Zaključak o prihvaćanju Izvješća o stanju u prostoru Republike Hrvatske za razdoblje 2013. – 2019. godine

(2)i Zažablje

(7). U 66 JLS-a njihov je udio manji od 5 % u procijenjenom broju stanovnika. Udio 50-60 % bilježi se u 4 JLS-a (Čakovec, Veliki Bukovec, Zabok i Zemunik Donji), a više od 60 % samo u Dugopolju i Varaždinu, pri čemu se ne ističu izrazita kontinuirana područja koja bi se protezala na veći skup JLS-a s iznadprosječnim udjelom zaposlenosti.[21](DZS, GeoSTAT_report_1722021_8338) Indeks razvijenosti RH u razvojnom pogledu ne predstavlja homogenu cjelinu. U skladu sa Zakonom o regionalnom razvoju Republike Hrvatske,[22](NN 147/2014, 123/2017 i 118/2018) Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije (MRRFEU) provodi postupak ocjenjivanja i razvrstavanja svih jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (JLP(R)S) u RH prema indeksu razvijenosti. Izmjenama i dopunama Zakona o regionalnom razvoju iz 2017. godine te donošenjem Uredbe o indeksu razvijenosti[23](NN 131/2017) unaprijeđen je pravni okvir koji se odnosi na postupak ocjenjivanja i razvrstavanja JLP(R)S-a prema stupnju razvijenosti te način utvrđivanja potpomognutih područja utvrđen Zakonom iz 2009. i potvrđen Zakonom iz 2014. godine. Indeks razvijenosti kompozitni je pokazatelj, a u skladu s Uredbom, za izračun indeksa razvijenosti koriste se sljedeći pokazatelji: • prosječni dohodak po stanovniku, • prosječni izvorni prihodi po stanovniku, • prosječna stopa nezaposlenosti, • opće kretanje stanovništva, • stupanj obrazovanosti stanovništva (tercijarno obrazovanje) • indeks starenja. Indeks razvijenosti omogućava mjerenje stupnja razvijenosti JLP(R)S-a u RH. Razvrstavanje svih teritorijalnih jedinica prema razvijenosti temelji se na suvremenom shvaćanju regionalne politike koja, premda koncentrirana na najmanje razvijena područja, potiče razvoj cjelokupnog državnog teritorija. Izravnim povezivanjem razine regionalnih razvojnih poticaja s razinom razvijenosti, dobiva se kvalitetni okvir poticanja razvoja svih lokalnih i županijskih jedinica u skladu sa stupnjem razvijenosti pojedine jedinice. Također, ovaj pristup omogućuje uključivanje i isključivanje jedinica iz sustava potpomognutih područja sukladno promjenama stupnja razvijenosti. JLP(R)S-i razvrstavaju se u četiri skupine razvijenosti pomoću distribucije ranga, pri čemu se polazi od prosječnog praga razvijenosti (indeks 100). Skupine razvijenosti predstavljaju jednake dijelove (polovine odnosno četvrtine) u razdiobi po veličini uređenih nizova iznadprosječnih i ispodprosječnih vrijednosti indeksa razvijenosti: • u I. skupinu JP(R)S-i koji se prema vrijednosti indeksa nalaze u drugoj polovini ispodprosječno rangiranih JP(R)S-a • u II. skupinu JP(R)S-i koji se prema vrijednosti indeksa nalaze u prvoj polovini ispodprosječno rangiranih JP(R)S-a • u III. skupinu JP(R)S-i koji se prema vrijednosti indeksa nalaze u drugoj polovini iznadprosječno rangiranih JP(R)S-a • u IV. skupinu JP(R)S-i koji se prema vrijednosti indeksa nalaze u prvoj polovini iznadprosječno rangiranih JP(R)S-a. U skladu s člankom 36. Zakona o regionalnom razvoju Republike Hrvatske, status potpomognutih područja imaju sva područja ispod prosjeka razvijenosti RH. Slika 3: Razvrstavanje JP(R)S-a prema indeksu razvijenosti 2017. Izvor: MRRFEU, obrada HZPR 2018. Slijedom izmjene metodologije izračuna u 2017. godini, novo iskazani indeksi razvijenosti nisu direktno usporedivi s indeksima razvijenosti iz ranijih razdoblja (iz 2010. i 2013. godine). Stoga je za potrebe ovog Izvješća provedena samo usporedba rangiranja (ispod/iznad prosjeka). Tako se 2013. godine 15 županija nalazilo ispod razvojnog prosjeka, dok se 2017. godine u ovoj grupi nalazilo njih 12. Grupi županija s iznadprosječnim indeksom razvijenosti novim su se izračunom pridružile Međimurska, Splitsko-dalmatinska i Varaždinska županija. Pri razvrstavanju JLS-a, kao i kod JP(R)S-a, polazi se od prosječnog praga razvijenosti (indeks 100), pri čemu se razlikuju četiri iznadprosječne i četiri ispodprosječne skupine. Tablica 1: Indeks razvijenosti 2017. – odnos prema broju stanovnika i površini JLS-a Izvor: DZS i MRRFEU, obrada HZPR 2018. Tablica 1 prikazuje odnos indeksa razvijenosti 2017. godine prema broju stanovnika iz Popisa 2011. i površini JLS-a. Iznad prosjeka rangirane su 252, a ispod prosjeka 304 JLS. U JLS-ima rangiranim iznad prosjeka živi 3.175.692 stanovnika (74,11 %) na 23.460,97 km2 (41,48 % površine), a u onima ispod prosjeka 1.109.197 stanovnika (25,89 %) na 33.100,47 km2 (58,52 % površine). Izuzme li se broj stanovnika u Gradu Zagrebu (čini gotovo 44 % stanovništva u skupini VIII.), u JLS-ima rangiranim iznad prosjeka živi 2.385.675 stanovnika (68,26 %). Slika 4 jasno pokazuje razlike u razvijenosti sjevernog i zapadnog dijela zemlje u odnosu na istočni i južni dio, s izuzetkom JLS-a uz more. Od 131 JLS-a uz more, samo njih šest je razvrstano ispod prosjeka: Skradin (II. skupina), Janjina, Slivno, Sućuraj (III. skupina) te Benkovac i Obrovac (IV. skupina). U najmanje razvijenoj I. skupini nema niti jedne JLS uz more. No, pri tome valja napomenuti da indeks razvijenosti nesumnjivo pruža iskrivljenu sliku stvarne razvijenosti otoka, s obzirom na administrativnu podjelu u kojoj su neki manji otoci dio iznadprosječno razvijenih JLS-a na kopnu ili na drugom otoku. To su od sjevera prema jugu: Vele Srakane, Male Srakane, llovik, Susak, Unije i Cres – dio (Grad Mali Lošinj), Premuda, Rava, Ist, Iž, Molat, Silba, Škarda i Olib (Grad Zadar), Babac (Općina Sv. Filip i Jakov), Zverinac i Lavdara (Općina Sali), Vrgada (Općina Pakoštane), Ošljak, Rivanj i Sestrunj (Općina Preko), Prvić (Grad Vodice), Kaprije, Krapanj, Zlarin i Žirje (Grad Šibenik), Žutsko-sitsko otočje, Kornat i Kornatsko otočje (Općina Murter-Kornati), Čiovo – dio, Drvenik Veli i Drvenik Mali (Grad Trogir), Čiovo – dio (Grada Split), Pakleni otoci (Grad Hvar), Šćedro (Općina Jelsa), Svetac/Sveti Andrija i Biševo (Grad Komiža), Budikovac Veli (Grad Vis), Prežba i Sušac (Općina Lastovo), Vrnik (Grad Korčula), Koločep, Šipan, Jakljan, Lokrum i Lopud (Grad Dubrovnik). Pri usporedbi indeksa razvijenosti iz 2013. i 2017. godine, na lokalnoj je razini zamjetan trend povećanja broja »iznadprosječnih» JLS-a. Ukupno su 134 grada i općine iz grupe ispodprosječno rangiranih prešli u grupu iznadprosječno rangiranih. Promjenu u obrnutom smjeru doživjela je samo jedna općina (Općina Skrad u Primorsko-goranskoj županiji). Slika 4: Razvrstavanje JLS-a prema indeksu razvijenosti 2017. Izvor: MRRFEU, obrada HZPR 2018. Tablica 2: Indeks razvijenosti – promjena po JLS-ima 2013. – 2017. Izvor: MRRFEU, obrada HZPR 2018. Uslijed ranije utvrđenih značajnih regionalnih razlika koje u konačnici formiraju prosječne vrijednosti i spomenutih izmjena u metodologiji, teško je samo na temelju indeksa razvijenosti sa sigurnošću zaključiti radi li se o stvarnom razvojnom iskoraku i poboljšanju kvalitete života na lokalnoj razini. I.3.4. Demografsko stanje i trendovi Demografsku sliku Hrvatske u 21. stoljeću obilježavaju neprekidna depopulacija, starenje stanovništva te neravnoteža u dobnoj strukturi stanovništva. Praćenje ukupnog broja stanovnika otežano je s obzirom na promjenu metodologije bilježenja migracija pri posljednja dva popisa stanovništva te je direktne usporedbe podataka 2001. i 2011. godine navedene u nastavku potrebno uzeti s manjom rezervom. Prema Popisu 1991. godine u Hrvatskoj je živjelo 4.784.265 stanovnika, što je smanjeno na 4.437.460 stanovnika 2001. i 4.284.889 stanovnika 2011. godine. Procjena za 2019. godinu navodi 4.058.165 stanovnika, što ukazuje na neprekinuti trend pada broja stanovnika od osamostaljenja Hrvatske.[24](DZS, baze podataka, DE_SP22_2) U razdoblju 2011. – 2019. godine procjenjuje se da se stanovništvo Hrvatske smanjilo 5,3 %, pri tome u Kontinentalnoj Hrvatskoj 6,6 %, a u Jadranskoj 2,7 %. Stanovništvo je raslo samo u Istarskoj županiji i to neznatno (samo 0,9 %) te u Gradu Zagrebu (2,4 %). Najveći pad dogodio se u Vukovarsko-srijemskoj (16,7 %), Sisačko-moslavačkoj (16,1 %) i Požeško-slavonskoj županiji (15,9 %). Tablica 3: Stanovništvo u RH po županijama prema Popisima stanovništva 1991., 2001. i 2011., s procjenama za 2013. i 2019. godinu (31. 12.) Izvor: DZS, PC-AXIS baze podataka (1991. i 2001., procjene 31. 12. 2013. i 31. 12. 2019.) i Popis stanovništva 2011.; obrada HZPR 2018. i ZPR 2021. Gustoća stanovništva u Hrvatskoj iznosila je 78,5 st/ km2 2001. godine, 75,8 st/ km2 2011. godine (65 % od prosjeka EU-28, odnosno 21. mjesto), a u 2019. godini procjenjuje se na 71,8 st/ km2. Pri tome je manja u Jadranskoj (55,6 st/ km2), nego u Kontinentalnoj Hrvatskoj (84,5 st/ km2). Izuzme li se Grad Zagreb koji s gustoćom od 1258,9 st/ km2 jako odskače od ostatka zemlje, najgušće su naseljene Međimurska (149,8 st/ km2) i Varaždinska županija (131,9 st/ km2), a najrjeđe Ličko-senjska (8,3 st/ km2).[25](izračun prema procjeni broja stanovnika sredinom 2019. (DZS), a površine prema podacima u Registru prostornih jedinica (DGU, 2018.)) Vitalni indeks[26](broj živorođene djece na 100 umrlih osoba) sredinom 2019. godine pao je ispod 70 i iznosi 69,8, što je nastavak trenda u odnosu na razdoblje 2014. – 2018. godine[27](DZS, Priopćenja 7.1.1. od 19. srpnja 2019. i 20. srpnja 2020.) (smanjenje sa 77,8 na 70,1) i Popis 2011. godine (82,7). Iako je navedenom razdoblju u nekoliko županija vitalni indeks, gledano po godinama, pokazivao određeni porast, gledajući cijelo razdoblje, u svim je županijama, osim neznatno u Karlovačkoj i Ličko-senjskoj, 2019. u odnosu na 2014. godinu smanjen. Tablica 4: Kretanje vitalnog indeksa po županijama u razdoblju 2014. – 2019. godine Izvor: DZS, Priopćenje broj 7.1.1., prema Tablici 2. Prirodno kretanje stanovništva po županijama (crveno: 3 najmanja vitalna indeksa, zeleno: 3 najveća vitalna indeksa), obrada ZPR 2019. i 2021. Na razini cijele zemlje vitalni je indeks ukupno za cijelo razdoblje u padu. S izuzetkom Međimurske županije 2016. godine (101,2), vitalni je indeks u razdoblju 2015. do 2019. godine u svim županijama manji od 100, što je jasan i zabrinjavajući pokazatelj nastavka negativnih demografskih trendova. Vitalni indeks manji od 50 2019. godine imala je Ličko-senjska (42,7), a blizu te vrijednosti su Karlovačka (50,9) i Sisačko-moslavačka županija (50,1). Iste županije najniži vitalni indeks imale su i 2011. godine. Najveće smanjenje vitalnog indeksa u razdoblju 2014. – 2019. godine zabilježeno je u Istarskoj, Vukovarsko-srijemskoj, Primorsko-goranskoj i Požeško-slavonskoj županiji. Prirodni prirast[28](razlika između broja živorođene djece i broja umrlih osoba) stanovništva u razdoblju 2013. – 2019. godine, pokazuje negativan trend te od 2016. godine ni u jednoj županiji nije zabilježena pozitivna vrijednost. Najlošije vrijednosti nalazimo u Primorsko-goranskoj, Osječko-baranjskoj i Sisačko-moslavačkoj županiji u cijelom promatranom razdoblju. Dubrovačko-neretvanska i Međimurska županija bilježe najmanje nepovoljne, ali još uvijek negativne vrijednosti. Tablica 5: Prirodni prirast stanovništva po županijama 2013. – 2019. Izvor: DZS, Priopćenje broj 7.4.1. i 7.1.1. (crveno: 3 najveće vrijednosti, zeleno: 3 najmanje vrijednosti po godini), obrada ZPR 2019. i 2021. Hrvatsku obilježava nepovoljna dobna struktura stanovništva. Koeficijent starosti[29](postotni udio osoba starih 60 i više godina u ukupnom stanovništvu) povećao se s 24,1 % u 2011. godini na 28,1 % u 2019. godini (procjena), a indeks starenja[30](postotni udio osoba starih 60 i više godina u odnosu na stanovništvo mlađe od 20 godina.) koji je 2011. godine iznosio 115, 2019. godine je 145 (procjena). U 2011. godini samo su četiri županije (Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska i Međimurska) imale veći udio osoba mlađih od 20 godina od udjela osoba starih 60 i više godina, a nakon 2016. godine niti jedna. Medijalna starost[31](pola cjelokupnog stanovništva određenog prostora mlađe je od navedene dobi, a druga polovica je starija) hrvatskog stanovništva 2008. godine iznosila je 41,5 godina, 2013. 