Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018.
Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018.
NN 27/2018 (21.3.2018.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 567 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Ivana Jović Vuletić iz Zagreba, na sjednici održanoj 30. siječnja 2018. donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Splitu na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Ivana Jović Vuletić iz Zagreba (u daljnjem tekstu: podnositeljica) podnijela je Ustavnom sudu ustavnu tužbu kojom osporava presudu Županijskog suda u Splitu broj: Gžp-1074/09 od 14. siječnja 2010., kojom je odbijena žalba podnositeljice (drugotuženice – drugoprotutužiteljice iz protutužbe) i Marije Tomas (prvotuženice – prvoprotutužiteljice iz protutužbe; u daljnjem tekstu: prvotuženica) i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj: P-2562/06 od 26. lipnja 2009.
Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev Brede Vojnović (tužiteljice – prvoprotutuženice iz protutužbe; u daljnjem tekstu: tužiteljica) za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana u Splitu, Vukovarska 3, uz priznavanje prava na zaštićenu najamninu u iznosu od 237,81 kn, u točki II. izreke odbijen je glavni protutužbeni zahtjev za iseljenje tužiteljice i Mihovila Vojnovića (drugoprotutuženika iz protutužbe; u daljnjem tekstu: drugoprotutuženik) iz stana u Splitu, Vukovarska 3, te je u točki III. izreke odbijen i podredni tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužiteljica i drugoprotutuženik nisu stekli pravo na zaštićenu najamninu.
1.1. Konkretan ustavnosudski postupak smatra se nastavkom ustavnosudskog postupka vođenog pod brojem U-III-1398/2010, pokrenutog ustavnom tužbom podnositeljice od 22. ožujka 2010., u kojemu je podnositeljici 8. lipnja 2010. upućeno tzv. revizijsko pismo. Po primitku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: Rev-x 579/10-2 od 20. travnja 2011., podnositeljica je predložila nastavak ustavnosudskog postupka u kojem nije osporila rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena kao nedopuštena njezina revizija.
II. DOPUŠTENOST USTAVNE TUŽBE 4. Tijekom ustavnosudskog postupka, kći podnositeljice, Mirka Vuletić izvijestila je Ustavni sud podnescima od 22. prosinca 2016. i 7. ožujka 2017. da je podnositeljica ustavne tužbe preminula 3. studenoga 2015., te da je ona njezina nasljednica, o čemu je priložila i rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba broj: O-10043/15-5, UPP-Os-105/15-5 od 25. studenoga 2016., kao i da nastavlja postupak koji je ustavnom tužbom pokrenula njezina majka.
4.1. Ustavni sud prvo primjećuje da kći podnositeljice nastavlja postupak koji je ustavnom tužbom pokrenula njezina majka, s obzirom na činjenicu da je kao nasljednica podnositeljice naslijedila sporni stan. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da kći podnositeljice kao njezina nasljednica ima aktivnu legitimaciju za nastavak ustavnosudskog postupka umjesto podnositeljice. Ustavni sud razmatrao je prigovore podnositeljice ustavne tužbe.
III. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA 5. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku predmet spora bio je tužbeni zahtjev tužiteljice, kao nositeljice stanarskog prava na stanu u Splitu, Vukovarska 3, da sud na temelju članka 33. stavka 3. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine« broj 91/96., 48/98. i 66/98.; u daljnjem tekstu: ZNS) donese presudu koja će zamijeniti Ugovor o najmu stana, u koji se kao članovi obiteljskog domaćinstva trebaju upisati drugoprotutuženik (suprug tužiteljice) i sin Bojan Vojnović, budući da podnositeljica i prvotuženica nisu s tužiteljicom sklopile Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a nakon primitka zahtjeva za sklapanje Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.
