Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-7149/2021 i dr. od 15. veljače 2022. i pet izdvojenih mišljenja sudaca

(35)zastupnika u Hrvatskom saboru (predmet broj: U-II-7149/2021). 2.

1. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke/21 podnijeli su: – odvjetnik Krunoslav Vuljak iz Koprivnice (predmet broj: U-II-6425/2021) – odvjetnik Filip Stanić iz Zadra (predmet broj: U-II-6426/2021) – odvjetnica Dora Ljevar iz Zagreba, odvjetnik Danijel Pribanić iz Zagreba i odvjetnica Ajna Mujević iz Rijeke (predmet broj: U-II-6454/2021) – Sindikat policijskih službenika Hrvatske, zastupan po Ivanu Gržiću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Tus i Gržić d.o.o. iz Zagreba (predmet broj: U-II-6460/2021) – Humanitarna udruga Isusove i Marijine ruke iz Karlovca, zastupana po predsjednici Jacindi Lučić, a nju zastupa Jadranka Miladin Slaviček, odvjetnica u Zagrebu (predmet broj: U-II-6482/2021) – Mario Majdić Natrlin iz Cavtata (predmet broj: U-II-6488/2021) – Vladimir Dukši iz Zagreba (predmet broj: U-II-6489/2021) – Silvija Kućan iz Zagreba (predmet broj: U-II-6500/2021) – odvjetnica Helena Kovačić Lijović iz Zagreba i odvjetnik Berislav Velčić iz Zagreba (predmet broj: U-II-6525/2021) – odvjetnica Marina Cvitko Tomić iz Labina (predmet broj: U-II-6526/2021) – odvjetnica Andrijana Bošnjak Milić iz odvjetničkog društva Šimunović & Bošnjak Milić d.o.o. iz Slavonskog Broda (predmet broj: U-II-6530/2021) – odvjetnik Filip Banović iz Zagreba (predmet broj: U-II-6605/2021) – Davorka Bosotina iz Zadra (predmet broj: U-II-6606/2021) – odvjetnica Marina Konrad iz odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu (predmet broj: U-II-6612/2021) – Darko Jurilj iz Velike Mlake (predmet broj: U-II-6621/2021) – Ivo Dolić iz Zagreba (predmet broj: U-II-6669/2021) – Sanja Belec Bačeković iz Bjelovara (predmet broj: U-II-6747/2021) – odvjetnik Danijel Antun Banić iz Zagreba (predmet broj: U-II-6752/2021) – Sandra Flajpan iz Bjelovara (predmet broj: U-II-6753/2021) – Sindikat hrvatskih učitelja, zastupan po predsjednici Sanji Šprem i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, zastupan po predsjednici Nadi Lovrić (predmet broj: U-II-6837/2021) – Sanja Brajdić iz Brezovca (predmet broj: U-II-6839/2021) – Katja Višnjić iz Zadra (predmet broj: U-II-6868/2021) – Vladimir Popović iz Labina (predmet broj: U-II-6872/2021) – Sindikat policije Hrvatske iz Zagreba, zastupan po Alanu Hraniloviću, odvjetniku u Zagrebu (predmet broj: U-II-6930/2021) – odvjetnica Neda Marasović iz Zagreba (predmet broj: U-II-7011/2021) – Nikolina Rukonić iz Zagreba, Melita Milenković iz Slavonskog Broda, Ivan Dunđer iz Zagreba i Maja Bjelan iz Starigrada (predmet broj: U-II-7387/2021) – Mirjana Gertrud Gregorec Aparnik iz Zagreba, Aglaja Andrea Aparnik iz Zagreba i Miroslav Dorešić iz Zagreba (predmet broj: U-II-7389/2021) – Sindikat »Prosvjetitelj« iz Siska, zastupan po predsjednici Silviji Zovak, a nju zastupa Marko Kovač, odvjetnik u Zagrebu (predmet broj: U-II-7569/2021).
2. Nakon podnesenih zahtjeva i prijedloga
3. siječnja
4. Stožer je donio Odluku o izmjenama i dopuni Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova, koja je objavljena u »Narodnim novinama« broj 10/
5. i stupila je na snagu
6. siječnja
7. (u daljnjem tekstu: Odluka/22). Točkom I. Odluke/22 izmijenjen je naziv Odluke/21 te sada glasi: Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 te posebne sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore javnopravnih tijela. Odlukom/22 usklađuje se Odluka/21 s izmijenjenim normativnim okvirom (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, »Narodne novine« broj 143/21., stupio na snagu
8. prosinca 2021.). Prema obrazloženju Odluke/22 najvažnije izmjene odnose se na sužavanje kruga obveznika testiranja, što je posljedica usklađivanja Odluke/21 sa zakonskim određenjem javnopravnog tijela te uređenje obveze predočenja COVID-dokaza radi ulaska u prostore javnopravnih tijela kao samostalne posebne sigurnosne mjere, koja se primjenjuje na uži krug obveznika testiranja i uži krug posjetitelja nego u Odluci/21, što je također posljedica usklađivanja Odluke/21 sa zakonskim određenjem javnopravnog tijela. Kako će biti razvidno u nastavku obrazloženja ove odluke i rješenja, izmjene Odluke/21 učinjene
9. godine nisu supstancijalno utjecale na smisao pravnih normi iz Odluke/21 niti su veliki dio prigovora podnositelja zahtjeva i predlagatelja učinile ad limine bespredmetnima. U nastavku teksta ove odluke i rješenja Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 te posebne sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore javnopravnih tijela s izmjenama i dopunom iz
10. godine označavat će se nazivom: Odluka.
11. Na temelju članka
12. stavka
13. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/
14. i 49/
15. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) prva četiri prijedloga dostavljena su na očitovanje Vladi Republike Hrvatske
16. studenoga
17. Traženo očitovanje dostavljeno je Ustavnom sudu
18. prosinca
19. (akt klasa: 022-03/21-39/17, ur. broj: 50301-21/32-21-6 od
20. prosinca 2021.; u daljnjem tekstu: očitovanje Vlade). 4.
21. Nakon toga,
22. prosinca 2021., Vladi su dostavljeni radi očitovanja zahtjev i prijedlozi iz predmeta brojeva U-II-7149/2021, U-II-6836/2021 i U-II-6930/
23. Traženo očitovanje dostavljeno je Ustavnom sudu
24. prosinca
25. (akt klasa: 022-03/21-39/19, ur. broj: 50301-21/32-21-4 od
26. prosinca 2021.; u daljnjem tekstu: drugo očitovanje Vlade). 4.
27. Budući da, se u dostavljenim očitovanjima Vlada nije očitovala na prigovore koji se odnose na točku IX. Odluke/21 (kojom je propisano na koga se Odluka/21 ne primjenjuje) Ustavni sud dopisom od
28. prosinca
29. zatražio je od Vlade dopunsko očitovanje. Traženo očitovanje dostavljeno je Ustavnom sudu
30. siječnja
31. (akt klasa: 022-03/21-39/19, ur. broj: 50301-21/32-22-9 od
32. siječnja 2022.; u daljnjem tekstu: dopunsko očitovanje Vlade). 4.
33. Ustavni sud je
34. i
35. siječnja
36. zatražio od hrvatskih javnih sveučilišta (Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta u Dubrovniku, Sveučilišta u Splitu, Sveučilišta u Zadru, Sveučilišta u Rijeci, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sveučilišta Sjever u Koprivnici, Sveučilišta u Slavonskom Brodu, Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli) podatke o tome jesu li, i koji fakulteti, uveli korištenje EU digitalnih COVID potvrda za studente za ulazak na fakultet. Navedena sveučilišta u siječnju
37. dostavila su tražene podatke koji su skupno prikazani u točki 60.
38. obrazloženja ove odluke i rješenja. II. PREDMET OSPORAVANJA
39. Odluka/21 glasila je: »I. S obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, ovom Odlukom se radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19, za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 (u daljnjem tekstu: testiranje) dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama (na koje se primjenjuje propis kojim se uređuju plaće u javnim službama), službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave ili Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u njima imaju većinski udio i zaposlenika trgovačkih društava koja su u većinskom vlasništvu trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio (u daljnjem tekstu: osobe). Ova Odluka primjenjuje se i na pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske kao i na zaposlenike u zračnim lukama na području Republike Hrvatske. II. Testiranje osoba iz točke I. ove Odluke provodi se prilikom dolaska na posao, najmanje dva puta u sedam dana. III. Iznimno od točke I. ove Odluke, testiranje nije obvezno za osobe koje ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-
40. IV. Osobe iz točke I. ove Odluke dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju. Osobe iz točke I. ove Odluke obvezne su EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju predočiti prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi koju čelnik tijela, odnosno poslodavac za to ovlasti. V. Obveza predočavanja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju odnosi se i na sve stranke koje dolaze u službene prostorije u kojima rade osobe iz točke I. ove Odluke, sve pružatelje usluga koji pružaju različite usluge u tim prostorima ili su angažirani za određene poslove u njihovim prostorima ili druge osobe koje dolaze u njihove prostore po bilo kojoj osnovi. VI. Osobe iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama. VII. Činjenicu da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19, osobe iz točke I. i V. ove Odluke mogu dokazivati predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza, i to: – da su preboljele bolest COVID-19 i dijagnoza im je postavljena na temelju brzog antigenskog testa unazad 12 mjeseci, dokazuju potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite koju isti izdaje na temelju nalaza brzog antigenskog testa – da su imale dijagnosticirane COVID bolesnike u obitelji i imale su s tim oboljelima kontakte, proglašavane su takozvanim vjerojatnim slučajem te im bolest nije dijagnosticirana laboratorijskim testom, dokazuju potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju unutar 12 mjeseci, a na temelju medicinske dokumentacije – da im je bolest COVID-19 dijagnosticirana PCR testom prije više od 6 mjeseci, a manje od 12 mjeseci, dokazuju potvrdom o preboljenju izdanom od liječnika primarne zdravstvene zaštite ili nalazom PCR testa ne starijim od 12 mjesec – da su preboljele bolest COVID-19, a bolest im je dijagnosticirana PCR-om, BAT-om ili su bili vjerojatni slučaj, a cijepljene su jednom dozom cjepiva unutar 8 mjeseci od preboljenja te nije prošlo više od 12 mjeseci od primitka prve doze mogu dokazati potvrdom liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju ili nalazom pozitivnog PCR testa i potvrdom o cijepljenju jednom dozom cjepiva protiv bolesti COVID-19 pri čemu je datum cijepljenja unutar 8 mjeseci od preboljenja, a nije prošlo više od 12 mjeseci od cijepljenja. VIII. Osobe iz točke I. i V. ove Odluke tijekom boravka u službenim prostorijama, obvezne su pridržavati se svih propisanih protuepidemijskih mjera, posebnih preporuka i uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te sigurnosne mjere uvedene ovom Odlukom. IX. Ova Odluka ne primjenjuje se: – na zaposlenike zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost i na privatne zdravstvene radnike, na prijem pacijenata u zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i kod privatnih zdravstvenih djelatnika te na zaposlenike u djelatnosti socijalne skrbi, na koje se primjenjuju posebne odluke – na studente prilikom boravka u prostorima visokih učilišta osim ukoliko visoko učilište ne odluči drugačije – na učenike prilikom boravka u prostorima škola i odgoj­no-ob­razovnih ustanova – na osobe mlađe od 16 godina – na osobe koje dovode dijete ili učenika u dječji vrtić ili osnovnu školu ili ustanovu za odgoj i obrazovanje djece i adolescente s posebnim potrebama – na osobe koje prate osobu koja se ne može brinuti za sebe – na osobe koje u poslovnice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje dolaze podići svoju EU digitalnu COVID potvrdu – na osobe čija je prisutnost nužna u zakonom propisanim postupcima pred pravosudnim, državnim i drugim tijelima – na korisnike poštanskih usluga koji moraju preuzeti pošiljke čije nepreuzimanje bi imalo pravne posljedice – na osobe kod kojih postoje kontraindikacije za cijepljenje ili za dovršetak cijepljenja bilo kojim cjepivom protiv COVID-19, a što se dokazuje liječničkom potvrdom. X. Osobe iz točke I. V. ove Odluke testiranje mogu obaviti u ovlaštenoj ustanovi ili laboratoriju. Popis ovlaštenih ustanova i laboratorija objavljuje se na mrežnoj stranici Ravnateljstva civilne zaštite. Iznimno od stavka
41. ove točke testiranje je moguće obaviti i u službenim prostorijama ukoliko je čelnik tijela, odnosno poslodavac u mogućnosti organizirati testiranje vlastitim resursima ili ugovoriti uslugu s ovlaštenom ustanovom ili laboratorijem. Ako čelnik tijela, odnosno poslodavac organizira testiranje vlastitim resursima potvrde koje će izdati temeljem takvog testiranja važe samo za ulazak u službene prostorije. Čelnik tijela, odnosno poslodavac obvezan je osobama iz točke I. ove Odluke, koje podnesu zahtjev, refundirati troškove testiranja za potrebe dolaska na posao. XI. Daje se preporuka poslodavcima na čije zaposlenike se ne odnosi ova Odluka ili Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjera obveznog testiranja svih zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi na virus SARS-CoV-2 (‘Narodne novine’ broj 105/21 i 108/21) ili Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjera obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 (‘Narodne novine’ broj 105/21 i 108/21) da uvedu mjeru obveznog testiranja svojih zaposlenika i drugih osoba koje dolaze u njihove poslovne prostore. XII. Provedbu ove Odluke obvezan je osigurati čelnik tijela, odnosno poslodavac. XIII. Ova Odluka objavit će se u ‘Narodnim novinama’, a stupa na snagu
42. studenoga 2021.« 5.