42,4 godina, a 2018. godine 43,7 godina, što konzistentno s ostalim pokazateljima, ukazuje na starenje hrvatskog stanovništva. Na razini EU-28 također se iskazuje trend povećanja medijalne starosti koja iznosi 43,1 godina (1. siječnja 2018.) u odnosu na podatak za 2008. godinu od 40,4 godine. Demografsko starenje u Hrvatskoj nije izazvano samo povećanjem očekivanog trajanja života, već je u velikoj mjeri rezultat smanjenog broja rađanja u posljednjih nekoliko desetljeća. Riječ je o tzv. starenju odozdo, koje u najrazvijenijim zemljama sve više uzmiče pred tzv. starenjem odozgo odnosno snižavanjem stope mortaliteta, posebice u starijoj dobi. U Hrvatskoj je dodatni problem što je uz demografsko starenje posljednjih dvadesetak godina na djelu i depopulacija. Ukoliko se dosadašnji nepovoljni demografski trendovi nastave, za očekivati je da će medijalna starost populacije u sljedećih 10-15 godina porasti do razine od 45, a do sredine 21. stoljeća na čak 50 godina.[32](Čipin i suradnici, 2014., stručna podloga »Demografski scenariji i migracije«) Brzinu i tempo starenja, kao i produljenje životnog vijeka u Hrvatskoj oslikava podatak je 2001. zabilježeno 98.802 stanovnika starijih od 80 godina. Kako podaci EUROSTAT-a[33](https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Population_structure_and_ageing) govore o 5,2 % stanovnika starijih od 80 godina početkom 2018. godine, odnosno više od 213.000, njihov broj je u nepunih 20 godina više nego udvostručen. Prema istom izvoru, populacija u dobi 65 i više godina (20,1 % stanovnika) za 38,6 % je veća od mlade populacije (0-14 godina, 14,5 % stanovnika). EU također bilježi opći trend starenja (udio stanovništva starosti 65 i više godina bio je 2008. 17,1 %, 2013. 18,2, a 2018. godine 19,7 %). Analiza spolne strukture prikazuje odnos muškog i ženskog stanovništva koji je svim županijama na strani žena, a za cijelu Hrvatsku udio žena iznosi oko 51,5 % i nije se bitno mijenjao u dostupnim procjenama DZS-a u izvještajnom razdoblju. Najveća je razlika u Gradu Zagrebu, u kojem žene čine oko 53 % stanovništva. Tablica 6: Udio visokoobrazovanih u dobnoj skupini 30 – 34 godine 2011. i 2014. – 2019. Izvor: EUROSTAT, [edat_lfse_12], preuzeto 19. 1. 2021., obrada ZPR 2021. Udjelom od oko 20 % visoko obrazovane populacije u dobi od 25 do 64 godine, prema Popisu 2011., Hrvatska je zaostajala za EU u kojoj je prosjek oko 27 %. Više od polovice županija imalo je manje od 15 % populacije u toj dobi s tercijarnim stupnjem obrazovanja, s najnižim udjelom u Virovitičko-podravskoj županiji (10,4 %). Udio veći od nacionalnog prosjeka imale su Primorsko-goranska (24,2 %), Dubrovačko-neretvanska (23,8) i Splitsko-dalmatinska (22,5 %) županija te Grad Zagreb koji je značajnije odskakao s 35 %. Noviji podaci na razini hrvatskih županija za istu dobnu skupinu nisu dostupni. Za izvještajno razdoblje dostupni su podaci EUROSTAT-a za dobnu skupni 30 – 34 godine za cijelu Hrvatsku i NUTS2 regije (Tablica 6). Vidljivo je da se udjeli visokoobrazovanih u Jadranskoj i Kontinentalnoj Hrvatskoj bitno ne razlikuju, odnosno kreću se oko 33 %. Migracijski saldo[34](razlika broja doseljenih i odseljenih stanovnika) je u stalnom negativnom porastu, a od 2013. godine primjetan je trend odseljavanja u inozemstvo pri čemu je Hrvatska jedna od nekoliko zemalja EU koje u zadnjem desetljeću bilježe istovremeno prirodni pad broja stanovnika i negativni saldo neto migracija. Tijekom izvještajnog razdoblja saldo vanjske migracije stanovništva bio je negativan, što zajedno s procesom depopulacije utječe na demografsko stanje mnogih županija i JLS-a. Najveće iseljavanje zabilježeno je 2017. godine kad su u inozemstvo odselile čak 47.352 osobe ili 31.799 osoba više nego što je doselilo u RH. Na razini razdoblja 2013. – 2019. godine negativan saldo prelazi 100.000 osoba. Povrh toga, kako se iz više izvora dade naslutiti, relativno je česta situacija da odseljene osobe ne prijavljuju odlazak iz zemlje (npr. radi zadržavanja prava na zdravstvenu zaštitu i sl.), za pretpostaviti je da je stvaran broj odseljenih osoba veći od registriranog, tj. da je migracijski saldo još i bitno nepovoljniji od navedenoga. Slika 5: Saldo migracije stanovništva RH s inozemstvom 2010. – 2019. Izvor: DZS, Priopćenje 7.1.2. od 24.7.2020. Na razini EU, osim Hrvatske, negativan migracijski saldo su u razdoblju 2013. – 2016. godine zabilježile Bugarska (-16.796), Cipar (-26.405), Grčka (-141.512), Latvija (-45.783), Litva (-81.708), Poljska (-170.988), Portugal (-85.117) i Rumunjska (-260.847), pri čemu je Hrvatska treća, nakon Latvije i Litve, po negativnom saldu neto migracija na 1000 stanovnika. U sve tri zemlje na smanjenje broja stanovnika u najvećoj mjeri utjecalo je odseljavanje stanovništva u inozemstvo, a u manjoj mjeri prirodni pad broja stanovnika. U ostalim zemljama u kojima se iskazuje pad broja stanovnika, u jednima je pad više posljedica negativne stope prirodnog prirasta stanovnika nego migracija (Bugarska, Grčka, Mađarska, Portugal i Rumunjska), a u drugima (Estonija, Italija) smanjenje broja stanovnika je u potpunosti uzrokovano negativnim prirodnim prirastom, dok je saldo neto migracija pozitivan. Povećanje negativnog migracijskog salda u 2016. godini bilježe još samo Bugarska, Hrvatska, Litva i Rumunjska. Ostale su države taj trend uspjele zaustaviti. Gledano po regijama razine NUTS3, negativni migracijski saldo bilježi se u gotovoj cijelom istočnom i južnom dijelu EU, s izuzetkom velikih gradova, zahvaljujući doseljavanju pretežito mlade, u većoj ili manjoj mjeri obrazovane radne snage iz ruralnih područja s ciljem zapošljavanja. Osim toga, negativni migracijski saldo uočava se u većini regija u Irskoj, Španjolskoj, Portugalu i sjevernoj Francuskoj. S druge strane, u ostalim državama EU bilježi se većinom pozitivan trend. U nekima od njih (npr. Njemačka) vidljiva je pojava tzv. unutarnjih periferija odnosno područja koja su u nepovoljnom položaju kao posljedica vremena putovanja do regionalnih središta, niskog gospodarskog potencijala, ograničene dostupnosti javnih usluga ili niske razine gospodarskih aktivnosti i nepovoljne demografske slike, što dodatno doprinosi unutarnjim migracijama. Unutar Hrvatske, promatrano po županijama, pozitivan migracijski saldo najveći je u Gradu Zagrebu, Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Zagrebačkoj županiji. Negativan je u gotovo svim ostalim županijama, a takav trend je naročito izražen u slavonskim županijama. Podaci o međužupanijskim kretanjima ukazuju da se u izvještajnom razdoblju iz jedne županije u drugu odselilo ukupno 220.030 stanovnika ili u prosjeku više od 30.000 godišnje. Najviše stanovnika odselilo je iz Grada Zagreba i Zagrebačke, Osječko-baranjske i Splitsko-dalmatinske županije. Najviše stanovnika iz druge županije doselilo je u Grad Zagreb, Zagrebačku, Primorsko-goransku, Splitsko-dalmatinsku i Istarsku županiju. Slika 6: Unutarnje i vanjske migracije 2012. – 2016. po NUTS3 regijama za zemlje uključene u mrežu ESPON Izvor: ESPON, 2019. (zeleno: pozitivna neto migracija, crveno: negativna neto migracija) Projekcije stanovništva RH po županijama do 2030. godine[35](prema: Čipin i suradnici, 2014., stručna podloga »Demografski scenariji i migracije«) Projekcije stanovništva jedna su od polaznih osnova pri usmjeravanju tekućeg i oblikovanju strategije budućeg ukupnog društvenog i ekonomskog razvoja neke prostorne jedinice. Prema Strukturnim demografskim indikatorima stanovništva Hrvatske (projekcija za 1. siječnja 2030.) po županijama, može se zaključiti sljedeće: • vrlo je izgledno smanjenje broja stanovnika na manje od 4.000.000 stanovnika, a vjerojatnost zadržavanja broja stanovnika ostvariva je jedino u slučaju značajnije imigracije ili manje pozitivne neto migracije, uz značajno povećanje fertiliteta • unatoč padu ukupnog broja stanovnika, do 2030. godine očekuje se rast za više od 200.000 stanovnika kod starijeg dijela populacije (65+), sa značajnim porastom broja najstarijih starih (80+) • dječji kontingent (0 – 14) i radno sposobni dio populacije (15 – 64) smanjit će se za oko 125.000 odnosno 425.000 stanovnika. Najveći pad do 2030. godine doživjet će mlade dobne skupine u sklopu radnog kontingenta, u dvadesetima i ranim tridesetima. Najveći apsolutni pad doživjet će dobne skupine 25 – 29, za više od 75.000 stanovnika i 30 – 34 godine, ukoliko se nastave nepovoljni gospodarski trendovi i mlada populacija u većem broju emigrira u inozemstvo • pad ukupnog broja stanovnika vrlo je izgledan za sve županije osim Grada Zagreba koji će doživjeti blagi porast populacije, a stagnaciju broja stanovnika ili blagi pad očekuje se u Zadarskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Istarskoj i Zagrebačkoj županiji. Najveći pad ukupnog broja stanovnika, za više od 30 %, mogla bi zabilježiti Sisačko-moslavačka te za više od 20 %, Vukovarsko-srijemska i Karlovačka županija. ZAKLJUČCI Demografsku sliku RH već dugi niz godina karakterizira trend prirodne depopulacije stanovništva. Smanjenje broja stanovnika uzrokovano je manjim brojem živorođene djece nego umrlih osoba, ali i migracijama. Zabilježeno je povećanje indeksa starenja te neravnoteža u dobnoj strukturi stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u većini hrvatskih županija stanovnika starijih od 60 godina bilo je više nego onih mlađih od 20. Udio starijih u ukupnoj populaciji kontinuirano raste, a posebno brzo raste udio najstarijih starih (80 i više godina) te se Hrvatska se nalazi u europskom vrhu prema udjelu starijeg dijela populacije, unatoč činjenici da je mortalitet starijih i očekivano trajanje života u starijim dobnim grupama među nižima u usporedbi s ostalim zemljama članicama EU. Demografsko starenje, odnosno promjene u dobnoj strukturi stanovništva koje se očituju u smanjenju broja mladih i rastu broja starijih u populaciji, zabrinjavajući su trend na nacionalnoj, ali i na regionalnoj i lokalnoj razini. Hrvatska se nalazi na negativnoj strani demografskih pokazatelja što znači da je u promatranom razdoblju zabilježen negativni prirodni prirast, negativni saldo neto migracija i pad ukupnog broja stanovnika. Depopulacija kao demografski fenomen koji utječe na prostorni razvoj zahvatio je mnoge županije i JLS-e te kao posljedica zajedničkog djelovanja niskog fertiliteta, iskrivljene dobne strukture i iseljavanja mladih u reproduktivnoj dobi postoji opasnost od izumiranja (pražnjenja) pojedinih područja Hrvatske.