Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. i Izdvojeno mišljenje

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. i Izdvojeno mišljenje Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. i Izdvojeno mišljenje NN 39/2017 (21.4.2017.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. i Izdvojeno mišljenje USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 873 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 4. travnja 2017. donio je RJEŠENJE I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine« broj 102/15.). II. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje I. UVOD 1. Više predlagatelja podnijelo je prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine« broj 102/15.) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). Navedenim zakonima postavljen je temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u švicarskim francima i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Oba zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ustavni sud je zbog toga prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tih dvaju zakona objedinio u jedan postupak te se u nastavku obrazloženja ovog rješenja najprije iznosi ocjena Ustavnog suda o (ne)suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (točke od 2. do 36.4.), a zatim ocjena o (ne)suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (točke od 37. do 41). II. ZAKON O IZMJENI I DOPUNAMA ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU (»NARODNE NOVINE« BROJ 102/15.) 2. Hrvatski sabor donio je na sjednici održanoj 18. rujna 2015. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu: ZIDZoPK). ZIDZoPK objavljen je u »Narodnim novinama« broj 102 od 25. rujna 2015., a stupio je na snagu 30. rujna 2015. (članak 3. ZIDZoPK-a). I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 3. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZoPK-a podnijelo je više predlagatelja (kako fizičke tako i pravne osobe). Prijedlozi se iznose redoslijedom kako su zaprimljeni u Ustavnom sudu: – Robert Bašić iz Zagreba (predmet broj: U-I-3685/2015); – Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb (u daljnjem tekstu: PBZ; predmet broj: U-I-3738/2015); – Damir Jelušić, odvjetnik u Kraljevici (predmet broj: U-I-3742/2015); – Sberbank Europe AG, iz Republike Austrije i Sberbank d.d., Zagreb (u daljnjem tekstu: Sberbank; predmet broj: U-I-3769/2015); – Raiffeisenbank Austrija d.d., Zagreb (u daljnjem tekstu: Raiffeisenbank; predmet broj: U-I-3791/2015); – Zagrebačka banka d.d., Zagreb (u daljnjem tekstu: ZABA; predmet broj: U-I-3857/2015); – Marijan Perica, odvjetnik u Zagrebu i Hrvoje Arko, odvjetnik u Zagrebu (predmet broj: U-I-3875/2015); – Societe Generale – Splitska banka d.d., Split (u daljnjem tekstu: Splitska banka; predmet broj: U-I-3877/2015); – Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka (u daljnjem tekstu: Erste banka; predmet broj: U-I-3925/2015); – Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb (sada i u daljnjem tekstu: Addiko bank; predmet broj: U-I-3957/2015); – OTP banka d.d., Zadar (u daljnjem tekstu: OTP banka; predmet broj: U-I-4064/2015); – Nada Jelavić iz Vrgorca (predmet broj: U-I-4113/2015); – Gorana Bralić iz Zagreba (predmet broj: U-I-469/2016). 4. U ovom su se postupku, na temelju članka 27. stavka 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), od raspravljanja i glasovanja izuzeli sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar. 5. Dopisima broj: U-I-3685/2015 i dr. od 17. listopada 2016. Ustavni sud zatražio je, na temelju članka 25. Ustavnog zakona, očitovanje o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZoPK-a od Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB), Hrvatske udruge banaka (u daljnjem tekstu: HUB), Udruge Franak, Hrvatskog društva ekonomista iz Zagreba i Ekonomskog instituta iz Zagreba. 5.1. Očitovanje Ekonomskog instituta, Zagreb, klasa: 710-06/16-01/1, ur.broj: 251-467-01-16-8 od 26. listopada 2016., zaprimljeno je u Ustavnom sudu 26. listopada 2016. 5.2. Očitovanje Hrvatskog društva ekonomista iz Zagreba od 8. studenoga 2016. zaprimljeno je u Ustavnom sudu 8. studenoga 2016. 5.3. Očitovanje HUB-a od 7. studenoga 2016. zaprimljeno je u Ustavnom sudu 8. studenoga 2016. 5.4. Očitovanje HNB-a broj: 878-03/020/04-11-2016/BV od 4. studenoga 2016. zaprimljeno je u Ustavnom sudu 10. studenoga 2016. 5.5. Očitovanje Udruge Franak od 9. studenoga 2016. zaprimljeno je u Ustavnom sudu 28. studenoga 2016. 6. Dopisom broj: U-I-3685/2015 i dr. od 20. listopada 2016. Ustavni sud zatražio je, na temelju članka 42. Ustavnog zakona, očitovanje o prijedlozima predlagatelja od Ministarstva financija Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo financija). 6.1. Očitovanje Ministarstva financija klasa: 011-01/16-05/112, ur.broj: 513-06-03-16-5 od 29. prosinca 2016. zaprimljeno je u Ustavnom sudu 3. siječnja 2017. II. DONOŠENJE I SADRŽAJ ZIDZoPK-a 1) Donošenje ZIDZoPK-a 7. Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) je aktom klasa: 022-03/15-01/105, ur.broj: 50301-05/16-15-3 od 10. rujna 2015., uz prijedlog da se sukladno članku 204. Poslovnika Hrvatskog sabora (»Narodne novine« broj 81/13.) predloženi zakon donese po hitnom postupku, Hrvatskom saboru uputila Prijedlog zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s Konačnim prijedlogom zakona. Za taj se prijedlog u nastavku koristi kratica: P.Z./899. 8. U poglavlju II. P.Z.-a/899 naziva »Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se uređuju zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proisteći« Vlada je, uvodno, opisala ekonomsku situaciju koja je bila neposredni povod izradi predloženog zakonskog rješenja. U nastavku je obrazložila razloge izmjene odnosno dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine« broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15. i 78/15.; u daljnjem tekstu: ZoPK), pojasnila je predmet uređenja P.Z-a/899 i ciljeve koji se ovakvim prijedlogom žele postići, te je navela i obrazložila razloge koji, prema mišljenju Vlade, opravdavaju povratnu (retroaktivnu) primjenu pojedinih odredaba ZIDZoPK-a. Na kraju je Vlada obrazložila i razloge zbog kojih je predloženo donošenje ZIDZoPK-a po hitnom postupku (točka IV. P.Z.-a/899). 8.1. U odnosu na razloge koji su doveli do sklapanja velikog broja ugovora o kreditima vezanima uz švicarski franak ili valutnom klauzulom u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF krediti), zatim aprecijaciju švicarskog franka i posljedicama takve aprecijacije kao i porastu kamatnih stopa na švicarski franak, Vlada je uvodno istaknula: »Tijekom 2004. do 2008. godine, kreditne institucije i drugi vjerovnici su svojom ponudom kredita intenzivno nudile kredite vezane uz CHF ili valutnu klauzulu u CHF, budući da su u tom razdoblju tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu te kamatne stope na CHF bile niske u odnosu na kretanje tečaja i kamatnih stopa u CHF u prethodnim razdobljima (...) Kako je navedeno razdoblje obilježila i značajna ekspanzija kreditiranja stanovništva u Republici Hrvatskoj, prema Hrvatskoj narodnoj banci, ukupan iznos bruto odobrenih kredita vezanih uz CHF na kraju 2008. godine dosegao je kunsku protuvrijednost od 39,1 milijardi kuna. Takav kreditni proizvod bio je alternativa široko rasprostranjenom kreditnom proizvodu vezanom uz EUR ili valutnu klauzulu u EUR, s obzirom da su kamatne stope na takve kredite u to vrijeme bile više od kamatnih stopa na CHF te je određeni broj potrošača koji nisu ispunjavali uvjete za dobivanje kredita vezanih za EUR, ispunjavao kreditne uvjete za dobivanje kredita vezanih uz CHF, budući da im je iznos obroka odnosno anuiteta radi niže kamatne stope bio manji od iznosa obroka odnosno anuiteta koji bi bio da je isti kredit bio vezan uz EUR. Navedenim su kreditne institucije i ostali vjerovnici omogućili plasiranje kredita osobama koje nisu u potpunosti bile kreditno sposobne u odnosu na EUR ili kunu. Bitno je naglasiti da su kreditne institucije i ostali vjerovnici izvore za takve kredite primarno pronalazile u EUR-ima, zaduživanjem u inozemstvu ili na domaćem tržištu, a što je razvidno iz njihovih financijskih izvještaja, prvenstveno iz bilješke valutnog rizika u kojoj je prikazana otvorena devizna pozicija kreditne institucije na kraju svakog razdoblja. (...) Iako je možda u trenutku odobravanja kredita, zaštitni mehanizam vezan uz CHF potrošačima nosio niži obrok ili anuitet, činjenica je da su podizanjem takvih kredita potrošači postali značajno izloženi u valuti u kojoj ne zarađuju svoj dohodak, koja nije istovjetna valuti (EUR) u kojoj su dominantno denominirana tržišta za koje svrhe su se takvi krediti podizali (...) a što je predstavljalo značajan rizik da u slučaju značajnog porasta tečaja i kamatnih stopa (...) neće biti dostatni za namirenje takvog zaštitnog mehanizma u CHF. Navedeno se je upravo i dogodilo čim su uslijedile promjene na financijskim tržištima uslijed kojih su od 2008. godine tečaj i kamatne stope na CHF počele ponovo rasti, a što je značajno premašilo očekivanja od 2010. godine kada je tečaj CHF prešao iznos od 5,00 kn za 1 CHF, koliko je zadnji put iznosio u 2002. godini. Nakon toga, tečaj CHF je kontinuirano i nepovratno jačao, zabilježen je i porast kamatnih stopa na CHF radi čega se dužnici čiji su krediti vezani uz CHF suočavaju sa značajnim poteškoćama u otplati kredita, i to ponajprije stambenih. (...) Na isti način, problem kredita vezanih uz CHF nije svojstven samo za Hrvatsku. Pojavio se i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega je zakonodavac i u tim zemljama posegnuo za zakonskim rješavanjem problema, pri čemu se rješenja razlikuju od države do države, a nema niti jedinstvenog pristupa pri rješavanju problema u državama članicama Europske unije. Na zakonske intervencije odlučile su se Mađarska, Poljska, Srbija i Crna Gora. (...) Naime, uslijed značajne aprecijacije tečaja CHF te porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR i pada kamatnih stopa na EUR, protuvrijednost u EUR-ima iznosa preostale glavnice koja je vezana uz CHF, nakon otprilike 8 godina redovite otplate danas je značajno veća u odnosu na početnu protuvrijednost u EUR-ima iznosa početno odobrene glavnice koja je vezana uz CHF (...) Primjera radi, EUR-ska protuvrijednost glavnice kredita koji je u zadnjem kvartalu 2006. godine odobren u iznosu od 100.000 CHF po tečaju od 4,6 kn za 1 CHF tad je iznosila otprilike 63.000 EUR. Nakon 8 godina redovite otplate, neotplaćena glavnica po takvom kreditu koji je dan na rok od 25 godina danas iznosi otprilike 77.000 CHF ili 74.000 EUR. Nadalje, značajnom broju dužnika su nominalno i efektivno smanjena primanja dok im se s druge strane povećalo učešće otplatnih anuiteta/obroka kredita u ukupnim primanjima (u nekim slučajevima i više od 50%). (...) U sagledavanju aspekata nastale situacije, među najvažnijim činjenicama je i činjenica da efekti porasta vrijednosti zaštitnog mehanizma u CHF za vjerovnike u najvećem broju slučajeva i u najvećem opsegu predstavljaju nerealizirane dobitke i nisu posljedica stvarnih priljeva novca u navedenoj valuti, niti je početni odljev novca vjerovnika nastao u navedenoj valuti tj. u CHF, već u kunama. Nadalje, dužnici nisu u novcu primili iznose protuvrijednosti u CHF, već kunske iznose, te je i porast kreditnog zaduženja odraz revalorizacije po tečaju CHF, a što predstavlja nerealizirani pripis povećanja kreditnog zaduženja koji nije rezultat stvarnog priljeva novca dužniku. Također, vjerovnici su izvore sredstava za novčane isplate po navedenim kreditima prvenstveno i u najvećoj mjeri pribavile u EUR-ima i u kojima su i njihova zaduženja i danas denominirana, uz razliku što su radi upravljanja otvorenom deviznom pozicijom sklapali određene derivativne instrumente obrnutog predznaka, s ciljem neutraliziranja nerealiziranih efekata u poslovnim knjigama, a radi čega po navedenim instrumentima također ne dolazi do novčanih odljeva u punom iznosu kako je isti evidentiran u poslovnim knjigama vjerovnika. Stoga ugovorni odnosi koji vjerovniku jamče visoke povrate temeljem zaštitnog mehanizma u CHF dovode dužnika u neravnopravan i ovisan položaj uslijed kojeg mora vraćati iznos koji značajno premašuje iznos stvarnog novca koji je isti primio, a koji također vjerovnik nikada nije niti stvarno isplatio. Izvršna vlast se zbog jačine i značajnosti učinaka ovakvih kreditnih zaduženja aktivno uključila u rješavanje navedene problematike. (...)« 8.2. Vlada je o razlozima zbog kojih je predložila P.Z./899, što se P.Z-om/899 uređuje i o ciljevima koje smatra da će se njime postići navela sljedeće: »S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vođeni u Ministarstvu financija urodili plodom, sve naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva, te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima. Bitno je također naglasiti da je ova snažna zakonodavna intervencija izvanredna i jednokratna, a temelji se na ustavnom načelu da je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva socijalna država (članak 1. Ustava) i na načelu da je država ta koja potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana (članak 49. Ustava). Socijalna država konstitutivni je element europskog ustavnog identiteta, što potvrđuje i Ustav Republike Hrvatske. (...) Naime, oko 73.000 dužnika, od kojih još 53.000 i danas (prema podacima Hrvatske narodne banke) izravno je bilo pogođeno rastom glavnice i rastom anuiteta odnosno obroka, a što predstavlja izravnu ugrozu za 200.000 do 300.000 građana Republike Hrvatske. Na taj način ugroženo je zdravlje ljudi koje štiti i Ustav Republike Hrvatske (članci 16. i 50.). Kao trajno rješenje predloženo ovim Zakonom uređena je konverzija kredita u CHF u kredite u EUR, odnosno konverzija kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Također, konverzijom se predviđa raspodjela troškova konverzije između vjerovnika i dužnika na način da svaka strana snosi određeni trošak sukladno svojim mogućnostima, a uvažavajući pri tome osnovno načelo da stvarno isplaćena ekonomska supstanca pojedine od strana ne bude umanjena ili neravnopravno povećana na teret druge strane. Sukladno tome, ovim Zakonom uređuje se način izračuna konverzije kredita u CHF u kredit u EUR odnosno u kredite u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. (...) Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika traže povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima.« 8.2.1. Posebno, u odnosu na troškove konverzije Vlada je istaknula: »S obzirom da su uslijed aprecijacije CHF u prethodnim godinama vjerovnici u svojim poslovnim knjigama evidentirali nerealizirane dobitke zbog usklađenja s tečajem, usklađenje zbog konverzije, koje će u najvećoj mjeri biti nerealizirani gubitak također snose vjerovnici. Ukupan iznos usklađenja u vidu nerealiziranih gubitaka procjenjuje se na oko 7 milijardi kuna. S obzirom da je u prethodnim razdobljima temeljem navedene nerealizirane dobiti plaćen porez na dobit, u razdoblju u kojem će se iznos nerealiziranog gubitka evidentirati u poslovnim knjigama vjerovnika, isti će biti porezno priznati rashod radi čega će iznos plaćenog poreza na dobit odnosno prihod u državnom proračunu temeljem poreza na dobit od strane vjerovnika biti oko 700 milijuna kuna niži. Važno je istaknuti kako trošak konverzije kredita iz CHF u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR neće izravno snositi građani. No, proračunski korisnici neće zbog toga imati manje sredstava na raspolaganju, već će ista biti osigurana iz drugog izvora ukoliko će iznos poreza na dobit biti manji. Naime, ovaj Zakon predstavlja mjeru koja je kako je ranije navedeno izvanredna i jednokratna čiji cilj je izbjeći dužničku krizu i potaknuti građane zadužene u CHF na povećanje osobne potrošnje, odnosno omogućiti im da dio povećanog raspoloživog dohotka preusmjere na daljnje razduživanje (primjerice, smanjenje minusa na tekućim računima) što je jedan korak više prema boljim gospodarskim rezultatima, ali i boljem društvu općenito.« 8.3. Potrebu za primjenom povratnog djelovanja ZIDZoPK-a Vlada je obrazložila sljedećim navodima: »Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procijenjeno je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu. Naime, položaj jedne ugovorne strane postao je izuzetno otežan, odnosno došlo bi do ozbiljnog oštećenja interesa jedne strane, a moguće i pogodovanju interesa druge strane zbog okolnosti za čije nastupanje pogođena strana nije kriva. Stoga je ovim Zakonom omogućena konverzija kredita korisnicima kredita u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF uz primjenu načela konverzije kredita čiji cilj je da se položaj korisnika kredita u CHF izjednači s položajem u kojem bi se potrošač našao da je bio korisnik kredita u EUR. Naime, modelom konverzije kako je predviđen ne dolazi do umanjenja ekonomske supstance vjerovnika koju je isti uložio u novcu kod odobrenja kredita, i to u EUR, a štiti se ekonomska supstanca potrošača koji nije primio u novcu iznos tražbine u CHF na koji je vjerovnik istu danas uvećao uslijed porasta tečaja. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. Isto potvrđuje činjenica da iznos početno odobrene glavnice isplaćene potrošaču stvarno u kunama, u protuvrijednosti EUR-a značajno raste nakon gotovo 8 do 9 godina redovite otplate i značajno je veća u odnosu na početni iznos. Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje. 8.4. Prijedlog za donošenje ZIDZoPK-a po hitnom postupku Vlada je obrazložila kako slijedi: »Sukladno članku 204. Poslovnika Hrvatskog sabora ... predlaže se donošenje ovog Zakona po hitnom postupku s ciljem trajnog otklanjanja poremećaja u gospodarstvu koji su posljedica neočekivane odluke o ukidanju izvanredne i privremene mjere ograničavanja tečaja CHF prema euru od strane Švicarske narodne banke koji je doveo do ... značajnog porasta CHF tečaja, čak do 30% u jednom danu (...) Stoga se za 53.000 korisnika kredita u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji su značajno izravno pogođeni porastom anuiteta, odnosno obroka, a što također predstavlja izravnu ugrozu za 200.000 do 300.000 građana Republike Hrvatske predlaže trajno rješenje, na način da se trajno eliminira neravnopravni položaj dužnika u CHF s ciljem otklanjanja velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF.« 8.4.1. Rasprava o P.Z.-u/899 zaključena je u Hrvatskom saboru 17. rujna 2015. O toj su se točki dnevnog reda Hrvatskog sabora očitovali Odbor za zakonodavstvo i Odbor za financije i državni proračun. ZIDZoPK donesen je u hitnom postupku, na 20. sjednici Hrvatskog sabora, održanoj 18. rujna 2015., jednoglasno (105 glasova »za«). Kao što je prethodno rečeno (v. točku 2. obrazloženja ovog rješenja) ZIDZoPK je objavljen u »Narodnim novinama« broj 102 od 25. rujna 2015., a stupio je na snagu 30. rujna 2015. 2) Sadržaj ZIDZoPK-a 9. ZIDZoPK sastoji se od triju članaka. Člankom 1. iza članka 19. ZoPK-a dodana je glava IV.a »Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF« (članci od 19.a do 19.i), te glava IV.b »Ništetnost i sudski postupci« (članci od 19.j do 19.l). Člankom 2. iza članka 26. ZoPK-a dodan je novi članak – 26.a – kojim su propisane novčane kazne za vjerovnika iz članka 2. stavka 1. točke 2. ZoPK-a (fizičku ili pravnu osobu koja na teritoriju Republike Hrvatske odobrava ili obećava odobriti kredit u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja). Člankom 3. propisano je stupanje na snagu ZIDZoPK-a. 9.1. ZIDZoPK-om osigurava se konverzija CHF kredita koji su u redovnoj otplati, koji su raskinuti, koji su prodani ili na neki drugi način preneseni ili ustupljeni drugoj strani, te koji su u postupku namire, zatim krediti kojima obveza nije prestala, te krediti za koje je pokrenut ovršni postupak. Tom mjerom nisu obuhvaćeni CHF krediti pravnih osoba i oni krediti koji su konvertirani u drugu valutu ili su otplaćeni prije stupanja na snagu ZIDZoPK-a. Postupak konverzije dobrovoljan je za korisnike CHF kredita, što znači da potrošač CHF kredita obuhvaćenim osporenom mjerom ima mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita (i/ili jamci, sudužnici ili druge osobe od kojih vjerovnici imaju pravo zahtijevati ispunjenje iz postojećeg kreditnog odnosa) nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju. Konverzija CHF kredita provodi se na način da se položaj potrošača CHF kredita izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima odnosno u kunama s valutnom klauzulom u eurima po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eure odnosno u kune s valutnom klauzulom u eurima (članci 19.b i 19.c stavak 1. ZIDZoPK-a). 9.2. Ustavni sud napominje da se u daljnjem tekstu obrazloženja ovog rješenja, kada je riječ o ZoPK-u, uključujući i ZIDZoPK, koristi kraticom: ZoPK:75/09-102/15. III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA 10. Prigovori predlagatelja iznose se prema vremenskom redoslijedu njihova zaprimanja na Ustavnom sudu. Kod citiranja navoda koji su u izvorniku označeni tamnijim ili kosim otiskom, takav otisak, kao i ostali načini naglašavanja pojedinih dijelova teksta iz prijedloga, izostavljeni su kao nepotrebni. 11. Predlagatelj Robert Bašić, prijedlogom i dopunom prijedloga od 15. listopada 2015. (predmet broj: U-I-3685/2015), osporava suglasnost s Ustavom ZIDZoPK-a u cjelini. Smatra da je ZIDZoPK u nesuglasnosti s člankom 14. stavkom 2. Ustava jer njime nisu obuhvaćeni oni korisnici kredita u švicarskim francima koji su kreditnu obvezu ispunili prije stupanja na snagu osporene zakonske mjere. U prijedlogu navodi: »(...) Kako je Vlada RH predlagatelj zakona o konverziji kredita iz CHF u eure, nije uvrstila u zakon i one osobe koje su otplatile svoj kredit (mene) smatram da je taj zakon diskriminiran. Ali su zato zakonom obuhvatili i one koji imaju kredit u CHF od 100000 do 270000 CHF korisnike kredita koji imaju prvu, drugu ili treću nekretninu. (...) (...) Molim Ustavni sud RH da nađe način da 1397967985prisili’ izvršnu vlast da me uvrsti u ovaj zakon (...) ili da me obešteti iz državnog proračuna na način kako bi to učinila i banka da sam uvršten u zakon o konverziji.« 11.1. Predlagatelj PBZ (predmet broj: U-I-3738/2015) osporava suglasnost s Ustavom ZIDZoPK-a u cjelini. Smatra da ZIDZoPK nije u suglasnosti s člancima 3., 5., 14. stavkom 2., 48., 49., 50. i 90. stavkom 4. Ustava. Ističe kako osporeni zakon »nesumnjivo ima povratno djelovanje, nejasan je i nedorečen te dovodi do povrede načela jednakosti svih pred zakonom, usklađenosti zakona s Ustavom, povrede poduzetničke slobode, jednakog položaja poduzetnika«, te osobito povrede prava stečenih ulaganjem kapitala. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o »populističkoj mjeri Vlade Republike Hrvatske tempiranoj u vrijeme neposredno pred kraj mandata odnosno neposredno prije raspisivanja i održavanja parlamentarnih izbora«. Ističe da su odredbe ZIDZoPK-a »izrađene s pobudom da svjesno umanje imovinu banaka (...) uz obrazloženje da bi vlasnici banaka trebali takve gubitke nadoknaditi onim kapitalom koji su 1397967985iznijeli’ iz Hrvatske«, kršeći na taj način bilateralne sporazume o zaštiti stranih ulaganja, zaključene između Republike Hrvatske i zemalja »vlasnika« banaka u Hrvatskoj te Ugovor o funkcioniraju Europske unije (u daljnjem tekstu: UoFEU). Nadalje, ukazuje na to da je osporeni zakon u suprotnosti i s objavljenim stajalištima Europske komisije i Svjetske banke »prema kojima bilo kakvo rješenje mora biti dobrovoljno ili barem dogovorno prihvaćeno od strane banaka, socijalno diferencirano prema jasnim kriterijima i s podjelom troška«, a koji kriteriji, kako navodi predlagatelj, nisu poštovani u konkretnom slučaju. U nastavku navodi: »Naime, ako je ovdje predlagatelj kao poduzetnik plasirao uslugu/proizvod (pružao bankovne usluge odobravanja i ugovaranja kredita) i to učinio sukladno svim relevantnim propisima koji su vrijedili u vrijeme odobravanja kredita, te ako HNB kao regulatorno i ovlašteno tijelo nadzora nad poslovanjem banaka nije prema ovdje predlagatelju istakla niti jednu primjedbu ili donijela bilo kakvu mjeru povodom kontinuirano provedenih nadzora u smislu eventualnih nezakonitosti ili nepravilnosti u procesu odobravanja i ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom za CHF, protivno je Ustavu najavljenim naknadnim zakonskim rješenjima mijenjati odnosno ukidati cjelokupni zatečeni ugovorni odnos sa svim pravima i obvezama koja iz njega proizlaze za stranke, osobito ukoliko se to čini na štetu jedne od ugovornih stranaka. (...) Osporenim Zakonom nije predviđena bilo kakva naknada vrijednosti, već je očita namjera Zakona ograničenje odnosno oduzimanje vlasništva banaka izvršiti na isključivi teret i štetu banaka.« Zadiranje u poduzetničku slobodu i vlasnička prava banaka kako je to učinjeno osporenim zakonom moglo bi, prema mišljenju predlagatelja, dovesti do novih nejednakosti i potencijalne nestabilnosti cijelog bankarskog sustava i gospodarstva Republike Hrvatske te daljnje pravne nesigurnosti. Navedene navode zaključuje tvrdnjom da se u konkretnom slučaju radi o mjeri kojom se »ne rješava problem« i neselektivnom pristupu problemu na štetu cijelog bankarskog sustava zbog kratkoročnih političkih ciljeva. Predlagatelj ističe da je riječ o »ozbiljnom pitanju zaštite ulaganja/imovine stranih ulagača« reguliranom kako domaćim propisima tako i međunarodnim ugovorima, a o čemu se, osporenom mjerom, nije vodilo računa. Također, smatra da se nisu ispunili zakonski uvjeti konverzije jer »početni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije ništetan« što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u odluci broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. (u daljnjem tekstu: odluka Vrhovnog suda od 9. travnja 2015.). Budući da je zaključio pravno valjane ugovore o kreditu smatra da »nije moguće« da bude podvrgnut riziku »prisilne konverzije« takvih ugovora. Predmetnim zakonskim rješenjem, ističe predlagatelj, radi se o »svojevrsnom 1397967985pogodovanju’ korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF (...) u odnosu na korisnike kredita uz valutnu klauzulu u EUR a osobito u odnosu na korisnike kredita u kunama, kako bi takvim 1397967985jeftinim’ kreditima kupovali luksuznu robu, drugu ili treću nekretninu i slično«. Stoga umjesto »proklamiranih ciljeva 1397967985ravnopravnosti’ ugovornih stranaka« očito će se, zaključuje predlagatelj, raditi o »izrazitoj neravnopravnosti i nejednakosti ustanovljenoj na štetu vjerovnika – banaka, te će se dovesti do daljnje pravne nesigurnosti«. Također, navodi da Vlada u obrazloženju P.Z-a/899 povratno djelovanje ZIDZoPK-a nije obrazložila »posebno opravdanim razlozima« kako je to propisano Ustavom. Tvrdi da je iz obrazloženja Vlade »očito« da banke nisu krive za nastup okolnosti zbog kojih je položaj potrošača otežan već su razlog tomu »vanjske okolnosti« za koje ni jedna ugovorna strana nije odgovorna. Unatoč tomu, ističe predlagatelj, na banke je prebačen »sav teret« s posljedicama koje su otežavajuće »ne samo za pojedinu banku kao izdavatelja kredita već i potencijalno još opasnije, za cijeli sustav«. Smatra da »nije jasno« iz kojeg je razloga bilo potrebno donositi osporenu mjeru »hitno i bez konzultacija sa svim zainteresiranim stranama, a osobito bez konzultacija sa relevantnim tijelima Europske Unije«, a da pritom Vlada, kao predlagateljica ZIDZoPK-a, »nije valjano« objasnila ovu mjeru »kojom je izravno narušena pravna ravnoteža između zaštite poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava s jedne strane te javnog interesa s druge strane«. Povratno djelovanje ZIDZoPK-a smatra protivnim i Direktivi 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. (u daljnjem tekstu: Direktiva 2008/48), te Direktivi 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/62 i 213/36/EU (u daljnjem tekstu: Direktiva 2014/17), što je potvrdila i Europska središnja banka (u daljnjem tekstu: ESB) u javno objavljenom mišljenju od 18. rujna 2015. (u daljnjem tekstu: mišljenje ESB-a). Konačno, smatra da je povratno djelovanje ZIDZoPK-a u suprotnosti i s relevantnom praksom Ustavnog suda i pretpostavkom da zakonske mjere ne smiju predstavljati nerazmjeran teret za adresate niti smiju dovoditi do neopravdane razlike i nejednakosti u postupanju prema pojedinim skupinama obveznika u usporedivoj situaciji. U pogledu pitanja sudskih sporova, jednog od važnih ciljeva ZIDZoPK-a, predlagatelj je istaknuo da se u »samom zakonskom tekstu niti na jednom mjestu ne navodi ili uređuje pitanje pokrenutih sporova«. Smatra da Vlada nije predvidjela moguće posljedice u odnosu na ugovore o kreditu koji su otkazani i na temelju kojih je pokrenut ovršni postupak, zbog čega je ZIDZoPK u tom dijelu »nejasan i nedorečen«. Dalje navodi: »Naime, pod pretpostavkom da se provede konverzija kako je to predviđeno Zakonom, ostaje neriješeno pitanje, primjerice identiteta tražbine te ovršne isprave iz ovršnog postupka (rješenja o ovrsi i/ili pravomoćne presude koje glase na obvezu u valuti CHF a koje su ishođene u postupcima naplate nakon otkaza kredita), dosadašnjih i potencijalnih budućih troškova takvih postupaka te u konačnici, mogućnosti provođenja ovršnih postupaka po 1397967985novim’ ugovorima. Također je upitna forma tih 1397967985novih’ ugovora, a koja je forma neophodna za valjanost ugovora/dodataka obzirom na odredbe Zakona o kreditnim institucijama te Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, spornim Zakonom uopćeno se uređuje tek postupanje odnosno nastavak otplate ‘po dosadašnjim uvjetima’ u slučaju da korisnik ne prihvati konverziju, bez da je potpuno uređen odnos, primjerice u smislu odnosa prihvata konverzije i sklapanja ugovora ili dodatka ugovoru. Također uopće nije uređen način postupanja u slučaju neprihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita kojima je kredit otkazan ili je kredit istekao, a nije naplaćen. (...)