Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-7217/2021 i dr. od 20. prosinca 2022. i Izdvojeno mišljenje sudaca

(1)Pojedini pojmovi, u smislu ovoga Zakona, imaju sljedeća značenja: (...) 7. lokalni vodovodi su građevine za vodoopskrbu od izvorišta ili drugog vodozahvata do mjesta priključenja krajnjeg korisnika ili do javne slavine, osim komunalnih vodnih građevina, internih vodovodnih sustava i individualnih sustava vodoopskrbe, izgradnju kojih su izravno financirale fizičke osobe i iznimno i pravne osobe, a radi osiguranja vode u svrhu ljudske potrošnje za jedno naselje, više naselja ili dio naselja (...) Opći interes i javna služba Članak 4.

(1)Vodne usluge su djelatnosti od općeg interesa i obavljaju se kao javna služba.

(2)Vodne usluge su od interesa za sve jedinice lokalne samouprave na uslužnom području (međukomunalne djelatnosti) i za Republiku Hrvatsku.

(3)Jedinice lokalne samouprave dužne su osigurati pružanje vodnih usluga na uslužnom području suosnivanjem javnih isporučitelja vodnih usluga, ostvarivanjem članskih odnosno dioničarskih prava i obveza u javnim isporučiteljima vodnih usluga i na drugi način u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

(4)Članska odnosno dioničarska prava u javnim isporučiteljima vodnih usluga ostvaruju se u korist građana i pravnih osoba koji koriste vodne usluge. Vlasnička prava nad komunalnim vodnim građevinama ostvaruju se u korist građana i pravnih osoba koji koriste vodne usluge. Načela Članak 5.

(1)Vodne usluge pružaju se pod nediskriminacijskim i socijalno priuštivim uvjetima.

(2)Djelatnosti vodnih usluga obavljaju se trajno, učinkovito, ekonomično i svrhovito.

(3)Djelatnosti vodnih usluga obavljaju se tako da se osigura njihov održivi razvitak i stalno povećanje kakvoće vodnih usluga.

(4)Komunalne vodne građevine održavaju se trajno u stanju funkcionalne ispravnosti.

(5)Cijene vodnih usluga određuju se prema načelu povrata troškova od vodnih usluga kako je uređeno zakonom kojim se uređuje financiranje vodnoga gospodarstva u granicama ekonomske učinkovitosti te načelima pravičnosti, zaštite od monopola i socijalne priuštivosti cijene vode. Sustav međusobnih subvencija ne može se koristiti za socijalne poticaje, osim kad je ovim Zakonom drukčije uređeno.

(6)Cijena vodne usluge određuje se, u pravilu, u jednakim visinama na uslužnom području.

(7)Troškovi upravljanja komunalnim vodnim građevinama, uključujući održavanje komunalnih vodnih građevina i troškovi poslovanja javnog isporučitelja vodnih usluga financiraju se iz cijene vodne usluge. (...)« »Uslužna područja Članak 7.

(1)Uslužno područje uspostavlja se radi:

1. osiguranja povrata troškova od vodnih usluga kako je definirano zakonom kojim se uređuje financiranje vodnoga gospodarstva putem socijalno priuštive cijene vode
2. uspostave javnog isporučitelja vodnih usluga sposobnog za održivi razvoj i održavanje komunalnih vodnih građevina, uključujući i sposobnost provedbe obveza iz Ugovora o pristupanju na način određen ovim Zakonom te
3. poslovne samoodrživosti, financijske stabilnosti i visokog stupnja učinkovitosti javnih isporučitelja vodnih usluga.

(2)Uslužno područje uspostavlja se na postojećim vodoopskrbnim područjima na kojim se isporučuje voda za ljudsku potrošnju od najmanje dva milijuna kubnih metara godišnje s mogućim odstupanjem od -10 %.

(3)Uslužno područje mora obuhvatiti sve sustave javne vodoopskrbe, sve sustave javne odvodnje i sve aglomeracije.

(4)Granica uslužnog područja ne može presijecati granicu aglomeracije, osim kad je aglomeracija presječena državnom granicom, niti granicu vodoopskrbnog područja.

(5)U trenutku početka pružanja vodnih usluga po novom javnom isporučitelju vodnih usluga na uslužnom području, sukladno odredbama ovoga Zakona, više postojećih vodoopskrbnih područja postaju jedno vodoopskrbno područje.

(6)Vlada Republike Hrvatske uredbom o uslužnim područjima uspostavlja uslužna područja i određuje njihove granice. Ova uredba donosi se nakon savjetovanja s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i javnim isporučiteljima vodnih usluga.

(7)Kada se prema odredbama ovoga Zakona uspostavi jedan javni isporučitelj vodnih usluga na uslužnom području i ishodi rješenje iz članka

1. stavka
2. ovoga Zakona, on se, neovisno o odredbama uredbe iz stavka
3. ovoga članka, može slobodno pripajati ili spajati s javnim isporučiteljem vodnih usluga s uslužnog područja s kojim graniči. Jedan isporučitelj na uslužnom području Članak 8.

(1)Vodne usluge na uslužnom području pružaju se putem jednog javnog isporučitelja vodnih usluga. (...) III. KOMUNALNE VODNE GRAĐEVINE Vlasništvo, upravljanje, građenje i održavanje Članak 9.

(1)Komunalne vodne građevine su javna dobra u javnoj uporabi i u vlasništvu su javnoga isporučitelja vodnih usluga na uslužnom području.

(2)Komunalnim vodnim građevinama upravlja javni isporučitelj vodnih usluga, osim ako je ovim Zakonom drukčije uređeno.

(3)Pod upravljanjem u smislu ovoga Zakona smatraju se poslovi investitora gradnje komunalnih vodnih građevina, njihov pogon i održavanje te čuvanje i korištenje za namjene kojima komunalne vodne građevine služe. (...) Ograničenja na komunalnim vodnim građevinama Članak 10.

(1)Komunalne vodne građevine ne mogu se opteretiti založnim pravom, niti mogu biti predmetom ovrhe, osim kada je ovim Zakonom drukčije određeno.

(2)Komunalne vodne građevine mogu biti u prometu samo između javnih isporučitelja vodnih usluga.

(3)Komunalne vodne građevine ne ulaze u stečajnu ili likvidacijsku masu.

(4)U slučaju stečaja ili likvidacije jedinstvenog javnog isporučitelja vodnih usluga komunalne vodne građevine prenose se u vlasništvo jedinice lokalne samouprave, koja je njihov osnivač, na uslužnom području.

(5)Jedinice lokalne samouprave dužne su, u slučaju iz stavka 4. ovoga članka, prenijeti vlasništvo komunalnih vodnih građevina, bez naknade, u vlasništvo novog jedinstvenog javnog isporučitelja vodnih usluga u roku od tri mjeseca od njegova osnivanja.

(6)U slučaju stečaja ili likvidacije postojećeg javnog isporučitelja vodnih usluga komunalne vodne građevine prenose se u vlasništvo jedinstvenog javnog isporučitelja vodnih usluga. 1. Pravni položaj isporučitelja vodnih usluga i odgovornost Obavljanje djelatnosti temeljem Zakona Članak 11.

(1)Djelatnost vodnih usluga obavljaju javni isporučitelji vodnih usluga. (...) Javni isporučitelj vodnih usluga Članak 12.

(1)Javni isporučitelj vodnih usluga je društvo kapitala kojem su jedini osnivači jedinice lokalne samouprave na uslužnom području.

(2)Iznimno od stavka

1. ovoga članka osnivač javnog isporučitelja može biti i pravna osoba čiji je jedini osnivač jedinica lokalne samouprave.« »
2. Ustrojavanje jedinstvenog isporučitelja vodnih usluga Pripajanje društava kapitala Članak 88.

(1)Svi postojeći javni isporučitelji vodnih usluga na uslužnom području dužni su se pripojiti javnom isporučitelju vodnih usluga koji je društvo kapitala, a koje je određeno uredbom iz članka

1. stavka
2. ovoga Zakona kao društvo preuzimatelj, a društvo preuzimatelj je dužno prihvatiti pripajanje, u roku od šest mjeseci od dana od stupanja na snagu uredbe iz članka
3. stavka
4. ovoga Zakona.

(2)Kao društvo preuzimatelj odredit će se javni isporučitelj vodnih usluga koji je na uslužnom području imao najveći ukupni prihod po osnovi cijene vodnih usluga, cijene isporuke vode drugom isporučitelju vodnih usluga i naknade za razvoj u tri godine koje prethode godini stupanja na snagu uredbe iz članka

1. stavka
2. ovoga Zakona ili javni isporučitelj vodnih usluga koji je na uslužnom području u posljednje tri godine koje prethode godini stupanja na snagu uredbe iz članka
3. stavka
4. ovoga Zakona isporučio najveću količinu vode za ljudsku potrošnju korisnicima vodnih usluga i drugim isporučiteljima vodnih usluga (u daljnjem tekstu: primarno društvo preuzimatelj), a ako se započeto pripajanje primarnom društvu preuzimatelju ocijeni neizglednim u rokovima propisanim uredbom iz članka
5. stavka
6. ovoga Zakona, pripajanje će se provesti prema drugom javnom isporučitelju vodnih usluga (u daljnjem tekstu: supsidijarno društvo preuzimatelj) koji se određuje uredbom iz članka
7. stavka
8. ovoga Zakona.

(3)Za donošenje odluke o pripajanju potrebna je obična većina danih glasova na skupštini odnosno obična većina u temeljnom kapitalu zastupljenom na skupštini i u društvu preuzimatelju i u društvima koja se pripajaju.

(4)Društveni ugovor odnosno statut društva preuzimatelja mora se u roku iz stavka 1. ovoga članka uskladiti s odredbama ovoga Zakona.

