Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016.
Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016.
NN 61/2016 (6.7.2016.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1563 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Vesnica Škreblin iz Zagreba, zastupana po Bojani Tadić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pedišić i partneri iz Zagreba, na sjednici održanoj 3. lipnja 2016. donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja u odnosu na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 245/13-2 od 28. svibnja 2013.
II. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 245/13-2 od 28. svibnja 2013.
III. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Dopuštenu i pravodobnu ustavnu tužbu podnijela je 13. travnja 2012. Vesnica Škreblin, hrvatska državljanka iz Zagreba, Podfuščak 13A, koju u postupku pred Ustavnim sudom zastupa Bojana Tadić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pedišić i partneri iz Zagreba, Berislavićeva 12.
Podnositeljica u ustavnoj tužbi tvrdi da su joj presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-510/12-3 od 14. veljače 2012. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) i presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-5480/10-62 od 15. rujna 2011. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda) povrijeđena sljedeća prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.):
Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke utvrđen ništavim darovni ugovor sklopljen 28. listopada 1999. između Martina Krpana kao darodavca i podnositeljice kao daroprimca i aneks tog ugovora od 3. prosinca 1999., te je pod točkom II. izreke naloženo Martinu Krpanu i podnositeljici nadoknaditi tužiteljici Mariji Jančić trošak parničnog postupka.
Podnositeljica u navedenom podnesku tvrdi da su joj rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena sljedeća prava zajamčena Ustavom:
II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA 6. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom predmet spora bilo je poništenje darovnog ugovora od 28. listopada 1999. i aneksa tog ugovora od 3. prosinca 1999. (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o darovanju).
Spornim ugovorom o darovanju podnositeljici je njezin suprug darovao svoj suvlasnički dio (zajedničkog) stana (u daljnjem tekstu: darovani stan).
Potom su 2. veljače 1995. kupili 1/3 obiteljske stambene zgrade u Zagrebu, Podfuščak 13A, sagrađene na k.č.br. 1737/45, upisane u zk. ul. br. 5357, k. o. Šestine. U naravi je riječ o trosobnom stanu na 1. katu površine 85,51 m2 i vrtu površine 140 m2.
Podnositeljica je 1999. podnijela nadležnom centru za socijalnu skrb zahtjev za pokretanje postupka mirenja bračnih drugova, a potom su podnositeljica i Martin Krpan prvostupanjskom sudu podnijeli sporazumni zahtjev za razvod braka. Presudom prvostupanjskog suda broj: P2-1527/99 od 22. veljače 2000. brak između podnositeljice i Martina Krpana je razveden. Potom je podnositeljica promijenila prezime Krpan u djevojačko Škreblin.
Kako Martin Krpan nije izvršio ugovorene radove, Marija Jančić i Hendrik Leendert su protiv njega prvostupanjskom sudu podnijeli tužbu radi raskida ugovora o izvođenju građevinskih radova i povrata isplaćenog iznosa.
Presudom na temelju priznanja prvostupanjskog suda broj: Pl-14551/99 od 28. prosinca 1999. raskinut je navedeni ugovor o izvođenju građevinskih radova te je naloženo Martinu Krpanu vratiti Mariji Jančić i Hendriku Leendertu iznos od 178.322,25 kn.
Međutim, Martin Krpan nije vratio navedeni iznos Mariji Jančić i Hendriku Leendertu.
U historijatu tužbe tužitelji su naveli da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj: Pl-14551/99 od 28. prosinca 1999. utvrđeno njihovo potraživanje prema Martinu Krpanu, te da je on prije donošenja te presude darovao podnositeljici svoj suvlasnički dio zajedničkog stana. Navedeno darovanje izvršeno je radi onemogućavanja naplate njihove tražbine. U podnescima od 13. srpnja 2006. i 8. siječnja 2007. tužitelji su naveli da je podnositeljica znala za njihovu tražbinu.
Prema stajalištu tužitelja, sporni ugovor o darovanju protivan je moralu društva i ništav, jer je Martin Krpan darovao podnositeljici svoj dio stana radi onemogućavanja naplate njihove tražbine.
U odgovoru na tužbu, predanom na ročištu održanom 19. travnja 2006., podnositeljica je u bitnome istaknula kako se tužbom pobijaju pravne radnje dužnika poduzete na štetu vjerovnika pa stoga nije dopušteno tražiti utvrđenje ništavim spornog ugovora o darovanju, nego isključivo utvrđenje gubitka učinka spornog ugovora o darovanju u odnosu na tužitelje.