43. Odluka/22 glasi: »I. U Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (‘Narodne novine’, br. 121/21.) naziv Odluke mijenja se i glasi: ‘Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 te posebne sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore javnopravnih tijela’. II. Točka I. mijenja se i glasi: ‘Zbog ubrzanog širenja i povećanog rizika prijenosa zarazne bolesti COVID-19, ovom Odlukom se radi zaštite pučanstva od zaraze prijenosom virusa SARS-CoV-2 te suzbijanja bolesti COVID-19, za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 (u daljnjem tekstu: testiranje) dužnosnika, državnih službenika i namještenika, pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, službenika i namještenika u javnim službama (na koje se primjenjuje propis kojim se uređuju plaće u javnim službama) te službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Testiranje iz stavka
44. ove točke uvodi se i za zaposlenike trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave ili u njima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio te za zaposlenike trgovačkih društava koja su u većinskom vlasništvu trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio, a koje imaju status pravnih osoba s javnim ovlastima ili obavljaju javnu službu (pružatelji javnih usluga), uključujući zračne luke na području Republike Hrvatske ako su pružatelji javnih usluga u zemaljskom prometu. Tijelo i pravna osoba u kojima obnašaju dužnost odnosno obavljaju službu ili su zaposlene osobe iz stavka
45. ove točke te pravna osoba u kojoj rade zaposlenici iz stavka
46. ove točke smatraju se u smislu zakona koji uređuje zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti i ove Odluke javnopravnim tijelom (u daljnjem tekstu: javnopravno tijelo), a njihov čelnik odnosno zakonski zastupnik odgovornom osobom u javnopravnom tijelu (u daljnjem tekstu: odgovorna osoba).’. III. Točka IV. mijenja se i glasi: ‘Za osobe iz točke I. ove Odluke uvodi se posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore javnopravnog tijela u kojem obnašaju dužnost odnosno obavljaju službu ili su zaposlene. Obveza iz stavka
47. ove točke provodi se tako da osoba, prilikom ulaska u prostore javnopravnog tijela u kojem obnaša dužnost odnosno obavlja službu ili je zaposlena, predoči EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 na uvid osobi koju odgovorna osoba u javnopravnom tijelu za to odredi. Osoba koja predoči EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 na način propisan stavkom
48. ove točke ne podliježe obvezi testiranja iz točke I. ove Odluke.’. IV. Točka V. mijenja se i glasi: ‘Posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 uvodi se i za sve druge fizičke osobe koje namjeravaju ući u prostore javnopravnih tijela po bilo kojoj osnovi.’. V. Točka VI. mijenja se i glasi: ‘Osobama iz točke I. ove Odluke koje odbiju testiranje, a odbiju predočiti i EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19, nije dozvoljeno ući u prostore javnopravnih tijela. Osobama iz točke V. ove Odluke koje odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19, nije dozvoljeno ući u prostore javnopravnih tijela.’. VI. Točka VII. mijenja se i glasi: ‘Činjenicu da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili su preboljele bolest COVID-19, osobe iz točaka I. i V. ove Odluke mogu dokazivati predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza. Ako su osobe iz točaka I. i V. ove Odluke preboljele bolest COVID-19 i dijagnoza im je postavljena na temelju brzog antigenskog testa unazad 12 mjeseci, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka
49. ove točke smatra se potvrda koju liječnik primarne zdravstvene zaštite izdaje na temelju nalaza brzog antigenskog testa. Ako su osobe iz točaka I. i V. ove Odluke imale dijagnosticirane COVID bolesnike u obitelji, a s tim oboljelima su imale kontakte te su proglašene vjerojatnim slučajem i bolest im nije dijagnosticirana laboratorijskim testom, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka
50. ove točke smatra se potvrda liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju unutar 12 mjeseci izdana na temelju medicinske dokumentacije. Ako je osobama iz točaka I. i V. ove Odluke bolest COVlD-19 dijagnosticirana na temelju PCR testa prije više od šest

(6)mjeseci, a manje od 12 mjeseci, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka 1. ove točke smatra se potvrda o preboljenju koju je izdao liječnik primarne zdravstvene zaštite ili nalaz PCR testa ne stariji od 12 mjeseci. Ako su osobe iz točaka I. i V. ove Odluke preboljele bolest COVID-19, a bolest im je dijagnosticirana PCR-om, BAT-om ili su bile vjerojatni slučaj, a cijepljene su jednom dozom cjepiva unutar osam

(8)mjeseci od preboljenja i nije prošlo više od 12 mjeseci od primitka prve doze, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka 1. ove točke smatra se potvrda liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju ili nalaz pozitivnog PCR testa zajedno s potvrdom o cijepljenju jednom dozom cjepiva protiv bolesti COVID-19 pri čemu datum cijepljenja mora biti unutar osam

(8)mjeseci od preboljenja, a od cijepljenja nije prošlo više od 12 mjeseci.’. VII. Točka VIII. mijenja se i glasi: ‘Osobe iz točaka I. i V. ove Odluke tijekom boravka u prostorima javnopravnih tijela obvezne su pridržavati se svih propisanih protuepidemijskih mjera, posebnih preporuka i uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te posebnih sigurnosnih mjera uvedenih ovom Odlukom.’. VIII. U točki IX. podstavak

1. mijenja se i glasi: ‘‒ na obveznike testiranja odnosno obveznike predočenja EU digitalne COVID potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore određene posebnom odlukom kojom se uvode posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 i obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 u djelatnosti socijalne skrbi i posebnom odlukom kojom se uvode posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 i obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 u djelatnosti zdravstva’. Iza podstavka
2. dodaje se novi podstavak 2., koji glasi: ‘‒ na obveznike predočenja EU digitalne COVID potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore određene posebnom odlukom kojom se uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 prilikom prijema pacijenata u prostorima zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatnih zdravstvenih djelatnika’. Dosadašnji podstavci
3. do
4. postaju podstavci
5. do
6. Dosadašnji podstavak 8., koji postaje podstavak 9., mijenja se i glasi: ‘‒ na osobe čija je prisutnost nužna u zakonom propisanim postupcima pred sudskim odnosno pravosudnim, upravnim te drugim državnim odnosno javnopravnim tijelima i osobama’. Dosadašnji podstavci
7. i
8. postaju podstavci
9. i
10. IX. U točki X. stavku
11. riječi: ‘iz točke I. V.’ zamjenjuju se riječima: ‘iz točaka I. i V.’ U stavku
12. riječi ‘čelnik tijela, odnosno poslodavac’ zamjenjuju se riječima: ‘odgovorna osoba u javnopravnom tijelu’. U stavku
13. riječi: ‘ Ako čelnik tijela, odnosno poslodavac organizira’ zamjenjuju se riječima: ‘Ako odgovorna osoba u javnopravnom tijelu organizira’. U stavku
14. riječi: ‘Čelnik tijela, odnosno poslodavac obvezan je’ zamjenjuje se riječima: ‘Odgovorna osoba u javnopravnom tijelu obvezna je’. X. Točka XI. mijenja se i glasi: ‘Preporučuje se svim poslodavcima u Republici Hrvatskoj, koji nisu obvezni osigurati provođenje posebnih sigurnosnih mjera obveznog testiranja odnosno obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u njihove poslovne prostore, da te mjere uvedu za svoje zaposlenike te druge osobe koje ulaze u njihove poslovne prostore odgovarajućom primjenom, ovisno o djelatnosti kojom se bave, ove Odluke ili jedne od odluka navedenih u točki IX. podstavcima
15. i
16. ove Odluke.’. XI. Točka XII. mijenja se i glasi: ‘Provedbu ove Odluke obvezna je osigurati odgovorna osoba u javnopravnom tijelu iz točke I. stavka
17. ove Odluke. Ako ne osigura provedbu posebne sigurnosne mjere obveze predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore javnopravnog tijela, odgovorna osoba u javnopravnom tijelu podliježe prekršajnoj odgovornosti sukladno zakonu kojim se uređuje zaštita pučanstva od zaraznih bolesti. U smislu ove Odluke, smatra se da odgovorna osoba u javnopravnom tijelu nije osigurala provedbu posebne sigurnosne mjere iz stavka
18. ove točke ako je izrijekom odbila osigurati njezino provođenje ili je to učinila prešutno na način da je: – propustila odrediti jednu ili više osoba za neposrednu provedbu posebne sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 prije ulaska u prostore javnopravnog tijela, ili – propustila osigurati, to jest organizirati i naložiti da osoba određena za neposrednu provedbu posebne sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 bez odgode prijavi njoj i nadležnoj sanitarnoj inspekciji Državnog inspektorata ulazak u prostore javnopravnog tijela osobe koja je odbila predočiti dokaz, ali je suprotno zabrani ušla u prostore tog javnopravnog tijela.’. XII. Ova Odluka zajedno s obrazloženjem objavit će se na mrežnoj stranici Ravnateljstva civilne zaštite na kojoj se objavljuju odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske za sprječavanje širenja zaraze koronavirusom, na adresi: https://civilna-zastita.gov.hr/odluke-stozera-civilne-zastite-rh-za-sprecavanje-sirenja-zaraze-koronavirusom/
19. Ova Odluka objavit će se u ‘Narodnim novinama’, a stupa na snagu
20. siječnja 2022.« 5.
21. Ustavni sud za potrebe ovog ustavnosudskog postupka izradio je pročišćeni (redakcijski) tekst točaka od I. do XII. Odluke: I. Zbog ubrzanog širenja i povećanog rizika prijenosa zarazne bolesti COVID-19, ovom Odlukom se radi zaštite pučanstva od zaraze prijenosom virusa SARS-CoV-2 te suzbijanja bolesti COVID-19, za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 (u daljnjem tekstu: testiranje) dužnosnika, državnih službenika i namještenika, pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, službenika i namještenika u javnim službama (na koje se primjenjuje propis kojim se uređuju plaće u javnim službama) te službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Testiranje iz stavka
22. ove točke uvodi se i za zaposlenike trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave ili u njima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio te za zaposlenike trgovačkih društava koja su u većinskom vlasništvu trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio, a koje imaju status pravnih osoba s javnim ovlastima ili obavljaju javnu službu (pružatelji javnih usluga), uključujući zračne luke na području Republike Hrvatske ako su pružatelji javnih usluga u zemaljskom prometu. Tijelo i pravna osoba u kojima obnašaju dužnost odnosno obavljaju službu ili su zaposlene osobe iz stavka
23. ove točke te pravna osoba u kojoj rade zaposlenici iz stavka
24. ove točke smatraju se u smislu zakona koji uređuje zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti i ove Odluke javnopravnim tijelom (u daljnjem tekstu: javnopravno tijelo), a njihov čelnik odnosno zakonski zastupnik odgovornom osobom u javnopravnom tijelu (u daljnjem tekstu: odgovorna osoba). II. Testiranje osoba iz točke I. ove Odluke provodi se prilikom dolaska na posao, najmanje dva puta u sedam dana. III. Iznimno od točke I. ove Odluke, testiranje nije obvezno za osobe koje ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-
25. IV. Za osobe iz točke I. ove Odluke uvodi se posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore javnopravnog tijela u kojem obnašaju dužnost odnosno obavljaju službu ili su zaposlene. Obveza iz stavka
26. ove točke provodi se tako da osoba, prilikom ulaska u prostore javnopravnog tijela u kojem obnaša dužnost odnosno obavlja službu ili je zaposlena, predoči EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 na uvid osobi koju odgovorna osoba u javnopravnom tijelu za to odredi. Osoba koja predoči EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 na način propisan stavkom
27. ove točke ne podliježe obvezi testiranja iz točke I. ove Odluke. V. Posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 uvodi se i za sve druge fizičke osobe koje namjeravaju ući u prostore javnopravnih tijela po bilo kojoj osnovi. VI. Osobama iz točke I. ove Odluke koje odbiju testiranje, a odbiju predočiti i EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19, nije dozvoljeno ući u prostore javnopravnih tijela. Osobama iz točke V. ove Odluke koje odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19, nije dozvoljeno ući u prostore javnopravnih tijela. VII. Činjenicu da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili su preboljele bolest COVID-19, osobe iz točaka I. i V. ove Odluke mogu dokazivati predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza. Ako su osobe iz točaka I. i V. ove Odluke preboljele bolest COVID-19 i dijagnoza im je postavljena na temelju brzog antigenskog testa unazad 12 mjeseci, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka
28. ove točke smatra se potvrda koju liječnik primarne zdravstvene zaštite izdaje na temelju nalaza brzog antigenskog testa. Ako su osobe iz točaka I. i V. ove Odluke imale dijagnosticirane COVID bolesnike u obitelji, a s tim oboljelima su imale kontakte te su proglašene vjerojatnim slučajem i bolest im nije dijagnosticirana laboratorijskim testom, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka
29. ove točke smatra se potvrda liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju unutar 12 mjeseci izdana na temelju medicinske dokumentacije. Ako je osobama iz točaka I. i V. ove Odluke bolest COVlD-19 dijagnosticirana na temelju PCR testa prije više od šest

(6)mjeseci, a manje od 12 mjeseci, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka 1. ove točke smatra se potvrda o preboljenju koju je izdao liječnik primarne zdravstvene zaštite ili nalaz PCR testa ne stariji od 12 mjeseci. Ako su osobe iz točaka I. i V. ove Odluke preboljele bolest COVID-19, a bolest im je dijagnosticirana PCR-om, BAT-om ili su bile vjerojatni slučaj, a cijepljene su jednom dozom cjepiva unutar osam