(5)Unutarnji opći akti društva preuzimatelja moraju se u roku od 90 dana po isteku roka iz stavka 1. ovoga članka uskladiti s odredbama ovoga Zakona.

(6)Poslovni udjeli odnosno dionice u društvu preuzimatelju određuju se prema stanju kapitala i rezervi društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju na dan

1. prosinca 2018., a za pravne osobe iz članka
2. stavka
3. ovoga Zakona prema iskazanoj poziciji kapital i rezerve u bilanci na dan
4. prosinca 2018., osim kad je ovim Zakonom drukčije određeno.

(7)Pripajanje se provodi s brojem zaposlenika koji ne može biti veći od broja zaposlenih na dan 31. prosinca 2018.

(8)Troškove pripajanja društava kapitala snosi društvo preuzimatelj. Prijenos komunalnih vodnih građevina društvu preuzimatelju Članak 89.

(1)Jedinice lokalne samouprave koje su izravni vlasnici komunalnih vodnih građevina i zemljišta pod njima, a nisu do stupanja na snagu uredbe iz članka

1. stavka
2. ovoga Zakona postupile po odredbi članka
3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (‘Narodne novine’, br. 56/13.) dužne su ih prenijeti u vlasništvo društva preuzimatelja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz članka
4. stavka
5. ovoga Zakona, bez naknade ili dio bez naknade, a dio kao ulog u temeljni kapital.

(2)Vrijednost dijela komunalnih vodnih građevina i zemljišta pod njima koji se, u skladu sa stavkom

1. ovoga članka, unosi kao ulog u temeljni kapital društva preuzimatelja, izračunava se u postotku u odnosu na ukupnu vrijednost komunalnih vodnih građevina koje se prenose u vlasništvo društva preuzimatelja i ne smije prijeći vrijednost temeljnog kapitala, iskazanog u postotku u odnosu na vrijednost imovine postojećeg javnog isporučitelja vodne usluge javne vodoopskrbe čije područje pružanja usluge obuhvaća i područje jedinice lokalne samouprave koja je prenositelj komunalnih vodnih građevina iz stavka
2. ovoga članka. Preostala vrijednost komunalnih vodnih građevina neupisana u temeljni kapital unosi se u imovinu društva preuzimatelja bez naknade. Procjena vrijednosti komunalnih vodnih građevina provodi se na zahtjev društva preuzimatelja, a dio koji se odnosi na procjenu vrijednosti nekretnina provodi se u skladu s propisima o procjeni vrijednosti nekretnina.

(3)Središnja tijela državne uprave koja su do stupanja na snagu ovoga Zakona, kao investitori ili suinvestitori, na temelju propisa o regionalnom razvoju ili drugih posebnih propisa gradila komunalne vodne građevine, dužna su ih prenijeti bez naknade u vlasništvo društva preuzimatelja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz članka 7. stavka 6. ovoga Zakona.

(4)Pravne osobe koje nisu isporučitelji vodnih usluga, osnivači kojih su jedinice lokalne samouprave, a koje su vlasnici komunalnih vodnih građevina dužne su ih prenijeti u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona svojim osnivačima, a osnivači su ih dužni u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz članka 7. stavka 6. ovoga Zakona prenijeti, bez naknade, u vlasništvo društva preuzimatelja.

(5)Ne izvrše li se prijenosi iz stavaka 1., 3 i 4. ovoga članka, Ministarstvo donosi rješenje o prijenosu korištenja komunalnih vodnih građevina na društvo preuzimatelja, uključujući i poslovne prostore koji sadrže upravljačko-nadzornu opremu.

(6)Društvo preuzimatelj stječe pravo da upravlja, održava i razvija komunalne vodne građevine iz stavka 5. ovoga članka, da ih unese u svoje poslovne knjige te da stupi u isključivi posjed svih komunalnih vodnih građevina, uključujući i poslovne prostore koji sadrže upravljačko-nadzornu opremu.

(7)Protiv rješenja iz stavka 5. ovoga članka žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.

(8)Nastupom izvršnosti rješenja iz stavka 5. ovoga članka dotadašnjem posjedniku temeljem zakona prestaje pravo na posjed svih stvari obuhvaćenih rješenjem.« »Lokalni vodovodi Članak 100.

(1)Javni isporučitelji vodnih usluga dužni su u roku od šest mjeseci po izvršnosti rješenja o ispunjenju posebnih uvjeta iz članka

1. stavka
2. ovoga Zakona popisati lokalne vodovode kojim se isporučuje voda u prosječnoj količini više od 10 m3 vode na dan ili opskrbljuje više od 50 ljudi, izgrađene prije stupanja na snagu ovoga Zakona na uslužnom području, te popis podnijeti Ministarstvu.

(2)Lokalni vodovodi iz stavka 1. ovoga članka, izgrađeni prije stupanja na snagu ovoga Zakona, prenose se na upravljanje javnom isporučitelju vodnih usluga na uslužnom području.

(3)Rješenje o prijenosu iz stavka

1. ovoga članka donosi Ministarstvo. Protiv rješenja o prijenosu iz stavka
2. ovoga članka žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.

(4)Ministarstvo će odbiti prijenos lokalnih vodovoda iz stavka 1. ovoga članka koji su tehnički neuporabljivi.

(5)Javni isporučitelj vodnih usluga upravlja lokalnim vodovodima iz stavka 1. ovoga članka pažnjom dobroga domaćina i na način kako upravlja komunalnim vodnim građevinama u svom vlasništvu.

(6)Na lokalne vodovode iz stavka 1. ovoga članka, preuzete na upravljanje javnom isporučitelju vodnih usluga, primjenjuju se odredbe poreznih, računovodstvenih i drugih propisa koji se primjenjuju na komunalne vodne građevine.

(7)Tužitelj za kojeg se u sudskom postupku utvrdi da je vlasnik odnosno suvlasnik lokalnih vodovoda iz stavka 1. ovoga članka dužan je javnom isporučitelju vodnih usluga naknaditi troškove upravljanja lokalnim vodovodima.

(8)Javni isporučitelj vodnih usluga dužan je osigurati zdravstvenu ispravnost vode za ljudsku potrošnju iz lokalnih vodovoda koji su mu preneseni po odredbama ovoga članka sukladno odredbama zakona kojim se uređuje voda za ljudsku potrošnju.

(9)Vodopravni inspektor zabranit će uporabu lokalnih vodovoda koji nisu preneseni po odredbama ovoga članka.

(10)Ministar donosi naredbu o popisu lokalnih vodovoda, kojom se uređuje sadržaj popisa, i to: tehničke značajke i položaj lokalnih vodovoda, njihova tehnička ispravnost i uporabljivost, posjednici, upravitelji i vlasnici odnosno suvlasnici lokalnih vodovoda, kao i drugi podaci od značaja za svrsishodnost popisa.«

1. b)Zakon o vodama 6. Članak 146. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (»Narodne novine« broj 56/13.; u daljnjem tekstu: ZIDZoV:56/13) glasio je: »Prijenos komunalnih vodnih građevina na javnog isporučitelja vodnih usluga Članak 146. Jedinice lokalne samouprave dužne su u roku od 1 godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona prenijeti komunalne vodne građevine u svom vlasništvu u vlasništvo javnog isporučitelja vodne usluge, u obliku temeljnog uloga ili prijenosa bez naknade. Ovaj prijenos je neoporeziv. (...)«
2. c)Zakon o vodi za ljudsku potrošnju 7. Članak 1. stavak 1. Zakona o vodi za ljudsku potrošnju (»Narodne novine« broj 56/13., 64/15., 104/17., 115/18. i 16/20.) glasi: »Članak 1.

(1)Ovim se Zakonom uređuje zdravstvena ispravnost vode za ljudsku potrošnju, nadležna tijela za provedbu ovoga Zakona i način izvještavanja Europske komisije o provedbi ovoga Zakona, obveze pravnih osoba koje obavljaju opskrbu vodom za ljudsku potrošnju u Republici Hrvatskoj, načini postupanja i izvješćivanja u slučaju odstupanja od parametara za provjeru sukladnosti vode za ljudsku potrošnju, monitoring (praćenje) i druge službene kontrole zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju i njihovo financiranje, a u cilju zaštite ljudskog zdravlja od nepovoljnih utjecaja bilo kojeg onečišćenja vode za ljudsku potrošnju i osiguravanja zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju na području Republike Hrvatske. (...)« III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

1. Predlagatelji u predmetima broj: U-I-7217/2021, U-I-1607/2022, U-I-1608/2022, U-I-1609/2022, U-I-1610/2022, U-I-1611/2022, U-I-1612/2022, U-I-1613/2022, U-I-1614/2022, U-I-1615/2022, U-I-1616/2022, U-I-1617/2022, U-I-1618/2022, U-I-1619/2022, U-I-1728/2022 i U-I-1913/2022 smatraju da članak
2. stavci
3. i
4. i članak
5. stavci
6. –
7. ZoVU-a:66/19 nisu u suglasnosti s člancima 3., 5., 16.,
8. stavkom 1.,
9. stavkom
10. i
11. stavkom
12. Ustava. Prijedlozi predlagatelja u tim predmetima sadržajno su identični, s time da su predlagatelji u predmetima broj: U-I-1607/2022, U-I-1608/2022, U-I-1609/2022, U-I-1610/2022, U-I-1611/2022, U-I-1612/2022, U-I-1613/2022, U-I-1614/2022, U-I-1615/2022, U-I-1616/2022, U-I-1617/2022, U-I-1618/2022, U-I-1619/2022, U-I-1728/2022 i U-I-1913/2022 naveli dodatne razloge zbog kojih smatraju da osporeni članak
13. stavci
14. i
15. ZoVU-a:66/19 nisu u suglasnosti s Ustavom. 8.
16. U odnosu na osporeni članak
17. stavke
18. –
19. ZoVU-a:66/19 predlagatelji navode da je tom odredbom određen prijenos komunalnih vodnih građevina, međutim, u tom je uređenju zakonodavac bio vezan (ograničen) ustavnim pravilima o vlasništvu i načelima kojima se štiti ustavno dobro vlasništva u okviru ustavne vrednote nepovredivosti vlasništva. U tom smislu navode da se zakonodavnom mjerom o ovlaštenju ministarstva nadležnog za vodno gospodarstvo da donosi rješenje o prijenosu korištenja komunalnih vodnih građevina na društvo preuzimatelja, uključujući i poslovne prostore koji sadrže upravljačko-nadzornu opremu u tri