Pri tome se podnositeljica pozvala na pravno shvaćanje Vrhovnog suda izneseno u presudama broj: Rev 2620/1994-2 od 16. veljače 1995. i broj: Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999.
Također je podnositeljica istaknula da je u konkretnoj pravnoj stvari nastupila zastara jer je tužba podnesena po isteku zakonom propisanog roka.
Hendrik Leendert preminuo je 3. svibnja 2007. te je Marija Jančić kao njegova nasljednica (supruga) preuzela u cijelosti navedenu parnicu.
Prema stajalištu prvostupanjskog suda sporni ugovor o darovanju nije protivan Ustavu, prisilnom propisu ili moralu društva.
11.1. Međutim, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: drugostupanjski sud) broj: Gž-1067/10-2 od 23. ožujka 2010. prihvaćena je žalba tužiteljice, ukinuta je navedena presuda prvostupanjskog suda i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje.
Prema stajalištu drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo ocijenio provedene dokaze, te za svoju ocjenu nije iznio i obrazložio razloge.
Nadalje, drugostupanjski sud uputio je prvostupanjski sud da u ponovljenom postupku ima u vidu kako nema pravni učinak ugovor bez naknade na čije je sklapanje bitno utjecala nedopuštena pobuda jednog ugovaratelja.
Prema stajalištu prvostupanjskog suda, na odluku Martina Krpana o darovanju njegovog dijela zajedničkog stana podnositeljici bitno je utjecala nedopuštena pobuda. Naime, on je tim darovanjem želio onemogućiti tužiteljicu i njezinog sada pokojnog supruga da naplate njihovu tražbinu.
U obrazloženju prvostupanjske presude je istaknuto: »Saslušani I i II tuženici su iskazali da je I. tuženik darovao tadašnjoj supruzi ovdje II tuženoj Vesnici Krpan svoj suvlasnički dio stana jer su rješavali imovinsko-pravna pitanja radi razvoda braka, te da su već u 8. mjesecu 1999. godine podnijeli prijedlog radi razvoda braka. II. tužena je iskazivala da nije imala nikakvih saznanja da je njen suprug dužan bilo kakav iznos tužiteljici te da je darovni ugovor sklopljen sa isključivom namjerom da joj bivši suprug da u vlasništvo ono što je njen otac darovao za kupnju stana.
Dopunski saslušani I tuženik (list 115 spisa) u bitnom je iskazao da kada je darovao bivšoj supruzi 1/2 stana da je znao da ima dug prema tužiteljici i da u tom trenutku kad je darovao 1/2 stana nije imao nikakvu drugu imovinu iz koje bi se mogla naplatiti tužiteljica i nije bio nigdje zaposlen, dok je njegova bivša supruga od njega zahtijevala da joj daruje 1/2 stana jer je to njoj darovao otac, dok II tužena nije znala da ima dugovanja.
Dopunski saslušana II tužena (list 116 spisa) u bitnom je iskazala da nije sporno da je tužiteljica zvala na broj kućnog telefona, međutim da nije razgovarala sa II tuženom o dugovanju jer ništa nije znala o poslovima svog bivšeg supruga niti je ikada slušala njegove razgovore. (...) Saslušani svjedok Ksenija Škreblin (list 110-111 spisa) je iskazala da je II tužena njena sestra, kojoj je bivši suprug darovao stan 1999. godine a radi razvoda braka, s obzirom je taj stan bio od njene sestre jer je njihov otac dao novce za kupnju tog stana. Svjedok nije imao saznanja o bilo kakvim dugovima I tuženika. (...) Iz iskaza I tuženika koji je bio darovatelj suvlasničkog dijela nekretnine, te okolnosti u vrijeme tog darovanja, kao i činjenice da je taj darovni ugovor sklopljen 28. listopada 1999. godine uz Aneks koji sklopljen 03. prosinca 1999., godine, kao i to da je donesena Presuda na temelju priznanja dana 28. prosinca 1999. godine jer je tuženik do zaključenja glavne rasprave priznao tužbeni zahtjev tužiteljice, sud smatra da je motiv tj. pobuda I tuženika bila onemogućiti tužiteljicu u naplati njenog potraživanja. Time, pobudu ili motiv I tuženika za darovanjem nekretnine sud ocjenjuje kao nedopuštenom pobudom. (...) Iako su I i II tuženici iskazali da je to darovanje bilo usmjereno isključivo radi sređivanja imovinsko pravnih pitanja, jer su već bili u postupku razvoda braka, sud nije poklonio vjeru I tuženiku da je darovanje te nekretnine bilo rješavanje imovinsko pravog pitanja radi razvoda braka, već sud smatra da se radilo o nedopuštenoj pobudi I tuženika da daruje II tuženoj svoj suvlasnički dio nekretnine, a da bi izbjegao naplatu duga.