(8)mjeseci od preboljenja i nije prošlo više od 12 mjeseci od primitka prve doze, pod drugim odgovarajućim dokazom iz stavka 1. ove točke smatra se potvrda liječnika primarne zdravstvene zaštite o preboljenju ili nalaz pozitivnog PCR testa zajedno s potvrdom o cijepljenju jednom dozom cjepiva protiv bolesti COVID-19 pri čemu datum cijepljenja mora biti unutar osam

(8)mjeseci od preboljenja, a od cijepljenja nije prošlo više od 12 mjeseci. VIII. Osobe iz točaka I. i V. ove Odluke tijekom boravka u prostorima javnopravnih tijela obvezne su pridržavati se svih propisanih protuepidemijskih mjera, posebnih preporuka i uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te posebnih sigurnosnih mjera uvedenih ovom Odlukom. IX. Ova Odluka ne primjenjuje se: ‒ na obveznike testiranja odnosno obveznike predočenja EU digitalne COVID potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore određene posebnom odlukom kojom se uvode posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 i obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 u djelatnosti socijalne skrbi i posebnom odlukom kojom se uvode posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 i obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 u djelatnosti zdravstva ‒ na obveznike predočenja EU digitalne COVID potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore određene posebnom odlukom kojom se uvodi posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 prilikom prijema pacijenata u prostorima zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatnih zdravstvenih djelatnika – na studente prilikom boravka u prostorima visokih učilišta osim ukoliko visoko učilište ne odluči drugačije – na učenike prilikom boravka u prostorima škola i odgojno-obrazovnih ustanova – na osobe mlađe od 16 godina – na osobe koje dovode dijete ili učenika u dječji vrtić ili osnovnu školu ili ustanovu za odgoj i obrazovanje djece i adolescente s posebnim potrebama – na osobe koje prate osobu koja se ne može brinuti za sebe – na osobe koje u poslovnice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje dolaze podići svoju EU digitalnu COVID potvrdu ‒ na osobe čija je prisutnost nužna u zakonom propisanim postupcima pred sudskim odnosno pravosudnim, upravnim te drugim državnim odnosno javnopravnim tijelima i osobama – na korisnike poštanskih usluga koji moraju preuzeti pošiljke čije nepreuzimanje bi imalo pravne posljedice – na osobe kod kojih postoje kontraindikacije za cijepljenje ili za dovršetak cijepljenja bilo kojim cjepivom protiv COVID-19, a što se dokazuje liječničkom potvrdom. X. Osobe iz točaka I. i V. ove Odluke testiranje mogu obaviti u ovlaštenoj ustanovi ili laboratoriju. Popis ovlaštenih ustanova i laboratorija objavljuje se na mrežnoj stranici Ravnateljstva civilne zaštite. Iznimno od stavka

1. ove točke testiranje je moguće obaviti i u službenim prostorijama ukoliko je odgovorna osoba u javnopravnom tijelu u mogućnosti organizirati testiranje vlastitim resursima ili ugovoriti uslugu s ovlaštenom ustanovom ili laboratorijem. Ako odgovorna osoba u javnopravnom tijelu organizira testiranje vlastitim resursima potvrde koje će izdati temeljem takvog testiranja važe samo za ulazak u službene prostorije. Odgovorna osoba u javnopravnom tijelu obvezna je osobama iz točke I. ove Odluke, koje podnesu zahtjev, refundirati troškove testiranja za potrebe dolaska na posao. XI. Preporučuje se svim poslodavcima u Republici Hrvatskoj, koji nisu obvezni osigurati provođenje posebnih sigurnosnih mjera obveznog testiranja odnosno obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u njihove poslovne prostore, da te mjere uvedu za svoje zaposlenike te druge osobe koje ulaze u njihove poslovne prostore odgovarajućom primjenom, ovisno o djelatnosti kojom se bave, ove Odluke ili jedne od odluka navedenih u točki IX. podstavcima
2. i
3. ove Odluke. XII. Provedbu ove Odluke obvezna je osigurati odgovorna osoba u javnopravnom tijelu iz točke I. stavka
4. ove Odluke. Ako ne osigura provedbu posebne sigurnosne mjere obveze predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore javnopravnog tijela, odgovorna osoba u javnopravnom tijelu podliježe prekršajnoj odgovornosti sukladno zakonu kojim se uređuje zaštita pučanstva od zaraznih bolesti. U smislu ove Odluke, smatra se da odgovorna osoba u javnopravnom tijelu nije osigurala provedbu posebne sigurnosne mjere iz stavka
5. ove točke ako je izrijekom odbila osigurati njezino provođenje ili je to učinila prešutno na način da je: – propustila odrediti jednu ili više osoba za neposrednu provedbu posebne sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 prije ulaska u prostore javnopravnog tijela, ili – propustila osigurati, to jest organizirati i naložiti da osoba određena za neposrednu provedbu posebne sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 bez odgode prijavi njoj i nadležnoj sanitarnoj inspekciji Državnog inspektorata ulazak u prostore javnopravnog tijela osobe koja je odbila predočiti dokaz, ali je suprotno zabrani ušla u prostore tog javnopravnog tijela. III. PRIGOVORI PODNOSITELJA ZAHTJEVA I PREDLAGATELJA
6. Trideset pet

(35)zastupnika u Hrvatskom saboru (predmet broj: U-II-7149/2021) u zahtjevu navode da je Odluka/21 u nesuglasnosti s člancima 3., 4., 14., 16., 17., 44., 54., 55., 71. i 81. Ustava. Traže da Ustavni sud utvrdi da sigurnosne mjere iz Odluke/21 moraju biti donesene u parlamentarnoj proceduri zbog ozbiljnosti i potencijalne dugotrajnosti ograničenja koja Odluka/21 nameće i »konteksta izvanrednog stanja izazvanog pandemijom da moraju biti donesene u skladu s člankom 17. Ustava.« 6.1. Zahtijevaju da se navedena pitanja rasprave na sjednici Ustavnog suda otvorenoj za javnost uz prisustvo predstavnika medija zbog važnosti pitanja za sve građane, a da odluku o isključenju javnosti Ustavni sud obrazloži u skladu s člancima 3. i 21. Ustavnog zakona. 6.2. Podnositelji zahtjeva navode da osobe koje se odbiju testirati ili predočiti dokaz o preboljenju, cijepljenju ili testiranju ne mogu ući u službene prostorije niti u njima boraviti. Konkretna posljedica takve odredbe, kojom se Odluka/21 ne bavi, jest nemogućnost obavljanja posla i pristupa radnom mjestu za one zaposlenike javnih službi koji nisu testirani, cijepljeni ili preboljeli, odnosno one koji o tome nemaju adekvatan dokaz i odbijaju testiranje na ulazu u službene prostorije u kojima se nalazi njihovo radno mjesto. Odluka/21 ne predviđa pravne posljedice za radni odnos navedenih zaposlenika ni u pogledu naknade za rad koje zbog nemogućnosti obavljanja posla ti zaposlenici mogu imati mada im onemogućuje pristup radnom mjestu. Način provođenja testiranja (u nekim slučajevima riječ je o tvrtkama s više tisuća zaposlenika) i pregleda EU digitalnih COVID potvrda u potpunosti je prepušten samim poslodavcima. Donositelj Odluke/21 nije definirao na koji način će se financirati testiranje zaposlenika i dužnosnika, niti je Odlukom/21 definirano iz kojih sredstava se refundiraju sredstva za zaposlenike i dužnosnike koji se testiraju u navedenim ovlaštenim ustanovama. Također Odlukom/21 ne propisuju se sankcije za one koji tu odluku ne provode, već se samo navodi postojanje obaveze za poslodavca. Odluka/21 ne sadrži rok do kojeg je na snazi niti uvjete za prestanak važenja sigurnosne mjere. Navode da se sigurnosne mjere razlikuju s obzirom na stupanj i narav ograničavanja ljudskih prava, no odluka o obaveznom testiranju i/ili predočenju EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o preboljenju, cijepljenju ili testiranju je svakako jedna od onih odluka kojima se ozbiljno ograničavaju ljudska prava, posebice pravo na rad i slobodu rada i pravo na zaradu svima onima koji nemaju odgovarajući dokaz ili ga nisu voljni pokazati. 6.3. Ističu da je Ustavni sud već odlučivao o naravi ograničenja ljudskih prava za neke druge sigurnosne mjere kao i o mogućnosti da se sigurnosnim mjerama Stožera ograničavaju ustavna prava građana pri čemu je razmatrao ustavnost odluka Stožera i zakonskih akata Hrvatskog sabora koji nisu doneseni u skladu s člankom 17. Ustava. Pri tome navode da je Ustavni sud utvrdio sljedeće: »Ustavni sud je ovdje zauzeo stav da Hrvatski sabor odlučuje hoće li ili ne postupati u skladu s člankom 16. ili člankom 17. Ustava čime je zapravo omogućio vladajućoj većini da sama odluči hoće li odluke donositi običnom većinom ili će ih donositi zajedno s oporbom.« 6.4. Takva odluka, prema njihovom mišljenju, omogućuje izrazito veliku koncentraciju moći u rukama izvršne vlasti i njezine parlamentarne većine koja može odlučiti ne samo da će samostalno donositi odluke o ograničenju ljudskih prava, već i donijeti odluku da se pojedine ovlasti parlamenta prenesu na neko tijelo izvršne vlasti, kao što je i napravljeno u članku 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (»Narodne novine« broj 134/20.). Tom je odredbom, po mišljenju podnositelja zahtjeva, Stožeru dana neograničena mogućnost propisivanja mjera koje se donose radi zaštite života i zdravlja pučanstva od bolesti uzrokovane SARS-CoV-2 virusom te se svaka od tih mjera smatra sigurnosnom mjerom definiranom zakonom (same mjere nisu definirane kao numerus clausus već omogućuju propisivanje i »drugih mjera«). Nadalje navode: »Zakon koji sadrži navedenu odredbu izglasan je većinom od 76 zastupnika: dakle isključivo zastupnika vladajuće koalicije što potvrđuje tezu da je prethodnim odlukama Ustavnog suda omogućeno parlamentarnoj većini da donosi propise kojima se mogućnost donošenja mjera kojima se značajno ograničavaju ljudska prava prenose na Stožer civilne zaštite-tijelo isključivo pod kontrolom Vlade RH, odnosno izvršne vlasti. Sigurnosne mjere koje donosi Stožer, kao što će u nastavku biti obrazloženo, donose se bez obrazloženja koje bi sadržavalo neke ključne kriterije članka 16. Ustava a to je da su ograničenja prava građana propisana zakonom (pri čemu nije dovoljno da se nešto naziva zakonom već da zadovoljava kriterij predvidljivosti, jasnoće i dostupnosti), da su neophodna za ostvarenje legitimnog cilja i da su razmjerna odnosno da se niti jednom blažom mjerom ne može postići legitimni cilj.« 6.5. U odnosu na EU digitalne COVID potvrde navode: »Sigurnosnim mjerama koje propisuje Stožer se u većoj ili manjoj mjeri ograničavaju Ustavom garantirana ljudska prava i slobode građana; tako u slučaju tzv. COVID potvrda onemogućuje se pristup radnom mjestu i rad zaposlenika javnog sektora, te jednakost pristupa svih građana javnim uslugama jer građani koji nisu testirani (o svom trošku) i nemaju COVID potvrdu ne mogu ući u službene prostorije i obaviti potrebne radnje da bi ostvarili svoje određeno pravo ili interes odnosno potrebu za određenom javnom uslugom što ima posebno negativan efekt na one građane koji ne mogu platiti testiranje. Isključivanje dijela građana iz mogućnosti ostvarivanja prava pred tijelima javne vlasti zbog nemogućnosti pristupa službenicima bez navedenih potvrda ili testiranja predstavlja značajno ograničenje prava i sloboda građana. Pučka pravobraniteljica u svojoj analizi o učincima uvođenja COVID potvrda posebno je istaknula položaj osoba koje se ne mogu cijepiti zbog zdravstvenih razloga, a ne mogu si same priuštiti testiranje koje im je uvjet za ulaz u prostorije svih tijela javne vlasti: ‘Barem kroz prijelazno razdoblje, potrebno je osigurati besplatno testiranje onim građanima koji zbog svojeg imovnog stanja ne mogu sami snositi njegov trošak, a ostvarenje prava je uvjetovano s osobnim dolascima u prostore državnih i javnih tijela. U protivnome bi socijalno ugroženim skupinama građana mogla biti uskraćena prava čija realizacija je uvjetovana odlascima u prostorije tijela koja im ta prava osiguravaju, čime bi se njihova ionako nepovoljna životna situacija dodatno pogoršala.’« 6.6. Navode da je parlamentarna većina u skladu s prethodnim odlukama Ustavnog suda odlučila donositi sigurnosne mjere putem Stožera, a izmjene i dopune Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti kojima se propisuju dodatne mjere i ovlasti Stožera donositi u skladu s člankom 16. Ustava. Tako je zapravo svaka odluka kojom se ograničavaju prava građana donijeta pod pretpostavkom njene razmjernosti u odnosu na legitimni cilj očuvanja zdravlja građana. 6.7. Smatraju da Odluka/21 kojom se uvodi obavezno testiranje ne zadovoljava kriterije propisane člankom 16. Ustava iz sljedećih razloga:

1. a)cilj zbog kojeg se sigurnosne mjere propisuju je legitiman: riječ je o zaštiti zdravlja i života građana te nitko od podnositelja ne smatra da mjere zaštite nisu potrebne ili da sam cilj ne bi bio jedan od legitimnih ciljeva za ograničavanje ustavnih prava građana;
2. b)kriterij utemeljenosti na zakonu nije zadovoljen jer navedena odluka Stožera nema osnovne kvalitete zakona (iako se formalnopravno na zakonu temelji): odluka nije jasna niti predvidljiva u pogledu radno pravnih posljedica koje iz njene primjene proizlaze za zaposlenike javnog sektora koji nemaju odgovarajući dokaz o preboljenju, procijepljenosti ili testiranju, nije jasna u odnosu na obaveze poslodavca spram onih zaposlenika koji ne zadovoljavaju navedeni uvjet, nije jasna niti u pogledu odgovornosti za financiranje testiranja zaposlenika niti na bilo koji način regulira pitanje financiranja testova za građane koji kao stranke dolaze u tijela javne vlasti kako bi realizirale određena prava i interese. Odluka/21 ne navodi niti rok do kojeg se ovakva mjera uvodi niti spominje kriterije na temelju kojih će se odluka ukinuti. Prema samoj Odluci/21 ona može biti na snazi dokle god je proglašena epidemija (za usporedbu epidemija AIDS-a traje već 40 godina) što ostavlja mogućnost Stožeru i izvršnoj vlasti da na izuzetno duge rokove ograničavaju prava građana i to na način da je dio populacije isključen od mogućnosti pristupa radu, radnom mjestu ili javnim uslugama. Jednako tako, prema Odluci/21 sigurnosna mjera može ostati na snazi čak i onda kada se pojavi mogućnost primjene blaže mjere, odnosno one kojom se manje ograničavaju prava građana jer Odluka/21 ni na koji način ne spominje uvjete zbog kojih bi se navedena mjera ukinula. Može se zamisliti situacija u kojoj se pojavi dovoljno efikasan lijek za COVID-19, tko će odlučiti da navedena sigurnosna mjera više nije neophodna niti razmjerna legitimnom cilju i mora li Stožer to odlučiti kada se takva opcija pojavi? Odluka/21 ne određuje niti daje smjernice za organizaciju provedbe testiranja i provedbe provjere EU digitalnih COVID potvrda koje moraju implementirati poslodavci, niti navodi sankcije ili druge mjere za one poslodavce koji navedenu mjeru ne implementiraju, odnosno ne referira se na odredbe zakona kojima se takve sankcije definiraju. Nadalje navode: »