(3)slučaja neizvršenja prijenosa vlasništva komunalnih vodnih građevina (članak 89. stavak 5. u vezi s člankom 89. stavcima 1., 3. i 4. ZoVU-a:66/19) država miješa u ustavno jamstvo vlasništva (korištenje vlasništva i pripadanje predmeta vlasništva nositelju prava vlasništva i slobodu raspolaganja predmetom vlasništva), te se u slučaju ispunjenja zakonskih pretpostavki (neizvršenja prijenosa vlasništva komunalnih vodnih građevina u tri slučaja) oduzima vlasništvo vlasniku komunalne vodne građevine. Predlagatelji ističu da za takvo oduzimanje vlasništva aktom tijela državne uprave (u tri slučaja neizvršenja prijenosa vlasništva komunalnih vodnih građevina) nije propisano pravo vlasnika na naknadu tržišne vrijednosti oduzete imovine, pa smatraju da je osporeno zakonsko rješenje u »sukobu s drugim ustavnim pravilom o vlasništvu koje za ustavnopravno dopušteno miješanje države u vlasništvo nužno pretpostavlja vlasniku naknadu tržišne vrijednosti oduzete imovine«. Navode da zakonska mjera određuje pravilo o prijenosu komunalnih vodnih građevina bez naknade (članak 89. stavci 1., 3. i 4. ZoVU-a:66/19) uz iznimku o prijenosu komunalnih vodnih građevina dijelom uz naknadu, a dijelom kao ulog u temeljni kapital (članak 89. stavak 1. ZoVU-a:66/19). Međutim, ističu da osporena odredba nije precizna jer iz njezinog sadržaja jedinica lokalne samouprave (adresat pravne norme) ne može saznati u kojem slučaju ima obvezu prenijeti komunalne vodne građevine bez naknade, a u kojem slučaju dijelom uz naknadu i dijelom kao ulog u temeljni kapital društva preuzimatelja. Nadalje navode, ako jedinica lokalne samouprave komunalnu vodnu građevinu prenosi u vlasništvo društva preuzimatelja kao ulog u temeljni kapital, onda ima pravo na naknadu kao vrijednost dijela komunalnih vodnih građevina koja ne smije prijeći vrijednost temeljnog kapitala iskazanog u postotku u odnosu na vrijednost imovine postojećeg javnog isporučitelja vodne usluge javne vodoopskrbe čije područje pružanja usluge obuhvaća i područje jedinice lokalne samouprave koja je prenositelj komunalnih vodnih građevina, dok nema pravo na preostalu vrijednost komunalnih vodnih građevina koja nije upisana u temeljni kapital i koja se unosi u imovinu društva preuzimatelja bez naknade (članak 89. stavak 2. ZoVU-a:66/19), pa predlagatelji ističu da i u tom slučaju prijenosa komunalne vodne građevine u vlasništvo društva preuzimatelja (uz naknadu, kao ulog u temeljni kapital) prenositelj nema pravo na tržišnu vrijednost oduzete imovine te smatraju da je i taj slučaj ustavnopravno nedopušten s aspekta drugog ustavnog pravila o vlasništvu. Stoga ističu da zakonska mjera iz članka 89. ZoVU-a:66/19 predstavlja miješanje države u imovinska prava adresata. Navode da je takvo miješanje opravdano (legitimno), odnosno ima legitimni cilj (svrhu) u općem interesu: osigurati da se djelatnosti vodnih usluga, koje su od općeg interesa i koje se obavljaju kao javna služba (članak 4. stavak 1. ZoVU-a:66/19) obavljaju trajno i učinkovito čime se postižu gospodarske (društvene) prednosti (koristi) i gospodarski napredak i socijalno blagostanje (članak 49. stavak 3. Ustava). Međutim, ističu da je načelo razmjernosti u odnosu na pravo vlasništva konkretizirano u ustavnom pravilu o vlasništvu (članak 50. stavak 1. Ustava) prema kojemu je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Budući da je osporenom odredbom određena obveza vlasnika da komunalne vodne građevine prenesu u vlasništvo društva preuzimatelja (u tri slučaja neizvršenja prijenosa vlasništva komunalnih vodnih građevina), smatraju da je na taj način zakonom u interesu Republike Hrvatske (općem interesu) zakonodavac oduzeo pravo vlasništva tih vlasnika. Predlagatelji ističu da je zakonodavac imao obvezu (prema ustavnom zahtjevu načela razmjernosti konkretiziranom u članku 50. stavku 1. Ustava) tim vlasnicima odrediti pravo na naknadu tržišne vrijednosti oduzete imovine, a zakonodavac tu ustavnu obvezu nije ispunio. Time zakonodavac nije zakonskom mjerom, iako je ona pogodna i nužna u zaštiti općeg interesa, uravnotežio interes vlasnika kojemu je pravo vlasništva oduzeto i interes Republike Hrvatske – zbog kojeg je pravo vlasništva zakonom oduzeto. Stoga smatraju da zakonodavac osporenom odredbom nije poštovao načelo razmjernosti te da su vlasnici opterećeni preko mjere koja bi bila ustavno dopuštena. 8.2. U odnosu na članak 88. stavak 3. ZoVU-a:66/19, kojim je određeno da je za donošenje odluke o pripajanju potrebna obična većina danih glasova na skupštini odnosno obična većina u temeljnom kapitalu zastupljenom na skupštini i u društvu preuzimatelju i u društvima koja se pripajaju, predlagatelji smatraju da osporena odredba nije u suglasnosti s: – člankom 516. stavkom 2. Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine« broj 111/93. do 40/19.; u daljnjem tekstu: ZTD) prema kojemu se odluka kojom se daje odobrenje ugovora o pripajanju dioničkih društava donosi glasovima koji predstavljaju najmanje tri četvrtine temeljnoga kapitala zastupljenog u glavnoj skupštini društva pri donošenju odluke, – člankom 534. stavkom 3. ZTD-a koji određuje primjenu članka 516. stavka 2. ZTD-a za odluku skupštine o pripajanju dioničkog društva društvu s ograničenom odgovornošću, – člankom 536. stavkom 2. ZTD-a prema kojemu je za donošenje odluke o pripajanju društava s ograničenom odgovornošću potrebna većina od tri četvrtine danih glasova i – člankom 549. stavkom 3. ZTD-a prema kojemu se odluka skupštine društva s ograničenom odgovornošću o pripajanju dioničkome društvu donosi većinom od tri četvrtine danih glasova. U odnosu na članak 88. stavak 6. ZoVU-a:66/19 predlagatelji smatraju da osporena »odredba nije precizna u dijelu određenja da se ‘poslovni udjeli odnosno dionice u društvu preuzimatelju određuju prema stanju kapitala i rezervi društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju (...)»pa je tako protivna zahtjevu vladavine prava za određenošću i preciznošću pravne norme.« Predlagatelji smatraju da je »zakonodavac u ispunjenju ustavnog zahtjeva za preciznošću i određenošću pravne norme, koji izvire iz načela vladavine prava, bio u obvezi odredbom članka 89. stavka 6. ZoVU precizno odrediti koje su sastavnice kapitala i koje su rezerve u svojoj vrijednosti (‘stanju’) mjerodavne za određivanje poslovnih udjela odnosno dionica u društvu preuzimatelju kod ustrojavanja jedinstvenog isporučitelja vodnih usluga pripajanjem.« Navode da zakonodavac pri određenju da se poslovni udjeli odnosno dionice u društvu preuzimatelju određuju prema stanju kapitala i rezervi društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju (kao osnovici za zamjenu dionica i udjela u društvu preuzimatelju) 31. prosinca 2018. nije valorizirao moguće promjene vrijednosti kapitala od 31. prosinca 2018. do pripajanja, što može utjecati na vrijednost dionica i udjela u društvu preuzimatelju (kod zamjene vrijednosti imovine za dionice i udjele kod pripajanja). Stoga smatraju da članak 88. stavak 6. ZoVU-a:66/19 nije u skladu sa zahtjevima ZTD-a o razmjernosti između vrijednosti prijenosa i vrijednosti dionice ili udjela i da nije u skladu sa zahtjevom načela ustavnosti i zakonitosti iz članka 5. Ustava. 8.3. Predlagatelji u predmetima broj: U-I-1607/2022, U-I-1608/2022, U-I-1609/2022, U-I-1610/2022, U-I-1611/2022, U-I-1612/2022, U-I-1613/2022, U-I-1614/2022, U-I-1615/2022, U-I-1616/2022, U-I-1617/2022, U-I-1618/2022, U-I-1619/2022, U-I-1728/2022 i U-I-1913/2022 naveli su dodatne razloge zbog kojih smatraju ustavnopravno nedopuštenim učinak propisa o pripajanju (članak 88. stavci 3. i 6. ZoVU-a:66/19). U tom su smislu naveli da su u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. sklopljeni ugovori o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte poboljšanja vodno-komunalne infrastrukture ili izgradnje te infrastrukture između Ministarstva (kao posredničkog tijela razine 1) i Hrvatskih voda (kao posredničkog tijela razine 2) te javnih isporučitelja vodnih usluga (kao korisnika bespovratnih sredstava iz europskih strukturnih i investicijskih fondova). Navode da sastavni dio tih ugovora čine Opći uvjeti u kojima je određeno pravo Hrvatskih voda da jednostrano izjavi raskid ugovora u slučaju da korisnik izvrši statusne promjene (uključujući i promjenu pravne osobnosti) koje utječu na dodjelu bespovratnih sredstava zbog kojih nije moguća izmjena ugovora. Stoga navode da se zakonskom mjerom o ustrojavanju jedinstvenog isporučitelja vodnih usluga (propisima o pripajanju) izvršava statusna promjena korisnika (javnih isporučitelja vodnih usluga) koji se pripajaju društvu preuzimatelju te Hrvatske vode imaju pravo raskinuti ugovore i obustaviti daljnju isplatu bespovratnih sredstava, kao i tražiti povrat već isplaćenih sredstava. 