Predmet spora bio je i glavni protutužbeni zahtjev podnositeljice i prvotuženice na iseljenje tužiteljice i drugoprotutuženika i predaju stana slobodnog od osoba i stvari podnositeljici i prvotuženici, budući da smatraju da su tužiteljica i drugoprotutuženik u trenutku stupanja na snagu ZNS-a imali u vlasništvu useljivu kuću te podredno protutužbeni zahtjev za utvrđenje da tužiteljica i drugoprotutuženik nemaju pravo na zaštićenu najamninu.
5.1. Sporni stan u Splitu, Vukovarska 3, površine 118 m², koji se sastoji od 4 sobe, djevojačke sobice, kuhinje, kupaonice, zahoda, spreme (izbe) i hodnika, te male drvarnice površine cca 2 m², u vlasništvu je podnositeljice i prvotuženice.
U postupku je utvrđeno da je na dan stupanja na snagu ZNS-a, 5. studenoga 1996., tužiteljica bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Splitu, Vukovarska 3, te da su članovi njezinog domaćinstva bili drugoprotutuženik, suprug tužiteljice i Bojan Vojnović, sin.
Podnositeljica i prvotuženica navele su tijekom postupka da su tužiteljica i drugoprotutuženik u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a imali u vlasništvu useljivu kuću koja im činjenica sukladno članku 31. stavku 2. ZNS-a ne daje pravo na zaštićenu najamninu.
Navedena nekretnina je obiteljska kuća u Dućama, predio Rogač, koja prema podacima iz zk. izvatka i katastra ima površinu od 111 m².
U postupku je utvrđeno da je na dan stupanja na snagu ZNS-a drugoprotutuženik bio vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena kuća u mjestu Duće čest. zem. 2192/2 zk.ul. 1021 k.o. Duće.
5.2. Prvostupanjski sud, na temelju izvedenih dokaza u presudi broj: P-764/99 od 24. veljače 2005., zauzeo je stajalište da se radi o kući za odmor u kojoj tužiteljica i drugoprotutuženik ne borave tijekom cijele godine već samo preko ljeta, koja stoga nije namijenjena za stanovanje već boravku za vrijeme godišnjeg odmora, a navedeno nije od utjecaja na postojanje prava tužiteljice na zaštićenu najamninu.
Prema stajalištu iz ukidnog rješenja Županijskog suda Splitu broj: Gž-2652/05 od 7. rujna 2006., u ponovljenom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li tužiteljica i drugoprotutuženik vlasnici useljive kuće ili stana na dan stupanja na snagu ZNS-a, pri čemu nije od značaja radi li se o kući za odmor ili ne. Potrebno je bilo utvrditi o kakvoj se kući radi odnosno opisati je s obzirom na njezinu veličinu, broj prostorija, uređenost, opremljenost i mjesto gdje se nalazi, jer se samo izgrađena kuća koja omogućuje potreban standard tužiteljici i članovima njezinog obiteljskog domaćinstva, koji su to bili na dan stupanja na snagu ZNS-a, ima smatrati useljivom kućom.
5.3. U ponovljenom postupku, prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice jer je sud, uz ostalo, na temelju izvedenih dokaza (uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka za graditeljstvo) ocijenio da kuća u Dućama »u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a nije pružala obitelji tužiteljice niti približno onu kvalitetu stanovanja koju je ta obitelj imala u isto vrijeme u spornom stanu u Splitu u Vukovarskoj 3, pa da ne predstavlja useljivu kuću u smislu citirane odredbe ZNS-a« (članka 31. stavka 2. – op. Ustavnog suda). Stoga je u smislu članka 31. stavka 2. točke 2. ZNS-a prvostupanjski sud utvrdio da se radi o kući za odmor slijedom čega tužiteljica ima pravo na zaštićenu najamninu u odnosu na sporni stan u Splitu.
Prvostupanjskom presudom je, uz ostalo, navedeno: »(...) Po ovako prihvaćenim kriterijima ovaj sud zaključuje da kuća u Dućama u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a nije pružala obitelji tužiteljice-protutužene niti približno onu kvalitetu stanovanja koju je ta obitelj imala u isto vrijeme u spornom stanu u Splitu u Vukovarskoj 3, pa da ne predstavlja useljivu kuću u smislu citirane odredbe ZNS-a. Pri tom ovaj sud ne misli samo na stambenu površinu ova dva objekta nego i na udaljenost kuće u Dućama od Splita te njenu neopremljenost i nepogodnost za zimske uvjete stanovanja.
Naime, ovaj sud smatra da je za ocjenu useljivosti kuće za obitelj tužiteljice-protutužene ipak važna okolnost što je kuća građena da bi za ovu obitelj bila kuća za odmor preko ljetnih mjeseci, što znači da gradnja nije bila u dovoljnoj mjeri usmjerena na to da se u kući i preko zime ostvare pogodni uvjeti za stanovanje. (...) (...) Isto tako, nije bilo zapreke da se u Ugovor o najmu pobliže navede drvarnica od otprilike 2 m² koja služi upotrebi cijelog stana, jer je trebalo ocijeniti da se ne radi o posebnoj prostoriji u zgradi koju najmoprimac koristi u smislu odredbe čl. 2. st. 2. ZNS-a... (...) Tužene-protutužiteljice nisu uspjele uvjeriti sud da se radi o posebnoj prostoriji za čije bi korištenje najmodavac trebao plaćati posebnu naknadu, a budući da sud nije imao razloga posumnjati u navod tužiteljice-protutužene da koristi samo mali dio te prostorije za odlaganje stvari.« Nadalje, prvostupanjskom presudom odbijeni su glavni i podredni protutužbeni zahtjevi, pri čemu je u obrazloženju navedeno: »Stoga bi proizlazilo da nije osnovan glavni protutužbeni zahtjev kojim su tužene-protutužiteljice zatražile iseljenje tužiteljice-protutužene i tuženika pod 2) iz protutužbe Mihovila Vojnovića iz predmetnog stana i to već zbog toga što ZNS uopće ne sadrži odredbu koja bi uz okolnost vlasništva nad kućom, sve da je sud kuću ocijenio useljivom, vezivala pravo najmodavca tražiti iseljenje najmoprimca.
Isto tako, nije osnovan ni podredni protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da tužiteljici-protutuženoj i tuženiku pod 2) iz protutužbe ne pripada pravo na zaštićenu najamninu. ... jer je ovaj sud izrazio stajalište da kuća na koju su referirale tužene-protutužiteljice ne predstavlja useljivu kuću za obitelj tužiteljice-protutužene na dan stupanja na snagu ZNS-a u odnosu na stan u Splitu, a u odnosu na tuženika pod 2) iz protutužbe već iz same okolnosti što se ne radi o osobi koja bi bila ovlaštenik prava na zaštićenu najamninu iz odredbe čl. 30. ZNS-a, koja dakle nije pasivno legitimirana u odnosu na utvrđenje da toj osobi ne pripada pravo na zaštićenu najamninu.« 6. Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositeljice ocijenivši da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je na temelju članka 33. stavka 3. ZNS-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu je u obrazloženju naveo: »U ovoj fazi postupka sporno je između parničnih stranaka je li tužiteljica ima u vlasništvu useljiv stan ili kuću.
Između parničnih stranaka nije sporno:
U praksi sudova bilo je dilema u tumačenju pojma 'useljiva kuća ili stan'. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao i ovaj sud su se izjasnili da vlasništvo kuće za odmor nije zapreka na strani zajmoprimca za priznavanje prava na plaćanje zaštićene najamnine.
Naime, kuća za odmor je kuća posebne namjene tj. nije namijenjena stanovanju već boravku za vrijeme godišnjeg odmora, zapravo u kratkom razdoblju tijekom godine. Ona se kao takva ne može ni iznajmljivati tijekom cijele godine.
Stoga gledajući na svrhu članka 31. stavak 2. točka 2. ZNS-a ovaj sud smatra da cilj ove odredbe nije bilo da pogodnost zaštićene najamnine bude vezana među ostalim i za posjedovanje kuće za odmor na strani zajmoprimca.
Žalbenim navodima tuženika koji se tiču dovršenosti objekta, kvalitete gradnje, stoga se ukazuju neosnovani.
Glede ostalih žalbenih navoda tužene – protutužitelja potrebno je istaći da tijekom glavne rasprave nisu osporili pravilnost izračuna zaštićene najamnine, a što pravilno konstatira i sud prvog stupnja. Paušalnim žalbenim navodima tužene nisu doveli u sumnju pravilnost izrečenog utvrđenja suda prvog stupnja.
Pravilno je sud prvog stupnja u ugovoru o najmu naznačio drvarnicu jer se radi o prostoru koji služi stanu, pozivom na članak 2. ZNS-a.
Sama činjenica da su porušeni pregradni zidovi u podrumu, između drvarnica, to ne znači da je drvarnica izgubila svoju svrhu. Pravilno je sud prvog stupnja poklonio vjeru iskazu tužiteljice kao logičnu i uvjerljivu.« IV. PRIGOVORI PODNOSITELJICE 7. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1. i 48. stavkom 1. Ustava, kao i članak 19. stavak 1. Ustava. Također, smatra povrijeđenim članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) i članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.
Povrede navedenih ustavnih i konvencijskih prava podnositeljica obrazlaže navodima koji se mogu svesti na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Iznosi kronologiju događanja u konkretnoj pravnoj stvari pri čemu ističe da je za meritum spora ključno pitanje bilo utvrditi jesu li tužiteljica i drugoprotutuženik na dan stupanja na snagu ZNS-a bili vlasnici useljive kuće ili stana, a što predstavlja negativnu pretpostavku stjecanja prava na zaštićenu najamninu sukladno članku 31. stavku 2. ZNS-a.
Podnositeljica smatra da je drugostupanjski sud na arbitraran način tumačio sadržaj instituta useljive kuće ili stana iz članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS-a in favorem tužiteljice kako bi i pored vlasništva nad useljivom kućom u Dućama, a za koju su nadležni sudovi utvrdili da predstavlja kuću za odmor, zadržala i dalje pravo na zaštićenu najamninu na stanu u vlasništvu podnositeljice i prvotuženice.
Stoga smatra da je tužiteljici neosnovano priznato pravo na zaštićenu najamninu, jer bi ona prema odredbama ZNS-a trebala plaćati ekonomsku najamninu. Nadalje, navodi da iznos zaštićene najamnine nije izračunat sukladno članku 7. stavku 1. ZNS-a, odnosno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (»Narodne novine« broj 40/97. i 115/05.), te da su najmodavci dvije umirovljenice, od kojih jedna bez riješenog stambenog pitanja, smještena u domu za stare i nemoćne, kojima visina najamnine predstavlja značajan iznos.
Navodi postojanje različite prakse u istovjetnim slučajevima, pri čemu prilaže odluke Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-6084/07 od 23. rujna 2008., broj: Gž-322/07 od 18. ožujka 2008. i broj: Gž-3067/08 od 21. listopada 2008.
Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
V. RELEVANTNE USTAVNE I KONVENCIJSKE OSNOVE 8. Mjerodavne odredbe Ustava glase: »Članak 16. (...) Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.« »Članak 29.
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama... (...)« »Članak 48.
Jamči se pravo vlasništva. (...)« 8.1. Mjerodavni dio prve rečenice članka 6. stavka 1. Konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju glase: »Članak 6.
Pravo na pošteno suđenje 1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ... i u razumnom roku ispita njegov slučaj. (...)« »Članak 1.
Zaštita vlasništva Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.« VI. MJERODAVNO PRAVO 9. Mjerodavni članci ZNS-a glase: »Članak 6.
Najamnina koju za korištenje stanom plaća najmoprimac može biti:
Članak 7
Članak 8Zaštićenu najamninu plaćaju korisnici stanova koji:
(...)
Najmodavac je dužan održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, u skladu s ugovorom o najmu.« »Članak 19.
Članak 31
Članak 34
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.' (...) 117. Prema mišljenju suda, nesporno je u ovom predmetu došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine. Najmodavci, posebice, ne mogu ostvariti to pravo u smislu fizičkog posjedovanja, budući da stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme, te su njihova prava u pogledu iznajmljivanja stana, uključujući pravo na dobivanje tržišne najamnine i pravo na otkaz najma, u značajnoj mjeri pogođena nizom zakonskih ograničenja (vidi stavke 125.-129. ove presude). Ipak, najmodavci nisu lišeni svoga vlasništva, nastavljaju primati najamninu i mogu prodati svoje stanove, iako podložno uvjetima najma. Imajući to na umu, te uzimajući u obzir svoju sudsku praksu o tom pitanju (vidi, npr. ranije citirani predmet Hutten – Czapska, § § 160.-161.; predmet Edwards protiv Malte, br. 17647/04, § 59, 24. listopada 2006.; i predmet Srpska pravoslavna Opština na Rijeci protiv Hrvatske (odluka), br. 38312/02, 18. svibnja 2006.), Sud smatra da miješanje o kojem je riječ čini mjeru koja predstavlja nadzor nad korištenjem imovine u smislu drugoga stavka članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Zakona o najmu stanova najmodavci nemaju ovlasti slobodno odrediti najamninu (vidi stavak 34. ove presude), jer je zaštićena najamnina za svaki stan izračunata u skladu s formulom određenom Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (vidi stavke 51.-55. ove presude). Kao što je i Vlada Republike Hrvatske priznala u svojim pokušajima za donošenje izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova (vidi stavke 71.-80. ove presude), a što je potvrđeno i nalazima pučkog pravobranitelja (vidi stavke 81.-83. ove presude), zaštićena najamnina izračunata u skladu s tom formulom često je bila niža od zajedničke pričuve, te je prema tome bila nedovoljna za pokriće barem troškova održavanja zajedničkih prostora i instalacija zgrade u kojoj se stanovi nalaze, a da se ne govori o troškovima održavanja samih stanova. Štoviše, zaštićena najamnina se prema priznanju vlasti u pravilu određuje u najnižem iznosu (vidi stavke 73., 76. i 80. ove presude).
Manjak koji iz toga proizlazi stoga su pokrivali najmodavci (vidi, mutatis mutandis, ranije citirani predmet Hutten – Czapska, § 198.).
To je zato jer je u ovom slučaju utvrđeno da je tužitelj bio suvlasnik useljive 'vikend' kuće, koja je prema nespornim podacima iz postupka, polazeći od njezine izgrađenosti i sadržaja neupitno imala sve preduvjete za stalno, a ne povremeno stanovanje. Stoga se takvo stanje, samo zato jer je odnosna kuća povremeno korištena i jer se nalazi u turističkom mjestu uz more, ni u čemu može usporediti sa stvarnom kućom za odmor iz naznačene revizijske odluke.
Kad se tome pridoda okolnost da je tužitelj prodajom te kuće ostvario cijenu od 300.000 EUR-a, odnosno suvlasničku 1/2 te cijene, tada je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj kao takav nema pravo na zaštićenu najamninu.
