Strategija prostornog razvoja Republike Hrvatske

(196)i ruralne cjeline

(169)koje većinom čine naselja ili dijelovi naselja, osobito u obalnom pojasu. Ta područja, kao i ona izvan naselja, bogata su kopnenim i podvodnim arheološkim nalazištima i zonama, kojih danas ima 1140, a mnogi su od njih istraženi i prezentirani. Iznimna vrijednost kulturne baštine na teritoriju Hrvatske potvrđena je upisom sedam kulturnih dobara na Popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a: • Povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova palača (1979.) • Stari grad Dubrovnik (1979.) • Kompleks Eufrazijeve bazilike u povijesnom središtu Poreča (1997.) • Povijesni grad Trogir (1997.) • Katedrala sv. Jakova u Šibeniku (2000.) • Starogradsko polje na Hvaru (2008.) • Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici (2016.), dok se još 17 kulturnih dobara nalazi na UNESCO-ovoj Pristupnoj listi. • U Registar kulturnih dobara RH zbog iznimnih estetskih i kulturno-povijesnih vrijednosti upisano je 12 kulturnih krajolika, a u tijeku je upis Kulturnog krajolika Žumberak – Samoborsko gorje – Plešivičko prigorje: • Poljoprivredni krajolik – zapadna padina ulice Donji Brezniščak, Zagreb • Kulturni krajolik otoka Dakse, Dubrovnik • Arhitektonsko-pejzažni kompleks fortifikacijskog sustava Paravia – Barbariga, Vodnjan • Kulturni krajolik Starogradsko polje, Stari Grad, otok Hvar • Kulturno-povijesni krajolik Jankovac, Slatinski Drenovac • Kultivirani krajolik na području dvorca Bela I. i Bela II., Bela • Kultivirani krajolik Bucavac, Primošten • Kulturni krajolik otočja Palagruža, Komiža • Kulturni krajolik otočja Brijuni, Fažana • Kulturni krajolik poluotoka Marjana, Split • Kulturni krajolik otočića Stipanska kod Maslinice na otoku Šolti, Maslinica • Asocijativni krajolik Golog otoka, Rab. Uz bogatu kulturnu baštinu, osobito graditeljsku, koja je temeljno polazište za planiranje, upravljanje i oblikovanje održivog razvoja prostora, važno je istaknuti i nematerijalnu kulturnu baštinu kao važan element u gospodarskom i društvenom razvoju područja. Danas su na području Hrvatske prepoznata i valorizirana 154 nematerijalna kulturna dobra u čije je očuvanje uključen veliki broj pojedinaca i udruga, ustanova, kao i jedinica lokalne i regionalne samouprave, što također predstavlja razvojni potencijal. 1.2.3. Kultura građenja, uređivanja i oblikovanja prostora Hoćemo li se utapati u globalnom polju konzumerizma ili čuvati osobnost, koja pridonosi održanju i kontinuiranju karaktera prostora u kojem živimo? To je zapravo pitanje samopoštovanja i očuvanja vlastitog dostojanstva. – Davor Salopek Izgrađeni prostor povijesno je najprisutniji izraz identiteta i kulture naroda. Zahvati utemeljeni na nacionalnom graditeljskom nasljeđu imaju potencijal pokretanja razvoja i napretka s pozitivnim utjecajem na pozicioniranje Hrvatske u europskom kontekstu. Prisutnost čovjeka na tlu Hrvatske seže u pretpovijesno razdoblje, što dokazuju paleolitički nalazi u prirodnim zaklonima, pećinama i polupećinama na gotovo cijelom njezinu području: Hušnjakovo kod Krapine, Vindija kod Donje Voće, Šandalja u Istri, Veternica kod Zagreba i dr. Prvi tragovi gradnje u obliku zemunica, drvenih nastamba, naselja u kontinentalnom području, gdje ne postoje prirodni zakloni, npr. Vučedol, datiraju iz neolitika. U obalnom se području istodobno podižu suhozidne kamene nastambe pokraj Medulina, Nina, Bribira, Kosinja, na Braču i drugdje. Organizirani se život na tlu Hrvatske može pratiti zahvaljujući arheološkim i arhitektonskim nalazima urbanog karaktera naselja i gradova od srednjeg vijeka do suvremene povijesti, o čemu svjedoče Cavtat, Dubrovnik, Vis, Stari Grad na Hvaru, Trogir, Zadar, Pula, Poreč, Zagreb, Varaždin, Osijek, Vinkovci, Sisak. Tragovi antičkih grčkih naseobina pronađeni su u najdonjim slojevima Pharosa, Traguriuma, Salone, Epidauruma, Korkyre, Isse, a rimski u Naroni, Iaderi, Aenoni, Poli, Parentiumu i drugima. Posebno se kao cjeline ističu gradske jezgre Splita (Dioklecijanova palača), Trogira i Dubrovnika. Doprinos Hrvata europskoj graditeljskoj kulturi započinje u predromanici prilagođavanjem antičkih i starokršćanskih građevina za liturgijske potrebe i nastavlja se gradnjom crkava centralnog oblika, u kojima se isprepliću utjecaji bizantskih i sjevernotalijanskih graditeljskih iskustava u krajevima uz more (Sv. Donat u Zadru, katedrale u Trogiru, Zadru, na Rabu i druge) te srednje i sjeverne Europe (crkve u Čazmi, Topuskom, Gori, zagrebačka katedrala i druge). Brojni su primjeri predromaničkog i ranoromaničkog crkvenog graditeljstva od 7. do 12. stoljeća na području Hrvatske, posebno na obali, otocima i u neposrednom zaleđu. Oblikom su to centralne crkve s kružnom, često višelisnom, osnovom ili tlocrtom u obliku istokračnog križa čiji je središnji prostor pokriven kupolom (crkva Sv. Nikole pokraj Nina – trolist, Sv. Trojstva u Splitu i Sv. Marije u Trogiru – šesterolisti, Sv. Križa u Ninu – križni tlocrt) ili longitudinalne crkve s više ili manje raščlanjenim volumenom (npr. crkva sv. Jurja u Radunu kraj Kaštel Starog). Ovu graditeljsku baštinu obilježavaju i starohrvatski pleterni ornamenti. Od 15. do kraja 17. stoljeća grade se i utvrđene plemićke rezidencije, gradovi utvrde, npr. Karlovac, obrambeni sustavi i utvrde kao što su zagrebački Kaptol, Dubrovačke zidine, osječka Tvrđa, zidine oko Zadra, Stona, utvrde kod Siska, Slavonskog Broda, Senja, Modruša i utvrđeni gradovi Istre. U Dubrovačkoj se Republici u 16. stoljeću razvila renesansna kultura ladanjskog života – u okolici Dubrovnika i na obližnjim otocima sagrađeni su brojni ljetnikovci. Početkom 17. stoljeća pečat gradnji daje barok: palače i crkve u Zagrebu, Varaždinu, Samoboru, Čakovcu, Belcu. Potkraj stoljeća obnavljaju se i planiraju novi gradovi, mijenja se prirodni krajolik uspostavom velikih zemljoposjeda, grade se dvorci i planski organizirana seoska naselja. U 19. stoljeću hrvatski gradovi dobivaju nove urbane sadržaje – javne parkove, kupališta, zgrade kazališta i muzeja, upravne zgrade i javne knjižnice, što unosi nove vrijednosti u organizaciju gradskog prostora. Dvadeseto stoljeće i arhitektura moderne potvrđuju pak pripadnost Hrvatske graditeljskoj kulturi Europe. Karakteristični građevni materijali – u Jadranskoj Hrvatskoj neobrađeni i obrađeni (klesani) kamen, u Kontinentalnoj opeka i obojena žbuka – odredili su i različite postupke građenja i oblikovanja. Obalna jadranska naselja odlikuje specifičan arhitektonski izraz kamenih struktura jasnih stilskih povijesnih izraza, uz prisutnost suhozida u svim varijantama krajobraznih vrijednosti. Slavonsku ravnicu obilježava šor, proizašao iz elementarne funkcije odnosa stambene kuće i pratećih zgrada, a Istra i Hrvatsko zagorje, premda su sličnog brežuljkastog krajobraza, daju potpuno različitu arhitektonsko-urbanu interpretaciju. Baštinu skromnijih ambijenata nesumnjivo čini i pučka i marginalna gradnja svih hrvatskih regija: Posavina, kontinentalna, gorska, primorska Hrvatska, kao i ljudskom voljom oblikovani krajobraz poput suhozida i gromača. Podmorje hrvatskog Jadrana i podvodna područja na kopnu tek su dijelom istraženi. Prepoznata su i zaštićena antička nalazišta, koja dokazuju gospodarske, ratne i druge putove ljudi i roba na tom prostoru, amfore i drugi nalazi keramike, brodovlje iz različitih povijesnih razdoblja te mostovi. Hrvatsku i svjetsku javnost povremeno iznenadi i pokoji slučajni a kapitalni nalaz kao što je Apoksiomen nađen u podmorju otoka Lošinja. Sve je to dokaz kulture građenja i graditeljskog duha kao trajnog obilježja nacionalnog identiteta. Kao materijalizirani povijesni čimbenik, kontinuitet svog postojanja mora ostvariti i u suvremenosti. Dokument Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2012. – 2020., ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, usvojila je Vlada RH[23](29. studenoga 2012., na 64. sjednici.) 2012. godine. Pritom je iskazan javni interes za kvalitetu sveukupnog izgrađenog i prirodnog okoliša, koji je usmjeren prema ostvarivanju triju osnovnih ciljeva: kulturi građenja kao preduvjetu kvalitete izgrađenog prostora, kvaliteti izgrađenog prostora kao osnove za dobar život svakog pojedinca te kvalitetnoj arhitekturi kao poticaju nacionalnog razvoja i napretka. Ostvarivanje ciljeva ApolitikA sagledava kroz deset međusobno povezanih tematskih područja: • društvena svijest • javni zahvati u prostoru • graditeljska baština (nasljeđe) • razvoj, planiranje i uređenje prostora • građenje i oblikovanje prostora • stanovanje • arhitektonsko-urbanistički natječaji za najkvalitetnije rješenje • obrazovanje • prostor i arhitektura kao pokretači gospodarskog razvoja • zakonodavni okvir. 1.2.4. Krajobraz Cijela je Hrvatska kulturni krajolik – pristup korištenju pojedinim dijelovima prostora može se stupnjevati prema dogovorenim kriterijima, ali ne postoji niti jedan njegov dio koji je moguće mijenjati bez prethodnog vrednovanja; Hrvatska je perivoj Europe – na tlu Hrvatske opstala su svjedočanstva svih slojeva europske civilizacije i kulture od prapovijesti do današnjega doba; Hrvatska je zemljopisno uzornik europskih krajolika – visoka gorja i panonske ravnice, jadranske obale i riječni slivovi, krš i močvare, šume i poljodjelska zemljišta, a posebno europsko blago jest više od tisuću njezinih otoka.[24](Pretpostavke su preuzete iz teksta Kulturni krajolici – programska vizija kulturnih krajolika Hrvatske, koji je rađen u sklopu projekta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zaštita dobara od nacionalnog interesa, koji je počeo u jesen 2013. Tekst o kulturnim krajolicima potpisuje grupa autora: prof. dr. sc. Mladen Obad Šćitaroci (koordinator), dr. sc. Željka Čorak, izv. prof. dr. sc. Bojana Bojanić Obad Šćitaroci, dr. sc. Biserka Dumbović-Bilušić, prof. dr. sc. Vladimir Goss i akademik Vladimir Marković.) Krajobraz/krajolik[25](Postoje prijepori u vezi s uporabom izraza krajobraz i krajolik. U Strategiji se u kontinuitetu dosadašnje prostorno-planske i zakonske terminologije rabi izraz krajobraz.) definiran je kao određeno područje, viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih čimbenika, a bitna je sastavnica čovjekova okruženja, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine te temelj identiteta područja. Raznolikost krajobraza jedna je od najvećih prostornih vrijednosti i važna sastavnica identiteta države. Krajobraz je osnovni životni, identitetski i gospodarski resurs države – njegove su vrijednosti (prirodne, kulturne, ambijentalne, društvene, vizualne i druge) ograničene i potrošive. Na tlu Hrvatske opstala su svjedočanstva svih slojeva europske civilizacije i kulture od prapovijesti do današnjeg doba. U antologiju građevinski artikuliranog krajobraza ubrajaju se istarski gradići na vrhovima brežuljaka, zatim planirani srednjovjekovni i renesansni gradovi kao što su Pag, Ston, Korčula, Dubrovnik i Karlovac, ušorena panonska naselja nastala u razdoblju baroka, barokne bastionske utvrde kao poveznica gradske strukture i krajobraza, npr. Tvrđa u Osijeku i Slavonskom Brodu, vojno graditeljstvo 18. i 19. stoljeća i dr. Krajobraznu vrijednost čine i primjeri vezanosti tla i gradnje: tradicijska drvena arhitektura Turopolja, Posavine i Hrvatskog zagorja, kamena gradnja jadranskog obalnog pojasa i otoka te suhozidna gradnja. Krajobrazna su vrijednost i perivoji: dubrovački renesansni perivoji, barokno-romantičarski Maksimir, perivoji baroknih i historicističkih dvoraca Hrvatskoga zagorja i Slavonije, javni gradski perivoji i šetališta hrvatskih gradova i naselja te arboretumi. Potpisivanjem Konvencije o Europskim krajobrazima,[26](Zakon o potvrđivanju konvencije o europskim krajobrazima (»Narodne novine«-MU 12/02 i 11/04), European Landscape Convention, 2000., Firenca) Hrvatska je prihvatila obvezu da krajobraze zakonom priznaje kao sastavnicu čovjekova okruženja, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine te kao temelj identiteta područja. Također je preuzela obvezu prepoznavanja karaktera krajobraza na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te uspostavljanje instrumenata za njegovu zaštitu, upravljanje i planiranje. Konvencija priznaje važnost svih krajobraza, a ne samo iznimnih, s obzirom na njihov odlučujući utjecaj na kvalitetu života. Krajobraz u kontekstu Europske konvencije i suvremenih svjetskih shvaćanja važnosti krajobraza obuhvaća prirodna, ruralna, gradska i prigradska područja, uključujući kopno, područja kopnenih voda i morska područja. Cijeli je prostor Hrvatske krajobraz – jednako na kopnenoj površini (landscape) kao i na morskoj (seascape) – te ga se mora doživljavati kao dobro od najvećeg nacionalnog interesa. Krajobrazi u RH štite se posebnim zakonima, između ostalog Zakonom o zaštiti okoliša, Zakonom o zaštiti prirode, Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te Zakonom o prostornom uređenju. U Zakonu o zaštiti okoliša krajobraz je prepoznat kao bitna sastavnica čovjekovog okruženja te se njime osigurava očuvanje krajobrazne raznolikosti. Zakonom o zaštiti prirode osigurava se očuvanje značajki i karakterističnih obilježja krajobraza, uključujući one koja su temeljem svoje linearne i kontinuirane strukture ili funkcije bitne za migraciju, širenje ili genetsku raznolikost divljih vrsta. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara krajobraz se štiti kao nepokretno kulturno dobro – povijesno karakteristične strukture koje svjedoče o čovjekovoj nazočnosti u prostoru – od gradova, sela i građevina s okolišem do perivoja i parkova. Dio krajobraza štiti se prostorno-planskom dokumentacijom – županijskim prostornim planovima i prostornim planovima uređenja gradova i općina. Pojam prirodnog krajobraza obuhvaća područja netaknute prirodnosti čiji je razvoj određen i uređen isključivo zakonima prirode, bez utjecaja čovjeka. Antropogeni/kulturni krajobrazi mogu se opisati kao dijelovi na Zemlji izloženi temeljnim utjecajima prirode i čovjeka, koji znatno mijenjaju njegov prvotni izgled. Ovaj krajobraz nastaje čovjekovim djelovanjem i oblikovanjem iz određenih funkcionalnih razloga. Ruralni krajobraz, osim djelatnosti vezanih uz obradu i korištenje zemlje te u najvećoj mjeri zastupljenosti poljodjelskih površina, određuje prisutnost naselja, koja mogu biti: nekadašnji mali gradovi i trgovišta, sela, zaseoci, samotna gospodarstva, stancije, salaši, povremena pastirska boravišta, nastambe za stoku i ostale građevine okružene agrikulturnim površinama. Oblici naseljavanja i posjedi, parcelacija, ograđivanje, smještaj i položaj izdvojenih zgrada te prirodne značajke važni su elementi koji oblikuju uzorke ruralnog krajobraza. Kultivirani krajobrazi uglavnom se odnose na agrarne/poljodjelske površine. Uzorci agrarnog krajobraza stvarali su se stoljećima i određeni su vlasničkim odnosima te su prilagođeni geomorfološkim obilježjima terena. Osim navedenih, prema funkcionalnim i morfološkim kriterijima te načinu korištenja prostora, razlikuju se: urbani, ruralni, industrijski, sakralni, fortifikacijski i ostali institucionalni krajobrazi. Urbani krajobraz uključuje područja naselja i ostalih izgrađenih sadržaja. Urbani krajobraz koji se odnosi na područja gradskih naselja može se opisati i kao vizualna percepcija posebnih prostornih vrijednosti: estetskih, kao što su pogledi, vizure i pristupne panorame; izgrađenih i otvorenih struktura. Unutar pojma urbanog krajobraza izdvaja se povijesni urbani krajobraz, nastao prepoznavanjem vrsnoća u povijesnom urbanom području koje je podložno promjenama i razvoju tijekom povijesti. 1.3. PROSTORNI RAZVOJ Razvitak sve pokretljivijeg, dinamičnijeg i neodređenijeg društva u sve definiranijem prostoru kojim definitivno raspolažemo, dramatičan je sukob koji nam jedini može odrediti mjesto, ulogu, potrebu, smisao, metodu i ciljeve planiranja prostora. – Ante Marinović-Uzelac, 2011. 1.3.1. Tradicija prostornog i urbanističkog planiranja Hrvatska ima snažnu tradiciju u planiranju uređenja prostora i okoliša, čiji su formalni začeci u 19. stoljeću kada je izrađen niz regulacijskih planova hrvatskih gradova i naselja. Međutim, planiranje gradova u hrvatskom je prostoru prisutno znatno dulje, što pokazuju brojni primjeri srednjovjekovnih gradova s tragovima grčke i rimske ortogonalne planimetrije, koji su prepoznatljivi u većoj ili manjoj mjeri (Poreč, Rab, Zadar, Split), gradova pravilne osnove kao dijela planiranog graditeljskog pothvata (zagrebački Gradec, Veliki i Mali Ston, Korčula) kao i planiranih utvrđenih gradova renesanse i baroka. Tako je Hrvatska svojim geopolitičkim i kulturološkim određenjem kao srednjoeuropska, mediteranska i podunavsko-panonska država baštinila ostavštine prapovijesti, antičke Grčke i Rima, Bizanta, Karolinškog i Otomanskog Carstva te Venecije, koja je obilježila obalno područje, i Austro-Ugarske Monarhije, koja je obilježila Kontinentalnu Hrvatsku. Vrijedni su primjeri planova naših povijesnih gradova Dubrovnik – Stari grad, Split s Dioklecijanovom palačom, Zadar, Šibenik, Osijek – rimska Mursa, osječka Tvrđa, Ilok, Slavonski Brod s tvrđavom, renesansna zvijezda Karlovca, Bjelovar, Zagreb – Kaptol te kasnije regulatorne osnove Gornjeg i Donjeg grada i dr. Poznati dokumenti iz 13. st. poput Dubrovačkog statuta iz 1272. godine i Vinodolskog zakonika iz 1288. godine sadržavaju, među ostalim, smjernice i upute za uređenje prostora kojima se propisuje međuodnos pojedinih građevina. Dinamični procesi urbanizacije nakon Drugog svjetskog rata nametnuli su potrebu osnivanja Urbanističkog instituta SR Hrvatske 1947. u Zagrebu, urbanističkih zavoda u Splitu, Zagrebu, Rijeci i Osijeku, uvođenje Katedre za urbanističko i prostorno planiranje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i osnivanja brojnih zavoda i instituta relevantnih za izučavanje, praćenje i usmjeravanje događanja i procesa u prostoru. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća razvija se prostorno planiranje širih područja, regija, a poslije i zajednica općina. Prvi regionalni prostorni plan izrađen je 1958. godine za tadašnji kotar Krapinu. Metodološki je taj plan pratio suvremene svjetske trendove prostornog planiranja, koridore i komponente prostornog razvoja, zone utjecaja, scenarije očekivanog prostornog razvoja, policentričnost sustava naselja – žarišta razvoja. U razdoblju između 1967. i 1972. godine Hrvatska je, u suradnji s Ujedinjenim narodima (UN), izradila program i plan prostornog uređenja jadranskog područja, odnosno provela planiranje prostora i okoliša jadranskog područja: sjeverni, srednji i južni Jadran – Regionalni prostorni plan južnog Jadrana, 1968., i Koordinacioni regionalni prostorni plan Gornjeg Jadrana, 1972., te njegova neposrednog zaleđa. Osim navedene metodologije regionalnih planova, u tim se planovima pojavila tema planiranja mora kao prostora posebne vrijednosti. Do 1974. godine izrađeni su prostorni planovi većih regionalnih cjelina (prostorni planovi bivših općina i bivših zajednica općina) te prvi Planerski atlas SR Hrvatske (tzv. Crvena knjiga, Zagreb, 1974.), koji je bio podloga za izradu Prostornog plana SR Hrvatske, koji je pak donesen 1974. godine[27](»Narodne novine« 21/74) (za razdoblje razvoja do 2000.). Potkraj 70-ih godina promijenjena je metodologija izrade razvojnih prostornih planova – prvi su se put u tim planovima određivala građevinska područja naselja (prostorni planovi općina Županja, Vinkovci), što je kao rješenje poslije ušlo i u zakonsku regulativu. Tijekom 80-ih pristupilo se izradi novog prostornog plana SR Hrvatske, koji je donesen 1989. godine – Prostorni plan SR Hrvatske,[28](»Narodne novine« 12/89) a njegovoj izradi prethodila su brojna istraživanja, među kojima treba istaknuti studiju Prostor i čovjekova okolina u dugoročnom razvoju SR Hrvatske, u sklopu opsežnog znanstveno-istraživačkog projekta Znanstvene osnove dugoročnog razvoja SR Hrvatske do 2000. godine (1984. godine). Ova je studija promicala koncept interaktivnog pristupa planiranju, a kao konačni cilj povećanje kvalitete života. Korištenje prostornim potencijalima te njihova zaštita planirali su se uzimajući u obzir, osim prostornih, i društvene, kulturne i gospodarske čimbenike. Stjecanjem samostalnosti i suverenosti, RH svoj je prostorni razvoj usmjerila izradom i donošenjem ključnih dokumenata prostornog uređenja državne razine, a to su SPURH iz 1997. godine i PPURH iz 1999. godine. Oba su dokumenta izmijenjena i dopunjena 2013. godine, a izmjenama su obuhvaćena nova polazišta i odrednice razvoja infrastrukturnih sustava. Zakonom o prostornom uređenju i gradnji iz 2007. Strategija je određena kao dokument prostornog razvoja, a ne više samo kao dokument prostornog uređenja. 1.3.2. Sustav prostornog uređenja Prostorno planiranje u RH provodi se u skladu sa zakonima i propisima te strateškim dokumentima državne, područne (regionalne) i lokalne razine uz primjenu načela vertikalne i horizontalne koordinacije i usklađivanja. Današnji sustav prostornog uređenja, kojim se osiguravaju uvjeti za korištenje, zaštitu i upravljanje prostorom RH kao osobito vrijednim nacionalnim dobrom, rezultat je dugogodišnje prakse i tradicije prostornog planiranja. Sustav se temelji na Ustavom i posebnim zakonima[29](Ustav Republike Hrvatske (»Narodne novine« 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (»Narodne novine« 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13 i 137/15), Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (»Narodne novine« 86/06, 125/06, 16/07, 95/08, 46/10, 145/10, 37/13, 44/13, 45/13 i 110/15)) određenom teritorijalnom ustrojstvu države te ovlastima i nadležnostima javnopravnih tijela,[30](Pojam javnopravno tijelo, prema članku 1. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« 47/09), obuhvaća: tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe koje imaju javne ovlasti.) a pobliže je određen temeljnim zakonom iz područja prostornog uređenja,[31](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13)) pri čemu su osnovna načela usklađena s regulativom EU. Odnos sustava prostornog uređenja prema drugim područjima uređen je posebnim zakonima. Hrvatski sabor, Vlada RH te predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave osiguravaju učinkovitost prostornog uređenja donošenjem prostornih planova i drugih dokumenata određenih Zakonom o prostornom uređenju kojima se uređuje organizacija, korištenje i namjena prostora te uvjeti za njegovo uređenje i zaštitu u skladu s ciljevima i načelima prostornog uređenja.[32](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13)) Ti se dokumenti donose na državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj razini, a njihovu stručnu utemeljenost, sukladno zakonu, osiguravaju: tijela državne uprave, stručna upravna tijela, zavodi i druge pravne osobe registrirane za obavljanje stručnih poslova prostornog uređenja te ovlašteni arhitekti koji samostalno obavljaju stručne poslove prostornog planiranja. Za sustavno obavljanje stručnih poslova te unapređivanje razvoja i sustava prostornog uređenja uspostavljena je mreža ustanova na državnoj i regionalnoj razini koju čine: • Hrvatski zavod za prostorni razvoj • 20 županijskih zavoda za prostorno uređenje • Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba. Strategija prostornog razvoja Republike Hrvatske Značenje, sadržaj i nadležnost za donošenje Strategije propisani su zakonom.