8.4. Predlagatelji u predmetu broj: U-I-2539/2022 smatraju da članak 88. stavci 3. i 6. ZoVU-a:66/19 nisu u suglasnosti s člancima 3., 5., 16., 48. stavkom 1. i 50. stavkom 1. Ustava. U odnosu na članak 88. stavak 3. ZoVU-a:66/19 predlagatelji navode da osporena odredba nije u suglasnosti s člancima 516. stavkom 2., 534. stavkom 3., 536. stavkom 2. i 549. stavkom 3. ZTD-a, dok u odnosu na članak 88. stavak 6. ZoVU-a:66/19 predlagatelji ističu da osporena »odredba nije precizna, što je čini protivnom zahtjevu vladavine prava za određenošću i preciznošću pravne norme...« jer osporena odredba predviđa preuzimanje »prema stanju kapitala i rezervi«, a istovremeno ZoVU:66/19 ne definira pojam »kapitala« i »rezervi«. Također, navode da zakonodavac u određenju da se poslovni udjeli odnosno dionice u društvu preuzimatelju određuju prema stanju kapitala i rezervi društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju (kao osnovici za zamjenu dionica i udjela u društvu preuzimatelju) 31. prosinca 2018. nije valorizirao moguće promjene vrijednosti kapitala od 31. prosinca 2018. do pripajanja »čime je povrijeđeno i načelo ustavnosti i zakonitosti«. Navode da je uobičajena praksa u ovakvim slučajevima da se imovina, obaveze i kapital bilanciraju na datum pripajanja i to kao neto knjigovodstvena vrijednost imovine, a omjer zamjene udjela računa se onda u skladu s neto knjigovodstvenom vrijednosti imovine koja se prenosi na datum pripajanja. 9. Predlagatelj u predmetu broj: U-I-1574/2022 osporava članak 88. stavak 6. ZoVU-a:66/19, odnosno određivanje kriterija po kojem će se određivati udjeli osnivača postojećih isporučitelja vodnih usluga u društvu preuzimatelju. Predlagatelj ističe da se za određivanje udjela koristi stanje kapitala i rezervi društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju 31. prosinca 2018., te taj zbroj ni na koji način ne predstavlja tržišnu naknadu jer najčešće nije u primjerenom odnosu s pravom vrijednosti imovine uključenih društava. Smatra da odabrani kriterij zanemaruje vrijednost imovine koju društva imaju (vrijednost vodovodne mreže ili vodnih građevina), kao i dobit koju ostvaruju takva društva. Navodi da analiza stvarnog stanja i zakonskog uređenja pokazuje kako zakonodavac i nije tražio kriterij koji bi na adekvatan način prikazao tržišnu vrijednost imovine društava koja se pripajaju ili barem stvarno stanje kapitala tih društava. Navodi da je zakonodavac nedosljedan u uređenju pitanja iz nadležnosti ZoVU-a:66/19 kada odabire kriterije za određivanje veličine udjela (članak 88. stavak 6. ZoVU-a:66/19), za razliku od kriterija za odabir društva preuzimatelja, pa smatra da bi korištenje kriterija isporučene vode i ostvarenog prihoda kao kriterija za određivanje veličine udjela u društvu preuzimatelju pokazalo da zakonodavac na konzistentan način uređuje kriterije u ZoVU-u:66/19. Nadalje navodi da je Ministarstvo kao razlog za uvođenje kriterija iz članka 88. stavka 6. ZoVU-a:66/19 (vezano uz vremenski kontekst) navelo nepovjerenje u osnivače postojećih javnih isporučitelja vodnih usluga. Međutim, predlagatelj ističe da takvo stajalište ni s čime nije potkrijepljeno, pa se ne može smatrati legitimnim ciljem na temelju kojeg je došlo do miješanja u pravo vlasništva. U tim smislu predlagatelj navodi: »lako se sprečavanje prevara može konstruirati kao legitimni cilj zakonodavca, on sam po sebi, u situaciji kada za takvo uređenje ne postoji nikakva potreba ni razlozi, ne može biti smatran kao javni interes, već neovlašteno miješanje zakonodavca u pravo vlasništva. Nije dovoljna samo puka mogućnost zlouporabe, već konkretni razlozi koji govori u prilog tome da će do toga doći. Za samu mogućnost zlouporabe zakonodavac je već priredio druga pravna sredstva koja će sanirati takve povrede – odredbe prekršajne i kaznene naravi. (...) U pogledu provođenja testa razmjernosti o odabranom kriteriju, ali i o fiksnom određenju vremenskog trenutka u kojem će se sagledavati stanje kapitala i rezervi za određivanje udjela, potrebno je imati na umu kako u pravnom sustavu RH postoje drugi, prikladniji i blaži načini. Naime, Zakon o trgovačkim društvima koji uređuje postupak povećanja temeljnog kapitala određuju obvezu provođenja revizije povećanja temeljnog kapitala, u skladu s odredbama ZTD-a, koji postupak je zakonski uređen te osigurava upravo da se u takvom postupku ne može postupati na način kako je to zakonodavac iznio u postupku javnog savjetovanja.« Zaključno, navodi da oblikovanje kriterija za određivanje veličine udjela u društvu preuzimatelju na način kako je to propisano osporenim člankom 88. stavkom 6. ZoVU-a:66/19 predstavlja povredu članaka 48., 49. i 50. Ustava jer se radi o neovlaštenom miješanju u pravo vlasništva jedinice lokalne samouprave na način koji nije u javnom interesu, odnosno ne ide za ostvarenjem legitimnog cilja te se radi o ograničenju prava vlasništva bez naknade tržišne vrijednosti. 9.1. U odnosu na članak 89. stavke 5. – 8. ZoVU-a:66/19 predlagatelj u predmetu broj: U-I-1574/2022 ističe da osporena odredba »grubo narušava pravo vlasništva jedinica lokalne samouprave, pravno je nedorečena i ostavlja preširoke ovlasti upravnim tijelima. Predlagatelj ističe kako se, u slučaju navedenih obveza iz ZVU-a, radi o miješanju u pravo vlasništva kako je zaštićeno Konvencijom, i to određeno kao kontrola upotrebe vlasništva, i to na nedopušten način, bez ispunjenja kriterija javnog interesa«. Smatra da, iako se u osporenom članku 89. stavku 5. ZoVU-a:66/19 koristi pojam »prijenosa korištenja komunalnih vodnih građevina«, u konkretnom se slučaju zapravo radi o prikrivenom izvlaštenju »jer se gube sva dotadašnja vlasničkopravna ovlaštenja te ostaje golo pravo vlasništva«. 9.2. U odnosu na članak 89. stavak 1. ZoVU-a:66/19 predlagatelj navodi da jedinice lokalne samouprave »koje nisu obavile svoju zakonsku obvezu i prenijele vlasništvo komunalne vodne građevine na novoosnovane javne isporučitelje vodnih usluga sada su u mogućnosti dobiti dodatni udio u temeljnom kapitalu, čim se narušava načelo jednakosti kao temeljna vrednota Ustava RH iz čl. 3., kao i čl. 14. Ustava RH. (...) Naime, ovime se stavljaju u nejednak položaj one JLS koje su ispunile svoju obvezu i prenijelo vlasništvo nad vodnim građevinama na javne isporučitelje vodnih usluga kojim su osnivači, a koje nisu unesene u temeljni kapital tih društava (što ni u kojem trenutku nije bila zakonska obveza). One će, za razliku od JLS koje će sada prenijeti pravo vlasništva na društvo preuzimatelja ostati bez mogućnosti stjecanja dodatnog udjela, kako određuje čl. 89. Ovakvo postupanje zakonodavca je nedopušteno te predstavlja povredu čl. 3 i 14. Ustava«. 