« Također, smatra da je nejasna i sama obveza postupanja vjerovnika prema potrošačima kojima je kratkoročni ugovor o kreditu istekao te nije propisano na koji način bi se imao zaključiti »izmijenjeni ugovor o kreditu« odnosno ugovor o kreditu s dužnikom čiji »početni« ugovor o kreditu nije već nekoliko godina na snazi. Navode prijedloga zaključuje tvrdnjom da su svi relevantni sudionici bankarskog sustava u Republici Hrvatskoj, uključujući i regulatore poslovanja banaka, te nositelja monetarne vlasti (HNB), kao i tijela Europske unije ocijenili kako ZIDZoPK neće riješiti »problem kredita u CHF« već će se »opasno ... zadrijeti u vlasnička prava i ograničenje poduzetničke slobode banaka« pri čemu će izravni utjecaj osporenog zakona »svakako biti na štetu banaka kao i posljedično cijelog gospodarstva«. Slijedom svega navedenog, Ustavnom sudu predlaže usvajanje prijedloga. 11.2. Predlagatelj Damir Jelušić, odvjetnik iz Kraljevice (predmet broj: U-I-3742/2015) smatra da je ZIDZoPK, u cjelini, u nesuglasnosti s člancima 3., 5., 14. stavkom 2., 48. stavkom 1., 49. i 90. Ustava. Smatra da je ZIDZoPK »protuustavna zakonska intervencija države u privatnopravne odnose nastale sklapanjem ugovora o kreditu u CHF« za koju ne postoji »ustavnopravno uporište«, budući da država nije nadležna rješavati privatnopravne sporove već »sukontrahenti u tom odnosu«. Tom zakonskom inicijativom država korisnike kredita u švicarskim francima »privilegira« u odnosu na korisnike kredita u drugim valutama. Također, ističe da se nejednakost pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) očituje i u činjenici što ZIDZoPK-om nisu obuhvaćeni i oni korisnici kredita koji su, do stupanja na snagu ZIDZoPK-a, kreditnu obvezu već izvršili. U pogledu povrede članka 3. Ustava, u nastavku navodi: »Osporene su zakonske odredbe ... u ustavnopravnom nesuglasju s vrednotom socijalne pravde jer je krajnje socijalno nepravedno da trošak reguliranja privatnopravnih odnosa banaka u svojstvu kreditora i korisnika kredita u CHF u svojstvu debitora snose svi hrvatski porezni obveznici (...) Poglavito je, pak, socijalno nepravedno da isti snose i troškove onih najvećih kredita podizanih radi rentijerskog biznisa i sličnih oblika zarade i profita. (...) (...) zakonskim rješavanjem privatnopravnih konflikata proisteklih iz sklapanja ugovora o kreditu u CHF ne poštuju prava svih onih poreznih obveznika koji nisu sklapali takve kontraktualne aranžmane da ne plate trošak saniranja sporova vjerovnika i dužnika, banaka i korisnika kredita. (...) Jer, ukoliko bi osporeni Zakon ostao na snazi to bi vladajućim političkim elitama otvorilo neograničeni zakonodavni manevarski prostor da i ubuduće radi svojih dnevnopolitičkih probitaka zakonski interveniraju u privatnopravne odnose s nesagledivim pravnim, političkim, socijalnim, financijskim i inim posljedicama, s jedne strane, te potpunim razaranjem vrednote vladavine prava kao jedne od smjernica za interpretaciju Ustava, s druge strane.« Ističe da se osporenim ZIDZoPK-om zadire u pravo vlasništva banaka »bez da za to postoje ikakvi ustavnopravni uvjeti i razumno opravdanje u smislu odredbe čl. 50. Ustava i njome propisanih uvjeta i pretpostavaka kod egzistentnosti kojih se može ograničiti pravo vlasništva kao stvarno pravo«. U odnosu na povredu poduzetničkih i tržišnih sloboda predlagatelj ističe da su banke poduzetnici s »jednim jedinim ciljem postojanja, a to je stjecanje čim veće dobiti, pogotovo kod hrvatskih banaka koje su redom u vlasništvu inozemnih banaka majki«. Ukazuje na to da korisnike kredita »nitko, pa ni banke, nije tjerao da sklope takve rizične ugovore« zbog čega smatra da zakonodavna intervencija u takve privatnopravne poslove predstavlja »eklatantni državni atak na zajamčene poduzetničke i tržišne slobode«. Također, navodi da su banke osporenim zakonom stavljene u »nejednak položaj na tržištu u odnosu na sve one poduzetnike u čije privatnopravne odnose država nije intervenirala« pri čemu će ugovorne obveze korisnika kredita biti smanjene ali jednako tako i ugovorna prava banaka. Konačno, u pogledu retroaktivne primjene osporenog zakona, predlagatelj je istaknuo: »... ukoliko ovaj Zakon ostane na snazi, on će možda donijeti pravnu sigurnost tom relativnom malom broju građana, ali će istodobno rezultirati sveopćom i posvemašnjom pravnom nesigurnošću za sve ostale građane jer će stvoriti presedan za buduće snažne zakonodavne intervencije.« Ustavnom sudu predlaže usvajanje prijedloga. 11.3. Predlagatelj Sberbank (predmet broj: U-I-3769/2015) smatra da je ZIDZoPK u cjelini, i formalno i materijalno, u nesuglasnosti s člancima 14. stavkom 2., 16. i 29. stavkom 1. Ustava, člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), te člankom 1. Protokola broj 1 i člankom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju. Uvodno ističe da donošenje ZIDZoPK-a predstavlja »grubo retroaktivno« miješanje u imovinu poduzetnika i tržišne slobode pri čemu se ne može jednostrano miješati zakonskim instrumentima u postojeće ugovorne odnose. Smatra da je cijeli postupak donošenja osporene zakonske mjere bio »arbitraran i suprotan visokim standardima vladavine prava«, dok je sam sadržaj ZIDZoPK-a »intoniran« bez ikakve namjere da se u okvirima koje postavlja Ustav pronađe pravedna ravnoteža interesa svih uključenih društvenih i poduzetničkih grupacija u nastalom problemu. U odnosu na članak 14. stavak 2. Ustava predlagatelj navodi da su »diskriminatorni efekti« ZIDZoPK-a »očigledni«, i to kako u odnosu na dužnike tako i u odnosu na vjerovnike. Smatra da je zakonodavac osporenom mjerom jednu skupinu korisnika kredita (korisnike CHF kredita) privilegirao i stavio u povoljniji položaj u odnosu na sve ostale korisnike kredita čiji je iznos ugovorne obveze bio valutnom klauzulom vezan za drugu valutu. Također, tom mjerom nisu obuhvaćeni svi ugovori o kreditu (članak 19.a stavak 4. ZIDZoPK-a), pa tako primjerice navodi ugovor o operativnom leasingu čiji je iznos ugovorene obveze također mogao biti (i u pravilu je bio) vezan valutnom klauzulom u švicarskim francima. Na taj će način, smatra, iznos tih tražbina ostati vezan uz valutu švicarski franak čime su leasing društva stavljena u povoljniji položaj od ostalih kreditnih institucija. S druge strane, primatelji leasinga postaju diskriminirani u odnosu na korisnike CHF kredita, budući da oni osporenom zakonskom mjerom nemaju pravo na konverziju. Uz navedeno, izvan domašaja tzv. prave konverzije ostali su svi financijski proizvodi vezani uz švicarski franak, a koje uređuju drugi posebni propisi. Nadalje, smatra da ZIDZoPK nije »prikladan« za ostvarivanje legitimnog cilja iz razloga što bi njegova primjena proizvela ozbiljne distrozivne ekonomske učinke u drugim segmentima bankarskog poslovanja i monetarne politike u Republici Hrvatskoj. Implementacijom osporene mjere bila bi ozbiljno ugrožena stabilnost bankarskog sustava sa snažnim fiskalnim učinkom zbog pada proračunskih prihoda na ime poreza na dobit u sljedećim razdoblju. Tvrdi da je iz Izvješća HNB-a o problematici zaduženja građana kreditima u švicarskim francima i prijedlozima mjera za olakšavanje pozicije dužnika u švicarskim francima na temelju zaključka Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog sabora iz rujna 2015. (u daljnjem tekstu: izvješće HNB-

a)razvidno da je Vladi bilo na raspolaganju više mjera (nekoliko mogućih rješenja) te da je zakonodavac odabrao »najgori model koji nimalo ne vodi računa o ostalim aspektima učinaka konverzije« pri čemu P.Z./899 ne sadrži »nikakvo obrazloženje« zbog čega se primjenjuje upravo ono rješenje koje je strože nego što je to neophodno. Konačno, smatra da osporena zakonska mjera »nije uravnotežena u okvirima Ustava ... s pravima drugih i interesima pravnog poretka u cjelini«. Ukazuje na to da pravni poredak počiva na načelu vladavine prava i pravne sigurnosti, koji brani intervencionizam države u postojeće ugovorne odnose i retroaktivna posezanja u ugovorne odnose na način kako je to učinjeno ZIDZoPK-om. Također, nadodaje da zakonodavac nije »niti pokušao« razraditi kategorije korisnika CHF kredita u kontekstu nesporne činjenice da nisu svi korisnici CHF kredita egzistencijalno ugrožena kategorija građana. U nastavku, predlagatelj tvrdi da ZIDZoPK postavlja »takva ograničenja da je upravo narušena i sama bit prava na sud« jer se odredbama ZIDZoPK-a prisilno konvertiraju tražbine vjerovnika iz ugovorno-kreditnih odnosa i na taj način ugovornim stranama u odnosu na bitan sastojak ugovora (novčani iznos odobren korisniku kredita) onemogućuju da svoj spor iznesu pred neovisan i nepristran sud. Drugim riječima, zakonodavac je snagom zakona odlučio, bez suglasnosti obiju ugovornih strana, da jedan bitan sastojak ugovora promijeni te s time spriječio barem jednu ugovornu stranu da potraži sudsku zaštitu. U odnosu na pitanje prava vlasništva, podsjeća kako sporni ugovori o kreditu predstavljaju ne samo iznos ugovorne obveze koji je denominiran u švicarskim francima, već i tražbine proizašle iz takvih ugovora. Ukazuje na to da su sklapanjem ugovora o kreditu vjerovnici (banke) stekli potraživanje prema korisniku kredita da im pozajmljeni iznos bude vraćen u rokovima, o dospijeću i na način kako je definirano samim ugovorima o kreditu. Ti su ugovori sklopljeni na temelju zakona, solemnizirani od strane javnog bilježnika pa imaju snagu ovršnosti. Stoga su vjerovnici na temelju prethodno izvršene obveze iz ugovora o kreditu prema korisnicima kredita stekli obvezno pravne zahtjeve utemeljene na zakonu i ugovoru, čime je »konstituirano« pravo vlasništva vjerovnika. Nadalje, tvrdi da se pravo vlasništva može ograničiti samo sukladno zahtjevima iz članka 16. stavka 2. Ustava. Zaštita zdravlja ljudi, kao legitimni interes ove mjere je »očigledno neutemeljen« jer P.Z./899 ne sadrži obrazloženje na koji se način ZIDZoPK-om nastoji zaštititi zdravlje ljudi, a koje ukazuje na postojanje ustavnih vrednota koje bi opravdale ograničenje prava vlasništva vjerovnika. Predlagatelj također smatra da se ZIDZoPK-om u cijelosti »derogiraju« i poduzetničke slobode iz članka 49. Ustava jer se zakonodavnim intervencijama ulazi u područje slobode ugovaranja, što čini »srž suvremenog gospodarskog ustrojstva Republike Hrvatske«. U tom smislu poziva se na odluku Ustavnog suda broj: U-I-897/2014 od 18. srpnja 2014. (»Narodne novine« broj 99/14.; u daljnjem tekstu: odluka Ustavnog suda od 18. srpnja 2014.) te zaključuje kako je ponašanje zakonodavca u konkretnom slučaju »očigledno neustavno i protivno samoj srži poduzetničkih sloboda« pri čemu ni jedan uvjet ograničenja poduzetničkih sloboda iz članka 50. stavka 2. Ustava nije bio ispunjen. Također, prvopredlagatelj (Sberbank Europe AG iz Republike Austrije) u smislu članka 49. stavka 5. Ustava inozemni je poduzetnik kojem Ustav jamči slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala i koje ustavno jamstvo ZIDZoPK u cijelosti zanemaruje. Nadalje, napominje kako ZIDZoPK sadrži »izuzetno stroge« odredbe koje će vjerovnicima generirati daljnji trošak (primjerice izrada kalkulatora konverzije, omogućavanje korisnicima kredita povijesni pregled općih uvjeta kreditiranja, pribava mišljenja ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka) jer u slučaju povrede neke od zakonskih obveza propisane su »izuzetno visoke novčane kazne«. Imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.), koji sadrži jednake odredbe kao ZIDZoPK, moguće je, tvrdi predlagatelj, da vjerovnik (kreditna institucija) bude dva puta kažnjen. Također, ističe da vjerovnici imaju obvezu izraditi odgovarajuću informatičku podlogu kojoj bi se pristupalo na temelju osobnog identifikacijskog broja i koja će obveza, osim daljnjeg troška, vjerovniku predstavljati i kršenje bankarske tajne. Navedene tvrdnje zaključuje navodima: »(...) ZID ZPK/15 ... u cijelosti derogiraju slobodu poduzetništva zbog intervencije u postojeće ugovorne odnose dok su obveze koje su vjerovnicima postavljene u odnosu na informiranje nerazmjerne, pretjerane i financijski vrlo otegotne te će vjerovnicima donijeti daljnje troškove i daljnje gubitke, uz inicijalni gubitak od predvidivo osam milijardi kuna. Vrlo visoke zapriječene kazne koje nemaju objektivno razumno i prihvatljivo opravdanje također ograničavaju slobodu poduzetništva i utječu na međunarodnu percepciju Republike Hrvatske u pogledu sigurnosti za ulaganje i investicije stranih subjekta.