[33](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13), članak 50. do 52.) Strategija je temeljni državni dokument za usmjeravanje razvoja u prostoru u skladu s ukupnim potrebama i mogućnostima koje proizlaze iz temeljnih državnih dokumenata. Za njezinu izradu odgovorno je ministarstvo nadležno za poslove prostornog uređenja, a donosi je Hrvatski sabor. Suvremeni razvoj RH i priroda prostornih odnosa prate procese globalizacije ponajprije gospodarskih, društvenih i ekoloških pitanja, što iziskuje potrebu za međusobnom suradnjom svih razvojnih čimbenika društvene, gospodarske, tehničke, tehnološke i ekološke sfere, zbog čega je praćenje stanja u prostoru, planiranje i briga o njegovu racionalnom korištenju neodvojiv dio ukupne strategije razvoja države. Strategijom u tom smislu treba postići visok stupanj suglasja o bitnim ciljevima uređenja prostora, o načinu i instrumentima za njihovo ostvarivanje na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini uz praćenje, odnosno uspostavom suodnosa s europskim dokumentima strategijske i nadnacionalne razine – posebno u određivanju smjernica prostornog uređenja za urbani i ruralni sustav, obalno područje i prostorne koridore. Strategijom se određuju dugoročne zadaće prostornog razvoja RH, strateška usmjerenja razvoja djelatnosti u prostoru i polazišta za koordinaciju njihovih razvojnih mjera u prostoru pa ona u osnovi sadržava: • polazišta, osnovu i organizaciju prostornog razvoja sa smjernicama i prioritetima za postizanje ciljeva prostornog razvoja • razvoj prostornih sustava sa smjernicama za prostorni razvoj na regionalnoj i lokalnoj razini • mjere zaštite okoliša u skladu sa Strategijom održivog razvitka RH. Prostorni planovi i strateški razvojni dokumenti drugih gospodarskih i upravnih područja i djelatnosti ne mogu biti u suprotnosti sa Strategijom. Prostorni planovi Sustav prostornog uređenja ostvaruje se izradom i donošenjem prostornih planova te njihovom primjenom na temelju izdanih akata za provedbu i/ili posebnih propisa. Prostorni planovi imaju snagu i pravnu prirodu podzakonskih propisa, a njihova izrada, postupak donošenja i provedba dodatno se provjeravaju izdavanjem odgovarajućih mišljenja i suglasnosti, upravnim postupcima izdavanja odobrenja za gradnju te upravnim nadzorom sukladno posebnim zakonima. Sudjelovanje javnosti i svih zainteresiranih sudionika u postupku izrade i donošenja prostornih planova omogućeno je provođenjem javnih rasprava. Prostorni planovi donose se na državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj razini. Valja istaknuti da je cijelo područje RH pokriveno važećim prostornim planovima: županijskim prostornim planovima i prostornim planovima uređenja općina i gradova. Zakonom o prostornom uređenju iz 2013. godine (ZPU) u sustav prostornog planiranja uvedeni su Državni plan prostornog razvoja kao aktivnost planirana Strategijom te urbanistički planovi uređenja od državnog i županijskog značaja. Praćenje stanja u prostoru Stanje u prostoru i području prostornog uređenja prati se i analizira izradom i donošenjem izvješća o stanju u prostoru na državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj razini za četverogodišnje razdoblje. Na temelju analize provedbe prostornih planova i drugih dokumenata koji utječu na prostor te analize i ocjene stanja i trendova prostornog razvoja, izvješća daju prijedloge i osnovne preporuke mjera za unapređenje budućeg prostornog razvoja. Informacijski sustav prostornog uređenja Izrada, donošenje, provedba i nadzor prostornih planova, trajno praćenje stanja u prostoru i području prostornog uređenja te izrada izvješća o stanju u prostoru operativno će se temeljiti na Informacijskom sustavu prostornog uređenja (ISPU). ISPU se uspostavlja kako bi se uporabom suvremenih tehnologija ostvarili sljedeći ciljevi: • kontinuirano praćenje trendova u prostornom razvoju te redovito izvješćivanje i praćenje stanja u prostoru, a time i učinkovito praćenje provođenja Strategije i ostalih prostorno-planskih dokumenata • objedinjavanje prostorno-planskih i ostalih podataka koji su od značaja za prostorno uređenje (npr. izdana odobrenja za gradnju, nadzor građevinske inspekcije i sl.) te prostornih podataka javnopravnih tijela koja se koriste pri izradi prostornih planova • razmjena prostorno-planskih i drugih prostornih podataka koji su od značaja za prostorno planiranje između subjekata prostornog uređenja • istodobni prikaz prostorno-planskih i drugih raspoloživih prostornih podataka javno i bez ograničenja • dostupnost prostornih planova • transparentnost postupka izrade i donošenja prostornih planova • učinkovitije sudjelovanje javnosti u postupku izrade i donošenja te praćenju provedbe prostornih planova • jednostavnije pribavljanje nedvojbenih informacija o mogućim zahvatima u prostoru svima koji su za to zainteresirani. 1.4. MEĐUNARODNI KONTEKST RH je od 1. srpnja 2013. godine punopravna članica EU-a, čime je ostvarena mogućnost, ali i obveza, za korelacijsku primjenu propisa te usklađivanja sa stečevinama EU-a. Međunarodna suradnja usmjerena je na EU i Vijeće Europe te na provedbu drugih međunarodnih sporazuma i konvencija kojima se definiraju obveze vezane uz zaštitu prirode i očuvanje bioraznolikosti, zaštitu prirodnih resursa i okoliša, sprečavanje nastanka štete, klimatske promjene, smanjenje rizika od katastrofa te postupanje s otpadom u slučaju industrijskih incidenata. Razvojne politike EU-a U posljednjih petnaestak godina usvojen je veći broj razvojnih dokumenata na razini EU-a koji su usmjereni na osmišljavanje i realizaciju modela planiranja održivog razvoja, temeljenog na uravnoteženom socijalnom, kulturnom, gospodarskom i prostorno-ekološkom razvoju te međugeneracijskoj solidarnosti.[34](Jedan je od prvih takvih dokumenata Lisabonski ugovor kojim se mijenja i dopunjuje Ugovor o EU i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, potpisan 2007, koji je stupio na snagu 2009.) Razvoj je globalno usmjeren na povećanje konkurentnosti EU-a i cjelokupnog područja Europe na međunarodnoj sceni, odnosno pozicioniranju Europe s obzirom na njezinu posebnost u skladu sa strateškim ciljem ostvarenja socijalne, gospodarske i teritorijalne kohezije. Gospodarska kohezija pritom podrazumijeva postizanje visokog stupnja razvoja što većeg područja određene prostorne cjeline radi jačanja njezine ukupne konkurentnosti u regionalnom i širem međunarodnom kontekstu, ali i postizanje određenog stupnja gospodarske integracije u cjelokupni sustav. Socijalna kohezija obuhvaća društveno pravedan i uravnotežen razvoj na dobrobit što većeg broja socijalnih, teritorijalnih i drugih skupina, uz određeni stupanj solidarnosti i što manju društvenu isključenost. Teritorijalna kohezija, koja se u širem smislu koristi kao sinonim za europsko prostorno planiranje, označava teritorijalno uravnotežen razvoj određene prostorne cjeline, neodvojiv od procesa gospodarske i socijalne kohezije te usmjeren na postizanje određenog stupnja teritorijalne integracije. Pritom cjelokupan koncept prostornog razvoja i planiranja počiva na poštovanju geografskih, povijesnih i kulturoloških posebnosti, odnosno tradicije i identiteta, izbjegavajući zamku isključivo tržišno orijentiranog planiranja temeljenog na rastućoj konkurenciji privlačenja investicija. Konceptom teritorijalne kohezije naglašena je primjena prostornog pristupa u svim fazama odlučivanja u sektorskim politikama uz naglašenu potrebu za suradnjom na svim razinama upravljanja. U dokumentu Europa 2020,[35](Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, Europska komisija 2010.) koji je nastao 2010. godine nakon suočavanja s gospodarskom krizom 2008. godine, koja je upozorila na strukturne slabosti europskog gospodarstva i tromost u prilagodbi novim globalnim uvjetima na tržištu rada, određen je strateški okvir za pametan, održiv i uključiv razvoj. Postavljeno je pet glavnih ciljeva za mjerenje uspjeha: zaposlenost, istraživanje i razvoj, klimatske promjene i energija, obrazovanje i borba protiv siromaštva. Prostorne politike EU-a Strateška razvojna opredjeljenja EU-a prenose se u područje prostornog razvoja i prostornog planiranja određivanjem ciljeva prema kojima se gospodarski razvoj prihvatljiv za okoliš temelji na čvrstoj i uravnoteženoj prostornoj strukturi. Za razliku od regionalne i okolišne politike, prostorno planiranje na razini EU-a nije u izvornoj nadležnosti EU-a,[36](Svi ugovori i sporazumi, zajedno s drugim zakonodavstvom EU-a (propisima, preporukama, odlukama, direktivama i dr.) čine acquis communautaire, a EU može određivati samo politike u sklopu acquis, odnosno za koje ima nadležnost.) odnosno još je u ovlasti država članica. Iako na razini EU-a ne postoji jedinstvena politika i zakonodavstvo za prostorno planiranje, usuglašeni su zajednički prostorno-planski razvojni ciljevi sagledavanjem prostora u cjelini i pojedinačno na razini regija sa sličnim razvojnim problemima i mogućnostima, pri čemu prostorna komponenta razvoja nadilazi teritorijalne i političke granice. Osnovne postavke i načela koncepta prostornog planiranja i razvoja EU-a razrađeni su u nizu dokumenata i propisa različite pravne snage (u formi uredbi, direktiva, odluka, preporuka ili mišljenja) i ugrađuju se u nacionalne prostorne politike, pri čemu obveza i model primjene proizlaze iz odgovarajućih stupnjeva ovlasti.[37](Stupnjevi ovlasti koje su dodijeljene EU-u: isključive (nad kojima je EU stekao isključivo pravo odlučivanja te države više o tim pitanjima ne mogu odlučivati), podijeljene (u kojima i EU i države članice zadržavaju ovlast pravne regulacije do donošenja pravne norme EU-

1. a)i komplementarne (ne ovlašćuju EU na zakonodavno djelovanje, već samo na potporu akcijama država članica, posebno u području istraživanja i razvoja).) Prostorno planiranje pozicionirano je kao jedan od ključnih instrumenata za uspostavljanje dugoročnog i održivog okvira za gospodarski, socijalni i teritorijalni razvoj – kako unutar država članica tako i između njih. Promišljanje prostornog razvoja u ovom je kontekstu prošireno od sustava i prakse prostornog planiranja na upravljanje prostornim procesima putem velikog broja javnih institucija različitih upravljačkih i administrativnih razina. Naglašeno je pitanje koordinacije odlučivanja i uspostavljanja odnosa partnerstva među brojnim dionicima tog procesa na svim razinama – horizontalnim i vertikalnim (u smislu određivanja njihove nadležnosti, odgovornosti i ovlasti te postizanja ravnoteže interesa). U svemu tome raste značenje tzv. komunikacijske kulture među svim dionicima, koja se ostvaruje putem uspostave različitih instrumenata podrške – od uspostave mrežnih baza planskih podataka (npr. ESPON) i web-alata (npr. RFSC, TIA) do osposobljavanja građana za odgovorno sudjelovanje u demokratskom procesu pripreme, donošenja i provedbe odluka. Usuglašavanjem zemalja članica i Europske komisije nastao je službeno prihvaćen, premda ne i pravno obvezujući, dokument Perspektiva europskog prostornog razvoja (ESDP),[38](European Spatial Development Perspective – ESDP, Potsdam 1999.) koji je programski i politički okvir za sektorske politike, kako na razini EU-a tako i na razini pojedinih država članica te njihovih regionalnih i lokalnih vlasti koje imaju utjecaj na prostor. Njime se prostorne politike usmjeravaju prema uravnoteženom i održivom razvoju teritorija EU-a putem ostvarivanja zajedničkih ciljeva: • ekonomska i socijalna kohezija • očuvanje i upravljanje prirodnim resursima i kulturnim nasljeđem • uravnotežena konkurentnost europskog teritorija. Teritorijalnoj komponenti kohezijske politike EU-a politički je okvir dan u dokumentu Teritorijalna agenda EU 2020,[39](TA 2020 dogovorena je na neformalnom sastanku ministara nadležnih za prostorno planiranje i teritorijalni razvoj 19. svibnja 2011. u Gödöllő, Mađarska.) kao rezultat promišljanja da je postizanje ciljeva EU-a koji su definirani u strategiji Europa 2020, s