[36](prema: Čipin i suradnici, 2014., stručna podloga »Demografski scenariji i migracije«) I.4. REPUBLIKA HRVATSKA U MEĐUNARODNOM OKVIRU PROSTORNOG UREĐENJA Međunarodna suradnja u području prostornog uređenja usmjerena je ka aktivnom sudjelovanju u pripremi i donošenju međunarodnih sporazuma i konvencija EU i Vijeća Europe te njihovoj provedbi i izvještavanju. Ne manje važan je doprinos sustava prostornog uređenja ispunjenju pojedinih ciljeva koji proizlaze iz dokumenata održivog prostornog razvoja usvojenih na globalnoj razini. I.4.1. Europski programi teritorijalne suradnje Hrvatska se ulaskom u članstvo EU uključila u provedbu europskih programa teritorijalne suradnje. Od ukupno 13 programa teritorijalne suradnje koji se provode u RH, sukladno Zakonu o uspostavi institucionalnoga okvira za provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u RH u financijskom razdoblju 2014. – 2020.[37](NN 92/2014) i Uredbi o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole za provedbu programa kojima se podržava cilj »Europska teritorijalna suradnja« u financijskom razdoblju 2014. – 2020.,[38](NN 120/2014) Nacionalno tijelo za provedbu dva Programa međuregionalne suradnje, ESPON i URBACT, postaje MGIPU. ESPON ESPON (European Spatial Planning Observation Network) je europska mreža za praćenje prostornog razvoja koju čini 28 država članica EU i 4 partnerske države (Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska). Cilj programa ESPON 2020 je prikupljanjem podataka te diseminacijom i promocijom rezultata provedenih prostornih analiza poboljšati provedbu Strategije Europa 2020 i Kohezijske politike EU. Programom se financiraju primijenjena istraživanja te ciljane analize i sl. o specifičnim temama koje svake godine predlažu zainteresirana javnopravna tijela koja su kreatori ili provoditelji politika zemalja potpisnica. Razvijaju se i različite računalne aplikacije i on-line platforme za praćenje, analizu i izvještavanje o prostornim trendovima ili utjecaju politika na prostor, objavljuju publikacije, organiziraju tematske konferencije, seminari i radionice kojima se nastoji potaknuti dionike na predlaganje tema za istraživanje i korištenje dobivenih rezultata, razvijenih metodologija i alata te zaključaka i preporuka. Od svibnja 2015. godine ulogu nacionalne kontakt točke za ESPON obavljao je HZPR, danas Zavod za prostorni razvoj MGIPU. Uloga nacionalne kontakt točke je suradnja s ESPON-EGTC-om,[39](European Grouping on Territorial Cooperation) povezivanje s nacionalnim kontakt točkama ostalih zemalja, suradnja s kreatorima politika i donositeljima odluka na nacionalnoj i razini EU, podrška provoditeljima istraživanja, promocija transnacionalne suradnje na regionalnoj i lokalnoj razini u provedbi istraživanja, poticanje edukacije i uključivanje stručnjaka i ostalih zainteresiranih u ESPON te informiranje. URBACT III Program međuregionalne suradnje URBACT III nastavak je programa URBACT II koji se provodio u razdoblju 2007. – 2013. godine. U Programu sudjeluju sve države članice EU, Norveška i Švicarska. Program je namijenjen razmjeni znanja i dobrih praksi, prvenstveno između gradova te ostalih JLP(R)S-ova, središnjih tijela državne uprave i znanstveno-istraživačkih institucija u ulozi »non-city partnera«. Ciljevi programa su razmjena znanja i izgradnja kapaciteta europskih gradova i općina koji izrađuju ili provode integrirane strategije i akcijske planove održivog urbanog razvoja. Program URBACT III podržava pametan, uključiv i održiv urbani razvoj te kroz široki raspon tema na području ekonomije, okoliša, inkluzije, upravljanja te integriranog urbanog razvoja, potiče suradnju gradova kroz stvaranje tzv. mreža za planiranje, provedbu i prijenos. U jednu ili više od 12 mreža za planiranje uključeni su Solin, Šibenik, Varaždin, Dubrovnik, Koprivnica, Petrinja, Split, Zadar i Zagreb. Gradovi iz Hrvatske nisu se uključili u mreže za provedbu, dok u mrežama za prijenos sudjeluju Dubrovnik, Novigrad, Pregrada, Šibenik, Varaždin, Pazin i Zagreb. Titulu URBACT grad dobre prakse u 2017. godini dobilo je 97 europskih gradova, među kojima su bili Zagreb i Pazin. Osim navedenih gradova, podršku projektima daju i tzv. grupe lokalne potpore (javnopravna tijela, razvojne agencije, strukovna udruženja, nevladine organizacije i dr.). Poslove Nacionalne URBACT točke zadužene za promociju i informiranje o URBACT programu na nacionalnoj razini obavlja Udruga gradova u RH. U Hrvatskoj se svake godine obilježava URBACT info dan na kojem se promoviraju projekti koji se provode u okviru neke od URBACT mreža, najavljuju natječaji te razmjenjuju iskustva. Pored toga, održavaju se radionice i seminari za postojeće i buduće sudionike URBACT mreža, stručnjake i dionike lokalne podrške. I.4.2. Sudjelovanje u radu radnih skupina EU Mreža kontaktnih točaka za teritorijalnu koheziju (NTCCP – Network of Territorial Cohesion Contact Points) Pristupanjem RH EU, predstavnici MGIPU-a te predstavnici HZPR-a, na razini dužnosnika i stručnjaka, priključili su se kao punopravni članovi Mreži kontaktnih točaka za teritorijalnu koheziju. Država članica koja predsjeda Vijećem EU-a, odnosno predsjedajući Trio, predlažu prioritetne teme o kojima se raspravlja u sklopu Mreže i zaključcima nastoji utjecati na buduće teritorijalne politike EU-a. Uobičajeno je da država koja predsjeda kao prioritetnu temu istakne vlastiti prostorni ili razvojni problem, odnosno priliku koja proizlazi iz vlastitih kapaciteta i stručnih spoznaja. Neke od tema razmatrane u izvještajnom razdoblju bile su: teritorijalna suradnja usmjerena na rast i zapošljavanje, rezime rezultata programa ESPON za razdoblje 2006. – 2013. godine, uz pripremu Operativnog programa ESPON 2020, razvoj obalnog područja i povezivanje mora i kopna (tzv. »blue growth«), problematika područja s ograničenom dostupnošću javnih usluga, implementacija ciljeva teritorijalne kohezije sadržanih u Teritorijalnoj agendi 2020, korištenje ITU[40](integralna teritorijalna ulaganja) mehanizma, vizije i scenariji razvoja europskog prostora, mogućnosti kreiranja novog mehanizma na razini EU koji bi omogućio prevladavanje administrativnih ograničenja u provedbi prekograničnih projekata. Raspravljalo se i o vizijama budućeg razvoja i pratećim teritorijalnim scenarijima, prilagodbi sustava prostornog planiranja klimatskim promjenama te policentričnom razvoju i teritorijalnoj suradnji, područjima sa specifičnim geografskim položajem, izazovima s kojima su suočena područja koja gube stanovništvo (tzv. »shrinking regions«) i sl. Sustavno se vodila rasprava o provedbi Teritorijalne agende 2020., Kohezijskim izvješćima o gospodarskoj, socijalnoj i teritorijalnoj koheziji koje EK upućuje Europskom Parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija (2014.[41](6th Report on Economic, Social and Territorrial Cohesion: https://ec.europa.eu/regional_policy/en/information/publications/reports/2014/6th-report-on-economic-social-and-territorial-cohesion) i 2017.[42](7th Report on Economic, Social and Territorrial Cohesion: https://ec.europa.eu/regional_policy/index.cfm/en/information/cohesion-report/) ) te druge aktualne teme od utjecaja na prostorni razvoj. Tijekom 2018. godine započeo je postupak revizije Teritorijalne agende 2020. Radna skupina EU za urbani razvoj (UDG – Urban Development Group) U radnu skupinu EU za urbani razvoj uključeni su predstavnici MGIPU na razini dužnosnika i na stručnoj razini. Izvještajno razdoblje označila je priprema i usuglašavanje Amsterdamskog pakta (usvojen u 2015. godine), čime je omogućena izrada Urbane agende za EU. Njezina izrada i provedba ovisit će o aktivnom uključivanju ključnih dionika urbanih područja kroz tri definirana cilja: unaprjeđenje zakonskog okvira u kontekstu potreba urbanih područja, poboljšanje dostupnosti fondova EU za urbana područja te stvaranje baza podataka i razmjena znanja o urbanom razvoju. Osim toga, svaka od predsjedavajućih zemalja nominira i teme od nacionalnog značaja vezane uz urbani razvoj. Urbana agenda za EU usmjerena je na razmatranje 12 prioritetnih tema: Uključivanje migranata i izbjeglica; Kvaliteta zraka; Urbano siromaštvo; Stanovanje; Kružno gospodarstvo; Poslovi i vještine u funkciji lokalnog gospodarstva; Digitalna tranzicija; Urbana mobilnost; Prilagodba klimatskim promjenama (uključujući rješenja zelene infrastrukture); Energetska tranzicija; Održivo korištenje zemljišta i rješenja prihvatljiva za prirodu; Inovativna i odgovorna javna nabava. Za pripremu svake prioritetne teme formira se radna skupina – partnerstvo. MGIPU je osnovalo neformalne međuresorne radne skupine sastavljene od resornih dionika, čija je zadaća jačanje međuresorne suradnje, diseminacija informacija te pružanje podrške hrvatskim članovima partnerstava za pojedine prioritetne teme. Hrvatski su predstavnici uključeni u Partnerstvo za prioritetnu temu Kvaliteta zraka (MZOE), Partnerstvo za prioritetnu temu Digitalna tranzicija (MU) te Partnerstvo za prioritetnu temu Održivo korištenje zemljišta i rješenja prihvatljiva za prirodu (Grad Zagreb). Na inicijativu Europske komisije, tijekom 2018. godine osnovana su partnerstva za dvije dodatne prioritetne teme: Kultura i kulturna baština; Sigurnost javnih prostora. U posljednje navedeno partnerstvo, aktivno je uključeno MGIPU. I.4.3. CEMAT U osmišljavanju preporuka za prostorni i regionalni razvoj važnu ulogu ima CEMAT – Konferencija ministara nadležnih za prostorno/regionalno planiranje Vijeća Europe koji okuplja predstavnike 47 zemalja sa zajedničkim ciljem promicanja teritorijalne dimenzije ljudskih prava i demokracije za održivi prostorni razvoj europskog kontinenta. CEMAT predstavlja jedini paneuropski okvir za suradnju u prostornom/regionalnom planiranju i funkcionira kao platforma za raspravu i razmjenu najboljih praksi između država članica Vijeća Europe o politikama prostornog razvoja. Od svog osnutka 1970. godine, CEMAT je odigrao neprocjenjivu ulogu u promicanju učinkovite politike teritorijalnog razvoja u cijeloj Europi. Na posljednjoj, 17. konferenciji CEMAT-a (2017., Bukurešt), glavna tema bila su tzv. funkcionalna područja i kapitaliziranje lokalnog potencijala kroz politike prostornog razvoja na europskom kontinentu, a MGIPU i HZPR sudjelovali su u radu na političkoj i stručnoj razini. I.4.4. Provedba Konvencije o europskim krajobrazima Vijeća Europe Donošenjem Zakona o potvrđivanju Konvencije o europskim krajobrazima VE,[43](NN 12/2002, Međunarodni ugovori) RH je formalno preuzela obvezu provedbe Konvencije (na snazi od 1. ožujka 2004. godine)[44](objava o stupanju na snagu Konvencije o europskim krajobrazima, NN 11/2004, Međunarodni ugovori) čime se RH obvezala doprinositi ostvarivanju ciljeva promicanja zaštite, upravljanja i planiranja krajobraza te sudjelovanja u europskoj suradnji o pitanjima krajobraza. Nacionalne kontakt točke za provedbu Konvencije su predstavnici MGIPU i MK, koji, u suradnji s MZOE prate i izvještavaju o provedbi ciljeva Konvencije, predlažu hrvatske krajobrazne projekte za godišnju nagradu VE, sudjeluju na tematskim radionicama, sustavno unose podatke u on-line Informacijski sustav VE za praćenje implementacije Konvencije o krajobrazima te svakodnevnim radom doprinose promociji krajobraza. U listopadu 2018. godine, u suradnji s VE, u Zagrebu je konferencijom obilježen 2. međunarodni dan krajobraza. U predstojećem razdoblju MGIPU će pokrenuti izradu Krajobrazne osnove RH koja će definirati metodologiju