Sud nije poklonio vjeru I tuženiku da je darovao nekretninu II tuženoj isključivo radi sređivanja imovinsko pravnih odnosa između njega i njegove tadašnje supruge tj. da joj vrati ono što joj je otac darovao za kupnju stana, jer su stranke tada još uvijek bile u braku, I tuženik je znao da se tužiteljica ne može naplatiti po Presudi na temelju priznanja, a činjenica da su predmetni Ugovor i Aneks Ugovora ovjereni naknadno kod javnog bilježnika tj. 17. studenog 1999. godine, ukazuje na činjenicu da je pobuda I tuženika da II tuženoj daruje nekretninu bila nedopuštena koja je bitno utjecala na tu njegovu odluku, i na taj način tužiteljicu stavi u nepovoljan položaj.«
Dokaz: presuda Vrhovnog suda Rev 611/04-2 od 30.05.2005., presuda Vrhovnog suda broj Rev-2620/94 od 16.02.1995. ... presuda VS RH Rev 3110/95 od 13.12.1995. ...«
U obrazloženju drugostupanjske presude je istaknuto: »Naime, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne može se prihvatiti tvrdnja I-tuženika, da je pobuda za predmetno darovanje bila sređivanje imovinsko-pravnih odnosa sa II-tuženicom, vezano uz postupak razvoda braka, te činjenicu da je nekretnina kupljena novcem oca II-tuženice, u okolnostima da I-tuženik, u vrijeme darovanja, nesporno duguje tužiteljici iznos od 178.322,25 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, nema izvora prihoda, niti druge imovine (osim darovane), iz kojih bi to dugovanje mogao podmiriti.
Žalbeni navodi I-tuženika svode se, u bitnome, na tvrdnju da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđenje ništavosti predmetnoga darovnog ugovora i aneksa tome ugovoru, obzirom da se upravo radilo o moralnom činu I-tuženika u odnosu na II-tuženicu, pa je osnovna pobuda za sklapanja bila sređivanje njihovih imovinsko-pravnih pitanja.
Na ovakove žalbene navode treba odgovoriti da je sud svoju odluku utemeljio na odredbama čl. 53. st. 2. i 3. ZOO-a, a ne na odredbi čl. 103. st. 1. ZOO-a, dakle na ništavosti zbog protivnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva.
Žalbeni navodi II-tuženice svode se, u bitnome, na slijedeće prigovore:
Na prvi žalbeni prigovor treba odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno o osnovanosti tužbenog zahtjev odlučio primjenom odredaba čl. 53. st. 2. i 3. ZOO-a, a neodlučno je da li bi, za razrješenje spornog odnosa stranaka, postojale zakonske pretpostavke za primjenu odredaba čl. 280.-285. ZOO-a, obzirom da to nije predmet spora.
Povodom drugog žalbenog prigovora treba reći da je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, te je za svoju ocjenu dao logične i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.«
Podnositeljica je u reviziji, u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je podnosi, istaknula: »I. II. tužena podnosi Reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, od 14. veljače 2012. godine donesene pod brojem Gž-510/12-3, sve sukladno članku 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, jer odluka u sporu ovisi o rješenju materijalno pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građani, a o tom pitanju je revizijski sud već nekoliko puta zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, odnosno pobijana je odluka potpuno suprotna nedvojbeno iznesenim stavovima revizijskog suda i to u barem pet provedenih postupaka, u kojima su objavljene odluke revizijskog suda.
II. tužena ističe da ako se pobijana odluka održi na snazi najozbiljnije se ugrožava jedinstvena primjena zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, a i najozbiljnije dovodi u pitanje dosadašnja sudska praksa i pravni poredak u cijelosti.« U odnosu na mjerodavni propis podnositeljica je navela: »Upravo navedeno postupanje koje je Naslov ocijenio kao nedopuštenu pobudu, pa temeljem toga onda i predmetne ugovore utvrdio ništavim, uređeno je odredbama članaka 280. do 285. (sada člancima 66. do 70.) važećeg Zakona o obveznim odnosima za koje su zakonom predviđene druge sankcije, a ne ništavost, i to navedene u odjeljku pod nazivom POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI.