obzirom na različite razvojne mogućnosti pojedinih regija, moguće samo ako se uzme u obzir teritorijalna dimenzija strategije. Smjerovi održivog razvoja ovise o specifičnostima pojedinih područja, a za regije koje zaostaju uspostavlja se mehanizam solidarnosti. Hrvatska i prostorne politike EU-a Načela prostornih politika EU-a prepoznata su u zakonima i propisima iz područja prostornog planiranja i uređenja i prije pristupanja RH EU-u. Postavljeni ciljevi prostornog uređenja usklađeni su s pretpostavkama kohezijske politike u Zakonu o prostornom uređenju[40](»Narodne novine« 153/13) koji je na snazi, a odnose se u prvom redu na: ravnomjeran prostorni razvoj usklađen s gospodarskim, društvenim i okolišnim polazištima; prostornu održivost u odnosu na racionalno korištenje i očuvanje kapaciteta prostora na kopnu, moru i u podmorju u svrhu učinkovite zaštite prostora; povezivanje hrvatskog teritorija s europskim sustavima prostornog uređenja; njegovanje i razvijanje regionalnih prostornih osobitosti; međusobno usklađen i dopunjujući razmještaj različitih ljudskih djelatnosti i aktivnosti u prostoru radi funkcionalnog i skladnog razvoja zajednice uz zaštitu integralnih vrijednosti prostora; razumno korištenje i zaštitu prirodnih dobara, očuvanje prirode, zaštitu okoliša i prevenciju od rizika onečišćenja; zaštitu kulturnih dobara i vrijednosti; kvalitetan i human razvoj gradskih i ruralnih naselja te siguran, zdrav, društveno funkcionalan životni i radni okoliš; cjelovitost vrijednih obalnih ekosustava i kakvoće mora; opskrbu, funkcionalnu pristupačnost i uporabu usluga i građevina za potrebe različitih skupina stanovništva, osobito djece, starijih ljudi i osoba smanjenih sposobnosti i pokretljivosti; stvaranje visokovrijednog izgrađenog prostora uz poštovanje specifičnosti pojedinih cjelina te prirodnog i urbanog krajobraza i kulturnog nasljeđa; prostorne uvjete za razvoj gospodarstva. U vezi s provođenjem prostornih politika treba istaknuti da je RH 1996. potvrdila Konvenciju o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica donesenu u Espoo-u (Finska) 25. veljače 1991. Obalno područje i more U širem kontekstu obale Sredozemnog mora prostor su koncentriranog razvoja već tisućljećima, a povećani rizik od uništavanja osjetljivih obalnih ekosustava i degradacije izvornih krajobraza prelazi nacionalne granice. Osim domaće politike i legislative, širok je spektar različitih politika EU-a koje utječu na razvoj obalnog područja, npr. zajedničke politike o poljoprivredi i ribarstvu, uspostavljanje mreže transeuropskog transporta (TEN-T), Natura 2000, politika obnovljivih izvora energije i dr. Od posebnog su utjecaja za primjenu na području obale i mora dokumenti: • Direktiva 2008/56/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o uspostavljanju okvira za djelovanje Zajednice u području politike morskog okoliša (Okvirna direktiva o morskoj strategiji) (SL L 164, 25.6.2008.) (ODMS)[41](Marine Strategy Framework Directive – MSFD, 2008.) • Direktiva 2014/89/EU Europskog parlamenta i vijeća od 23. srpnja 2014. o uspostavi okvira za prostorno planiranje morskog područja (SL L 257/135, 28.8.2014.) (ODPPM).[42](Framework for Maritime Spatial Planning – FMSP, 2014.) ODPPM Među najvažnijim općim ciljevima ODPPM-a učinkovitije je upravljanje djelatnostima na moru te učinkovito korištenje morskih resursa u sprezi s integralnim upravljanjem obalnim područjem. Prostorni obuhvat ove Direktive čini područje morskih voda koje su definirane kao: vode, morsko dno i podtlo na morskoj strani od osnovne crte od koje se mjeri širina teritorijalnih voda sve do najdaljeg dosega područja na kojemu obalna država ima ili ostvaruje prava nadležnosti u skladu s Konvencijom UNCLOS-a.[43](Konvencija UN-a o pravu mora, 1982.) U vezi s prostornim planiranjem, Direktiva dopušta prilagodbu granica obuhvata u dijelu mora koji je obuhvaćen prostornim planovima. U sklopu multilateralne suradnje, a u vezi s preuzetim obvezama, za Hrvatsku kao mediteransku državu značajna je Mediteranska strategija održivog razvoja[44](UNEP/MAP-EU, 2005.) – okvirni strateški razvojni dokument za usmjeravanje nacionalnih strategija održivog razvoja. U njemu se isprepliću aktivnosti i politike EU-a i UN-a, a usmjeren je na pokretanje dinamičnog partnerstva između sredozemnih zemalja. Strategija je nastala na zasadama Barcelonske konvencije,[45](Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja, Barcelona 1976.; nadopunjena 1995, naziv promijenjen u: Konvencija o zaštiti morskog okoliša i obalnoga područja Sredozemlja (stupila na snagu 2004.)) koju je potpisala 21 sredozemna država, a čija je glavna tema uspostavljanje međunarodnih instrumenata zaštite i očuvanja Sredozemnog mora. Područje zaštite s vremenom je prošireno na obalno područje koje je u interakciji s morem, a donesen je i niz protokola kao pravnih instrumenata Barcelonske konvencije, koje države nakon njihova usvajanja i ratifikacije moraju ugraditi u svoje nacionalne propise. Jedan od tih protokola jest i Protokol o integriranom upravljanju obalnim područjima Sredozemlja (IUOP),[46](Potpisan 2008. u Madridu, ratificiran Zakonom o potvrđivanju IUOP (»Narodne novine« – MU 8/12 i 2/13), na snazi od 28. veljače 2013.) prvi međunarodni pravni dokument kojim se uvodi integralno upravljanje obalnim područjem kao obveza, a koji multidisciplinarno uzima u obzir prostorno planiranje, zaštitu okoliša i prirode, zaštitu kulturne i graditeljske baštine te gospodarske djelatnosti u funkciji održivog razvoja, posebno turizma, poljoprivrede i ribarstva. Teritorijalni je fokus IUOP-a na kopnenom dijelu obalnih jedinica lokalne samouprave i teritorijalnom moru. U području prostornog planiranja i uređenja u RH niz obveza koje proizlaze iz IUOP-a već je ugrađen u postojeći zakonodavni okvir. Tako je, radi očuvanja identiteta hrvatske obale i stvaranja uvjeta za održivi prostorni razvoj obalnog područja, već 2004. godine donesena Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora. Uredbom, a poslije i zakonom, utvrđeno je zaštićeno područje od posebnog interesa za RH u pojasu kopna i otoka u širini od 1000 m od obalne crte i pojasu mora u širini od 300 m od obalne crte (ZOP). U zakonu koji je danas na snazi i kojim se uređuju pitanja prostornog uređenja[47](Zakon o prostornom uređenju (»Narodne novine« 153/13)) ZOP je proširen na područje obalnih jedinica lokalne samouprave (JLS) (što se poklapa s kopnenom granicom obalnog područja prema IUOP-
2. u)za koje su određene temeljne planske mjere uređenja i zaštite. U području ZOP-a posebno je određen prostor ograničenja u pojasu kopna i otoka u širini od 1000 m od obalne crte i pojasu mora u širini od 300 m od obalne crte, sa strožim mjerama koje uključuju: ograničenja gospodarskih sadržaja i izgradnje na obali, očuvanje osnovnih prirodnih i kulturnih obilježja krajolika (posebno na neizgrađenim područjima izvan naselja), racionalizaciju građevinskih područja naselja, sprečavanje dužobalnog linijskog spajanja građevinskih područja i strože uvjete gradnje. Teritorijalna suradnja Na procese europskog prostornog razvoja u velikoj mjeri utječu razvojne razlike između pojedinih članica koje usporavaju ostvarivanje zajedničkih ciljeva EU-a. Kako bi se smanjile razlike između različitih europskih regija, sredstva europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. – 2020. (ESI fondovi ili ESIF) koriste se, između ostalog putem provođenja različitih Programa europske teritorijalne suradnje kojima se potiče razmjena iskustava i zajednički projekti lokalne, regionalne i središnje državne razine s partnerima iz susjednih zemalja i ostalih regija EU-a. Zakonom o uspostavi institucionalnog okvira za provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u RH u razdoblju 2014. – 2020. [48](»Narodne novine« 92/14) uspostavljen je institucionalni okvir za upravljanje i provedbu ESI fondova. Makroregionalna suradnja Ravnopravna makroregionalna suradnja obilježje je europske politike, a svoje uporište nalazi u temeljnim ciljevima EU-a, odnosno gospodarskoj, socijalnoj i teritorijalnoj suradnji. Makroregionalni pristup, temeljen na načelu odozdo prema gore, može odgovoriti na zajedničke razvojne izazove s kojima se suočavaju pojedine geografske regije, a usmjeren je na suradnju zemalja članica EU-a i trećih zemalja. Inicijative i institucije[49](Proces suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), Vijeće za regionalnu suradnju (RCC), Srednjoeuropska inicijativa (CEI), Jadransko-jonska inicijativa (AII), Radna zajednica Alpe – Jadran, Inicijativa za prevenciju i pripremljenost od katastrofa u jugoistočnoj Europi, Dunavska komisija, Savska komisija) vezane uz regionalni razvoj prati izrada strateških dokumenata koji određuju područja suradnje i prioritete, a mogu ih podržavati europski strukturni i investicijski fondovi. Provedba makroregionalnih strategija treba se odvijati prema osnovnom načelu 3NE,[50](NE novim institucijama, NE novim izvorima financiranja, NE novom zakonodavstvu) odnosno putem postojećih struktura i institucija te bez usvajanja novih pravnih okvira i instrumenata. RH uključena je u razvoj Strategije za područje Podunavlja,[51](Dunavska strategija (EUSDR), Europsko vijeće, 2011.) i Strategije za jadransko-jonsku regiju.[52](Jadransko-jonska strategija (EUSAIR), Komunikacija Europske komisije, 2014.) Ove se strategije u mnogim segmentima isprepliću s prepoznatim hrvatskim prioritetima djelovanja unutar institucija EU-a kao što su: gospodarski rast, zapošljavanje i investicije, energetika, digitalna unija, jačanje institucionalnog okružja, prometno integriranje i intermodalno povezivanje te očuvanje bioraznolikosti, krajobraza i kvalitete vode, zraka i tla. Dunavska strategija Dunavskom strategijom obuhvaćene su države dunavskog riječnog slijeva s ukupnom populacijom više od 110 milijuna stanovnika. Osnovni regionalni ciljevi, odnosno težište suradnje, usmjereni su na međusobno povezivanje, očuvanje okoliša te jačanje prosperiteta, institucionalnih kapaciteta i sigurnosti. U sklopu ovih ciljeva prepoznati su prioriteti: jačanje mobilnosti i intermodalnosti prometa; poticanje razvoja održivih izvora energije; jačanje kulturne suradnje, turizma i kontakata među ljudima; očuvanje kvalitete voda; upravljanje rizicima; očuvanje bioraznolikosti, krajobraza i kvalitete zraka i tla; podizanje razine znanja uz pomoć istraživačkih djelatnosti, obrazovanja i informacijskih tehnologija (IT tehnologije); jačanje konkurentnosti poduzetništva i razvoj gospodarskih klastera; osposobljavanje ljudi; jačanje institucionalnih kapaciteta i suradnje te suradnja u vezi sa sigurnosnim pitanjima i suzbijanjem organiziranog kriminala. RH je kao glavne razvojne prioritete hrvatske dunavske regije u sklopu Dunavske strategije prepoznala: • povezivanje dunavske regije s jadranskom obalom jačanjem intermodalnog prometa • jačanje gospodarske konkurentnosti regije na osnovi prirodnih potencijala (modernizacija poljoprivrede, diversificirani oblici turizma) te razvoja poduzetništva • zaštitu okoliša, ponajprije prevencijom rizika i povećanjem udjela obnovljivih izvora energije • jačanje ljudskih potencijala. Međunarodna komisija za zaštitu rijeke Dunav (ICPDR) ICDPR okuplja 14 država i Europsku komisiju u cilju zaštite i očuvanja rijeke Dunav. Misija ICPDR-a je promicanje i koordiniranje održivog i pravednog upravljanja vodama, što uključuje očuvanje, poboljšanje i racionalnu uporabu voda na dobrobit svih država slijeva rijeke Dunav. Okvirni sporazum o slivu rijeke Save Savska komisija zajedničko je tijelo RH, Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, sa sjedištem u Zagrebu i međunarodnom pravnom sposobnošću potrebnom za implementaciju Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save