3. c)Odluka ne navodi argumente zbog koji je sigurnosna mjera testiranja i COVID potvrda neophodna za ostvarenje legitimnog cilja. Podnositelji zahtjeva u osnovi ne smatraju a priori da sama mjera nije neophodna već ističemo da Odluka nije u skladu s kriterijima iz članka 16. Ustava jer ne navodi dokaze niti argumente zašto je baš ta mjera neophodna da bi se ostvario cilj. Jednako tako ističemo da dodatnu sumnju u neophodnost mjere unosi činjenica da se mjera primjenjuje isključivo na pristup prostorijama i radnim mjestima u javnom sektoru, dok se ista ne primjenjuje na privatni sektor. Ako je mjera neophodna, odnosno ako je razmjerna i ako je nužna za postizanje legitimnog cilja smanjenja širenja zaraze, onda ne postoji jasan i obrazložen razlog zašto je neophodna i razmjerna u odnosu za javni sektor, ali nije u odnosu na privatni sektor. Ne postoji niti jedan relevantan dokaz ili pokazatelj da bi zaposlenici javnog sektora predstavljali veći rizik za širenje zaraze od onih u privatnom sektoru, a donositelj odluke nije naveo druge razloge takvog razlikovanja u primjeni mjere. Posljedice ovakvog razlikovanja javnog i privatnog sektora su u produbljivanju sumnji građana u opravdanost mjera koje onemogućavaju primjerice ulazak u FINA-u građanima bez covid potvrde, a istovremeno bez te iste potvrde mogu ulaziti u trgovačke centre, kafiće, restorane, kina ili zabave. Zašto je definirana iznimka za ulazak u poštu radi podizanja pošiljaka koje se moraju podići u roku, ali nije propisana ista takva iznimka za ostvarenje nekih prava pred tijelima javne vlasti ili javnim poduzećima. Sve to zajedno pridonosi rastu nepovjerenja i otporu građana prema uglavnom opravdanim mjerama sprečavanja širenja zaraze, a posebno je zabrinjavajuće da takva neopravdana razlikovanja uvjeta pristupa određenim mjestima narušavaju povjerenje građana u Stožer i Vladu i bacaju i sumnju na opravdanost cijepljenja zbog čega Hrvatska ima jednu od najnižih stopa procijepljenosti stanovništva u EU.« Ističu da Odluka/21 ne navodi zašto blaže mjere (koje u manjoj mjeri ograničavaju ustavna prava građana) nisu uspjele ili ne mogu uspjeti u realizaciji legitimnog cilja, niti zašto i kako baš ta mjera može ostvariti taj cilj, odnosno po čemu je razmjerna cilju koji se želi postići. Ne postoje ni brojčani ni opisni indikatori koji bi omogućili bilo kojoj »kontrolnoj instanci« utvrđivanje da se tom mjerom može smanjiti širenje zaraze i rizik oboljenja od bolesti COVID-19 niti komparacija s nekom drugom blažom mjerom. Nije napravljena procjena utjecaja mjere na ostvarenje cilja niti procjena utjecaja mjere na prava građana. Iz svih navedenih razloga (»odluka nema kvalitete zakona: jasnoću i predvidljivost, niti je na bilo koji način donositelj odluke pokušao dokazati njenu razmjernost i neophodnost«), smatraju podnositelji zahtjeva, osporena Odluka/21 ne može se smatrati razmjernom cilju koji se želi postići odnosno mjera i ograničenja prava građana koja propisuje nisu u skladu s člankom 16. Ustava. 6.8. Podnositelji zahtjeva smatraju da donositelj Odluke/21 u danoj situaciji ne može provesti test razmjernosti niti odrediti neophodnost mjere za ostvarenje legitimnog cilja iz razloga što se takva vrsta mjere donosi u kontekstu stalne promjene dinamike epidemije, broja oboljelih i pritiska na zdravstveni sustav te u kontekstu još uvijek velikog broja epidemioloških nepoznanica za nove sojeve virusa. Nadalje navode: »Ono što donositelji sigurnosnih mjera u najboljem slučaju mogu raditi jest uvoditi mjere koje primjenjuju i druge zemlje čak i kada ne postoje pokazatelji njihove učinkovitosti u nadi da će smanjiti fluktuaciju virusa među populacijom, odnosno mogu implementirati one mjere za koje se može pretpostaviti da će smanjiti rizik širenja zaraze, a time i generiranja težih slučajeva oboljenja. Podnositelji zahtjeva razumiju situaciju u kojoj su se i donositelji odluke i stručnjaci našli: niti jedna mjera sama za sebe ne može postići cilj, već se kombinacijom različitih mjera može donekle umanjiti rizik širenja zaraze. Koliko koja mjera utječe na smanjenje rizika također je nepoznanica ili postoje različite interpretacije, osim za samo cijepljenje za koje postaje dokazi o učinkovitosti na smanjenje težih slučajeva oboljenja i za sada je jedina mjera za koju možemo sa sigurnošću reći da značajno smanjuje rizik od težih oblika bolesti.« Zbog toga tvrde da takva vrsta sigurnosnih mjera »ne može biti donesena u skladu s visokim kriterijem razmjernosti, već da se može donositi u skladu s nižim kriterijem primjerenosti definiranim člankom 17. Ustava. Smatraju da se ovakva vrsta mjera u postojećem ustavnom i zakonskom okviru ne može donositi od strane bilo kojeg drugog tijela osim zakonodavnog: mjere kojima se vrlo ozbiljno ograničavaju prava građana i to na nedefinirani vremenski rok ne mogu donositi tijela izvršne vlasti.« To pojašnjavaju: »Ustavotvorac je upravo za situacije različitih nepogoda ili katastrofa predvidio mehanizme koji će sprečavati koncentraciju moći i ovlasti u tijelima izvršne vlasti i implementirao načelo provjera i ravnoteža i u slučaju kada se Sabor može sastajati i u slučaju kada se ne može sastajati. U slučaju potrebe da se ograničavaju ljudska prava i slobode u slijed određene prirodne nepogode (što virusna epidemija svakako jest) ustavotvorac je predvidio da ta ograničenja-koja se ne bi donosila u redovno vrijeme odnosno donose se isključivo zbog izvanrednosti stanja, donosi isključivo Sabor i to dvotrećinskom većinom. Dvotrećinska većina izraz je namjere Ustavotvorca da onemogući samovolju one većine u parlamentu koja ujedno čini i izvršnu vlast u donošenju odluka kojima se ograničavaju ustavna prava građana, te da nametne sustav provjere i ravnoteže na donošenje takvih odluka na način da propisuje uključivanje šire parlamentarne većine – one (koja u najčešćim slučajevima) uključuje parlamentarne stranke koje ne čine izvršnu vlast. Načelo provjera i ravnoteža ustavotvorac je ugradio i u slučaj kada se Sabor ne može sastati i propisao da takve odluke može donijeti Vlada uz supotpis Predsjednika RH. Iz ovih odredbi Ustava jasna je namjera ustavotvorca da prevenira slučajeve konvergencije izvršne vlasti i zakonodavne većine u parlamentu u samostalnom donošenju odluka kojima se ograničavaju ustavna prava građana. A upravo se takva konvergencija događa u procesu upravljanja COVID-19 pandemijom: ista koalicija koja sačinjava većinu u parlamentu samostalno putem Stožera donosi odluke o mjerama kojima se ograničavaju ustavna prava građana, a poneke odluke stožera odnosno mjere se naknadno legitimiraju uvođenjem istih u Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i izglasavaju od iste te koalicije u parlamentu. Na taj način postignuto je upravo suprotno od onoga što je ustavotvorac ugradio u Ustav: vladajuća većina može samostalno i arbitrarno donositi odluke koje u redovnom stanju ne bi donosila i koje predstavljaju značajna ograničenja prava građana. Pretpostavka da će ista ta većina donijeti odluku da ne može više samostalno i arbitrarno donositi takvu vrstu odluka je i politički naivna i pravno apsurdna: djeluje poput petlje u kojoj Ustavni sud utvrđuje da je Sabor taj koji donosi odluku o izboru procedure donošenja propisa po čl.16 ili 17. Ustava kao da je Sabor neka apstraktna pravna kategorija a ne tijelo koje donosi odluke sa 76 ruku zastupnika koji čine većinu i predstavljaju iste političke opcije kao i Vlada (izvršna vlast).« 6.9. Smatraju da je takvom odlukom Ustavni sud prepustio građane Republike Hrvatske arbitrarnom postupanju vladajućih čak i kada ograničavaju prava građana te ih je lišio ustavnopravne zaštite od arbitrarnog postupanja političke većine. Tvrde da takva odluka Ustavnog suda poništava u potpunosti načelo provjera i ravnoteža ugrađeno u Ustav, jer koje je tijelo nadležno za uspostavu provjera i ravnoteža u slučaju da na takav princip vladajuća većina i izvršna vlast ne pristaje? Tome dodaju: »Sve dok je Sabor sposoban okupljati se i obavljati svoje ustavne dužnosti, izvršnoj vlasti nisu povjerene nikakve izvanredne ovlasti koje prelaze njezin redoviti mandat. Razrada ljudskih prava čak i ne podliježe parlamentarnom delegiranju kvazizakonodavnih ovlasti vladi. U ograničavanju ustavnih prava u izvanrednim situacijama, Saboru je dodijeljena središnja uloga.« 6.10. Podnositelji zahtjeva smatraju da posljednjih 20 mjeseci ima sva obilježja izvanrednog stanja: »... zbog pandemije gotovo sve zemlje svijeta doživjele su značajan pad ekonomske aktivnosti, provode se mjere zaštite od širenja virusa koje ograničavaju slobodu kretanja, rada, javnog okupljanja, mirnog prosvjeda, prava na obrazovanje, prava na privatnost u nekim slučajevima itd. Ovakva široka, ozbiljna i dugotrajna ograničenja prava građana nepoznata su u liberalnim demokracijama u posljednjih 70 godina. Jednako tako, zdravstvena ugroza koju je COVID-19 donio, opterećenja zdravstvenog sustava i najgore, smrti milijuna ljudi diljem svijeta traže od donositelja odluka da donose mjere zaštite koje, između ostalog ograničavaju prava građana. Uobičajeni život svih se značajno promijenio, a sama pandemija ima razarajuće učinke na društveno tkivo, mentalno zdravlje pojedinaca ali i društvenu koheziju. To je osobito izraženo u zemljama poput Hrvatske gdje je povjerenje građana u institucije vrlo nisko. Posljedica toga je niska procijepljenost stanovništva i velik otpor prema određenim vrstama javnozdravstvenih mjera.« Zbog toga smatraju da je u takvim okolnostima očuvanje vrijednosti vladavine prava, trodiobe vlasti, zaštite ljudskih prava i principa provjera i ravnoteža ključno sačuvati u takvim trenucima, i zbog očuvanja pravne države, i zbog vrijednosti ljudskih prava i zbog podizanja povjerenja građana u institucije i stvaranja društvenog konsenzusa oko mjera borbe protiv pandemije. Podnositelji zahtjeva »ne osporavaju važnost i neophodnost mjera, a posebno naglašavaju važnost cijepljenja kao najefikasnije mjere u borbi protiv pandemije, ali osporavaju koncentraciju moći u rukama vladajuće većine i eliminaciju provjere i ravnoteže, kontrole postupaka vlasti i onemogućavanja arbitrarnosti.« 6.11. Ističu da članak 4. Ustava definira Republiku Hrvatsku kao parlamentarnu demokraciju u kojoj je državna vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom. Načelo diobe vlasti izraženo u članku 4. Ustava, po mišljenju podnositelja zahtjeva, u izravnoj je vezi s ostvarivanjem načela vladavine prava jer sprečava koncentraciju ovlasti i političke moći u samo jednom tijelu, a djelovanje svake od triju grana vlasti mora biti uređeno pravnom normom, što proizlazi iz načela vladavine prava. 7. Predlagatelj Krunoslav Vuljak (predmet broj: U-II-6425/2021) navodi da je Odluka/21 u nesuglasnosti s člancima 1., 3., 5. stavkom 1., 14., 16., 17., 18., 22., 26., 29., 32. stavcima 1. i 3., 35., 36. stavkom 1., 37. stavcima 1. i 3., 38. stavkom 1., 40., 44., 51., 54., 58., 65. i 70. Ustava. Posebno ističe da je i cijepljenje i testiranje neobvezatno i nikoga se ne smije na njih prisiljavati, u vezi s čime se poziva na Rezoluciju broj 2362 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, kao i na Rezoluciju broj 2383/2021 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 22. lipnja 2021. 7.1. Ističe da su se od donošenja odluke o EU digitalnim COVID potvrdama pa do 30. rujna 2021. promijenile okolnosti – »znanstveno je dokazano da se cijepljene osobe mogu inficirati virusom i širiti zarazu – čak i bez vidljivih simptoma«. To proizlazi iz priopćenja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (u daljnjem tekstu: HZJZ) od 30. rujna 2021., ali jedino nije jasno kolika je razlika između cijepljenih i necijepljenih u odnosu na širenje virusa. Stoga smatra da treba ponoviti test razmjernosti u odnosu na EU digitalne COVID potvrde i njihovu učinkovitost. U odnosu na navedeno dodaje: »No, dana 29.10.2021.g ugledni znanstveni časopis The Lancet objavljuje znanstveni rad ‘Community transmission and viral load kinetics of the SARS-CoV-2 delta (B. 1.617.2) variant in vaccinated and unvaccinated individuals in the UK: a prospective, longitudinal, cohort study’ Anika Singanayagam, (...) Dapače iz citiranog rada jasno proizlazi da ne postoji bitna razlika u pogledu mogućnosti zaraze i širenja zaraze virusom SARS-CoV-2 kod cijepljenih i necijepljenih osoba.« Stoga smatra da je riječ o diskriminaciji jer se osobe različito tretira na temelju nebitne (irelevantne) razlike, kako bi proizlazilo iz Rezolucije broj 2383/2021. Stoga smatra da se uporaba EU digitalnih COVID potvrda mora obustaviti na temelju navedenih znanstvenih radova. Smatra da se svakom daljnjom uporabom EU digitalnih COVID potvrda zaraza potiče i širi a ne sprječava. 7.2. Kao dodatak navodima o kršenju brojnih ljudskih i ustavnih prava, predlagatelj dodaje i primjere u kojima dokazuje da se Odlukom/21 krše temeljna ljudska prava: »Primjer. 