Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-60/1991 i dr. od 21. veljače 2017. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrv

X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, naprijed navedena odluka Komisije, str. 253.).

1. Nakon što je prvotno odbila apstraktno ispitati sukladnost zakona o prekidu trudnoće sa člankom
2. Konvencije (

X protiv Norveške, zahtjev br. 867/60, odluka Komisije od

1. svibnja 1961., Collection of Decisions, vol. 6, str. 34., i X protiv Austrije, zahtjev br. 7045/75, odluka Komisije od
2. prosinca 1976., DR 7, str. 87.), Komisija je u predmetu Brüggemann i Scheuten (naprijed naveden) utvrdila da žene koje se na temelju članka
3. Konvencije žale na odluku Ustavnog suda kojom je ograničena dostupnost prekida trudnoće imaju status žrtve. Tom je prilikom Komisija utvrdila: ‘za trudnoću se ne može reći da potpada isključivo u sferu privatnog života. Kad je žena trudna, njezin privatni život postaje usko vezan uz razvoj fetusa’ (ibid. str. 116., § 59.). Međutim, Komisija nije smatrala ‘nužnim da u tom kontekstu odluči može li se nerođeno dijete (unborn child) smatrati ‘životom’ (life) u smislu članka
4. Konvencije, niti može li se ono smatrati subjektom (entity) koji bi, na temelju članka
5. stavka
6. Konvencije, opravdao miješanje ‘radi zaštite drugih’.’ (ibid. str. 116., § 60.). Utvrdila je da nije došlo do povrede članka
7. jer ‘svaki propis o prekidu neželjene trudnoće ne predstavlja miješanje u pravo na poštovanje privatnog života majke’ (ibid. str. 116.-17., § 61.), i istaknula da: ‘Nema dokaza da su države ugovornice imale namjeru da se vežu u korist bilo kojeg konkretnog rješenja’ (ibid. str. 117.-18., § 64.)
8. U predmetu X protiv Ujedinjenog Kraljevstva (naprijed naveden), Komisija je odlučivala o zahtjevu muškarca koji je prigovarao jer je njegovoj ženi bio dopušten prekid trudnoće zbog zdravstvenih razloga. Iako je prihvatila da se potencijalni otac može smatrati ‘žrtvom’ povrede prava na život, smatrala je da se pojam ‘svatko’ iz nekoliko članaka Konvencije ne može primjenjivati prenatalno, ali je primijetila i da ‘se takva primjena u rijetkom slučaju - primjerice na temelju članka
9. stavka
10. - ne može isključiti’ (str. 249., § 7.;

Reeve protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev br. 24844/94, odluka Komisije od