« Ističe i da ZIDZoPK ima nedopušteni povratni učinak jer je zakonodavac normativnim instrumentarijem koji mu je bio na raspolaganju zahvatio u društvene, gospodarske i pravne odnose koji su faktično i pravno nastali prije njegovog stupanja na snagu. Ističe da, iako P.Z./899 sadrži posebno obrazloženje u odnosu na retroaktivni učinak, matična radna tijela Hrvatskog sabora i Odbor za zakonodavstvo nisu sukladno članku 193. Poslovnika Hrvatskog sabora podnijeli Hrvatskom saboru nikakvo izvješće o dijelovima ZIDZoPK-a koji će imati povratno djelovanje pa, stoga, nije ni donesen zaključak s kojim bi se utvrdilo povratno djelovanje njegovih pojedinih odredaba i postojanje opravdanih razloga za takvu primjenu. Zaključno, tvrdi da je donošenjem ZIDZoPK-a zakonodavac povrijedio odredbe Ustava koje se odnose na zabranu retroaktivnosti i u materijalnom smislu jer Ustav dopušta da »samo iznimno i samo pojedine odredbe zakona, a ne cijeli zakon, imaju povratno djelovanje«. Smatra da je u slučaju ZIDZoPK-a razgraničenje odredaba koje imaju povratni učinak i onih odredaba koje u strogom smislu riječi nemaju povratni učinak, moguće napraviti isključivo na teorijskoj razini, dok u praktičnom smislu sve odredbe ZIDZoPK-a imaju faktično povratni učinak, suprotno članku 90. Ustava. U nastavku ističe da je prvopredlagatelj društvo koje je osnovano i koje ima sjedište u drugoj državi članici Europske unije. Napominje kako je Republika Hrvatska sklopila međunarodni ugovor o poticanju i zaštiti ulaganja te da je pristupanjem u Europsku uniju prenijela i dio svojih suverenih ovlasti ostvarivanja prava i ispunjavanja obveza preuzetih na temelju članstva. Ističe i da je sloboda kretanja kapitala jedna od fundamentalnih sloboda u Europskoj uniji, koja je međutim ograničena ZIDZoPK-om. Tvrdi da ZIDZoPK nije donesen ni prema proceduri koja obvezuje Republiku Hrvatsku s obzirom na njezino članstvo u Europskoj uniji jer u njegovom donošenju ESB nije »ni na koji način konzultirana niti je provedeno savjetovanje« (članak 282. stavak 5. UoFEU). Zaključuje kako je »očigledno« da je hrvatski zakonodavac propustio uvažiti obveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora koji obvezuju Republiku Hrvatsku i članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Također, smatra da je »potpuno ... nelogično i protivno demokratskim standardima ‘trajno rješenje’ donositi u hitnom postupku, bez ikakve javne rasprave, osiguranja šireg društvenog konsenzusa te bez ikakve mogućnosti da se razmotre alternativna rješenja«. Smatra da ZIDZoPK ne udovoljava zahtjevima vladavine prava jer se »tzv. načelo legitimnih očekivanja« nije niti pokušalo ostvariti osporenom zakonskom mjerom. Smatra da je legitimno očekivanje svakog poduzetnika na tržištu da nadležna vlast neće retroaktivno mijenjati postojeće ugovorne odnose i tražbine jedne ugovorne strane, odnosno ako će takvo postupanje i biti nužno, da će se tada uvažavati strogi ustavni zahtjevi. Konačno, podsjeća da je svoje shvaćanje o ugovornim odredbama s valutnom klauzulom u švicarskim francima dao i Vrhovni sud u odluci od 9. travnja 2015. kada je ocijenio »da ne krše niti jedno zakonsko pravo«, zbog čega je, prema mišljenju predlagatelja, zakonodavac bio ograničen u izboru rješenja CHF kredita. Smatra da, s obzirom na to da je zakonodavac ZIDZoPK-om »faktičko i u cijelosti ukinuo« odluku Vrhovnog suda od 9. travnja 2015., ne samo da je s time »na zakonskoj razini« doveo u pitanje njezinu materijalnu, formalnu, objektivnu, subjektivnu i vremensku pravomoćnost, već je ujedno prouzročio i svojevrsni poremećaj nadležnosti, budući da je s tom mjerom izravno ušao u područje nadležnosti HNB-a i s time ga ograničio u njegovom djelovanju te doveo u pitanje njegovu neovisnost. Zaključno, Ustavnom sudu predlaže usvajanje prijedloga. 11.4. Predlagatelj Raiffeisenbank (predmet broj: U-I-3791/2015) smatra da je članak 1. ZIDZoPK-a, u dijelu u kojem je dodana glava IV.a (članci od 19.a do 19.i), zatim članci 2. i 3. ZIDZoPK-a, u dijelu stupanja na snagu dijela članka 1. ZIDZoPK-a (odnosno glava IV.a ZIDZoPK-
a)u nesuglasnosti s člancima 3., 4., 5., 14. stavkom 1., 16., 48., 49., 50. i 90. stavcima 4. i 5. Ustava. Također smatra da osporene odredbe ZIDZoPK-a nisu u suglasnosti s člancima 134. i 141.c Ustava jer nisu u suglasnosti s člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije, člancima 127. stavkom 4. i 282. stavkom 5. UoFEU-a te mjerodavnim odredbama bilateralnih ugovora o poticanju i zaštiti ulaganja koje je Republika Hrvatska zaključila s državama na čije se subjekte odredbe ZIDZoPK-a odnose, konkretno članku 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Austrije o poticaju i zaštiti ulaganja (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 19/97.; u daljnjem tekstu: međunarodni ugovor sklopljen s Republikom Austrijom). Predlagatelj navodi da donošenje ZIDZoPK-a predstavlja miješanje vlasti u njegovo pravo vlasništva koje nije opravdano jer ne zadovoljava zahtjeve vladavine prava i zakonitosti, legitimnog cilja u općem ili javnom interesu te pravedne ravnoteže između općeg ili javnog interesa zajednice i zaštite imovinskih prava adresata ZoPK-a:75/09-102/15. Ističe da je valutna klauzula pa tako i valutna klauzula u švicarskim francima prošla sudsku kontrolu, i to u postupku kolektivne zaštite potrošača u kojem je postupku ugovaranje valutne klauzule vezane uz švicarske franke, pravomoćnom odlukom Vrhovnog suda od 9. travnja 2015., utvrđeno kao valjano. S obzirom na navedeno, donošenje ZIDZoPK-a smatra oduzimanjem imovine banaka unatoč legitimnim očekivanjima vjerovnika. Nadodaje da je takvo postupanje protivno načelu diobe vlasti iz članka 4. Ustava jer je »izvjesno da Vlada RH osporavanim odredbama zadire u sudsku nadležnost jednostrano mijenjajući valjane ugovorne odnose na štetu jedne ugovorne stranke – vjerovnika«. Povredu prava vlasništva nesumnjivo predstavlja i povratno djelovanje osporenih odredaba ZIDZoPK-a, što sve dovodi do slabljenja odnosno smanjenja pravne sigurnosti. S obzirom na to da konverzija podrazumijeva otpis dijela glavnice odnosno potraživanja iz ugovornog odnosa na teret vjerovnika, provedba ZIDZoPK-a će, smatra predlagatelj, imati za posljedicu umanjenje adekvatnosti kapitala banaka i prouzročiti za vjerovnike jednokratni gubitak koji se procjenjuje na iznos od 8 milijardi kuna koji odgovara iznosu od »gotovo trogodišnje dobiti«. Nadalje, ističe da u konkretnom slučaju nije ispunjen zahtjev za vladavinu prava i zakonitosti, kako u odnosu na prethodno provedenu zakonodavnu proceduru, tako i u odnosu na činjenicu da osporene odredbe nisu u skladu s odredbama obvezujućih međunarodnih ugovora i prava Europske unije. Navodi kako je ZIDZoPK donesen u hitnom postupku, iako uvjeti iz članka 204. Poslovnika Hrvatskog sabora nisu bili ispunjeni. Smatra da Vlada nije iznijela obrazloženja koja bi razjasnila opravdanost donošenja osporene zakonske intervencije te da P.Z./899 ne sadrži niti je analizirao izvješće HNB-a s kojim je Vlada bila upoznata i u kojem je analizirano nekoliko mjera za koje HNB smatra da mogu poslužiti kao model za rješavanje problema dužnika u CHF kreditima, a kojima bi se postigao isti učinak za kreditne dužnike, a bio bi znatno blaži za vjerovnike, međunarodne pričuve i državni proračun. U tom smislu dalje navodi: »Predlagatelj smatra da je navedeno posebno bitno jer osporavana zakonodavna intervencija treba predstavljati trajno rješenje problema dužnika kredita u CHF, kojim rješenjem se ne postiže pravedna ravnoteža između općeg ili javnog interesa zajednice i zaštite imovinskih prava adresata jer se njime rješava problem koji nije nužno trajan (...) uz navedenu posljedicu nepovratnog gubitka na strani vjerovnika u procijenjenom iznosu od 8 milijardi kuna, ali i niza negativnih posljedica za društvenu zajednicu u cjelini. (...) Obzirom na navedeno predlagatelj smatra da nije prihvatljivo da se trajno rješenje jednog složenog problema rješava po hitnoj proceduri (...) Time je prema mišljenju Predlagatelja obezvrijeđeno značenje demokratskih procedura i onemogućena javna rasprava koja je u predmetnom slučaju bila nužna, jer bi se njome omogućilo sagledavanje predmetnog problema u cjelini (...) a temeljem analiza i preporuka nezavisnih tijela kao što je HNB.« Činjenica da u zakonodavnoj proceduri koja je prethodila donošenju ZIDZoPK-a nije poštovana odredba članka 75. stavka 1. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (»Narodne novine« broj 75/08. i 54/13.) jer Hrvatski sabor nije bio upoznat s mišljenjem ESB-a, dok iz obrazloženja Vlade ne proizlaze razlozi zašto ono nije zatraženo, jasno pokazuje, smatra predlagatelj, da je u konkretnom slučaju »ignorirano« poštovanje demokratskih procedura te da je onemogućena javna rasprava. Nadalje, smatra da, suprotno zahtjevima vladavine prava, dio osporenih odredaba nije dovoljno precizno određen zbog čega njihovi adresati (posebno vjerovnici) ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja. Ukazuje na to da članak 19.e stavak 3. ZoPK-a:75/09-102/15 ne propisuje rok u kojem je vjerovnik dužan izračun konverzije zajedno s pregledom stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača dostaviti preporučenom pošiljkom i osobama od kojih je zahtjeva ili ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze iz CHF kredita. Navedeno stvara daljnje nedoumice oko načina primjene osporenih odredaba, posebno u odnosu na krajnji rok u kojem se konverzija mora provesti. Predlagatelj upozorava i na neprecizno zakonsko rješenje iz članaka od 19.e do 19.g ZIDZoPK-a. Predlagatelj ističe kako je Republika Hrvatska prije pristupanja Europskoj uniji zaključila 58 međunarodnih bilateralnih ugovora o poticanju i zaštiti ulaganja, od čega 23 s državama članicama Europske unije, a koji ugovori su i danas na snazi, nakon što je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji. Tim ugovorima Republika Hrvatska preuzela je obvezu prema kojoj je u slučaju oduzimanja imovine dužna ulagaču naknaditi jednaku poštenu tržišnu vrijednost ulaganja. Osporenim odredbama ZIDZoPK-a »oduzima se odnosno ograničava imovina vjerovnika bez ikakve naknade odnosno na način koji nije u skladu s predmetnim međunarodnim ugovorima« što nije u suglasnosti s člankom 134. Ustava. Također, smatra da su donošenjem ZIDZoPK-a, budući da Vlada nije zatražila mišljenje ESB-a, povrijeđeni i članci 127. stavak 4. i 282. stavak 5. UoFEU-a. U nastavku ističe: »2.2.4. Nadalje, osporavane odredbe su protivne odredbi čl. 63. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koja propisuje zabranu ograničenja kretanja kapitala među državama članicama odnosno zabranu ograničenja u platnom prometu između država članica (...) u slučaju osporavanih odredaba nisu ostvarene pretpostavke za primjenu iznimke, obzirom da u ovome slučaju ne postoji legitiman cilj u općem ili javnom interesu, a niti je ostvarena pravedna ravnoteža između općeg ili javnog interesa i zaštite imovinskih prava ... 2.2.5. Osporavane odredbe protivne su i odredbama čl. 23. st. 5. i čl. 42. Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima (...) Navedenom direktivom izričito je zabranjeno državama članicama da donose propise kojima reguliraju kredite u stranoj valuti s povratnim djelovanjem, dok je upravo osporavanim odredbama ZID ZPK ... određeno njihovo povratno djelovanje. (...) 2.2.6. Predlagatelj na ovome mjestu ukazuje i na preporuke Europske komisije iz Izvješća za Hrvatsku za 2015. godinu (Country Report Croatia 2015), u kojem se naglašava kako bi svako rješenje CHF kredita trebalo biti ‘proporcionalno, pravedno te imati čvrstu pravnu osnovu s naglaskom na pomoć općenito ugroženim korisnicima kredita.’ Iako navedene preporuke nisu pravno obvezujuće za Republiku Hrvatsku, one ukazuju na stav Europske komisije u smislu primjene pravne stečevine EU na konkretan problem CHF kredita. Navedene preporuke Europske komisije potpuno su zanemarene prilikom donošenja osporavanih odredaba.« Predlagatelj navedene navode zaključuje tvrdnjom da je razvidno kako u odnosu na osporene odredbe nije ispunjen »prvi zahtjev opravdanosti miješanja države u pravo vlasništva – zahtjev za vladavinom prava i zakonitosti«. Nadalje, predlagatelj smatra da se u konkretnom slučaju ne može utvrditi postojanje legitimnog cilja u općem ili javnom interesu koji se tom zakonskom mjerom htio postići. Dalje obrazlaže: »(...) Nesporno je da zaštita potrošača može biti legitimni cilj za zakonodavnu intervenciju. Spornim se ukazuje da li legitimni cilj u javnom odnosno općem interesu može imati zakonodavna intervencija koja bez bilo kakvih socijalnih ili drugih kriterija, retroaktivno želi dovesti u ravnopravan položaj jednu skupinu potrošača unutar različitih skupina potrošača, a koje od početka vlastitom voljom nisu bile ravnopravne. Naime, uvjeti kredita na koje su se pojedini potrošači odlučivali nisu bili jednaki prvenstveno u pogledu kamate. Imajući u vidu da je konverzija dobrovoljna samo za potrošače, očito je da je mjera diskriminatorna, ali i da postoje korisnici CHF kredita kojima ova mjera nije potrebna jer su ionako u povoljnijem položaju nego korisnici EUR kredita. Osim toga nije jasno na temelju kojih kriterija je zakonodavac zaključio da su svi potrošači CHF kredita u neravnopravnijem položaju u odnosu na ostale korisnike kredita. Štoviše, u Priopćenju za javnost HNB-a od 21.01.2015. (dalje: Priopćenje HNB-
a)navodi se da korisnici CHF stambenih kredita nisu nužno najugroženiji sloj hrvatskog društva (toč. 5 Priopćenja).« U nastavku predlagatelj postavlja pitanje može li se nemogućnost ili otežana nemogućnost plaćanja kreditnih obveza povezivati s ugrozom zdravlja korisnika, a koju nije moguće utvrditi bez provođenja stručnih analiza ili studija koje bi na to mogle ukazati. Smatra da činjenica porasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na euro »nikako sama po sebi ne može prouzročiti pogoršanje zdravlja građana«. Navedene navode zaključuje tvrdnjom kako je u konkretnom slučaju izostala bilo kakva analiza koja bi mogla ukazati na ugroženost zdravlja korisnika CHF kredita i da pozivanje Vlade na članak 50. stavak 2. Ustava »predstavlja isključivo zadovoljenje formalnih pretpostavki za oduzimanje imovine bez naknade«. U pogledu cilja ZIDZoPK-a, da se osigura redovita otplata kreditnih zaduženja i poveća potrošnja, predlagatelj smatra da se navedeno ne može smatrati kao legitimni cilj u javnom interesu koji bi mogao biti opravdanje za oduzimanje nečijeg Ustavom zajamčenog prava. Također, ukazuje na to da osporena mjera može pogodovati skupini potrošača CHF kredita koja je u boljem socijalno-financijskom položaju od moguće ugroženih skupina »potrošača s EUR kreditima ili kunskim kreditima«. Sve da je takav cilj i opravdan, smatra predlagatelj, nije ga moguće utvrditi. U nastavku navodi: »(...) Što se tiče narušene ravnoteže, predlagatelj Zakona ukazuje da bi korisnici CHF kredita bili u neravnopravnom položaju u odnosu na vjerovnike uslijed aprecijacije tečaja, ali ne ukazuje u čemu se ta neravnoteža odnosi. Predlagatelj ovdje ukazuje na točku 6. Priopćenja HNB-a u kojoj je jasno navedeno da vjerovnici ne zarađuju na kreditima u švicarskim francima. Ovo je već bilo predmet ispitivanja i u postupku kolektivne zaštite gdje je utvrđena potpuna valutna usklađenost vjerovnika i potvrđeno da vjerovnici ne zarađuju na tečajnim razlikama u CHF kreditima. (...)« Također smatra da se cilj ZIDZoPK-a koji je usmjeren na rasterećenje sudova uopće ne može utvrditi, budući da je izostala bilo kakva analiza koja bi učinila vjerojatnim da problem CHF kredita predstavlja opterećenje za hrvatske sudove i da će se osporenim ZIDZoPK-om taj problem riješiti. Zaključno, u odnosu na nepostojanje ravnoteže između općeg ili javnog interesa zajednice i zaštite imovinskih prava adresata, predlagatelj je istaknuo: »U obrazloženjima Prijedloga ZID ZPK ... samim osporavanim odredbama, Izvješću HNB-a iz rujna 2015. godine, te Mišljenju Europske središnje banke od 18. rujna 2015. o konverziji kredita u švicarskim francima (CON/2015/32), jasno se navodi da trošak konverzije CHF kredita u EUR kredite snose isključivo vjerovnici te se ono procjenjuje u iznosu od 8 milijardi kuna. (...) 4.3. U predmetnom slučaju Vladi RH su bile na raspolaganju i druge mjere odnosno načini rješavanja problema korisnika CHF kredita sa istim učincima u odnosu na korisnike CHF kredita te sa različitim učincima u odnosu na vjerovnike i društvo u cjelini, s kojim mjerama je predlagatelj osporavanih odredaba bio upoznat. Pored navedenog, potrebno je uzeti u obzir i činjenice da je prva zakonodavna intervencija (fiksiranje kamatne stope na 3,23% godišnje) rezultirala gubitkom na strani vjerovnika u iznosu otprilike 500 milijuna kuna, a druga gubitkom na strani vjerovnika u iznosu otprilike 400 milijuna kuna. 4.4. Navedeno proizlazi iz Izvješća HNB-a iz rujna 2015. godine u kojemu je detaljno analizirano šest različitih mjera sa jednakim učincima na korisnike CHF kredita te sa detaljno prikazanim učincima svake od mjera na ostale dionike (...) Tako se u predmetnom izvješću analiziraju sljedeće mjere: (