i realizaciji međusobno dogovorenih ciljeva: • uspostava međunarodnog režima plovidbe na rijeci Savi i njenim pritocima • uspostava održivog upravljanja vodama • poduzimanje mjera za sprječavanje ili ograničavanje opasnosti, kao što su poplave, opasnosti od leda, suše i incidenata koji obuhvaćaju supstance štetne za vodu, kao i reduciranje ili eliminiranje njihovih nepovoljnih posljedica. Jadransko-jonska strategija Jadransko-jonska strategija nadgradnja je Jadransko-jonske inicijative koja datira iz 2000. godine, a u skladu s Barcelonskom konvencijom, koja uređuje široku multilateralnu suradnju u upravljanju priobalnim područjem u Sredozemlju, potiče regionalnu suradnju u zaštiti jadranskog područja. To je prva makroregionalna strategija s velikim udjelom država izvan EU-a (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija) koje surađuju s državama članicama (Hrvatska, Grčka, Italija i Slovenija), a obuhvaća geografsko područje u okružju Jadranskog i Jonskog mora s više od 70 milijuna stanovnika. Makroregionalna suradnja otvara mogućnost realizacije razvojnih potencijala ovog područja, koje danas pokazuje znatne nejednakosti u razvoju – od zaposlenosti, BDP-a i infrastrukture do stupnja očuvanosti okoliša, uz naglašenu ranjivost prostora na potrese i klimatske promjene (suše, poplave, erozije i šumski požari). Strategijom se promiče gospodarski rast i razvoj regije povećanjem njezine atraktivnosti, kompetitivnosti i povezanosti štiteći pritom morski i kopneni (obalni i zaobalni) okoliš i ekosustav. Osnovne teme Jadransko-jonske strategije: • plavi rast • povezivanje regije • kvaliteta okoliša • održivi turizam rezultat su prepoznavanja glavnih zajedničkih problema država jadranske i jonske regije: pretjerani izlov ribe, prometna preopterećenost, nedostatak prometnih veza i sezonalnost turizma. U Jadransko-jonsku strategiju je integrirana Pomorska strategija za Jadransko i Jonsko more,[53](Europska komisija, 2012.) u čijem su fokusu plavo gospodarstvo, zdraviji morski okoliš, sigurniji pomorski prostor i odgovorne ribolovne aktivnosti. Transnacionalna inicijativa Baltik – Jadran – Crno more Cilj inicijative, kao novog načina suradnje europskih zemalja na osi sjever-jug Europe, jest identificirati i potaknuti suradnju kako na političkoj razini tako i u cijelom nizu sektora poput gospodarstva, energetike, prometa, zaštite okoliša, sigurnosti, kulturno-identitetskih i drugih zajedničkih tema. U kontekstu prostornog razvoja, posebno su značajni prometni i energetski aspekti inicijative, pogotovo u kontekstu jačanja strateške pozicije hrvatskih luka. Zbog sličnosti povijesno-gospodarskih okolnosti buduću suradnju bi trebalo usmjeravati prema drugim zajedničkim temama: razvoju malih i srednjih gradova, opstanku ruralnog prostora, ublažavanju procesa depopulacije. MULTILATERALNI ODNOSI Organizacija Ujedinjenih naroda (OUN) Na Konferenciji UN-a o održivom razvoju, koja je održana 2012. godine u Rio de Janeiru, revidiran je i proširen okvir za iskorjenjivanje siromaštva i poticanje održivog razvoja iz 2000. godine[54](Milenijski ciljevi razvoja (MDG) do 2015., Milenijska deklaracija, politički dokument UN-a za 21. stoljeće, rujan 2000.) kroz ravnotežu gospodarske, socijalne i okolišne komponente. Definirani su budući Ciljevi održivog razvoja za razdoblje nakon 2015. godine, čija se prioritetna područja odnose na rješavanje globalnih pitanja kao što su: siromaštvo, nejednakost, zdravlje, sigurnost hrane, obrazovanje, ravnopravnost spolova, voda, održiva energija, dostojan rad, uključiv i održiv rast, održiva potrošnja i proizvodnja, biološka raznolikost, degradacija zemljišta, mora i oceana te pitanje prava i izgradnje mirnih društava. Među programima i uredima UN-a u RH koji su usko vezani uz prostorni razvoj i prostorno planiranje jesu: Program UN-a za razvoj (UNDP) i Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), odnosno Mediteranski akcijski plan (MAP) osnovan 1975. godine u sklopu UNEP-a, UNISDR-a (Ured UN-a za smanjenje rizika od katastrofa). Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) RH je postala članica NATO-a 1. travnja 2009. godine, čime je preuzela određene međunarodne odgovornosti i obveze koje imaju utjecaj na planiranje posebnih namjena. 2. STANJE I PROCESI U PROSTORU Analiza stanja i procesa u prostoru kao polazište za utvrđivanje koncepcije, prioriteta i strateških usmjerenja prostornog razvoja temeljena je na Izvješću o stanju u prostoru RH 2008. – 2012., tematskim stručnim podlogama, resornim strateškim dokumentima novijeg datuma, dostavljenim podacima javnopravnih tijela te primjedbama i prijedlozima iz provedenog javnog savjetovanja. 2.1. POPULACIJSKA OSNOVA Demografsku sliku Hrvatske u posljednjih 15 godina, nastavljajući se na ranije trendove, karakteriziraju[55](Sveučilište u Zagrebu, Ekonomski fakultet, 2014.): pad ukupnog broja stanovnika, neprekidna prirodna depopulacija, odnosno veći broj umrlih u odnosu na živorođene, pojačano starenje stanovništva te neravnoteža u dobnoj strukturi stanovništva, kontinuirano povećanje očekivanog trajanja života pri rođenju. U tom razdoblju jedino je saldo netomigracija s inozemstvom bio pozitivan, ali je i on 2009. godine poprimio negativan predznak. 2.1.1. Demografska dinamika Uspoređujući osnovne demografske pokazatelje s ostalim državama EU-a, Hrvatska je u razdoblju 2008. – 2012. imala negativan prirodni prirast, negativan saldo netomigracija i pad ukupnog broja stanovnika te se ubraja u skupinu od samo pet država u EU-u koje su u tom razdoblju zabilježile istodoban prirodni pad i negativan saldo migracija. Iz navedenog proizlazi da ni umjerenim porastom fertiliteta nije moguće zaustaviti daljnje smanjenje broja stanovnika u Hrvatskoj u sljedećih nekoliko desetljeća. Prema posljednjem Popisu stanovništva, kućanstava i stanova iz 2011. godine, na teritoriju RH živjelo je 4,284.889 osoba. Broj se stanovnika u odnosu na prethodni popis iz 2001. godine smanjio za 152.571 osobu, odnosno indeks od 96,56. Analiza po županijama pokazuje da samo četiri od ukupno dvadeset jedne županije imaju porast broja stanovnika: Zadarska (indeks 104,92), Zagrebačka (indeks 102,55), Grad Zagreb (indeks 101,40) i Istarska županija (indeks 100,83). Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Vukovarsko-srijemskoj županiji (indeks 87,67). Broj stanovnika smanjio se u većini županija u odnosu na podatke iz 1998. godine, uz naglašeno negativan prirodni prirast. Od 1998. do kraja 2013. godine samo je sedam županija zabilježilo pozitivan zbroj salda prirodnog prirasta i netomigracija: sve županije uz jadransku obalu, osim Primorsko-goranske županije, te Grad Zagreb i Zagrebačka županija. U relativnom smislu, najveći porast broja stanovnika, više od 10% ukupne populacije, imale su Zagrebačka i Zadarska županija. Ukupnom depopulacijom, s gubitkom više od 10% populacije, najviše su pogođene Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Bjelovarsko-bilogorska i Virovitičko-podravska županija. To su ujedno ekonomski najnerazvijenije županije u kojima je prirodni prirast negativan već dulji niz godina. Osnovnu odrednicu populacijske dinamike čine: prirast, prirodno kretanje i migracije, prostorna pokretljivost stanovništva, a posljedica su prirodnih i društvenih čimbenika prostora. Analiza prirodnog kretanja stanovništva na području Hrvatske 2015. godine[56](DZS, Prirodno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u 2015.) pokazuje da je prirodni prirast iznosio -16.702 osoba, pri čemu je živorođenih bilo 37.503, a umrlih 54.205. Te godine nijedna županija na teritoriju Hrvatske nije imala pozitivan prirodni prirast. Najveći negativan prirodni prirast imala je Osječko-baranjska (-1.557), a slijede je Primorsko-goranska (-1.440) i Sisačko-moslavačka županija (-1.348). Najmanji negativan prirodni prirast imale su Međimurska (-26) i Dubrovačko-neretvanska županija (-62). Natalitet je u Hrvatskoj danas, kao i u posljednjih nekoliko desetljeća, toliko nizak da je bez imigracije smanjenje broja stanovnika neizbježno. U većem broju županija migracije imaju veći učinak na broj i strukture stanovništva nego razlika između broja živorođenih i umrlih. Tako je u Hrvatskoj od 1998. do 2013. negativan prirodni prirast gotovo nadoknađen pozitivnim netomigracijama. Deset županija i Grad Zagreb imali su u promatranom razdoblju pozitivni saldo ukupnih migracija. U tome su prednjačile Zagrebačka i Zadarska županija, u kojima su pozitivne netomigracije činile gotovo 15% ukupne populacije iz 1998. godine. Istodobno, negativnim saldom ukupnih migracija, Vukovarsko-srijemska i Požeško-slavonska županija izgubile su oko 5% svojega stanovništva iz početnog razdoblja. Zagrebačka, Istarska i Šibensko-kninska županija, unatoč prirodnom padu, nisu doživjele ukupni pad populacije upravo zahvaljujući migraciji. Zone rasta populacije u nekim županijama RH uglavnom su potaknute migracijama, što će u budućnosti još više doći do izražaja, posebno ako u njima bude ostvaren porast broja stanovnika. Migracijske su zalihe u Hrvatskoj gledane kao udio doseljenog stanovništva u županiju (iz neke druge županije ili inozemstva) umjerene i iznose 30,5%. Natprosječan udio doseljenih bilježi se u Gradu Zagrebu (46,7%) i Zagrebačkoj županiji (40,8%), a najniži udio doseljenih u svojoj populaciji imaju Međimurska (12,9%), Krapinsko-zagorska (13,7%) i Varaždinska (14,8%) županija. 2.1.2. Demografske strukture Starenje stanovništva Demografsko starenje stanovništva prisutno je već dulje vrijeme, a ima tendenciju povećanja. Mladih je sve manje, a broj starijih sve je veći i bit će još veći u budućim razdobljima. Brzinu i tempo starenja kao i produljenje životnog vijeka u Hrvatskoj oslikava i podatak da se od 2001. do 2014. gotovo udvostručio broj najstarijih starih (80 i više godina), i to s 98.802 na 189.923 stanovnika. Prema većini demografskih pokazatelja starenja stanovništvo Hrvatske ubraja se među 10 do 15 demografski najstarijih na svijetu. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine na području RH živi staro stanovništvo, odnosno stanovništvo duboke starosti s indeksom starenja od 115,0%. Na regionalnoj razini, u tri hrvatske županije već je sada udio starijih (65+) prešao brojku od 20%: Ličko-senjskoj, Karlovačkoj i Šibensko-kninskoj. Najmanji udio starije populacije u ukupnoj imaju Međimurska, Zagrebačka i Splitsko-dalmatinska županija. Najmanji udio djece mlađe od 15 godina u ukupnom stanovništvu imaju Primorsko-goranska, Istarska i Karlovačka županija. Razlog je niža stopa fertiliteta, ali i natprosječno visoko trajanje života u tim županijama. Najveći udio djece u ukupnoj populaciji imaju Brodsko-posavska i Vukovarsko-srijemska županija, što je posljedica viših stopa fertiliteta i nižeg očekivanog trajanja života u njima. Indeks starenja, omjer starijih (65+) i mladih (0 – 14), jedan je od najboljih pokazatelja starenja jer je najosjetljiviji na razlike ili promjene u dobnoj strukturi neke populacije. Kolika je brzina starenja u Hrvatskoj, pokazuje i podatak da je u pretposljednjem popisu stanovništva 2001. godine većina županija, njih 14, imalo više mladih nego starijih u ukupnoj populaciji. Samo desetljeće poslije, 2011. godine, jedino su Zagrebačka i Međimurska županija imale manje starijih od mladih u populaciji. S druge strane, 50 i više posto starijih nego mladih u svojoj populaciji imaju Primorsko-goranska, Šibensko-kninska, Karlovačka te posebno Ličko-senjska županija u kojoj ta razlika iznosi više od 80%. Ljudski potencijali S oko 20% visokoobrazovane populacije u dobi od 25 do 64 godine prema Popisu iz 2011. godine (Popis 2011.), Hrvatska, zaostaje za ekvivalentnim prosjekom EU-a koji iznosi oko 27%. Više od polovice hrvatskih županija ima manje od 15% populacije u toj dobi s tercijarnim stupnjem obrazovanja, a najniži udio ima Virovitičko-podravska županija (10,4%). Istodobno, samo četiri županije imaju udio visokoobrazovanih iznad nacionalnog prosjeka, gdje uz Primorsko-goransku (24,2%), Dubrovačko-neretvansku (23,8%) i Splitsko-dalmatinsku (22,5%) županiju, jedino Grad Zagreb znatnije odskače te s 35% populacije prelazi prosjek EU-a. Kad je riječ o udjelu zaposlenih u ukupnoj populaciji prema Popisu 2011, županije na sjeverozapadu i zapadu Hrvatske bilježe veći udio posebno Grad Zagreb (47,8%), Istarska (46%) i Zagrebačka (45,8%) županija. S druge strane, u Brodsko-posavskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji zaposleno je manje od trećine ukupnog stanovništva. 