1. studenoga 1994., DR 79-A, str. 146.). Komisija je dodala da općenita uporaba termina ‘svatko’ (‘everyone’/’toute personne’), kao i kontekst u kojem je on korišten u članku
2. Konvencije, ne uključuje nerođenog (‘unborn’). U odnosu na termin ‘život’ te pogotovo na početak života, Komisija je primijetila da postoji ‘razilaženje u razmišljanjima o tome kada život počinje’ i dodala: ‘Dok neki smatraju da on započinje već začećem, neki se fokusiraju na trenutak nidacije, neki na trenutak kada fetus postaje ‘sposoban za život’ ili pak na trenutak rođenja’ (X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 250., § 12.). Komisija je nastavila dalje ispitivati može li se članak
3. ‘tumačiti tako da: ne pokriva fetus uopće; priznaje ‘pravo na život’ fetusa uz određena implicirana ograničenja; ili da fetusu daje apsolutno ‘pravo na život’ (ibid. str. 251., § 17.)’. Iako nije izrazila mišljenje o prve dvije opcije, treću je opciju kategorički odbacila vodeći računa o potrebi da se zaštiti život majke koji se ne može odvojiti od života nerođenog djeteta (unborn child): ‘‘Život’ fetusa blisko je povezan sa životom trudnice i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kad bi se uzelo da članak
4. pokriva fetus i (kad bi) njegova zaštita na temelju tog članka, bez nekog izričitog ograničenja, bila smatrana apsolutnom, moralo bi se smatrati da je prekid trudnoće zabranjen čak i ako nastavak trudnoće ozbiljno ugrožava život trudnice. To bi značilo da bi ‘nerođeni život’ (unborn life) fetusa bio shvaćen životom veće vrijednosti od života trudne žene.’ (ibid., str. 252., § 19.). Komisija je prihvatila to rješenje primijetivši da su
5. gotovo sve države ugovornice ‘dopuštale prekid trudnoće ako je to bilo potrebno da bi se spasio život majke’ i da u međuvremenu nacionalno zakonodavstvo o prekidu trudnoće ‘upućuje na tendenciju daljnje liberalizacije’ (ibid. sr. 252., § 20.). (...)
6. U predmetu H. protiv Norveške (naprijed naveden), vezanom uz prekid trudnoće bez zdravstvenih razloga protivno željama oca djeteta, Komisija je dodala da članak
7. državi nalaže ne samo da se suzdrži od namjernog oduzimanja života osobe nego i da poduzme odgovarajuće korake za zaštitu života (str. 167.). Komisija je utvrdila da nije morala odlučiti o tome ‘može li fetus uživati određenu zaštitu na temelju prve rečenice članka
8. ‘ali nije isključila mogućnost da ‘u određenim okolnostima to može biti slučaj bez obzira na to što u državama ugovornicama postoji znatno razilaženje stajališta o tome štiti li članak
9. nerođeni život (unborn life), i u kojoj mjeri.’ (ibid.). Također je primijetila da u tako osjetljivom području države ugovornice moraju imati određenu diskreciju te utvrdila da odluka majke, donijeta u skladu s norveškim zakonodavstvom, nije prekoračila tu diskreciju (str. 168.).
10. Sud je rijetko imao priliku razmotriti primjenu članka
11. na fetus. U predmetu Open Door i Dublin Well Woman (naprijed naveden), irska Vlada pozvala se na zaštitu života nerođenog djeteta (unborn child) da bi opravdala svoje zakonodavstvo koje je branilo širenje informacija o ustanovama za obavljanje prekida trudnoće u drugim državama. Jedino pitanje na koje je Sud dao odgovor bilo je jesu li ograničenja slobode na primanje i širenje tih informacija bila nužna u demokratskom društvu u smislu stavka
12. članka
13. Konvencije za ostvarenje ‘legitimnog cilja zaštite morala, kojega je zaštita prava na život nerođenog (unborn) u Irskoj jedan aspekt.’ (str. 27.-28., § 63.), budući da nije smatrao relevantnim utvrditi ‘je li pravo na prekid trudnoće zajamčeno Konvencijom odnosno je li fetus obuhvaćen pravom na život u smislu članka
14. Konvencije.’ (str. 28., § 66.). Sud je nedavno, u okolnostima sličnim onima u predmetu H. protiv Norveške (naprijed naveden), u kojem je žena odlučila prekinuti trudnoću protivno željama oca djeteta, zauzeo stajalište da nije potrebno utvrditi ‘ima li fetus pravo na zaštitu iz prve rečenice članka
15. kako se ono tumači [u sudskoj praksi o pozitivnoj obvezi države da zaštiti život]’, te nastavio: ‘Čak i pod pretpostavkom da bi se, u određenim okolnostima, moglo smatrati da fetus ima prava zaštićena člankom
16. Konvencije, ... u konkretnom slučaju ... trudnoća je bila prekinuta u skladu s člankom
17. Zakona br. 194 iz 1978.’ - zakonom koji je uspostavio pravičnu ravnotežu između interesa žene i potrebe da se osigura zaštita fetusa (

Boso, naprijed naveden).

