ o prvoj pravomoćnoj presudi koja je u sudskoj praksi donesena primjenom ZoNKD-RPiPP-a utemeljenog na članku 5. Promjene Ustava/2010 (novom stavku 4. članka 31. Ustava), ta presuda ima presedansko značenje. Stoga je obveza Ustavnog suda da, zbog važnosti za daljnju sudsku praksu i radi osiguranja dosljednog pristupa ustavnom tekstu, u ovom ustavnosudskom postupku prvo utvrdi domašaj i učinke članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava) zasebno i u vezi s odgovarajućim zakonskim rješenjima koja su kasnije donesena na temelju te ustavne odredbe, ne ulazeći istodobno u apstraktnu kontrolu ustavnosti tih zakonskih rješenja. Pravna stajališta o domašaju i učincima članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava), utvrđena i obrazložena u ovoj odluci, imaju načelno značenje i prelaze okvire pojedinačnog slučaja. 78. Stavak 4. članka 31. unesen je u Ustav člankom 5. Promjene Ustava/2010, koji glasi: »Članak 5. U članku 31. iza stavka 3. dodaje se stavak 4. koji glasi: ‘Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.’« 79. U navedenoj je odredbi riječ o dvjema skupinama kaznenih djela koja »ne zastarijevaju«. Prva skupina su »kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom« (RPiPP-djela/31-4). Druga skupina su kaznena djela »koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu«. Te dvije skupine kaznenih djela nisu međusobno usporedive, pri čemu je predmet ovog ustavnosudskog postupka samo prva skupina. 79.1. Za razliku od druge, prva skupina odnosi se na kaznena djela počinjena u razdoblju hrvatske povijesti koje je u Ustavu točno specificirano, pa su s tog aspekta kaznena djela iz te skupine neponovljiva, a ujedno su i podložna utjecaju vremena. Stoga će dio ustavne odredbe koji se odnosi na prvu skupinu kaznenih djela, za razliku od onih iz druge skupine, protekom vremena postati opsoletan. Naime, uslijed prirodnog smanjenja broja počinitelja djela koja su predmet uređenja prvog dijela odredbe članka 31. stavka 4. Ustava, a s obzirom na to da ne može doći do novih počinjenja tih djela (jer je riječ o točno specificiranom povijesnom razdoblju u kojem su ona mogla biti počinjena), protekom vremena doći će i do »istrošenosti« prvog dijela odredbe članka 31. stavka 4. Ustava. 79.2. Nadalje, ni značenje »nezastarijevanja« tih dviju skupina kaznenih djela nije međusobno usporedivo, s obzirom na njihovo različito pravno uređenje prije no što su unesene u Ustav. Kaznena djela »koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu« nikada u Republici Hrvatskoj (a ni prije) nisu podlijegala zastari. Ustavni sud podsjeća da je još u članku 100. OKZRH-a/76-92 bilo propisano da krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijevaju za krivična djela genocida i ratnih zločina, a ni za krivična djela za koja prema međunarodnim ugovorima ta zastara ne može nastupiti. Slično tome, u članku 18. stavku 2. KZ-a/97 bilo je propisano da se nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske ne odnosi na kaznena djela genocida, agresivnog rata, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina te drugih kaznenih djela što ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Stoga konstitucionaliziranje nezastarijevanja tih kaznenih djela nije imalo i nema nikakav praktični učinak. Drugim riječima, ta kaznena djela ne bi zastarijevala ni da nisu spomenuta u novom stavku 4. članka 31. Ustava. 79.3. Za razliku od njih, kaznena djela iz prve skupine bila su podvedena pod zakonska pravila o zastari sve do stupanja na snagu Promjene Ustava/2010. Stoga ustavna odredba o njihovom nezastarijevanju ima praktične konzekvencije, koje se razmatraju u točkama od 116. do 131. obrazloženja ove odluke. Budući da se te konzekvencije ne pojavljuju kod kaznenih djela iz druge skupine, ova odluka se ni u jednom svom dijelu ne odnosi na kaznena djela koja ne zastarijevaju po međunarodnom pravu. 