2.1.3. Demografska prognoza Vrlo je izgledno smanjenje broja stanovnika na manje od 4,000.000 do 2030. godine. Vjerojatnost ostvarenja projekcije vrlo je velika, a u optimističnoj varijanti moguć je ostanak na broju stanovnika kao 2013. godine. To bi bilo ostvarivo jedino u slučaju znatnije imigracije – više od 350.000 doseljenih nego iseljenih u tom razdoblju ili manje pozitivne netomigracije uz znatno povećanje fertiliteta. Obje su varijante malo vjerojatne, a najizglednije je smanjenje broja stanovnika. Neće sve velike dobne skupine doživjeti pad do 2030. godine – rast za više od 200.000 stanovnika očekuje se kod starijeg dijela populacije (65+). Pri tome će sve starije dobne skupine rasti brojem, a neke znatno, posebice najstariji stari (80+). Dječji kontingent (0 – 14) i radno sposobni dio populacije (15 – 64) smanjit će se za oko 125.000, odnosno 425.000 stanovnika. Najveći pad do 2030. godine doživjet će mlade dobne skupine u sklopu radnog kontingenta – u dvadesetima i ranim tridesetima. Najveći apsolutni pad doživjet će dobne skupine 25 – 29, za više od 75.000 stanovnika. Kod dobne skupine 30 – 34 moguć je i veći pad ako se nastave nepovoljni gospodarski trendovi i mlada populacija u većem broju emigrira u inozemstvo; porast stanovništva u tim dobnim skupinama malo je vjerojatan. Pad ukupnog broja stanovnika vrlo je izgledan za sve županije osim Grada Zagreba, koji će doživjeti blagi porast populacije, a stagnacija broja stanovnika ili blagi pad očekuje se u Zadarskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Istarskoj i Zagrebačkoj županiji. Najveći pad ukupnog broja stanovnika, više od 30%, mogla bi zabilježiti Sisačko-moslavačka, te Vukovarsko-srijemska i Karlovačka županija, više od 20%. Dvostruko više starijih (65+) od djece (0 – 14) bit će u Primorsko-goranskoj (indeks starenja 269,8), Sisačko-moslavačkoj (261,8), Karlovačkoj (250,2), Istarskoj (243,9) i Šibensko-kninskoj (232,7) te Ličko-senjskoj (205,4). 2.2. PROSTORNA ORGANIZACIJA 2.2.1. Upravno-teritorijalni ustroj Županije su jedinice područne (regionalne) samouprave, a jedinice lokalne samouprave jesu općine i gradovi.[57](Zakon o područjima županija, gradova i općina u RH (»Narodne novine« 86/06, 125/06, 16/07, 95/08, 46/10, 145/10, 37/13, 44/13, 45/13 i 110/15)) Grad Zagreb, kao glavni grad, posebna je jedinstvena, teritorijalna i upravna jedinica.[58](Zakon o Gradu Zagrebu (»Narodne novine« 62/01, 125/08, 36/09 i 119/14)) Grad je definiran kao jedinica lokalne samouprave u kojoj je sjedište tijela županije, odnosno kao mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. U sastav grada, osim gradskog naselja, mogu biti uključena i prigradska naselja, koja s njime čine prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu povezanu dnevnim migracijskim kretanjima i svakodnevnim potrebama stanovnika lokalnog značenja. Također, neovisno o ovim uvjetima, gradom se može proglasiti i drugo mjesto ako postoje posebni povijesni, gospodarski i geoprometni razlozi.[59](Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (»Narodne novine« 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13 i 137/15)) Općina je jedinica lokalne samouprave koja se osniva, u pravilu, za područje više naseljenih mjesta koja predstavljaju prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, te koja su povezana zajedničkim interesima stanovništva. Moguće je formiranje novih jedinica lokalne samouprave dobrovoljnim spajanjem više jedinica lokalne samouprave.[60](Zakon o područjima županija, gradova i općina u RH (»Narodne novine« 86/06, 125/06, 16/07, 95/08, 46/10, 145/10, 37/13, 44/13, 45/13 i 110/15)) Teritorij Hrvatske na područnoj (regionalnoj) razini upravno je podijeljen na 20 županija i Grad Zagreb koji ima status županije, a lokalnu razinu čine Grad Zagreb, 127 gradova i 428 općina.[61](Središnji registar prostornih jedinica, studeni 2014.) U Gradu Zagrebu, 20 gradova koji su sjedišta županija te ostalih 107 gradova živi 2,232.934 ili 52,11% stanovnika. Od ukupno 6.756 naselja, 2.670 (39,52%) gradska su i prigradska naselja. Najveću površinu teritorija grada (JLS) od 967,02 km2 ima Gospić, a najmanju Kastav, 11,44 km2. Površina svih gradova (JLS) iznosila je 38,39% državnog kopnenog teritorija Hrvatske, dok je površina gradskih naselja-sjedišta gradova u statističkim granicama iznosila tek 5,43% kopnenog teritorija RH. Površine svih gradskih naselja manje su od 100 km2, osim površine Zagreba, koja iznosi 305,94 km2.[62](DSZ, Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. godine, ISP i Središnji registar prostornih jedinica, studeni 2014.) U sustavu prostornog planiranja, teritorijalni ustroj gradova i općina u odnosu na veličinu statističkih površina nije optimalan. S obzirom na broj JLS-a u RH te ukupni broj prostornih planova, razvidan je problem ispunjavanja propisanih zahtjeva u organizacijskom, kadrovskom i financijskom smislu. 2.2.2. Društvena infrastruktura Društvena infrastruktura pripada skupini središnjih funkcija nekog naselja i čini njegovu okosnicu. Razvoj društvene infrastrukture, odnosno njezina struktura, razmještaj i dimenzioniranje moraju slijediti razvoj i razmještaj stanovništva, a ujedno podizati i poboljšavati standard i kvalitetu života. Središnje funkcije moraju slijediti i planirani društveno-gospodarski razvoj, ali su prije svega preduvjet uravnoteženog prostornog razvoja. S obzirom na to da se većina institucija društvenih djelatnosti razvija u sklopu naselja, njihova sistematizacija, razvoj i hijerarhijsko ustrojstvo u uskoj su vezi s razinom razmatranja razvoja sustava središnjih naselja. Društvene djelatnosti, kao sadržaji od javnog interesa, svrstavaju se u više temeljnih skupina središnjih funkcija prema njihovim glavnim svojstvima: uprava, pravosuđe, sustavi predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, visokog obrazovanja, znanosti i tehnologije te kultura, zdravstvo, socijalna skrb, sport, udruge građana, političke stranke, vjerske zajednice i druge organizacije. O sustavu središnjih naselja, odnosno njihovoj mreži društvene infrastrukture, ovisi dostupnost opskrbe stanovništva koja neposredno utječe na stabilnost naseljenosti i homogeniziranosti prostora te čini preduvjet gospodarskog i prostornog razvoja nekog područja. Nužne funkcije za naselja najnižeg stupnja centraliteta su mjesni ured, osnovna škola, ambulanta, poštanski ured i trgovina.[63](M. Vresk: Osnove urbane geografije, Zagreb, 1990.) Sustavni odgoj i obrazovanje djece i mladih provodi se u RH od predškolske dobi do završetka srednjoškolskog obrazovanja. Program predškole obvezan je za svu djecu u godini dana prije polaska u osnovnu školu. Plan mreže dječjih vrtića, u kojima se obavlja djelatnost predškolskog odgoja, donose za svoje područje predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koje su dužne osigurati i provođenje programa predškole za djecu koja ne pohađaju dječji vrtić. Mreža dječjih vrtića mora udovoljavati zahtjevima dostupnosti i racionalnog ustroja dječjih vrtića i programa za djecu predškolske dobi u skladu s njihovim potrebama i sposobnostima. Mreža školskih ustanova, u sklopu koje su sve ustanove koje obavljaju djelatnost odgoja i obrazovanja, ustrojava se na način da: zadovoljava iskazane potrebe tržišta rada utvrđene sustavnim praćenjem i predviđanjem demografskih, gospodarskih i urbanističkih kretanja na području za koje se utvrđuje, udovoljava zahtjevima dostupnosti i racionalnog ustroja upisnih područja, odnosno školskih ustanova i programa odgoja i obrazovanja te ispunjava uvjete i mjerila propisane državnim pedagoškim standardima. Dostupnost podrazumijeva mogućnost redovitog odgoja i obrazovanja svakom osnovnoškolskom obvezniku u osnovnoj školi, drugoj ovlaštenoj ustanovi ili školskom objektu, uz primjerenu udaljenost od mjesta stanovanja i prometnu povezanost koja ne ugrožava sigurnost učenika te mogućnost srednjeg odgoja i obrazovanja učeniku korištenjem svakodnevnog prijevoza ili smještajem u učeničkom domu. Kod uspostave mreže ustanova za strukovno obrazovanje, posebno se uzima u obzir: ekonomska održivost i opravdanost, postojeći gospodarski kapaciteti i planovi gospodarskog razvoja pojedinog područja, osiguravanje zaštite nacionalnih i lokalnih interesa te projekcija demografskih kretanja na pojedinim područjima.[64](Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (»Narodne novine« 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14 i 7/17), Zakon o strukovnom obrazovanju (»Narodne novine« 30/09, 24/10 i 22/13)) U pedagoškoj godini 2014./2015. programima predškolskog odgoja i naobrazbe bilo je obuhvaćeno ukupno 133.764 djece u 1.590 jedinica (1.413 dječjih vrtića i 177 drugih pravnih osoba, kao što su osnovne škole, igraonice ili druge ustanove ili udruge). U odnosu na pedagošku godinu 2007./2008., kada je 113.615 djece pohađalo programe predškolskog odgoja i naobrazbe u 1.288 jedinica (1.168 dječjih vrtića i 120 drugih pravnih osoba), došlo je do značajnog porasta broja predškolskih ustanova i djece.[65](Statističko priopćenje ISSN 1330-0350, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2015.) uključene u programe predškole. Obvezni osnovnoškolski odgoj i obrazovanje provodi se u školskoj godini 2014./2015. u 2.130 osnovnih škola: 890 matičnih i 1.240 područnih škola ili odjela koje je pohađalo 323.195 učenika, što je povećanje broja škola, ali smanjenje broja učenika u odnosu na školsku godinu 2006./2007. kada je djelovalo 2.086 osnovnih škola s 380.295 učenika. U RH u školskoj godini 2014./2015. bilo je 456 srednjih škola s upisanih 178.679 učenika te 58 učeničkih domova s ukupno 6.758 korisnika.[66](Statističko priopćenje ISSN 1330-0350, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2015.) Mreža visokih učilišta sastoji se od: 8 javnih sveučilišta, 2 privatna sveučilišta, 11 javnih veleučilišta, 4 privatna veleučilišta, 3 javne visoke škole i 22 privatne visoke škole. Mreža visokih učilišta rasprostranjena je na području svih županija, većinom u njegovim županijskim središtima. Osnivanjem većeg broja javnih veleučilišta policentrični razvoj visokog obrazovanja dobio je svoju matricu.[67](Mreža visokih učilišta i studijskih programa u RH, strateški dokument koji je Sabor prihvatio 28. listopada 2011.) Mreža ustanova za kulturu, informiranje i sport sadržava knjižnice, kazališta, kinematografe, muzeje, glazbene ustanove, pučka učilišta, arhive, televizijske i radiopostaje, umjetničke organizacije, udruge tehničke kulture, mrežu sportskih objekata i drugo. Mreža zdravstvenih ustanova dijeli se na primarnu, sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu. Primarna zdravstvena zaštita organizirana je u 49 domova zdravlja koji se nalaze u gotovo svim županijama, 156 ustanova za zdravstvenu njegu u svim županijama, 13 ustanova za zdravstvenu skrb u 6 županija, 1 ustanovu za palijativnu skrb i 7 ustanova za medicinu rada u 5 županija.