Po ocjeni revizijskog suda, nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo iz članka 31. stavak 2. podstavak 2. ZN-a, naprotiv, upravo bi tužiteljevo shvaćanje o pravnom domašaju i primjeni navedene zakonske odredbe, dovelo do nelogične situacije u kojoj bi pravo na zaštićenu najamninu imali i oni najmoprimci koji su vlasnici (ili suvlasnici) vrijednih useljivih kuća koje se voljom svojih vlasnika samo povremeno koriste, iako nema nekakvih zapreka za cjelogodišnje stanovanje u takvim objektima ili davanje u najam trećim osobama. Konačno, ako najmoprimac može takvu kuću prodati za cijenu kojom bi nesporno mogao kupiti i steći vlasništvo druge useljive kuće ili stana, kao što je to u ovom slučaju učinio tužitelj, tada nije prihvatljivo da ovakav najmoprimac plaća zaštićenu najamninu vlasniku stana.
Upravo to je protivno cilju i svrsi navedene zakonske odredbe koja ima izraženu socijalno-zaštitnu funkciju, stoga bi drugačiji pristup doveo do apsurdne situacije u kojoj bi najmoprimac, iako je prodajom vrijedne kuće u suvlasništvu pribavio dostatna novčana sredstva za stjecanje vlasništva useljive kuće ili stana, plaćao zaštićenu najamninu samo zato jer nije kupio useljivu kuću ili stan kada je to objektivno mogao.
Polazeći od svojevrsnog testa razmjernosti, u kojem je na jednoj strani najmoprimac koji prodajom vrijedne kuće ostvaruje novčana sredstva za stjecanje prava vlasništva useljive kuće ili stana, dok su na drugoj stvari vlasnici stana u kojem takav najmoprimac stanuje i plaća im zaštićenu najamninu, valja zaključiti da bi opisana situacija po ocjeni revizijskog suda bez daljnjega bila prekomjerni teret za svakog vlasnika odnosnog stana pa tako i za tuženice. Stoga revizijski sud ocjenjuje da je tužitelj, koji je u pravno mjerodavno vrijeme prodajom vrijedne suvlasničke kuće u M. raspolagao novčanom masom dovoljnom za stjecanje useljive kuće ili stana, u jednakoj pravnoj situaciji kao da je imao useljivu kuću ili stan iz članka 31. stavak 2. podstavak 2. ZN-a. Zato ga ne pripada pravo na zaštićenu najamninu.
Prema tome, materijalno pravo na koje se odnosi materijalnopravno pitanje zbog kojeg je dopuštena ova revizija nije pogrešno primijenjeno.« VIII. OCJENA USTAVNOG SUDA 11. Ustavni sud, prije svega, polazi od stajališta da se sudski postupci moraju provesti u skladu s ustavnim načelom vladavine prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske pa tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove arbitrarne primjene, već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržane u članku 29. stavku 1. Ustava.
Ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.
Ustavni sud u svojoj je dosadašnjoj praksi, usklađenoj s praksom ESLJP-a, utvrdio niz načela koja treba slijediti da bi se sudski postupak mogao ocijeniti pravičnim. Provodeći postupke, sudovi moraju poštovati ta načela kad pri donošenju svoje odluke ocjenjuju, uz prednost izravnog ispitivanja, činjenice i okolnosti konkretnog slučaja primjenjujući mjerodavno pravo. Zadaća je Ustavnog suda u jamčenju ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje da provjeri je li sud poštovao takva relevantna načela u konkretnom slučaju. Uz tu provjeru, zadaća je Ustavnog suda da ispita nije li sud u konkretnom slučaju procjenjivao činjenice i okolnosti na očito nerazuman način ili je učinio neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenio postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustio razmotriti sve relevantne čimbenike, odnosno propustio uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, odbio provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke i sl., u mjeri i na način koji dovodi do povrede ustavnog prava podnositeljice na pravično suđenje.
12.1. Ustavni sud utvrđuje da su osporene odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom po tužbi tužiteljice, podnesenoj 14. svibnja 1999., u kojoj je ona tvrdila da je na dan stupanja na snagu ZNS-a bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Splitu, Vukovarska 3 (ranije Balkanska 3) površine 118 m², a koje stanarsko pravo je stekla na temelju Ugovora o korištenju stana iz 1973. godine. U tužbi je tvrdila da je stupanjem na snagu ZNS-a stekla status zaštićenog najmoprimca, a da podnositeljica i prvotuženica, kao vlasnice stana, nisu s njom sklopile ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Stoga je tužiteljica od suda tražila donošenje presude kojom se u cijelosti zamijenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, da se kao članovi obiteljskog domaćinstva upišu drugoprotutuženik, njezin sin, nevjesta i unuk, te da se kao zaštićena najamnina odredi iznos od 237,81 kn.
Podnositeljica i prvotuženica su u postupku istaknule i protutužbeni zahtjev za iseljenje tužiteljice i drugoprotutuženika i utvrđenje da tužiteljica i drugoprotutuženik nisu stekli pravo na zaštićenu najamninu, budući da su tužiteljica i drugoprotutuženik u trenutku stupanja na snagu ZNS-a imali u vlasništvu useljivu kuću, odnosno obiteljsku kuću u Dućama, predio Rogač, 111 m².
U postupku je bilo sporno jesu li tužiteljica i drugoprotutuženik vlasnici useljive kuće ili stana na dan stupanja na snagu ZNS-a sukladno članku 31. stavku 2. ZNS-a pri čemu nije od značaja radi li se o kući za odmor ili ne.
Također, sudovi su u ponovljenom postupku utvrdili da su tužiteljica i drugoprotutuženik na dan stupanja na snagu ZNS-a bili vlasnici kuće u Dućama, a očevidom na licu mjesta sud je utvrdio »da se radi o stambenoj prizemnici koja se nalazi sjeverno položena uz Jadransku magistralu u mjestu Duće, predio Rogač ... Ukupna stambena površina prizemnice je 69,78 m², a garaže 15,08 m².« Na temelju očevida na licu mjesta prvostupanjski sud je zaključio: »Ovaj sud smatra da se pod pojmom useljivosti iz odredbe čl. 31. st. 2. ZNS-a podrazumijeva raspolaganje makar približnom vrijednošću kvalitete stanovanja onoj kvaliteti u kojoj najmoprimac stanuje, a koja bi se ostvarila bilo prebivanjem u stanu ili kući koja stoji najmoprimcu na raspolaganje bilo prodajom tog stana ili kuće. Po ovako prihvaćenim kriterijima ovaj sud zaključuje da kuća u Dućama u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a nije pružala obitelji tužiteljice-protutužene niti približno onu kvalitetu stanovanja koju je ta obitelj imala u isto vrijeme u spornom stanu u Splitu u Vukovarskoj 3, pa da ne predstavlja useljivu kuću u smislu citirane odredbe ZNS-a. Pri tom ovaj sud ne misli samo na stambenu površinu ova dva objekta nego i na udaljenost kuće u Dućama od Splita te njenu neopremljenost i nepogodnost za zimske uvjete stanovanja.
Naime, ovaj sud smatra da je za ocjenu useljivosti kuće za obitelj tužiteljice-protutužene ipak važna okolnost što je kuća građena da bi za ovu obitelj bila kuća za odmor preko ljetnih mjeseci, što znači da gradnja nije bila u dovoljnoj mjeri usmjerena na to da se u kući i preko zime ostvare pogodni uvjeti za stanovanje. (...)« Slijedom navedenog činjeničnog stanja ocjena je sudova da je tužiteljica bila nositeljica stanarskog prava na navedenom stanu u trenutku kada je stupio na snagu ZNS te da tužiteljica i drugoprotutuženik imaju u vlasništvu kuću za odmor u Dućama – Omiš. Naime, ocjena je sudova da je kuća za odmor kuća posebne namjene i da nije namijenjena stanovanju već boravku za vrijeme godišnjeg odmora, dakle, u kratkom razdoblju tijekom godine. Slijedom navedenog, sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice radi donošenja presude koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sukladno članku 33. stavku 3. ZNS-a, a odbili protutuženi zahtjev kojim se tražilo iseljenje tužiteljice i drugoprotutuženika, kao i protutužbeni zahtjev da nisu stekli pravo na zaštićenu najamninu.
U odnosu na visinu zaštićene najamnine prvostupanjski sud je naveo: »Nadalje, što se tiče visine zaštićene najamnine, na ročištu od 24. veljače 2005.g. pun. tuženih je naveo da nema primjedbi na podatke temeljem kojih je ta visina od strane ovlaštenog tijela izračunata. Međutim, istaknuto je da je visina zaštićene najamnine nedovoljna za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, od kojih ta najamnina ne može biti niža, a prema izričitoj odredbi čl. 7. st 3. ZNS-a. Kako je tužena-protutužiteljica pod 2) u svom iskazu navela da za ovaj stan plaća na ime sredstava zajedničke pričuve iznos od 182,00 kn, a koja sredstva predstavljaju troškove redovitog održavanja stambene zgrade koje je imala u vidu ova odredba, ovaj sud je smatrao da visinom zaštićene najamnine od 237,81 kn nije povrijeđena odredba čl. 7. st 3. ZNS-a i da nije bilo zapreke ovaj iznos unijeti u Ugovor o najmu.« 14. Polazeći od činjenica koje su utvrđivane u provedenom postupku nesporno je da je podnositeljici suglasno mjerodavnim odredbama ZNS-a (člankom 31.) nametnuta obveza da s tužiteljicom (kao osobom iz članka 30. ZNS-a) mora sklopiti ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom. Time je nesumnjivo na temelju zakona došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositeljice, odnosno do ograničenja njezinog prava vlasništva, a koje se ogleda u nemogućnosti korištenja nekretnine u njezinom vlasništvu. Također, podnositeljici je kao najmodavcu člankom 13. ZNS-a nametnuta obveza održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, u skladu s ugovorom o najmu.
Međutim, ZNS u članku 6. propisuje da najamnina koju za korištenje stana plaća najmoprimac može biti zaštićena najamnina, odnosno slobodno ugovorena najamnina. Prema članku 7. ZNS-a zaštićena najamnina određuje se na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske, s time da se uvjeti i mjerila utvrđuju ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca (stavci 1. i 2.). Prema stavku 3. istog članka zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom. Prema članku 31. stavku 2. ZNS-a pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan.
Polazeći od mjerodavnih odredaba ZNS-a, te mjerodavne prakse ESLJP-a (Statileo protiv Hrvatske) i stajališta Vrhovnog suda u presudi broj: Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., nesporno je da je pravo na zaštićenu najamninu najmoprimca, suglasno mjerodavnim odredbama ZNS-a, potrebno procjenjivati polazeći od okolnosti svakog konkretnog slučaja.
U konkretnom slučaju osporenim presudama zamjenjuje se ugovor o najmu stana, te se podnositeljici kao najmodavcu i vlasniku stana nameće obveza da stan u njezinu vlasništvu mora dati u najam najmoprimcu na neodređeno vrijeme i uz zaštićenu najamninu. Istodobno se podnositeljici kao vlasniku stana nameće obveza (članak 13. ZNS-a) da iz iznosa zaštićene najamnine podmiruje troškove redovitog održavanja zgrade, a za koje je navela da joj je visina zaštićene najamnine nedovoljna.
Takav propust sudova prema ocjeni Ustavnog suda dostatan je razlog za utvrđenje da je podnositeljici osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo vlasništva u procesnom smislu zajamčeno člankom 48. stavkom 1. u vezi s člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Broj: U-III-3849/2011 Zagreb, 30. siječnja 2018.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.
Odluka, NN 27/2018-567 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:
NN 27/2018 Broj dokumenta u izdanju: 567 Stranica tiskanog izdanja: 45 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 21.3.2018.
ELI: /eli/sluzbeni/2018/27/567 Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o.
Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.
Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.
Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.
Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.
Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.
Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.
Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.