Sankcija za postupanje dužnika na štetu vjerovnika, pa i za sklapanje besplatnih pravnih poslova znajući da se time nanosi šteta vjerovniku sankcionirano je zakonom na način da je za predmetno ponašanje predviđena JEDINO mogućnost pobijanja predmetnih ugovora pod pretpostavkama i u rokovima određenim predmetnim odredbama, te za isto postupanje nije predviđena mogućnost utvrđivanja ništavosti KOJI INSTITUT POSTOJI RADI ZAŠTITE JAVNOG INTERESA, a ne u interesa zainteresirane strane u nekom konkretnom pravnom odnosu.
Drugim riječima, Naslov je utvrdio da su ugovori ništavi iz razloga za koje su zakonom predviđene druge sankcije, a ne ništetnost, što između ostalog protivno članku 103. Zakona o obveznim odnosima u kojem je jasno navedeno da je Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, NIŠTAV AKO CILJ POVRIJEĐENOG PRAVILA NE UPUĆUJE NA NEKU DRUGU SANKCIJU ILI AKO ZAKON U ODREĐENOM SLUČAJU NE PROPISUJE ŠTO DRUGO.« U odnosu na razloge zbog kojih podnosi reviziju podnositeljica je navela: »Kada bi se održao na snazi pobijani stav drugostupanjskog suda, to bi značilo da svaki vjerovnik koji propusti rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika (ŠTO SE U KONKRETNOM SLUČAJU DOGODILO), uvijek MOŽE IZ ISTIH TIH RAZLOGA, odnosno uz tvrdnju da je dužnik poduzeo predmetni pravni posao da bi vjerovnika onemogućio u ostvarenju svojih prava, zatražiti od suda utvrđenje ništavosti takvog pravnog posla tvrdeći da je isti sklopljen uz nedopuštenu pobudu, što je apsolutno nedopustivo, a i protivno važećoj sudskoj praksi, uključujući praksu Vrhovnog suda RH.
Drugostupanjski se sud donošenjem svoje odluke stavio iznad zakonodavca PA JE INTERES POJEDINE ZAINTERESIRANE STRANE U PREDMETNOM PRAVNOM POSLU PROGLASIO JAVNIM INTERESOM.
II. tužena napominje da bi se u slučaju održavanja na snazi ove odluke, cijeli odjeljak Zakona o obveznim odnosima od članka 66. do članka 70. morao brisati iz Zakona o obveznim odnosima, jer bi isti postao suvišan.
II. U prilog prethodno iznesenim tvrdnjama donesen je niz presuda revizijskog suda koje je II. tužena već dostavila u spis, no drugostupanjski se sud nije niti jednom rečenicom osvrnuo na izneseno, odnosno drugostupanjski se sud opće nije osvrnuo na bilo koji navod iznesen u žalbi, već je u nekoliko općenitih rečenica potvrdio stav prvostupanjskog suda. Moglo bi se slobodno reći da drugostupanjska presuda svoj stav izriče bez vlastitog očitovanja o razlozima revidentove žalbe.« U odnosu na stajališta Vrhovnog suda prethodno zauzeta u istovrsnim predmetima podnositeljica je istaknula: »Dosadašnja sudska praksa revizijskog suda nema dvojbi oko ovog pitanja te su stavovi o ovom pitanju vrlo jasni.
Prvostupanjski sud je utvrdio da je pravomoćnom presudom P-60/98 od 1. rujna 2000. Općinskog suda u Splitu I-tuženik N. B. obvezan platiti tužitelju iznos od 90.328,23 EUR s pripadajućom zateznom kamatom (176.666,66 DEM) koju obvezu nije dobrovoljno ispunio, a u ovršnom postupku je utvrđeno da je I-tuženik svoju nepokretnu imovinu (nekretnine naznačene u izreci prvostupanjske presude) ugovorom o darovanju od 16. ožujka 1998. prenio na svog sina II-tuženika L. A. B., a ovaj darovnim ugovorom od 14. srpnja 2003. na svoju majku III-tuženicu M. B., te je utvrđeno da I-tuženik nema imovine iz koje bi se tužitelj mogao naplatiti.
Prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka (saslušanjem stranaka, svjedoka, kao i uvidom u dokumentaciju) zaključio je da je ugovor o darovanju od 16. ožujka 1998. sklopljen zbog nedopuštene pobude, a sve kako bi se onemogućilo tužitelja u naplati duga, a kako je osnova ona najneposrednija pobuda koja usmjerava ugovaratelja ne samo da se sklopi ugovor nego i da preuzme obvezu, to da je ugovor o darovanju ništav sukladno odredbi čl. 51. i čl. 53. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine', broj: 53/91 i dr. – dalje ZOO).
Naime, kako je prvostupanjski sud kao nedopuštenu pobudu utvrdio što je dužnik, a da bi izbjegao prisilnu naplatu svog dugovanja prema tužitelju, darovao II-tuženiku svoje nekretnine, to je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da iz tog razloga predmetni ugovor nije ništav, već se takav ugovor sklopljen s trećima na štetu vjerovnika može pobijati prema odredbama čl. 280. do čl. 285. ZOO-a.
To ne znači ujedno da se time isključuje tužiteljevo pravo za utvrđenje ništavim predmetnog darovnog ugovora, pa i na temelju odredbe čl. 53. st. 3. ZOO-a, NO NE NA TEMELJU TAKVOG ČINJENIČNOG SUPSTRATA KOJI PREDSTAVLJA SADRŽAJ ZAHTJEVA IZ ODREDBE ČLANKA 280. ST. 1. ZOO-A, kojim je propisano da svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu bez obzira kada je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.'
Naime, pravno zaključivanje sudova da je povrijeđen moral na način da se ukazuje na postupanje suprotno propisima, a za koje su predviđene druge sankcije, a ne ništavost je pogrešno.'
No, iz obrazloženja odluka nižestupanjskih sudova proizlazilo bi da nisu dani razlozi za ništavost u smislu gore navedene odredbe, već bi ukazivali na pobojnost ugovora (povreda načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dužnost ispunjenja obveze i dr.).' (...) Obzirom na navedeno, ovakvim postupanjem drugostupanjskog suda najozbiljnije se ugrožava jedinstvena primjena zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.«
U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda istaknuto je: »Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije po čl. 392.b Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 – dalje: ZPP) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine', broj 57/11), te ocijenilo da je revizija nedopuštena po čl. 392.b st. 2. ZOO jer u reviziji nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose. Zato je valjalo odbaciti reviziju i riješiti kao u izreci.« III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE 17. Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi: »Navedenom je odlukom Županijski sud zauzeo stav potpuno suprotan shvaćanju i odlukama Vrhovnog suda koji je već u nekoliko identičnih predmeta donio svoje odluke i objavio svoje nedvojbeno izražene stavove, a što je Županijski sud u Zagrebu potpuno zanemario, prema mu je podnositeljica čak i u prilogu svoje žalbe dostavila primjerke navedenih odluka. U stvari drugostupanjski se sud uopće nije osvrnuo na bilo koji navod iznesen u žalbi, već je u nekoliko općenitih rečenica potvrdio stav prvostupanjskog suda, a koji je, kao što je to već navedeno, potpuno suprotan od stava Vrhovnog suda.« Podnositeljica u podnesku od 22. listopada 2013. (kojim je proširila ustavnu tužbu i u odnosu na rješenje Vrhovnog suda) navodi: »Tužiteljica ističe da je istaknuto obrazloženje predmetne odluke sasvim netočno. Naime, tužiteljica je u svojoj reviziji, čije prihvaćanje je u konkretnom slučaju trebalo osigurati jedinstvenu primjenu Zakona i ostvarenje jednakopravnosti građana pred Zakonom, u cijelosti postupila sukladno odredbi članka 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, te ostaje potpuno nejasno iz kojih razloga Vrhovni sud smatra da predmetno pitanje nije određeno naznačeno.
Upravo suprotno tome, (a što punomoćnik tužiteljice smatra i nakon održanog predavanja i ponuđenih uputa o sastavljanju predmetnih izvanrednih revizija od strane suca Vrhovnog suda) predmetno je pitanje sasvim jasno naznačeno te je uz to dan i odgovor na pitanje što bi se dogodilo ako predmetne odluke u konkretnom slučaju ostanu na snazi.