i)Paket regulatorno-poreznih mjera; (
ii)Oporezivanje aktive banaka u CHF; (iii) Nastavak zamrzavanja tečaja na 6,39 i kamatne stope na 3,23%; (iv). Smanjivanje kamatne stope na oko 1%; (v). Konverzija CHF kredita u EUR kredite uz otpis dijela glavnice; (
vi)Konverzija CHF kredita u HRK kredite (mađarski model). Dakle, Vladi RH su za rješavanje problema CHF kredita bile na raspolaganju više mjera kojima su se u predmetnom slučaju mogli ostvariti jednaki učinci za korisnike CHF kredita ... kao i osporavanim odredbama, a kojima bi se u manjem obujmu imovinu vjerovnika, Državni proračun, monetarnu i financijsku stabilnost, a posredno i na društvenu zajednicu u cjelini. Unatoč navedenom Vlada RH donosi osporavane odredbe čime se odlučuje za mjeru koja nema socijalnog učinka i ima najteže posljedice po vjerovnike, Državni proračun i međunarodne pričuve (posljedično na stabilnost tečaja kune), ali i društvenu zajednicu u cjelini.« Ustavnom sudu predlaže usvajanje prijedloga. 11.5. Predlagatelj ZABA (predmet broj: U-I-3857/2015) smatra da je ZIDZoPK, u cjelini, u nesuglasnosti s člancima 3., 4. stavkom 1., 5. stavkom 1., 14. stavkom 2., 16., 48. stavkom 1., 49. stavcima 1. i 2. i 50. Ustava. Uvodno, predlagatelj navodi opis ekonomskih prilika u Republici Hrvatskoj kao i okolnosti pod kojima su se građani zaduživali u švicarskim francima. Također navodi razinu zaštite korisnika CHF kredita prije stupanja na snagu ZIDZoPK-a te opisuje sam postupak konverzije i njezine posljedice za vjerovnike (banke). Tvrdi da je ZIDZoPK kako u formalnoj tako i u materijalnoj nesuglasnosti s Ustavom. Formalnu nesuglasnost osporene mjere vidi u činjenici što nije bilo uvjeta za donošenje ZIDZoPK-a po hitnom postupku, u povratnom djelovanju, te u nomotehničkim nedostacima koji su u nesuglasnosti sa zahtjevima vladavine prava, kako u pogledu izvjesnosti tako i predvidljivosti posljedica te mjere. Tako ukazuje na to da je ZIDZoPK donesen unatoč Izvješću Ustavnog suda o postupcima donošenja zakona i o Poslovniku Hrvatskog sabora od 23. siječnja 2013. (»Narodne novine« broj 12/13.) te da samo iznimno, i to samo pojedine odredbe zakona, a nikako zakon u cjelini, mogu imati povratno djelovanje. Ističe da, osim što Izvješće Ustavnog suda i podaci HNB-a nisu bili dostupni zastupnicima Hrvatskog sabora, zastupnici također nisu bili upoznati ni s činjenicom da nisu obavljene prethodne konzultacije s ESB-om, a koje su međunarodna pravna obveza Republike Hrvatske. U nastavku navodi: »Ono što je na prvi pogled vidljivo ... jest dvoje: (
i)da se predlagatelj pozvao na potrebu, očito hitnu potrebu, za otklanjanjem poremećaja u gospodarstvu, koju nije konkretno identificirao; nadalje (
ii)također je vidljivo, a i poznato, da je odluka Švicarske narodne banke donesena još u siječnju 2015. te da je zakonodavac u tom povodu, uz već ranije zakonom fiksiranu stopu ugovorne kamate na 3,23 posto, u siječnju 2015., i to već s učinkom od 27. siječnja 2015. fiksirao i tečaj švicarskog franka na netržišnu razinu od 6,39 kn za 1 CHF, pa su eventualni neopisani gospodarski poremećaji koji su navodno nastali zbog zaduživanja u CHF već bili pod kontrolom.« Nadalje, obrazlaže da ZIDZoPK kao »jedinstveni zakonodavni projekt« svoj povratni učinak »formalno ostvaruje putem zakonodavne intervencije u dva postojeća zakona, i to na način da formalno može ustvrditi da se povratni učinak odnosi samo na ‘pojedine odredbe zakona´«. U odnosu na nomotehničke nedostatke ističe da ZIDZoPK nije formuliran s dovoljnom preciznošću koja bi omogućila predlagatelju usklađivanje njegova ponašanja, odnosno predviđanja, do stupnja koji je razuman u danim okolnostima i posljedicama koje određeno postupanje može povući za sobom. Navedeno se posebno odnosi na pitanje pravnih posljedica konverzije na daljnju opstojnost i učinkovitost sredstava osiguranja koja su s dužnikom i trećim osobama bila ugovorena u vrijeme sklapanja ugovora (hipoteka, sudužništvo, jamstvo, mjenice i slično). Pravna se nesigurnost održava, kako ističe predlagatelj, i u odnosu na vrijednost tražbine prema dužniku nakon konverzije, jer se dovođenjem u pitanje valjanost ili učinkovitost sredstava osiguranja smanjuju izgledi za naplativost takve tražbine. Te tvrdnje zaključuje navodima: »Takvo stanje u svojem je objektivnom iskazu poziv na osporavanje obveza koje su stranke imale u vidu i preuzele na formalnopravno valjani način u vezi s obvezama dužnika iz ugovora o kreditu, ali koje nakon konverzije više nisu kakve su izvorno bile. A vođenje tisuća pojedinačnih sporova, zato što su predlagatelj i zakonodavac propustili, zbog brzine postupanja koju su si sami zadali, uočiti i pravno razumljivo i pouzdano urediti niz ključnih pitanja za buduće funkcioniranje pravnih odnosa, za koje nema presedana u hrvatskoj pravnoj praksi ... svakako nije u interesu vladavine prava i povjerenja pravnih subjekata u institucije pravne države, odnosno za dosljednu provedbu načela trodiobe vlasti. Zbog toga predlagateljica drži da Zakoni u tom pogledu ne udovoljavaju zahtjevima pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i načelu pravne izvjesnosti položaja stranaka u ugovornim odnosima u Republici Hrvatskoj. (...)« U odnosu na materijalnu nesuglasnosti ZIDZoPK-a s Ustavom, predlagatelj navodi da će banke zbog primjene te zakonske mjere biti lišene imovine u vrijednosti od oko »8 milijardi kuna«. Također, kao posljedica nejasnih i nedorečenih propisa, tvrdi da će konverzijom umanjena tražbina banke prema dužniku izgubiti na svojoj vrijednosti zbog »pravne devalvacije sredstava osiguranja« te da će doći do smanjene mogućnosti njezine naplativosti. Nadalje, smatra kako se ZIDZoPK-om retroaktivno »duboko zadire u imovinska prava« predlagatelja što predstavlja »posvemašnju negaciju ustavnog načela vladavine prava i pravne sigurnosti« jer omogućuje »prisilnu modifikaciju« postojećih ugovora protivno volji vjerovnika (pod prijetnjom prekršajnih sankcija), ali stvara i pretpostavke da se dužniku voljom zakonodavca vrati imovina koju je vjerovnik valjano stekao u ispunjavanju prava i obveza po sklopljenim ugovorima. U nastavku ističe: »Kad je riječ o urednim dužnicima, oni na dan stupanja na snagu Zakona, banci duguju samo anuitet koji dospijeva u listopadu 2015., i buduće anuitete, a sve druge obveze do toga dana su podmirili s učinkom njihova konačnog prestanka. Retroaktivno miješanje u već okončane pravne situacije – npr. u vidu naknadnog prisilnog formiranja tražbine na povrat 1397967985preplate’ u korist dužnika, ili prisilnog otpusta dužniku od njega već naplaćenog duga – u tom smislu predstavlja tzv. pravu retroaktivnost (...) Kad je riječ o neurednim dužnicima, u mnogim slučajevima postoje pravomoćne sudske odluke kojima je suđeno o pravima i obvezama stranaka, a postoje i brojni sudski postupci u tijeku, kao i ovršni postupci u tijeku. To znači da banka ima prema njima dospjelu nenaplaćenu tražbinu, koja je također zaštićena jamstvom iz čl. 48. stavka 1. Ustava, odnosno predstavlja određenu, dospjelu i prisilno naplativu tražbinu. Primjenom Zakona, stvaraju se pretpostavke za prisilni otpust dijela također i takvog duga, dakle opet u odnosu na već stečenu imovinu banke, i to čak pravno osnaženu i u postupcima koji su već pravomoćno dovršeni ili su u tijeku.« Upozorava da u mnogim slučajevima postoje pravomoćne sudske odluke u korist vjerovnika po kojima dužnik nije postupio odnosno koje nisu prisilno ostvarene ili nisu ostvarene u cijelosti, a koje, primjenom osporene zakonske mjere, postaju »trajno bespredmetne« kao i same tražbine iz tih odluka. Također, smatra neprihvatljivim da se postupci u tijeku rješavaju na temelju zakona s povratnim učinkom. Nadalje, tvrdi da je ustavnopravno neprihvatljivo različito reguliranje prava dužnika, pri kojem povoljnije prolaze neuredni dužnici. Tim više što takvi dužnici u pravilu nemaju preplatu jer su neuredno otplaćivali kredit pa time imaju veći dug zbog čega će se primjenom konverzije u eure samo izmijeniti kunska protuvrijednost toga duga. Predlagatelj smatra da Vlada, kao predlagateljica osporene mjere, nije uspjela dokazati da bi miješanje u njegovo vlasništvo koje je nastupilo u okolnostima prave retroaktivnosti imalo legitimni cilj u općedruštvenom interesu. U nastavku obrazlaže (ne)postojanje svakog od postavljenog legitimnog cilja ZIDZoPK-a. 1. Otklanjanje poremećaja u gospodarstvu Smatra da P.Z./899 ne sadrži jasne razloge kakve »poremećaje u gospodarstvu« Vlada konkretno ima u vidu. Ističe da je opće poznato da je Republika Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, bila izložena recesiji i izostanku strukturnih reformi što je proizvelo i proizvodi poremećaje u gospodarstvu i društvu općenito, a koji se teško mogu pripisati »baš aprecijaciji CHF-a u odnosu na kunu«. Na standard građana, pa tako i kreditno zaduženih građana, utjecao je i pad potražnje globalnih razmjera i s njim povezan pad proizvodnje, zatim pad izvoza i investicija, stečajevi trgovačkih društva i gubitak radnih mjesta, kao i neizvjesnost u pogledu trajanja takvog stanja. Stoga, nije neočekivano da je u takvim okolnostima udio djelomično ili potpuno nenaplativih kredita građanima i pravnim osoba u Hrvatskoj imao tendenciju porasta nakon izbijanja krize i recesije. Zaključuje kako ukupna masa nenaplativih kredita nije dovela do »gospodarskih poremećaja« (jer rizik nenaplativih kredita snose isključivo banke), nego je njihova posljedica. Također, smatra da Vlada nije konkretno obrazložila o kojim se poremećajima u gospodarstvu radi odnosno iz kojih točno okolnosti proizlazi činjenica da su te poremećaje prouzrokovali upravo CHF krediti, zatim zašto dvije zakonske intervencije privremenog fiksiranja kamate nisu bile dostatne za uklanjanje ili ublažavanje tih poremećaja te zašto su predložene mjere upravo one koje su najpogodnije za »trajno« otklanjanje tih poremećaja. 2. Izbjegavanje dužničke krize i poticanje građana zaduženih u švicarskim francima na povećanje osobne potrošnje i razdruživanje građana zaduženih u švicarskim francima Predlagatelj ističe da su dužnici u švicarskim francima manjina dužnika i da je većina kredita sklopljenih čak i u vrijeme kada su se sklapali CHF krediti, sklopljena u eurima ili kunama. Pritom naglašava da su dužnici svjesno i informirano donosili svoje odluke te da su se dužnici u švicarskim francima odlučili za jeftiniji proizvod kojem je anuitet u švicarskim francima bio najpovoljniji u tom trenutku, pa sve do izbijanja svjetske gospodarske krize. Smatra stoga da bi se cilj koji se sastoji od toga da se izbjegne dužnička kriza i potaknu samo građani zaduženi u švicarskim francima na povećanje osobne potrošnje i razduživanje »teško ... mogao prihvatiti kao legitimni cilj« jer pogoduje samo jednoj skupini dužnika, i to onima zaduženima u švicarskim francima, dok ostale dužnike stavlja u neravnopravan položaj. 3. Mjera socijalne politike U odnosu na (ne)ostvarenje tog legitimnog cilja, predlagatelj napominje da mogućnost dužničke krize na strani kreditnih dužnika postoji i kod korisnika kredita u eurima ili kunama. Također, smatra da sadržaj ZIDZoPK-a »nije koncipiran kao mjera socijalne politike« jer, osim što isključuje sve druge dužnike fizičke osobe, istodobno socijalno ne »distingvira« fizičke osobe zadužene u švicarskim francima. Tako se osporena mjera primjenjuje bez obzira na iznos i namjenu kredita ili socijalno stanje pojedinog dužnika pa se tako vrlo imućni građani koji su se zadužili za vrlo visoke iznose u poslovne svrhe (gradnju, prodaju, iznajmljivanje nekretnina i slično) nalaze u istom pravnom položaju kao i osobe (dužnici) koje su ostale bez posla, osobe koje stanuju u jedinoj nekretnini i teško žive. Također, skreće pozornost na to da su mnogi dužnici koji su se zadužili na »valu poleta« koji je okončan izbijanjem svjetske gospodarske krize, a koji nisu među onih 20.000 građana koji su se u međuvremenu i razdužili u švicarskim francima, u teškoćama jer su postali platežno nesposobni, bez radnog mjesta i prihoda. Smatra da ti dužnici, zbog toga što nisu uredno plaćali svoje anuitete, neće imati pravo ne povrat preplate te će i dalje dugovati banci, a trošak nenaplativosti njihovih kredita snosit će dakako banke. 4. Očuvanje zdravlja ljudi Predlagatelj smatra da »izravna ugroza za 200.000 do 300.000 građana«, kako to navodi Vlada u P.Z-u/899 »nikako nije mogla biti prepoznata tek u rujnu 2015.«, budući da je zakonodavac još 2013. godine, pa opetovano u 2015. godini, mijenjao zakone u interesu skupine dužnika u švicarskim francima, kojima je s time objektivno i pomogao. Pritom nadodaje da nema nikakve dvojbe o tome da su svi, a napose dužnici koji se nađu u životnoj situaciji u kojoj ne mogu uredno ispunjavati svoje obveze zbog gubitka posla ili drugih razloga, nerijetko u stresu koji može prouzrokovati zdravstvene poteškoće, i to neovisno o prirodi svojih neizmirenih obveza, njihovoj valuti i slično. 