za prepoznavanje, opis i razvrstaj krajobraza na svim razinama, postaviti kriterije za određivanje ciljeva njihove kvalitete, dati smjernice za planiranje, zaštitu i upravljanje krajobrazom te time ispuniti više zadanih ciljeva Konvencije. I.4.5. Sudjelovanje u pripremi dokumenata UN-a Program Ujedinjenih naroda za održivi razvoj 2030. i Ciljevi održivog razvoja U prosincu 2014. godine osnovana je međuresorna radna skupina za sudjelovanje RH u pregovaranju Ciljeva održivog razvoja UN-a koji su dio razvojnog dokumenta Program Ujedinjenih naroda za održivi razvoj 2030., nastavka prethodnog UN-ovog razvojnog dokumenta Milenijski razvojni ciljevi za razdoblje 2000. – 2015. godine. MGIPU je dostavio priloge za izradu stajališta RH i sudjelovanje na UN-ovom Summitu o održivom razvoju u New Yorku u rujnu 2015. godine, u okviru kojega su održani interaktivni dijalozi na zadane teme i na kojem su usvojeni Ciljevi održivog razvoja i Program održivog razvoja do 2030. Daljnja uloga MGIPU je praćenje provedbe usvojenog dokumenta te izrada i dostava priloga i podataka za pripremu nacionalnih stajališta u koordinaciji s MVEP-om. Imajući u vidu svu složenost provedbe Programa, njegov neizbježan utjecaj na ukupni društvenogospodarski razvoj te uzimajući u obzir primjere prakse drugih država članica, posebice država članica EU, u svrhu koordinacije provedbe ciljeva održivog razvoja Vlada RH osnovala je u siječnju 2018. godine Nacionalno vijeće za održivi razvoj. Treća konferencija Ujedinjenih naroda o stanovanju i održivom urbanom razvoju (HABITAT III) i Nova urbana agenda Konferencije UN-a o gradovima i naseljima HABITAT održavaju se svakih 20 godina. Prva konferencija (HABITAT I) održana je u Vancouveru 1976. godine, a druga (HABITAT II) u Istanbulu 1996. godine. Kao pripremu za HABITAT III, države članice UN-a izradile su nacionalna izvješća (nacionalne doprinose) o rezultatima i prepoznatim problemima u provedbi agende HABITAT II. Nacionalni doprinos RH o šest ključnih tema: urbana demografija, prostorno i urbanističko planiranje, okoliš i urbanizacija, upravljanje gradovima i zakonodavstvo, urbana ekonomija te stanovanje i temeljne usluge priredio je HZPR, a ulogu nositelja međuresorne koordinacije pripreme sudjelovanja na prijedlog MVEP-a preuzelo je MGIPU. Konferencija HABITAT III održana je u listopadu 2016. godine u Quitu (Ekvador) gdje su sudionici iz 167 država članica UN-a usvojili završni dokument konferencije – Novu urbanu agendu, globalnu strategiju održivog urbanog razvoja, čime se međunarodna zajednica snažno opredijelila za održivi urbani razvoj. Nova urbana agenda razrađuje osam područja u kojima gradovi mogu djelovati, pokrenuti promjene i kroz konkretne aktivnosti poboljšati kvalitetu života u njima. Hrvatski prijevod Nove urbane agende objavljen je, uz druge međunarodne dokumente iz područja prostornog i urbanog razvoja, u publikaciji »Vizije gradova i prostora« HZPR-a i dostupan je na mrežnim stranicama MGIPU. I.4.6. Drugi oblici međunarodne suradnje Unija za Mediteran (UzM) je forum koji okuplja sve mediteranske zemlje, kao i sve članice EU. Kao međunarodna inicijativa, UzM je uspostavljena 2008., no tek se od 2011. godine intenzivnije bavi urbanističkim i prostornim temama. Preostale međunarodne aktivnosti koje obuhvaćaju tematiku prostornog uređenja odnose se na međudržavne komisije i povjerenstva, od kojih vrijedi istaknuti dugogodišnju suradnju u okviru Stalne hrvatsko-bavarske komisije te Mješovite komisije RH i Savezne Države Baden Württemberg. Sudjelovanje MGIPU-a u regionalnim inicijativama obuhvaća Srednjeeuropsku inicijativu (CEI), Radnu zajednicu Alpe-Jadran (RZAJ), Pakt za stabilizaciju za Jugoistočnu Europu – Regionalnu inicijativu za migracije, azil i izbjeglice (MARRI), Jadransko-jonsku inicijativu (JJI) i dr. te druge oblike ad hoc suradnje s europskim i izvaneuropskim zemljama. SUPrEME[45](SUPrEME: Supporting Maritime Spatial Planning in the Eastern Mediterranean) Podrška prostornom planiranju mora u istočnom Mediteranu bio je dvogodišnji projekt regionalne suradnje financiran sredstvima Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo (EMFF) u razdoblju 2017. – 2018. godine u kojem su sudjelovala tijela nadležna za prostorno planiranje mora Grčke, Italije, Slovenije i Hrvatske, koju je zastupao HZPR uz podršku MGIPU te Centar za regionalne aktivnosti Programa prioritetnih akcija (PAP/RAC) iz Splita. Cilj projekta bila je podrška državama članicama EU u uspostavi sustava održivog prostornog planiranja mora i razvijanju modela prekogranične suradnje u istočnom dijelu Mediterana, uz provedbu Okvirne direktive o pomorskom prostornom planiranju[46](Direktiva 2014/89/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o uspostavi okvira za prostorno planiranje morskog područja (SL L 257, 28. 8. 2014.)) te uvažavanje zahtjeva iz niza drugih EU propisa. II. ANALIZA I OCJENA STANJA I TRENDOVA PROSTORNOG RAZVOJA II.1. PROSTORNA STRUKTURA KORIŠTENJA I NAMJENE POVRŠINA REPUBLIKE HRVATSKE U Izvješću o stanju u prostoru RH 2008. – 2012. struktura korištenja površina iskazana je podacima iz prostornih planova županija i Grada Zagreba, u kojima određivanje korištenja i namjene površina, kao i metodologija obrade podataka nisu bili ujednačeni te su podaci bili neusklađeni i međusobno teško usporedivi. Pri izradi ovoga Izvješća koristili su se podaci prema CORINE metodologiji, rezultati obrade podataka prostornih planova prema tzv. Ver. 3 razvijenoj u suradnji HZPR-a i zavoda za prostorno uređenje županija i Grada Zagreba (ZPU-

1. i)tijekom pripremnih radova za izradu DPPR-a[47](više o projektu vidjeti u poglavlju III.5.4. Rad Hrvatskog zavoda za prostorni razvoj) te podaci preuzeti iz obveznih prostornih pokazatelja iskazanih u izvješćima o stanju u prostoru županija koja su razmatrana u razdoblju 2013. – 2018. godine. Detaljnije analize i usporedbe iskaza površina prema različitim metodama bit će omogućene za područje cijele RH tek po uspostavi preciznijih skupova podataka o korištenju prostora i nove generacije prostornih planova. II.1.1. Pokrov zemljišta prema CORINE metodologiji Članstvo u EU omogućilo je da se RH priključi CORINE programu[48](engl. »Coordination of Information on the Environment«), odnosno da izradi Corine Land Cover (CLC), digitalnu bazu podataka o pokrovu zemljišta koja se uspostavlja od 1985. godine na razini EU po jedinstvenoj metodologiji Europske agencije za okoliš (EEA) i Zajedničkog istraživačkog centra (engl. Joint Research Centre) EK te omogućuje usporedbe između zemalja i različitih vremenskih razdoblja. Izrada prve baze CLC 1990 uspješno je provedena u 25 europskih zemalja, dok su u izradi CLC 2000 sudjelovale 32 zemlje. Zbog sve bržih i većih promjena koje se danas dešavaju u okolišu, nakon 2000. godine razdoblje ažuriranja CLC baze smanjeno je s 10 na 6 godina. CLC 2006 izrađena za 38 europskih zemalja, korištena je kao jedan od izvora podataka za Izvješće o stanju u prostoru RH 2008. – 2012. Standardni pristup izradi CLC baze temelji se na vizualnoj interpretaciji satelitskih snimaka s malim vremenskim odstupanjem (±1 godina) od referentnih godina. Rezultat su vektorski podaci u mjerilu 1:100.000, minimalne širine poligona 100 m, minimalnog područja kartiranja 25 ha za bazu pokrova zemljišta odnosno 5 ha za bazu promjena koji se u tri razine klasificiraju u 44 klase pokrova zemljišta. Na području RH detektirano je 39 klasa za CLC 2000 odnosno 40 klasa za CLC 2006. Do sada su za područje RH izrađene CLC baze površina za 1980., 1990., 2000., 2006., 2012. i 2018. godinu te baze promjena 1980. – 1990., 1990. – 2000., 2000. – 2006., 2006. – 2012. i 2012. – 2018., a revidirane su i CLC baze 2000. i 2006. Izrađene baze podataka predstavljaju najcjelovitije podatke o pokrovu zemljišta koji postoje za RH. U publikaciji »Pokrov i korištenje zemljišta u RH – stanje i smjerovi razvoja»,[49](Oikon (2015.)) dana je interpretacija rezultata analiza izrađenih metodologijom uobičajenom u CORINE programu za razdoblje do 2012. godine. Prema toj analizi, godišnji udio promjena u pokrovu zemljišta u razdoblju 1980. – 1990. godine u RH je bio 0,30 %, što je bilo u rangu s europskim prosjekom. Slika 7: Prostorna struktura korištenja zemljišta prema CLC metodologiji 2018. godine Izvor: MZOE, obrada: ZPR 2019. U razdoblju 1990. – 2006. godine, promjene su na prostoru RH bile manje od prosjeka promjena u Europi: u razdoblju 1990. – 2000. i iznosile su 0,19 % kopnenog teritorija (Europa 0,30 %), dok su u razdoblju 2000. – 2006. godine iznosile 0,16 % (Europa 0,23 %). Smanjenje promjena je općeniti trend i na europskoj razini, osim u Sloveniji, Crnoj Gori, Austriji, Luksemburgu i Portugalu. Prema podacima za 2012. godinu (Tablica 7), proizlazi da najveći dio pokrova zemljišta u RH čine šume i poluprirodna područja (55,38 % kopnene površine), slijede poljoprivredna područja s 40,79 % te umjetne površine s 3,46 %. Neznatni dio zauzimaju vlažna područja (samo 0,37 %). U ovaj izračun nisu uključene vodene površine. U razdoblju 2000. – 2012. godine primjetne su promjene u povećanju ljudske aktivnosti kroz povećanje umjetnih površina, naročito u kategorijama »Nepovezana gradska područja« i »Cestovna i željeznička mreža i pripadajuće zemljište«, što ukazuje na stalni trend proširenja naselja i intenzivnu izgradnju autocesta.[50](Oikon (2015.)) Smanjenje poljoprivrednih područja te povećanje površine šuma i poluprirodnih područja vidljivo u iskazu za 2000. godinu, većim je dijelom posljedica tehničkih promjena odnosno revizije baze CLC 2000, pri čemu je velika površina pašnjaka iz klase 2 prebačena u prirodne travnjake iz klase 3. Nakon revizije CLC-a 2000, ukupna površina poljoprivrednih područja od 2000. godine na dalje neznatno varira, iako su u pojedinim kategorijama na razini 2 vidljivi uzlazni i silazni trendovi. Ukupna površina šuma i poluprirodnih područja u razdoblju 2000. – 2012. smanjila se za manje od 1 %, no, kao i kod poljoprivrednih područja, u pojedinim kategorijama na razini 2 zabilježeni su uzlazni ili silazni trendovi. Tablica 7: Iskaz površina na CLC, razina 1 Izvor: sivo označeni podaci preuzeti iz Oikon (2015.), ostala polja: izračun ZPR, 2019. Na 1. razini CLC klasifikacije u razdoblju 1990. – 2012. godine u postotku se bilježi najveći porast umjetnih površina (20 %). Izuzmu li se kategorije koje su prilikom revizije baze CLC 2000 u bitnome promijenile odnose kategorija poljoprivrednih područja te šuma i poluprirodnih područja, poljoprivrednih je površina 2012. godine bilo za 1,1 % više nego 1990. godine, a šuma i poluprirodnih područja 1,3 % manje. Promatraju li se ukupni podaci bez obzira na reviziju 2000. godine, poljoprivredne površine smanjene su za 7 %, a šume i poluprirodna područja su povećani za oko 4,7 %. Vodene površine gotovo su nepromijenjene. U razdoblju 2012. – 2018. godine u svim kategorijama promjene su u postotku vrlo male. S obzirom na usitnjenost pokrova u RH, za pretpostaviti je da CORINE metodologija koja određuje područje kartiranja od 25 ha za pokrov te 5 ha za promjene rezultira djelomično iskrivljenom slikom pokrova zemljišta. Stoga bi RH trebala u budućim kartiranjima primijeniti manja područja kartiranja, npr. 5 ha za bazu pokrova te 2,5 ili 1,0 ha za bazu promjena, kao što su to učinile neke druge manje zemlje (Cipar, Malta, Luksemburg i dr.). II.1.2. Prostorna struktura korištenja površina prema prostornim planovima županija, gradova i općina Za prethodno Izvješće, u suradnji sa zavodima za prostorno uređenje županija i Grada Zagreba, učinjena je analitička obrada tekstualnih dijelova – tabličnih iskaza namjene površina donesenih prostornih planova uređenja gradova i općina do listopada 2012. godine koji nisu bili povezani s grafičkim podacima prostornih planova. Površina građevinskih područja naselja (GPN) bila je iskazana s 381.606 ha. Utvrđeno je da su GPN smanjena u odnosu na prostore za razvoj naselja utvrđene u prvoj generaciji PPŽ-a, koji su uglavnom preneseni iz prostornih planova bivših općina iz razdoblja 1980. – 1994. godine, i to s 1043 m2/st. 2001. godine na 891 m2/st. 2012. godine. Utvrđen je i odnos između izgrađenih površina GPN i planiranih GPN: 2012. godine od ukupnog GPN izgrađeni dio činio je 69,3 %, a neizgrađeni 30,7 %. Izdvojena građevinska područja izvan naselja drugih namjena zauzimala su 100.363 ha. Analiza na kojoj se temelje podaci u ovom poglavlju Izvješća bila je dijelom projekta obrade podataka prostornih planova uređenja županija, općina i gradova za potrebe izrade DPPR-a započetog u 2015. godini, u kojem su sudjelovali zavodi za prostorno uređenje županija i Grada Zagreba, a vodio ga je HZPR.