1) Značenje, domašaj i učinci novog stavka 4. članka 31. Ustava 80. Kad je riječ o članku 5. Promjene Ustava/2010, kojim je Ustav dopunjen novim stavkom 4. (v. točku 78.), Ustavni sud opetovano ističe da se ustavne odredbe, a osobito ustavni amandmani naknadno uneseni u ustavni tekst, moraju tumačiti u duhu cjelokupnog pravnog poretka oblikovanog u Ustavu tako da njihovo tumačenje izvire iz cjeline odnosa koji se njime ustrojavaju. Tako je, primjerice, u rješenju broj: U-I-3789/2003 i dr. od 8. prosinca 2010. (»Narodne novine« broj 142/10.) utvrdio: »8.2. ... Ustav čini jedinstvenu cjelinu. Njemu se ne može pristupati na način da se iz cjeline odnosa koji se njime ustrojavaju izvlači jedna odredba, pa se ona onda tumači zasebno i mehanički, neovisno o svim ostalim vrijednostima koje su Ustavom zaštićene. Ustav posjeduje unutarnje jedinstvo i značenje pojedinačnog dijela vezano je uz sve ostale odredbe. Promatra li ga se kao jedinstvo, Ustav odražava pojedina sveobuhvatna načela i temeljne odluke u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Drugim riječima, svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka koje su temelj za tumačenje samog Ustava. To su: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav (članak 3. Ustava).« 81. Sukladno tome, nijedna se ustavna odredba ne smije tumačiti tako da proizvodi neustavne posljedice. To osobito vrijedi za ustavne amandmane koji su naknadno uneseni u ustavni tekst. Stoga je potrebno precizno određenje opsega i domašaja članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava), kako ni tumačenje ni primjena te ustavne promjene iz 2010. ne bi proturječili najvišim vrednotama ustavnog poretka, u ovom slučaju ustavnom načelu zakonitosti u kaznenom pravu, kao esencijalnom elementu vladavine prava u demokratskom društvu (članak 31. stavak 1. u vezi s člankom 3. Ustava). 82. U nastavku se ispituju tri konstitutivna dijela novog stavka 4. članka 31. Ustava, koji je u ustavni tekst unesen člankom 5. Promjene Ustava/2010: razdoblje koje je u njemu opisano, kaznena djela koja su u njemu naznačena i značenje dispozicije te pravne norme (»ne zastarijevaju«). 2) Određenje razdoblja na koje se odnosi članak 31. stavak 4. Ustava 83. Novi stavak 4. članka 31. Ustava stipuliran je tako da se odnosi na konkretno razdoblje iz nedavne hrvatske prošlosti, to jest na razdoblje »Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države«, pri čemu je to razdoblje u Ustavu određeno opisno, a ne kalendarski. Tako je određeno i u članku 1. ZoNKD-RPiPP-a. 84. Budući da načelo pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i načela pravne određenosti i predvidljivosti kaznenih djela i kazni zahtijevaju precizno kalendarsko određenje tog razdoblja, a ono je osobito važno i za sudsku praksu, nužno je razdoblje, koje je u novom stavku 4. članka 31. Ustava određeno opisno, tako i odrediti. Nije na Ustavnom sudu da po vlastitoj procjeni određuje datume koji se imaju smatrati početkom odnosno završetkom razdoblja Domovinskog rata odnosno ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države. Za to su pitanje mjerodavne zakonodavčeve odluke. 85. Međutim, u hrvatskom zakonodavstvu postoje različiti datumi koji kalendarski označavaju razdoblje Domovinskog rata odnosno ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države: – prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (»Narodne novine« broj 2/94., 52/94. i 36/95.), sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske započelo je 30. svibnja 1990.; – prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine« broj 108/96. i 23/01.), obrana »neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske« trajala je od 30. svibnja 1990. do 30. lipnja 1996.; – prema članku 1. Zakona o općem oprostu (»Narodne novine« broj 80/96.), oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na kaznena djela počinjena »u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj« u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.; – prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine« broj 94/01.,122/02., 17/04. i 48/04.), razdoblje »obrane suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske« bilo je izjednačeno s »razdobljem Domovinskog rata (1991. – 1995.)«, a na taj način (»1991. – 1995.«) označeno je t