1 Štef je optužen za krađu, za 20.11.2021 ima zakazanu raspravu na kaznenom odjelu Općinskog suda, Štef nije cijepljen i ne želi se testirati, a sukladno osporenoj Odluci niti ne mora. Međutim, Štef nije lišen slobode i ima izabranog branitelja Marka koji nema Covid potvrdu i ne želi se testirati o vlastitom trošku. Kako obrana u takvom kaznenom predmetu nije obavezna, hoće li se rasprava odgoditi ili provesti bez izabranog branitelja? Primjer 2. Pero je pozvan na sud u svojstvu tužitelja za dan 18.11.2021.g Pero ima punomoćnika odvjetnika Dinka koji nema Covid potvrdu i koji se ne želi o vlastitom trošku testirati. Hoće li se rasprava provesti bez Perinog punomoćnika, jer zastupanje stranke u parnici po odvjetniku je Perino pravo, ali ono nije obavezno ili nužno? Primjer 3. Jura je primio prekršajni nalog sa suda. Jura nema Covid potvrdu i slabijeg je imovnog stanja radi čega želi sam pisati prigovor i radi čega ne može platiti niti testiranje. Međutim, Jura ne može žalbu izjaviti na zapisnik u Sudu ili predati neposredno u sud jer NE smije u zgradu suda budući nije pozvan i njegova prisutnost nije nužna, ali Jura ne može žalbu niti odaslati preporučenom poštanskom pošiljkom jer Jura NE smije niti u Poštu kako bi odaslao poštansku pošiljku, već samo kako bi primio pošiljku koja je upućena njemu(!) Primjer 4. Igor radi važenja vozačke dozvole koja mu je istekla mora obaviti periodički očni pregled, a nema Covid potvrdu i ne želi se testirati o svom trošku, ili nema novaca za test. Kako očni pregled ne ulazi u primarnu zdravstvenu zaštitu, Igor ne može obaviti traženi pregled. Primjer 5. Bojan je pozvan kao svjedok na sud. Bojan dođe na sud i tom prilikom predoči negativan test, ali odbija ući u sudnicu jer svi ostali sudionici u postupku imaju Covid potvrdu temeljem cijepljenja, a Bojan se plaši da ga ne zaraze jer oni nemaju dokaz da su negativni na Covid-19 kao što on ima. Primjer 6. Nevenkina majka je preminula, i Nevenka bi sada trebala u Matični ured prijaviti činjenicu smrti i ostale podatke kao što su nasljednici pokojne majke. No, Nevenka nema Covid potvrdu i nema sredstava da plati testiranje, može li Nevenka prijaviti činjenicu smrti budući NE smije u Matični ured, a ne smije niti u Poštu kako bi neku pošiljku poslala, već samo preuzela. Primjer 7. Mirjana želi graditi kuću. Za to treba ishoditi građevinsku dozvolu. Međutim, Mirjana nema Covid potvrdu i ne želi se testirati. Kako će Mirjana pribaviti ZK uložak, kopiju katastarskog plana i predati zahtjev u Uredu državne uprave ako ne smije u te prostorije, a ne smije niti u poštu da zahtjeve pošalje poštom? Primjer 8. Ivan se sa Nevenom dogovorio oko kupnje nekretnine, međutim niti Ivan niti Neven nemaju Covid potvrdu i ne žele se testirati jer im to predstavlja trošak, kako će obaviti ovjeru potpisa kod Javnog bilježnika, i kako će Ivan ishoditi uknjižbu u gruntovnici? Jer niti jedan niti drugi nemaju pristup tim ustanovama iz tog razloga. Iz sadržaja osporene Odluke proizlazi da bi se kod Javnih bilježnika (povjerenici suda) bez testiranja moglo doći bez testa radi provođenja ostavinskog postupka, ali ne i radi ovjere ili solemnizacije ugovora. Primjer 9. Franjo ima određenu mjeru opreza iz čl.98 ZKP-a, i to obaveznog javljanja u Policijsku postaju. Franjo nema CP i ne želi se testirati ili nema novaca za test. Hoće li se njegova mjera opreza zamijeniti istražnim zatvorom? Naime, izvršavanje mjere opreza nije postupak pred pravosudnim, državnim i drugim tijelima. Primjer 10. Anica je studentica, i vrlo je siromašna. Anica mora – polagati ispit, nije cijepljena i ne želi se testirati ili nema novaca za test. Ne smije u zgradu fakulteta, računalo nema, a u knjižnicu također ne smije. Kako ce polagati ispit? Kako će slušati predavanja? (...) Primjer 11. Jerko i Melita su razvedeni i prema sudskoj odluci njihov sin Patrik živi sa Melitom. Međutim, Melita nema Covid potvrdu niti nema sredstava za učestala testiranja. Može li Melita temeljem ove činjenice tražiti povećanje uzdržavanja, ili pak Jerko sada može tražiti izmjenu sudske odluke i tražiti da sin Patrik živi sa njim jer Melita više nije u mogućnosti osigurati adekvatnu zdravstvenu skrb za njihovog sina, jer primjerice ne može u ljekarnu po lijekove? Primjer 12, Davoru ističe registracija njegovog Opela Corse, Davor nema Covid potvrdu i ne želi se testirati ili nema novaca za test, hoće li moći registrirati vozilo? Primjer 13. David odlazi u mirovinu, star je i nije informatički pismen. David nema Covid potvrdu i ne želi se testirati ili nema novaca za test, kako će podnijeti zahtjev za mirovinu? Jer David ne smije niti u HZMO niti u poštu... Primjer 14. Petar je ostao bez posla, kako će se javiti na HZZ ako nema Covid potvrdu i ne želi se testirati ili nema novaca za test. Petar, kao i David, ne smije niti u Poštu kako bi poslao zahtjev. Primjer 15. Matko ima problema sa susjedom koji mu smeta posjed. Matko nema baš novaca i sam odluči napisati i podnijeti tužbu protiv susjeda. Međutim, Marko nema Covid potvrdu i ne želi se testirati ili nema novaca za test. Kako će Matko predati tužbu kada ne smije niti u Sud niti na poštu kako bi tužbu poslao? Da primjerice susjed njega tuži, tada bi Matko smio u poštu podići tužbu i poziv na davanje odgovora na tužbu, ali odgovor na tužbu ne bi mogao poslati. Primjer 16. Martin je ostao bez posla i kako bi osigurao egzistenciju svoje obitelji odlučio osnovati obrt ili d.o.o. Međutim, Martin nema Covid potvrdu i ne želi se testirati zbog čega ne može kod Javnog bilježnika i u FINA-u te ne može osnovati niti obrt niti d.o.o. Primjer 17, Matea je primila tužbu radi povišenja uzdržavanja. Matea nema Covid potvrdu i ne želi se testirati ili nema novaca za test. Kako Matea nema novaca za od odvjetnika odlučila je potražiti besplatnu pravnu pomoć u Uredu državne uprave. Međutim, bez negativnog testa o svojem trošku Matea nema pristup tom Uredu. Primjer 18. Jelena dolazi u bolnicu kao pacijent, nije cijepljena i testira se. Ima li Jelena pravo birati da li će ju pregledati liječnik sa negativnim testom ili sa Covid potvrdom, a budući Jelena zna čitati i stoga zna da osoba sa Covid potvrdom može širiti zarazu.... Primjer 19. Martini i Antoniju rodila se kćerka Paula. Martina i Antonijo nemaju Covid potvrde niti novaca za testiranje, ali imaju pravo od jedinice lokalne samouprave na naknadu za rođenje djeteta. Međutim, kako će oni podnijeti zahtjev kada ne smiju niti u Općinu, niti na poštu? Primjer 20. Zlatko radi u SR Njemačkoj i Aniti pošalje novac putem Western Uniona, kako će Anita taj novac podići u Pošti ukoliko tamo ne smije?« Iz svih navedenih primjera proizlazi da je skupini građana koja ne posjeduje EU digitalnu COVID potvrdu pristup javnim službama i uslugama ograničen i uvjetovan snašanjem troškova. Kako se sve te probleme može izbjeći cijepljenjem, smatra da je jedina svrha Odluke/21 prisila na cijepljenje građana bez »objektivno slobodne odluke«. Predlagatelj smatra da se time ugrožava i pravo na slobodu izbora jer bi »država trebala poštovati pravo pojedinca da sam odluči da li se želi cijepiti ili ne, kao i da tu odluku može donijeti bez ovakvih političkih i socijalnih pritisaka.« Smatra da u tom slučaju nije zadovoljen test razmjernosti jer će necijepljena osoba koja želi u svako vrijeme koristiti javne usluge na području Koprivničko-križevačke županije morati platiti »dodatnih 3.120,00 kuna mjesečno«, što predlagatelj izjednačava s nametom ili porezom. Stoga smatra da »takve restrikcije nisu niti normalne niti zdravo razumske«, budući da građani porezima već financiraju rad državnih i javnih službi. Smatra i da bi se osobama koje se ne pusti u javne i državne ustanove trebalo izdavati rješenja kojima im se uskraćuje ulaz, s pravom na pravni lijek. 7.3. Smatra i da postoji dvostruka diskriminacija: »Pod 1, diskriminira sve građane koji nemaju Covid potvrdu naspram građana koji imaju, a kako je već ranije objašnjeno, međutim, pod 2., pravi diskriminaciju i unutar građana koji nemaju Covid Potvrdu. Naime, zašto bi se zaposleniku Matičnog ureda iz javnog novca financiralo testiranje, a građaninu koji treba izvadak iz Matice rođenih ne? Jedini zaključak je da se time želi građanima sa Covid potvrdama osigurati kontinuitet pružanja javnih usluga – za koje ostali građanu moraju plaćati dodatni namet.« Osim toga, smatra da Odluka/21 utječe i na pravo na rad drugih osoba (a ne samo državnih i javnih službenika) koje svakodnevno koriste javne usluge (kao npr. odvjetnici, koji nemaju pristup sudu, geodetima, koji nemaju pristup katastru, osobama za registraciju vozila, obrtnicima i sl.). Smatra da bi Hrvatski sabor trebao imati šire mogućnosti nadzora rada Stožera i donesenih mjera. Pri tome opširno izlaže svoja stajališta o dugoročnim posljedicama Odluke/21 na ljudska prava, što može dovesti i do »opravdane neposlušnosti u ekstremnim slučajevima, kad je zakon suprotan razboritosti i kada teži očiglednoj nepravdi.« Predlaže poništenje Odluke/21 uz prethodnu privremenu obustavu njezine primjene. 8. Predlagatelj Filip Stanić (predmet broj: U-II-6426/2021) smatra da je Odluka/21 u nesuglasnosti s člancima 3., 5., 14., 16., 17., 19., 32., 35., 48. stavkom 1., 49., 50., 54., 55. stavkom 1., 58., 88., 90., 141.c i 141.d Ustava, te s člancima 5. stavkom 1. točkom e), 8. stavkom 1., 9., 10., 11., 15., 17. i 18. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija), Protokolima br. 1 i br. 4 uz Konvenciju i člancima 7., 15. stavkom 1., 16., 17. stavkom 1., 20., 21., 33., 35. i 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (Charter of Fundamental Rights of the European Union 2010/C 83/02; Službeni list Europske unije C 83/389 od 30. ožujka 2010.; u daljnjem tekstu: Povelja EU). Ističe da su Odlukom/21 nezakonito, nerazmjerno i nesvrsishodno ograničena ljudska prava i to odlukom izvršne vlasti koju zakonodavna vlast ne može ispitati. Smatra da je došlo do propusta izvršne vlasti da zaštiti zdravlje pučanstva jer je testiranje nametnuto isključivo necijepljenim djelatnicima zaposlenim u pravosudnim tijelima i posjetiteljima, što uključuje odvjetnike kao punomoćnike i branitelje stranaka. Kako se mjera odnosi i na ulazak u pošte i Financijsku agenciju (u daljnjem tekstu: FINA) u vrijeme dok ne postoji digitalizirana dostava pismena, smatra da se to ograničenje izravno odnosi na njegov rad. Od te su obveze izuzeti djelatnici koji posjeduju EU digitalnu COVID potvrdu. S tim u vezi ističe: »Dakle, učinjena je povreda osobnih prava svih djelatnika i korisnika Državnih tijela na način da im je ugrožena zaštita zdravlja od zaraze virusom Covid-19, budući da su cijepljeni djelatnici i korisnici, odnosno oni koji pri dolasku na svoje radno mjesto predoče Covid potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju ili preboljenju zaraze, izuzeti od obveze testiranja, a čime ostaje nepoznata i neutvrđena činjenica je li taj djelatnik ili korisnik zdrava osoba, odnosno je li negativan na virus Covid-19. Opće je poznata činjenica da cijepljene osobe činom cijepljenja nisu izuzete od zaraze virusom Covid-19, kao i da od istog virusa obolijevaju, odnosno trebaju hospitalizaciju, a potom i da prenose zarazu na ljude u svojoj okolini. Da je tome tako potvrđuje i Hrvatski zavod za javno zdravstvo (u daljnjem tekstu: HZJZ) u priopćenju izdanom 25. rujna 2021. godine, a u kojem se naglašava da se cijepljene osobe također mogu inficirati virusom Covid-19, širiti zarazu, čak i bez vidljivih simptoma. (...) Stoga sama mogućnost da osobe koje su primile cjepivo podlegnu zarazi virusa Covid-19 te da zarazu šire na osobe u svojoj okolini predstavlja izvjesnu opasnost za zdravlje svih osoba koje se nađu u neposrednoj blizini osobe s Covid potvrdom koja nije testirana. Osporavanim odlukama se djelatnike i korisnike u državnim tijelima dijeli na dvije skupine: cijepljene i necijepljene, a koje obje skupine osoba mogu prenositi zarazu i sigurno je prenose, ali su provjere prisutnosti zaraze i restrikcije uvedene samo za jednu skupinu – za necijepljene djelatnike i korisnike. Posljedica takvog propusta (neprovođenja testiranja i onih osoba koji posjeduju Covid potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju ili preboljenju bolesti uzrokovane virusom Covid – 19) jest izravno ugrožavanje zdravlja svih onih djelatnika i korisnika Ustanove koji su se podvrgnuli testiranju te rezultatom negativnog testa na virus Covid-19 potvrdili da ne ugrožavaju zdravlje svoje okoline, kao i svih ostalih djelatnika i korisnika koji sve do izravnog kontakta s netestiranim djelatnikom i korisnikom nisu bili zaraženi navedenim virusom.« 8.1. Zbog velike opasnosti od virusa smatra da je radi zaštite opće populacije trebalo propisati mjeru testiranja svih osoba (i cijepljenih i necijepljenih) koje borave u državnim i javnim tijelima i to radi jednake zaštite prava na zaštitu zdravlja. Ističe i povredu radnih prava zaposlenika u državnim tijelima, na koje se odnosi Oduka/21, koji nisu cijepljeni jer su kod testiranja podvrgnuti stigmi te se na taj način otkrivaju njihovi osobni podaci odnosno činjenica da nisu cijepljeni. S tim u vezi navodi: »Podaci o statusu zdravlja svake osobe su osobni podaci, a čije je prikupljanje i obrada uređena Općom uredbom o zaštiti podataka (SL EU LI 19) (u daljnjem tekstu: Opća uredba) te Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (NN 42/2018), na način da svaka osoba mora dati privolu da njezini osobni podaci postanu dostupni drugim točno preciziranim osobama te da se ti podaci obrađuju radi precizno navedene svrhe. Za pristup i obradu podataka koji se prikupljaju provođenjem osporavanih odluka, odnosno propisanim načinom testiranja necijepljenih osoba, ne postoji uvjet davanja privole. Štoviše, pribava privole u niti jednom dijelu predmetnih odluka i uputa uopće nije navedena. Podzakonski akti ne mogu i ne smiju derogirati zaštitu koja je predviđena Općom uredbom niti mogu stvoriti zakoniti pravni temelj prikupljanja i obrade medicinskih podataka, podataka iznimno osjetljive prirode. Na taj način poslodavac i svi članovi organizacijskog tima imaju predočen osobni podatak o djelatniku koji za takvu obradu svog osobnog podatka nije dao svoju suglasnost. Nadalje, obveznim provođenjem testiranja nad samo određenom skupinom radnika u Državnim tijelima se javno, pred svim drugim osobama koje rade i borave u Državnim tijelima, obznanjuje osobni podatak osobe koja se testira – da nije cijepljena. Uz činjenicu da se radi o izravnim povredama zaštite osobnih podataka necijepljenih osoba koje rade i borave u Državnim tijelima, te osobe su često izložene diskriminaciji kao posljedici stalnog testiranja i isticanja razlika između njih i cijepljenih osoba i predstavljanja necijepljenih kao manje vrijednih i nedostojnih za rad ili boravak u Državnim tijelima.« 8.2. Smatra da je došlo do povrede radnih prava službenika koji nisu cijepljeni na koje se odnosi Odluka/21 zbog »etiketiranja« kao »nazadnih i neukih osoba takozvanih antivaksera«. Navodi da je takav diskriminacijski pristup prisutan i u neposrednoj komunikaciji cijepljenih s necijepljenima kao i s nositeljima javne vlasti. Smatra da je takav pristup neustavan jer je i u priopćenju HZJZ-a od 25. rujna 2021. navedeno da se cijepljene osobe mogu također inficirati virusom i širiti zarazu, pa čak i bez vidljivih simptoma. Stoga se time vrijeđa pravo na dostojanstvo, kao i pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života službenika. Smatra da je došlo i do povrede osobnih i radnih prava službenika na koje se Odluka/21 odnosi jer ih se izlaže dodatnim financijskim troškovima i utrošku vremena zbog obveze testiranja, a što nije obveza onih koji posjeduju EU digitalnu COVID potvrdu. Stalnim testiranjem zapravo se nameće obveza cijepljenja na koje će ih prisiliti povećani troškovi testiranja i gubitak vremena na čekanje testiranja. Smatra da je pravi cilj Odluke/21 pritisak na necijepljene da se cijepe, što smatra suprotnim Rezoluciji broj 2362 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 27. siječnja 2021. kojom se proklamira da cijepljenje nije obvezno »i da nitko ne vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepi, ako to ne žele sami«, kao i »osigurati da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika ili jer ne želi biti cijepljen.« Takav cilj osporene odluke proizlazi i iz izjave ravnatelja HZJZ-a Krunoslava Capaka s konferencije za tisak od 19. listopada 2021. kada je on »izričito naveo da se u tim zemljama« (zapadne Europe, op. Ustavnog suda) »širenjem upotrebe COVID potvrda vrši pritisak na necijepljene osobe kako bi se i one konačno cijepile.« Navodi da postoje manje invazivni testovi za testiranje prisutnosti virusa putem sline, što je manje otegotno za osobe koje se testiraju i predstavlja manju »invaziju u njihovo tijelo i dostojanstvo«. 9. Predlagatelji Dora Ljevar, Danijel Pribanić i Ajna Mujević (predmet broj: U-II-6454/2021) smatraju da je Odluka/21 nesuglasna člancima 3., 5. stavkom 1. točkom e), 6., 8., 9., 10., 11., 13., 15., 17. i 18. Konvencije, člankom 1. Protokola br. 1 i Protokolom br. 4 uz Konvenciju, člancima 4., 7., 15. stavkom 1., 16., 17. stavkom 1., 20., 21., 33., 35., 47. i 48. Povelje EU, te s člancima 3., 5., 14., 16., 17., 19., 27., 29., 32., 35., 48. stavkom 1., 49., 50., 54., 55. stavkom 1., 58., 88., 90, 141.c i 141.d Ustava. Predlagatelji ističu da je Odluka/21 nomotehnički manjkava s pravnim prazninama te ostavlja mogućnost arbitrarne primjene, a temelji se na pogrešnim pretpostavkama i nema roka važenja. Smatraju da Odluka/21 ima dalekosežne posljedice za sustav državnih i javnih službi te posebice za pravosudni sustav zemlje. Navode da nije moguće shvatiti razloge donošenja Odluke/21 te zašto je u proteklih godinu i osam mjeseci pandemije nije bilo (pandemija je proglašena 11. ožujka 2020.). 9.1. Smatraju da je nejasno zašto se Odluka/21 primjenjuje na trgovačka društva u većinskom vlasništvu države ili jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave jer radni odnosi u trgovačkim društvima moraju biti neovisni od njihove vlasničke strukture te da je u tom slučaju radi o zlouporabi moći. U odnosu na radnike u zračnim lukama smatraju da su njome obuhvaćeni ne samo radnici u trgovačkim društvima s većinskim državnim vlasništvom već i oni u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba. Također prigovaraju da su Odlukom/21 obuhvaćeni i autobusni kolodvori koji su u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba (kolodvori u Karlovcu, Vojniću, Rijeci, Krapini, Čakovcu) te smatraju da se na njih ne može primijeniti javnopravni režim. Također smatraju da je napravljena neosnovana razlika između radnika u javnom prijevozu s obzirom na to je li im osnivač jedinica lokalne samouprave ili druga fizička ili pravna osoba – prvi moraju imati EU digitalne COVID potvrde, a drugi ne – iako svi vozači autobusa predstavljaju jednaku ugrozu pri vožnji putnika. Tvrde da nije jasno odnosi li se točka V. i na putnike u javnom prijevozu. Također smatraju da nije jasno odnosi li se ta odredba i na dostavljače koji dolaze u službene prostorije. U odnosu na poštu i FINU ponavljaju već ranije navedene prigovore, a navode da postoje hitna postupanja i u zemljišnim knjigama i kaznenom postupku. Ukazuju da je u poštanskim uredima sjedište i Hrvatske poštanske banke koju se također ne može koristiti, dok za druge banke takvog ograničenja nema. 9.2. U odnosu na točku IX. i iznimku vezanu uz prisutnost u sudskim postupcima ističu da jedino okrivljenici u kaznenim postupcima kada je obrana obvezna ili je osoba u istražnom zatvoru moraju sudjelovati u postupku. Međutim, ističu da je to najmanji dio odvjetničkog i sudačkog angažmana pred sudovima i drugim tijelima, a kako zastupanje nije moguće u drugim postupcima bez EU digitalne COVID potvrde smatraju da se time zadire u pravo na pravično suđenje. Smatraju da se neosnovano Odluka/21 ne primjenjuje na učenike, a primjenjuje se na učitelje i profesore, iako je učenika daleko više te mogu lakše i više prenositi virus. Nadalje, poznato je da djeca lako prenose viruse i druge zaraze. Osporavaju i uporabu EU digitalne COVID potvrde za roditeljske sastanke jer jedna od posljedica izostanka s roditeljskog sastanka može biti obavještavanje nadležnog centra za socijalnu skrb. 9.3. Predlagatelji opširno razlažu posljedice koje su nastale stupanjem na snagu Odluke/21. Smatraju da je došlo do propusta izvršne vlasti da zaštiti zdravlje pučanstva jer je nametnuta obveza testiranja samo necijepljenim osobama odnosno osobama koje su preboljele bolest COVID-19. U vezi s tim ističu: »Nadalje, s obzirom da je sad već općepoznato da i cijepljeni i necijepljeni prenose virus i mogu se njime zaraziti – o čemu postoji i priopćenje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz priloga od dana 25. rujna 2021. godine – situacijom u kojoj jedna skupina osoba – onih cijepljenih – slobodno može ulaziti na radna mjesta i u organizacije koje su režimu osporavane Odluke, a u isto vrijeme postoje osobe koje nisu cijepljene ali imaju negativan nalaz testiranja upravo na zarazu čije je suzbijanje navodna svrha ove Odluke – dovodi do zaključka da su osobe koje nisu cijepljene zapravo nepotrebno izložene zarazi upravo od onih koji koriste propusnice. Jasno je da je sustav propusnica osmišljen pod pretpostavkom da cijepljena osoba ne prenosi zarazu – što je bio i sadržaj tisuća reklamnih spotova i nastupa članova stožera i znanstvenika, ali je s vremenom znanost došla do zaključka da je to pogrešna pretpostavka, pa ni taj cjelokupni sustav propusnica, a bez provođenja stalnog i upornog testiranja svih osoba, nema nikakvu protuepidemijsku svrhu. Taj sustav u ovoj situaciji i u ovo vrijeme i uz do sad prikupljene podatke, ne može služiti sprječavanju zaraze. Sve kad bi sustav i sprječavao zarazu, sve osobe bi trebalo testirati, kako bi im se zaštitilo zdravlje, osim ako cilj Odluke nije upravo onaj o kojem govore čelne osobe Stožera. (...) Odluka nema cilj koji bi bio legitiman ili utemeljen na znanosti. Dakle, učinjena je povreda osobnih prava svih djelatnika i posjetitelja državnih i javnih službi na način da im je ugrožena zaštita zdravlja od zaraze virusom Covid-19, budući da su cijepljeni zaposlenici i posjetitelji, odnosno oni koji pri dolasku na svoje radno mjesto predoče potvrdu o cijepljenju ili preboljenju zaraze, izuzeti od obveze testiranja, a čime ostaje nepoznata i neutvrđena činjenica je li taj djelatnik ili posjetitelj zdrava osoba, odnosno je li negativan na virus Covid-19. U ovome trenutku već je općepoznata činjenica da cijepljene osobe činom cijepljenja nisu izuzete od zaraze virusom Covid-19, kao i da od istog virusa obolijevaju, odnosno trebaju hospitalizaciju, a potom i da prenose zarazu na ljude u svojoj okolini. (...) U svezi navedenog indirektnog vršenja pritiska u cilju procijepljenja stanovništa ukazuje se na nedostatak znanstvenog i medicinskog uporišta. Prilikom donošenja osporavane Odluke, kojom se ostvarenje temeljnih ljudskih prava i sloboda omogućava neograničeno samo cijepljenim osobama, Stožer nije uzeo u obzir javno objavljena i neovisna znanstvena istraživanja, a niti rezultate proizašle iz statističkih podataka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (dalje u tekstu: HZJZ).« Smatraju da Odluka/21 ima za cilj pritisak na necijepljene da se cijepe kao i segregaciju između cijepljenih i necijepljenih jer će bez cijepljenja otežano obavljati svoje osnovne životne aktivnosti – odlazak na posao, obavljanje medicinskih pregleda, slanje pošte, pribavljanje izvadaka iz evidencija državnih službi, odlazak na roditeljske sastanke i sl. Također navode da se djelatnici i posjetitelji državnih i javnih službi dijele na dvije skupine: cijepljene i necijepljene, a »obje skupine mogu prenositi zarazu i sigurno je prenose, ali su provjere prisutnosti zaraze i restrikcije uvedene samo za jednu skupinu«. Smatraju da bi samo testiranjem svih koji dolaze i rade u tim službama (i cijepljenih i necijepljenih) bio ostvaren cilj smanjenja ugroze zdravlja od tog virusa. Ističu da cilj ne može biti povećanje procijepljenosti necijepljenih osoba, jer taj cilj nije legitiman. 9.4. Ističu i povredu prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava u različitim aspektima u odnosu na točku IX. podstavak 8. Odluke/21 (sada podstavak 9. Odluke) u vezi s time koje osobe mogu slobodno ulaziti u sud. S tim u vezi ističu: »Na taj način svakom građaninu Republike Hrvatske koji kao stranka sudskog ili upravnog postupka želi za zastupanje angažirati punomoćnika povrijeđeno je pravo na pravično suđenje, odnosno pravnu zaštitu, budući da niti jedna odredba Zakona o parničnom postupku, Zakona o upravnim sporovima i Zakona o općem upravnom postupku ne propisuje obvezu, odnosno nužnost zastupanja stranke po punomoćniku. Izuzev činjenice da stranka u postupku ne može angažirati odvjetnika koji ne posjeduje potvrdu o cijepljenju ili preboljenju virusa Covid-19, također zakonski zastupnik pravne osobe u privatnom vlasništvu ne može opunomoćiti drugu osobu u svom društvu da to društvo zastupa u sudskom postupku ako ta osoba nema covid potvrdu. Testiranje o vlastitom trošku punomoćnika ili osobe koja daje punomoć nije alternativa ravnopravna potvrdi o cijepljenju ili preboljenju bolesti iz razloga što stvara financijski trošak na teret jedne od navedenih osoba, trošak vremena provođenja pravovremenog testiranja u ustanovi različitoj od one koja vodi sudski ili upravni postupak te ima neopravdano i nerazmjerno svrsi diskriminatomi učinak. Obveze koje se nameću osporavanom Odlukom onemogućuju pristup sudu, onemogućuju pravično suđenje i u direktnoj su koliziji s pravom na suđenje u razumnom roku jer odredbe osporavane Odluke otvaraju mogućnost odgađanja rasprava, izbjegavanja dolazaka na sud u svojstvu svjedoka, vještaka, tumača, stranke, i općenito narušavaju pravnu sigurnost zbog pravnih praznina i nepostojanja adekvatnih rješenja kojima bi se zaštitilo funkcioniranje pravosudnog sustava Republike Hrvatske. Ovo tim više što je od početka epidemije prošlo više od 20 mjeseci i nemoguće je, neživotno i nelogično da bi se sada na ovako invanzivan način ugrozilo funkcioniranje pravne države i pravosudnih tijela, kao egzistencijalnih tijela u bilo kojoj demokraciji. (...) Osporavanom Odlukom se odvjetnicima direktno onemogućuje pružanje pravne pomoći, a strankama pravo na pristup toj pomoći. (...) Članak IX. točka 8. osporavane Odluke određuje da se predmetna Odluka ne primjenjuje na osobe čija je prisutnost nužna u zakonom propisanim postupcima pred pravosudnim, državnim i drugim tijelima. Prema odredbi članka 5. ZKP-a okrivljenik se ima pravo braniti sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabire iz reda odvjetnika. (...) Iz navedene odredbe jasno proizlazi da su odredbama ZKP-a točno propisani slučajevi kada će se okrivljeniku po službenoj dužnosti postaviti branitelj (čl. 66. ZKP), što znači da je samo u tim slučajevima braniteljeva prisutnost nužna u postupku pred pravosudnim tijelom, odnosno sudom. Međutim, Ustav RH, međunarodni ugovori te zakonski propisi jamče pravo na obranu svakom okrivljeniku kaznenog i prekršajnog postupka, bez iznimke. Stoga se propisivanjem mogućnosti nazočnosti branitelja samo onog okrivljenika kojem je odredbama ZKP-a propisano da mora imati branitelja onemogućuje pravo na obranu svim drugim okrivljenicima. (...) Svaki okrivljenik koji ima bilo kakvu poteškoću u praćenju ili razumijevanju rasprave iz razloga što se rasprava vodi na hrvatskom jeziku, ima pravo na sudskog tumača na svom jeziku, odnosno jeziku koji razumije. Ako sudski tumač u tom slučaju nema covid potvrdu i njegova pristunost na sudu će biti otežana. Odlukom je narušeno i načelo ravnoteže stranaka (equality of arms) jer izvršna vlast na ovaj način zloupotrebljava svoju poziciju kao donositelj Odluke. Kao ovlašteni tužitelj u kaznenim postupcima vrlo često se pojavljuje Državno odvjetništvo Republike Hrvatske na čije zaposlenike se primjenjuje osporavana Odluka. Njima će kao zaposlenicima biti omogućeno besplatno testiranje, što znači da će državni odvjetnik u kaznenom postupku uvijek biti u mogućnosti prisustvovati na raspravi pred sudom (bilo posjedovanjem covid potvrde ili važećeg besplatnog testa) i voditi postupak protiv okrivljenika, dok će s druge strane okrivljenik samostalno snositi troškove testiranja svog izabranog branitelja ukoliko on ne posjeduje traženu potvrdu.« 9.5. U odnosu na povredu prava na rad ističu da će necijepljenim osobama u bitnom biti otežan dolazak na posao jer bez testiranja neće moći ući u ustanovu u kojoj rade. Ukazuju da je pristup javnim i državnim službama znatno otežan i drugim osobama (kao npr. odvjetnicima) koje samo povremeno obavljaju svoju djelatnost u tim prostorima te navode: »Odvjetnici su osobe koje se samostalno financiraju i koji su prema kriteriju testiranja diskriminirani od djelatnika zaposlenih u državnoj i javnoj službi čija se testiranja financiraju iz sredstava poslodavca, odnosno iz sredstava državnog proračuna ili proračuna jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave. Odvjetnici u konkretnome nisu jedini koji trošak testiranja snose iz vlastitih sredstava (...)« Navode i da je ostavljen prekratak rok za prilagodbu ili organizaciju rada koja bi omogućila da sustav funkcionira. Ističu da su zaposlenici u vezi s testiranjima i otkrivanjem njihovih osobnih podataka o zdravlju stigmatizirani, a oni koji nisu cijepljeni izloženi su »etiketiranju«. U tom smislu ukazuju na diskriminacijski pristup nekih predstavnika državne vlasti prema kojem se osobe koje nisu cijepljene proziva kao »nazadne i neuke osobe«. Ukazuju i na dodatne financijske troškove testiranja. 9.6. Smatraju da je Odluka/21 protivna Rezoluciji broj 2361 Vijeća Europe od 27. siječnja 2021., kao i Uredbi (EU) 2021/953 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2021. o okviru za izdavanje, provjeru i prihvaćanje interoperabilnih potvrda o cijepljenju, testiranju i preboljenju bolesti COVID-19 (EU digitalna COVID potvrda) radi olakšavanja slobodnog kretanja tijekom pandemije bolesti COVID-19 (»Službeni list Europske unije« broj L 211/1 od 15. lipnja 2021.; u daljnjem tekstu: Uredba (EU) 2021/953), kojom je »utvrđena zabrana svake diskriminacije necijepljenih osoba i utvrđena je zabrana korištenja COVID potvrda na način da bi se njima ograničavala temeljna ljudska prava i slobode«. U točki 26. Preambule Uredbe (EU) 2021/953 navedeno je: »Potrebno je spriječiti izravnu ili neizravnu diskriminaciju osoba koje nisu cijepljene, na primjer iz medicinskih razloga, jer nisu u ciljnoj skupini za koju je cjepivo protiv bolesti COVID-19 trenutačno dostupno ili dopušteno, kao što su djeca, ili jer još nisu imale priliku cijepiti se ili su pak izabrale da se neće cijepiti. Stoga posjedovanje potvrde o cijepljenju ili posjedovanje potvrde o cijepljenju u kojoj je navedeno cjepivo protiv bolesti COVID-19 ne bi smjelo biti preduvjet za ostvarivanje prava na slobodno kretanje ili za korištenje usluga prekograničnog prijevoza putnika, na primjer zrakoplovom, vlakom, autobusom ili brodom ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom. Nadalje, ovu se Uredbu ne može tumačiti kao da se njome uspostavlja pravo ili obveza cijepljenja.« Predlagatelji smatraju da pojedinac ima pravo odlučivati o sebi, o svojem zdravlju, u konačnici ima pravo odlučiti želi li se potencijalno zaštititi od zaraze cijepljenjem koje dokazano ne jamči sigurnost od zaraze, ili se zaraziti i steći prirodni imunitet. To pravo na izbor i odluke o svojem zdravlju temelj su pravnog poretka Republike Hrvatske te stoga nijedan pojedinac ne smije biti ni na koji način diskriminiran niti se upotreba EU digitalnih COVID potvrda smatra ciljem za uspostavu prava ili obveze cijepljenja. Predlagatelji predlažu poništenje odnosno ukidanje Odluke/21. 10. Predlagatelj Sindikat policijskih službenika Hrvatske (predmet broj: U-II-6460/2021) Odluku/21 smatra nesuglasnom s člancima 3., 5., 14., 29., 44. i 54. Ustava. Posebno smatra da Stožer kao donositelj propisa ne može imati neograničenu vlast te da je postupanje Stožera protivno odluci Ustavnog suda broj: U-I-4405/2013 od 31. ožujka 2015. (»Narodne novine« broj 41/15.) u kojoj je navedeno da u državi utemeljenoj na vladavini prava ne smije postojati neograničena moć. 10.1. U vezi sa ciljem donošenja Odluke/21 i sredstvima za njezino provođenje (uporabom EU digitalne COVID potvrde) navodi: »Međutim, iz javnih istupa donositelja Odluke, konkretno ministra unutarnjih poslova i člana Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske dr. sc. Davora Božinovića, proizlazi kako je motiv za donošenje predmetne Odluke nedostatan broj osoba u Republici Hrvatskoj koje su se cijepile protiv virusa COVID-19. Tako je isti, koji je de facto u poziciji zakonodavca, dana 14. studenog 2021. za Jutarnji list izjavio ‘da su se poštivale mjere i da se cijepilo više ljudi, ne bi bilo potrebe za covid potvrdama’ iz čega jasnim proizlazi kako je jedini razlog za donošenje predmetne Odluke nezadovoljavajući broj osoba cijepljenih protiv virusa COVID-19 u Republici Hrvatskoj. Napominjemo kako za takvo stajalište, koje je u izravnoj vezi s osporavanim člancima predmetne Odluke, nema bilo kakvog znanstvenog utemeljenja, te se okolnost posjedovanja EU digitalne potvrde niti u kojem slučaju ne može dovesti u vezu sa zdravstvenim stanjem bilo koje osobe, a osobito se putem iste potvrde ne može detektirati da li je konkretna osoba nositelj ili prijenosnik virusa COVID-19. Naime, u jednom od najuglednijih znanstvenih časopisa na svijetu – The Lancet izašlo je istraživanje koje ukazuje kako učinkovitost cjepiva vrlo značajno blijedi kroz vrijeme. To istraživanje potvrđuje tezu kako se pogrešno osloniti na sustav ‘covid propusnica’ ukoliko se želi zaustaviti brzo širenje zaraze, a za što se kao novu strategiju odlučila i hrvatska vlada kroz donošenje predmetne Odluke. U istraživanju »Effectiveness of Covid-19 Vaccination Against Risk of Symptomatic Infection, Hospitalization, and Death Up to 9 Months: A Swedish Total – Population Cohort Study« švedski znanstvenici tvrde kako se nakon određenog vremena kod pojedinih cjepiva više uopće ne može detektirati učinkovitost po pitanju zaštite od zaraze, a sve nakon što su obradili kohortu od čak 842.974 parova cijepljenih i necijepljenih kako bi usporedili učinkovitost cjepiva. U navedenom znanstvenom radu navodi se da su cijepljeni nakon sedam mjeseci jednako zaštićeni od SARS-CoV-2 infekcije kao necijepljeni. (...) Međutim, članovi Stožera su imali dostupno posljednje istraživanje koje je izvršeno na uzorku od čak 842.974 parova cijepljenih i necijepljenih parova, te je i pored toga donesena ovakva činjenično i znanstveno neutemeljena Odluka u dijelu koji se odnosi na posjedovanje EU digitalne potvrde, jer istu može posjedovati i osoba kojoj je proteklo više od 7 (sedam) mjeseci od primanja druge doze cjepiva, kada je po rezultatima ovog istraživanja ista osoba nezaštićena kao i osoba koja se uopće nije cijepila. No i pored toga, osoba koja je sukladno rezultatima znanstvenog rada nakon 7 (sedam) mjeseci nezaštićena te slijedom toga može oboljeti od ‘korona virusa’ i biti nositelj i prijenosnik virusa COVID-19, shodno odredbama predmetne Odluke može se slobodno kretati i vrlo vjerojatno prenositi virus ukoliko posjeduje EU digitalnu potvrdu, a što sve predstavlja svojevrsni non sense.(...) Prije svega napominjemo, a čemu u prilog idu gore citirana najnovija znanstvena istraživanja, kako gotovo ne postoji vjerodostojan dokaz o tome da li je netko podoban biti nositeljem i prenositeljem virusa COVID-19 u datom trenutku. Stoga postoji realna mogućnost da je zdravoj osobi koja nije cijepljena ili nije preboljela COVID-19 onemogućen odlazak na posao ili ulazak u naznačene službene prostorije, dok je osobi koja posjeduje EU digitalnu COVID potvrdu i za koju postoji jednaka mogućnost da je zaražena virusom COVID-19 sve navedeno omogućeno, što u konačnici nema nikakvog smisla niti pravnog i znanstvenog utemeljenja. Navedeno je i u koliziji sa samom svrhom donošenja navedene Odluke za koju se navodi da ima cilj sprječavanje ubrzanog širenja virusa COVID-19, iako se u naravi primjenom navedene Odluke predmetna svrha uopće ne može postići niti postoji znanstvena utemeljenost za primjenu navedenih mjera. Obzirom na kampanju kojom se građani Republike Hrvatske pozivaju na cijepljenje u smislu toga da bi dobili EU digitalnu COVID potvrdu i slijedom toga koristili sve pogodnosti sustava koje im po samoj prirodi stvari pripadaju i odnose se na stečena prava, napominjemo kako niti cijepljenje nije garancija dobivanja naznačene potvrde te se i cijepljene osobe u određenom periodu moraju testirati.« 10.2. Nadalje, predlagatelj tvrdi da su točke IV. i V. Odluke/21 u nesuglasju s člankom 37. Ustava te s odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata (»Narodne novine« broj 169/04. i 37/08. – odluka i rješenje USRH broj: U-I-4892/2004 i U-I-3490/2006) kao i Zakona o liječništvu (»Narodne novine« broj 121/03. i 117/08.), jer će »gotovo sve osobe koje budu od 16. studenog 2021. pristupale javnim tijelima morati pokazati isprave koje se odnose na njihovo zdravstveno stanje osobama koje nisu liječnici, te na taj način javno prikazati informacije koje se tiču njihovog zdravstveno stanja a koji podaci će se dalje obrađivati na nepoznat način, a što predstavlja grubo kršenje prava na tajnost osobnih podataka.« 10.3. Smatra da je testiranje protivno socijalnoj pravdi iz članka 3. Ustava te navodi: »Naime, cijene testova na virus COVID-19 sukladno uputi Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 9. lipnja 2021. iznose, za test na SARS-Cov-2 RT-PCR 390,00 kuna, serološki test za dokaz antitijela 200,00 kuna te brzi antigenski test na COVID-19 jedinična cijena 150,00 kn. Napominjemo kako su cijene istih testova u privatnim poliklinikama u mnogome veće i kreću se do 800,00 kuna po testu. Dakle, radi se o neprikladno visokim cijenama za hrvatske standarde, osobito uzimajući u obzir da je člankom II. Odluke propisano da se osobe moraju testirati dva puta tjedno ukoliko žele koristiti usluge javnih tijela, što bi u prosjeku iznosilo 3.120,00 kuna troškova mjesečno samo za PCR testiranja po jednom građaninu Republike Hrvatske. Slijedom toga ističemo kako se na taj način u neravnopravan položaj stavljaju osobe koje su lošijeg imovnog stanja, zbog čega nisu u mogućnosti snositi troškove testiranja koji, ukoliko je riječ o udaljenijem mjestu života, mogu uključivati i troškove dolaska do mjesta testiranja. Stoga je ovim osobama nužno osigurati fizički i financijski dostupno testiranje kako ne bi trpjele diskriminaciju temeljem svog zdravstvenog i imovnog stanja, a što se predmetnom Odlukom nije osiguralo, osobito u dijelu troškova dolaska do mjesta testiranja.« Također ističe da poslodavcima nije ostavljeno dovoljno vremena da sami organiziraju testiranje službenika jer je Odluka/21 objavljena svega tri dana prije početka njezine primjene. Također navodi da nije jasno propisano u kojem roku poslodavac mora refundirati sredstva koja su službenici i namještenici potrošili na testiranje, što za njih predstavlja znatan materijalni izdatak. 10.4. Osporava i primjenu EU digitalnih COVID potvrda za ulazak u službene prostorije državnih i javnih tijela te smatra da je došlo do diskriminacije, što pojašnjava na sljedeći način: »Osporavanim člankom osobe koje iz bilo kojeg razloga ne posjeduju ili ne mogu posjedovati EU digitalnu potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti u službene prostorije, čime su suprotno odredbama iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske stavljene u nejednak položaj u odnosu na građane koji navedene isprave posjeduju. Time se na izravan način stvara privilegirani sloj društva na način da će posjednici navedenih isprava koristiti sve mogućnosti sustava koje su prije 16. studenog 2021. bile dostupne svima i koje se odnose na normalno funkcioniranje društva i pojedinaca, a što će samo produbiti podjele u društvu i stvoriti međusobnu netrpeljivost između osoba koje posjeduje covid propusnice i onih koji ih ne posjeduju, a što bi u naravi mogao biti opasan presedan. Predmetni članak treba promatrati u duhu Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12, dalje: ZSD) te stoga napominjemo kako navedeni Zakon zabranjuje postupanje kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, a koje postupanje je uvjetovano jednom ili više diskriminacijskih osnova iz članka 1. stavka 1. Zakona te postupanje kojim naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja osobe u nepovoljniji položaj zbog neke od diskriminacijskih osnova, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna. (...) Osporavani članak u evidentnoj je koliziji s odredbom iz čl. 14. Ustava Republike Hrvatske kao i odredbama iz čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer iz istog članka jasnim proizlazi kako osobe koje nemaju EU Covid digitalne potvrde ili druge naznačene isprave nisu jednake osobama koje iste posjeduju. Osobe koje iste isprave iz bilo kojeg razloga ne posjeduju ili ne mogu posjedovati, od 16. studenog 2021. neće moći pristupati u službene prostorije (pošte, sudove, FINU, centre za socijalnu skrb, i si.) i u većini slučajeva koristiti se javnim uslugama za razliku od osoba koje posjeduju iste isprave, te se stoga radi o evidentnoj diskriminaciji i segregaciji temeljem njihovih zdravstvenih preferencija određenih osoba. (...)« 10.5. Predlagatelj smatra povrijeđenim i pravo na rad i slobodu rada iz članka 54. stavka 1. Ustava jer se službenicima i radnicima onemogućava dolazak na radno mjesto bez EU digitalnih COVID potvrda. Smatra da može doći do paralize sustava osobito u osjetljivim djelatnostima kao što su policija, vojska, vatrogasci i sl., te ako bi veći broj djelatnika bio odsutan s posla postoji pojačana opasnost za živote ljudi i zaštitu imovine. Ako bi više osoba dobilo otkaze, predlagatelj smatra da će doći do preopterećenja socijalnih službi i sudova. Poziva se i na odluku Ustavnog suda broj: U-III-555/2015 od 9. srpnja 2015. (»Narodne novine« broj 111/15.) o jednakoj dostupnosti svakog radnog mjesta i dužnosti pod jednakim uvjetima. 