Tužiteljica je u svojoj izvanrednoj reviziji jasno odvojila i naglasila pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz točno navođenje propisa koji se na njega odnose. Predmetno pitanje nije postavljeno u upitnoj formi, no zakonodavac to niti ne određuje, ali je više nego nedvojbeno određeno u čemu se isto sastoji te zašto je bitno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. (...) Iz prethodno iznesenih navoda, tužiteljica smatra da zaista ne bi trebalo biti sporno o kojem se materijalno pravnom pitanju u konkretnom slučaju radi, a koje je moglo, ALI ZAKONOM NIJE PROPISANO DA MORA, biti postavljeno i u upitnoj formi ... (...) Isto je tako potpuno evidentno da se iz podnesene revizije jasno može iščitati da upravo o odgovoru na navedeno pitanje ovisi rješenje konkretnog spora, što isto tako ne bi smjelo biti sporno.
Uz navedeno, jasno su istaknuti svi pravni propisi koji ti pitanje rješavaju, kao i dostavljeni izvaci iz 3 presude Vrhovnog suda koje rješavaju upravo identične slučajeve na drugačiji način, a što je izrijekom naveden razlog za podnošenje izvanredne revizije sukladno članku 382. st. 2. ZPP-a.
Podnositeljica je duboko razočarana, ovakvim strogo formalističkim pristupom Vrhovnog suda, kojem je jedan od temeljnih, zakonom mu povjerenih zadataka upravo očuvanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih pred zakonom, a koju je zadaću Vrhovni sud u konkretnom slučaju potpuno zanemario, što će u konačnici rezultirati gubitkom prava vlasništva nad predmetnim stanom tužiteljice premda se donesene i prvostupanjska i drugostupanjska odluka protive zakonu te postojećim odlukama Vrhovnog suda koji je u svojim odlukama u identičnim slučajevima zauzeo stav da ISTO NIJE DOPUŠTENO. (...) Obzirom na navedenu odluku Vrhovnog suda koja nije sankcionirala prethodne povrede ustavnih prava tužiteljice, i to pozivajući se na formalne nedostatke u podnesenoj reviziji premda takvih nedostataka objektivno nema, najozbiljnije je ugroženo tužiteljičino ustavnih pravo jednakosti pred zakonom te pravo na pravično suđenje koje bi trebalo jamčiti zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela, čime ju se dovodi u bitno nepovoljniji položaj od ostalih sudionika u pravnim postupcima i koja će radi toga izgubiti pravo vlasništva nad zakonito stečenom nekretninom u vrijednosti od cca 1.000.000 kuna.!!« Podnositeljica predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak.
IV. MJERODAVNO PRAVO 18. Člankom 382. stavkom 2. točkom 2. i stavkom 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08., 5/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je: »1. Revizija
Članak 382(…)
U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: (...)
Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama ... (...)« Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositeljici osiguravao pravično suđenje.
Zakonodavac doduše, opravdano može postupovnim odredbama ograničiti pravo na djelotvorno pravno sredstvo u interesu učinkovitog pravosuđa, ali propust valjane primjene takvih odredbi značit će uvijek povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo kada predstavlja proizvoljno tumačenje mjerodavnog (postupovnog) prava (presuda od 12. srpnja 2001. u predmetu Prince Hans-Adam of Lichtenstein protiv Njemačke, § 69.) ili kada podnositelju pravnog sredstva nameće nerazmjerno ograničenje njegovog prava (presuda od 21. rujna 2004. u predmetu Zwiazek Nauczycieltstwa Polskiego protiv Poljske, § 38.; presuda od 31. srpnja 2001. u predmetu Mortier protiv Francuske, § 36-39.). O potonjemu je riječ upravo u slučaju kada sud odredbe o dopuštenosti primjenjuje »na previše formalistički način« (presuda od 28. listopada 2003. u predmetu Stone Court Shipping Co. protiv Španjolske, § 36-43.; presuda od 20. travnja 2004. u predmetu Bulena protiv Češke, § 35.; presuda od 25. svibnja 2004. u predmetu Kadlec i dr. protiv Češke, § 26-30.; presuda od 27. svibnja 2004. u predmetu Boulougouras protiv Grčke, § 26-27.).
Odredbom čl. 284. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ako sud usvoji tužbeni zahtjev pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo toliko koliko je potrebno za ispunjenje njegovog potraživanja.
Dakle, u pravnoj primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima je regulirano pitanje pobijanja dužnikovih pravnih radnji pravni posao između dužnika i treće osobe koji je predmet pobijanja se ne poništava već pobijanje ide samo za tim da se ograniči djelovanje pravnog posla i time otkloni štetni učinak u odnosu na vjerovnika. Treća se osoba pak može osloboditi takvog ograničavanja pravnog posla ako plati vjerovniku ono što mu dužnik duguje.