[51](više o projektu u poglavlju III.5.4.) Zbog različite metodologije prikupljanja i obrade podaci u nastavku nisu direktno usporedivi s podacima iz Izvješća o stanju u prostoru RH 2008. – 2012. Odnos izgrađeno/neizgrađeno S obzirom na to da tijekom obrade podataka prostornih planova za potrebe izrade DPPR-a nije uzeto u obzir razgraničenje GP na izgrađeno/neizgrađeno, zbog nestandardizirane metodologije razgraničenja u prostornim planovima te tehničke i vremenske zahtjevnosti takve obrade u odnosu na raspoloživa financijska sredstva i kapacitete zavoda, ovdje se odnos izgrađeno/neizgrađeno daje na temelju preklopa slojeva GP sa slojem HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja[52](Za izradu slojeva na razini čitave Europe bili su zaduženi izvođači od strane EEA (Europske agencije za zaštitu okoliša), a za verifikaciju i poboljšanje matične zemlje. Metoda izrade je automatizirana klasifikacija satelitskih snimaka pomoću matematičkog modela pri čemu se, nakon verifikacije i ispravljanja grešaka automatske klasifikacije, slojevi u drugom iterativnom koraku ponovno reklasificiraju korištenjem poboljšanog matematičkog modela. Izvorna rezolucija sloja je 20x20 metara, dok je završna rezolucija, nakon poboljšanja i korekcija, generalizirana te iznosi 100x100 metara.) HAOP-a/MZOE, koji je zbog bitno manjeg područja kartiranja za ovu svrhu prikladniji nego slojevi CORINE. Pri tome se izgrađeni dio ne iskazuje površinom čestica na kojima postoje građevine, nego površinom pod građevinama te stoga nije usporediv s podacima iz prethodnog Izvješća i nije ekvivalent izgrađenosti GP-a u smislu Zakona o prostornom uređenju. Stvarni iskaz udjela površine izgrađenih čestica u odnosu na površinu građevinskih područja proizašao bi iz tek dodatne analize u odnosu na sloj katastarskih čestica iz Digitalnog katastarskog plana koju nije bilo moguće provesti, s obzirom na strukturu i kvalitetu te veličinu tog skupa podataka (više od 3300 katastarskih općina s više od 15.000.000 katastarskih čestica). Slika 8: Primjer: preklop sloja GPN sa slojem Izgrađena područja Slika 9: Primjeri: preklopi sloja izdvojenih GP izvan naselja sa slojem Izgrađena područja Građevinska područja naselja Analizirajući površine građevinskih područja naselja (GPN) u županijama prema stanju u prostornim planovima uređenja gradova i općina važećim u rujnu 2017. godina, uočava se da udio površine GPN u ukupnoj površini županije varira od 2,24 % (50.927
2. ha)u Ličko-senjskoj županiji, koja je ujedno najveća i najrjeđe naseljena, do više od 15 % površine županije u Međimurskoj (15,57 %, 11.357
3. ha)i Varaždinskoj županiji (15,87 %, 19.993
4. ha)te do čak 44,75 % (28.698
5. ha)u Gradu Zagrebu. Udio površine GPN u ukupnoj površini RH iznosi 7,14 % (403.758 ha). Najmanja površina GPN planirana je u Dubrovačko-neretvanskoj (7532 ha, 4,23 % površine županije) i Požeško-slavonskoj županiji (9589 ha, 5,26 %), a najveća u Osječko-baranjskoj (30.894 ha, 7,45 %), Zagrebačkoj (32.882 ha, 10,74 %) i Splitsko-dalmatinskoj županiji (33.804 ha, 7,45 %). Detaljan iskaz po županijama daje se u Tablici 8. U cilju racionalnog gospodarenja prostorom nužno je preispitivanje opravdanosti planiranih GPN, a pogotovo istražiti odnos između izgrađenog i neizgrađenog GPN u odnosu na planirani razvoj i recentne negativne demografske pokazatelje. Sagledavajući gustoću naseljenosti, za zaključiti je da u većini JLS-a nema potrebe za povećavanjem površina GPN, već treba težiti popunjavanju neizgrađenih površina unutar postojeće izgrađene strukture naselja, što je i strateško usmjerenje prema SPRRH. Na taj način: • povećava se gustoća stanovanja koja je trenutno u većem dijelu RH bitno niža od realne gustoće u razvijenim europskim zemljama (40 st/ha), • racionalnije se iskorištava već postojeća infrastruktura, a izgradnja nove infrastrukture je racionalnija jer se veže na već izgrađenu, • prometna povezanost je kvalitetnija u smislu ostvarivanja manjih udaljenosti te bolje povezanosti važnih funkcija u naselju, • ne dolazi do spajanja naselja koja je posebno izražena kod linearnih naselja, • troškovi građenja i održavanja komunalnih građevina su manji, • racionalizira se mreža javnih funkcija, • postiže se bolja zaštita prostora. Tablica 8: Površine GPN u županijama Izvori: obrada podataka prostornih planova Ver. 3 (rujan 2017.), HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja (HAOP), Registar prostornih jedinica – sloj JLS (DGU, kolovoz 2017.), Popis stanovništva 2011. (DZS) Tablica 9: Površine GPN za županije uz more i za kontinentalni dio RH (zbirni podaci iz Tablice 8) Izvori: obrada podataka prostornih planova Ver. 3 (rujan 2017.), HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja (HAOP), Registar prostornih jedinica – sloj JLS (DGU, kolovoz 2017.), Popis stanovništva 2011. (DZS) Međutim, boljem iskorištavanju neizgrađenih površina u GPN, naročito u većim urbanim središtima i uz more, zapreke su povezane s visokim cijenama građevnog zemljišta. Nešto bolja iskorištenost GPN u obalnim JLS-ima (Tablica 9) posljedica je zakonskih ograničenja širenja GPN u zaštićenom obalnom području mora koja su implementirana od 2004. godine te se nova gradnja usmjerava na površine udaljenije od obale. Slika 10: Površina GPN u JLS-ima Izvor: obrade podataka prostornih planova Ver. 3 (rujan 2017.), obrada HZPR 2018. Slika 11: Udio površine GPN u površini JLS-a Izvor: obrade podataka prostornih planova Ver. 3 (rujan 2017.), obrada HZPR 2018. Slika 12: Broj stanovnika JLS-a po hektaru GPN Izvor: obrade podataka prostornih planova Ver. 3, rujan 2017.; Popis stanovništva 2011., DZS, obrada HZPR 2018. Uređenost građevinskih područja naselja ZPU-om je utvrđena obveza JLS-a da u prostornim planovima uređenja razluče neizgrađene neuređene dijelove GP od neizgrađenih uređenih dijelova. Neuređenim dijelom GP smatra se neizgrađeni dio GP određen prostornim planom na kojemu nije izgrađena planirana osnovna infrastruktura (prometna površina preko koje se osigurava pristup do građevne čestice odnosno zgrade, javno parkiralište, građevine za odvodnju otpadnih voda i niskonaponska elektroenergetska mreža). Ukoliko to JLS-i ne naprave, svi utvrđeni neizgrađeni dijelovi GP smatraju se neuređenima, a ako za te prostore nije donesen urbanistički plan uređenja, na njima se ne mogu izdavati akti za građenje novih građevina. U svrhu provedbe gore navedene obveze, županijski zavodi za prostorno uređenje, u okviru savjetodavno-stručno suradnje pri izradi izmjena i dopuna prostornih planova uređenja, JLS-ima su preporučili usklađenje planova koje je u velikom broju slučajeva i provedeno. No, kako nije uspostavljena jedinstvena evidencija usklađenjima u tom smislu, a dio JLS-a je usklađenje provelo u postupku izrade izmjena i dopuna prostornih planova uređenja, ovdje nije moguće iskazati broj JLS-a koje su ga provele. Isto tako, zbog nepotpunosti podataka o površini i udjelu neuređenih dijelova u odnosu na ukupnu površinu GPN, u Popisu obveznih prostornih pokazatelja ovaj pokazatelj nije iskazan. Izdvojena građevinska područja izvan naselja ZPU određuje da je izdvojeno građevinsko područje izvan naselja područje određeno prostornim planom kao prostorna cjelina izvan građevinskog područja naselja planirana za sve namjene, osim za stambenu. U nastavku se analiziraju podaci o izdvojenim GP izvan naselja bez GP posebne namjene, koja bi, s obzirom na neravnomjeran raspored (GP posebne namjene čine više od 21 % svih izdvojenih GP izvan naselja, a 80 % ih se nalazi u Karlovačkoj županiji), bitno utjecala na zaključke. U važećim prostornim planovima se, osim izdvojenih GP izvan naselja određenih važećim Pravilnikom,[53](Pravilnik o sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza, obveznim prostornim pokazateljima i standardu elaborata prostornih planova (NN 106/1998, 39/2004, 45/2004, 163/2004 i 9/2011)) pojavljuje veliki broj izvedenica i različitih kombinacija osnovnih namjena, koje su za potrebe ovog Izvješća, radi lakše analize, agregirane u mali broj općih kategorija, kako slijedi: • GP proizvodne namjene (I) • GP poslovne namjene (K) • GP ugostiteljsko-turističke namjene (T) • GP infrastrukturnih sustava (IS) • GP za sport i rekreaciju (R) • GP groblja (G) • Ostalo (manji broj izvedenica koje se nije moglo svrstati u osnovne kategorije). Ukupna površina izdvojenih GP izvan naselja je 112.723 ha ili 1,99 % površine RH. Većina ih se nalazi u županijama uz more (64.867 ha, 57,5 %), gdje zauzimaju 2,63 % površine županija, što je bitno više nego u kontinentalnom dijelu gdje zauzimaju 1,5 % površine županija. Pri tome valja napomenuti da ova analiza obuhvaća i podatke za Grad Zagreb koji nisu u potpunosti usporedivi s ostatkom podatkovnog skupa, zato jer su obrađivani podaci Prostornog plana Grada Zagreba koji je po svojem sadržaju bliži prostornim planovima županije, a ne prostornim planovima uređenja gradova i općina koji su obrađivani u ostatku Hrvatske. Najmanju površinu izdvojenih GP izvan naselja nalazimo u Požeško-slavonskoj (1376 ha), Bjelovarsko-bilogorskoj (1482
6. ha)i Međimurskoj županiji (1854 ha). Od pet županija koje planiraju više od 10.000 ha izdvojenih GP izvan naselja samo je Zagrebačka (10.622
7. ha)u kontinentalnom dijelu RH, a ostale su uz more i to su: Primorsko-goranska (10.306 ha), Istarska (10.424 ha), Splitsko-dalmatinska (13.122
8. ha)i Zadarska (16.238 ha). U prosjeku je po županiji planirano 5368 ha izdvojenih GP izvan naselja, no u županijama uz more u prosjeku je planirano znatno više GP izvan naselja (9267