10.6. Posebno osporava točku IX. Odluke/21 u odnosu na grupe osoba na koje se ona ne odnosi. U vezi s time navodi: »Prije svega ističemo kako osporavamo istu odredbu u dijelu u kojem se navodi kako se predmetna Odluka ne primjenjuje na studente prilikom boravka u prostorima visokih učilišta osim ukoliko visoko učilište ne odluči drugačije, na učenike prilikom boravka u prostorima škola i odgojno obrazovnih ustanova, na osobe mlađe od 16 godina. Smatramo kako je intencija Stožera vezano za rubriciranu odredbu bila da ukaže kako djeca ili mlađe osobe (studenti) nisu ili ne mogu biti prenositelji virusa COVID-19. Takvo promišljanje ponovno je u suprotnosti sa znanstvenim istraživanjima, te utvrđenjima glavnog britanskog medicinskog dužnosnika, profesora Chris Whitty koji je 22. rujna 2021. izjavio kako su ‘danas djeca trenutno glavni prenositelji korona virusa i da bi se bez cijepljenja skoro svi uzrasta od 12 do 15 godina u jednom trenutku mogli zaraziti.’ (...) Nastavno, prilikom donošenja predmetne Odluke pod pojmom ‘student’ zasigurno se mislilo na mlađe osobe koje pohađaju neki od studijskih programa u Republici Hrvatskoj, no pri tom je zanemarena mogućnost da studirati mogu i stariji ljudi od svojih 50 (pedeset) ili 60 (šezdeset) godina, tako da predmetna odluka u kontekstu grupiranja ljudi na dobne skupine i mogućnosti zaraze starijih i mlađih osoba nema nikakvog smisla niti logike. Krajnje je nejasan i nedefiniran dio članka IX. iste Odluke u kojem se navodi da se ista Odluka ne odnosi ‘na osobe čija je prisutnost nužna u zakonom propisanim postupcima pred pravosudnim, državnim i drugim tijelima’ obzirom nije definirano koje bi to osobe bile, te je stoga isti članak u nesuglasju s odredbom iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske.(...) Slijedom toga, nejasno je hoće li se konkretno na odvjetnike/branitelje u kaznenim i prekršajnim postupcima koji ne posjeduju EU digitalnu COVID potvrdu primjenjivati odredbe iz članka VI. osporavane Odluke ili su isti izuzeti od navedenog sukladno odredbama iz članka 29. st. 3. Ustava Republike Hrvatske. Dakle, radi se o evidentnoj pravnoj neusklađenosti i nedorečenosti predmetne norme koja je od ključne važnosti za funkcioniranje odvjetničke djelatnosti koja je ustavna kategorija sukladno članku 27. Ustava Republike Hrvatske. (...) Nadalje, nije jasno definirano niti hoće li pravosudni policajci koji dovode okrivljenika na sud iz istražnog zatvora moći pristupiti sudu bez gore naznačenih isprava obzirom isti nisu obuhvaćeni člankom 29. Ustava Republike Hrvatske no njihova prisutnost u sudnici je nužna radi osiguravanja reda, mira i sigurnosti te prevencije bjekstva okrivljenika. Daljnje nelogičnosti predmetne odredbe ogledaju se u tome da je istim člankom propisano da se navedena Odluka ne primjenjuje ‘na korisnike poštanskih usluga koji moraju preuzeti pošiljke čije nepreuzimanje bi imalo pravne posljedice.’ Vezano za poštanske usluge Sudu ukazujemo da određene osobe ne snose posljedice isključivo nepreuzimanjem određenih pošiljki nego i propuštanjem slanja određenih pošiljki u zakonom određenom roku. S tim u vezi ističemo kako privatne osobe kao i njihovi opunomoćenici odvjetnici ili druge osobe, u zakonom određenom roku moraju podnositi prigovore, odgovore na tužbe, odgovore na optužnice, žalbe, prijedloge, zahtjeve i si., te bi u slučaju propuštanja slanja pošiljki s predmetnim sadržajem za iste korisnike poštanskih usluga nastupile pravne posljedice. Nejasno je stoga iz kojeg se razloga napravila distinkcija između preuzimanja i slanja određenih poštanskih pošiljki obzirom i u jednom i drugom slučaju mogu nastupiti pravne posljedice po korisnike poštanskih usluga. (...) Obzirom na brojne nejasnoće vezane za predmetnu Odluku, osobito članak IX., navodimo kako načelo pravne izvjesnosti, kako je uvodno rečeno, traži da su zakonske i pravne posljedice izvjesne za adresate pravne norme, tj. primjerene njihovim legitimnim očekivanjima u neposrednoj primjeni zakona. Budući da to načelo zahtijeva da zakon bude jasan i precizan, kako bi se spriječila svaka arbitrarnost i neizvjesnost adresata pravne norme u pogledu krajnjeg učinka zakonskih odredaba koje se na njih primjenjuju.« 11. Predlagateljica Humanitarna udruga Isusove i Marijine ruke (predmet broj: U-II-6482/2021) smatra da je Odluka/21 diskriminatorna i nije u suglasnosti s člancima 5., 14., 16., 17., 22., 23., 26., 32., 40., 44. i 54. Ustava. Smatra da javne službe nisu mjesto naglog širenja koronavirusa, a radni prostori državnih i javnih službi prilagođeni su epidemiološkim mjerama (pregrade, ograničenje broja osoba u prostorijama, prozračivanje i sl.). Smatra da je jedini cilj Odluke/21 prisiljavanje na cijepljenje. Poziva se i na poruku Hrvatske biskupske konferencije od 12. studenoga 2021. u kojoj se ističe da »sve mjere i odluke za sprječavanje širenja zaraze koronavirusom trebaju biti bez prisile i uvjetovanja, kako ističe naputak Kongregacije, posebice u pogledu prava na rad, usluge i sudjelovanje u društvenom životu«. 12. Predlagatelj Mario Majdić Natrlin (predmet broj: U-II-6488/2021) smatra da točke I., II., III., IV., V., VI. i VII. Odluke/21 nisu u suglasnosti s člancima 5. stavkom 1., 14., 16., 26., 37. i 54. Ustava. Smatra i da je Odluka/21 nesuglasna s člancima 5. i 9. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (»Narodne novine« broj 85/08. i 112/12.), člankom 11. Zakona o sustavu državne uprave («Narodne novine» broj 66/19.), člankom 3. Zakona o poštanskim uslugama («Narodne novine» broj 144/12., 153/13., 78/15. i 110/19.) i člankom 29. stavcima 1. i 2. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 93/14., 127/17. i 98/19.). 12.1. Predlagatelj ističe da se osporenom Odlukom/21 pojedinci i skupine neosnovano stavljaju u povoljniji odnosno nepovoljniji položaj i da je riječ o formalnopravno i materijalnopravno protuustavnoj odluci. Formalnopravnu neustavnost obrazlaže navodima da Stožer nema ni zakonske ni ustavne ovlasti donositi mjere kojima se ograničavaju ljudska prava. Nadalje, smatra da se osporenom Odlukom/21 ograničava sloboda rada i dostupnost radnog mjesta pod jednakim uvjetima jer uvjet pristupu radnom mjestu i slobodnom obavljanju rada ne bi smjelo biti posjedovanje i predočavanje EU digitalne COVID potvrde. Naime, smatra da EU digitalna COVID potvrda ne osigurava značajno kvalitetniju zdravstvenu zaštitu građana od zaraze i prijenosa bolesti COVID-19 kao ni suzbijanje epidemije. Pritom se poziva na Direktivu Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL L 303, 2.12.2000.). Navodi da će podvrgavanje osoba bez EU digitalne COVID potvrde stalnom testiranju stvoriti ponižavajuće i uvredljive sredine. Na taj se način Odlukom/21 krši dostojanstvo osobe te je uvođenje novih sigurnosnih mjera pritisak na osobe koje su odlučile ne cijepiti se. Isto kao i prethodni predlagatelji, smatra da je testiranje na virus SARS-CoV-2, kao preduvjet rada i korištenja javnih usluga trebalo propisati za sve zaposlenike i korisnike usluga. Vezano uz prigovore diskriminacije necijepljenih osoba i osoba koje nisu preboljele bolest COVID-19 na temelju njihovog zdravstvenog statusa, predlagatelj se poziva na presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), primjerice Glor protiv Švicarske (br. 13444/04, presuda od 30. travnja 2009.), G.N. i drugi protiv Italije (br. 43134/05, presuda od 1. prosinca 2009.), te Kiyutin protiv Rusije (br. 2700/10, presuda od 10. ožujka 2011.). 12.2. Posebno ukazuje na nedostatak obrazloženja Odluke/21 i jasnih sankcija za njezino kršenje. Posebno ističe da nepostojanje obrazloženja, nenavođenje ni medicinskih ni drugih znanstvenih podataka, kao i propust da se uz Odluku/21 prilože studije, stručna mišljenja, statistički i drugi podaci ili komparativne analize, potvrđuje njezinu arbitrarnost i neutemeljenost. Pritom se, kao i prethodni predlagatelji poziva na stručni rad objavljen 20. listopada 2021. u časopisu The Lancet. Poziva se i na position paper tijela The Israeli Public Emergency Council for the Covidig Crisis od 21. kolovoza 2021., na dokument »Pregled informacija o cjepivu Comirnaty i zašto je odobreno u EU-u« kojeg je objavio European Medicines Agency te ukazuje na objavu Svjetske zdravstvene organizacije od 21. siječnja 2021. u sklopu koje je navedeno kako bi se PCR testovi trebali koristiti kao pomoć pri dijagnosticiranju te bi ih pružatelji zdravstvenih usluga trebali tumačiti u kombinaciji s drugim faktorima poput kliničke slike, anamneze, potvrđenim kontaktima s drugim osobama i ostalim epidemiološkim informacijama. 13. Predlagatelj Vladimir Dukši (predmet broj: U-II-6489/2021) ističe da su točke I. – VII., te IX. i X. Odluke/21 u nesuglasnosti s člancima 14. stavkom 2., 16., 48. i 54. Ustava. Navodi prigovore koje su istaknuli i prethodno navedeni predlagatelji, da mjere predviđene Odlukom/21 u točki I. – VII., te IX. i X. nisu razmjerne cilju koji se želi postići te je upitno ima li Odluka/21 legitiman cilj s obzirom na izjave članova Stožera i Vlade. Posebno ukazuje na netransparentan način djelovanja Stožera, koji javnost nije upoznao s osnovom donošenja Odluke/21, te da ona ne udovoljava testu razmjernosti. Posebno smatra neprikladnim vremensko ograničenje mjera trajanjem proglašene epidemije bolesti COVID-19, ističući da je Odluka/21 donesena u kontekstu porasta broja oboljelih osoba pa bi stoga po njemu trebala imati vremensko trajanje uvažavajući navedenu okolnost. Također, ukazuje na mogućnost korištenja blažih mjera, ističući da je Stožer morao i trebao uzeti u obzir mogućnost primjene mjera kojima se manje zahvaća u prava i slobode, a da one i dalje učinkovito pridonose realizaciji svojih legitimnih ciljeva. 13.1. Osim toga navodi i da mjere kojima se pojedincima ograničavaju slobode i prava moraju biti provedive te ne smiju imati za posljedicu štetni učinak koji je veći od dobrobiti koja se želi postići. Pritom iznosi podatak da na području Grada Zagreba većina ustanova ili laboratorija sa popisa objavljenog na mrežnim stranicama Ravnateljstva civilne zaštite ne obavljaju usluge testiranja, smatrajući da za to nemaju odgovarajuće uvjete. Ističe i da se Odlukom/21 ne utvrđuje na čiji se teret provodi testiranje osoba, već to ovisi o diskreciji poslodavca. U tom smislu, smatra da je riječ o nepotrebnom i pretjeranom teretu koji će pasti na adresate mjera, a koji teret nije razmjeran cilju koji se želi postići. 14. Predlagateljica Silvija Kućan (predmet broj: U-II-6500/2021) navodi da je Odluka/21 nesuglasna s člancima 3., 5., 14., 16., 17., 20., 22., 23., 37., 40. i 54. Ustava. Smatra je nezakonitom jer nije razmjerna naravi potrebe za ograničenjem. Tvrdi da se i cijepljene osobe mogu zaraziti virusom, prenositi ga, završiti u bolnici, na respiratoru, te mogu i umrijeti od bolesti COVID-19. Smatra da je ograničenje temeljnih prava i sloboda čovjeka obveznim testiranjem osoba koje nemaju bolest COVID-19 nerazmjerno cilju koji se osporenom Odlukom/21 želi postići. Predlagateljica smatra da je uvođenjem EU digitalnih COVID potvrda i nametanjem obveznog testiranja grubo prekršeno načelo jednakosti. Također smatra da treba uvesti obvezu testiranja svih osoba. 14.1. Osim navedenog ističe i prigovore koje su isticali i prethodno navedeni predlagatelji, o povredi prava na rad i slobodu rada državnih i javnih službenika. Smatra da se Odlukom/21 krše prava pacijenta na povjerljivost podataka, kao i odredbe o zaštiti osobnih podataka pa je time povrijeđeno i ustavno pravo iz članka 37. Ustava. Povrijeđenim smatra i članak 23. stavak 1. Ustava ističući da su sva dostupna cjepiva tek u fazi ispitivanja te imaju uvjetno odobrenje. Ističe i povredu članka 40. Ustava kojom se jamči sloboda savjesti i vjeroispovijesti, te javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. 14.2. Osim toga smatra da Odluka/21 dovodi i do povrede članka 22. Ustava jer je slobodan dolazak na radno mjesto i slobodno ostvarivanje prava na rad, te slobodan dolazak u službene prostorije državnih i javnih tijela radi ostvarivanja svakodnevnih prava i obaveza zajamčenih Ustavom ograničen obveznim testiranjem za osobe koje nisu cijepljene ili nisu preboljele bolest COVID-19. Uvođenjem obveznog testiranja, prema njezinom mišljenju, povrijeđen je i članak 35. Ustava. Smatra da je obvezom kontinuiranog testiranja i kontinuiranog dokazivanja rezultatom negativnog testa na virus SARS-CoV-2 osoba izložena kontinuiranoj povredi osobnosti i dostojanstva, te prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Kao razloge ističe dodatno trošenje vremena za testiranje, dolazak do mjesta testiranja izvan radnog vremena, čekanje po više sati ispred mjesta za testiranje, i to u uvjetima hladnoće te ostalih vremenskih nepogoda. 15. Predlagatelji Helena Kovačič Lijović i Berislav Velčić (predmet broj: U-II-6525/2021) smatraju da su točke III., IV., V., VII., IX. i XI. Odluke/21 u nesuglasnosti s člancima 14. stavkom 2., 16., 23. stavkom 1., 26., 27., 37., 54. i 63. Ustava, kao i s člancima 8., 13. i 14. Konvencije, te člancima 1., 2. stavkom 1., 4. stavkom 1. i 16. stavkom 1. Konvencije o pravima djeteta (New York, 20. studenoga 1989. – Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta – Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93. i 20/97.; u daljnjem tekstu: Konvencija o pravima djeteta UN-a). Pozivaju se i na točke 7.3.1. i 7.3.2. Rezolucije 2361 Vijeća Europe od 27. siječnja 2021. Predlagatelji ističu da se ne mogu sigurnosnom mjerom posebnog tijela na neodređeno vremensko razdoblje ograničiti ljudska prava i temeljne slobode, posebno kada se epidemija proglašava odlukom drugog upravnog tijela, konkretno ministra zdravstva, koja nije podložna sudskoj kontroli. Smatraju da mjere propisane Odlukom/21 nemaju precizan cilj i svrhu te je stoga nemoguće provjeriti njihovu nužnost i osigurati razmjernost u njihovoj primjeni. 15.1. Nadalje, navode da se točkom V. Odluke/21 nezakonito njezin širi doseg na druge adresate. Ističu da ni Stožer ni bilo koje drugo tijelo nije objavilo relevantan znanstveni dokaz da se u prostorijama državne vlasti, prostorijama lokalne samouprave ili javnim ustavama ili tijelima u vlasništvu ili suvlasništvu Republike Hrvatske ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave povećao broj zaraženih osoba bolešću COVID-19 niti da su navedena mjesta značajno pridonijela povećanju broja zaraženih osoba, a da je riječ o prostorijama u koji