1. Iz ovog pregleda sudske prakse proizlazi da u okolnostima koje su do sada ispitala konvencijska tijela - odnosno, u različitim zakonima o prekidu trudnoće - nerođeno dijete (unborn child) ne smatra se ‘osobom’ izravno zaštićenom člankom
2. Konvencije te da ako nerođeno (unborn) i ima ‘pravo’ na ‘život’, ono je implicitno ograničeno pravima i interesima majke. Konvencijska tijela nisu međutim isključila mogućnost da se u određenim okolnostima zaštita može proširiti i na nerođeno dijete (unborn child). Čini se da je o tome promišljala Komisija smatrajući da se ‘članak
3. stavak
4. ne može tumačiti na način da znači da su trudnoća i njezin prekid u načelu isključivo u domeni privatnog života majke’ (

predmet Brüggemann i Scheuten, naprijed naveden, str. 116.-17., § 61.), slično kao i Sud u naprijed navedenom predmetu Boso. Iz tih slučajeva jasno proizlazi da se o tom pitanju uvijek odlučivalo vaganjem različitih, ponekad sukobljenih, prava i sloboda žene, majke i oca u međusobnom odnosu ili pak u odnosu na nerođeno dijete (unborn child).

1. Pristup u konkretnom slučaju
2. Posebna priroda konkretnog slučaja postavila je nov problem. Sud je suočen sa ženom koja je namjeravala do kraja iznijeti trudnoću i čije je nerođeno dijete (unborn child) trebalo biti vitalno, ili barem dobrog zdravlja. Njezina trudnoća morala je biti prekinuta zbog liječničke pogreške pa je bila podvrgnuta terapijskom prekidu trudnoće (therapeutic abortion) zbog nemarnog postupka treće strane. Postavilo se pitanje treba li se, osim u slučajevima kada je majka zatražila prekid trudnoće, oštećenje fetusa tretirati kao kazneno djelo u svjetlu članka
3. Konvencije, s ciljem zaštite fetusa u skladu s tim člankom. Odgovor na to pitanje traži da se prethodno ispita je li prikladno da se Sud uključi u debatu o tome tko je osoba i kada započinje život, u mjeri u kojoj članak
4. propisuje da zakon mora štititi ‘pravo svake osobe na život’.
5. Kao što proizlazi iz navedenog prikaza sudske prakse, tumačenje članka
6. s tim u vezi bilo je potkrijepljeno jasnom željom da se uspostavi ravnoteža, a konvencijska su tijela svoja stajališta u odnosu na pravnu, medicinsku, filozofsku, etičku ili vjersku dimenziju definiranja ljudskog bića formirala uzimajući u obzir različite pristupe tom pitanju na nacionalnoj razini. Ta su stajališta odražavala različitost stajališta o tome u kojem trenutku život započinje, pravnih kultura i nacionalnih standarda zaštite, a i državi je u tom pogledu ostavljena poprilična diskrecija, kao što je u mišljenju Europske grupe o etici u znanosti i novim tehnologijama pri Europskoj komisiji (European Group on Ethics in Science and New Technologies at the European Commission) prigodno rečeno: ‘... u raspravi o tim etičkim pitanjima tijela Zajednice moraju uzeti u obzir moralne i filozofske različitosti, koje se održavaju u krajnjoj raznolikosti pravnih pravila koja se primjenjuju u istraživanju ljudskog embrija ... Nije samo pravno teško težiti usklađivanju nacionalnih zakona na razini Zajednice, već bi zbog nedostatka konsenzusa bilo neprimjereno nametnuti jedan isključivi moralni kod’ (

§ 40. naprijed u tekstu).