10. Predlagatelj u predmetu broj: U-I-1847/2022 osporava članak 88. stavke 3. i 6. i članak 89. stavak 5. ZoVU-a:66/19. U odnosu na članak 89. stavak 5. ZoVU-a:66/19 predlagatelj navodi da se osporenom odredbom država neosnovano miješa u pravo vlasništva koje je zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava. Nadalje, navodi da je nametanjem provođenja statusne promjene pripajanja jedinicama lokalne samouprave povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu, slijedom čega smatra da osporena odredba nije u suglasnosti s člancima 4. stavkom 1., 128. stavkom 1. i 129.a stavkom 1. Ustava. U tom smislu u prijedlogu navodi: »Vodne usluge imaju se smatrati komunalnim djelatnostima koje izravno temeljem Ustava Republike Hrvatske spadaju u poslove lokalnog djelokruga. S tim u vezi jedinice lokalne samouprave bez zakonodavne intervencije odlučuju o institucionalnom obliku javnoga isporučitelja vodnih usluga i teritorijalnom okviru pružanja vodnih usluga (pravo na samoorganizaciju). Slijedom navedenog, osporenom odredbom zadire se u donošenje odluka iz samoupravnog djelokruga lokalnih jedinica. Unatoč tome što statusnim pripajanjem vodne usluge ostaju u samoupravnom djelokrugu lokalnih jedinica, to ne znači da nije došlo do povrede istog tog samoupravnog djelokruga. Povreda proizlazi iz toga da je lokalnim jedinicama onemogućeno donošenje odluka upravo u tom okviru u kojem im je zajamčeno autonomno i samostalno donošenje odluka, koje uključuje i samoorganizaciju, to jest izbor institucionalnog okvira i geografskog područja pružanja usluga.« 10.1. U odnosu na članak 88. stavak 3. ZoVU-a:66/19 predlagatelj ističe da, u konkretnom slučaju, postoji antinomija normativnog sadržaja s člankom 516. stavkom 2. ZTD-a, jer je tom odredbom propisano da se odluke kojima se daje odobrenje ugovora o pripajanju dioničkih društava i društava s ograničenom odgovornošću donose glasovima koji predstavljaju najmanje tri četvrtine temeljenog kapitala zastupljenog u glavnoj skupštini društva pri donošenju odluke. U odnosu na članak 88. stavak 6. ZoVU-a:66/19 predlagatelj ističe da zakonodavac ne uzima u obzir moguće promjene vrijednosti kapitala od 31. prosinca 2018. do dana pripajanja, a to može biti od utjecaja na vrijednost dionica i udjela u društvu preuzimatelju. Na kraju navodi da se na temelju osporenih odredaba ZoVU-a:66/19 pravo vlasništva oduzima bez da vlasnici (u ovom slučaju osnivači) za to dobivaju naknadu tržišne vrijednosti koja bi korespondirala tom oduzimanju pa se na taj način pravo vlasništva de facto obezvrjeđuje, dok vlasnici trpe tešku i nepopravljivu štetu. Stoga smatra da osporena odredba nije u suglasnosti s člankom 50. stavcima 1. i 2. Ustava. 11. Predlagatelji u predmetu broj: U-I-1005/2022 smatraju da članak 100. ZoVU-a:66/19 nije u suglasnosti s člancima 3., 5., 14., 48. stavkom 1. i 50. stavkom 1. Ustava. Navode da su udruge građana vlasnici lokalnih vodovoda (cjevovoda i vodnih građevina) koji su svojevremeno izgrađeni novčanim sredstvima samih udruga građana, a osporenim člankom 100. ZoVU-a:66/19 »propisana su takva ograničenja, odnosno gubitak prava vlasništva, što se nikako ne može ustavnopravno opravdati gubitkom vlasništva bez naknade (tržišne vrijednosti) od strane javnog isporučitelja vodnih usluga na uslužnom području kojem se Lokalni vodovodi prenose na upravljanje«. U tom smislu predlagatelji ističu: »Ukoliko javni isporučitelj na uslužnom području želi isporučivati vodu krajnjim potrošačima neka ju isporučuje putem vodnih građevina i cjevovoda koji će sam izgraditi, a ne ‘zakonskim’ (članak 100. Zakona o vodnim uslugama) otimanjem istih od Lokalnih vodovoda bez njihove volje i suglasnosti te bilo kakve naknade za imovinu koja im se oduzima. To je situacija kao da je netko Kuću u vašem vlasništvu dao na upravljanje nekoj trećoj osobi i da joj za to plaćate odgovarajuću naknadu za upravljanje te Vas spornim člankom 100. upućuje na pokretanje sudskog postupka u kojem se treba utvrditi da ste vi vlasnik kuće koja je u vašem vlasništvu i da ste nakon završetka takvog sudskog postupka dužni plaćati naknadu za upravljanje vašom kućom.« 11.1. Stoga predlagatelj u predmetu broj: U-I-1005/2022 predlaže Ustavnom sudu ukinuti osporeni članak 100. ZoVU-a:66/19. 12. Predlagatelj u predmetu broj: U-I-3209/2022 osporava članak 7. stavak 2. i članak 88. stavak 2. ZoVU-a:66/19 i navodi da te odredbe ZoVU-a:66/19 nisu u skladu s ustavnim načelima socijalne pravde i vladavine prava (članak 3. Ustava) te su u sukobu s ustavnim zahtjevom o obvezi države da potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i da se brine za gospodarski razvitak svih svojih krajeva (članak 49. stavak 3. Ustava). 12.1. U odnosu na članak 7. stavak 2. ZoVU-a:66/19 navodi da zakonodavac nije naveo razloge zbog kojih je, kao kriterij uspostave uslužnog područja na postojećim vodoopskrbnim područjima, propisao isporuku vode za ljudsku potrošnju od dva milijuna m3 godišnje s mogućim odstupanjem od -10 %. U odnosu na članak 88. stavak 2. ZoVU-a:66/19 navodi da je zakonodavac tom odredbom propisao dva zasebna kriterija određivanja primarnog društva preuzimatelja, i to: – javni isporučitelj vodnih usluga koji je na uslužnom području imao najveći ukupni prihod po osnovi cijene vodnih usluga, cijene isporuke vode drugom isporučitelju vodnih usluga i naknade za razvoj u tri godine koje prethode godini stupanja na snagu Uredbe iz članka 7. stavka 6. ZoVU-a:66/19 ili – javni isporučitelj koji je na uslužnom području isporučio najveću količine vode za ljudsku potrošnju korisnicima vodnih usluga i drugim isporučiteljima vodnih usluga u posljednje tri godine koje prethode godini stupanja na snagu Uredbe iz članka 7. stavka 6. ZoVU-a:66/19. Predlagatelj navodi da zakonodavac nije naveo razloge zbog kojih je propisao upravo te kriterije za određivanje primarnog društva preuzimatelja. Također, naveo je da osporeni članak 88. stavak 2. ZoVU-a:66/19 ne udovoljava ustavnom zahtjevu stvaranja države dobrobiti i socijalnog blagostanja građana koji će kao krajnji korisnici plaćati troškove nerazvijenosti i gubitaka ostalih vodnokomunalnih sustava javnih isporučitelja koji se pripajaju. Iako predlagatelj smatra opravdanim donošenje zakonskih mjera iz članaka 7. stavka 2. i 88. stavka 2. ZoVU-a:66/19 (uspostava uslužnih područja i pravila o ustrojavanju jedinstvenog isporučitelja vodnih usluga), navodi da se »ne može se ispitati postiže li zakonska mjera svoje proklamirane ciljeve, odnosno zakonom utvrđeni cilj da se vodne usluge obavljaju trajno, učinkovito, ekonomično i svrhovito tako da se osigura njihov održivi razvitak i stalno povećanje kakvoće vodnih usluga (članak 5. stavci 2. i 3. ZoVU), što je u općem interesu i interesu za sve jedinice lokalne samouprave (članak 4. stavci 1. i 2. ZoVU)«. Nadalje, predlagatelj smatra da su se kriteriji za uspostavu uslužnih područja iz članka 7. stavka 2. ZoVU-a:66/19 i kriteriji iz članka 88. stavka 2. ZoVU-a:66/19 za određivanje društva preuzimatelja trebali utvrditi nakon savjetovanja s jedinicama lokalne i područne samouprave u skladu s člankom 7. stavkom 6. ZoVU-a:66/19. Nadalje, smatra da je bilo opravdano kriterije za uspostavu uslužnih područja odrediti u okolnostima svakog uslužnog područja posebno uzimajući u obzir i druge kriterije koje bi predložili adresati na pojedinom uslužnom području. Smatra da bi uz postojeće kriterije iz članka 7. stavka 2. ZoVU-a:66/19 trebalo propisati i dodatne kriterije za uspostavu uslužnog područja (npr. kriterije zasnovane na dobrom upravljanju gubicima vode iz vodoopskrbnog sustava, sposobnost korištenja bespovratnih sredstava iz EU fondova i buduća priuštivost cijene vodne usluge nakon provedbe EU projekta) što bi udovoljilo ustavnim zahtjevima iz članka 3. Ustava i članka 49. stavka 3. Ustava. 