Prema tome pogriješili su nižestupanjski sudovi kada su poništili ugovor o darovanju kojim je osujećeno namirenje vjerovnika, pa je u odnosnom dijelu valjalo usvojiti reviziju tuženika i učinke pravnog posla u pravnoj primjeni materijalnog prava i u granicama tužbenog zahtjeva u odnosu na vjerovnika samo otkloniti i to u granicama potrebnim radi namirenja vjerovnikovog potraživanja.« Pri tome je podnositeljica navela da je istovjetno pravno shvaćanje izneseno i u drugim odlukama Vrhovnog suda i to broj: Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999., broj: Rev 611/04-2 od 30. studenoga 2005., i broj: Rev 1278/07-2 od 7. listopada 2009., čiji je sadržaj u reviziji citirala.
U svojoj je reviziji istaknula da je predmet spora u konkretnom slučaju osporavanje pravnih radnji dužnika poduzetih na štetu vjerovnika.
Također je istaknula kako sankcija za pravne radnje dužnika poduzete na štetu vjerovnika nije (potpuni) gubitak njihovog pravnog učinka zbog nedopuštenosti pobude iz kojih su poduzete, niti je sankcija za te pravne radnje ništavost – kako je propisano člancima 53. i 103. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; u daljnjem tekstu: ZOO). Suprotno tome, zakonodavac je u člancima 280. do 285. ZOO-a propisao da takve pravne radnje gube učinak isključivo u odnosu na vjerovnika koji je u propisanom roku podnio nadležnom sudu tužbu radi njihova pobijanja, i to samo u mjeri potrebnoj za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.
22.1. Presude Vrhovnog suda broj: Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999., broj: Rev 611/04-2 od 30. studenoga 2005. i broj: Rev 1278/07-2 od 7. listopada 2009. priložene su spisu predmeta u preslici. Ustavni sud je tijekom ustavnosudskog postupka pribavio presliku presude Vrhovnog suda broj: Rev 2620/1994-2 od 16. veljače 1995..
Iz obrazloženja presuda Vrhovnog suda broj: Rev 2620/1994-2 od 16. veljače 1995., Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999. i broj: Rev 1278/07-2 od 7. listopada 2009. razvidno je da su sporovi o kojima je njima odučeno vođeni u svrhu pobijanja dužnikovih pravnih radnji, a radi utvrđenja ništavim ugovora o darovanju sklopljenog između dužnika i trećih osoba. Za razliku od njih, spor o kojem je odlučeno presudom broj: Rev 611/04-2 od 30. studenoga 2005. vođen je radi utvrđenja ništavim ugovora o kupoprodaji nekretnina.
U obrazloženju presude Vrhovnog suda broj: Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999. istaknuto je: »Stajalište prvostupanjskog suda da je ugovor o darovanju sklopljen na štetu darodavateljevih vjerovnika ništav, je pogrešno. Pobijanje takvog ugovora uređeno je naime na poseban način odredbama čl. 280. do 285. ZOO. U smislu odredbe čl. 284. ZOO pobijani pravni posao dužnika i treće osobe nije pravno nevaljan, već on gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja. Zato protutužitelji ne mogu uspjeti s paulijanskom tužbom kojom traže utvrđenje ništavosti pobijanog darovnog ugovora.« U obrazloženju presude Vrhovnog suda broj: Rev 1278/07-2 od 7. listopada 2009. istaknuto je: »Ovaj sud nalazi da je drugostupanjski sud pravilno presudio kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim predmetnog ugovora time da ne prihvaća u potpunosti razloge navedene u toj odluci.
Naime, kako je prvostupanjski sud kao nedopuštenu pobudu utvrdio što je dužnik, a da bi izbjegao prisilnu naplatu svog dugovanja prema tužitelju, darovao II-tuženiku svoje nekretnine, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iz tog razloga predmetni ugovor nije ništav, već se takav ugovor sklopljen s trećima na štetu vjerovnika može pobijati prema odredbama čl. 280. do čl. 285. ZOO-a.
Naime, u smislu odredbe čl. 284. ZOO-a pravni posao dužnika i treće osobe nije pravno nevaljan (pa ni pobojan kako pogrešno utvrđuje drugostupanjski sud) već gubi učinak prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih tražbina.