5. Osiguranje redovite otplate kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u ravnopravan i ovisnički položaj u odnosu na vjerovnika, uz primjenu načela »kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR«, te »trajna eliminacija neravnopravnog položaja« U odnosu na ostvarenje tog legitimnog cilja, predlagatelj ističe da s obzirom na prirodu poslovanja kreditnih institucija koje za odobravanje kredita koriste »tuđi novac«, kreditne institucije moraju biti sposobne uredno vratiti tuđi novac u valuti zaduženja. Nadodaje kako one imaju određene regulatorne obveze usmjerene k ostvarivanju sigurnog poslovanja koje se moraju uzeti u obzir u konkretnoj situaciji kada se procjenjuju učinci predloženih propisa na banke kao vjerovnike. Tvrdi kako je točno da je došlo do aprecijacije tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu za koju nije odgovorna ni jedna ugovorna strana, no da, unatoč tomu, banke »i dalje duguju svojim vjerovnicima CHF (koje kupuju po aktualnom tečaju) kao i EUR (koje kupuju po aktualnom tečaju)«. U nastavku navodi: »Prema tomu, kad predlagatelj na više mjesta u prijedlogu Zakona varira tezu da ‘dužnici nisu primili iznose protuvrijednosti u CHF, već kunske iznose, te je porast kreditnog zaduženja odraz revalorizacije po tečaju CHF, a što predstavlja nerealizirani pripis povećanja kreditnog zaduženja koji nije rezultat stvarnog priljeva novca dužniku’ – mora se naprosto konstatirati da je to upravo svrha valutne klauzule, koja u bankarskom poslovanju ima svoje čvrste normativne i gospodarske osnove i razloge, koji takvu klauzulu čine nužnom; pritom se, dakako, mora uvažiti da banke na tečajnim razlikama ne zarađuju.« Nadalje, smatra »načelno spornim« uspoređivati položaj dvaju kupaca (to jest dužnika) koji su kupili dva različita proizvoda (CHF kredit i kredit u eurima), te na temelju toga donositi ocjenu o neravnopravnosti jednog kupca u odnosu na drugog. S tim više što su oba kupca birala proizvod koji će kupiti po slobodnoj volji. Zaključuje stoga da Vlada nije iznijela objektivne pokazatelje kojima bi dokazala i kvantificirala »neravnopravnost« premda ona postoji jer su dužnici u švicarskim francima u odnosu na dužnike u eurima godinama bili u boljem položaju. U nastavku navodi: »Po mišljenju predlagateljice, zakonsko, retroaktivno ‘otklanjanje neravnopravnosti’ koje potječe iz činjenice da su dva subjekta sklopila različite ugovore, od kojih se naknadno pokaže da je jedan od njih ekonomski prošao ekonomski povoljnije (za 4 posto), ne samo da narušava stečena prava, u ovom slučaju banaka i potkopava pravnu sigurnost i povjerenje u pravnu državu, nego može imati i daljnje neželjene posljedice za pravnu sigurnost u pravnom prometu. (...) Nadalje, takva zakonska intervencija može potaknuti pravne subjekte da svoja ugovorna prava i obveze počnu shvaćati relativnima, podložnima promjenama odnosno, uz dobro lobiranje, i naknadnoj pomoći zakonodavca. Naime, ako je zakonodavac takvu pomoć pružio dužnicima u CHF, tada bi i druge interesne skupine mogle tražiti da i one budu stavljene u ravnopravni položaj u odnosu na dužnike u CHF (...) Zakoni, dakle, neizravno mogu dovesti do toga da buduće ugovorne strane sklapanju ugovora i preuzimanju obveza odnosno rizika u pravnom prometu, počnu pristupati s umanjenom pozornošću, odnosno olako – znajući da će u slučaju materijalizacije rizika, taj rizik snositi netko drugi, jer za to postoji legislativni presedan (...)« U odnosu na pitanje razmjernosti, predlagatelj ponavlja da ciljevi ZIDZoPK-a »nisu dovoljno jasni, razumljivi i obrazloženi, da bi se bilo koji od njih mogao smatrati legitimnim ciljem u općedruštvenom interesu«. Smatra da teret zakonskih rješenja u imovinskopravnom pogledu snose isključivo banke jer im se oduzima već stečena imovina te da će banke, zbog naravi i složenosti »operacije 1397967985konverzije’ kredita« imati daljnje značajne izdatke (kako u vezi s kupnjom švicarskih franaka za potrebe razduživanja u švicarskim francima tako i u vezi s kupnjom eura za potrebe usklađivanja valutne pozicije u odnosu na konvertirane ugovore koji će biti denominirani u euro, zatim troškove informatičke prilagodbe i ostale troškove provedbe konverzije). Rizici koji proizlaze iz osporene mjere, a koji su »posve nedorečeni i nejasni« u odnosu na ranije stanje, bitno će umanjiti naplativost njegove tražbine. Ukazuje i na to da postoje i »daljnje posljedice« koje mogu proizaći primjenom ZIDZoPK-a, a koje se mogu odraziti na financijski sustav u Republici Hrvatskoj, posebno s obzirom na izostanak poreznih prihoda po osnovi poreza na dobit zbog očekivanog gubitka u kojem će se banke naći te eventualnih negativnih učinaka koji bi mogli nastupiti zbog smanjenja deviznih pričuva Republike Hrvatske. S druge srane, ističe predlagatelj, potrošači ne snose nikakav trošak iz svoje imovine. Napominje da oni samo nemaju pravo potraživati trošak kamate na oduzetu imovinu banke, ili tečajne razlike za koje, međutim »nije jasno« o čemu je točno riječ. Također, podsjeća da je predlagatelj (kao i ostale banke) već imao troškove koji su nastali kao posljedica zakonodavnih mjera fiksiranja kamatne stope i tečaja. Posebno naglašava činjenicu (koja proizlazi i iz »opservacije HNB-a«) da banke ne ostvaruju nikakvu zaradu na tim kreditima. U tom smislu poziva se na odluku Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) Statileo protiv Hrvatske (presuda od 10. srpnja 2014., zahtjev br. 12027/10) te ističe da, čak i u kontekstu najsloženije reforme, sloboda procjene države u takvim situacijama nije neograničena te mora »tražiti pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, kojim se ne može opteretiti samo jedna određena društvena grupa, neovisno o tome koliko su važni interesi druge grupe ili zajednice u cjelini«. Navode prijedloga zaključuje: »Drugim riječima, predlagateljici se čini kako nije postojao niti jedan razlog zašto se, sve da su za to postojali objektivni i socijalno motivirani legitimni ciljevi, konverzija CHF kredita u EUR kredite ne bi obavila eventualno pro futuro, bez povratnog učinka i po aktualnim tečajevima. Odnosno, nejasno je zbog čega se taj cilj nije mogao postići na tragu bilo koje od mjera koje je sugerirala HNB, ili pak naprosto perpetuiranjem, modifikacijom, ili razboritom kombinacijom postojećih administrativnih mjera, a ugovoru i tržištu ostaviti da funkcionira u skladu s Ustavom RH, pa makar uz manje otegotno privremeno produženje roka ili modifikaciju postojećih administrativnih ograničenja. (...) Po mišljenju predlagateljice, iz navedenoga rječito proizlazi kako mjere propisane Zakonima prelaze granice onoga što je odgovarajuće i nužno za postizanje ciljeva (sve da oni jesu razumljivo postulirani odnosno legitimni), pri čemu, između nekoliko mogućnosti mjera, zakonodavac nije izabrao onu koja je najmanje tegobna, nego upravo onu koja je najtegobnija za banke, i čiji su nedostaci u posvemašnjem nerazmjeru s ciljem koji se želi postići. Time je, smatra predlagateljica u sklopu nedopustivog miješanja u njena prava i prava drugih banaka, to miješanje ujedno prekomjernog intenziteta, uslijed čega bi takvo miješanje predstavljalo prekomjerni teret za predlagateljicu, sve i da je ono utemeljeno na legitimnom cilju.« Ustavnom sudu predlaže usvajanje ustavne tužbe. 11.6. Predlagatelji Marijan Perica i Hrvoje Arko, odvjetnici u Zagrebu (predmet broj: U-I-3875/2015) smatraju da su članak 1., u dijelu koji se odnosi na glavu IV.a (članci od 19.a do 19.
i)i članak 2. ZIDZoPK-a u nesuglasnosti s člancima 3., 48. stavkom 1., 49. stavcima 1. i 4., te člankom 90. stavcima 4. i 5. Ustava. Predlagatelji ukazuju na to da bi se odredbe ZIDZoPK-a trebale primjenjivati i na ugovore o kreditu zaključene prije 1. siječnja 2010. iako »sam tekst tog zakona ni u jednom dijelu ne derogira odredbu čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju koje uređuju na koje ugovore o kreditu treba primijeniti njegove odredbe«. Podsjećaju da su »... Zakonom o potrošačkom kreditiranju ... isključeni ... ugovori o kreditu koji su zaključeni prije 1. siječnja 2010. godine, osim točno utvrđenih odredbi koje su propisane člankom 29. st. 2. ZPK«. U odnosu na pitanje povratnog djelovanja pojedinih odredaba ZIDZoPK-a ističu kako »samo pojedine odredbe zakona iz posebno opravdanih razloga mogu imati povratno djelovanje«. Nastavno navode: »(...) Međutim, očita namjera Vlade Republike Hrvatske, kao predlagatelja Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, bila je da njegove odredbe trebaju obuhvatiti i ugovore koji su zaključeni prije 1. siječnja 2010., iako se to ne može zaključiti iz samog teksta Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (‘Narodne novine’ broj 102/15.), što se posebice odnosi na odredbu čl. 19.a tog zakona koja uređuje predmet konverzije. Stoga, nastala situacija izaziva takvu pravnu nesigurnost koja je u otvorenoj suprotnosti s vladavinom prava (...) jer ostaje dvojbenim da li ograničenje primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju (‘Narodne novine’ br. 75/09.; 112/12.; 143/13.; 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) samo na ugovore o kreditu zaključene nakon 1. siječnja 2010. treba obuhvatiti i ugovore o kreditu koji su predmet konverzije uređene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (‘Narodne novine’ broj 102/15.).« Nadalje, ukazuju na to da je odlukom Vrhovnog suda od 9. travnja 2015. utvrđeno da je postupanje banaka u razdoblju od 2004. godine pa nadalje kod ugovora o kreditu koji su sadržavali odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak bilo zakonito, konkretno u skladu s člankom »395. ZOO/91 odnosno nakon 1. siječnja 2006. ... čl. 22. ZOO/05«. Smatraju stoga da su osporenim zakonom kojim se nalaže »primjena unatrag« druge valutne klauzule od one koju su ugovorne strane ugovorile prilikom sklapanja ugovora o kreditu grubo narušene poduzetničke i tržišne slobode (članak 49. stavci 1. i 2. Ustava). U odnosu na članak 19.c stavak 1. točku 1. ZoPK-a:75/09-102/15 predlagatelji smatraju kako se navedenom odredbom vjerovnicima nalaže da svoje »dospjele i na zakonit način namirene novčane tražbine umanje«, dok se korisnicima kredita (dužnicima) na taj način priznanje da su »namirenjem svoje ranije obveze, ujedno podmirili i svoju kasniju obvezu«. Smatraju da je takvo »preračunavanje već naplaćenih tražbina po osnovi dospjelih anuiteta, odnosno obroka otplate kredita« u nesuglasnosti s člancima 48. stavkom 1. i 49. Ustava. Ustavnom sudu predlažu usvajanje prijedloga. 11.7. Predlagatelj Splitska banka (predmet broj: U-I-3877/2015) smatra da je ZIDZoPK, u cjelini, u nesuglasnosti s člancima 14., 16., 48. stavkom 1., 49., 50. stavkom 2. i 90. stavkom 4. Ustava, člankom 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju, te člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Također, smatra da je ZIDZoPK u nesuglasnosti i s člankom 3. Međunarodnog ugovora o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 1-2/1997; u daljnjem tekstu: međunarodni ugovor zaključen s Republikom Francuskom), zaključenim 22. siječnja 1997. između Republike Hrvatske i Vlade Francuske Republike, Ugovorom o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 2/12. i 9/13. – ispr.) te s člankom 282. UoFEU-a. Ističe da je P.Z./899 »jednostrani stav Vlade Republike Hrvatske o monetarno-kreditnoj politici Republike Hrvatske (u razdoblju od 2004. do 2008. godine), koji nije utemeljen niti znanstvenim niti praktičnim uporištem«. Smatra kako su »diskriminatorni efekti ZID ZPK/15 ... očigledni« jer je jednu skupinu korisnika kredita (onih korisnika kredita kojima je iznos stavljen na raspolaganje bio denominiran u valuti švicarski franak) privilegirao i stavio u povoljniji položaj u odnosu na sve ostale korisnike kredita čiji je iznos ugovorene obveze bio valutnom klauzulom vezan za drugu valutu. Nadalje, ističe kako je odstupanje od načela jednakosti svih pred zakonom dopušteno samo u slučaju kada za takvo odstupanje postoji ustavnopravno prihvatljivo i objektivno razumno opravdanje koje ne dovodi drugu stranu (vjerovnika) ili skupinu korisnika kredita u bitno nepovoljniji položaj, a kojem zahtjevu ZIDZoPK ne udovoljava. Smatra da se reguliranje ugovornih obveza korisnika CHF kredita, u kontekstu aprecijacije tečaja švicarskog franka, moglo postići drugim sredstvima kojima se ne bi vrijeđala ili bi se barem manjim intenzitetom vrijeđala ustavna prava drugih subjekata. U odnosu na nesuglasnost s člankom 16. Ustava predlagatelj navodi da ZIDZoPK ne udovoljava kriterijima načela razmjernosti. U tom smislu uvodno navodi da ZIDZoPK predstavlja »u svom punom smislu i sadržaju« ograničavajuća pravna pravila jer retroaktivno »interveniraju« u postojeće ugovorne odnose i tražbine jedne ugovorne strane (vjerovnika) mijenjajući njezin bitni dio pri čemu se snagom zakona – prisilno i retroaktivno »ulazi u područje slobode ugovaranja i sklopljene ugovore« mimo volje obje ugovorne strane. U nastavku navodi kako iz izvješća HNB-a proizlazi da je postizanje legitimnog cilja – olakšanje kreditne pozicije korisnika CHF kredita kroz predložena rješenja ZIDZoPK-a – neprikladno. To iz razloga što će ta mjera proizvesti »ozbiljne distrozivne ekonomske učinke u drugim segmentima bankarskog poslovanja i monetarne politike u Republici Hrvatskoj« koji bi, s jedne strane, imali »jednokratni olakšavajući učinak na položaj konkretnih korisnika kredita« te, s druge strane, nastavak »novih ozbiljnih ekonomskih problema«. Drugim riječima, bila bi ozbiljno »ugrožena stabilnost bankarskog sustava sa snažnim fiskalnim učinkom zbog pada proračunskih prihoda na ime poreza na dobit u sljedećim godinama«. Također, ističe da iz navedenog izvješća HNB-a proizlazi da je nadležnoj vlasti stajalo na raspolaganju nekoliko mogućih rješenja, no da se »nadležna vlast ... ipak odlučila na rješenje koje je bitno strože nego što je to bilo neophodno« pri čemu obrazloženje P.Z-a/899 »ne sadrži nikakvo obrazloženje zbog čega se primjenjuje« upravo ovako rješenje. Konačno, ističe kako osporena zakonska mjera »nije uravnotežena u okvirima Ustava Republike Hrvatske s pravima drugih i interesima pravnog poretka« jer je zakonodavac imao mogućnost ostvariti legitimni cilj »zadržavajući se u ustavnim okvirima i to biranjem nekog od drugih modela koje je istaknula Hrvatska narodna banka, a koji ne bi uopće ili bi barem manje vrijeđao stečena ugovorna prava jedne ugovorne strane, poduzetničke i tržišne slobode, imovinu te vladavinu prava i nepovredivost vlasništva«. U pogledu prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava i članak 1. Protokola broj 1) predlagatelj navodi da predmet ZIDZoPK-a nije samo ugovor o kreditu, već i tražbine iz tih ugovora. Ističe da je sklapanjem ugovora o kreditu i ispunjenjem ugovorne obveze vjerovnik stekao potraživanje prema korisniku kredita koji se sastoji od toga da mu pozajmljeni iznos bude vraćen u rokovima, o dospijeću i na način kako je definirano samim ugovoru o kreditu. Budući da ugovori o kreditu imaju i snagu ovršnosti, na taj način za vjerovnika je nastalo i pravo vlasništva, koje se može ograničiti samo sukladno ustavnim zahtjevima iz članaka 16. stavka 2. i 50. stavka 2. Ustava, koje je u konkretnom slučaju izostalo. Predlagatelj smatra da ostaje »nejasno na koji se to način nastoji putem ZID ZPK/15 ... zaštiti zdravlje ljudi (?), a koja ustavna vrednota opravdava ograničenje vlasničkih prava vjerovnika«. Predlagatelj nadalje navodi kako osporena zakonska mjera u cijelosti »derogira« poduzetničku slobodu te se zakonodavnim intervencijama ulazi u područje slobode ugovaranja što čini »srž suvremenog gospodarskog ustrojstva Republike Hrvatske«. Smatra da ZIDZoPK mijenja postojeće odnose, što s aspekta vladavine prava i slobode poduzetništva nije dopušteno, te se poziva na odluku Ustavnog od 18. srpnja 2014. u kojoj je Ustavni sud »jasno istaknuo kako je tek u okviru spora o građanskim pravima i obvezama moguće uspostaviti jednakost i pravednu ravnotežu među strankama, a ne ustavnopravno vrlo upitnim zakonskim rješenjima kojima se ukida sloboda poduzetništva«. Također dodaje: »(...) Predlagatelj smatra kako niti jedan uvjet ograničenja poduzetničkih sloboda iz odredbe članka 50. stavka 2. Ustava ... nije bio ispunjen. Drugim riječima, ustavni temelj ograničenja poduzetničkih sloboda, jednako kao i vlasničkih prava, u slučaju ZID ZPK/15 ... ne postoji, a navodna intencija zaštite zdravlja ljudi, koja se spominje u Prijedlogu zakona broj 899, je očigledno neutemeljena.