[68](Podaci od 31. prosinca 2011.) Sekundarna zdravstvena zaštita organizirana je u 20 općih bolnica koje se nalaze u većini županija, 24 specijalne bolnice, 3 lječilišta i 362 poliklinike. Pet kliničkih bolničkih centara, 3 kliničke bolnice i 5 klinika čine tercijarnu zdravstvenu zaštitu[69](MZ, prosinac 2016.). U RH je kao posljedica depopulacije prisutan trend prestanka s radom područnih osnovnih škola ili odjela, zatvaranje ambulanata i poštanskih ureda. U RH još nešto manje od 20% naselja ima barem jednu od ovih funkcija: zdravstvenu ambulantu, školu ili poštu. Preostalih 70,9% naselja nema ni jednu od spomenutih funkcija.[70](Institut za turizam, 2014., stručna podloga) 2.2.3. Regionalne razlike Nejednolik regionalni razvoj posljedica je međudjelovanja uvjeta prirodno-geografske osnove i uvjeta povijesnog razvoja, a u novije vrijeme i nepovoljnih demografskih kretanja. Na prostoru RH postoje velike regionalne razlike u strukturi naseljenosti, funkcionalnoj razvijenosti i stupnju regionalnog razvoja prema indeksu razvijenosti, indeksu konkurentnosti, BDP-u itd. RH je regionalno nejednako urbanizirana. Natprosječno su urbanizirane primorske makroregije RH, posebno splitska i riječka. Posljedica je to ponajprije preseljavanja iz zaleđa te s otoka u gradove, kao i visokog prirodnog prirasta u prvoj i djelomice drugoj generaciji doseljenika. Preseljenja su potaknuta, s jedne strane, relativno nepovoljnom prirodnom osnovom (nedostatak poljoprivrednog zemljišta i ostalih resursa), a s druge strane, agrarnom prenaseljenošću ruralnih prostora u zaleđu i na otocima, ali i privlačnom snagom obale s gradovima koja se litoralizira. Drukčija obilježja imaju makroregije u kontinentalnom dijelu RH, koje su ujedno i slabije urbanizirane. Velike poljoprivredne površine u okolici grada (gradova) i mogućnosti iskorištavanja utjecale su na dulje i jače zadržavanje poljoprivrednih obilježja. Zagrebačka makroregija najveća je u RH. Široka ekonomska baza (razvijene proizvodne i uslužne djelatnosti) potaknula je iseljavanje iz ruralnih područja i socijalno prestrukturiranje poljoprivrednog stanovništva, što je pospješilo razvoj Zagreba i ostalih gradova u kontinentalnom dijelu, kao što su Varaždin, Sisak, Karlovac. Osječka je makroregija tradicionalno poljoprivredni prostor.[71](Institut za turizam, 2014., stručna podloga) Jedan od pokazatelja stanja regionalnog razvoja jest indeks razvijenosti,[72](Indeks razvijenosti izračunava se na temelju sljedećih pokazatelja:

(1)stope nezaposlenosti,

(2)dohotka po stanovniku,

(3)proračunskih prihoda jedinica lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave po stanovniku,

(4)općega kretanja stanovništva i

(5)stope obrazovanja. http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=405), Zakon o regionalnom razvoju Republike Hrvatske (»Narodne novine« 147/14)) prema kojemu su županije svrstane u četiri skupine. Najveći broj županija nalazi se u I. skupini s najslabijim indeksom razvijenosti: Virovitičko-podravska, Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska, Bjelovarsko-bilogorska, Požeško-slavonska, Osječko-baranjska, Karlovačka, Koprivničko-križevačka, Ličko-senjska, Međimurska i Krapinsko-zagorska županija.[73](MRRFEU, 27. prosinca 2013.) U II. skupini razvijenosti nalaze se: Šibensko-kninska, Varaždinska i Splitsko-dalmatinska županija. U III. su skupini: Zadarska, Dubrovačko-neretvanska i Zagrebačka županija. Najbolje pokazatelje indeksa razvijenosti imaju Primorsko-goranska i Istarska županija te Grad Zagreb, koji se nalaze u IV. skupini razvijenosti. Veza prostorne raspoređenosti i indeksa razvijenosti pokazuje da su, s izuzetkom Zagrebačke i Varaždinske te Grada Zagreba, razvijenije županije u prostoru Jadranske Hrvatske.[74](NUTS 2 razina podjela regija prema EUROSTAT-

1. u)Ekonomski i demografski pokazatelji upućuju na dugoročno najveće negativne posljedice u prostoru u Virovitičko-podravskoj, Požeško-slavonskoj i Brodsko-posavskoj županiji te u dijelovima Sisačko-moslavačke, Ličko-senjske, Karlovačke i Bjelovarsko-bilogorske županije.[75](Institut za turizam, 2014., stručna podloga) Istočna Hrvatska (Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), kao regija s najvećim udjelom naselja zahvaćenih depopulacijom (84,9%), što, uz demografsko slabljenje Osijeka i njegove gradske regije te nepovoljne ekonomske trendove, upućuje na izrazito nazadovanje ovog dijela RH. S druge strane, Zadar sa zaleđem čini veću kontinuiranu zonu s pozitivnom promjenom, što upozorava na rastući značaj tog grada kao regionalnog centra. 2.2.4. Razvojno specifična područja Sa stajališta ograničenja u razvoju, utvrđena su problemska područja koja obuhvaćaju: područja koja su bila zahvaćena ratom, područja uz državnu granicu, ruralni prostor i selo, brdsko-gorsko-ruralno područje, otoci. Osnovna značajka ovih područja jest podvojenost njihova niskog indeksa razvijenosti i visokovrijednih, ali podiskorištenih, potencijala i resursa. Glavni razlozi razvojnih poteškoća prepoznati su u interakciji negativnih demografskih procesa, nerazvijenosti mreže naselja, društvene i prometne infrastrukture te gospodarstva, kao i perifernog položaja u odnosu na glavne pravce razvoja. Unutar navedenih područja prisutne su razlike: jedinice lokalne samouprave obuhvaćene Zakonom o brdsko-planinskim područjima te jedinice lokalne samouprave na otocima imaju relativno visok indeks razvijenosti. Područja razvojnih specifičnosti izuzetno su vrijedna s aspekta očuvanosti biosfere, o čemu svjedoči i činjenica da se veliki dio zaštićene prirode RH nalazi unutar njih. SPURH-om iz 1997. godine utvrđena je potreba donošenja strateških dokumenata na državnoj razini na osnovi kojih bi se u prostornim planovima odgovarajućih razina definirali temeljni elementi prostornog uređenja područja s ograničenjima u razvoju.[76](Nacionalni program obnove i razvitka za određivanje kriterija i područja obuhvata na razini prostornih planova županija i Prostorni program obnove i razvitka naselja za određivanje mjera i intervencija u postojećim prostornim planovima jedinica lokalne samouprave (na razini naselja)) Takvi dokumenti nisu izrađeni, ali su doneseni prostorni planovi područne (regionalne) i lokalne razine koji su na svom području obuhvatili ovu problematiku i dali smjernice za njezino rješavanje. Realizacija provedbe tih planova uvjetovana je mogućnostima gospodarskog razvoja na lokalnoj i državnoj razini, a otvorena je mogućnost realizacije korištenjem fondova EU-a. PPURH iz 1999. godine odredio je za ova područja prostorno-razvojne prioritete: poboljšanje korištenja izgrađenog prostora, stvaranje uvjeta za pokretanje gospodarskih djelatnosti i očuvanje naseljenosti. Predložene mjere za postizanje tih ciljeva odnose se na izgradnju i/ili rekonstrukciju infrastrukturnih sustava, aktiviranje lokalnih resursa, odgovarajuću distribuciju funkcija naselja, sanaciju razvojem opterećenih i ugroženih prostora (turistička područja, nezakonita gradnja, zaštićena baština, poljoprivredne površine, šume, područja eksploatacija mineralnih sirovina i dr.). Navedeni prioriteti i mjere i dalje su aktualni. Ova su područja prepoznata kao područja od posebnog interesa za državu te je PPURH-om predviđena izrada stručnih podloga i donošenje posebnih propisa o njihovu uređenju u okviru posebnih mjera za ostvarivanje razvoja te racionalnog korištenja i zaštite prostora. Na tragu smjernica i ciljeva utvrđenih SPURH-om i PPURH-om postavljen je zakonski okvir za poticajne mjere kako bi se postigao ravnomjerniji razvoj svih područja RH.[77](Zakon o obnovi (»Narodne novine« 24/96, 54/96, 87/96, 57/00, 38/09, 45/11 i 51/13)Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (»Narodne novine« 92/98)Nacionalni program razvitka otoka (prihvaćen u Saboru 28.veljače 1997.)Zakon o otocima (»Narodne novine« 34/99, 149/99, 32/02 i 33/06)Zakon o brdsko-planinskim područjima (»Narodne novine« 12/02, 32/02, 117/03, 42/05, 90/05, 80/08, 148/13 i 147/14)Zakon o humanitarnom razminiranju (»Narodne novine« 153/05, 63/07 i 152/08)Nacionalni program protuminskog djelovanja RH 2009.-2019. (»Narodne novine« 120/09)Zakon o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« 86/08, 57/11, 51/13, 148/13, 76/14, 147/14 i 18/15)Zakon o potpori poljoprivredi i ruralnom razvoju (»Narodne novine« 80/13, 41/14, 107/14 i 30/15) – nije iniciran SPURH/PPURH-
2. om)Uvedena je kategorija područja posebne državne skrbi u tri skupine, od kojih se prve dvije odnose na ratom zahvaćena područja, a treća je utvrđena prema gospodarskim, strukturnim i demografskim kriterijima razvijenosti. Učinkovitost primjene ovih propisa, odnosno djelotvorno usmjeravanje javnih sredstava i provođenje poticajnih mjera, umanjena je nedostatkom jedinstvenih kriterija i indikatora za provedbu i praćenje, ali i gospodarskom krizom. U promišljanju poticanja održivog regionalnog razvoja provođenjem politike regionalnog razvoja ova su područja prepoznata kao slabije razvijena i/ili područja s razvojnim posebnostima. Strateški ciljevi razvoja tih područja usmjereni su na smanjenje regionalnih nejednakosti posebnim intervencijama iz državnog proračuna i povlačenjem namjenskih sredstava iz fondova EU-a, uz istodobno jačanje konkurentnosti svake regionalne jedinice. Pritom je osnova za djelotvorno usmjeravanje javnih sredstava i provođenje poticajnih mjera vezivanje za indeks razvijenosti lokalnih/regionalnih jedinica (za slabije razvijena područja) i/ili izrada posebnih teritorijalnih razvojnih programa na osnovi izuzetnih prirodno-geografskih i drugih obilježja (za područja s razvojnim posebnostima). Ruralni prostor Ruralni prostor obuhvaća velik dio teritorija RH (oko 60% prema PPURH-u), a velik broj seoskih naselja svjedoči o nekadašnjoj velikoj zastupljenosti poljoprivrednog stanovništva. Danas smo suočeni sa slikom ispražnjenih područja i niskom zastupljenošću poljoprivrednog stanovništva u ukupnoj strukturi stanovnika (oko 20%), što je dijelom posljedica nepotpunog oporavka agresijom pogođenih područja tijekom Domovinskog rata. Tipološki, u sjeveroistočnom i sjevernom dijelu države prevladavaju tržišno orijentirana poljoprivredna naselja, na zapadnom i jugozapadnom području naselja poljoprivredne ekstenzifikacije sa slabom demografskom dinamikom, a u zaleđu Primorja i u središnjem dijelu uz granicu s Bosnom i Hercegovinom naselja ruralne periferije.