12.2. Stoga predlagatelj u predmetu broj: U-I-3209/2022 predlaže Ustavnom sudu ukinuti osporene članke 7. stavak 2. i 88. stavak 2. ZoVU-a:66/19. IV. OČITOVANJE MINISTARSTVA 13. Mjerodavni dijelovi očitovanja Ministarstva od 28. siječnja 2022. o legitimnom cilju ZoVU-a:66/19 (pri citiranju sadržaja izostavljen je poseban način označavanja teksta): »2. Javna dobra u javnoj uporabi Komunalne vode građevine su javna dobra u javnoj uporabi i vlasništvo takvih dobara ima bitno različite značajke u odnosu na stvari u vlasništvu poduzetnika ili u odnosu na javna dobra u neposrednoj uporabi tijela vlasnika javnih dobara. U svom prilično opsežnom razmatranju jamstva prava vlasništva, socijalne pravde, uspostave pravednog poretka, načela razmjernosti, preciznosti i određenosti te demontiranju tih ustavno – pravnih koncepata na najmanje detalje, podnositelj POU-a je izgubio osjećaj za cjelinu i razumijevanje što su komunalne vodne građevine po svojoj naravi. Međutim, ne ostaje neuočljiva okolnost da podnositelj POU-a nije uvrstio čl. 9. i 10. ZVU u svoj prijedlog za ocjenu ustavnosti, preciznije u odjeljak ‘IV OSPORENI I DRUGI MJERODAVNI ČLANCI’, a upravo oni detaljno normiraju pravnu narav komunalnih vodnih građevina i pravne učinke te naravi. Štoviše cijeli izostavljeni odjeljak Zakona nosi naziv ‘III KOMUNALNE VODNE GRAĐEVINE’ pa ga nije lako zaobići, pod pretpostavkom da namjera podnositelja POU-a nije bila usmjerena na jednostrani pravni inženjering, uz selektivno korištenje pravnih izvora. Komunalne vodne građevine normirane su kao ‘javna dobra u javnoj uporabi i u vlasništvu su javnoga isporučitelja vodnih usluga na uslužnom području.’ (čl. 9. st. 1. ZVU). Komunalnim vodnim građevinama upravlja javni isporučitelj vodnih usluga, osim ako je ovim Zakonom drukčije uređeno (čl. 9. st. 2. ZVU). Pod upravljanjem u smislu ovoga Zakona smatraju se poslovi investitora gradnje komunalnih vodnih građevina, njihov pogon i održavanje te čuvanje i korištenje za namjene kojima komunalne vodne građevine služe (čl. 9. st. 3. ZVU). Nastavno, kao posljedica definiranja komunalnih vodnih građevina kao javnih dobara propisana su i određena ograničenja u pogledu pravnoga prometa predmetnim građevinama: Komunalne vodne građevine ne mogu se opteretiti založnim pravom, niti mogu biti predmetom ovrhe, osim kada je ovim Zakonom drukčije određeno (č. 10. st. 1. ZVU). Komunalne vodne građevine mogu biti u prometu samo između javnih isporučitelja vodnih usluga (čl. 10. st. 2. ZVU) i Komunalne vodne građevine ne ulaze u stečajnu ili likvidacijsku masu (čl. 10. st. 3. ZVU). (...) 3.1. Legitimni cilj – trajno, učinkovito, ekonomično i svrhovito obavljanje djelatnosti vodnih usluga te osiguranje održivog razvitka u djelatnosti vodnih usluga i stalno povećanje kakvoće vodnih usluga Vlasništvo javnih isporučitelja vodnih usluga nad komunalnim vodnim građevinama (čl. 9.st.1. ZVU) i posljedično obveza prijenosa komunalnih vodnih građevina s jedinica lokalne samouprave, središnjih tijela državne uprave i pravnih osoba čiji su osnivači JLS na javne isporučitelje vodnih usluga (čl. 89. st.1., 3. i 4. ZVU) vođeno je primamo legitimnim ciljevima trajnog, učinkovitog, ekonomičnog i svrhovitog obavljanja djelatnosti vodnih usluga (čl. 5. st.1. do 3. ZVU), osiguranja održivog razvitka u djelatnosti vodnih usluga i stalnog povećanja kakvoće vodnih usluga (čl. 5. st. 3. ZVU) te zadržavanja djelatnosti vodnih usluga unutar javnoga sektora (čl. 8. – 12. ZVU). Za postizanje proklamiranih legitimnih ciljeva, a primarno učinkovitosti u djelatnosti vodnih usluga, ključna je učinkovitost gradnje i održavanja komunalnih vodnih građevina. U aspektu održavanja Zakon dodatno određuje: ‘Komunalne vodne građevine održavaju se trajno u stanju funkcionalne ispravnosti.’ (čl. 5. st. 4. ZVU). Učinkovitost u ekonomskom smislu podrazumijeva sposobnost da se s istim troškovima postiže veći učinak (veća količina i kvaliteta pružene usluge) ili s manjim troškovima isti učinak (ista količina i kvaliteta pružene usluge). Vlasništvo jedinica lokalne samouprave nad komunalnim vodnim građevinama, proizvodi niz anomalija, koje imaju neposredan i značajan negativan utjecaj na učinkovitost gradnje i održavanja komunalnih vodnih građevina, kako nastavno obrazlažemo. Prvo, jedinice lokalne samouprave nisu obveznici poreza na dodanu vrijednost (PDV), pa ga nemaju pravo odbiti kao pretporez za svoju dugotrajnu imovinu (komunalne vodne građevine). Svako ulaganje u izgradnju novih, rekonstrukciju ili sanaciju postojećih komunalnih vodnih, kada su u neposrednom vlasništvu jedinica lokalne samouprave, je 25 % skuplje građanima, jer se porez na dodanu vrijednost dvaput plaća: jednom kada se ubire cijena vodne usluge (13 % ), a drugi put kada se podmiruje račun izvođača radova (25 % ), bez prava na pretporez. S druge strane isporučitelj vodnih usluga) jest obveznik PDV-a kojeg u računima za vodnu uslugu zaračunava korisnicima vodnih usluga, uključujući i trošak izgradnje za koje općine i gradovi nisu mogli odbiti PDV kao pretporez. Kad su komunalne vodne građevine u izravnom vlasništvu javnih isporučitelja vodnih usluga potonjih 25 % se odbija kao pretporez. Sa stajališta ‘neposrednog ostvarivanja potreba građana« izvjesno je da je vlasništvo javnih isporučitelja vodnih usluga nad komunalnim vodnim uslugama za korisnike vodnih usluga – troškovno povoljnije. Drugo, na građevine u vlasništvu jedinica lokalne samouprave ne obračunava se amortizacija kao trošak. Prema člancima 2. i 19. Pravilnika o proračunskom računovodstvu i računskom planu (NN, broj 124/14, 115/15, 87/16, 3/18, 126/19 i 108/20) jedinice lokalne samouprave na svoju dugotrajnu imovinu umjesto amortizacije obračunavaju ispravak vrijednosti. Međutim, taj ispravak vrijednosti ne može se uvrstiti u troškove i na njega obračunati cijena vodne usluge (ona je prihod isporučitelja vodnih usluga) te ne može služiti kao izvor sredstava za zamjenu dotrajalih, uništenih ili oštećenih komunalnih vodnih građevina. Na građevine u vlasništvu javnih isporučitelja vodnih usluga obračunava se amortizacija. Dio te amortizacije (tzv. nesučeljene amortizacije; amortizacija nesučeljena s odgođenim prihodima) ulazi u kalkulaciju cijene vodnih usluga i po toj osnovi javni isporučitelji vodnih usluga prikupljaju. Sa stajališta ‘neposrednog ostvarivanja potreba građana’ vlasništvo jedinica lokalne samouprave, s jedinom zakonitom politikom neobračunavanja amortizacije, pridonosi bržem propadanju komunalnih vodnih građevina, kroničnom nedostatku sredstava za njihovu zamjenu i općenito sporijim reakcijama kod iznenadnih incidenata pucanja cjevovoda i kvarova uređaja te sporijoj ponovnoj uspostavi pružanja usluga. Treće, U Republici Hrvatskoj, ispod 5 % komunalnih vodnih građevina u izravnom je vlasništvu jedinica lokalne samouprave. Ostale su u vlasništvu javnih isporučitelja vodnih usluga. Koherentan zakonski sustav vlasništva treba biti uspostavljen prema dominantnom društveno odnosu u sektoru vodnih usluga, a ne prema iznimkama te u skladu s pravilom: De minimis non curat lex! Četvrto, provedba novih projekata znatno je otežana kada je sustav tehnički, pravno i posjedovno dezintegriran (dio kod jedinica lokalne samouprave, a dio kod javnih isporučitelja vodnih usluga). Otežano je ishođenje lokacijske, posebnih uvjeta u postupku ishođenja lokacijske dozvole, građevinske i uporabne dozvole odnosno svih drugih posebnih upravnih akata, kada se moraju ishoditi u korist dva investitora, umjesto jednoga. Otežano je i uređenje imovinsko-pravnih odnosa otkupa i izvlaštenja nekretnina, kada se moraju ishoditi u korist dva titulara, umjesto jednoga. Sa stajališta ‹neposrednog ostvarivanja potreba građana› izvjesno je da je provedba projekta gradnje rekonstrukcije vodnih građevina brža i jeftinija kad je vlasnik komunalnih vodnih građevina jedan titular, te je, sama po sebi povoljnija od sporije i skuplje provedbe projekta s dva investitora. Po prirodi stvari ‹veće privlači manje› odnosno preko 9 komunalnih vodnih građevina je u vlasništvu javnih isporučitelja vodnih usluga, pa je i temeljem gore navedenih argumenata opravdano Zakonom odrediti javnog isporučitelja vodnih usluga kao vlasnika komunalnih vodnih građevina, a ne jedinicu lokalne samouprave. Peto, izravno vlasništvo jedinica lokalne samouprave nad komunalnim vodnim građevinama, po ranijoj regulativi EU, otvorilo je opciju privatizacije vodnih usluga (što je, samo na prvi pogled, apsurdno), a to nastavno obrazlažemo u podtočki 3.2. 3.2. Legitimni cilj – zadržati djelatnosti vodnih usluga unutar javnog sektora Hrvatsko vodno zakonodavstvo je u kontinuitetu branilo koncept zadržavanja djelatnosti vodnih usluga unutar javnoga sektora, te se protivilo (