9. ha)nego u kontinentalnim županijama (3418 ha). Tablica 10: Površine izdvojenih GP izvan naselja (I – proizvodna namjena, K – poslovna namjena, T – ugostiteljsko-turistička namjena, IS – Infrastrukturni sustavi, R – sport i rekreacija, G – groblja, N – posebna namjena) Izvori: obrada podataka prostornih planova (rujan 2017.), HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja (HAOP), Registar prostornih jedinica – sloj županija (DGU, kolovoz 2017.) Tablica 11: Površine izdvojenih GP izvan naselja za županije uz more i za kontinentalni dio RH (zbirni podaci iz Tablice 10) U odnosu na površinu pojedinih županija, udio izdvojenih GP izvan naselja manji od 1 % bilježi se u Bjelovarsko-bilogorskoj (0,56 %), Osječko-baranjskoj (0,60 %), Požeško-slavonskoj (0,76 %) i Sisačko-moslavačkoj županiji (0,89 %). Više od 3 % površine u izdvojenim GP izvan naselja planirano je u Gradu Zagrebu (3,27 %) i Zagrebačkoj županiji (3,47 %) te u Istarskoj (3,7 %) i Zadarskoj županiji (4,46 %). Promatraju li se samo izdvojena GP izvan naselja gospodarske namjene (proizvodna, poslovna i ugostiteljsko-turistička te Ostalo) (Tablica 10), najmanju površinu takvih planiranih GP ima Grad Zagreb (701 ha). U ostalih 20 županija planirano je u prosjeku 3351 ha izdvojenih GP izvan naselja gospodarske namjene. Bitno manje od prosjeka planirano je u Međimurskoj (1067 ha), Požeško-slavonskoj (1126 ha), Bjelovarsko-bilogorskoj (1235 ha), Varaždinskoj (1275
10. ha)i Virovitičko-podravskoj županiji (1346 ha), a bitno više u Primorsko-goranskoj (4285 ha), Zagrebačkoj (6051 ha), Istarskoj (6567 ha), Splitsko-dalmatinskoj (6943
11. ha)te Zadarskoj (10.140 ha). I ovdje se od pet županija s najvećom površinom izdvojenih GP izvan naselja gospodarske namjene čak četiri nalaze uz more. Izdvojena GP izvan naselja gospodarske namjene planirana su na 1,2 % površine RH. Gledajući pojedine kategorije GP izvan naselja, u prosjeku je po županiji planirano 1769 ha GP proizvodne namjene (I), od čega bitno odskaču Zagrebačka (5013
12. ha)i Zadarska županija (6671 ha). Ukupno je planirano 37.154 ha takvih GP. Izdvojena GP poslovne namjene (K) izvan naselja ne planiraju se u Gradu Zagrebu. Ukupno ih je planiranih 9314 ha ili u prosjeku, bez Grada Zagreba, 466 ha, najviše u Splitsko-dalmatinskoj (1200 ha), Primorsko-goranskoj (1411
13. ha)i Brodsko-posavskoj županiji (1773 ha). Izdvojena GP ugostiteljsko-turističke namjene (T) izvan naselja planiraju se na 15.736 ha, i to u svim županijama, osim u Gradu Zagrebu ili u prosjeku, bez Grada Zagreba, 787 ha. Sve četiri županije koje planiraju natprosječne površine ugostiteljsko-turističku namjene nalaze se uz more: Primorsko-goranska (1682 ha), Splitsko-dalmatinska (2023 ha), Zadarska (2365
14. ha)i Istarska županija (3631 ha). Izdvojena GP izvan naselja u kategoriji Ostalo obuhvaćaju širok spektar GP mješovitih namjena u kombinacijama gospodarska/javna i društvena/površine za eksploataciju mineralnih sirovina kad su označene kao GP/infrastruktura i dr., kao i različite prijelazne oblike koje uključuju i neki oblik stanovanja (npr. zone klijeti, zone povremenog stanovanja i sl.) te se zbog svoje raznorodnosti ne analiziraju detaljno. Ukupno je takvih GP planirano 5519 ha. Tablica 12: Površine izdvojenih GP izvan naselja I – proizvodna namjena, K – poslovna namjena, T – ugostiteljsko-turistička namjena Izvori: obrada podataka prostornih planova (rujan 2017.), Registar prostornih jedinica – sloj županija (DGU, kolovoz 2017.) Analiza odnosa ukupne površine u odnosu na površinu pod građevinama provedena je samo za izdvojena GP izvan naselja gospodarske namjene (proizvodna, poslovna i ugostiteljsko-turistička), uključujući i one u kategoriji Ostalo. Takva analiza za ostale kategorije GP nije provedena, s obzirom na to da se površine infrastrukturnih sustava ne prikazuju na konzistentan način u prostornim planovima i da se kod područja namijenjenih sportu i rekreaciji po definiciji radi o površinama s vrlo niskom izgrađenošću te bi obje kategorije u bitnome promijenile rezultate analize. Površine groblja su također izuzete kao nerelevantne u odnosu na gospodarsku namjenu. Podaci koji se daju u nastavku nisu ekvivalent površinama izgrađenih građevinskih područja koje se iskazuju u prostornim planovima, ali je vidljivo da mogu ukazati na početak realizacije tih zona (Slika 13, Slika 14 i Slika 15). Rezultati pokazuju da je od 67.723 ha planiranih izdvojenih GP izvan naselja u kategorijama I, K, T i Ostalo pod građevinama samo 5932 ha ili 8,76 %. Taj podatak treba svakako uzeti s rezervom, s obzirom na to da je referentan sloj HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja nastao automatskim očitavanjem te se i površnim pregledom može uočiti da postoje odstupanja u odnosu na stanje vidljivo na digitalnim ortofoto kartama. Bez obzira na naprijed navedeno, navest ćemo i prokomentirati neke rezultate provedene analize. Utemeljene podatke o postotku izgrađenosti izdvojenih GP izvan naselja bit će moguće dati tek u sljedećem Izvješću o stanju u prostoru, kad bude moguće iz ISPU-a, odnosno iz modula eDozvola i eArhiv, preuzeti podatke o aktima za gradnju i uporabu građevina i preklopiti ih sa slojevima GP-a. Za potrebe takve analize također je potrebno imati na raspolaganju jedinstveni sloj katastarskih čestica iz Zajedničkog informacijskog sustava bolje kvalitete u odnosu na slojeve Digitalnog katastarskog plana kakvima raspolažemo danas. Od pet županija koje imaju najveće planirane površine izdvojenih GP izvan naselja gospodarske namjene, odskaču Primorsko-goranska (oko 26 % površine pod građevinama) i Dubrovačko-neretvanska (16 %). Na primjeru iz Primorsko-goranske županije (Slika 13) u većini proizvodnih (ljubičasto) i poslovnih zona (narančasto) vide se površine pod građevinama, no ugostiteljsko-turističke zone (crveno) koje nisu uz more, u općinama Jelenje i Viškovo, u potpunosti su neiskorištene. Najmanji postotak površine pod građevinama u izdvojenim GP-ima izvan naselja gospodarske namjene, osim u Gradu Zagrebu (1,4 %) iskazuje se u Virovitičko-podravskoj županiji (1,91 %). Slika 13: Primjer: Izdvojena GP izvan naselja gospodarske namjene u Primorsko-goranskoj županiji Izvori: obrada podataka prostornih planova (rujan 2017.), HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja (HAOP); podloga DOF 2011. (DGU) Slika 14: Primjer: Izdvojena GP izvan naselja gospodarske namjene u Virovitičko-podravskoj županiji Izvori: obrada podataka prostornih planova (rujan 2017.), HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja (HAOP); podloga DOF 2011. (DGU) Slika 15: Primjer: Izdvojena GP izvan naselja gospodarske namjene u Zadarskoj županiji Izvori: obrada podataka prostornih planova (rujan 2017.), HR Layer Imperviousness – Izgrađena područja (HAOP); podloga DOF 2011. (DGU) Vizualnom kontrolom karte (Slika 14) uočava se npr. planirana zona proizvodne namjene površine gotovo 400 ha na području Grada Virovitice te još 13 manjih zona proizvodne i ugostiteljsko-turističke namjene u Gradu Virovitici i općinama Špišić Bukovica i Lukač ukupne površine oko 190 ha, što zajedno čini više od 40 % površine svih izdvojenih GP izvan naselja gospodarske namjene u toj županiji, koje su gotovo u potpunosti neizgrađene. U Zadarskoj županiji, koja ima uvjerljivo najveću planiranu površinu izdvojenih GP izvan naselja gospodarske namjene (10.140 ha ili 46 % više od prve sljedeće, Splitsko-dalmatinske županije, ili oko tri puta više od prosjeka svih županija bez Grada Zagreba), pod građevinama je svega 3,27 % površine tih GP, što je, uz gore spomenutu Virovitičko-podravsku te Vukovarsko-srijemsku županiju (3,84 %), svrstava među tri županije s najmanje iskorištenim izdvojenim GP izvan naselja gospodarske namjene. Na primjeru iz Zadarske županije (Slika 15), na području Grada Zadra i okolnih općina vidljiv je veliki broj prije svega proizvodnih zona koje su prema DOF-u zaista gotovo u potpunosti neiskorištene. Osim Zadarske i Ličko-senjske županije (6,47 % površine pod građevinama), sve ostale županije s ispodprosječno iskorištenim gospodarskim zonama nalaze se u kontinentalnom dijelu zemlje. II.1.3. Prostorna struktura korištenja prema izvješćima o stanju u prostoru županija (obvezni prostorni pokazatelji) U nastavku (Tablica 13, Tablica 14 i Tablica 15) navode se podaci preneseni iz izvješća o stanju u prostoru županija i Grada Zagreba koja su razmatrana u izvještajnom razdoblju. Tri županije (Dubrovačko-neretvanska, Splitsko-dalmatinska i Šibensko-kninska) nisu u izvještajnom razdoblju izradile Izvješća te podaci nisu dostupni. Tablica 13: Osnovni prostorni pokazatelji o GPN-ima Crveno: nema podataka; Plavo: značajna odstupanja u odnosu na podatke iz prostornih planova (više od 5 %) Izvori: Izvješća o stanju u prostoru županija (zeleni stupci); ZPR, Rezultati projekta obrade podataka prostornih planova Ostale županije i Grad Zagreb iskazali su površine građevinskih područja u tablicama obveznih prostornih pokazatelja, no ti se podaci u određenoj mjeri razlikuju od podataka koji proizlaze iz obrada grafičkih dijelova prostornih planova uređenja gradova i općina navedenih u poglavlju II.1.2. Prostorna struktura korištenja površina prema prostornim planovima županija, gradova i općina. Tablica 14: Osnovni prostorni pokazatelji o izdvojenim GP-ima izvan naselja Crveno: nema podataka; Plavo: značajna odstupanja u odnosu na podatke iz prostornih planova (više od 5 %) Izvori: Izvješća o stanju u prostoru županija (zeleni stupci); ZPR, Rezultati projekta obrade podataka prostornih planova U nekim slučajevima razlike proizlaze iz pogrešnog shvaćanja definicije pokazatelja zbog nejasnoća u samom Pravilniku o sadržaju i obveznim prostornim pokazateljima izvješća o stanju u prostoru.[54](NN 48/2014 i 19/2015) Osim toga, u stupcima u kojima se navode vrijednosti izvedene iz drugih podataka u tablicama, postoje odstupanja u izračunatim vrijednostima, tj. radi se o očitim greškama u iskazivanju vrijednosti pokazatelja. Stoga se u nastavku daje pregled podataka iz izvješća o stanju u prostoru s označenim potencijalnim greškama, bez ulaženja u daljnje analize. Posljedično je također potrebno izraditi izmjene i dopune Pravilnika o sadržaju i obveznim prostornim pokazateljima izvješća o stanju u prostoru, kako bi se u budućnosti osigurala konzistentnost pokazatelja i osigurala njihova usporedivost. Tablica 15: Osnovni prostorni pokazatelji o izdvojenim GP-ima izvan naselja: ukupna i prema namjeni Crveno: nema podataka; Plavo: značajna odstupanja u odnosu na podatke iz prostornih planova (više od 5 %) Izvori: Izvješća o stanju u prostoru županija (zeleni stupci); ZPR, Rezultati projekta obrade podataka prostornih planova ZAKLJUČCI Provedba prostorno-planskih rješenja definiranih prostornim planovima uređenja općina i gradova ovisi o mogućnostima i potrebama zajednice, ali i pojedinaca (u dijelu stambene i dijelom poslovne izgradnje) ili gospodarskih subjekata (u dijelu realizacije gospodarskih sadržaja). Neki sadržaji se uopće ne realiziraju, što ukazuje na to da JLS-i nisu realno ocijenili potrebe ili su se promijenile određene okolnosti. Takvi sadržaji ostaju planirani prostornim planovima dugi niz godina. Stoga bi pri izradi izmjena i dopuna prostornih planova vrijedilo uzeti u obzir nove okolnosti i stvarne potrebe, odnosno realno ocijeniti mogućnosti realizacije. Uočava se da se ne realiziraju i neke namjene izvan građevinskog područja, primjerice veliki broj gospodarskih zona i veći sportsko-rekreacijski sadržaji (osobito golf igrališta) te veći poljoprivredni gospodarski sklopovi. Poljoprivredna gospodarstva se i nadalje uglavnom razvijaju unutar GPN-a prema naslijeđenoj strukturi naselja i načinu života te dostupnoj infrastrukturi, što može biti dosta ograničavajuće za razvoj ovih djelatnosti na suvremenim