[78](Institut za turizam, 2014., stručna podloga) U Strategiji ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2008. – 2013. korištena je metodologija Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) temeljena na pragu gustoće naseljenosti od 150 st/km2 na lokalnoj razini, koja ne omogućava uvid u diferencijaciju urbanog i ruralnog područja na prostornim jedinicama nižim od lokalne samouprave, dok se u nacrtu Programa ruralnog razvoja 2014. – 2020., za potrebe provedbe mjera ruralnog razvoja, ruralnim ili mješovitim područjem smatraju se sve jedinice lokalne samouprave koje pripadaju pretežno ruralnim ili mješovitim županijama (NUTS 3) izdvojenim korištenjem OECD-ove metodologije. Izuzetak čine jedinice gradovi Zagreb, Split, Rijeka i Osijek u kojima se, osim samih sjedišta aglomeracija, sva naselja koja im administrativno pripadaju smatraju mješovitima ili ruralnima. Prema takvom pristupu, u mješovitim i ruralnim naseljima živi oko 75% ukupnog stanovništva, što kao podatak nedovoljno diferencira stvarni ruralni prostor i njegov sadržaj. Teritorijalna agenda 2020 kao novi dokument EU-a iz područja prostornog planiranja koja je usklađena s dokumentima koji se odnose na urbani razvoj i teritorijalnu koheziju kao cilj postavlja nove oblike partnerstva i teritorijalnog upravljanja između ruralnih i urbanih područja. Scenariji pripremljeni u sklopu programa ESPON vezani uz viziju razvoja EU-a do 2050. godine predviđaju daljnje ruralno-urbane migracije te nastavak depopulacije ruralnih područja, posebice u istočnoeuropskim državama i u udaljenim (rubnim) područjima EU-a. Ruralni prostor karakteriziraju negativni demografski, gospodarski i razvojni trendovi. S velikim brojem malih naselja raspršenih u razgranatoj, ali ne dovoljno ustrojenoj i povezanoj mreži, uzročno-posljedično je povezana slabija prometna dostupnost i nedostatna infrastrukturna opremljenost. Ovaj prostor karakterizira nedovoljan kapacitet za stvaranje visokokvalitetnih i održivih radnih mjesta u čemu zaostaju za urbanim područjima. Gotovo petina državnog prostora (18%) ruralna je periferija sa samo 1,3% stanovništva i brojnim razvojnim ograničenjima. Područja uz državnu granicu Područja uz državnu granicu od važnosti su za nacionalnu sigurnost i obranu države, a važnu ulogu u ukupnom razvoju dobrosusjedskih odnosa ima prekogranična suradnja jedinica lokalne samouprave u graničnim područjima. Teritorij u obliku luka posljedica je kompleksnog geopolitičkog položaja države i djelovanja različitih čimbenika tijekom povijesno-geografskog razvoja. Zbog takvog oblika teritorija RH ima dugačku kopnenu granicu koja iznosi 2.370,5 km, od čega oko 1.100 km čine vodeni tokovi, a više od polovice ukupne dužine, oko 1.352 km, zahtijevat će prilagodbu šengenskom režimu koji uključuje strože mjere nadzora vanjskih granica EU-a. Posebnosti graničnih područja, posebno pograničnih, pridonosi to što njihov razvoj ovisi o propisanim mjerama osiguranja nepovredivosti državne granice, ali i o okolnostima i uređenosti odnosa RH sa susjednim državama u okviru međunarodno-pravnog uređenja državne granice i graničnih režima. S tim u vezi, u sklopu naselja pograničnih područja posebno se ističe problematika dvojnih gradova, gradova na rijekama prema susjednim državama i prekogranični utjecaji na okoliš. Granično područje znatnim je dijelom bilo obuhvaćeno ratnim razaranjem, što je također uzrok depopulacije na tim prostorima. Na dijelove graničnog područja primjenjuju se razvojne mjere tematskih nacionalnih programa, npr. za ruralna područja, obnovu ratom zahvaćenih područja i razvoj otoka te programa europske teritorijalne suradnje odnosno programa prekogranične suradnje. Brdsko-planinska ruralna područja Brdsko-planinska područja[79](Zakon o brdsko-planinskim područjima (»Narodne novine« 12/02, 32/02, 117/03, 42/05, 90/05, 80/08, 148/13 i 147/14)) određena kao područja od interesa i pod posebnom zaštitom RH, a čine ih područja u kojima su, zbog osobitosti uvjetovanih velikim nadmorskim visinama, nagibom i raščlanjenosti terena, uvjeti za život i rad stanovnika otežani. Status brdsko-planinskih područja ima 12 gradova i 33 općine u geografskim podcjelinama: Gorski kotar, Lika, Banovina, Kordun, Dalmatinska zagora, sjeveroistočna Istra i Hrvatsko zagorje. Poticajne mjere odnose se na demografsku obnovu, gospodarski rast i održivi razvoj te stvaranje preduvjeta za rješavanje socijalnih prilika i podizanja životnog standarda stanovnika. U kontekstu uvjeta za razvoj, posebnost je ovih područja visoka raseljenost te rijetka mreža naselja u kojoj dominiraju patuljasta naselja s manje od 100 stanovnika. U ovim područjima nedovoljno se koriste značajni prirodnih resursi, ponajprije šume i pašnjaci. U njima se isprepliću obilježja prostora uz državnu granicu, ratom zahvaćenih područja i ruralnog prostora. Područja koja su bila zahvaćena ratom Za područja koja su bila zahvaćena ratom donesene su mjere za obnovu uništenih ili oštećenih materijalnih dobara i stvaranje drugih uvjeta za provedbu programa povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba. Proces obnove i revitalizacije tih područja, koji uključuje obnovu svih razvojnih segmenata – gospodarskog, demografskog, stambenog, infrastrukturnog, društvenog i prostornog razvoja, zaštitu prostornih vrijednosti, obnovu kulturnog identiteta i sanaciju ugroženih resursa, nije potpuno završen. Minski sumnjiva područja Velik su problem još uvijek minski sumnjiva područja zbog niza gospodarskih, ekoloških i sigurnosnih problema lokalnog stanovništva i sveukupnog razvoja Države. Prema procjenama Hrvatskog centra za razminiranje (HCR),[80](Državna ustanova, osnovana 1998., u čijoj je nadležnosti sustavno bavljenje problematikom razminiranja) minski sumnjivi prostor zahvaća 446,00 km2 u 9 županija,[81](Podaci HCR, MIS portal 2017.) od kojih su najzagađenije Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka i Osječko-baranjska. Osim toga, velika je koncentracija mina na širem području većih gradova koji su bili unutar bojišnice: Sisak, Benkovac, Osijek, Petrinja, Pakrac, Lipik i Vinkovci. U minski sumnjivom prostoru najvećim su dijelom šume (84,3%) i poljoprivredne površine (15,4%).[82](Podaci HCR-a dostavljeni za potrebe izrade Strategije) Zbog minske zagađenosti onemogućeno je korištenje šumskog dobra u proizvodnim djelatnostima, a otežano je i provođenje mjera zaštite šuma (npr. protupožarna zaštita). Također, velika površina oranica u istočnoj Hrvatskoj ne može se privesti svojoj svrsi, odnosno poljoprivrednoj proizvodnji, a u gotovo svim županijama nema mogućnosti za kvalitetniji razvoj stočarstva zbog velike površine minski zagađenih livada i pašnjaka. U Dalmaciji su minski zagađena područja makije i krša izravna prepreka za provedbu protupožarne zaštite na visokougroženim područjima, ali i za razvoj turizma. 2.2.5. Obalno područje i more Obalno područje suočava se s povećanom koncentracijom stanovništva u priobalju, posljedicama nesustavnog razvoja turizma i rastućom potrebom za eksploatacijom morskih resursa, a izloženo je i prijetnjama od prirodnih katastrofa, posebno zbog klimatskih promjena i seizmoloških uvjeta. Usto, naglašen je sukob interesa između pojedinih kategorija korisnika i nedostatak integralnog razvojnog pristupa ovom području. Krajnja je posljedica pojačanog pritiska na prostor oštećenje ili trajni gubitak vrijednih prirodnih područja i krajobraznih predjela, gubitak gospodarskih kopnenih i morskih resursa, narušavanje bioraznolikosti i ekosustava te onečišćenje okoliša. Stanje obalnog i morskog područja proporcionalno je održivosti načina njegova korištenja i otpornosti na prirodne i antropogene utjecaje. Razvojni potencijali tog područja proizlaze najvećim dijelom iz prirodnih danosti, što je dodatni razlog za pažljivo i odmjereno korištenje i zaštitu prostora. Gospodarski razvoj područja vezan je ponajprije uz turizam i rekreaciju, poljoprivredu vezanu uz lokalne kulture, maritimne gospodarske djelatnosti – ribarstvo, akvakulturu, eksploataciju morske soli i podvodnih energetskih i rudnih bogatstava te obalnu industriju i luke. Prirodna ranjivost tih prostora uvjetovana je geomorfološkim karakteristikama krša, blizinom mora i seizmičkim aktivnostima, a pojačani rizici antropogenog utjecaja vezani su za klimatske promjene, onečišćenje okoliša i fizičku devastaciju prirodnih vrijednosti te krajobraza. Razvoj poljoprivrede u obalnom području stagnirao je zbog ulaganja u industrijalizaciju nakon Drugog svjetskog rata, političkih odluka i naglog razvoja turizma, zbog čega je došlo do pojačane migracije stanovništva prema obali i depopulacije ruralnih područja te gubitka vrijednih poljoprivrednih površina nekontroliranom urbanizacijom. Udio obrađenih poljoprivrednih površina Jadranske Hrvatske u fondu obrađenih površina države iznosi samo 17%, ali značaj i potencijali za razvoj ove djelatnosti leže u ekskluzivnom uzgoju lokalnih kultura (npr. cjelokupna proizvodnja maslina, badema, agruma i smokava u Hrvatskoj na ovom je području). Među danas značajnim posljedicama razvojnih pritisaka, koji utječu na fizičke, biološke, gospodarske i socijalne procese, izdvajaju se:[83](Urbos d.o.o., 2014., stručna podloga) • pretjerana gradnja na obalnom području i nekontrolirano širenje gradnje duž obalne crte • neprimjerena i/ili nezakonita gradnja, posebno u uskom obalnom pojasu • neodgovarajuća infrastruktura naselja te turističkih i rekreacijskih zona • nedostatak uređaja za pročišćivanje urbanih i industrijskih otpadnih voda • smanjena kakvoća mora uz gradove, luke i turističke zone uključujući zone nautičkog turizma • uzurpiranje područja pomorskog dobra i javnog obalnoga pojasa • gubitak cjelovitosti i kvalitete obalnog krajolika. S turističkog aspekta najveće je opterećenje prostora u vrijeme glavne turističke sezone, posebno u srpnju i kolovozu. Problemi izrazite sezonalnosti turizma vršna su opterećenja cjelokupne infrastrukture i pojačavaju ranjivost prostora na antropogene utjecaje. Poseban je problem znatan broj zgrada za povremeno stanovanje, osobito onih koje su vezane uz strukturu i infrastrukturu naselja. Osim najčešće nezadovoljavajućih prostornih standarda, upitne kvalitete gradnje i oblikovanja, režim korištenja tih zgrada izaziva poteškoće u funkcioniranju naselja i lokalnog stanovništva. Građevinsko područje uglavnom se povećava prenamjenom poljoprivrednog i/ili šumskog zemljišta, a investitori s namjerom građenja stanova za povremeno stanovanje u lokalnu zajednicu unose nove odnose i razvojne aspiracije, kao i određivanje javnih i privatnih interesa pri planiranju i interpretaciji potreba i razvojnih ciljeva. Dvostruka matrica s različitim brojem korisnika otežava i izračun kapaciteta i održivog funkcioniranja cjelokupne infrastrukture, uključujući javne službe. Stvara se također privid statističkog povećanja broja stanovnika koji pruža lažnu sliku demografske revitalizacije, posebno na otocima. Integralni pristup razvoju obalnog područja Sadašnje stanje u prostoru obalnog područja posljedica je, među ostalim, dugogodišnjeg sektorskog pristupa razvoju, popraćenog rastućim brojem strateških dokumenata na razini resora i lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave, pri čemu je izostalo učinkovito usklađivanje interesa i operativna koordinacija. U sustavu prostornog uređenja i prije je bilo pokušaja planskog objedinjavanja ovog područja. Tako je u tijeku intenziviranja izgradnje hotela, radničkih odmarališta, zgrada sekundarnog stanovanja, dužobalnih cestovnih prometnica i širenja obalnih naselja, što je započelo početkom šezdesetih godina, 1967. izrađen regionalni prostorni plan – Program dugoročnog razvoja i Plan prostornog uređenja jadranskog područja Hrvatske, kao prvi prostorno-planski dokument koji sustavno promišlja stanje i razvojne mogućnosti hrvatskog Jadrana. U tom razdoblju započela je i izrada projekata i planova u suradnji s institucijama UN-a, planerskim institucijama republika Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Slovenije te stranim partnerskim tvrtkama: Gornji Jadran i Južni Jadran, s naglaskom na razvoju turizma, i Jadran III, s naglaskom na zaštiti okoliša. Središnja tema ovih dokumenata bio je razvoj turizma, ali i trajno očuvanje prirodnih i kulturnih vrijednosti na kojima se temelji turistička ponuda te očuvanje najužeg obalnog pojasa, čime je u osnovi integralno planiranje određeno kao temeljni stručni stav. Integralni pristup razvoju obalnog područja podrazumijeva i ponovno aktivno uključivanje zaobalja i šireg zaleđa radi ostvarivanja sinergijskog učinka njihovih razvojnih potencijala. U tom smislu različita su iskustva pojedinih županija. U Istarskoj se županiji npr. već dulji niz godina ostvaruje sinergija razvojnih potencijala unutrašnjosti poluotoka i obalnog područja (opskrba obalnih naselja lokalno uzgojenim poljoprivrednim proizvodima te proširenje turističke ponude lokalnom gastro-enološkom ponudom, transformacijom stancija s početka 20. stoljeća u prepoznatljive turističke destinacije, kulturnim manifestacijama i događanjima u revitaliziranim povijesnim jezgrama urbanih i ruralnih naselja i dr.). S druge strane, u Primorsko-goranskoj županiji zaleđe (posebno Gorski kotar) nedovoljno je povezano s obalnim područjem, dijelom i zbog dominantnog utjecaja Rijek