1. i)privatizaciji komunalnih vodnih građevina, (
2. ii)privatizaciji javnih isporučitelja vodnih usluga i (iii) privatizaciji funkcije upravljanja – tj. pravnoj mogućnosti da vodne usluge pružaju privatni isporučitelji vodnih usluga. Antitezu ovom konceptu zastupalo je pravo EU sve do veljače 2014. Na temeljima EU Direktive o uslugama na unutarnjem tržištu (Direktiva 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006.) čija je glavna vodilja načelo slobode pružanja usluga u bilo kojoj državi članici EU – pružateljima s poslovnim nastanom u bilo kojoj drugoj državi članici EU, donesena je Direktiva 2004/17/EZ o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga. Prema odredbama čl. 4. Direktive 2004/17/EZ, dodjela prava pružanja vodnih usluga podlijegala je javnoj nabavi. Odredbom čl. 23. te Direktive od dodjele su bili izuzeti (pod zahtjevnim alternativnim uvjetima) samo tzv. sektorski naručitelji (tj. isporučitelji vodnih usluga) kad dodjeljuju pravo na obavljanje dijela svoje djelatnosti drugim pružateljima usluga (tj. podugovarateljima). Međutim, od primjene javne nabave po ovoj Direktivi nisu bili isključeni javni naručitelji (npr. jedinice lokalne samouprave) kada pravo pružanje vodnih usluga dodjeljuju budućem isporučitelju vodnih usluga. Direktiva nije dopuštala dodjelu prava pružanja vodnih usluga od strane jedinica lokalne samouprave (ili druge državne razine) pravnim subjektima pod njihovom upravljačkom kontrolom, bez provedbe postupka javne nabave. Tumačenjem te Direktive došlo se do zaključka da između naručitelja i pružatelja usluge mora postojati akt povjeravanja (entrusmtment act), da bi uopće bilo dodjele, a dodjele može biti samo: (
3. i)ako naručitelj ima vodne građevine za javnu vodoopskrbu i javnu odvodnju u svom vlasništvu i (
4. ii)ako naručitelj sam ne pruža vodne usluge. Argumentum a contrario – (
5. i)ako je naručitelj ujedno vlasnik vodnih građevina za javnu vodoopskrbu i javnu odvodnju i (
6. ii)ako sam pruža vodne usluge – nema potrebe za postojanjem akta povjeravanja, pa nema ni obveze primjene Direktive 2004/17/EZ i dodjele prava pružanja vodnih usluga u postupku javne nabave. Hrvatsko vodno zakonodavstvo je pravodobno prepoznalo opasnost koju u sebi sadrži Direktiva 2004/17/EZ, da se putem postupaka javne nabave otvore opcije privatizacije funkcije upravljanja vodnim uslugama. Isto tako, postojala je i svijest o načelu neutralnosti prava EU u odnosu na uspostavljeni režim vlasništva, propisanom u čl. 345. Ugovora o funkcioniranju EU-a: ‘Ugovori ni na koji način ne dovode u pitanje pravila kojima se u državama članicama uređuje sustav vlasništva’ Stoga je bilo nužno izuzeti vodne usluge od primjene pravila unutarnjeg tržišta, a to se opet moglo postići samo ako se vlasnik infrastrukture i pružatelj usluge objedine u istoj osobi. Hrvatski sabor je 2013. godine donio Zakon i izmjenama i dopuna Zakona o vodama iz 2009. godine (NN br. 56/13) te propisao da su: ‘Komunalne vodne građevine (...) u vlasništvu javnih isporučitelja vodnih usluga’ (čl. 23. st. 3. ZOV). Na taj načinje omogućio punu primjenu čl. 201. st. 1. ‘Djelatnost javne vodoopskrbe i javne odvodnje obavljaju javni isporučitelji vodne usluge’, dakle, obavljaju ih ex lege, bez ikakvog akta povjeravanja od strane jedinice lokalne samouprave. S obzirom da je izostao akt povjeravanja, nije postojala ni obveza primjene Direktive 2004/17/EZ. Propisujući izravno vlasništvo javnih isporučitelja nad komunalnim vodnim građevinama, hrvatski zakonodavac je 2013. stavio vodne usluge pod zaštitu čl. 345. Ugovora o funkcioniranju EU-a. tako što ih je izuzeo od primjene pravila unutarnjeg tržišta, prije nego što su to učinili Vijeće (EU) i Europski parlament. Nakon toga se promijenilo i stajalište EU o predmetnoj materiji. Poticaj za promjenu stajališta, dala je Europska građanska inicijativa ‘Pravo na vodu’ pokrenuta u travnju 2012. Inicijativu je potpisalo više od 1,6 milijuna građana EU te je 20. prosinca 2013. ista službeno podnesena Europskoj Komisiji. Inicijativom se između ostalog zahtijevalo da. ‘Opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne budu podvrgnuti pravilima unutrašnjeg tržišta te da se onemogući liberalizacija vodnih usluga’. Kao posljedica udovoljavanja zahtjevima Europske građanske inicijative ‘Pravo na vodu’ Europski parlament i Vijeće donijeli su novu direktivu o javnoj nabavi sektorskih naručitelja (Direktiva 2014/25/EU Europskog parlamenta i Vijeća o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga i stavljanju izvan snage Direktive 2004/17/EZ od 26. veljače 2014.), čijim je čl. 28. omogućeno da javni naručitelj ne primjenjuje postupak javne nabave kada povjerava pružanje vodnih usluga pravnom subjektu pod svojom upravljačkom kontrolom, nad kojom ‘obavlja nadzor sličan onom koji provodi nad svojim poslovnim jedinicama. U čl. 28. st. 1. zadnji odlomak Direktive 2014/25/EU navodi se: ‘Smatra se da javni naručitelj nad pravnom osobom provodi nadzor sličan onom koji provodi nad svojim poslovnim jedinicama u smislu prvog podstavka točke (
7. a)ako ima presudan utjecaj na strateške ciljeve i na važne odluke pravne osobe nad kojom se provodi nadzor.’ Ova je odredba u hrvatskom vodnom zakonodavstvu neprimjenjiva jer su svrhu ostvarenja legitimnih reformskih ciljeva (vidjeti LEGITIMNOST CILJEVA I USTAVNOST) vodne usluge označene kao od interesa za sve jedinice lokalne samouprave na uslužnom području (međukomunalne djelatnosti) i za Republiku Hrvatsku, (čl. 4. st. 2. ZVU). Nadalje: ‘Jedinice lokalne samouprave dužne su osigurati pružanje vodnih usluga na uslužnom području suosnivanjem javnih isporučitelja vodnih usluga, ostvarivanjem članskih odnosno dioničarskih prava i obveza u javnim isporučiteljima vodnih usluga i na drugi način u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.’ (čl. 4. st. 2. ZVU). Dana 8. siječnja 2022. stupila je na snagu Uredba o uslužnim područjima (NN br. 147/21) i uspostavila 41 uslužno područje u Republici Hrvatskoj. S obzirom da uslužno područje, u prosjeku obuhvaća 13,5 jedinica lokalne samouprave, jedinica lokalne samouprave ne može nad pravnom osobom (javnim isporučiteljem vodnih usluga) provesti ‘nadzor sličan onom koji provodi nad svojim poslovnim jedinicama’ iz jednostavnog razloga što nije jedini osnivač isporučitelja vodnih usluga već suosnivač. Namjerava li Republika Hrvatska i dalje zadržati pružanje vodnih usluga unutar javnoga sektora, hrvatsko vodno zakonodavstvo ne može se osloniti na često nejasne, prezahtjevne i različitim interesnim ciljevima podložne norme EU zakonodavstva, već mora ustrajati na vlastitim antiprivatizacijskim postavkama: – isporučitelj vodnih usluga može biti samo javni isporučitelj vodnih usluga; iznimke su samo koncesionari ili pružatelji javne usluge za pražnjenje i odvoz otpadnih voda iz individualnih sustava odvodnje (čl. 11. st. 1. do 3. ZVU) – vodne usluge se pružaju izravno temeljem ovoga Zakona (ex lege), a ne temeljem pojedinačnog akta povjeravanja (čl. 11. st. 1. ZVU) – ‘Ništetni su ugovori i pojedinačne ugovorne odredbe kojim jedinice lokalne samouprave povjeravaju obavljanje djelatnosti vodnih usluga javnim isporučiteljima vodnih usluga, uređuju kvalitetu i kakvoću usluge, mjerila učinkovitosti poslovanja, poslovanje i pravni položaj javnog isporučitelja vodnih usluga, zabrane i ograničenja javnim isporučiteljima vodnih usluga glede njihova pravnog položaja i poslovanja.’ (čl. 11. st. 5. ZVU) – komunalne vodne građevine su u vlasništvu javnog isporučitelja vodnih usluga, kojima on i upravlja (čl. 9. st. 1. i 2. ZVU) i ne mogu se opteretiti založnim pravom, ne mogu biti predmet ovrhe, mogu biti u prometu samo između javnih isporučitelja vodnih usluga te se u slučaju stečaja ili likvidacije prenose privremeno u vlasništvo jedinice lokalne samouprave (čl. 10. ZVU) i – poslovni udjeli i dionice u javnom isporučitelju vodnih usluga nisu prenosivi, ne mogu biti predmetom zaloga, drugog stvarnog prava niti ovrhe, osim između odnosno u korist druge jedinice lokalne samouprave s istog uslužnog područja, (čl. 22. st. 1. ZVU). Inzistiranjem na vlastitom institucionalnom modelu pružanja vodnih usluga zakonodavac osigurava izravnu zaštitu čl. 345. Ugovora o funkcioniranju EU-a koji uređuje načelo neutralnosti prava EU u odnosu na uspostavljeni režim vlasništva. To je ujedno i legitiman cilj Zakona. 4. Imaju Ii komunalne vodne građevine tržišnu vrijednost Komunalne vodne građevine nisu na tržištu, djelatnosti vodnih usluga nisu tržišne djelatnosti već monopolistička javna služba, a jedinice lokalne samouprave ne mogu pružati vodne usluge.