osnovama te problematično s obzirom na druge, uglavnom stambene namjene u okruženju i mogućnosti postojećih kapaciteta komunalne infrastrukture. Očekivani pritisak korisnika na obalu treba uzeti u obzir pri daljnjem planiranju prostora, ali svakako primjenjujući načelo integralnog upravljanja obalnim područjem koje naglašava da je nužno uzeti u obzir hidrološke, geomorfološke, klimatske, ekološke, društveno-gospodarske i kulturološke čimbenike, kako se ne bi premašili prihvatni kapaciteti obalnog područja. Rezultate i opažanja iz cijelog poglavlja II.1. potrebno je dodatnim analizama staviti u kontekst gospodarskih prilika i gospodarske snage te utvrditi postoji li temelj za tako opsežno planiranje GPN-a i izdvojenih GP-a izvan naselja, posebno onih gospodarske namjene ili je potrebno prostorne planove u tom smislu revidirati. Sve navedeno ukazuje na zaključak da u velikom dijelu RH nema realne potrebe za planiranjem dodatnih površina GP-a, već da treba težiti ka korištenju i privođenju namjeni već planiranih GP-a, odnosno njihovoj preraspodjeli sukladno planovima razvoja. Prepreke u realizaciji, posebice značajnih gospodarskih sadržaja u planiranim zonama te građevina javne i društvene namjene, kao i formiranje javnih prometnica i druge infrastrukture, često leže i u otežanom rješavanju imovinsko pravnih odnosa. II.2. SUSTAV NASELJA II.2.1. Sustav naselja u dokumentima prostornog uređenja Sustav naselja čini jedan od temeljnih instrumenata usmjeravanja prostornih i regionalnih razvojnih procesa. Strategijom prostornog uređenja RH iz 1997. godine i Programom prostornog uređenja RH iz 1999. godine policentrični model razvoja mreže naselja postavljen je kao jedan od prioritetnih ciljeva ukupnog sustava prostornog uređenja države. Međutim, analiza upućuje da se mnogi od tim dokumentima zacrtanih ciljeva nisu ostvarili i da se procesi daljnje polarizacije i koncentracije (iako smanjenom snagom u najvećim gradskim naseljima, no s povećanom dinamikom u njihovim gradskim regijama) nastavljaju i dalje. Osim policentričnosti sustava naselja, važećom Strategijom prostornog razvoja RH (SPRRH) iz 2017. godine težište se stavlja i na gradske regije (tj. gradove s njihovim urbaniziranim okolicama), ali i na unaprjeđivanje urbano-ruralnih veza. Ovo je pitanje značajno i u kontekstu suvremenih europskih pristupa planiranja urbanih područja. U kontekstu prostornih planova županija, analiza iz stručne studije »Regionalni razvoj, sustav naselja, urbani i ruralni razvoj i transformacija prostora«[55](Institut za turizam (2014.)) upućuje: • da su sustavi središnjih naselja na razini županija neujednačeni (metodološki, obuhvatom i dubinom razrade), što onemogućava uvid u cjelinu organizacije nacionalnog teritorija, ali istovremeno ukazuje na potrebu da se prilikom izrade novog sustava uključi i županijska razina kako bi se postigla ravnoteža između cjelovitog uvida i stvarnih funkcionalnih odnosa u prostoru • da se koristi neujednačena terminologija što otežava cjelovito sagledavanje • da se izmjenama i dopunama PPŽ-ova gotovo nikada ne mijenja sustav središnjih naselja, što se može tumačiti kao odnos prema tom važnom dijelu prostornoga plana. Slijedom navedenoga, SPRRH predložila je cjeloviti sustav središnjih naselja u cilju uravnoteženja prostornog razvoja države. No, razvoj planirane policentrične strukture ovisi o potencijalima stanovništva, dostupnim javnim uslugama, prometnoj dostupnosti i o konkurentnosti gospodarstva koje treba poticati nizom skupnih ili pojedinačnih mjera. U tu svrhu nužno je povezivanje dokumenata prostornog uređenja s drugim politikama i instrumentima teritorijalnog razvoja (regionalni razvoj, sektorske strategije i planiranje i dr.). Slika 16: Planirani sustav središnjih naselja prema SPRRH Izvor: SPRRH, 2017. Prostorno uređenje značajnim je dijelom u nadležnosti JLP(R)S-a i obuhvaća usmjeravanje prostornog razvoja, donošenje prostornih planova, razmatranje izvješća o stanju u prostoru, propisivanje detaljnih mjera i uvjeta kojima se određuju namjena površina i prostorni razmještaj građevina u prostoru u odnosu na očuvanje i korištenje prirode te prirodnih i kulturnih vrijednosti i dobara lokalnog značenja, planiranje zahvata u prostoru županijskog i lokalnog značenja, provođenje mjera za ostvarivanje prostornih planova, provođenje mjera aktivne zemljišne politike i uređenja građevinskog zemljišta te vođenje ISPU-a. Iznimno, za županije i velike gradove određene prema posebnom zakonu, prostorno uređenje obuhvaća i izdavanje upravnih akata (lokacijskih dozvola, potvrde parcelacijskog elaborata, rješenja o utvrđivanju građevne čestice, građevinskih dozvola te uporabnih dozvola). II.2.2. Sustav središnjih naselja, gradovi, gradske regije, urbana područja i aglomeracije Zakonski okvir Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi[56](NN 33/2001, 60/2001, 129/2005, 109/2007, 125/2008, 36/2009, 150/2011, 144/2012, 19/2013, 137/2015, 123/2017, 98/2019 i 144/2020) određeno je da su JLS-i općine i gradovi i Grad Zagreb kao posebna i jedinstvena, teritorijalna i upravna cjelina koja istovremeno ima status grada i županije. Prema istom Zakonu, grad je JLS u kojem je sjedište županije te svako mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, za razliku od općine koja je JLS koji se osniva, u pravilu, za područje više naseljenih mjesta koja predstavljaju prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu te koja su povezana zajedničkim interesima stanovništva. U sastav grada kao JLS-a mogu biti uključena i prigradska naselja koja s gradskim naseljem čine gospodarsku i društvenu cjelinu te su s njim povezana dnevnim migracijskim kretanjima i svakodnevnim potrebama stanovništva od lokalnog značenja. Iznimno, gradom se može utvrditi i mjesto gdje za to postoje posebni razlozi (povijesni, gospodarski, geoprometni). U RH je ustrojeno sveukupno 576 JLP(R)S-a, od čega 555 JLS-a (428 općina i 127 gradova), 20 županija te Grad Zagreb. Kartografski prikaz JLS-a prema administrativnom statusu daje se u poglavlju I.3.2. Upravno – teritorijalna podjela (Slika 1). Zanimljivo je primijetiti da čak 60 gradova ima manje od 10.000 stanovnika pa po kriteriju broja stanovnika potpada pod kategoriju iznimke iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Ukupno u takvim gradovima živi 356.407 stanovnika (8,32 %). Kako Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi definira i pojam velikih gradova kao JLS-a koji su ujedno gospodarska, financijska, kulturna, zdravstvena, prometna i znanstvena središta razvitka šireg okruženja i koji imaju više od 35.000 stanovnika prema podacima DZS-a, od ukupno 128 gradova (uključujući Grad Zagreb), 25 gradova ima ovlasti velikog grada (17 gradova s više od 35.000 stanovnika i 8 gradova sjedišta županije s manje od 35.000 stanovnika). Analiza mreže naselja Hrvatska je zemlja brojnih i malih naselja. Godine 2011. Registar prostornih jedinica (RPJ) bilježio je 6756 naselja. Njihov se broj tijekom izvještajnog razdoblja mijenjao, pa je tako 2015. u RPJ-u bilo upisano 6761, 2017. 6773, 2018. 6757, a 2019. godine 6755 naselja. Unatoč činjenici da su 4 najveća grada (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek) prostorno relativno ravnomjerno raspoređena i kao takvi prilično dobar temelj za policentrični razvoj zemlje, ostatak sustava naselja Hrvatske ima asimetrična hijerarhijska i prostorna obilježja. Slika 17: Naselja prema broju stanovnika Izvor: SPRRH, 2017., prema DZS 2011. Bez stanovnika bilo je 150 naselja, a brojem se ističu mala naselja: čak njih 80,2 % imalo je manje od 500, a 14,3 % 501 do 2000 stanovnika, odnosno 38,9 % stanovnika živjelo je u naseljima do 2000 stanovnika. Nadalje, 2,7 % naselja imalo je između 2001 i 10.000 stanovnika, a svega njih 0,5 % između 10.001 i 35.000 stanovnika. Više od 35.000 stanovnika imalo je 10 naselja. Gotovo polovica stanovnika (48,9 %) živi u naseljima do 5000 stanovnika. Regionalne razlike u prostornoj i veličinskoj distribuciji naselja vrlo su izražene. Zona najveće koncentracije stanovništva je Središnja Hrvatska, koja uključuje i Grad Zagreb, i u kojoj na nešto više od trećine ukupne površine živi gotovo polovica svih stanovnika. Velika koncentracija naselja veličine 501-5000 stanovnika opaža se u sjevernom i istočnom dijelu RH te u dijelovima priobalja, dok drugu krajnost čine brdsko-planinska i pogranična područja u kojima je najveća koncentracija naselja bez stanovnika ili je mreža naselja bitno rjeđa nego u ostatku zemlje, što predstavlja značajan razvojni izazov i utječe na kvalitetu života tamošnjih stanovnika. Uočava se lagani porast broja stanovnika u gradskim naseljima usporedan s padom ukupnog broja stanovnika te izumiranje naselja i prorjeđivanje mreže naselja. Hrvatska s 57 % gradskog stanovništva pripada skupini slabije urbaniziranih europskih zemlja.[57](manji udio gradskog stanovništva od Hrvatske u Europi imaju: Lihtenštajn (14 %), Moldavija (43 %), Bosna i Hercegovina (48 %), Slovačka (54 %), Rumunjska (54 %), Slovenija (55 %) i Srbija (56 %) (www.worldbank.org, 2018., preuzeto 25.11.2019.)) Regionalno je nejednako urbanizirana, a svaka od makroregija ima vlastite specifičnosti: razvoj splitske i riječke makroregije rezultat je preseljavanja iz zaleđa i otoka u gradove te visokog prirodnog priraštaja kod prve i djelomice duge generacije doseljenika. Preseljenja su potaknuta, s jedne strane, relativno nepovoljnom prirodnom osnovom (nedostatak poljoprivrednog zemljišta i ostalih resursa), a s druge strane, agrarnom prenaseljenošću ruralnih prostora u zaleđu i na otocima i konačno privlačnom snagom obale s gradovima koja se litoralizira. Makroregije u kontinentalnom dijelu Hrvatske imaju drugačija obilježja: zagrebačka makroregija, koja uključuje i šire područje do Varaždina, Siska, Karlovca itd., najveća je u Hrvatskoj čiji je razvoj potaknut iseljavanjem iz ruralnih područja i socijalnim prestrukturiranjem poljoprivrednog stanovništva ka bavljenju proizvodnim i uslužnim djelatnostima. Osječka je makroregija tradicionalno poljoprivredni prostor. Velike poljoprivredne površine u okolici grada (gradova) i mogućnosti iskorištavanja utjecale su na dulje i jače zadržana poljoprivredna obilježja. Kao i na globalnoj odnosno europskoj razini, gradovi se mogu smatrati nositeljima cjelokupnog razvoja, radi koncentracije stanovništva i većine ekonomskih djelatnosti, a kao žarišta razvoja šire svoj utjecaj na bližu okolicu i udaljenije prostore, mijenjajući im funkcionalna, socijalna i morfološka obilježja.[58](prema: Institut za turizam (2014.)) II.2.3. Potpora održivom urbanom razvoju U EU okvirima, kroz Teritorijalnu agendu 2020 (TA 2020) potiče se suradnja i umrežavanje gradova te dugoročan pametni razvoj gradskih regija koje nadilaze administrativne granice. Gradovi su u TA 2020 prepoznati kao pokretači razvoja, središta povezivanja inovativnosti i kreativnosti, mjesta u kojima se koncentriraju potencijali i izazovi. Jedan od ciljeva kohezijske politike je osigurati održivi urbani razvoj izradom i provedbom strategija održivog urbanog razvoja koje će odgovoriti na ekonomske, ekološke, klimatske, društvene i demografske izazove urbanih područja, uz financiranje sredstvima EU fondova. Slijedom toga, planske dokumente politike regionalnog razvoja, osim Strategije regionalnog razvoja RH i županijskih razvojnih strategija, sada čine i strategije razvoja urbanih područja. Kako problematika razvoja urbanih područja nije bila adekvatno zastupljena u ranijem normativnom okviru politike regionalnoga razvoja, Zakon o regionalnom razvoju Republike Hrvatske[59](NN 147/2014, 123/2017 i 118/2018) 2014. godine uvodi kategorije urbanih aglomeracija za šira područja utjecaja četiri najveća grada (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek), kao i kategorije većih i manjih urbanih područja koja imaju obvezu donošenja vlastitih strategija urbanog razvoja kao osnove za planiranje projekata sufinanciranih iz fondova EU i iz drugih izvora. Slika 18: Urbana područja prema Strategiji regionalnog razvoja RH za razdoblje do kraja 2020. godine Izvor: Strategija regionalnog razvoja RH za razdoblje do kraja 2020. godine (MRRFEU, lipanj 2017.); obrada: ZPR 2019. Održivom razvoju hrvatskih gradova trebao je doprinijeti mehanizam integriranih teritorijalnih ulaganja (ITU) kao mehanizam EU za razdoblje 2014. – 2020. godine čiji je cilj promicanje održivog urbanog razvoja, jačanje uloge gradova kao pokretača gospodarskog razvoja i suradnje između jedinica lokalne i regionalne samouprave te razvoj administrativnih kapaciteta gradova, a sastoji se od skupa aktivnosti koje se u gradovima mogu financirati iz tri različita fonda: Europskog fonda za regionalni razvoj, Kohezijskog fonda te Europskog socijalnog fonda. Prihvatljive aktivnosti u sklopu ITU mehanizma podijeljene su u tri tematska područja: »pametni« gradovi – gradovi kao pokretači održivog i tehnološkog gospodarskog rasta, održivi gradovi – gradovi koji se bore protiv klimatskih promjena promicanjem energetske učinkovitosti i zaštite okoliša te uključivi gradovi – gradovi koji se bore protiv siromaštva te zalažu za socijalnu integraciju. Cilj je omogućiti povoljno okruženje za razvoj poduzetništva, povećati učinkovitost sustava toplinarstva, obnoviti brownfield lokacije (bivša vojna i/ili industrijska područja), povećati zapošljavanja i turističke izdatke kroz unaprjeđenje kulturne baštine te porast broja putnika u javnom prijevozu. U listopadu 2016. godine, kao područja za provedbu ITU mehanizma odabrana su urbana područja: Osijek, Pula, Rijeka, Slavonski Brod, Split, Zadar i Zagreb za što su bila predviđena bespovratna sredstva u ukupnom iznosu većem od 345 milijuna EUR za projekte koje su gradovi sami odabrali sukladno tematskim područjima koje mehanizam pokriva. S odabranim gradovima je početkom 2018. godine u MRRFEU potpisan Sporazum o provedbi integriranih teritorijalnih ulaganja kojim su definirani popisi poziva na dostavu projekata, popisi strateških projekata te vremenski plan provedbe. Do kraja izvještajnog razdoblja, MRRFEU je donijelo Program državnih potpora za povećanje učinkovitosti centraliziranih toplinskih sustava (svibanj 2018.), Program dodjele državnih potpora za omogućavanje povoljnog okruženja za razvoj poduzetništva u ITU područjima (lipanj 2018.) i Program dodjele potpora male vrijednosti (de minimis potpora) za omogućavanje povoljnog okruženja za razvoj poduzetništva u ITU područjima (rujan 2018.). U kontekstu stvaranja preduvjeta za policentrični razvoj i ublažavanje negativnih demografskih procesa, treba istaknuti i Program integrirane fizičke, gospodarske i socijalne regeneracije malih gradova na ratom pogođenim područjima čija je komplementarna provedba omogućena Operativnim programima »Konkurentnost i kohezija« 2014. – 2020. te »Učinkoviti ljudski potencijali« 2014. – 2020. Kao pilot-područja provedbe tog Programa odabrani su Beli Manastir, Benkovac, Darda, Knin, Petrinja i Vukovar. Programom se također naglašava integrirani teritorijalni pristupu ulaganju u oporavak depriviranih područja te se za svako pilot-područje izrađuje i provodi specifični intervencijski plan. Sredstva u iznosu od 120 milijuna EUR su gradovima postala dostupna po odobrenju njihovih intervencijskih planova u kojima su definirani projekti koji pridonose ciljevima Programa. II.3. GOSPODARSKE DJELATNOSTI Opći trendovi hrvatskog gospodarstva mogu se pratiti kroz kretanje makroekonomskih pokazatelja, promjenu visine bruto domaćeg proizvoda (BDP), strukturu i razmještaj gospodarskih djelatnosti, investicijske aktivnosti, zapošljavanje, praćenje regionalne razvijenosti i konkurentnosti. Najvažnije odrednice razvoja u promatranom razdoblju očituju se u pozitivnim gospodarskim kretanjima započetim tijekom 2015. godine, nominalnom rastu BDP-a po stanovniku u većini županija, povećanju udjela u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti (BDV) prerađivačke industrije i sl. Dio pokazatelja iskazan je u poglavlju I.3.3. Gospodarsko – socijalna struktura, kao i razvoj županija mjeren indeksom razvijenosti. Svi pokazatelji upućuju na razlike ne samo između Kontinentalne i Primorske Hrvatske na NUTS2 razini, već i razlike na NUTS3 razini.[60](EIZ, Stručna podloga 2018.) II.3.1. Poljoprivreda Poljoprivreda kao gospodarska djelatnost ima veliki razvojni potencijal, a niska razina onečišćenosti tla izrazito je pogodna za ekološku poljoprivrednu proizvodnju. Unatoč tome, prema zadnjim dostupnim podacima u razdoblju 2013. – 2016. godine RH bilježi trend smanjenja broja poljoprivrednih gospodarstava[61](Poljoprivrednim gospodarstvom podrazumijeva se proizvodno-gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom, a djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirana za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) za 14,6 % i neznatno smanjenje ukupno korištene poljoprivredne površine[62](Pod korištenom poljoprivrednom površinom podrazumijeva se ukupna poljoprivredna površina korištena u promatranoj godini.) (oko 1,5 mil. ha). Na NUTS2 razini, 2013. godine 71 % poljoprivrednih gospodarstava bilo je u Kontinentalnoj Hrvatskoj, no njihov broj se u 2016. godini smanjio za 20,7 %, dok je broj poljoprivrednih gospodarstava u Jadranskoj Hrvatskoj uvećan za 5,3 %. Broj poljoprivrednih proizvođača ekoloških proizvoda kontinuirano je rastao sa 1608 (2013.) na 5153 (2019.), kao i površina ekološki korištenog poljoprivrednog zemljišta, s 93.594 ha 2016. na 108.169 ha 2019. godine. Prema podacima DZS-a za 2019. godinu, ukupan broj stoke u RH smanjio se za oko 3,7 %, pri čemu je smanjen broj goveda i svinja, a povećan broj ovaca i koza. U istom razdoblju broj peradi je varirao, no ukupno povećanje za razdoblje iznosi 37 % (s oko 9,3 mil. na 12,7 mil.). II.3.2. Šumarstvo Šume i šumska zemljišta dobra su od interesa za RH, imaju njezinu osobitu zaštitu, a način njihove zaštite, upotrebljavanja, korištenja i gospodarenja propisan je Zakonom o šumama.[63](NN 68/2018, 115/2018, 98/2019, 32/2020 i 145/2020) Zakon navodi da su šume i šumska zemljišta specifično prirodno bogatstvo koje s općekorisnim i gospodarskim funkcijama šuma upućuju na poseban način planiranja, gospodarenja i korištenja na načelu održivoga gospodarenja koje podrazumijeva njihovo korištenje na način i u mjeri, koji održava bioraznolikost, produktivnost, kapacitet za regeneraciju, vitalnost i potencijal da trenutačno i ubuduće ispune odgovarajuće ekološke, gospodarske i društvene funkcije na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini te koji ne uzrokuje štetu drugim ekosustavima. Šumama i šumskim zemljištem gospodari se na temelju Šumskogospodarske osnove RH[64](vrijedi do 2025.) koja utvrđuje ekološku, gospodarsku i socijalnu podlogu za biološko poboljšavanje šuma i povećanje šumske proizvodnje. Od 2016. godine šumskogospodarsko područje podijeljeno je na 684 gospodarske jedinice u državnom vlasništvu i 407 šumoposjednika.[65](Hrvatske šume, 2017.) Šume i šumsko zemljište pokrivaju oko 49 % kopnene površine RH. Ukupna površina šumskog zemljišta u cijelom promatranom razdoblju na razini je od oko 2,75 milijuna ha ili 0,67 ha po stanovniku, što je nešto iznad prosjeka EU. U državnom vlasništvu nalazi se 76 % ukupne površine šuma i šumskog zemljišta, od čega Hrvatske šume gospodare s 97 %. Gospodarske šume čine 49 %, 19 % su šume posebne namjene i 32 % zaštitne šume. U privatnom vlasništvu 67 % čine gospodarske šume, 27 % zaštitne šume, a 6 % šume posebne namjene. Zaštićena područja prirode čine 93 % ukupne površine šuma s posebnom namjenom, pri čemu se najveći dio odnosi na parkove prirode. Obraslo šumsko zemljište čini 90 % ukupne površine, a neplodno zemljište ima udio od 2 %. Šumskogospodarskom osnovom utvrđena je drvna zaliha od 418,6 mil. m3. Drvna zaliha u šumama u vlasništvu RH iznosi 275 m3/ha, a u šumama šumoposjednika 163 m3/ha.[66](Hrvatske šume (2017.)) Najzastupljeniji su bukva (37 %) i hrast lužnjak (12 %). Godišnji prirast drvne zalihe u RH iznosi 10,2 mil. m3, od čega je 7,9 mil. m3 u državnom vlasništvu. U ukupnom prirastu drvne zalihe gospodarske šume sudjeluju sa 74 %, a šume s posebnom namjenom s 21 %. Prema podacima DZS-a u 2019. godini ukupno je posječeno 5,4 mil. m3 drveta. Tablica 16: Broj požara raslinja i opožarene površine u razdoblju 2009. – 2019. (1. 1. – 30. 9.) Područje 2019. godina Prosjek 2009. – 2018. Broj požara Opožarena površina (
15. ha)Broj požara Opožarena površina (
16. ha)Priobalno i krško područje 3.485 18.844 2.336 22.356 Republika Hrvatska 5.983 32.784 3.841 30.595 Izvor: Vatrogasni vjesnik, br. 9/2019., str. 22, obrada ZPR, 2019. i 2021. Negativan utjecaj na rast šumskih površina imaju šumski požari, što je naročito izraženo u kraškim područjima, odnosno u priobalju i njegovom zaleđu. Iz podataka Hrvatske vatrogasne zajednice (Tablica 16), proizlazi da je u razdoblju 2009. – 2018. godine opožareno više od 300.000 ha raslinja, od čega je oko 73 % u priobalnom i kraškom području. Najmanje su bile pogođene Istarska i Primorsko-goranska županija. U 2017. i 2019. godini zabilježeni su najveći broj požara i najveće zahvaćene površine u promatranom razdoblju, kao posljedica ekstremnih meteoroloških prilika, tj. suše i vrlo visokih temperatura zraka. U Programu ruralnog razvoja RH za razdoblje 2014. – 2020. navode se neki problemi u šumskom sektoru koji su važni s aspekta prostornog planiranja. Prvi se odnosi na usitnjenost i rascjepkanost privatnih šumskih posjeda koji u prosjeku iznose samo 0,43 ha. Drugi problem je nezadovoljavajuća prosječna gustoća šumskih prometnica koja iznosi 10,13 km/1000 ha, a trebala bi biti između 10 i 30 km/1000 ha, ovisno o reljefu područja. Kao treći problem navode se velika zatvorena nepristupačna šumska područja. II.3.3. Ribarstvo Prema Nacionalnom strateškom planu razvoja akvakulture za razdoblje 2014. – 2020. predviđa se porast ukupne proizvodnje u akvakulturi na 24.050 t, uz poštivanje načela ekonomske, socijalne i ekološke održivosti. Kao slabosti razvoja marikulture istaknuti su nedostatni kapaciteti postojećih mrjestilišta, nepostojanje mrjestilišta za školjkaše, slabo razvijena obalna infrastruktura, neadekvatno odlaganje otpada stvorenog u proizvodnom procesu i nedefinirane epidemiološke zone. Slatkovodna akvakultura suočava se s nedostatkom prerađivačkih kapaciteta, nedovoljnom količinom dostupne vode u pojedinim razdobljima proizvodnog ciklusa, neutvrđenim epidemiološkim zonama, nedostatkom selektivnog uzgoja i neregistriranim malim (obiteljskim) uzgajalištima. Akvakultura je od 2013. godine dio zajedničke ribarstvene politike EU, a njezina provedba uređena je Zakonom o akvakulturi,[67](NN 130/2017, 111/2