« Zaključno, u tom dijelu, navodi kako će ZIDZoPK vjerovnicima »nužno generirati daljnji trošak« (primjerice članak 19.d ZoPK-a:75/09-102/15 – troškovi izrade kalkulatora konverzije, izrada odgovarajuće informatičke podloge, te pribavljanje mišljenja ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka), dok su u slučaju povrede bilo koje zakonske obveze propisane »izuzetno visoke« novčane kazne, koje nemaju objektivno razumno i prihvatljivo opravdanje. Također, ukazuje na to da rješenje po kojem bi korisnik kredita mrežnoj informatičkoj podlozi pristupao sa svojim osobnim identifikacijskim brojem dovodi vjerovnike (banke) u situaciju da krše i bankovnu tajnu odnosno da postupaju suprotno odredbama Glave XII (bankovna tajna) Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 159/13. i 19/15.). U nastavku ističe da ZIDZoPK ima nedopušteni povratni učinak, to jest da je osporenom zakonskom mjerom zakonodavac »zahvatio u društvene, gospodarske i pravne odnose koji su faktično i pravno nastali prije stupanja na snagu ZID ZPK/15«, a da pritom nisu ispunjeni formalno-pravni uvjeti propisani Poslovnikom Hrvatskog sabora. Ističe kako P.Z./899 sadrži »neko obrazloženje u odnosu na retroaktivni učinak«, međutim, da matična radna tijela Hrvatskog sabora i Odbor za zakonodavstvo nisu Hrvatskom saboru podnijeli nikakvo izvješće o dijelovima ZIDZoPK-a koji će imati povratno djelovanje. Štoviše, nije ni donesen zaključak kojim bi se utvrdilo povratno djelovanje njegovih pojedinih odredaba niti je učinjeno vjerojatnim postojanje opravdanih razloga za takvu primjenu. Zabranu je retroaktivnosti zakonodavac, prema mišljenju predlagatelja, povrijedio i u materijalnom smislu jer Ustav dopušta samo iznimno i samo da pojedine odredbe zakona, a ne cijeli zakon, imaju povratno djelovanje. Predlagatelj smatra da su ZIDZoPK-om povrijeđene i međunarodne obveze Republike Hrvatske kako u formalnom tako i u materijalnom smislu. Navedene navode pojašnjava činjenicom da je predlagatelj hrvatsko trgovačko društvo čiji je jedini dioničar francuska banka Societe Generale SA, Pariz, te da je ZIDZoPK-om povrijeđen članak 3. međunarodnog ugovora sklopljenog s Republikom Francuskom. Smatra da se ZIDZoPK-om ograničava sloboda kretanja kapitala, jedna od temeljnih tržišnih sloboda u Europskoj uniji. Navodi da je Republika Hrvatska pristupanjem Europskoj uniji prenijela i dio svojih suverenih ovlasti, donošenje zakona kojim se ograničava sloboda kretanja kapitala ujedno predstavlja i povredu obveza Republike Hrvatske koje proizlaze iz članstva. Predlagatelj ističe i da ZIDZoPK nije donesen ni prema proceduri koju predviđa članak 282. UoFEU-a jer u njegovom donošenju ESB »nije ni na koji način konzultirana niti je provedeno savjetovanje«, na što ukazuje i sam ESB u svom mišljenju. Daljnju formalnu neustavnost ZIDZoPK-a predlagatelj vidi u činjenici da je donesen po hitnom postupku. U nastavku obrazlaže: »63. Potpuno je nelogično i protivno demokratskim standardima ‘trajno rješenje’ donositi u hitnom postupku, bez ikakve javne rasprave, osiguranja šireg društvenog konsenzusa te bez ikakve mogućnosti da se razmotre alternativna rješenja. Predmetno fiksiranje tečaja istječe krajem siječnja 2016. godine i do tada se mogla osigurati redovna zakonodavna procedura, javna rasprava i mogućnost alternativnih rješenja (pa čak i unatoč održavanju parlamentarnih izbora). Predlagatelj smatra da takvo postupanje u cijelosti krši načelo vladavine prava, budući da krši apsolutno sve standarde koji su inherentni demokratskim procedurama.« Također, a imajući u vidu praksu Ustavnog suda, predlagatelj »smatra očiglednim« da se načelo legitimnih očekivanja »nije niti pokušalo ostvariti donošenjem ZID ZPK/15«, unatoč činjenici što je legitimno očekivanje svakog poduzetnika na tržištu da nadležna javna vlast neće retroaktivno mijenjati postojeće ugovorne odnose i tražbine jedne ugovorne strane odnosno, ako takvo postupanje i bude nužno, da će se uvažavati strogi ustavni zahtjevi. Zaključno ističe da je svoje stajalište o problematici CHF kredita dao i Vrhovni sud koji je u revizijskom postupku odbio tužbeni zahtjev kojim je zatraženo da se ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima utvrde nepoštenima, a s time i ništetnima. S obzirom na to da je Vrhovni sud već imao priliku ocjenjivati sadržaj spornih ugovornih odredaba s valutnom klauzulom, predlagatelj smatra kako je zakonodavac bio ograničen u izboru rješenja. Navode zaključuje tvrdnjom da je zakonodavac donoseći ZIDZoPK prekršio načelo diobe vlasti iz članka 4. Ustava jer je »faktično« promijenio pravomoćnu odluku Vrhovnog suda od 9. travnja 2015. te doveo u pitanje njezinu »materijalnu, formalnu, objektivnu, subjektivnu i vremensku pravomoćnost«. Ustavnom sudu predlaže usvajanje prijedloga. 11.8. Predlagatelj Erste banka (predmet broj: U-I-3925/2015) smatra da ZIDZoPK, u cjelini, nije u suglasnosti s člancima 3., 4., 5., 16., 48. stavkom 1., 49. stavcima 1., 2. i 4., 50., 90. stavcima 4. i 5., 134. i 141.c Ustava. Uvodno predlagatelj iznosi sažetak obrazloženja P.Z-a/899 i sadržaja ZIDZoPK-a, dok u nastavku obrazlaže razloge kako formalne tako i materijalne nesuglasnosti ZIDZoPK-a s Ustavom. U odnosu na formalnu neustavnost osporenog zakona, predlagatelj smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 204. Poslovnika Hrvatskog sabora za donošenje zakona po hitnom postupku jer razlozi za donošenje ZIDZoPK-a navedeni u P.Z.-u/899 »ne opravdavaju« hitnu zakonsku intervenciju. Navedeno iz razloga što je od 1. siječnja 2014. bila na snazi zakonodavna mjera koja je kamatnu stopu u CHF kreditima fiksirala na 3,23% a zatim je uvedeno »zamrzavanje« otplatnog tečaja na 6,39 kuna za 1 švicarski franak koje je trajalo do 27. siječnja 2015., pri čemu su banke izrazile i spremnost da se nastavi primjena tih mjera dok se ne pronađe trajno rješenje. Također, napominje da je predlagano nekoliko mjera za koje je HNB smatrao da mogu poslužiti kao model za rješavanje problema dužnika CHF kredita s kojima bi se postigao isti učinak za kreditne dužnike, a znatno manje negativni učinci za vjerovnike, međunarodne pričuve i državni proračun u odnosu na mjeru koja je izabrana. Smatra stroga da je intervencijom izvršne vlasti obezvrijeđeno značenje demokratskih procedura i onemogućena javna rasprava koja je u konkretnom slučaju bila nužna kako bi se problem CHF kredita sagledao u cjelini, i to na temelju analiza i preporuka nezavisnih tijela kao što su ESB i HNB. Da je u donošenju ZIDZoPK-a »ignorirano poštivanje demokratskih procedura i onemogućena javna rasprava« potvrđuje i činjenica što se nije postupalo sukladno članku 75. stavku 1. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci kojim se propisuje obveza da se prijedlozi zakona koji se odnose na područje iz nadležnosti ESB-a dostavljaju na mišljenje ESB-u. Također navodi: »Važno je istaknuti da u trenutku donošenja osporenih Zakona nije bilo nikakvih posebnih okolnosti niti na tuzemnom financijskom tržištu, niti na međunarodnim tržištima kapitala, niti je došlo do nekih izvanrednih gospodarskih okolnosti koje bi utjecale na potrošače korisnike CHF kredita, niti je došlo do nekog poremećaja u radu sudova niti je došlo uopće do bilo kakvih drugih okolnosti koje bi bile relevantne za ovu materiju. (...) Nameće se sam po sebi zaključak da je jedina svrha donošenja ovakvih ishitrenih Zakona sakupljanje političkih bodova u izbornoj kampanji za predstojeće parlamentarne izbore, čime s obzirom na financijske implikacije osporenih Zakona ova izborna utrka postaje najskuplja u povijesti.« U odnosu na pitanje postojanja legitimnog cilja zaštite zdravlja ljudi, predlagatelj smatra kako on ne postoji. Ukazuje na to da su u postupku prije donošenja osporene mjere izostale bilo kakve analize koje bi potvrdile da upravo zaduženje u švicarskim francima predstavlja čimbenik rizika po zdravlje ljudi, koje posljedice takvo zaduženje ima za njegove korisnike, koliki je broj korisnika pogođen takvim rizikom, posljedice koje je spomenuti čimbenik već uzrokovao te procjena daljnjih posljedica ukoliko isti ne bude saniran. Kao dokaz svojoj tvrdnji navodi odluku Ustavnog suda broj: U-I-4853/2008 od 31. siječnja 2012. Također, smatra da ZIDZoPK ne spada u materiju koja bi na bilo koji način izravno bila povezana s domenom zdravstva. Nastavno ističe: »Međutim unatoč navodima iz obrazloženja prijedloga ZID ZPK, predlagatelj ne obrazlaže kakvo je psiho-fizičko zdravlje potrošača u CHF i s valutnom klauzulom u CHF. Čak niti ne navodi da je zdravlje potrošača u CHF i s valutnom klauzulom u CHF lošije ili ugroženije od zdravlja drugih dužnika čiji krediti su u valuti ili uz valutnu klauzulu EUR ili KN. Podnositelj smatra da potencijalna ugroza zdravlja može biti kod onih ljudi koji zbog bolesti ili smanjenja plaća ili gubitka posla nisu u mogućnosti podmiriti mjesečne obveze, odnosno nemaju za osnovne životne troškove, a nije u svezi s činjenicom zaduženja pojedinog potrošača/korisnika kredita u pojedinoj valuti. Iz obrazloženja nije dakle razvidno da li je zbog zaduženja u CHF uopće ugroženo zdravlje ljudi. Ukoliko je ugroženo, na koji način i u kojoj mjeri, i kakve se sve mjere mogu poduzeti da bi se pozitivno utjecalo na očuvanje zdravlja ljudi.« Nadalje, tvrdi da ZIDZoPK neće osigurati redovitu otplatu CHF kredita. Smatra da ni taj legitimni cilj osporene zakonske mjere Vlada nije potkrijepila valjanim obrazloženjem, konkretnim podacima i provedenim analizama koje predviđaju da će ZIDZoPK osigurati njegovo ostvarenje. Tim više što su osporenom mjerom obuhvaćeni svi krediti u švicarskim francima odnosno s valutnom klauzulom u švicarskim francima, bez obzira na vrstu i namjenu te rok trajanja, kao i oni krediti koji su u redovitoj otplati, oni raskinuti, prodani ili na neki drugi način preneseni ili ustupljeni drugoj strani, kao i oni koji su u postupku namire, kojima nije prestala obveza te u odnosu na koje su pokrenuti ovršni postupci. Ističe da Vlada nije provela analizu niti prikupila primjerice sljedeće podatke: koliki će se broj potrošača (korisnika kredita) obuhvatiti osporenom mjerom, kakvog su socijalnog statusa ti potrošači, o kakvim se kreditima radi s obzirom na vrstu, iznos, namjenu te rok trajanja (je li riječ o kupnji prve nekretnine u svrhu rješavanja stambenog pitanja ili o nekretnini za odmor, autokreditu i sl.), koliki je broj otkazanih kredita i već utuženih potraživanja na temelju takvih kredita, kako će i hoće li korisnici kredita kojima su dugovanja dospjela, moći nastaviti otplaćivati anuitete, koji su razlozi zbog kojih su već otkazane kredite potrošači prestali otplaćivati te koliko će uistinu predložena mjera osigurati odnosno povećati redovnu otplatu CHF kredita. Navedeno, tvrdi, proizlazi i iz prijedloga HUB-a od 20. veljače 2015. te izvješća HNB-a. Također, ukazuje na to da su korisnici kredita većih iznosa u pravilu osobe boljeg imovinskog stanja koje uglavnom nisu uzimale takve kredite za rješavanje svojih nužnih životnih potreba, već radi realizacije bitno višeg standarda života, često i radi ulaganja ili davanja u zakup, najma ili drugih vidova komercijalizacije nekretnina. Budući da je osporena mjera linearne naravi te da nema nikakvu socijalnu komponentu nejasno je kako je prikladna da pomogne svim korisnicima CHF kredita. Nadalje, predlagatelj smatra da se osporenom zakonskom mjerom neće ostvariti niti cilj poticanja gospodarskog napretka i socijalnog blagostanja građana. Navodi da konverzija CHF kredita ne dovodi do automatskog pada međunarodnih pričuva, ali da ima za banke direktnu posljedicu gubitka dijela glavnice kredita. To znači da će banke imati manju tražbinu s osnove kredita u svojoj bilanci jer se zbog otpisa potraživanja u eurima bankama skraćuje pozicija u toj valuti. Otpis tih tražbina, smatra predlagatelj, rezultirat će valutnom neusklađenosti bilanci banaka te će banke biti primorane kupovati devize na domaćem tržištu, što će nužno dovesti do slabljenja vrijednosti kune kao domaće valute. Posljedično, HNB bi trebao intervenirati i u budućnosti trošenjem međunarodnih pričuva, dok u protivnom prijeti pad tečaja kune u odnosu na euro. Također, ističe da će se gubitak kreditnih institucija manifestirati i u percepciji porasta rizika poslovanja na hrvatskom tržištu. Smatra da je razumno pretpostaviti da će zaduživanje u Republici Hrvatskoj postati skuplje i teže jer će se plasmani subjektima u Republici Hrvatskoj smatrati rizičnijima, i to prije svega zbog činjenice da će percepcija vjerovnika biti da pisani ugovor i stečena prava nisu jamstvo ispunjenja obveze jer ugovorni odnos može biti naknadno izmijenjen jednostranom zakonskom intervencijom na štetu vjerovnika. Jednako tako, povećava se, smatra predlagatelj, i rizik da financijske institucije smanje svoja ulaganja u Republiku Hrvatsku, odnosno da povuku iz Republike Hrvatske inozemne izvore financiranja ili da racionaliziraju alokaciju kapitala. Ukazuje i na to da će znatno skuplje biti bilo kakvo međunarodno zaduživanje Republike Hrvatske i poslovnih subjekata upravo zbog percepcije nesigurnosti poslovanja u Republici Hrvatskoj. Tvrdi da sve prethodno navedeno može dovesti i do povećanja kamatnih stopa na sve kredite. Smatra da će osporena mjera uzrokovati pad prihoda u proračunu od poreza na dobit u bankarskom sektoru u sljedećih nekoliko godina te samim time biti uteg dinamici fiskalne konsolidacije, a da je, zbog pada potrošnje i izostanka investicija, za očekivati i podbačaj prihoda od poreza na dodanu vrijednost. Smatra da je iz izravnih i neizravnih posljedica konverzije vidljivo da zakonska rješenja ZIDZoPK-a ne mogu potaknuti gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana, te ih u nastavku prijedloga obrazlaže. Navode o neostvarivanju tog legitimnog cilja zaključuje tvrdnjama: »Iz gore navedenog nedvojbeno proizlazi da osporeni Zakoni ne samo da neće potaknuti gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana nego će imati upravo suprotni efekt. Oni su prijetnja tečaju i financijskoj nestabilnosti Hrvatske. Dovesti će do pada međunarodnih pričuva i/ili pada tečaja kune u odnosu na euro, porasti će rizik poslovanja na hrvatskom tržištu, dovesti će do pada prihoda u državni proračun, te će uzrokovati čitav niz izravnih i neizravnih posljedica. Dodatne moguće ... negativne posljedice koje mogu nastati provedbom osporenih Zakona su i mogućnost narušavanja povjerenja štediša i kreditora u banke (...)« U odnosu na zaštitu potrošača CHF kredita te o (ne)ravnopravnom položaj ostalih korisnika kredita, predlagatelj je istaknuo: »... kako je nesporno da zaštita potrošača može predstavljati legitiman cilj za zakonodavnu intervenciju no međutim intervencija koja bez bilo kakvih socijalnih ili drugih kriterija, retroaktivno želi dovesti u 1397967985ravnopravan’ položaj jednu skupinu potrošača unutar različitih skupina potrošača, a koje od početka vlastitom voljom nisu bile ravnopravne ukazuje se nelegitimnom. (...) Na ovaj način korisnicima kredita u CHF se naknadno priznaju sve koristi koje su imali prilikom sklapanja kredita (dizanje većeg iznosa kredita, kraća ročnost) u odnosu na korisnike kredita u EUR, a sve negativnosti koje su posljedice rasta tečaja CHF u odnosu na EUR osporenim Zakonima se anuliraju. Da stvar bude još apsurdnija, ako se ovaj problem sagleda sa stajališta korisnika kredita u HRK, onog manjeg broja korisnika kredita koji su jedini imali povjerenje u domaću valutu, onda proizlazi da su korisnici kredita u kunama u posve neravnopravnom položaju u odnosu na one u EUR i CHF jer su mogli podići najmanji iznos kredita a od početka su imali najviše kamatne stope i najvjerojatnije će u konačnici najviše platiti svoj kredit.« Smatra da se usvojenim modelom konverzije ne izjednačava položaj dužnika u eurima i švicarskim francima jer se dužnici u švicarskim francima dovode u privilegiran položaj u odnosu na vjerovnike u eurima. To zato što su korisnici kredita u eurima zbog viših kamatnih stopa mogli uzeti niže iznose kredita, ili kredite s dužim vremenom otplate. Zatim, korisnicima CHF kredita, za razliku od korisnika kredita u eurima, pruža se mogućnost reprogramiranja njihovog duga bez obzira ispunjavaju li uvjete koji su inače potrebni za reprogramiranje. ZIDZoPK-om se izričito zabranjuje bankama da korisnici CHF kredita snose ikakve troškove reprograma ili da se od njih traže ikakva dodatna sredstva osiguranja, dok korisnicima kredita u eurima nije dana nikakva mogućnost izmjene ugovora, sklapanje aneksa ugovora o kreditu ili reprogramiranja duga bez davanja novih, adekvatnih, kolaterala i dodatnih troškova. Jednako vrijedi i za korisnike kredita u kunama. Iz navedenog izvodi zaključak da se sada u »nepovoljnijoj« situaciji nalaze oni korisnici kredita koji su se u trenutku odabira valute kredita odlučili za euro ili hrvatsku kunu, a koji krediti su u tom trenutku bili »skuplji proizvod«. Zbog navedenog ZIDZoPK ne osigurava ravnopravan položaj dužnika CHF kredita i kredita u eurima, nego, dapače, pozivajući se na zaštitu korisnika CHF kredita, diskriminira sve ostale korisnike kredita. Nadalje, predlagatelj smatra da ZIDZoPK nije razmjeran cilju koji se njime želio postići. Smatra da bez obrazloženog i definiranog navođenja ciljeva koji su predloženi ZIDZoPK-om te ne provođenjem analiza, procjena i pribavljanjem relevantnih mišljenja nije bilo moguće utvrditi da osporena zakonska mjera udovoljava zahtjevima iz članka 16. stavka 2. Ustava. Ističe da iz izvješća HNB-a proizlazi više mogućih mjera kojima bi se popravio položaj dužnika CHF kredita (paket regulatorno-poreznih mjera, oporezivanje aktive banaka u švicarskim francima, nastavak zamrzavanja tečaja na 6,39 i kamatne stope na 3,23%, smanjivanje kamatne stope i konverzija u eure s umanjenjem dijela glavnice) koje su blaže u odnosu na osporenu zakonsku mjeru. U nastavku navodi: »Iz prethodno navedenih pet mjera razvidno je kako upravo posljednja opisana i usvojena mjera ... predstavlja najoštriju od navedenih mjera, budući ista ima visok trenutni trošak za Banke na ime otpisa dijela glavnice, fiskalni učinak je koncentriran kroz razdoblje od naredne 2-3 godine, a utječe i na smanjenje međunarodnih pričuva. Ostale predlagane mjere u pravilu ne bi imale, ili bi imale neznatan učinak na međunarodne pričuve, fiskalni učinak bio bi blaži, a i Banke bi snosile znatno niže troškove, odnosno učinak na poslovni rezultat i kapital Banaka bi bio znatno umjereniji.« Također, ukazuje na to da osporena mjera predstavlja i nerazmjeran teret za adresate jer će bankama stvoriti znatne troškove koji će umanjiti njihovu adekvatnost kapitala te generirati gubitke u iznosu od gotovo trogodišnje očekivane dobiti, dovesti do jednokratnog povećanja operativnih troškova, a posljedično i pada ukupnog kapitala (s 23,5% na 19,7%). Zaključuje stoga, da osporena mjera nije razmjerna cilju koji se njome želio postići te je vjerovnicima (bankama) nametnut prekomjeran teret. Predlagatelj u nastavku obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je osporenom mjerom povrijeđeno načelo diobe vlasti iz članka 4. Ustava. Ističe da je materija potrošačkih kredita s aspekta ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima »izdržala ... test sudbene kontrole, a time i test njene valjanosti« jer je Vrhovni sud, prije nego što je donesen ZIDZoPK, odlukom od 9. travnja 2015. odbio reviziju Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača u dijelu koji se odnosio na iznos glavnice kreditne obveze vezanu uz valutu švicarski franak. U nastavku je istaknuo: »Polazeći od zahtjeva vladavine prava, podnositelj ... smatra da zakonodavac nije bio ovlašten, u okolnostima konkretnog slučaja, jednostrano mijenjati pravne (ugovorne) odnose na način na koji je to učinio u osporenim ZID ZPK (...) Podnositelj prijedloga smatra da ZID ZPK ... sadrže potencijalno vrlo opasan pravni presedan, budući da isti sadržajno i formalno nalikuju izreci presude, s bitnom razlikom što presude u demokratski uređenim pravnim porecima uobičajeno ne donose tijela izvršne i zakonodavne vlasti, nego nadležni sudovi po zakonito provedenom postupku u kojemu je zajamčena kontrola sudskih odluka. Jedini razlog donošenja ZID ZPK ... prema mišljenju podnositelja prijedloga je nezadovoljstvo Vlade RH odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Predmetu Potrošač (...) (...) Činjenica je i da je Vrhovni sud RH donio odluku o predmetu Potrošač te zauzeo shvaćanje da je valutna klauzula uz CHF valjana u ugovorima o kreditu, da je takva odluka neprikosnovena i da takvu odluku sudbene vlasti svi ostali subjekti i tijela u državi trebaju poštovati i da se tu više nema što dodati ili mijenjati. Međutim, činjenica je i da se ove godine održavaju parlamentarni izbori (...)« Predlagatelj ističe i da je zakonodavac u predmetima pojedinačnih tužbi protiv banaka, koji su u različitim fazama postupka, de facto presudio sporove u korist tužitelja, a protiv podnositelja prijedloga. Nadalje, smatra da je ZIDZoPK u nesuglasnosti i s člankom 48. stavkom 1. Ustava. Navodi da su za tumačenje povrede prava vlasništva u konkretnom slučaju osobito od značenja kategorije potraživanja i dugova, ugovornih prava, budućih prihoda i legitimnih očekivanja. U nastavku navodi: »Podnositelj prijedloga ističe da svi ugovori o kreditu koji su predmet osporenih Zakona predstavljaju ugovorne odnose iz kojih za kreditne institucije proizlaze ugovorna prava, tj. obveznopravni zahtjevi. Svi ti ugovori zaključeni su u skladu s pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme njihovog zaključenja te na temelju istih kreditne institucije imaju dospjela i buduća potraživanja koja su određena ili odrediva te naplativa, a samim time i podobna za ovrhu. Podnositelj prijedloga ističe i da je kod znatnog broja tražbina koje su predmet osporenih Zakona donesene pravomoćne sudske odluke iz kojih za kreditne institucije nesumnjivo proizlaze legitimna očekivanja, a čija se opstojnost odredbama osporenih Zakona dovodi u pitanje. Podnositelj prijedloga stoga ističe da je iz svega navedenog jasno vidljivo da tražbine iz ugovornih odnosa, kako dospjele, tako i buduće, zasnovane na valjanoj pravnoj osnovi, koje tražbine su dostatno ustanovljene, čime su i ovršne, a od kojih su pojedine tražbine dodatno i potvrđene pravomoćnim sudskim odlukama čine pravo vlasništva zajamčeno odredbom čl. 48. st. 1. Ustava«. Ističe dalje da nije postojao interes Republike Hrvatske za donošenje ZIDZoPK-a te da je Vlada iznijela »nedorečena i paušalna« obrazloženja za zadiranje u ugovorne odnose vjerovnika i dužnika. Smatra da pozivanje na zaštitu ustavnih načela iz članaka 1. i 49. Ustava »nije primjereno« jer ZIDZoPK nema socijalan već linearan učinak. Jednako tako smatra neprimjereno te »paušalno i činjenično neosnovano« pozivanje na zaštitu zdravlja iz članaka 16. i 50. stavka 2. Ustava jer se vlasništvo nad obveznopravnim zahtjevima vjerovnika u slučaju CHF kredita vjerovnicima nepovratno oduzima. Interes Republike Hrvatske odnosno javni interes za donošenje osporene zakonske mjere, smatra predlagatelj, ne postoji jer se ZIDZoPK-om ne postiže ravnopravnost građana s kreditima u švicarskim francima, već naprotiv, građani koji su sklopili ugovore o kreditu u hrvatskim kunama ili eurima dovode se u neravnopravan položaj u odnosu na manji broj građana koji imaju zaduženja u CHF kreditima. U tom smislu dalje navodi: »... osim procijenjenog troška vjerovnika u iznosu od 8 milijardi kuna, HNB kao izravne posljedice osporenih Zakona koje će pogoditi Republiku Hrvatsku navodi i povećanje proračunskog manjka uslijed izostanka uplata s osnove poreza na dobit, što će zahtijevati kompenzacijske mjere na strani fiskalnih prihoda i/ili rashoda, smanjenje deviznih rezervi u procijenjenom iznosu od 1 milijarde eura. Navode se i posredni učinci na mogućnost materijalizacije financijskih rizika i širih utjecaja na financijski sektor i gospodarstvo u cjelini koji se mogu očitovati u percepciji većeg rizika ulaganja u hrvatsko gospodarstvo i većeg rizika kreditiranja (...) Iz navedenog se može zaključiti da, osim što interes Republike Hrvatske, odnosno javni interes za donošenje osporenih Zakona ne postoji, postoji i jasna mogućnost da izravni i neizravni učinci osporenih Zakona postižu dijametralno suprotan učinak.« Međutim, smatra da ukoliko bi se i uzelo da interes Republike Hrvatske za takvom mjerom i postoji, tada bi »nužno nastala« obveza Republike Hrvatske za osiguranje i isplatu naknade tržišne vrijednosti oduzete odnosno ograničene imovine. U nastavku predlagatelj tvrdi da je osporena mjera u nesuglasnosti s odredbama Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji jer »donošenjem osporenih zakona nisu primijenjeni pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije u skladu s pravnom stečevinom Europske unije, čime je povrijeđena odredba čl. 141.c st. 2. Ustava«. Ističe da ZIDZoPK-a nije donesen u smislu članka 127. UoFEU-a i Odluke Vijeća Europske unije broj 98/415/EZ od 29. lipnja 1998., jer je iz mišljenja ESB-a razvidno da se hrvatska nadležna tijela nisu konzultirala s ESB-om. Također, tvrdi da osporena zakonska mjera ne udovoljava zahtjevima Direktive 88/361/EEZ Vijeća od 24. lipnja 1998. za provedbu članka 67. Ugovora OJ L 178 (Direktiva o kretanju kapitala) i Direktive 2014/17 (zabrana retroaktivnosti), te praksi Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud EU). U odnosu na formalnu neustavnost, predlagatelj tvrdi da pri donošenju ZIDZoPK-a nije poštovana propisana procedura jer suprotno Poslovniku Hrvatskog sabora nije provedena javna rasprava, zatim, jer je ZIDZoPK objavljen 25. rujna 2015., a stupio na snagu 30. rujna 2015. pa vacatio legis osporene mjere nije u skladu s Ustavom, nije zatraženo mišljenje ESB-a te nije uvaženo izvješće HNB-a. Ukazuje i na to da je osporeni zakon »pun nomotehničkih nedostataka«. U odnosu na pitanje retroaktivne primjene ZIDZoPK-a predlagatelj navodi: »Iz odredbi ZID ZPK ... proizlazi da će se iste primjenjivati povratno budući reguliraju obveze vjerovnika i potrošača ... u vezi ugovornih odnosa iz ugovora o kreditu sklopljenih prije donošenja ZID ZPK ... Međutim podnositelj prijedloga ističe kako se ne radi samo o retroaktivnoj primjeni odredaba ZID ZPK ... već i o retroaktivnoj primjeni 1397967985osnovnih’ zakona i to:
a)Zakona o potrošačkom kreditiranju od dana 19. lipnja 2009. godine – dalje u tekstu: ZPK/09 i (...) Odredba čl. 29. st. 1. ZPK/09 ... izričito određuje da se ZPK/09 ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije njegova stupanja na snagu (01.01.2010.) (...) (...) Cit. zakonska odredba iz čl. 29. ZPK/09 nikada nije ukinuta nekim kasnijim izmjenama i dopunama (...) (...) S obzirom da se dakle sam ZPK/09 sukladno izričitoj zakonskoj odredbi ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije 01.01.2010. odredbe ZID ZPK iz kojih proizlazi da se primjenjuju na već postojeće ugovorne odnose u vezi kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF su u suprotnosti s odredbama ZPK

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.