8. a)Komunalne vodne građevine nisu na tržištu Komunalne vodne građevine su javna dobra i javnoj uporabi (...) (čl. 9. st. 1. ZVU). Glavne pravne i praktične značajke njihovog statusa kao javnoga dobra su: – one su izvan pravnog prometa prema trećima (res extra commercio), a pravni promet je ograničen tj. dopuštenje samo između javnih isporučitelja vodnih usluga (res in commercio stricto) – riječ o građevinama podgradnje (infrastrukture) i nadgradnje (suprastrukture) koje su financirane u općem interesu, interesu Republike Hrvatske i interesu jedinica lokalne samouprave radi ostvarivanja ‘neposrednih potreba njihovih građana i pravnih osoba’ i izgrađene odnosno postavljene na točno određenim lokacijama, u skladu s tim interesima – iz razloga navedenih u podstavku 2. one se ne mogu izmjestiti s lokacija na kojima su izgrađene ili postavljene, a da se time bitno ne naruši njihova uporabna vrijednost na štetu interesa kojem moraju služiti (neposrednog interesa građana). Tržišna vrijednost može postojati samo na tržištu. Ako tržište ne postoji, a u prometu komunalnim vodnim građevinama izvjesno ne postoji, ne može postojati niti tržišna vrijednost. Što bi bila osnovica takve vrijednosti komunalnih vodnih građevina? (burzovni indexi, vrijednosti transakcija u zadnjih 3 ili 5 godina, a promet komunalnih vodnih građevina između javnih isporučitelja vodnih usluga desetljećima nije zabilježen, itd.). Podnositelj prijedloga pogrešno razmatra komunalne vodne građevine kao bilo koju drugu stvar, kojom se slobodno trguje, na slobodnom tržištu.
9. b)Djelatnost vodnih usluga nije tržišna djelatnost već monopolistička javna služba Pravna narav djelatnosti vodnih usluga nije u okviru koje se grade i održavaju komunalne vodne građevine (čl. 9. st. 3. ZVU), nije gospodarska tj. tržišna djelatnost. Prema odredbama ZVU: ‘Vodne usluge su djelatnosti od općeg interesa i obavljaju se kao javna služba.’ (čl. 4. st. 1.), a ne gospodarske djelatnosti. Vodne usluge se ne obavljaju s ciljem stjecanja dobiti (a ako se dobit ostvari: ‘ona se koristi isključivo za obavljanje i razvoj djelatnosti vodnih usluga’, čl. 34. st. 1. ZVU), već radi neposrednog ostvarivanja potreba korisnika vodnih usluga (građana i pravnih osoba na uslužnom području). (...) Isporuka vodnih usluga ne udovoljavaju bitnim značajkama biti na tržištu: Prvo, vodne usluge su infrastrukturne usluge u kojima ne postoji paralelna infrastruktura na koju se korisnik može, svojom slobodnom voljom priključiti. Drugo, ZVU propisuje obvezu vlasnika nekretnina na priključenje na izgrađene komunalne vodne građevine (čl. 55. ZVU), što je drugi očiti element izostanka dobrovoljnosti i tržišta. Treći element je izostanak rizika, jer ako je priključenje obligatno, onda ne postoji poticaj da se marketinškim i inim metodama traže i pronalaze kupci. Izostanak rizika znači i izostanak neizvjesnosti. Svi ovi elementi čine vodne usluge monopolističkim djelatnostima, u kojima je izostanak tržišta očit i bez alternative. Ovo nije samo iskustveno razmatranje, ZVU je u svojim načelnim odredbama, članak 5. stavak 5. odredio: ‘Cijene vodnih usluga određuju se prema (...) načelima pravičnosti, zaštite od monopola i socijalne priuštivosti cijene vode. (...)’ čime je bezuvjetno potvrdio monopolistički karakter djelatnosti vodnih usluga.
10. c)Jedinice lokalne samouprave ne mogu pružati vodne usluge Jedinice lokalne samouprave ne mogu pružati vodne usluge iz razloga zakonske nedopustivosti, tj. jer im cjelokupno posebno zakonsko uređenje u ustavno neosporenim člancima (čl. 8. st. 1., čl. 9. st. 1. do 3. i čl. 11. st. 1 ZVU) to ne dopušta, a ne dopušta im iz legitimnih razloga koje smo obrazložili u podtočkama 3.1. i 3.2. ovoga Očitovanja. S obzirom da jedinice lokalne samouprave ne mogu pružati vodne usluge, komunalne vodne građevine u njihovom vlasništvu ne služe ‘neposrednom ostvarivanju potreba građana’ čl. 129.a. Ustava RH), osim ako ovlasti koje vlasništvo čine vlasništvom (uti et frui) nisu prenesene na javnog isporučitelja vodnih usluga, (vidjeti razmatranje u točki 5. ovoga Očitovanja).
11. d)Apsurdnost tržišne naknade za javna dobra u javnoj uporabi Kada bi zakonodavac prihvatio ‘poduzetnički koncept’ dugotrajne imovine, kakav zagovara podnositelj POU-a te ga primijenio i na komunalne vodne građevine, morao bi obvezati javnog isporučitelja vodnih usluga da naknadi jedinici lokalne samouprave neutvrdivu tržišnu vrijednost. Javni isporučitelji vodnih usluga bi potom tu neutvrdivu vrijednost morao, putem cijene vodnih usluga, prevaliti na korisnike vodnih usluga. U konačnici korisnici vodnih usluga, u čiju se korist ostvaruju ‘vlasnička prava nad komunalnim vodnim građevinama’ (čl. 4. st. 4. ZVU) morali bi kroz povećanu cijenu vodnih usluga platiti neutvrdivu naknadu jedinici lokalne samouprave, koja poslove iz svog samoupravnog djelokruga obavlja radi ‘neposrednog ostvarivanja potreba građana’ (čl. 129.a. Ustava RH), što uključuje te iste korisnike, uvažavajući 87 % priključenost građana na sustave javne vodoopskrbe. Normiranje tržišne vrijednosti za ‘oduzeto ili ograničeno vlasništvo’, kakvo zagovara podnositelj POU-a bilo bi protivno pretpostavci o razumnom zakonodavcu (argumentum ad absurdum) jer bi pravne odredbe o tržišnoj naknadi za javno dobro u javnoj uporabi – vodile besmislenim posljedicama.« 13.1. Mjerodavni dijelovi očitovanja Ministarstva od 15. travnja 2022. o legitimnom cilju ZoVU-a:66/19 glase: »U institucionalnom aspektu, Zakon o vodnim uslugama je reformski zakon, koji ima i svoje specifične legitimne reformske ciljeve (čl. 7. st. 1. ZVU): – osiguranje povrata troškova od vodnih usluga putem socijalno priuštive cijene vode – uspostava javnog isporučitelja vodnih usluga sposobnog za održivi razvoj i održavanje komunalnih vodnih građevina, uključujući i sposobnost provedbe obveza iz Ugovora o pristupanju te – poslovna samoodrživost, financijska stabilnost i visoki stupanj učinkovitosti javnih isporučitelja vodnih usluga i Glavni instrument za ostvarenje legitimnih reformskih ciljeva je uspostava uslužnih područja s jednim javnim isporučiteljem na uslužnom području (čl. 7. i 8. ZVU), a isto se postiže prvenstveno pripajanjem postojećih javnih isporučitelja na uslužnom području društvu preuzimatelju na uslužnom području (čl. 88. ZVU). Ostvarenjem legitimnih ciljeva ostvarit će se i ustavna prava i Ustavom zaštićeni pravni interesi: 1. pravo na zdrav život (čl. 69. st. 1. Ustava RH), čija dimenzija je i pristup vodi za ljudsku potrošnju, ali i socijalna priuštivost cijene vode 2. uvjeti za zdrav okoliš (čl. 69. st.2. Ustava RH), koji se, između stalog, postižu javnom odvodnjom i odgovarajućim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda 3. skrb o zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša (čl. 69. st.3. Ustava RH), koji se, između ostalog, postižu osiguravanjem zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku potrošnju, pristupom vodi za ljudsku potrošnju i pristupom uslugama javne odvodnje te odgovarajućim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda 4. pravni interes na uživanje u blagostanju (koje država ‘promiče i potiče’; Izvorišne osnove, odlomak 3, čl. 49.st.3. Ustava), koji se između ostalog postižu osiguranjem, održanjem i unapređenjem odgovarajućeg standarda u korištenju vodnih usluga te socijalnom priuštivošću cijene vode. (...) Nužnost propisivanja mjera radi ostvarenja legitimnih ciljeva Nužnost propisivanja mjera (pripajanja javnih isporučitelja na uslužnom području i drugih mjera koje predlagatelj smatra nedopuštenim miješanje države u prava lokalne samouprave) radi ostvarenja legitimnih ciljeva; proistječe iz tri nedvojbene okolnosti: 1. Javni isporučitelji vodnih usluga ne mogu pokriti svoje kapitalne izdatke 2. Fragmentirani javni isporučitelji vodnih usluga, u velikom broju, ne mogu pokriti ni operativne troškove svog poslovanja 3. Na fragmentiranim uslužnim područjima ne može se u budućnosti ostvariti priuštiva cijena vode (...) 2. Fragmentirani javni isporučitelji vodnih usluga, u velikom broju, ne mogu pokriti ni operativne troškove svog poslovanja. Prema podacima Vijeća za vodne usluge javni isporučitelji vodnih usluga kontinuirano akumuliraju financijske gubitke, što pokazuje da nisu u stanju niti samostalno pokriti operativne troškove poslovanja: Godina Broj javnih isporučitelja s gubicima Iskazani gubici (nakon oporezivanja) kn/god. 2017. 47 – 81.089,236,00 2018. 40 – 72.029.410,00 2019. 47 – 107.340.416,00 2020. 62 – 173.657.126,00 Upravo je pokriće operativnih troškova samo iz cijene vodne usluge smisao članka 9. Okvirne direktive o vodama (Povrat troškova od vodnih usluga). U 2017., 2018, i 2019. broj javnih isporučitelja koji posluju s financijskim gubicima narastao je s 32 % na 65 % ukupnog broja javnih isporučitelja. I to se sve odvija prije nego što su završene (a negdje niti započete) investicije za provedbu direktiva UWWTD i DWD iz Pristupnog ugovora, koji nose dodatne troškove održavanja i amortizacije novoizgrađenih građevina. 3. