Službeni izvorizakon.hr · EUR-Lex
Europaius
Hrvatski
ČeštinaDeutschFrançaisEspañolPolskiItalianoNederlandsÖsterreichBelgiquePortuguêsSvenskaDanskSuomiSlovenčinaIrelandMagyarEestiLietuviųLatviešuSlovenščinaΚύπροςMaltiRomânăΕλληνικάLuxembourgБългарски
Hrvatski

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1694/2017 i dr. od 2. svibnja 2018. i dva izdvojena mišljenja

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1694/2017 i dr. od

  1. svibnja
  2. i dva izdvojena mišljenja Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1694/2017 i dr. od
  3. svibnja
  4. i dva izdvojena mišljenja NN 43/2018 (11.5.2018.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1694/2017 i dr. od
  5. svibnja
  6. i dva izdvojena mišljenja USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 842 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/
  7. i 5/14.), na sjednici održanoj
  8. svibnja
  9. donio je RJEŠENJE I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (»Narodne novine« broj 32/17.) u cjelini. II. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 1., 4., 5., 11., 12., 14., 15., 18., 19.,
  10. stavka 1., 29.,
  11. stavaka 3.,
  12. i 5.,
  13. stavka 1.,
  14. stavka 1., 39., 40.,
  15. i
  16. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (»Narodne novine« broj 32/17.). III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
  17. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj
  18. travnja 2017., donio je Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (u daljnjem tekstu: Zakon). 1.
  19. Zakon je objavljen u »Narodnim novinama« broj 32 od
  20. travnja 2017., a stupio je na snagu
  21. travnja
  22. (članak
  23. Zakona). I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
  24. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona u cjelini i pojedinih njegovih odredaba s Ustavom podnijelo je više predlagatelja (kako fizičke, tako i pravne osobe). Prijedlozi se iznose redoslijedom kojim su zaprimljeni u Ustavnom sudu: – Goran Vojković iz Ivanić-Grada (predmet broj: U-I-1694/2017); – politička stranka Slobodna Hrvatska (u daljnjem tekstu: Slobodna Hrvatska; predmet broj: U-I-1793/2017); – Peđa Grbin iz Pule (predmet broj: U-I-1817/2017); – Karlo Vajdić iz Zagreba (predmet broj: U-I-1857/2017); – Damir Jelušić, odvjetnik u Kraljevici (predmet broj: U-I-1859/2017); – društvo Sberbank banka d.d. Ljubljana, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: Sberbank Ljubljana; predmet broj: U-I-3320/2017); – društvo Sberbank of Russia, Ruska Federacija (u daljnjem tekstu: Sberbank Rusija; predmet broj: U-I-3791/2017); – Sberbank Europe AG, Republika Austrija (u daljnjem tekstu: Sberbank Europa; predmet broj: U-I-3848/2017); – društvo Adria Group Holding B.V., Nizozemska, društvo Adria Group B.V., Nizozemska i Ivica Todorić iz Zagreba (u daljnjem tekstu: Adria Group i Todorić; predmet broj: U-I-4991/2017); – društvo Agram invest d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: Agram invest; predmet broj: U-I-479/2018); – društvo Euroherc osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: Euroherc; predmet broj: U-I-501/2018); – Marinko Vrbić iz Zaprešića (predmet broj: U-I-984/2018).
  25. Na temelju članka
  26. stavka
  27. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/
  28. i 49/
  29. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), od raspravljanja i glasovanja u ovom predmetu izuzeo se sudac Davorin Mlakar. 3.
  30. Zbog objektivne spriječenosti da prisustvuje sjednici Ustavnog suda na kojoj je doneseno rješenje u ovom predmetu, sudac Branko Brkić dao je svoj glas za ovo rješenje posebnom izjavom, što je zapisnički konstatirano.
  31. Dopisom od
  32. kolovoza
  33. Ustavni sud je na temelju članka
  34. Ustavnog zakona od Vlade Republike Hrvatske zatražio očitovanje o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. 4.
  35. Očitovanje Vlade (klasa: 022-03/17-15/02, ur. broj: 50301-25/05-17-5) od
  36. rujna
  37. zaprimljeno je u Ustavnom sudu
  38. rujna
  39. (u daljnjem tekstu: očitovanje od
  40. rujna 2017.).
  41. Dopisom od
  42. kolovoza
  43. Ustavni sud je na temelju članaka
  44. stavka
  45. i
  46. Ustavnog zakona od Hrvatskog sabora zatražio Konačni prijedlog Zakona, zajedno s preslikom fonograma sa sjednice, te druge materijale vezane uz donošenje tog zakona. 5.
  47. Zatražena dokumentacija dostavljena je Ustavnom sudu dopisom (klasa: 021-21/17-01/16, ur. broj: 6541-1-17-02) od
  48. kolovoza 2017., koji je Ustavni sud zaprimio
  49. kolovoza
  51. Dopisom od
  52. rujna
  53. Ustavni sud je na temelju članka
  54. Ustavnog zakona od Vlade zatražio očitovanje o naknadno zaprimljenim prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom (u predmetima broj: U-I-3320/2017, U-I-3791/2017 i U-I-3848/2017). 6.
  55. Očitovanje Vlade (klasa: 022-03/17-15/02, ur. broj: 50301-25/18-17-15) od
  56. prosinca 2017., zaprimljeno je u Ustavnom sudu
  57. prosinca
  58. (u daljnjem tekstu: očitovanje od
  59. prosinca 2017.).
  60. Dopisom od
  61. prosinca
  62. Ustavni sud je na temelju članka
  63. Ustavnog zakona od Vlade zatražio očitovanje o naknadno zaprimljenom prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom (u predmetu broj: U-I-4991/2017). 7.
  64. Očitovanje Vlade (klasa: 022-03/17-39/19, ur. broj: 50301-25/14-18-4) od
  65. veljače
  66. zaprimljeno je u Ustavnom sudu
  67. veljače
  68. (u daljnjem tekstu: očitovanje od
  69. veljače 2018.).
  70. Dopisom od
  71. veljače
  72. Ustavni sud je na temelju članka
  73. Ustavnog zakona od Vlade zatražio očitovanje o dopuni prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom (u predmetu broj: U-I-4991/2017). 8.
  74. Očitovanje Vlade (klasa: 022-03/17-39/19, ur. broj: 50301-25/18-18-9) od
  75. ožujka
  76. zaprimljeno je isti dan u Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: očitovanje od
  77. ožujka 2018.).
  78. Dopisom od
  79. veljače
  80. i požurnicom od
  81. ožujka 2018., Ustavni sud je na temelju članka
  82. Ustavnog zakona od Vlade zatražio očitovanje o, u međuvremenu, dospjelim prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom (u predmetima broj: U-I-479/2018 i U-I-501/2018). 9.
  83. Očitovanje Vlade (klasa: 022-03/18-39/02, ur. broj: 50301-25/18-18-6) od
  84. ožujka
  85. zaprimljeno je isti dan u Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: očitovanje od
  86. ožujka 2018.).
  87. Ustavni sud zatražio je i zaprimio stručno mišljenje prof. dr. sc. Biljane Kostadinov s Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (u daljnjem tekstu: stručno mišljenje).
  88. Uzimajući u obzir činjenicu da su svi predlagatelji osporili suglasnost s Ustavom Zakona u cjelini, a neki predlagatelji i pojedine njegove odredbe, te činjenicu da se pojedini prijedlozi, u odnosu na osporene odredbe Zakona i/ili argumentaciju predlagatelja, podudaraju u cijelosti, a pojedini djelomično, zaključeno je da se svi objedine i zajednički obrade. Ustavni sud ocijenio je svrsishodnim, radi preglednosti i lakšeg praćenja obrazloženja ovog rješenja, daljnji tekst sistematizirati u šest osnovnih dijelova i to: »II. Postupak donošenja zakona«, »III. Sažetak prigovora predlagatelja«, »IV. Sažetak očitovanja Vlade«, »V. Ocjena Ustavnog suda« i »VI. Posebni dio I.« (prigovori predlagatelja) i »VII. Posebni dio II.« (očitovanja Vlade). II. DONOŠENJE, CILJ I PREDMET ZAKONA
  89. Donošenje Zakona
  90. Vlada je
  91. ožujka
  92. Hrvatskom saboru uputila Prijedlog zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, s Konačnim prijedlogom zakona (klasa: 022-03/17-01/39, ur. broj: 50301-25/05-17-2), uz prijedlog da se sukladno članku
  93. Poslovnika Hrvatskoga sabora (»Narodne novine« broj 81/
  94. i 113/16.; u daljnjem tekstu: Poslovnik) predloženi zakon donese po hitnom postupku. Za taj se prijedlog u daljnjem tekstu koristi kratica: PZ/
  96. U PZ-u/116 u poglavlju II. »Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proisteći«, Vlada je uvodno obrazložila razloge zbog kojih predlaže donošenje Zakona. Ocijenila je da je predloženi Zakon nužno donijeti zbog toga što se postojeća rješenja iz Stečajnog zakona (»Narodne novine« broj 71/
  97. i 104/17.; u daljnjem tekstu: SteZ) i Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (»Narodne novine« broj 108/12., 144/12., 81/13., 112/13., 71/
  98. i 78/15.; u daljnjem tekstu: ZoFPiPN) nisu pokazala dovoljno učinkovitima za upravljanje rizicima koji utječu na stabilnost hrvatskog gospodarstva u slučaju dubokih financijskih poteškoća u trgovačkim društvima koja imaju sistemski značaj za Republiku Hrvatsku. U nastavku, Vlada je pojasnila sistemski značaj pojedinog trgovačkog društva te je u obrazloženju PZ-a/116 navela: »Sistemski značaj ... proizlazi iz njegove veličine u smislu broja zaposlenih, poslovne povezanosti s drugim poslovnim subjektima u gospodarstvu, razgranatošću poslovanja na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske i/ili dominantnom gospodarskom pozicijom na dijelu teritorija Republike Hrvatske. ..« Pri tome naglasila je kako »nekontrolirani kolaps« takvog društva može prouzročiti »lančanu reakciju« koja potencijalno može »ozbiljno ugroziti cijeli gospodarski sustav Republike Hrvatske.« 13.
  99. O tome što se uređuje PZ-om/116, te o ciljevima za koje smatra da će se njime postići, Vlada je navela sljedeće: »Ovaj zakon predlaže se donijeti s ciljem zaštite održivosti poslovanja trgovačkih društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku za vrijeme dok se provodi poslovno, financijsko i vlasničko restrukturiranje, a sve s ciljem sprečavanja negativnih posljedica na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj koje bi mogle proizaći iz naglog diskontinuiteta u poslovanju ovakvih društava. (...) ... bitno je naglasiti da se svim trgovačkim društvima koja udovoljavaju kriterijima sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku utvrđenim ovim Zakonom, a koja se nađu u gospodarskim poteškoćama, omogućava jednak pravni okvir za postupanje. Prema raspoloživim podacima Financijske agencije za
  100. godinu, u Republici Hrvatskoj postoji 10 trgovačkih društava koja zajedno sa svojim povezanim ili ovisnim društvima udovoljavaju kriteriju trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, s obzirom na razinu zaposlenosti. U spomenutih 10 trgovačkih društava u
  101. godini bilo je zaposleno 11.5% osoba zaposlenih od ukupnog postotka zaposlenih u pravnim osobama, a ta su društva ostvarila ukupan prihod od 34,6% BDP-a iz
  102. godine.« PZ-om/116 uređuju se pretpostavke za otvaranje postupka izvanredne uprave, postupak izvanredne uprave, tijela i nadležnost tijela u postupku izvanredne uprave, pravne posljedice otvaranja i provedbe postupka, sklapanje nagodbe s vjerovnicima, kao i ostala pitanja u vezi s tim. Vlada je naglasila da je pri izradi predloženog zakona uzela u obzir koncept Republike Hrvatske kao države u kojoj su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja, kao i ustavno određenje Republike Hrvatske kao socijalne države. U pogledu mjera i pravila predviđenih predloženim zakonom, navela je da oni čine dio ukupnih mjera javnih politika Vlade usmjerenih na: » – ostvarivanje stabilnog i održivog gospodarskog sustava i sustava javnih financija kao i osiguranje trajnog gospodarskog rasta – zaštitu poduzetnika, posebno mikro, malih i srednjih, te obrtnika i poljoprivrednih proizvođača u svojstvu dobavljača roba i usluga, kao okosnice i ključnih čimbenika u ukupnom gospodarstvu Republike Hrvatske – održanje postojećih i stvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta te stvaranje uvjeta za razvoj i održivost učinkovitog razvijenog i uređenog tržišta rada koje će omogućiti dostojan rad i plaću za rad, uz uvažavanje posebnih potreba osoba koje su u nepovoljnijem položaju na tržištu rada i postojeće regionalne razlike čime se osigurava socijalna stabilnost društva – društvenu pravednost, odgovornost i solidarnost – vladavinu prava, pravnu sigurnost i poštivanje legitimnih očekivanja.« O pravnoj naravi i cilju mjere izvanredne uprave u PZ-u/116 navodi se: »
  103. Mjera i pravila koja se provode kroz postupak izvanredne uprave i to, za trgovačka društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku primjenjuju se u postupku čije je trajanje ograničeno, propisano zakonom uz poštivanje načela trodiobe vlasti i razmjerna su cilju koji se ovim Zakonom želi postići, a to je zaštita održivosti poslovanja trgovačkih društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima bitno utječu na gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj.« O prikladnosti mjere u PZ-u/116 navodi se: »Pored toga, postojeći pravni okvir definiran Stečajnim zakonom i Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi pokazuje se, po svojoj pravnoj naravi, dinamici i trajanju, nedostatnim, neučinkovitim i stoga neprimjenjivim za slučaj izvanrednih gospodarskih okolnosti za slučaj da trgovačka društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, samostalno i zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima dođu u poteškoće u poslovanju, a koje utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj.« O razmjernosti mjere u PZ-u/116 navodi se: »
  104. Mjera i pravila propisana predloženim Zakonom ne predstavljaju prekomjeran teret za njegove adresate: dužnike, vjerovnike i druge sudionike. Poslovanje trgovačkog društva dužnika se nastavlja s time da izvanredni povjerenik, sukladno ovlastima i pravilima propisanim predloženim Zakonom, poduzima mjere u okviru postupka izvanredne uprave te se osigurava likvidnost, restrukturiranje i održivost za dužnika, a odnos između dužnika i vjerovnika se regulira zakonski, uvođenjem mjere izvanredne uprave i drugih pravnih mehanizama, uz istodobno razmjerno uvažavanje interesa drugih sudionika.« 13.
  105. Prijedlog za donošenje Zakona po hitnom postupku obrazložen je na sljedeći način: »Sukladno članku
  106. Poslovnika Hrvatskoga sabora ... predlaže se donošenje Zakona po hitnom postupku iz osobito opravdanih razloga koji se sastoje u zaštiti održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj.« 13.
  107. Rasprava o PZ-u/116 u Hrvatskom saboru zaključena je
  108. travnja
  109. O toj točki dnevnog reda očitovali su se Odbor za pravosuđe, Odbor za zakonodavstvo i Odbor za gospodarstvo. Zakon je donesen po hitnom postupku, na
  110. sjednici Hrvatskog sabora održanoj
  111. travnja 2017., s 83 glasa »za«, 46 glasova »protiv« i 2 »suzdržana« glasa. Zakon je objavljen u »Narodnim novinama« broj 32 od
  112. travnja 2017., a stupio je na snagu
  113. travnja
  114. (v. točku 1.
  115. obrazloženja ovog rješenja).
  116. Cilj i predmet Zakona 2.
  117. Cilj Zakona
  118. Cilj Zakona definiran je kao zaštita održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno, ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj (članak
  119. stavak
  120. Zakona). Stavkom
  121. članka
  122. Zakona propisano je da je razina zaštite koja se njime postiže »nužna ... prikladna i razmjerna interesu Republike Hrvatske da se provede brz i učinkovit postupak preventivnog restrukturiranja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, radi osiguranja likvidnosti, održivosti i stabilnosti poslovanja.« 2.
  123. Predmet Zakona
  124. Predmet Zakona je mjera izvanredne uprave za društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Ona se provodi u posebnom postupku koji je uređen Zakonom s time da se njime posebno razrađuju pretpostavke za otvaranje postupka izvanredne uprave, pravne posljedice otvaranja i provedba tog postupka.
  125. Sadržaj Zakona i značenje pojma trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku
  126. Budući da su predlagatelji osporili suglasnost Zakona u cjelini s Ustavom, Ustavni sud nije smatrao svrsishodnim citirati njegov osporeni sadržaj, već se u daljnjem tekstu citira samo pojam društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku te se sažeto iznose osnovne značajke postupka izvanredne uprave (način pokretanja postupka, pravna narav postupka, nadležna tijela u postupku, sklapanje nagodbe i druga pitanja u vezi s time). 3.
  127. Pojam društva od sistemskog značaja 16.
  128. Članak
  129. stavci
  130. i
  131. Zakona glase: »POGLAVLJE
  132. TRGOVAČKA DRUŠTVA OD SISTEMSKOG ZNAČAJA ZA REPUBLIKU HRVATSKU Značenje pojma trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku Članak 4.

(1)Postupak izvanredne uprave primijenit će se na dioničko društvo dužnika (u daljnjem tekstu: dužnik) i sva njegova ovisna i povezana društva ako je utvrđeno postojanje bilo kojeg od stečajnih razloga u smislu članka
  1. Stečajnog zakona ... ili predstečajnog razloga iz članka
  2. Stečajnog zakona u odnosu na dužnika kao vladajuće društvo i koje dioničko društvo je samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku.
(2)Dioničko društvo od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku je ono koje, samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, kumulativno ispunjava sljedeće uvjete: – da u kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj je podnesen prijedlog za otvaranje postupka izvanredne uprave samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima zapošljava prosječno više od 5000 radnika i – da postojeće bilančne obveze samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima iznose više od 7.500.000.000,00 kuna, odnosno u slučaju bilančnih obveza koje su denominirane u drugoj valuti, ako iznose više od kunske protuvrijednosti 7.500.000.000,00 kuna računajući na dan podnošenja prijedloga za otvaranje postupka izvanredne uprave. (...)« Povezana i ovisna društva, u smislu tog zakona, su društva sa sjedištem u Republici Hrvatskoj osnovana na temelju zakonodavstva Republike Hrvatske, u kojima društvo iz članka
  1. Zakona drži najmanje 25% udjela. 3.
  2. Osnovne značajke postupka izvanredne uprave 16.
  3. Postupak izvanredne uprave pokreće se na temelju prijedloga dužnika koji ispunjava uvjete iz članka
  4. Zakona ili vjerovnika dužnika i/ili dužnikovih povezanih i ovisnih društava, uz suglasnost dužnika (članak
  5. stavak
  6. Zakona). Prijedlog se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, kao isključivo nadležnom sudu za provođenje postupka (članak
  7. stavak
  8. Zakona), a koji ima obvezu istog dana po zaprimanju prijedloga o njemu obavijestiti Vladu i Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta (u daljnjem tekstu: Ministarstvo; članak
  9. stavak
  10. Zakona). Postupak izvanredne uprave hitan je postupak (članak
  11. stavak
  12. Zakona). Ukoliko Zakonom nije drugačije određeno, u postupku izvanredne uprave na odgovarajući se način primjenjuju postupovna pravila iz posebnog zakona koji uređuje stečaj (članak
  13. Zakona). Za vrijeme postupka izvanredne uprave nije dopušteno pokretanje postupka likvidacije dužnika, predstečajnog i stečajnog postupka (članak
  14. Zakona). Od dana otvaranja postupka izvanredne uprave pa do njegovog završetka nije dopušteno pokretanje parničnih, ovršnih i postupaka osiguranja, kao ni postupaka izvansudske naplate, protiv dužnika i njegovih ovisnih i povezanih društava, osim postupaka koji se odnose na sporove iz radnih odnosa. Prethodni postupci koji su u tijeku u trenutku otvaranja postupka izvanredne uprave prekidaju se (članak
  15. stavci
  16. i
  17. Zakona). Tijela nadležna za vođenje postupka izvanredne uprave su sud, izvanredni povjerenik, savjetodavno tijelo i vjerovničko vijeće (članak
  18. Zakona). Izvanredni povjerenik može biti svaka osoba koja ispunjava uvjete za člana uprave propisane odredbama Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine« broj 11/93., 34/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 111/12., 168/
  19. i 110/15.; u daljnjem tekstu: ZTD). Izvanrednog povjerenika imenuje sud na prijedlog Vlade (članak
  20. Zakona). Vlada je odluku o prijedlogu Ministarstva za imenovanje izvanrednog povjerenika dužna donijeti u roku od dva radna dana od dana zaprimanja obavijesti da je podnesen prijedlog za otvaranje postupka izvanredne uprave (članak
  21. stavak
  22. Zakona). Izvanredni povjerenik ima prava i obveze organa dužnika, zastupa ga samostalno i pojedinačno te u njegovo ime ostvaruje sva prava povezana s vlasničkim udjelom dužnika u povezanim i ovisnim društvima sukladno važećem zakonodavstvu (članak
  23. stavci 1.,
  24. i
  25. Zakona). Nakon što mu Vlada dostavi odluku o prijedlogu za imenovanje izvanrednog povjerenika, sud odmah, ali ne kasnije od dva radna dana, donosi rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave i o imenovanju izvanrednog povjerenika (članak
  26. stavak
  27. Zakona). Protiv rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave ovlaštene osobe mogu izjaviti žalbu o kojoj odlučuje drugostupanjski sud (članak
  28. Zakona). Rješenje o otvaranju postupka izvanredne uprave, između ostalog, mora sadržavati poziv vjerovnicima da izvanrednom povjereniku u roku od šezdeset
(60)dana od dana objave tog rješenja prijave svoje tražbine (članak
  1. stavak
  2. alineja
  3. Zakona). Rješenje sadrži i poziv razlučnim i izlučnim vjerovnicima da u istom roku, kao i ostali vjerovnici, izvanrednog povjerenika obavijeste o svojim pravima (članak
  4. stavak
  5. alineja
  6. Zakona). Izvanredni povjerenik dužan je sastaviti tablicu prijavljenih tražbina, tablicu razlučnih prava upisanih u javnim knjigama, te tablicu izlučnih prava o kojima su ga obavijestili izlučni vjerovnici. Izvanredni povjerenik dužan je u tablicama određeno navesti priznaje li ili osporava svaku prijavljenu tražbinu. Tablice se objavljuju na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak
  7. stavci 1.,
  8. i
  9. Zakona). Vjerovnici mogu osporiti tražbine drugih vjerovnika u roku od osam
(8)dana od dana objave tablica na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak
  1. stavak
  2. Zakona). Tražbine prijavljene u propisanom roku smatraju se utvrđenima ako ih prizna izvanredni povjerenik i ne ospori drugi vjerovnik, odnosno ako se izjavljeno osporavanje otkloni (članak
  3. stavak
  4. Zakona). Na temelju tablica iz članka
  5. Zakona sud donosi rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama. Tim rješenjem odlučuje se i o upućivanju na parnični postupak radi utvrđivanja, odnosno osporavanja tražbina (članak
  6. stavak
  7. Zakona). Rješenje se objavljuje na mrežnoj stranici e-Oglasne ploče sudova (članak
  8. stavak
  9. Zakona). Izvanredni povjerenik, uz suglasnost vjerovničkog vijeća, može u roku od dvanaest
(12)mjeseci od otvaranja postupka izvanredne uprave predložiti namirenje vjerovnika nagodbom. Taj rok sud može, na zahtjev izvanrednog povjerenika, produljiti za tri
(3)mjeseca (članak
  1. stavci
  2. i
  3. Zakona). Usuglašeni tekst prijedloga nagodbe izvanredni povjerenik dostavlja svim vjerovnicima putem objave na e-Oglasnoj ploči suda, vjerovnici o njoj glasaju na ročištu koje zakazuje sud nakon što zaprimi obavijest izvanrednog povjerenika i vjerovničkog vijeća da su suglasni oko sadržaja nagodbe (članak
  4. stavci
  5. i
  6. Zakona). Nagodba se smatra prihvaćenom ako je za nju glasovala većina svih vjerovnika i ako je u svakoj skupini zbroj tražbina vjerovnika koji su glasovali za nagodbu veći od zbroja tražbina vjerovnika koji su glasovali protiv prihvaćanja nagodbe. Iznimno, smatrat će se da su vjerovnici prihvatili nagodbu ako ukupni zbroj tražbina vjerovnika koji su glasovali za nagodbu iznosi najmanje dvije trećine od ukupnih tražbina (članak
  7. stavak
  8. Zakona). Nagodbu koja je prihvaćena od vjerovnika sud će potvrditi rješenjem o potvrdi nagodbe koje ima snagu ovršne isprave (članak
  9. stavak
  10. Zakona). Nagodba ima pravni učinak od dana donošenja rješenja o potvrdi nagodbe prema svim vjerovnicima, uključujući i vjerovnike koji nisu sudjelovali u postupku kao i prema vjerovnicima koji su sudjelovali u postupku, a njihove se osporene tražbine naknadno utvrde (članak
  11. stavak
  12. Zakona). Sud može u bilo koje doba za vrijeme trajanja postupka izvanredne uprave na zahtjev izvanrednog povjerenika, uz pribavljenu suglasnost vjerovničkog vijeća, odlučiti da se postupak izvanredne uprave okonča i da se otvori stečajni postupak ako utvrdi da su nastupile okolnosti zbog kojih više ne postoji vjerojatnost za uspostavu ekonomske ravnoteže i nastavak poslovanja dužnika na trajnijoj osnovi, a utvrdi da postoji neki od stečajnih razloga propisan SteZ-om (članak
  13. stavak
  14. Zakona). Sud može na prijedlog izvanrednog povjerenika postupak izvanredne uprave obustaviti ako u roku za prijavu tražbina iz rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave nije prijavljena nijedna tražbina ili ako ne odobri nagodbu dužnika i vjerovnika (članak
  15. Zakona). Postupak izvanredne uprave završava pravomoćnošću rješenja o obustavi postupka izvanredne uprave, provedbom nagodbe ili protekom 15 mjeseci od dana otvaranja postupka izvanredne uprave, ako u tom roku nije sklopljena nagodba (članak
  16. Zakona). III. SAŽETAK PRIGOVORA PREDLAGATELJA
  17. Svi predlagatelji osporavaju suglasnost Zakona u cjelini s Ustavom, s time da neki predlagatelji posebno osporavaju nesuglasnost pojedinih članaka Zakona s Ustavom. Zbog većeg broja predlagatelja i brojnosti prigovora koje u svojim prijedlozima iznose, a većina prigovora međusobno se preklapa odnosno ponavlja, u nastavku se iznosi sažetak prigovora predlagatelja, tako da se prvo iznosi sažetak prigovora usmjerenih na formalnu nesuglasnost Zakona u cjelini s Ustavom, a zatim sažetak prigovora usmjerenih na materijalnu nesuglasnost Zakona u cjelini s Ustavom, odnosno nesuglasnost pojedinih njegovih članaka s Ustavom. Ustavni sud napominje da su navodi prigovora predlagatelja detaljnije opisani u dijelu rješenja u kojem se iznosi ocjena Ustavnog suda o pojedinim prigovorima, a osobito u dokumentu naziva »Poseban dio I.« koji je sastavni dio ovog rješenja.
  18. Sažetak prigovora o formalnoj nesuglasnosti Zakona s Ustavom 17.
  19. Pojedini predlagatelji smatraju da Zakon nije u suglasnosti s Ustavom jer je donesen po hitnom postupku, izvan godišnjeg plana zakonodavne aktivnosti i bez prethodno provedene procjene učinaka i javne rasprave, a neki ističu da je istog dana izglasan, potpisan po predsjednici Republike Hrvatske i objavljen, a stupio je na snagu prvog dana od dana objave. Pojedini predlagatelji smatraju da je prije donošenja Zakona bila potrebna »podrobna analiza svih ustavno i međunarodnopravnih aspekata ... zajedno sa dubinskom analizom ekonomskih, statističkih, financijskih i/ili gospodarskih studija i izvještaja u odnosu na utjecaj takve legislative na hrvatski gospodarski sustav«, a koja je u konkretnom slučaju izostala. Predlagatelji Adria Group i Todorić smatraju da je za donošenje Zakona trebalo provesti postupak na temelju članka
  20. Poslovnika. Tvrde da je riječ o organskom zakonu jer se Vlada u PZ-u/116 pozvala na članak
  21. Ustava.
  22. Sažetak prigovora o materijalnoj nesuglasnosti Zakona s Ustavom 2.
  23. Općenito o nesuglasnosti Zakona u cjelini s Ustavom 17.
  24. Svi predlagatelji tvrde da Zakon nema legitimni cilj, odnosno da Vlada u PZ-u/116 nije iznijela objektivne i opravdane razloge za uvođenje predložene mjere u pravni poredak Republike Hrvatske. Većina ukazuje i na činjenicu da se »slučaj Agrokor« mogao riješiti i postojećim zakonskim rješenjima, to jest odgovarajućom primjenom pravila predstečajnog i stečajnog postupka, a podredno, ukoliko je Vlada ocijenila da postojeći zakonski sustav nije prikladan, trebala je izvršiti »legislativni zahvat« u postojeća zakonska rješenja. Neki predlagatelji ističu da Zakon predviđa dulje trajanje postupka izvanredne uprave od trajanja postupka propisanog postojećim pravnim okvirom zbog čega je cilj Zakona – brz i učinkovit postupak preventivnog restrukturiranja trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku – suprotan samom Zakonu. U odnosu na definiciju društva, pojedini predlagatelji tvrde da je takva definicija društva kao »društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku« arbitrarna jer, s jedne strane, ne obuhvaća druge oblike trgovačkih društava osim dioničkih za što nema objektivno opravdanih razloga jer, primjerice, društva s ograničenom odgovornošću mogu ispuniti kriterije iz članka
  25. Zakona i biti od »sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku« i, s druge strane, zato što u pravnom poretku već postoje materijalni propisi (Zakon o sprječavanju sukoba interesa) koji predviđaju izradu popisa društava od posebnog državnog interesa. Pojedini predlagatelji tvrde da se Zakonom potpuno mijenja definicija pojmova ovisnih i povezanih društava te da je omogućavanjem provođenja jedinstvenog postupka izvanredne uprave nad vladajućim i njegovim ovisnim i povezanim društvima došlo do »protuustavnog« proboja pravne osobnosti dužnika, povezanih i ovisnih društava. U odnosu na pravo dužnika, pojedini predlagatelji smatraju da je Zakon diskriminatoran jer dužnik nema pravo izbora vrste postupka (predstečajnog, postupka izvanredne uprave ili stečajnog postupka) radi očuvanja poslovanja i zaštite prava vjerovnika. U odnosu na sudsku zaštitu prava vjerovnika, pojedini predlagatelji tvrde da se postupak izvanredne uprave ne može smatrati sudskim postupkom kakav je zajamčen člankom
  26. stavkom
  27. Ustava. Osobito ne postupkom u kojem je zajamčena adekvatna zaštita prava vjerovnika, jer Zakon ne dopušta ni žalbu na rješenje suda o potvrdi nagodbe ni izvanredne pravne lijekove. U odnosu na standarde koje pravne norme moraju ispunjavati, pojedini predlagatelji smatraju da Zakon ne udovoljava zahtjevima pravne sigurnosti i vladavine prava, to jest zahtjevima jasnoće, određenosti i preciznosti pravne norme. Tvrde da je Zakon pun »nelogičnosti i općenito nejasnoća i konfuznosti« (primjerice, da sud ne raspolaže instrumentima nadzora izvanrednog povjerenika, da Zakonom nisu postavljeni jasni kriteriji za razvrstavanje vjerovnika u skupine ili da nema jasnih kriterija za odgovarajući primjenu pravila stečajnog postupka). Pojedini predlagatelji tvrde da Zakon u cjelini, a posebno pojedine njegove odredbe, nisu u suglasnosti s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/
  28. – pročišćeni tekst, 8/
  29. – ispravak, 14/
  30. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), europskim pravom, te važećim međunarodnim ugovorima. Predlagatelj Sberbank Rusija tvrdi da posebni režim koji se provodi sukladno Zakonu predstavlja nedopuštenu državnu potporu iz članka
  31. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Službeni list EU, C 115 od
  32. svibnja 2008.; u daljnjem tekstu: UFEU). Većina predlagatelja smatra da je osporenom zakonskom mjerom u pravni okvir Republike Hrvatske uveden novi postupak preventivnog restrukturiranja samo za određene dužnike, konkretno Agrokor d.d. koji je, prema njihovom mišljenju, faktički nacionaliziran. 2.
  33. Nesuglasnost pojedinih članaka Zakona s Ustavom 17.
  34. Većina predlagatelja posebno ukazuje na nesuglasnost članaka 1., 4., 5., 11., 12., 14., 15., 18., 19.,
  35. stavka 1., 29.,
  36. stavaka 3.,
  37. i 5.,
  38. stavka 1.,
  39. stavka 1., 39., 40.,
  40. i
  41. Zakona s Ustavom. Smatraju da navedeni članci Zakona nisu u suglasnosti s načelom vladavine prava (članak
  42. Ustava) i trodiobe vlasti (članak
  43. Ustava), te člancima
  44. stavkom
  45. (jednakost pred zakonom) i
  46. stavkom
  47. (pravo na pravično suđenje) Ustava. Tvrde da se njima neustavno, bez objektivnog i razumnog opravdanja, zadire u njihovo pravo vlasništva (članak
  48. stavak
  49. Ustava) i pravo stečeno ulaganjem kapitala, te da im se neustavno ograničavaju poduzetničke slobode (članak
  50. Ustava). Predlagatelj Todorić tvrdi da su mu Zakonom povrijeđena osobna prava, konkretno da mu je »medijskim linčem« povrijeđena pretpostavka nedužnosti iz članka
  51. Ustava. IV. SAŽETAK OČITOVANJA VLADE
  52. Ustavni sud je od Vlade zatražio i zaprimio ukupno pet očitovanja (v. točke 4., 6., 7.,
  53. i
  54. obrazloženja ovog rješenja). Budući da se zbog sličnosti i ponavljanja razloga zbog kojih predlagatelji osporavaju Zakon u cjelini ili pojedine njegove članke, preklapaju i pojedini dijelovi očitovanja Vlade, umjesto njihovog kronološkog iznošenja, Ustavni sud je radi lakšeg praćenja obrazloženja rješenja dijelove očitovanja grupirao u odnosu na njihovu sadržajnu povezanost s pojedinim prigovorima predlagatelja. Mjerodavni dijelovi sadržaja svih očitovanja Vlade, prema kronološkom redoslijedu njihovog zaprimanja, nalaze se u dokumentu naziva »Poseban dio II.«, koji je sastavni dio ovog rješenja. A. FORMALNA NESUGLASNOST ZAKONA S USTAVOM (DONOŠENJE ZAKONA PO HITNOM POSTUPKU)
  55. U očitovanju od
  56. rujna
  57. navodi se: »Osporeni Zakon donesen je po hitnom postupku iz osobito opravdanih razloga koji se sastoje u zaštiti održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj, a koje razloge Vlada Republike Hrvatske smatra dostatno obrazloženim kako bi opravdali donošenje osporenog Zakona po hitnom postupku. Navedeno je u skladu sa stajalištem Ustavnog suda zauzetog u Rješenju broja: U-I-3685/2015 i dr.
  58. travnja
  59. godine ... prema kojem se ne odriče pravo zakonodavcu da u pojedinim specifičnim situacijama zakon donese u hitnom postupku ...« B. MATERIJALNA NESUGLASNOST ZAKONA S USTAVOM
  60. Materijalna nesuglasnost Zakona u cjelini s Ustavom 1.
  61. Legitimni cilj i okolnosti koje su prethodile donošenju Zakona
  62. U odnosu na legitimni cilj, Vlada je u očitovanju od
  63. prosinca
  64. podrobnije obrazložila razloge navedene u PZ-u/116 (v. točku 12.
  65. obrazloženja ovog rješenja): »Vlada Republike Hrvatske smatra legitimnim ciljem Zakona, zaštitu održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim i povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj. Dakako, iz ovoga legitimnog cilja proizlazi i namirenje vjerovnika, budući da je nagodba vjerovnika završni akt uspješno provedenog postupka izvanredne uprave. Zbog toga je očuvanje kontinuiteta poslovanja i zaposlenosti nužna pretpostavka za očuvanje ekonomske vrijednosti poslovanja i efektivne supstance o kojoj vjerovnici tijekom postupka izvanredne uprave imaju priliku postići nagodbu. Polazeći od pretpostavke da vrijednost svakog poslovnog subjekta proizlazi iz vrijednosti njegova poslovanja, ovo ujedno znači da očuvanje poslovanja znači i očuvanje vrijednosti za naplatu vjerovnika u nagodbi. Štoviše, imajući u vidu da je sustav Agrokor i regionalno značajan trgovački sustav stabiliziranje njegova poslovanja u Hrvatskoj izravno je osiguralo stabilnost i kontinuitet poslovanja njegovih društava u zemljama regije i time pridonijelo očuvanju vrijednosti za vjerovnike koja postoji kroz poslovanje povezanih društava u susjednim zemljama (Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori).« U odnosu na okolnosti koje su prethodile donošenju Zakona, Vlada se posebno osvrnula na gospodarske okolnosti u kojima je predloženo donošenje Zakona. U očitovanju od
  66. prosinca
  67. navodi se: »Naime, u razdoblju nakon početka siječnja
  68. godine počeli su se pokazivati i rasti rizici koji su ukazivali na postojanje pravne praznine u pogledu djelotvornog nesolvencijskog okvira za slučaj ako se trgovačko društvo, koje je s obzirom na svoju veličinu od sistemskog značaja, suoči s predstečajnim razlozima. Spomenuti rizici i nepostojanje djelotvornog pravnog okvira za upravljanje njima, jasno su se pokazali tijekom prvog kvartala
  69. godine kroz rast krize likvidnosti i solventnosti u sustavu Agrokor. Od početka siječnja do
  70. veljače
  71. godine rating agencija Moody’s javno je objavila četiri izvještaja koja su se odnosila na Agrokor, od čega su dva bila vezana uz snižavanje kreditnog ratinga (
  72. siječnja 2017.) i promjenu izgleda u negativne (
  73. veljače 2017.), dok su se dva odnosila na neidentificirane nenovčane stavke u novčanom tijeku (
  74. siječnja 2017.) i netransparentnost računovodstva (
  75. veljače 2017.). Ozbiljnost situacije dodatno su počeli potvrđivati brojni dobavljači ističući višemjesečne zaostatke u plaćanjima koji su uvelike premašili rokove plaćanja utvrđene Zakonom o financijskom poslovanju ... Brojni su pokazatelji ukazivali da postoji rizik suočavanja sustava Agrokor s predstečajnim ili stečajnim razlozima, pri čemu je postalo očigledno da postojeći zakonski okvir ne može osigurati zadržavanje kontinuiteta poslovanja i spriječiti lančano prelijevanje negativnih posljedica na ostatak gospodarstva u slučaju predstečaja ili stečaja velikih i kompleksno organiziranih društava, primjer čega je u Republici Hrvatskoj bio između ostalih i sustav Agrokor. Prema tada raspoloživim podacima sustav Agrokor sastojao se od više od 70 pojedinačnih pravnih osoba sa sjedištima po cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Istovremeni predstečaj ili stečaj ovako velikog broja pravnih osoba značio bi istovremeno odvijanje predstečajnih ili stečajnih postupaka na gotovo svim ili svim trgovačkim sudovima u zemlji. Vjerojatnost istovremenoga stečaja ovako velikog broja pravnih osoba proizlazila je iz njihove međusobne poslovne i financijske povezanosti, a koja je stvorena njihovim poslovanjem unutar iste grupe tj. grupe Agrokor. U naravi ova se povezanost pokazivala kao isprepletenost međusobnih garancija za financijske obveze, zajedničkom riznicom i sl. S druge strane, u sustavu Agrokor zaposleno je oko 56.000 osoba u zemlji i inozemstvu što čini 4,78 posto ukupno zaposlenih u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj. Samo na teritoriju Republike Hrvatske sustav Agrokor zapošljava oko 28.000 zaposlenih ili 2,4 posto ukupno zaposlenih u pravnim osobama. U slučaju istovremenog stečaja svih ili velikog broja članica sustava (čija je visoka vjerojatnost proizlazila iz prethodno spomenute međusobne financijske povezanosti), sva bi se ova radna mjesta našla ugrožena što znači da bi bila ugrožena egzistencija velikog broja obitelji. Imajući u vidu da prema popisu stanovništva iz 2011., prosječna hrvatska obitelj broji 2,8 članova, to znači da bi nagli nestanak ovako velikoga broja radnih mjesta izravno ugrozio i egzistenciju njihovih članova obitelji – procjenjujemo oko 78.000 osoba ili 1,8 posto ukupnog stanovništva. Nadalje, veličina, teritorijalna rasprostranjenost i isprepletenost poslovanja sustava Agrokor s poslovanjem velikog broja gospodarskih subjekata u ostatku hrvatskog gospodarstva pokazala je snagu mogućega prelijevanja poteškoća u sistemski značajnim trgovačkim društvima na ostatak gospodarstva. Naime, samo Konzum, kao tek jedna od sastavnica sustava Agrokor, imao je više od 2.500 dobavljača s oko 150.000 zaposlenih (što čini 12 posto zaposlenih u pravnim osobama odnosno 10,9 posto ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj). Ovo znači da je diskontinuitet poslovanja samo jedne sastavnice sustava Agrokor, točnije Konzuma, imao potencijal ugroziti sigurnost radnih mjesta u ostatku gospodarstva koji bi u najgorem slučaju mogao utjecati na čak 10,9 posto ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj i članova njihovih obitelji i to širom cjelokupnog njezinog teritorija. Primjer Agrokora jasno je pokazao i povezanost sistemski značajnih društava s bankarskim sustavom. Sustav Agrokora održavao je poslovne odnose s 21 kreditnom institucijom u Republici Hrvatskoj, pri čemu se izloženost pojedinih kreditnih institucija prema Agrokoru kretala na maksimalnoj zakonom dopuštenoj razini tj. razini od oko 25 posto njihova jamstvena kapitala. To znači da su se na ovaj način pokazali i rizici prelijevanja problema na bankarski sustav, s obzirom na to da bi se dio banaka (osobito male banke i banke s maksimalnom zakonom dopuštenom izloženosti) suočio s velikim poteškoćama uz opasnost aktiviranja sustava osiguranja depozita. Štoviše, rizici po stabilnost dijela bankarskog sustava ne bi ostali ograničeni samo na izravne učinke diskontinuiteta poslovanja sustava Agrokor, već bi se ovi rizici dodatno pojačali problemima s kojima bi se suočili poslovni partneri i dobavljači Agrokora, čiju dubinu i širinu nije bilo moguće unaprijed procijeniti. Da su rizici po bankarski sustav od poslovne povezanosti sa sistemski značajnim društvima vrlo realni potvrđuju i dostupni podaci o financijskim rezultatima banaka u lipnju i rujnu
  76. godine. I nakon što je na zahtjev bivše Uprave Agrokora aktiviran Zakon, te spriječen nekontrolirani kolaps sustava Agrokor, na dan
  77. lipnja
  78. godine, 13 od 26 kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj iskazale su gubitak. Zbog toga je bruto dobit (prije oporezivanja) bankarskog sustava na dan
  79. lipnja bila 65 posto manja nego
  80. lipnja
  81. godine kada je u gubitku bilo samo 5 kreditnih institucija. Izvješća HNB ovako kretanje, koje nije sukladno općenito pozitivnim gospodarskim trendovima u Republici Hrvatskoj, objašnjavaju upravo rezervacijama vezanim uz sustav Agrokor. Dodatno, i na dan
  82. rujna 12 od 26 banaka ostalo je u gubitku, a zabilježena bruto dobit svih kreditnih institucija ostala je 47 posto niža nego na isti dan
  83. godine. Ovi podaci tek naznačuju smjer i intenzitet mogućih posljedica koje su mogle nastupiti za bankarski sustav i financijsku stabilnost Republike Hrvatske da je došlo do nekontroliranog sloma sustava Agrokor i prelijevanja krize na njegove dobavljače i poslovne partnere.« 1.
  84. Prikladnost i nužnost Zakona 20.
  85. U odnosu na prigovore pojedinih predlagatelja da se proklamirani cilj mogao postići primjenom postojećih odredaba predstečajnog i stečajnog postupka, drugim riječima da za donošenje Zakona ne postoje opravdani razlozi, a ponajprije prijeka društvena potreba, u očitovanju od
  86. rujna
  87. navodi se: »... Vlada ... posebno ukazuje na odredbu članka
  88. stavka
  89. podstavka
  90. Ustava kojom se zakonodavcu daje ovlast da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, imajući na umu da je, sukladno članku
  91. stavku
  92. Ustava dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i kojima se štite temeljna ustavna dobra i vrednote. Navedena ustavna ovlast daje pravo zakonodavcu donositi nova, mijenjati, dopunjavati i ukidati postojeća zakonska uređenja pojedinih odnosa i s time povezanih prava i obveza, to jest uređivati ih ovisno o različitim okolnostima. Zakonodavac ima ustavnu ovlast samostalnog odlučivanja o javnim politikama, uz široku slobodu procjene i odgovornosti za svrsishodnost propisanih zakonskih mjera. Navedeno uključuje uređivanje onih javnih politika koje doprinose ujednačavanju socijalnih suprotnosti tako da, upravo u uvjetima moguće gospodarske, socijalne i financijske nestabilnosti u Republici Hrvatskoj, ovaj Zakon otvara mogućnost da drugi aspekti socijalne države ostanu netaknuti. (...) U svjetlu koncepta Republike Hrvatske kao države u kojoj su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske te Republike Hrvatske kao socijalne države, osporeni Zakon naznačena pitanja uređuje uvažavajući sljedeća relevantna ustavna načela, jamstva i najviše vrednote ustavnog poretka: – odgovornost države u poticanju gospodarskog napretka i socijalnog blagostanja građana i gospodarskog razvitka svih svojih krajeva – socijalnu pravednost kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka – opće načelo razmjernosti iz članka
  93. Ustava ... – posebno načelo razmjernosti u ograničenju poduzetničkih i vlasničkih prava iz članka
  94. stavka
  95. Ustava ...« U očitovanju od
  96. prosinca
  97. navodi se: »Republika Hrvatska ima obvezu brinuti se za pravedan socijalni poredak. Država koja počiva na načelu socijalne države, kao što je Republika Hrvatska, ima obvezu brinuti se za pravedan socijalni poredak pri čemu zakonodavcu, u cilju ispunjenja ove obveze, pripada širok prostor slobodnog odlučivanja. Ustav dopušta državi da donese i primjeni zakone koje smatra potrebnim da bi ispunila svoju zadaću. Stoga je prilikom donošenja Zakona, zakonodavac naročito vodio računa o činjenici da sistemski važna poduzeća zapošljavaju veliki broj radnika, te je upravo uvažavajući načela socijalne države, utvrdio kako bi pokretanje stečaja odnosno predstečaja nad takvim društvima potencijalno moglo ugroziti gospodarstvo Republike Hrvatske, uključujući tržište rada. Mogućnost za poremećaje na tržištu rada i značajno ugrožavanje socijalne pravednosti, zbog neprimjerenosti pravnog okvira za upravljanje krizama sistemski značajnih trgovačkih društava, jasno ilustrira primjer dubine i širine socijalnih posljedica koje bi mogle nastupiti iz istovremenog diskontinuiteta poslovanja sistemski značajnog društva ... Kao što je već rečeno, osim izravnog gubitka radnih mjesta u samom Agrokoru (2,4 posto zaposlenih u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, u dijelu sustava koji posluje u Hrvatskoj), njegova sistemska povezanost s ostatkom hrvatskog gospodarstva pokazala je potencijal negativnog utjecaja na socijalni položaj više od 10,9 posto ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj, uvećano za članove njihovih obitelji. Ovako široke posljedice čije se događanje moglo ostvariti u predvidivo kratkom vremenskom razdoblju nesporno bi narušile ostvarivanje ustavnog načela socijalne pravednosti. Značajan poremećaj na tržištu rada zahtijevao bi po Zakonu o osiguranju radničkih tražbina ... intervenciju iz državnog proračuna koja bi izvjesno pala na teret poreznih obveznika pri čemu bi nagli i istovremeni prestanak poslovanja nekog od sistemski značajnih trgovačkih subjekata ugrozio ujedno i prihode državnog proračuna. Naime, u slučaju blokade ili stečaja trgovačkih društava, dio obveza za radnike preuzima država, uključujući isplatu naknade za nezaposlene u slučaju raskida ugovora o radu i evidentiranja na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U slučaju blokade ... osigurava se pravo radnika na nadoknadu od najviše tri minimalne plaće i troškove bolovanja, dok se u slučaju stečaja osigurava pravo radnika na nadoknadu od najviše tri minimalne plaće i troškove proistekle iz kolektivnog ugovora ... Upravo je ovakva opasnost zaprijetila sustavu Agrokor krajem ožujka
  98. godine Naime, dana
  99. ožujka
  100. godine počele su blokade računa pravnih osoba iz sustava Agrokor i vrlo su se brzo u blokadi našli računi petnaestak Agrokorovih povezanih društava. U samo deset dana, do
  101. travnja
  102. godine iznos blokade dosegao je iznos 3,03 milijarde kuna, dok je tijekom blokade naplaćeno samo 321,9 milijuna kuna. Dodatno, u slučaju prestanka radnog odnosa osigurava se nak­nada za nezaposlene za razdoblje od šest mjeseci u visini 60 posto prethodne plaće za prva tri mjeseca nezaposlenosti te u visini 30 posto za druga tri mjeseca. Troškovi koji bi s osnova radničkih potraživanja nastali za državni proračun i porezne obveznike u slučaju gubitka radnih mjesta u Agrokoru procjenjuju se na oko 1,2 milijarde kuna. Ova procjena ne uključuje dodatne troškove iste vrste koji bi nastali s osnova tražbine radnika zaposlenih kod Agrokorovih dobavljača, a koji bi se mogli naći u blokadama ili stečajevima zbog blokade odnosno stečaja samog Agrokora. Svi navedeni troškovi pali bi na teret poreznih obveznika, a mogu se smatrati vrlo izvjesnim u slučaju nestrukturiranoga stečaja trgovačkih društava od sistemskog značaja. Nasuprot ovome, Zakon omogućava restrukturiranje bez korištenja javnih sredstava i uz zadržavanje zaposlenosti i radnih mjesta čime je stvoren pravni okvir za izbjegavanje gore navedenih troškova. Prestanak poslovanja poslovnih subjekta znači i pad prihoda državnog proračuna. Na primjeru sustava Agrokor, to znači da bi s naglim prestankom poslovanja sustava Agrokor, državni proračun bio suočen s gubitkom prihoda koji se na godišnjoj razini procjenjuje na između 2,5 i 3 milijarde kuna, što je činilo između 3,5 posto i 4,2 posto poreznih prihoda u
  103. godini. U tom je smislu Zakon zaštitio državni proračun i sve porezne obveznike, kako od troškova koji bi neizbježno nastali uslijed gubitka radnih mjesta, tako i od gubitka prihoda zbog ekonomske neaktivnosti sistemski važnih poduzeća u poteškoćama. To znači da primjer Agrokora pokazuje da je donošenjem Zakona stvoren pravni okvir koji pridonosi zaštiti proračuna od širenja proračunskog manjka, koji bi nastao od pada prihoda i rasta rashoda zbog isplata tražbina radnika, i to najmanje u iznosu između 3,7 i 4,2 milijardi kuna (što je jednako zbroju povećanih troškova zbog isplate tražbine radnika i gubitka proračunskih prihoda zbog prestanka poslovanja). Sveukupno, na primjeru Agrokora financijski gubitci od kojih je zaštićen proračun kreću se između 1,1 i 1,2 posto BDP-a, za koliko bi se, gotovo trenutačno, povećao manjak državnog proračuna u slučaju prestanka poslovanja sustava Agrokor. Ovdje se radi o procjeni minimalnih učinaka jer nisu uključeni učinci na pad prihoda i rast rashoda koji bi nastali od prekida poslovanja dijela Agrokorovih dobavljača. Ovako širenje manjka državnog proračuna značilo bi potrebu za značajnom prilagodbom proračuna, povećanjem zaduženja i s tim povezanim rastom troškova kamata. ... Obveza Vlade je brinuti se o gospodarskom razvitku ... Ovo podrazumijeva upotrebu svih raspoloživih sredstava kojima potiče razvitak gospodarstva kako bi osnažila ekonomski rast, ali i kojima se nosi s poteškoćama koje mogu utjecati na taj razvitak. Da bi javna vlast u promjenjivim gospodarskim i socijalnim okolnostima djelotvorno zaštitila dobrobit pojedinaca i same društvene zajednice, osiguravajući pri tome ostvarenje temeljenih ustavnih vrednota, njezina ustavna ovlast i dužnost je prilagoditi normativno uređenje tim novim prilikama. Donošenje Zakona je zakonodavna mjera koje je bila nužna u cilju smanjenja opsega i dubine nepovoljnih gospodarskih i financijskih kretanja koja su za gospodarstvo Republike Hrvatske mogle nastati uslijed naglog i nekontroliranog diskontinuiteta u poslovanju trgovačkih društava koja imaju sistemski značaj za Republiku Hrvatsku. Naime, sistemski značaj pojedinog trgovačkog društva uključujući i njegova povezana i ovisna društva, proizlazi iz njegove veličine u smislu broja zaposlenih, poslovne povezanosti s drugim poslovnim subjektima u gospodarstvu, razgranatošću poslovanja na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske odnosno dominantnom gospodarskom pozicijom na dijelu teritorija Republike Hrvatske. Nekontrolirani kolaps takvog trgovačkog društva mogao bi prouzročiti lančanu reakciju koja bi ozbiljno ugrozila cijeli gospodarski sustav Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske smatra kako je država dužna provoditi mjere kojima sprečava ugrožavanje gospodarskog sustava. Dužnost je države da različitim mjerama gospodarske politike, u skladu s gospodarskim mogućnostima, uredi razinu gospodarskih i socijalnih prava, odnosno da ptiče gospodarski napredak i provodi mjere kojim sprečava ugrožavanje gospodarskog sustava. Stoga, smatramo da je ova mjera razumna, razmjerna i uravnotežena te da je legitimni cilj Zakona u javnom interesu i ima svoje objektivno i razumno opravdanje radi zaštite gospodarskog sustava Republike Hrvatske. Štoviše, ova je mjera razumna, razmjerna i uravnotežena i u odnosu na zaštitu interesa vjerovnika jer se osiguravanjem uvjeta za održavanje kontinuiteta poslovanja u razdoblju predviđenom za postizanje nagodbe osigurava očuvanje imovine i vrijednosti za naplatu vjerovnika u nagodbi. U slučaju nepovoljnih gospodarskih i financijskih kretanja u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, nedonošenje ovoga Zakona značilo bi dodatni teret za porezne obveznike, uzrokovalo bi narušavanje socijalnih prilika i ukupne konkurentnosti gospodarstva. Postojeći pravni okvir definiran Stečajnim zakonom i Zakon o financijskom poslovanju i predstačajnoj nagodbi, po svojoj pravnoj naravi, dinamici i trajanju, nedostatan je, neučinkovit i stoga neprimjenjiv u izvanrednim gospodarskim okolnostima kada bi trgovačka društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, samostalno i zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima došla u poteškoće u poslovanju, a koje bi utjecalo na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj. ... (...) ... U Prijedlogu Zakona pod točkom II. Ocjena stanja i osnovna pitanja ... je, između ostalog, navedeno da se zakonska rješenja iz važećeg Stečajnog zakona i Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nisu pokazala dovoljno učinkovitim za upravljanje rizicima koji po stabilnost hrvatskog gospodarstva mogu nastati u slučaju dubokih financijskih, poteškoća u trgovačkim društvima koja, uključujući povezna i ovisna društva, imaju sistemski značaj za Republiku Hrvatsku. Sistemski značaj pojedinog trgovačkog društva, uključujući i njegova povezana i ovisna društva, proizlazi iz njegove veličine u smislu broja zaposlenih, poslovne povezanosti s drugim poslovnim subjektima u gospodarstvu, razgranatošću poslovanja na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske odnosno dominantnom gospodarskom pozicijom na dijelu teritorija Republike Hrvatske. (...) Donošenjem i provedbom Zakona ne samo da nije povrijeđeno načelo vladavine prava ... već predstavlja oživotvorenje toga načela u situacijama kada prijete brojna neusklađena, a često i kaotična korištenja pravnih instituta, protivno svrsi zbog koje su ti instituti uspostavljeni ili priznati. Naime, hrvatski pravni okvir bez Zakona ne bi mogao učinkovito i djelotvorno provesti postupak u kome bi sudjelovali deseci tisuća radnika i vjerovnika, uz održavanje redovitoga poslovanja kako se ne bi narušio cijeli gospodarski sustav. Na primjeru sustava Agrokor pokazuje se da bi istovremeni predstečajni ili stečajni postupak više od 70 poduzeća sa sjedištima na cijelom teritoriju Republike Hrvatske značio istovremeno provođenje ovih postupaka na svim ili gotovo svim trgovačkim sudovima u zemlji. Istovremeno, pokazalo se da ukupan broj različitih vjerovnika premašuje broj od 5.700 pojedinačnih vjerovnika od kojih bi značajan dio istovremeno sudjelovao u velikom broju postupaka u različitim sudovima. Stoga Zakon predstavlja strukturirani pristup ovakvim izvanrednim pravnim stanjima. Nova struktura omogućava održavanje redovitog poslovanja sistemskih značajnih trgovačkih društava uz provođenje njihova restrukturiranja i namirenje njihovih vjerovnika. (...) ... Bez uvođenja Zakona, u hrvatskom bi pravnom sustavu ostala pravna praznina neuređenja prevencije nesolventnosti i restrukturiranja sistemski značajnih trgovačkih društava. Primjena ostalih instituta (predstečajnog i stečajnog postupka) dovela bi do neučinkovite i nedjelotvorne provedbe s mogućom posljedicom kolapsa gospodarskog sustava i kaotične primjene ovih instituta na pojedinim dijelovima ovih velikih gospodarskih sustava. Gospodarstvo u cjelini i sigurnost Republike Hrvatske bili bi ugroženi, što bi uzrokovalo značajne posljedice po građane, radnike, vjerovnike i porezne obveznike.« 1.
  104. Pravna narav postupka izvanredne uprave (proceduralni aspekti) 20.
  105. U odnosu na prigovore predlagatelja da se postupak izvanredne uprave ne može smatrati sudskim postupkom te da njime nije osigurana sudska kontrola rada izvanrednog povjerenika i položaja vjerovnika, u očitovanju od
  106. prosinca
  107. navodi se: »Vezano za pravo na pravično suđenje, Predlagatelji tvrde da Zakonom nije osigurana sudska kontrola rada izvanrednog povjerenika i to zbog toga što ‘... sud nije prisutan na sjednicama Vjerovničkog vijeća niti odredbe Zakona dozvoljavaju sudu nadzor, a vjerovnicima ulaganje žalbi odnosno prigovora na postupke i rad izvanrednog povjerenika.’ Suprotno navodima Predlagatelja, nadležnost suda u postupku izvanredne uprave univerzalna je. Sud je ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu Zakonom izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela (članak 10.). Protiv svih sudskih odluka prvostupanjskog suda osiguran je redovan i devolutivni pravni lijek o kojem odlučuje drugostupanjski sud u vijeću koje čine tri suca (članak
  108. stavak 3.). Isključivo je sud nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika (članak 14.), te imenovati i opozvati izvanrednog povjerenika (članak 15.). Osigurana je i objava svih sudskih odluka na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča. Svim sudionicima u postupku osiguran je pristup sudu, razgledavanje spisa i pravo da se o njihovim zahtjevima odlučuje u razumnome roku. Zakonom je osigurana i hitnost postupanja (članak
  109. stavak 4.). Nejasno je zašto predlagatelj ... tvrdi kako sud nije prisutan na sjednicama vjerovničkoga vijeća. U postupku je osigurano pravo suca koji vodi postupak izvanredne uprave da sudjeluje na svim sjednicama privremenog i stalnog vjerovničkog vijeća, a odluka o tome hoće li to svoje pravo iskoristiti isključivo je u rukama suca. Čak ni u Stečajnom zakonu ... ne propisuje se obvezna prisutnost suda na sjednicama odbora vjerovnika, već se nalaže da se sud poziva na sjednice odbora vjerovnika, a samoj sjednici može nazočiti, kao što to može i sam stečajni upravitelj ... Ne samo da je Zakonom (ali i drugim propisima) osigurana sudska kontrola odluka koje se donose u postupku izvanredne uprave, već ta sredstva sam predlagatelj »(Sberbank Rusija – op. Ustavnog suda)« obilato koristi. Tako je, na primjer, u predmetu koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi pod brojem St-1138 sam predlagatelj podnio sudu zahtjev da se utvrdi ništetnost odluke privremenog vjerovničkog vijeća od
  110. lipnja
  111. godine. Prvostupanjski je sud svojim rješenjem od
  112. lipnja
  113. godine taj zahtjev predlagatelja odbio kao neosnovan, a ne odbacio kao nedopušten. Protiv tog rješenja predlagatelj je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-4719/2017, od
  114. kolovoza
  115. godine Predlagatelj je podnio sudu i čitav niz pritužbi na rad izvanrednog povjerenika i o svim je tim pravnim sredstvima sud meritorno odlučivao.« U odnosu na iste prigovore, kao i na prigovore da Zakonom nije predviđeno pravo na žalbu protiv rješenja kojim se potvrđuje nagodba, u očitovanju od
  116. ožujka
  117. navodi se: »Predlagatelji navode da sud nema ovlast donijeti bilo kakvu odluku kojom bi se stvarno utjecalo na tijek i učinke postupka izvanredne uprave, već da sud donosi isključivo odluke na prijedlog Vlade ... i izvanrednog povjerenika ... Prema mišljenju Predlagatelja uloga suda u potpunosti je marginalizirana i zato što sud nije ovlašten donositi suštinske odluke već isključivo predstavlja ‘potvrdni mehanizam’ ... određivanje vrsta skupina i razvrstavanje vjerovnika u te skupine vrši izvanredni povjerenik bez ikakvih jasnih kriterija ... Ujedno, predlagatelji ukazuju na nejasnoće u tumačenju Zakona jer se postavlja pitanje da li zakonski izričaj ‘obična većina svih vjerovnika iste skupine’ predstavlja običnu većinu broja vjerovnika (tj. ‘broj ruku’) ili zbroj njihovih tražbina ... Osim toga, Predlagatelji tvrde da se postupak izvanredne uprave ne može nazvati sudskim postupkom jer nije udovoljeno niti minimumu kriterija prema kojima bi bilo razvidno da je zainteresiranim stranama omogućeno bilo kakvo raspravljanje ... U odnosu na navedeno Vlada ... ukazuje na to da je postupak izvanredne uprave izvanparnični sudski postupak sa specifičnim ciljem ... Naime, postupak izvanredne uprave ima elemente i predstečajnoga postupka i stečajnoga postupka u kojem je predložen i prihvaćen stečajni plan ... i u predstečajnom i stečajnom postupku sud ima vrlo ograničen utjecaj na izbor povjerenika odnosno stečajnog upravitelja budući da se oni u pravilu biraju nasumičnim odabirom (navedeno s obzirom na to da sud imenuje osobu koju predloži računalo). U predstečajnom postupku ne postoji tijelo usporedivo s tijelom vjerovničkog vijeća u postupku izvanredne uprave, pa bi se moglo tvrditi da ni u tom postupku sud nema utjecaja na izbor i imenovanje članova vjerovničkog vijeća. ... Štoviše, i u slučajevima kada sud imenuje povjerenika u predstečajnom postupku ne postoji odredba u Stečajnom zakonu koja daje pravo sudu ukidati odluke povjerenika, a posebno nije jasno kako bi sud mogao (ili trebao) provjeravati odluke povjerenika koje se tiču nadzora dužnika u njegovom poslovanju. Slijedom navedenoga, uloga suda nije osporavanje poslovnih odluka koje donosi izvanredni povjerenik kada vodi poslovanje dužnika umjesto njegove uprave. Sud je u postupku izvanredne uprave ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu Zakonom izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela (članak
  118. Zakona). Protiv svih sudskih odluka prvostupanjskog suda osiguran je redovan i devolutivni pravni lijek o kojem odlučuje drugostupanjski sud u vijeću koje čine tri suca (članak
  119. stavak
  120. Zakona). Isključivo je sud nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika (članak
  121. Zakona), te imenovati i opozvati izvanrednog povjerenika (članak
  122. Zakona). Osigurana je i objava svih sudskih odluka na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča. Svim sudionicima u postupku osiguran je pristup sudu, razgledavanje spisa i pravo da se o njihovim zahtjevima odlučuje u razumnome roku ... U postupku izvanredne uprave osigurano je pravo suca koji vodi postupak da sudjeluje na svim sjednicama privremenog i stalnog vjerovničkog vijeća, a odluka o tome hoće li to svoje pravo iskoristiti isključivo je u rukama suda. (...) II.
  123. Pravo na žalbu (...) Naime, točno je da Zakonom nije izričito propisano da je protiv rješenja kojim se nagodba potvrđuje dopuštena žalba, ali za navedeno niti nema potrebe. Ovo stoga što je člankom
  124. Zakona propisano da, ako Zakonom nije drukčije određeno, u postupku izvanredne uprave na odgovarajući način primjenjuju se postupovna pravila iz posebnog zakona koji uređuje stečaj. Odnosno, člankom
  125. stavkom
  126. Zakona propisano je da se na odnose koji nisu regulirani odredbama tog članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe Stečajnog zakona o stečajnom planu. Konačno ovdje valja uputiti i na neka važeća opća načela hrvatskog parničnog procesnog prava koja se nedvojbeno primjenjuju. O potvrdi nagodbe sud odlučuje rješenjem, a žalba protiv rješenja je redovan, devolutivan, jednostran i u pravilu suspenzivan pravni lijek. Žalba protiv rješenja dopuštena je u svim slučajevima osim u onim u kojima je zakonom izričito zabranjena. Zakon ne zabranjuje podnošenje žalbe protiv rješenja o potvrdi nagodbe, tako da je jasno da je žalba protiv tog rješenja dopuštena... Dakle, nesporno je da se pod posebnim zakonom koji uređuje stečaj misli na Stečajni zakon i to na njegove opće odredbe u kojima je u članku
  127. stavku
  128. propisano da se protiv rješenja donesenoga u prvom stupnju može izjaviti žalba, ako tim zakonom nije drukčije određeno, ali i na odredbe Stečajnog zakona o stečajnom planu u kojima nije isključeno pravo na žalbu protiv rješenje o potvrdi stečajnog plana. Predlagatelji svoje stajalište prema kojem žalba protiv rješenja o potvrdi nagodbe nije dopuštena obrazlažu odredbama Stečajnog zakona kojima je propisan trenutak nastupanja pravnih posljedica rješenja o potvrdi stečajnog plana i odredbama Zakona kojima je propisan trenutak nastupanja pravnih posljedica nagodbe koja je sklopljena u postupku izvanredne uprave ... budući da se navedena razlika odnosi na trenutak kada nastupaju pravne posljedice sudskog rješenja, na temelju te razlike ne bi se moglo tvrditi da postoji drukčije rješenje u odnosu na pravo na žalbu protiv rješenja. ... i rješenje o otvaranju stečajnog postupka i rješenje o otvaranju predstečajnoga postupka i rješenje o otvaranju postupka izvanredne uprave proizvode pravne učinke prije njihove pravomoćnosti, a nesporno je da na temelju tih rješenja nastaju neki nepovratni učinci poput dospijeća tražbina, preuzimanja ovlasti svih organa društva i slično.« 1.
  129. Standard pravne norme – jasnoća, određenost i preciznost odredaba Zakona 20.
  130. U odnosu na prigovore pojedinih predlagatelja da odredbe Zakona ne udovoljavaju zahtjevima pravne sigurnosti i vladavine prava jer su nejasne, neodređene i neprecizne, u očitovanju od
  131. veljače
  132. navodi se: »Predlagatelji tvrde da Zakon ne udovoljava niti jednom od tri standarda (jasnoća, određenost i preciznost zakonskih normi) koje zahtjeva vladavina prava. Kao primjer za tu tvrdnju o neodređenosti i nepreciznosti Zakona Predlagatelji navode članak
  133. i članak
  134. stavak
  135. Zakona kojima se upućuje na odgovarajuću primjenu pravila kojima je uređen stečajni postupak ... Nadalje, Predlagatelji navode da su stečajni postupak i postupak izvanredne uprave toliko različiti da bi bilo kakvo upućivanje na primjenu odredbi drugog zakona moralo biti jasno definirano. Navedene tvrdnje predlagatelja Vlada ... ocjenjuje neosnovanim i paušalnim. Naime, iz ciljeva ovoga Zakona i ciljeva stečajnog postupka jasno je da se postupak izvanredne uprave može uspoređivati i s predstečajnim postupkom, ali i sa stečajnim postupkom u kojem je predložen i prihvaćen stečajni plan. Naime, u postupku izvanredne uprave ne unovčava se i ne raspodjeljuje imovina dužnika (što je zajednička karakteristika i predstečajnog postupka i stečajnog postupka u kojem je predložen i prihvaćen stečajni plan), a što je ključna razlika u odnosu na stečaj s likvidacijom. Je li postupak izvanredne uprave sličniji predstečajnom postupku ili stečajnom postupku u kojem je predložen i prihvaćen stečajni plan ovisi o kriteriju prema kojem se gledaju sličnosti i razlike ... Međutim, neovisno od toga kojem postupku je sličniji postupak izvanredne uprave, upućivanje na odgovarajuću primjenu odredbi stečajnog postupka ne može samo po sebi značiti ili biti dokaz o neodređenosti i nepreciznosti Zakona. Da je tome tako, dokazuje i činjenica da se prema Stečajnom zakonom jasno razlikuju ciljevi i način provođenja predstečajnih i stečajnih postupaka, ali svejedno je u barem osam slučajeva propisano da će se u predstečajnom postupku na odgovarajući način primijeniti instituti stečajnog postupka (članci 23., 27., 35., 48., 50., 56., 59., i
  136. Stečajnog zakona). Štoviše, upravo suprotno, upućivanje na odgovarajuću primjenu odredbi istog ili drugog zakona može doprinijeti konzistentnosti pravnog sustava i vladavini prava koju predlagatelji iz ovoga razloga dovode u pitanje u odnosu na Zakon. ... (...) Slijedom svega navedenoga, Vlada ... smatra da se ovim Zakonom ne negiraju norme koje se u zakonima, koje reguliraju stečajno pravo, pravo trgovačkih društava i ugovorne odnose u hrvatskoj pravnoj tradiciji godinama primjenjuju, kao što navode Predlagatelji, već se stvaraju nove norme koje su potrebne kako bi se riješili problemi u situacijama nesolventnosti trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, odnosno u situacijama kakvih nije bilo u prethodnoj povijesti hrvatske pravne države.«
  137. U odnosu na pojedine odredbe Zakona 2.
  138. Trgovačko društvo od sistemskog značaja za Republiku Hrvatske (članak
  139. Zakona) te povezana i ovisna društva (članak
  140. Zakona)
  141. U odnosu na prigovore pojedinih predlagatelja o nesuglasnosti s Ustavom članka
  142. Zakona kojim se određuje pojam trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku te da je Zakon donesen isključivo i samo zbog jednog pravnog subjekta – koncerna Agrokor, u očitovanju od
  143. prosinca
  144. navodi se: »Točno je da se Zakon trenutačno primjenjuje samo na jedno društvo, ali Zakon nije donesen u svrhu i za korist samo jednoga društva, kao što to Predlagatelji tvrde kada navode da uvjete iz članka
  145. Zakona ispunjava samo jedno društvo u Republici Hrvatskoj. Upravo suprotno, više društava u Republici Hrvatskoj ispunjava Zakonom propisane uvjete i mogu biti trgovačka društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Da je tome tako proizlazi i iz prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom kojeg je podnijela Sberbank banka Ljubljana, koja je u svojem prijedlogu pobrojala osam
(8)dioničkih društava koja ispunjavaju uvjet broja zaposlenih iz članka 4. Zakona, dok je predlagatelj Sberbank Rusija u svojem prijedlogu po istom kriteriju pobrojao pet
(5)dioničkih društava. ... Također, postupak izvanredne uprave može se provesti i nad svakim trgovačkim društvom koje ne ispunjava navedene uvjete. Naime, postupak izvanredne uprave može se provesti i nad trgovačkim društvom koje nije dioničko društvo, ali je ovisno ili povezano društvo u smislu članka 5. Zakona, tako da vladajuće društvo – dioničko društvo, samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, ispunjava uvjete iz članka 4. Zakona. Nadalje, točno je da se odredba članka 4. stavka 1. Zakona primjenjuje na dionička društva (tj. Zakon je kao vladajuća društva propisao samo dionička društva), a ne i na druge oblike trgovačkih društava, kao što je primjerice društvo s ograničenom odgovornošću. Međutim, držimo kako se time ne krši načelo jednakosti pred zakonom. U hrvatskom pravnom sustavu trgovačka društva dijele se na društva kapitala i društva osoba, a jedna od razlika u toj dihotomiji trgovačkih društava jest u odgovornosti članova društva za obveze društva. Opće pravilo glasi da članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkoga društva i komanditori u komanditnom društvu ne odgovaraju za obveze društva, slijedom čega je, po samoj prirodi stvari, kod izbora osoba nad kojima ima smisla odrediti mjeru izvanredne uprave, zakonodavac imao dvojbu (izbor) odlučiti se da se ‘trgovačko društvo od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku’ odnosi, ili na oba oblika društva kapitala (dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću), ili na samo jedno od njih. Pritom, treba imati na umu da društva osoba nisu podobna za primjenu Zakona budući da su članovi ovih društava osobno odgovorni za obveze društva. S obzirom na to da se Zakonom uređuje mjera izvanredne uprave, uzimajući u obzir da se određivanje ove mjere odobrava samo ako je upitna gospodarska, socijalna i financijska stabilnost Republike Hrvatske ... ta mjera mora biti takva da je prikladna i razmjerna interesu Republike Hrvatske u svrhu provedbe učinkovitog postupka radi osiguravanja likvidnosti, održivosti i stabilnosti poslovanja ... zakonodavac se odlučio biti što je više moguće restriktivan u pogledu potencijalnih subjekata nad kojima je moguće utvrđivati pretpostavke za otvaranje postupka izvanredne uprave. Stoga odluku zakonodavca da u članku 4. stavku 1. Zakona propiše da se Zakon primjenjuje na dionička društva, a ne i na društvo s ograničenom odgovornošću (budući da mjera izvanredne uprave nije podobna za druge oblike trgovačkih društava), treba gledati isključivo u tom svijetlu. Prema podacima Financijske agencije iz 2015., sistemski značajna trgovačka društva koja posluju na tržištu i u kojima pretežiti udio nema javna vlast, redovito se ustrojavaju kao dionička društva. Stoga se zakonodavac odlučio na ovo ograničenje u Zakonu. ... (...) S obzirom na to da su adresati Zakona sva trgovačka društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku te je predloženo zakonsko rješenje formulirano u obliku općeg propisa s djelovanjem erga omnes te da ne sadrži elemente po kojima bi se uopće moglo izdvojiti pojedino trgovačko društvo od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, pa samim time niti ga staviti u različit položaj u odnosu na sva druga trgovačka društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, ocjenjujemo kako nije dovedeno u pitanje načelo jednakosti iz članka 14. Ustava, a time niti druga načela koje vezano uz ovaj članka Predlagatelji navode.« U odnosu na prigovor o nesuglasnosti s Ustavom članka 5. Zakona, kojim su definirana povezana i ovisna društva te posljedice koje za ta društva nastaju otvaranjem postupka izvanredne uprave, u očitovanju od 15. ožujka 2018. navodi se: »Predlagatelji navode da je člankom 5. stavkom 1. Zakona proširen krug osoba nad kojima se provodi postupak izvanredne uprave na način da se osim nad dužnikom postupak provodi i nad ovisnim i povezanim društvima dužnika, bez obzira na to je li povezano ili ovisno društvo ispunjava uvjete za primjenu mjere izvanredne uprave (...) Predlagatelji također navode da članka 5. stavak 2. Zakona uzrokuje eksproprijaciju vlasništva dioničara koji su većinski vlasnici uredno poslujućih povezanih i/ili ovisnih društava u kojima Agrokor d.d. neposredno ili posredno drži samo 25% vlasništva (...) (...) U velikom poslovnom sustavu koji je nedvojbeno zapao u teškoće, osnovano je očekivati da je tome prethodilo ispreplitanje izuzetno velikog broja transakcija unutar samog sustava i, posljedično tome, miješanje imovine pojedinih društava. Je li neko povezano ili ovisno društvo solventno (ili kako to zovu Predlagatelji ‘uredno poslujuće’) ili nije tek se treba utvrditi tijekom postupka izvanredne uprave. To je jedna od svrha toga postupka, postupka za prijavu tražbina iz članka 25. Zakona i njihovog ispitivanja i utvrđivanja iz članka 33. Zakona. Ako se u tom postupku utvrdi da je neko ovisno ili povezano društvo solventno, da može samo ispuniti sve svoje obveze (da je ‘uredno poslujuće’), to će društvo (zajedno sa svim svojim vanjskim dioničarima i članovima) netaknuto izaći iz postupka izvanredne uprave i normalno nastaviti sa svojom egzistencijom i poslovanjem. Ne može biti niti riječi o bilo kakvoj eksproprijaciji vlasništva. Zakon, naime, poznaje isključivo postupovnu (procesnu) konsolidaciju (o više povezanih društava odlučuje se u jednom sudskom postupku), a nikako materijalnu (sadržajnu) konsolidaciju. Radi se, dakle, o jednom postupku za namirenje vjerovnika i restrukturiranje dužnika, u kojem može biti predložena samo jedna jedinstvena nagodba (članak 43. stavak 6. Zakona), ali u kojem ne postoji jedna (stečajna) masa koju čini sva imovina svih društava unutar grupe. Zakon (članak 29. stavak 1.) vjerovnika u postupku izvanredne uprave definira kao osobnog vjerovnika koji u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave ima imovinskopravnu tražbinu prema dužniku i/ili povezanim i ovisnim društvima. Stoga je od iznimne važnosti naglasiti da se u ovakvom postupku vjerovnici mogu namirivati isključivo zavisno od toga tko im je točno dužnik unutar grupe društava i kakav je imovinski potencijal (vrijednost) tog pojedinačno određenog dužnika. Za namirenje vjerovnika nagodbom nije svejedno ima li vjerovnik tražbinu prema insolventnom dužniku (npr. Agrokoru d.d.) ili prema nekom potpuno solventnom društvu u odnosu na koje je postupak izvanredne uprave otvoren samo zbog toga što se radi o ovisnom ili povezanom društvu. Drukčiji stav od ovoga bio bi protivan svim poznatim stečajnim i sličnim postupcima u Europi koji ne bi udovoljavao uvjetima za priznanje glavnog stranog postupka i izazvao bi čitav niz kontroverzi. Stoga je za namirenje vjerovnika od presudne važnosti koje je od društava nad kojima je postupak otvoren njegov dužnik. Razlog odredbi članka 5. stavka 1. Zakona jest mogućnost poslovanja sistemski važnih društava na način da ona posluju u grupi s ovisnim i povezanim društvima na razini međuovisnosti koja ih dovodi do stanja da predstavljaju jedinstveni ekonomski rizik. Dakle, mjera izvanredne uprave provodi se nad društvom koje svojim poslovanjem samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječe na ukupnu gospodarsku stabilnost u Republici Hrvatskoj, a poslovanje im je unutar grupe povezano do razine da predstavljaju jedan rizik. Dakako, za društva koja svojim poslovanjem ne utječu na ovaj način na ukupnu gospodarsku stabilnost, provode se drugi postupci nesolventnosti (stečaj, odnosno predstečaj). (...) Prag od 25 posto udjela u temeljnom kapitalu kao relevantnog udjela zakonodavac nije izabrao niti slučajno niti na pamet. Naprotiv, taj isti prag koriste kao relevantan i svi drugi propisi koji uređuju pitanje grupe društava. Prvi na toj listi je svakako Zakon o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZTD) koji taj prag uzima u obzir na brojnim mjestima, napose u odredbama članaka 477. i 478. Slijedi ga Zakon o preuzimanju dioničkih društava (»Narodne novine«, br. 109/07, 36/09, 108/12, 90/13, 99/13 i 148/13) koji upravo taj prag propisuje kao relevantan za nastanak obveze za objavljivanje ponude za preuzimanje. Vrijedi posebno ukazati i na odredbe Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine«, br. 159/13, 19/15, 102/15 i 15/18; u daljnjem tekstu: ZOKI) kojim se u članku 279. predviđa konsolidacija svih članova grupe. Pa je tako stavkom 1. navedenog članka propisano kako Hrvatska narodna banka može naložiti matičnoj kreditnoj instituciji u Republici Hrvatskoj, matičnoj kreditnoj instituciji u Europskoj uniji sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, pravnoj osobi koja nije kreditna institucija, investicijsko društvo ili financijska institucija, odnosno kreditnoj instituciji koja je s takvom pravnom osobom povezana na način iz članka 15. ZOKI-a, da u grupu kreditnih institucija uključi sve članove grupe te da u skladu s propisima kojima se uređuje poslovanje kreditne institucije, provede konsolidaciju svih članova grupe, neovisno o njihovoj djelatnosti, ako je to potrebno za potpuno i objektivno prikazivanje financijskog stanja i rezultata poslovanja kreditne institucije. U tom smislu valja istaknuti da ZOKI definira ‘grupu povezanih osoba’ pozivajući se na članak 4. stavak 1. točku 39. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012. Prema navedenoj Uredbi ‘grupa povezanih osoba’ znači jedno od sljedećeg: (
  1. a)dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje, ako se ne dokaže drukčije, predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih, izravno ili neizravno, ima kontrolu nad drugom osobom ili drugim osobama i (
  2. b)dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba između kojih ne postoji odnos kontrole opisan u točki (a), a za koje se smatra da predstavljaju jedan rizik jer su tako međusobno povezane da, ako bi za jednu od tih osoba nastali financijski problemi, posebno teškoće povezane s financiranjem ili otplatom, druga osoba ili sve ostale osobe vjerojatno bi se i same suočile s poteškoćama povezanim s financiranjem ili otplatom. Dakle, kod definiranja grupe osoba (tj. osoba čije poslovanje je povezano tako da imaju utjecaja jedni na druge i predstavljaju jedan rizik) europski zakonodavac uopće ne upućuje na postotak (omjer) međusobnih udjela u društvu već na to postoji li izravna ili neizravna kontrola, odnosno, na to jesu li osobe međusobno povezane. Ako bi za jednu od tih osoba nastali financijski problemi, posebno teškoće povezane s financiranjem ili otplatom, druga osoba ili sve ostale osobe vjerojatno bi se i same suočile s poteškoćama povezanim s financiranjem ili otplatom. Drugim riječima, europski zakonodavac daje puno veću slobodu (diskreciju) kada dozvoljava da se članom grupe smatra i ona osoba kod koje ne postoji ili je kvantitativno mala 1397967985vlasnička’ povezanost, ali je zbog drugih okolnosti ipak član grupe te predstavlja jedan rizik. Dakle, Zakonom je sužen krug osoba koja ulaze pod pojam ovisnih i povezanih društava. Slijedom toga, moguća dvojba u vezi s odredbom članka 5. stavka 2. Zakona može biti samo to je li granica od ‘najmanje 25 posto’ mogla biti veća ili manja, odnosno je li zakonodavac mogao dopustiti da se granica određuje diskrecijski ovisno o vjerojatnosti bi li se pojedina osoba sama suočila s poteškoćama povezanim s financiranjem ili otplatom (upravo kako je to definirao europski zakonodavac). Granicu koju je zakonodavac odredio, Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje primjerenom budući da se ona ustalila kao standard za određivanje povezanih društava. Tako se primjerice prema Općem poreznom zakonu (»Narodne novine«, broj 115/16) povezanim društvima smatraju društva u kojima jedno društvo drži najmanje 25 posto udjela u drugom društvu, dok se prema Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima (»Narodne novine«, br. 19/14 i 93/15) povezanim osobama u odnosu na određenu pravnu ili fizičku osobu uzima osoba koja ima više od 10 posto izdanih dionica ili poslovnih udjela i prava u odlučivanju, odnosno vlasničkih udjela u nekoj drugoj osobi, ili osoba koja, iako ima manji postotak od ovoga, može utjecati, izravno ili neizravno, na odluke koje donosi druga osoba. Također, člankom 31.a točkom 4. Zakona o porezu na dobit (»Narodne novine«, br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16 i 115/16) propisano je da se trgovačko društvo smatra povezanim s drugim društvom ako: prvo trgovačkog društvo (isplatitelj) ima izravni minimalni udjel od 25 posto kapitala drugoga trgovačkog društva (stvarnog korisnika), ili drugo trgovačko društvo (stvarni korisnik) ima izravni minimalni udjel od 25 posto kapitala prvoga trgovačkog društva (isplatitelja), ili treće trgovačko društvo ima izravni minimalni udjel od 25 posto kapitala prvog (isplatitelja) i drugoga trgovačkog društva (stvarnog korisnika), a pri tome se radi o udjelima između društava iz država članica EU. Valja posebno napomenuti da se samim otvaranjem postupka izvanredne uprave nad povezanim i ovisnim društvima u imovini vanjskih dioničara i/ili članova tih društava ne događa apsolutno ništa. Oni zadržavaju svoje dionice i/ili poslovne udjele, mogu njima trgovati tijekom cijelog postupka (što intenzivno i čine), te mogu u cijelosti i nesmetano ostvarivati sva svoja članska prava (glasovati na skupštinama, sudjelovati u ostvarenoj dobiti i si.) (članak 13. Zakona).« 2.2. »Roll-up« financiranje/refinanciranje starih tražbina (članak 39. Zakona) 21.1. U odnosu na prigovore većine predlagatelja o nesuglasnosti s Ustavom članka 39. Zakona kojim su propisane pretpostavke i pravila za zaduženje s prednosti namirenja, u očitovanju od 13. prosinca 2017. navodi se: »... Naime, ne radi se o zakonski definiranome pojmu. Vlada ... ističe kako takav način financiranja nema veze s odredbom članka 39. za koju se pogrešno tvrdi da je protivna Ustavu. Ovaj bi pojam mogao biti povezan s odredbom članka 40., za koju Predlagatelji također tvrde da je protivna Ustavu. Naime, pojam 1397967985roll-up’ dolazi iz stečajnog prava Sjedinjenih Američkih Država (tzv. Chapter 11) i označava oblik financiranja do kojeg dolazi nakon otvaranja stečajnog ili predstečajnog postupka koji ima za učinak podizanje prioriteta tražbine nekog vjerovnika koja je nastala prije otvaranja takvog postupka (tzv. stara tražbina). Nastao je u Sjedinjenim Američkim Državama, takav se model proširio po cijelom svijetu gdje se, u pravilu, njegova ustavnost ne dovodi u pitanje. Druga bitna karakteristika tog instituta jest da se on primjenjuje samo u onim nesolvencijskim postupcima u kojima je na djelu pokušaj restrukturiranja (poslovnog ozdravljenja) dužnika, a postupak izvanredne uprave iz Zakona je upravo takav postupak. Međutim, kako Zakon ne poznaje 1397967985roll-up’ model koji bi bio istovjetan onome u Sjedinjenim Američkim Državama, već primjenjuje sličan (premda blaži) institut, koristiti ćemo pojam ‘refinanciranje stare tražbine’, odnosno tražbine koja potječe iz novoga zaduženja iz članka 39. stavka 1. koje ima prednost prilikom namirenja pred ostalim tražbinama vjerovnika, izuzev tražbina radnika i bivših radnika. Ovaj institut najstarije tražbine nije hrvatska posebnost. Institut je uveden u velikome broju zemalja, a razlikuje se od jedne do druge zemlje tek u manjim detaljima. Tako na primjer dovoljno je pogledati sadržaj odredbe članka 111.-bis talijanskog Stečajnog zakona (Disciplina dei crediti prededucibili) gdje također takva tražbina stječe prednost u namirenju (prededucible).« Vlada je istaknula da je u članku 39. stavku 1. Zakona riječ o obvezi dužnika nastaloj nakon otvaranja nesolvencijskog postupka koji ima svrhu (barem) pokušaja poslovnog ozdravljenja dužnika. Restrukturiranje bez novog financiranja nije moguće te se bez njega posrnulom dužniku ne može osigurati novac za restrukturiranje. Ni jedna banka, ne samo da ne bi htjela, već ne bi smjela, dati kredit dužniku u takvoj situaciji. Neovisno o njihovoj različitosti, stečajni i predstečajni modeli daju prednost novoj tražbini (tražbini nastaloj nakon otvaranja postupka) u odnosu na stare tražbine (one nastale prije otvaranja postupka). Uz navedeno, novo zaduženje može se preuzimati (
  3. i)za podmirenje tražbina iz operativnog poslovanja i ono se mora tumačiti zajedno s člankom 40. stavcima 1. i 4. Zakona. Tražbine financijskih i kreditnih institucija i imatelja vrijednosnih papira koje su vezane uz zaduženje s prednosti namirenja, smatraju se tražbinama iz operativnog poslovanja, pa se te tražbine mogu plaćati tijekom postupka izvanredne uprave. Plaćati se mogu samo one tražbine koje su nastale prije otvaranja postupka izvanredne uprave jer se cijeli članak 40. Zakona odnosi upravo na plaćanje dospjelih tražbina koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave. Pravilo iz članka 40. stavka 1. Zakona, i njegovu iznimku iz stavka 4., u očitovanju se obrazlaže primjerom: »... uzmimo da jedna financijska institucija ima staru tražbinu od 100 kuna. Ta se tražbina ne smatra tražbinom iz operativnog poslovanja i sve dok je takva situacija, ona ne smije biti plaćena tom vjerovniku. Međutim, financijska je institucija odlučila dužniku dati novi kredit tijekom postupka izvanredne uprave radi smanjenja sistemskog rizika u iznosu od 300 kuna i pri tome uvjetovala da se od tih 300 kuna iznos od 100 kuna upotrijebi za refinanciranje stare tražbine od 100 kuna. Izvanredni povjerenik dužan je ishoditi suglasnost vjerovničkog vijeća i na temelju ovlasti iz članka 40. stavka 4. platiti staru tražbinu financijskoj instituciji koja je dala novi kredit jer je to ‘vezano uz zaduženja s prednosti namirenja’. Dakle, svih 300 kuna iz novog zaduženja ima svojstvo najstarije tražbine, a stara tražbina od 100 kuna je namirena. Nije dakle, kako tvrde Predlagatelji došlo do 1397967985roll-up-a’, već je dio novog zaduženja upotrijebljen za plaćanje stare tražbine. Financijska institucija iz primjera povećala je svoju izloženost prema dužniku koji se nalazi u teškoj poslovnoj situaciji i zaslužuje bolji tretman od onih vjerovnika koji to nisu željeli, pa je načelo razmjernosti u cijelosti udovoljeno ...« Navedeno zaključuje tvrdnjom kako je iz primjera razvidno da je dužnik dobio sredstva potrebna za nastavak poslovanja i očuvanje imovine (restrukturiranje). Novo zaduženje i plaćanje stare tražbine moguće je samo uz odobrenje vjerovnika (dobivanjem suglasnosti vjerovničkog vijeća), tako da te radnje nisu protivne interesima vjerovnika. 2.3. Izbor članova vjerovničkog vijeća (članak 30. stavci 3., 4. i 5. Zakona) 21.2. U očitovanju od 8. ožujka 2018. navodi se: »II.2.1. Izbor članova vjerovničkog vijeća (...) ... Smisao osporenih odredbi je u tome da se vjerovnici svake skupine moraju sami dogovoriti i izabrati svojeg predstavnika kao člana vjerovničkog vijeća. Kako će to oni učiniti, to je zakonodavac ostavio njima na volju (tj. to je stvar njihovog dogovora), a član vjerovničkog vijeća će biti onaj za koga se odlučila obična većina svih vjerovnika iste skupine. Za razliku od glasovanja o prihvaćanju nagodbe ... kod izbora vjerovničkog vijeća mjerodavno je pravilo ‘jedan vjerovnik – jedan glas’ ... Eventualna mogućnost da jedan vjerovnik izda više punomoći različitim osobama nije prepreka za izbor člana vjerovničkog vijeća jer (iako takva mogućnost nije zabranjena) za člana vjerovničkog vijeća može biti izabran samo onaj tko je sakupio najviše potpisanih punomoći. Usmena izjava dana izvanrednom povjereniku nije prihvatljiva opcija davanja punomoći jer Zakon izričito propisuje da se izvanrednom povjereniku moraju dostaviti potpisane punomoći od strane obične većine svih vjerovnika iste skupine (članak 30. stavak 4. Zakona)« 2.4. Razvrstavanje vjerovnika u skupine (članak 18. stavci 2. i 3. te članak 29. Zakona) 21.3. U očitovanju od 8. ožujka 2018. navodi se: »II.2.2. Razvrstavanje vjerovnika u skupine (...) Zakon je u tom dijelu dovoljno jasan jer popisuje da će se za potrebe sastavljanja vjerovničkog vijeća vjerovnici razvrstati u posebne skupine s obzirom na različiti pravni položaj svake skupine (članak 18. stavak 2. Zakona), a da se vjerovnici istoga pravnog položaja mogu svrstati u daljnje skupine prema istovrsnosti gospodarskih interesa i da se takvo razvrstavanje mora temeljiti na valjanim razlozima (članak 18. stavak 3. Zakona). Dakle, osnovna smjernica za razvrstavanje vjerovnika jest to da se vjerovnici grupiraju prema njihovim pravnim položajima, a što to konkretno znači može se određivati od slučaja do slučaja. (...) ... To što se vjerovnici istog pravnog položaja mogu razvrstati u daljnje skupine prema istovrsnosti gospodarskog interesa ... nema nikakvog utjecaja na glasovanje o nagodbi jer su za to glasovanje mjerodavne skupine po pravnom položaju, a ne daljnje skupine po istovrsnosti gospodarskog interesa ... ... Zakon je propisao da se u postupku izvanredne uprave može provoditi isključivo postupovna, a nikako materijalna (sadržajna konsolidacija) ... Stoga je od iznimne važnosti naglasiti da se u ovakvom postupku vjerovnici mogu namirivati isključivo zavisno od toga tko im je točno dužnik i kakav je imovinski potencijal (vrijednost) tog pojedinačno određenog dužnika. Za namirenje vjerovnika nagodbom nije svejedno ima li vjerovnik tražbinu prema insolventnom dužniku (npr. Agrokoru d.d.) ili prema nekom potpuno solventnom društvu u odnosu na koje je postupak izvanredne uprave otvoren samo zbog toga što se radi o ovisnom ili povezanom društvu. Drugačiji stav od ovoga bio bi protivan svim poznatim stečajnim i sličnim postupcima u Europi ... Stoga je za namirenje vjerovnika od presudne važnosti koje od društava nad kojima je postupak otvoren njegov dužnik, a ne u koju je skupinu neki vjerovnik razvrstan.« 2.5. Izglasavanje nagodbe (članak 43. Zakona) 21.4. U očitovanju od 8. ožujka 2018. navodi se: »II.2.3. Izglasavanje nagodbe (...) Nadalje, točno je da je Zakonom dopušteno da izvanredni povjerenik plati dospjele tražbine koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave, kao i da je osnovno pravilo da vjerovnik ima pravo glasa u visini stvarne tražbine (tražbine se utvrđuju u skladu s člankom 33. Zakona, a rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama donosi sud). Međutim, netočno je da Zakon ne definira u kojem trenutku se utvrđuje iznos tražbine u visini koje će vjerovnik imati pravo glasa na ročištu za glasovanje o nagodbi jer iz odredbe članka 43. stavka 10. Zakona proizlazi da sud na prijedlog izvanrednog povjerenika utvrđuje popis vjerovnika i prava glasa koji im pripadaju na ročištu (dakle, sud će taj popis morati utvrditi najkasnije na ročištu za glasovanje o nagodbi). Nastavno na navedeno, iako Zakon to eksplicitno ne navodi (jer za nešto tako očigledno i jasno nema niti potrebe), podrazumijeva se da vjerovnik čija je tražbina namirena (prestala) i koji je prestao biti vjerovnik nema pravo glasa. Njegova, već namirena, tražbina neće uopće biti predmetom nagodbe, niti će nagodba imati učinka prema takvom vjerovniku.« 2.6. Plaćanja za vrijeme postupka izvanredne uprave (članak 40. Zakona) 21.5. U očitovanju od 8. ožujka 2018. navodi se: »II.2.4. Plaćanje za vrijeme postupka (...) Ne stoji navod Predlagatelja da sud i ostali vjerovnici ne mogu utjecati na odluke vjerovničkog vijeća i izvanrednog povjerenika, te da ne postoji pravni lijek kojim bi se te odluke mogle osporiti. Upravo suprotno, svaki od vjerovnika može u bilo koje vrijeme zatražiti od suda ukidanje odluke vjerovničkog vijeća (članak 101. stavak 7. Stečajnog zakona koji se ovdje podredno primjenjuje). (...) Kada bi kojim slučajem tvrdnja Predlagatelja o sukobu interesa bila točna, u situaciji kada sami vjerovnici novim novcem financiraju dužnika (što će se uvijek događati jer je u praksi izuzetno rijedak slučaj da posrnule dužnike financiraju osobe koje nisu ujedno i njegovi stari vjerovnici), tada bi svi vjerovnici bili u sukobu interesa, a vjerovničko vijeće ne bi moglo ni o čemu odlučivati. Članovi vjerovničkog vijeća su uvijek iz redova vjerovnika, sve se njihove odluke nužno reflektiraju na položaj svih vjerovnika u postupku, tako da je konstrukcija Predlagatelja o sukobu interesa apsurdna. Po njoj bi trebalo formirati takvo vjerovničko vijeće u kojem nema niti jednog vjerovnika. U konačnici, vjerovničko vijeće donosi odluke većinom glasova prisutnih na vijeću, a svaki član vjerovničkog vijeća ima pravo na jedan glas (članak 30. stavak 7. Zakona), što znači da jedan član vjerovničkog vijeća sam za sebe neće biti presudan kod davanja suglasnost izvanrednom povjereniku za plaćanje dospjelih tražbina.« 2.7. Rok za pokretanje parničnog postupka (članak 35. stavak 1. Zakona) 21.6. U očitovanju od 8. ožujka 2018. navodi se: »II.2.5. Parnični postupak protiv dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine (...) U tom smislu treba tumačiti i odredbu članka 35. stavka 1. Zakona prema kojoj rok za pokretanje parnice počinje teći od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju na parnični postupak. Naime, jasno je i jedino moguće da taj rok počinje teći od trenutka kada je osporavatelj saznao za pravomoćnost rješenja kojim ga se upućuje na parnicu. Uostalom, tako je i u svim drugim parničnim postupcima u kojima je bila izjavljena žalba protiv prvostupanjske presude. Paricijski rok se uvijek računa od trenutka kada je dužniku bila dostavljena drugostupanjska odluka a ne od dana kada je vijeće drugostupanjskog suda donijelo svoju odluku o žalbi protiv prvostupanjske presude. Isto vrijedi i za računanje rokova za podnošenje izvanrednih pravnih lijekova.« 2.8. Zabrana pokretanja i vođenja parničnih, ovršnih, upravnih i postupaka osiguranja i ostvarenja prava na odvojeno namirenje (članak 41. Zakona) 21.7. U odnosu na prigovor o nesuglasnosti s Ustavom članka 41. stavka 1. Zakona kojim su utvrđene pretpostavke plaćanja (naplate) tražbine tijekom postupka izvanredne uprave, u očitovanju od 13. prosinca 2017. navodi se: »Propisana zabrana ima za svrhu izbjegavanje kaosa, suzbijanja nekontroliranog napada na imovinu dužnika i izbjegavanje štete ne samo za dužnika, već prvenstveno za vjerovnike kojima se mora osigurati istovremeno, skupno i razmjerno namirenje. Zabrana je primjerena i drugoj svrsi postupka – pokušaju restrukturiranja posrnulog dužnika i sprječavanju negativnih lančanih reakcija u cijelom gospodarskom sustavu ... Isto vrijedi i za određivanje trajanja zabrane. Zakon se odnosi isključivo na najveća trgovačka društva čije se grupe sastoje od velikog broja drugih društava, s desecima tisuća vjerovnika i radnika, pa ne bi bilo opravdano očekivati da se cijeli posao može obaviti u nekom kraćem roku. S druge strane, osobe koje moraju pričekati s pokretanjem i vođenjem postupaka protiv dužnika imaju mogućnost sudjelovanja u postupku kao vjerovnici, a u slučaju nesklapanja nagodbe, imaju mogućnost pokretanja redovnih postupaka. (...) Nadalje, vezano za navode Predlagatelja prema kojima Zakon omogućava izbjegavanje plaćanja porezne obveze tijekom trajanja postupka izvanredne uprave Vlada ... ističe kako je Ministarstvo financija, Porezna uprava u postupku izvanredne uprave samo jedan od vjerovnika na kojeg se primjenjuju odredbe Zakona o zabrani pokretanja i vođenja parničnih, ovršnih, upravnih postupaka i postupaka osiguranja i ostvarivanja prava na odvojeno namirenje. Time je Republika Hrvatska, u dijelu svojih mogućih potraživanja, u ravnopravnom položaju sa svim ostalim vjerovnicima. Međutim, činjenica je da bi, u slučaju da Zakon omogući pokretanje takvih postupaka, to za posljedicu imalo nemogućnost restrukturiranja društva, odnosno ostvarenja cilja samog Zakona, a to je održivost poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja.« U očitovanju od 8. ožujka 2018. navodi se: »II.1.2. Pokretanje i vođenje postupaka protiv dužnika za vrijeme trajanja postupka izvanredne uprave (...) Članak 41. Zakona bez iznimke zabranjuje pokretanje i vođenje pravnih postupaka protiv dužnika tijekom postupka izvanredne uprave pri čemu u stavku 1. nije uključena izričita zabrana u pogledu upravnih postupaka. Naime, točno je da u članku 41. stavku 1. Zakona nije izričito navedena zabrana pokretanja upravnih postupaka, ali iz naslova iznad navedenog članka, kao i iz stavaka 6. toga članka, jasno je da se zabrana pokretanja i vođenja postupaka odnosi i na upravne postupke. (...) ... Navedena zaštita je u skladu sa zaštitom koja se dužniku osigurava u predstečajnom postupku, kao i u skladu s Preporukom ... (jedina moguća razlika u odnosu na Preporuku jest što se Preporukom preporuča da ukupno vrijeme trajanja odgode ne bi trebalo biti duže od 12 mjeseci, a Zakonom je to razdoblje moguće produljiti za dodatna tri mjeseca; ovaj rok valja promatrati u kontekstu hrvatske prakse u kojoj primjerice prosječno ukupno trajanje postupka predstečajne nagodbe prema podacima Financijske agencije iznosi 273 dana). U tom smislu, a radi zaštite vjerovnika čije su tražbine nastale nakon otvaranja postupka izvanredne uprave odnosno radi zaštite onih vjerovnika koji imaju tražbine prema dužniku, a koje po svojoj biti ne utječu na postupak izvanredne uprave, bitno je naglasiti da je Zakonom propisana obveza dužnika (tj. izvanrednog povjerenika) da samostalno poduzima sve radnje potrebne za redovno poslovanje uključujući i sva plaćanja nužna za redovno poslovanje kako su određena Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ... kao i sve tražbine radnika, dužnika i povezanih i ovisnih društava iz radnog odnosa neovisno o danu nastanka ... čime je Zakon obvezao izvanrednog povjerenika da plaća obveze iz redovnog poslovanja unatoč tome što vjerovnici tih tražbina (privremeno) ne mogu ostvarivati svoje tražbine sudskim putem. Konačno vjerovnici ne mogu izgubiti bilo koje od svojih prava s obzirom na to da prema članku 237. Zakona o obveznim odnosima ... zastara ne teče za vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.« U odnosu na ostvarivanje prava na odvojeno namirenje (članak 41. stavak 4. Zakona) u navedenom očitovanju navodi se: »II.2.6. Ostvarivanje prava na odvojene namirenje (...) Vlada ... smatra ... kako odredba članka 41. Zakona, nije neustavna jer se prema članku 50. stavku 2. Ustava poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom, a ograničenje koje je Zakonom propisano za izlučne i razlučne vjerovnike svodi se na odgodu ostvarenja njihovih prava na rok od 12 do 15 mjeseci, u kojem razdoblju ne mogu pokrenuti postupak radi ostvarenja svojih prava. Da to nije bilo učinjeno, postupak preventivnog restrukturiranja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ne bi bilo moguće provesti. Po isteku tog razumno kratkog roka će : (
  4. a)takvo društvo biti restrukturirano i u stanju ispuniti svoje obveze ili (
  5. b)biti sklopljena nagodba kojom će se, pored ostalog, riješiti i pitanje namirenja tražbina izlučnih i razlučnih vjerovnika ili (
  6. c)nad dužnikom otvoriti stečajni postupak u kojem će takvi vjerovnici imati puno pravo na odvojene namirenje ...« 3. Državne potpore (članak 43. stavak 22. Zakona) 22. U odnosu na prigovore nekih predlagatelja o neusklađenosti Zakona s pravilima Europske unije o tržišnom natjecanju (članci 107. i 108. UFEU-a), konkretno pravilima o državnim potporama (članak 43. stavak 22. Zakona), u očitovanju od 13. prosinca 2017. navodi se: »... naglašavamo kako članak 107. stavak 1. UFEU kumulativno navodi uvjete kojima mora biti udovoljeno kako bi se potpora mogla smatrati nedopuštenom, odnosno nespojivom s unutarnjim tržištem EU, između ostalog, i utjecaj potpore na trgovinu među državama članicama. U tom smislu ističemo kako predlagatelji nisu pružili nikakve provjerljive podatke koji bi pokazali na negativan učinak Zakona na trgovinu između Republike Hrvatske i drugih država članica EU, kao niti na ostale kriterije za utvrđivanje državnih potpora. Nadalje, odredba članka 43. stavka 22. Zakona pravilno utvrđuje kako se u postupanju koje bi eventualno sadržavalo davanje državne potpore primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje područje državnih potpora i s tim povezana pravila o državnim potporama, uz uvažavanje uloge Europske komisije koja je nadnacionalno tijelo u području državnih potpora. To znači da Zakon ne predstavlja državnu potporu nespojivu s unutarnjim tržištem EU, već bi to eventualno mogla predstavljati mjera koja bi se na osnovi njega poduzela. Istodobno, ako bi do poduzimanja takvih mjera na osnovi Zakona došlo, provest će se savjetovanje s Europskom komisijom kako je predviđeno člankom 43. stavkom 22. Zakona i člankom 108. UFEU, u skladu s pravilima pravne stečevine EU o državnim potporama. Također Vlada ... skreće pozornost na to kako je odluka Suda u predmetu C-200/97 Ecotrade v AFS donesena na osnovi nekoliko odluka Europske komisije ... kojima se već utvrdilo postojanje državnih potpora (mjera) nespojivih s unutarnjim tržištem EU, a koje su donesene na osnovi spornih odredbi zakona države članice u pitanju ... gdje je Sud zaključio da takve mjere mogu predstavljati dodatni teret za državu, osim ako bi se pokazalo da stavljanje poduzetnika pod posebnu upravu i dopuštenje da nastavi s trgovanjem zapravo nije dovelo do dodatnog opterećenja za državu u usporedbi sa situacijom koja bi nastala u slučaju primjene uobičajenih pravila o stečaju. U tom smislu Vlada ... ističe kako Zakon nigdje ne predviđa mjere kojima bi se država stavila u položaj nepovoljniji od onog ostalih vjerovnika niti se predviđaju mjere koje bi se mogle smatrati državnim potporama. Naprotiv, izričito se uvodi odredba koja predviđa savjetovanje s Europskom komisijom, u skladu s člankom 108. st. 3. UFEU-a, ako i kada dođe do postupanja koje bi sadržavalo državnu potporu ... Također, Vlada ... ističe kako je cilj Zakona upravo otkloniti dodatno opterećenje za državu koje bi moglo proizići kao posljedica kolapsa trgovačkog društva od sistemskog značaja. Vlada ... ističe kako se navodi ne mogu smatrati relevantnim i prihvatljivijim u odnosu na tretman i primjenu propisa iz područja državnih potpora. Zakon ne prejudicira niti isključuje primjenu propisa o državnim potporama u provedbi odredbi Zakona. Napominjemo kako se u samom Zakonu jasno navodi kako će Republika Hrvatska poštivati odredbe i pravila o državnim potporama.« 4. Povreda prava Europske unije 23. U odnosu na prigovore predlagatelja o povredi pravne stečevine Europske unije, u očitovanju od 13. prosinca 2017. navodi se da su oni »općeniti« bez konkretnih činjenica ili provjerljivih podataka kojima bi potkrijepili svoje navode. U odnosu na prigovore o povredama osnovnih načela uređenih Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (2007/C 303/01), Vlada je navela da se postupak izvanredne uprave i aktivacija odredaba Zakona na društvo od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku pokreće na zahtjev dužnika (ili vjerovnika, uz suglasnost dužnika), kako je u konkretnom slučaju i učinjeno. Prigovori kako je Zakon u nesuglasnosti s odredbama o vlasništvu iz Ugovora o Europskoj uniji neosnovani su zbog toga što Ugovor o Europskoj uniji ne sadrži odredbe o pravu vlasništva. Članak 345. UFEU-a određuje da ugovori ni na koji način ne dovode u pitanje pravila kojima se u državama članicama uređuje sustav vlasništva. U odnosu na prigovore o nesuglasnosti Zakona s odredbama UFEU-a o temeljnim slobodama unutarnjeg tržišta, odnosno slobodi pružanja usluga i slobodi kretanja kapitala, u očitovanju Vlade navodi se da predlagatelji nisu naveli kojom se to konkretno odredbom Zakona ograničavaju navedene slobode. Predlagatelji citiraju praksu Suda Europske unije u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: Sud EU), no bez analize činjenica i okolnosti konkretnog slučaja iz kojeg bi bilo razvidno o kojem konkretnom načinu i na koja konkretna ograničenja temeljenih sloboda iz članaka 56. i 63. UFEU-a predlagatelji upućuju: »Nadalje, vezano uz navodna ograničenja temeljnih sloboda, ističemo da ista ne predstavljaju i nužno uvijek povredu prava Europske unije. Naime, u skladu s odredbom članka 65. stavkom 1. UFEU-a, odredbe članka 63. UFEU-a (o slobodi kretanja kapitala) ne dovode u pitanje pravo država članica da poduzmu mjere opravdane razlozima javnog poretka ili javne sigurnosti. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, mjere kojima se ograničavaju tržišne slobode Europske unije dopuštene su ako su kumulativno zadovoljeni određeni kriteriji, odnosno: ako su mjere nediskriminatorne, ako su u općem interesu, ako su prikladne za postizanje cilja i ako nemaju prekomjerni učinak. U tom smislu, ističemo da Predlagatelji ni ovdje ne pružaju nikakve konkretne analize niti iznose činjenice iz kojih bi bilo razvidno da odredbe Zakona ne udovoljavaju navedenim kriterijima ...« U odnosu na prigovore da se Zakonom krše odredbe Uredbe vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku, u očitovanju Vlade navodi se kako su ti prigovori neosnovani, budući da do aktivacije stečajnog postupka u konkretnom slučaju nije ni došlo. Zaključno se u odnosu na te prigovore predlagatelja u očitovanju od 13. prosinca 2017. navodi: »Zaključno, Vlada ... skreće pozornost na činjenicu da je na razini Europske unije svakako prepoznato kako je potrebno ojačati zajednički zakonodavni okvir za preventivno restrukturiranje, o kakvom je riječ i u konkretnom slučaju, te se u postupku donošenja nalazi Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o okvirima za preventivno restrukturiranje, pružanju druge prilike i mjerama za povećanje učinkovitosti restrukturiranja i postupaka u pogledu nesolventnosti i razrješenja te izmjeni Direktive 2012/30/EU ... Predmetnom Direktivom trebale bi se ukloniti prepreke za ostvarivanje temeljnih sloboda, poput slobodnog kretanja kapitala i slobode poslovnog nastana, koje rezultiraju iz razlika u nacionalnim zakonima i postupcima preventivnog restrukturiranja, stečaja i sl. Time bi se osiguralo da održiva poduzeća u financijskim poteškoćama imaju pristup učinkovitim nacionalnim okvirima preventivnog restrukturiranja koji im omogućavaju nastavak rada, druga prilika poštenim prezaduženim poduzetnicima nakon potpunog razrješenja od duga te poboljšanje učinkovitosti postupaka restrukturiranja, stečaja i razrješenja, posebno u pogledu njihova kraćeg trajanja.« C. »MEDIJSKI LINČ« I POVREDA PRETPOSTAVKE NEDUŽNOSTI PREDLAGATELJA TODORIĆA 24. U odnosu na prigovore predlagatelja Todorića da je glavni cilj Zakona diskreditirati njega osobno i proglasiti ga unaprijed krivim, u očitovanju od 1. veljače 2018. navodi se: »... Vlada ... također, upućuje na sve dosadašnje navode o ciljevima donošenja Zakona, a to su očuvanje hrvatskog gospodarstva i radnih mjesta, sprječavanje prelijevanja sistemskih rizika na cijelo gospodarstvo te očuvanje stabilnosti gospodarskog sustava u cjelini, a ne kaznena odgovornost Predlagatelja. U vezi navoda Predlagatelja da je potpredsjednica Vlade ... i ministrica gospodarstva, poduzetništva i obrta ... izjavila da ‘ova izvješća jasno pokazuju da je Todorić ne samo odgovoran za sastavljanje izvješća nego i kriv za sve što se događalo i Agrokor dovelo na rub stečaja’, Vlada ... upućuje na članak 428. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima ... prema kojem uprava odgovara za izradu financijskih izvješća društva. S obzirom na to da je Ivica Todorić do 10. travnja 2017. godine, bio predsjednik uprave koncerna Agrokor d.d., jasno je da je odgovoran za sastavljanje izvješća tog društva. Nadalje, sukladno članku 252. Zakona o trgovačkim društvima članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a u slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. Dakle, teret dokaza je na članovima uprave, čime je zakonodavac odredio iznimku od pravila tereta dokaza. ... Vlada ... navodi da je protiv Predlagatelja izdan Europski uhidbeni nalog, odnosno nalog nadležnoga pravosudnoga tijela države članice Europske unije za uhićenje i predaju osobe koja se zatekne u drugoj državi članici u svrhu kaznenog progona ili izvršenja zatvorske kazne ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode. Iz Europskog uhidbenog naloga vidljivo je da je predlagatelj nedostupan hrvatskom pravosuđu i za njim je raspisana tjeralica. Stoga, je potpredsjednica Vlade ... svojom izjavom samo konstatirala činjenično stanje. ... Slijedom svega navedenoga, Vlada ... ističe kako Predlagatelj, Ivica Todorić, nije doveo u vezu da bi donošenje ovoga Zakona povrijedilo presumpciju nevinosti. Naime, sukladno članku 39. Ustavnog zakona ... zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom mora sadržavati oznaku odredbi čija se ustavnost, odnosno zakonitost osporava, oznaku odredbi Ustava ili zakona za koje se u zahtjevu tvrdi da su povrijeđene, razloge zbog kojih se tvrdi da osporeni propis nije suglasan s Ustavom odnosno zakonom, te potpis i pečat podnositelja zahtjeva. Predlagatelj nije naveo kojom odredbom Zakona je povrijeđena presumpcija nevinosti, odnosno kojom je odredbom Zakona određeno da je Predlagatelj kriv za neko kazneno djelo. Prema tome, navodi Predlagatelja Ivice Todorića, vezani uz presumpciju nevinosti na način kako su postavljeni u zahtjevu za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja Zakon mogao utjecati na ostvarivanje sadržaja ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede presumpcije nevinosti zajamčene Ustavom ... Ukoliko Predlagatelj smatra da su mu izjavama pojedinih osoba u medijima povrijeđena ljudska prava ili temeljne slobode zajamčena Ustavom, Vlada ... smatra kako Predlagatelj može podnijeti ustavnu tužbu sukladno članku 62. Ustavnog zakona ... a ne predmetni zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom.« V. OCJENA USTAVNOG SUDA Prigovori predlagatelja mogu se svrstati u dvije osnovne skupine, kojima se osporava formalna i kojima se osporava materijalna (ne)suglasnost Zakona odnosno pojedinih njegovih odredaba s Ustavom. A. FORMALNA (NE)SUGLASNOST ZAKONA S USTAVOM 25. Prigovori predlagatelja o formalnoj nesuglasnosti Zakona s Ustavom polaze od toga da je Zakon donesen po hitnom postupku, iako nije bio naveden u godišnjem planu zakonodavne aktivnosti, bez procjene učinaka propisa, te bez javne rasprave. Neki predlagatelji ističu da je Zakon donesen u »nevjerojatno kratkoj proceduri«, da ga je isti dan kad je izglasan potpisala predsjednica Republike Hrvatske i da je taj dan objavljen u »Narodnim novinama«, te je stupio na snagu prvog dana od dana objave. Budući da se Vlada u PZ-u/116 pozvala na članak 50. Ustava, predlagatelji Adria Group i Todorić smatraju da je, jer je riječ o organskom zakonu, za njegovo donošenje trebalo provesti postupak propisan člankom 207. Poslovnika. 1. Donošenje Zakona po hitnom postupku 26. Mjerodavni dio članka 204. Poslovnika glasi: »ODJELJAK B – HITNI POSTUPAK DONOŠENJA ZAKONA Razlozi za hitni postupak Članak 204. Iznimno, zakon se može donijeti po hitnom postupku, kada to zahtijevaju osobito opravdani razlozi, koji u prijedlogu moraju biti posebno obrazloženi. Uz prijedlog da se zakon donese po hitnom postupku podnosi se konačni prijedlog zakona, koji sadrži sve što i prijedlog zakona, osim što se umjesto teksta prijedloga zakona prilaže tekst konačnog prijedloga zakona. (...) U hitnom se postupku objedinjuje prvo i drugo čitanje zakona. (...)« Zakon je donesen po hitnom postupku, na 3. sjednici Hrvatskog sabora održanoj 6. travnja 2017., s 83 glasa »za«, 46 glasova »protiv« i 2 »suzdržana« glasa (v. točku 13.3. obrazloženja ovog rješenja). 26.1. Ustavni sud i u ovom predmetu smatra potrebnim ponoviti (v. primjerice rješenje Ustavnog suda broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., »Narodne novine« broj 39/17.; tzv. slučaj »konverzije švicarskog franka«) da donošenje sve većeg broja zakona po hitnom postupku može dovesti u pitanje samu bit prava i parlamentarizma i da je takva pojava zabrinjavajuća. Izvješćem o postupcima donošenja zakona i o Poslovniku Hrvatskog sabora broj: U-X-99/2013 od 23. siječnja 2013. (»Narodne novine« broj 12/13.), o navedenoj pojavi Ustavni sud izvijestio je Hrvatski sabor još 2013. godine. U postupcima donošenja zakona u Republici Hrvatskoj moraju se poštovati standardi inherentni demokratskim procedurama, osobito standardi široke javne rasprave. Ustavni sud ponavlja i da ne odriče pravo zakonodavcu da u pojedinim specifičnim situacijama donese zakon po hitnom postupku, ali zakonodavac to mora činiti iznimno, kada za to postoje osobito opravdani razlozi koji, u skladu s člankom 204. Poslovnika, moraju biti posebno obrazloženi. Nije dostatno samo pozvati se na Poslovnik ili potrebu hitnog postupka opravdati općim, neodređenim ili neuvjerljivim razlozima. 26.2. Iz obrazloženja PZ-a/116 (v. točku 13. obrazloženja ovog rješenja) i očitovanja Vlade (v. točku 20. obrazloženja ovog rješenja) proizlazi da je Vlada, u konkretnom slučaju osobito opravdan razlog zbog kojeg je predložila donošenje Zakona po hitnom postupku obrazložila očuvanjem održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem, samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj. Hitnost donošenja Zakona, odnosno što hitnije poduzimanje mjera za zaštitu održivosti poslovanja trgovačkog društva od sistemskog značaja proizlazilo je iz činjenice da su se početkom 2017. godine počeli pokazivati i rasti rizici koji su upućivali na postojanje pravne praznine u pogledu djelotvornog okvira u slučaju naglog i nekontroliranog urušavanja trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Tim više, što bi ono dovelo do lančane reakcije koja bi ozbiljno ugrozila cijeli gospodarski sustav i koja bi zahtijevala intervenciju iz državnog proračuna. Ta intervencija sasvim izvjesno bi pala na teret poreznih obveznika zbog čega bi nagli i istovremeni prestanak poslovanja nekih od sistemski značajnih trgovačkih subjekata ugrozio i prihode i rashode državnog proračuna. Prestanak poslovanja tih poslovnih subjekata značio bi ujedno i pad prihoda državnog proračuna. Vlada je u svojim očitovanjima navela da bi se podvrgavanje trgovačkog društva od sistemskog značaja s predstečajnim odnosno stečajnim razlozima u nedostatku djelotvornog nesolventnog pravnog sustava izvjesno negativno odrazilo i na stabilnost bankarskog sustava s kojim su ta društva povezana. Naime, ne samo da bi dio banaka, posebno manje banke i banke s maksimalnom zakonom dopuštenom izloženosti bile suočene s velikim poteškoćama i opasnostima aktiviranja sustava osiguranja depozita, već bi se ti rizici dodatno produbili i proširili s problemima s kojima bi se suočili poslovni partneri i dobavljači društva od sistemskog značaja. Te je navode Vlada potkrijepila konkretnim primjerom iz prakse – koncernom Agrokor koji se početkom 2017. godine suočio s rastom krize likvidnosti i solventnosti, kriza kojeg je i bila neposredan povod za donošenje Zakona. Navela je, između ostalog, da je 24. veljače 2017. agencija Moody’s Investors Service (Moody’
  7. s)objavila četiri izvještaja, od kojih su dva bila vezana uz snižavanje kreditnog rejtinga (2. siječnja 2017.) i promjenu izgleda u negativan (24. veljače 2017.), a ozbiljnost situacije dodatno su potvrdili i brojni dobavljači isticanjem višemjesečnih zaostataka u plaćanjima koji su uvelike premašili sve zakonske rokove plaćanja. Prema tim se podacima koncern Agrokor sastojao od više od sedamdeset
(70)pojedinačnih pravnih osoba sa sjedištima na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Vjerojatnost istovremenog stečaja tako velikog broja pravnih osoba proizlazila je iz njihove međusobne poslovne i financijske povezanosti koja je stvorena poslovanjem unutar istog sustava (koncerna Agrokor). Agrokor je u vrijeme pisanja izvještaja imao više od 56.000 zaposlenih u zemlji i inozemstvu, što čini 4,78% ukupno zaposlenih u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj. Veličina, teritorijalna rasprostranjenost i isprepletenost poslovanja koncerna Agrokor s poslovanjem velikog broja subjekata u ostatku hrvatskog gospodarstva upozoravala je na opasnost prelijevanja poteškoća iz sistemski značajnih trgovačkih društava na ostatak gospodarstva. Primjerice, samo Konzum, kao jedna od sastavnica koncerna Agrokor, imao je više od 2.500 dobavljača s oko 150.000 zaposlenih (što čini 12% zaposlenih u pravnim osobama odnosno 10,9% od ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj) te je diskontinuitet samo te sastavnice koncerna imao potencijal ugroziti sigurnost radnih mjesta u ostatku gospodarstva – koji bi mogao utjecati na čak 10,9% ukupno zaposlenih i članova njihovih obitelji, i to na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske. Uz navedeno, koncern Agrokor održavao je poslovne odnose s dvadeset jednom
(21)kreditnom institucijom u Republici Hrvatskoj, a izloženost pojedinih kreditnih institucija prema Agrokoru kretala se na maksimalnoj zakonom dopuštenoj razini (otprilike 25% njihova jamstvenog kapitala). 26.
  1. Ustavni sud u svojoj ocjeni polazi od podataka kako su oni navedeni u očitovanjima Vlade. Stoga zaključuje da je Vlada, suočena s jedne strane, sa snagom i opsegom sistemskog rizika koji bi za stabilnost i rast hrvatskog gospodarstva mogao imati nagli i nekontrolirani kolaps trgovačkog društva od sistemskog značaja, kao što je to koncern Agrokor, a polazeći, s druge strane, od postojećeg pravnog okvira predstečajnog i stečajnog postupka koji je po svojoj pravnoj naravi, dinamici i trajanju nedostatan i neučinkovit, donijela Zakon po hitnom postupku s ciljem da u izvanrednim okolnostima spriječi veliki i nekontrolirani poremećaj gospodarskog sustava. Stoga, polazeći od obrazloženja PZ-a/116 i navoda iz očitovanja Vlade, Ustavni sud utvrđuje da je Vlada, kao predlagateljica Zakona, za donošenje Zakona po hitnom postupku iznijela razloge koji se mogu ocijeniti kao osobito opravdani. Slijedom navedenog, ocjena je Ustavnog suda da su za donošenje Zakona po hitnom postupku bile ispunjene pretpostavke iz članka
  2. Poslovnika. Uz navedeno, Ustavni sud primjećuje da je člankom
  3. Poslovnika propisano da o prijedlogu za donošenje zakona po hitnom postupku i njegovoj opravdanosti odlučuje Hrvatski sabor, što je on u konkretnom slučaju i učinio.
  4. Određivanje vacatio legis
  5. Za ocjenu formalne (ne)suglasnosti Zakona s Ustavom mjerodavan je članak
  6. stavci
  7. i
  8. Ustava koji glase: »Članak
  9. Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u ‘Narodnim novinama’, službenom listu Republike Hrvatske. (...) Zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave, osim ako nije zbog osobito opravdanih razloga zakonom drukčije određeno. (...)« Ustavni sud podsjeća da je o pretpostavkama za dopuštenost iznimke iz članka
  10. stavka
  11. Ustava već odlučivao, odlukom i rješenjem broj: U-I-3845/2006 i dr. od
  12. siječnja
  13. (»Narodne novine« broj 12/13.), te je utvrdio kako je jedna od pretpostavki za dopuštenost te iznimke da za nju, to jest za drugačiji vacatio legis od onog koji je ustavno pravilo u smislu prvog dijela rečenice članka
  14. stavka
  15. Ustava, postoje osobito opravdani razlozi (v. točku
  16. obrazloženja odluke i rješenja). Ustavni sud podsjeća da je u točki
  17. obrazloženja te odluke i rješenja zauzeo stajalište i u pogledu najkraćeg dopuštenog vakacijskog razdoblja koje glasi: »
  18. Ustavni sud ističe da članak
  19. stavak
  20. Ustava izrijekom propisuje da se zakoni moraju objaviti ‘prije nego što stupe na snagu’, a da članak
  21. st

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.