To ne znači ujedno da se time isključuje tužiteljevo pravo za utvrđenje ništavim predmetnog darovnog ugovora, pa i na temelju odredbe čl. 53. st. 3. ZOO-a, no ne na temelju takvog činjeničnog supstrata koji je utvrđen u ovom postupku, a što predstavlja sadržaj zahtjeva iz odredbe čl. 280. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu bez obzira kada je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.« 22.2. Podnositeljica je u reviziji jasno prigovorila da su nižestupanjski sudovi bez iznošenja i obrazlaganja pravno relevantnih razloga odstupili od navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda. Posebno je istaknula sljedeće: »(...) II. tužena ističe da ako se pobijana odluka održi na snazi najozbiljnije se ugrožava jedinstvena primjena zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, a i najozbiljnije dovodi u pitanje dosadašnja sudska praksa i pravni poredak u cijelosti. (...) Kada bi se održao na snazi pobijani stav drugostupanjskog suda, to bi značilo da svaki vjerovnik koji propusti rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika (ŠTO SE U KONKRETNOM SLUČAJU DOGODILO), uvijek MOŽE IZ ISTIH TIH RAZLOGA, odnosno uz tvrdnju da je dužnik poduzeo predmetni pravni posao da bi vjerovnika onemogućio u ostvarenju svojih prava, zatražiti od suda utvrđenje ništavosti takvog pravnog posla tvrdeći da je isti sklopljen uz nedopuštenu pobudu, što je apsolutno nedopustivo, a i protivno važećoj sudskoj praksi, uključujući praksu Vrhovnog suda RH. (...)« 23. Slijedom navedenoga, Ustavni sud smatra da je iz sadržaja podnositeljičine revizije razvidno kako se ona podnosi zbog neobrazloženog odstupanja nižestupanjskih sudova od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda prethodno zauzetog u istovrsnim predmetima. Takvim odstupanjem vrši se zahtjev za jedinstvenom primjenom prava u istovrsnim predmetima, koju osigurava Vrhovni sud na temelju članka 116. stavka 1. Ustava.
Nadalje, iz sadržaja podnositeljičine revizije razvidno je kako odluka u konkretnom slučaju ovisi o rješenju postavljenog materijalnopravnog pitanja. Pri tome je podnositeljica naznačila mjerodavni propis (v. točke 22. do 22.2. obrazloženja ove odluke).
Stoga je objektivni (i primarni) cilj revizije propisane člankom 382. stavkom 2. ZPP-a zaštita koja se postiže osiguranjem ravnopravnosti građana tako da se pravo primjenjuje jedinstveno u istovrsnim slučajevima.
Ustavni sud napominje da je osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni bitna sastavnica vladavine prava (kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka propisanih člankom 3. Ustava).
Time Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije poštovao svoju pozitivnu obvezu osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Povreda te pozitivne obveze istodobno je dovela u pitanje Ustavom zajamčena prava podnositeljice.
Međutim, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja (v. točke 23. do 24. obrazloženja ove odluke), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud mjerodavni postupovni propis tumačio i primijenio na način koji je suprotan legitimnom cilju zbog kojeg je njime propisano ograničenje u pogledu dopuštenosti »izvanredne« revizije i koji za svoju posljedicu ima ustavnopravno neprihvatljive učinke za podnositeljicu, jer joj je zbog toga pravno sredstvo koje je imala pravo podnijeti ostalo nedjelotvorno.
Ustavni sud zato smatra da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena sama bit podnositeljičina prava na djelotvorno pravno sredstvo, kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositeljice vezani uz članak 14. stavak 2. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporeno rješenje Vrhovnog suda moglo utjecati na ostvarivanje sadržaja te ustavne norme, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.
Budući da u tom dijelu dovršenje ustavnosudskog postupka ovisi o ishodu postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud obvezuje podnositeljicu da mu u roku od 30 dana po uručenju dostavi novu odluku Vrhovnog suda.
Odluka o objavi odluke u »Narodnim novinama« (točka IV.) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-5239/2013 Zagreb, 3. lipnja 2016.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
61 06.07.2016 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016.
61 06.07.2016 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016.
Odluka, NN 61/2016-1563 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:
NN 61/2016 Broj dokumenta u izdanju: 1563 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 6.7.2016.
ELI: /eli/sluzbeni/2016/61/1563 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.
Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.
Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.
Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.
Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.
Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.
Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.
Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.