Proizlazi da pitanje o početku postojanja prava na život potpada u područje slobodne prosudbe za koju Sud općenito smatra da ga države trebaju uživati u ovom području, bez obzira na evolutivnu interpretaciju Konvencije (kao) ‘živog instrumenta koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta’ (

Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. travnja 1978., Series A br. 26, str. 15.-16., § 31., i kasnija sudska praksa). Razlozi za takav zaključak leže prije svega u tome što pitanje takve zaštite nije riješeno u većini samih država ugovornica, a posebno u Francuskoj, gdje se o tome raspravlja (

§ 83

. niže u tekstu), i, drugo, jer ne postoji europski konsenzus o znanstvenoj i pravnoj definiciji početka života. (...) 84. Sud primjećuje da na europskoj razini nema konsenzusa o prirodi i statusu embrija i/ili fetusa (

§ 39. - 40.

naprijed u tekstu), iako oni počinju dobivati određenu zaštitu u svjetlu znanstvenog napretka i potencijalnih rezultata istraživanja u području genetičkog inženjerstva, medicinski potpomognute oplodnje te eksperimentiranja s embrijem. U najboljem se slučaju zajedničkom osnovom među državama može smatrati da embrij/fetus pripada ljudskoj rasi (human race). Potencijal tog bića i njegova sposobnost da postane osoba (person) - koja uživa građanska prava, štoviše, u mnogim državama, kao u Francuskoj, u kontekstu nasljeđivanja i darovanja, a također i u Ujedinjenom Kraljevstvu (

§ 72

. naprijed u tekstu) - zahtijeva zaštitu ljudskog dostojanstva (human dignity), a da se od tog bića ne stvori ‘osoba’ (without making it a ‘person’) s ‘pravom na život’ u smislu članka 2. Doista, Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini iz Ovieda jako pazi da ne dade definiciju pojma ‘svatko’, a obrazloženje za njezino donošenje upućuje na to da su, u nedostatku jednoglasnog sporazuma o definiciji, države članice odlučile dopustiti domaćem pravu da propiše razjašnjenja u svrhe primjene Konvencije (

stavak 36. naprijed u tekstu). Isto se odnosi i na Dodatni protokol o zabrani kloniranja ljudskih bića (Additional Protocol on the Prohibition of Cloning Human Beings) i Dodatni protokol o biomedicinskom istraživanju (Additional Protocol on Biomedical Research) koji ne definiraju pojam ‘ljudskog bića’ (

§ 37. - 38.

naprijed u tekstu). Valja primijetiti da prema članku

1. Konvencije iz Ovieda Sud može biti pozvan da daje savjetodavno mišljenje o tumačenju tog instrumenta.
2. Uzimajući u obzir navedeno, Sud se osvjedočio da nije ni poželjno, a kako stvari stoje, čak ni moguće, apstraktno odgovoriti na pitanje je li nerođeno dijete (unborn child) osoba u smislu članka
3. Konvencije (‘personne’ u francuskom tekstu). Kad je riječ o konkretnom slučaju, Sud ne smatra potrebnim ispitati potpada li nagli prekid trudnoće podnositeljice pod doseg članka 2., budući da je, čak i pod pretpostavkom da se ta odredba može primijeniti, odgovorna država postupila sukladno zahtjevima o očuvanju života u sferi javnog zdravstva. U odnosu na to pitanje Sud je razmotrio je li pravna zaštita koju je podnositeljica imala u Francuskoj u odnosu na gubitak svog nerođenog djeteta (unborn child) zadovoljila postupovne zahtjeve iz članka
4. Konvencije.
5. Sud s tim u vezi primjećuje da nepostojanje jasnog pravnog statusa ne mora nerođeno dijete (unborn child) lišiti svih zaštita na temelju francuskog prava. Međutim, u okolnostima ovog predmeta, život fetusa bio je tijesno vezan uz život majke i mogao se zaštititi preko nje, osobito stoga što nije bilo sukoba između majke i oca nerođenog djeteta ((unborn child) ili između nerođenog djeteta i roditelja, budući da je gubitak fetusa uzrokovao nenamjerni nehaj treće strane.
6. U naprijed navedenom predmetu Boso, Sud je utvrdio da čak i pod pretpostavkom da bi se moglo smatrati da fetus ima prava zaštićena člankom
7. Konvencije (

§ 79

. naprijed u tekstu), talijanski zakon o dobrovoljnom prekidu trudnoće uspostavio je pravednu ravnotežu između interesa žene i potrebe da se zaštiti nerođeno dijete (unborn child). U konkretnom slučaju riječ je bila o ubojstvu iz nehaja nerođenog djeteta (unborn child) protivno željama majke, kojim joj je uzrokovana velika patnja. Interesi majke i djeteta jasno su se podudarali. Sud stoga mora, sa stajališta učinkovitosti postojećih pravnih lijekova, ispitati zaštitu koju je podnositeljica imala na raspolaganju za utvrđivanje odgovornosti liječnika za gubitak njezina djeteta u uterusu kao i za ostvarivanje naknade za prekid trudnoće koji je morala učiniti. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da samo kaznena sankcija može zadovoljiti zahtjeve iz članka 2. Konvencije. Sud ne dijeli to mišljenje iz sljedećih razloga. 88. Sud ponavlja da prva rečenica članka 2., kao jedna od najvažnijih temeljnih odredbi Konvencije i jamac jedne od temeljnih vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe (

McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. rujna 1995, Series A, br. 324, str. 45.-46., § 147.), zahtjeva ne samo da se države suzdrže od ‘namjernog’ lišenja života već i da poduzimaju odgovarajuće korake za zaštitu života osoba pod svojom jurisdikcijom (

primjerice L. C. B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od

1. lipnja 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-III, str. 1403., § 36.).
2. Ta se načela također primjenjuju i u sferi javnog zdravstva. Pozitivne obveze državama nameću obvezu donošenja propisa koji će i javne i privatne bolnice prisiliti na usvajanje odgovarajućih mjera za zaštitu života pacijenata. One također traže uspostavu djelotvornog neovisnog pravosudnog sustava koji će omogućiti da se utvrde kako uzroci smrti pacijenata pod liječničkom skrbi, bilo u javnom ili privatnom sektoru, tako i odgovornost odgovornih osoba (

Powell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka, zahtjev br. 45305/99, ECHR 2000-V, i Calvelli i Ciglio, naprijed naveden, § 49.). 90. Iako se pravo na kazneni progon i kažnjavanje trećih osoba za kazneno djelo ne može utvrditi samostalno (

Perez protiv Francuske, (VV), zahtjev br. 47287/99, § 70., ECHR 2004-I), Sud je puno puta utvrdio da djelotvoran pravosudni sustav, kakav se traži na temelju članka 2., može, a u određenim okolnostima mora, uključivati i primjenu kaznenog prava. Međutim, ako povreda prava na život ili tjelesni integritet nije uzrokovana namjerno, pozitivna obveza iz članka 2. o uspostavi djelotvornog pravosudnog sustava ne mora nužno značiti osiguranje kaznenog pravnog sredstva u svakom slučaju. U specifičnom području medicinskog nehaja, ‘obveza se, primjerice, također može ispuniti ako pravni sustav oštećenom nudi pravno sredstvo u građanskom postupku, bilo samostalno ili u kombinaciji s pravnim sredstvom u kaznenom postupku, s pomoću kojeg će se utvrditi moguća zakonska odgovornost liječnika i omogućiti odgovarajuće građanskopravno obeštećenje, poput zahtjeva za naknadu štete ili objavu presude. Mogu se predvidjeti i disciplinske mjere’ (

naprijed navedenu presudu Calvelli i Ciglio, § 51.; Lazzarini i Ghiacci protiv Italije, odluka od

1. studenoga 2002., zahtjev br. 53749/00; i Mastromatteo protiv Italije, (VV), zahtjev br. 37703/97, § 90., ECHR 2002-VIII).
2. U konkretnom slučaju, uz kazneni postupak koji je podnositeljica zahtjeva pokrenula protiv liječnika zbog nenamjernog nanošenja ozljede - koji je doduše obustavljen jer je kazneno djelo amnestirano, na koju se činjenicu podnositeljica nije žalila - ona je mogla podnijeti tužbu za naknadu štete zbog navodnog nemara liječnika (

Kress protiv Francuske, (VV), zahtjev br. 39594/98, §§ 14. et seq., ECHR 2001-VI). Da je to učinila, imala bi pravo na kontradiktorni postupak o svojim navodima o nemaru (

Powell, naprijed naveden) i obeštećenje za bilo kakvu pretrpljenu štetu. Zahtjev za naknadu štete pred upravnim sudovima imao bi dobre izglede za uspjeh, i podnositeljica je mogla od bolnice dobiti naknadu štete. To je razvidno iz nalaza vještaka (

§ 16. naprijed u tekstu) iz 1992.

- prije no što je nastupila zastara - o slaboj organizaciji predmetnog bolničkog odjela i ozbiljnog nemara sa strane liječnika, koji ipak, prema mišljenju žalbenog suda (

§ 21

. naprijed u tekstu) nije odražavao potpuno nepoštivanje najvažnijih načela i dužnosti njegove profesije da bi dovela do njegove osobne odgovornosti. (...)

1. Zaključno, Sud smatra da se u okolnostima ovog slučaja zahtjev za naknadu štete pred upravnim sudovima može smatrati djelotvornim pravnim sredstvom na raspolaganju podnositeljici zahtjeva. Takav bi zahtjev, da ga je iskoristila, omogućio podnositeljici da dokaže postojanje liječničkog nemara i dobije naknadu štete. Stoga u ovom predmetu nije bilo potrebno pokretati kazneni postupak.
2. U skladu s navedenim, Sud nalazi da nije došlo do povrede članka 2 Konvencije, čak i pod pretpostavkom da se taj članak mogao primijeniti u ovom slučaju (

§ 85

. naprijed u tekstu).« ESLJP je nakon odluke Vo protiv Francuske donio još dvije značajne presude. Mjerodavni dijelovi tih presuda navode se u nastavku obrazloženja ovog rješenja. 2) P. i S. protiv Poljske 15.

1. U presudi P. i S. protiv Poljske (presuda,
2. listopada 2012., zahtjev br. 57375/08) ESLJP je naveo: »Iako Sud smatra da se članak
3. ne može tumačiti tako da jamči pravo na prekid trudnoće, utvrdio je da zabrana prekida trudnoće koji je zatražen zbog zdravstvenih razloga i/ili dobrobiti potpada pod domašaj prava na poštovanje privatnog života, a time i članka
4. (

A., B. i C. protiv Irske, presuda (VV) od

1. prosinca 2010., zahtjev br. 25579/05, § 245.,§ 214.). Konkretno, Sud u tom kontekstu smatra da obveze države obuhvaćaju ne samo stvaranje regulatornog okvira za sudske i ovršne postupke za zaštitu prava pojedinaca, već i provedbu, po potrebi, specifičnih mjera (Tysiąc protiv Poljske, naprijed naveden, § 110.; A., B. i C. protiv Irske, presuda (VV), naprijed navedena, § 245.; i R.R. protiv Poljske, naprijed naveden, § 184.).
2. Sud je već utvrdio da doista postoji konsenzus u većini država ugovornica Vijeća Europe prema dopuštanju prekida trudnoće, kao i da je većina država ugovornica u svojim zakonodavstvima riješila suprotstavljena prava fetusa i majke u korist jednostavnijeg pristupa prekidu trudnoće (

A., B. i C. protiv Irske, (VV) naprijed naveden, §§ 235. i 237.). U nedostatku takvog zajedničkog pristupa u pogledu početka života, analiza nacionalnih pravnih rješenja koja su primijenjena u pojedinačnim slučajevima od posebnog je značenja za utvrđivanje postojanja pravične ravnoteže između pojedinačnih prava i javnog interesa (

također za takav pristup A, B i C protiv Irske, (VV) naprijed naveden, §§

1. - 241.).
2. Budući da priroda prava na odlučivanje o prekidu trudnoće nije apsolutna, Sud smatra da je okolnosti ovog slučaja primjerenije ispitati sa stajališta pozitivnih obveza odgovorne države iz članka
3. Konvencije (

, mutatis mutandis, Tysiąc protiv Poljske, naprijed naveden, § 108.). 99. Sud naposljetku ponavlja da se u ocjeni ovog slučaja mora voditi računa da je namjera Konvencije jamčiti ne teorijska ili prividna (illusory) prava, već prava koja su provediva u praksi (practical) i djelotvorna (

Airey protiv Irske, presuda od

1. listopada 1979., §
2. Series A, br. 32). Sud je u kontekstu sličnih predmeta protiv Poljske već utvrdio da kad država, postupajući u granicama svoje prosudbe, usvoji propise koji dopuštaju prekid trudnoće u nekim situacijama, tada ne smije svoj pravni okvir strukturirati na način koji će ograničiti stvarne mogućnosti da se taj prekid trudnoće i dobije. Konkretno, država ima pozitivnu obvezu stvoriti postupovni okvir s pomoću kojeg će trudnica djelotvorno moći ostvariti svoje pravo na pristup zakonitom prekidu trudnoće (Tysiąc protiv Poljske, naprijed naveden, §
3. - 124.; R. R. protiv Poljske, naprijed naveden, § 200.). Pravni okvir stvoren radi određivanja uvjeta za zakoniti prekid trudnoće mora biti ‘oblikovan na koherentni način koji će omogućiti da se različiti legitimni interesi uzmu u obzir na odgovarajući način i u skladu s obvezama koje proizlaze iz Konvencije’ (A., B. i C. protiv Irske, (VV) naprijed naveden, §§ 249.). Iako članak
4. ne sadrži izričite postupovne zahtjeve, za djelotvorno uživanje prava zajamčenih tom odredbom izuzetno je važno da je mjerodavni postupak odlučivanja pravičan i da omogućava poštovanje interesa koje jamči. Ono što treba utvrditi, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, a osobito na prirodu odluka koje je trebalo donijeti, jest je li pojedinac bio uključen u postupak odlučivanja, gledajući ga u cjelini, do mjere koja je bila dostatna da njemu ili njoj pruži potrebnu zaštitu njegovih/njezinih interesa (

, mutatis mutandis, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,

1. srpnja 1987., §§
2. i 64., Series A br. 121). Sud je već utvrdio da u kontekstu pristupa prekidu trudnoće mjerodavan postupak mora trudnici jamčiti barem mogućnost da bude osobno saslušana i da se njezina stajališta uzmu u obzir. Nadležno tijelo ili osoba također mora pisano obrazložiti svoju odluku (

Tysiąc protiv Poljske, naprijed naveden, § 117.). (b) Primjena načela na okolnosti konkretnog slučaja

1. Sud prije svega primjećuje da Zakon iz
2. predviđa mogućnost zakonitog prekida trudnoće u nekim usko definiranim situacijama. U presudama navedenim naprijed u tekstu Sud je već naglasio važnost postupovnih jamstava u kontekstu primjene Zakona iz
3. kad je riječ o utvrđivanju ispunjenosti uvjeta za zakoniti prekid trudnoće propisanih tim zakonom. Utvrdio je da poljski zakon nije sadržavao nikakve djelotvorne postupovne mehanizme s pomoću kojih bi se moglo utvrditi jesu li u pojedinačnom slučaju ispunjeni ti uvjeti, bilo da je riječ o sporu između trudnice i liječnika o tome jesu li ispunjeni uvjeti za zakoniti prekid trudnoće zbog opasnosti za ženino zdravlje (

Tysiąc protiv Poljske, naprijed naveden, §§ 119. - 124.), ili o mogućoj deformaciji fetusa koja je potvrđena inicijalnim dijagnozama (

R. R. protiv Poljske, naprijed naveden, § 200. i 207.). Konkretan slučaj razlikuje se od ta dva slučaja utoliko što se tiče neželjene trudnoće koja je bila posljedica silovanja. Prema članku 4 (a) 1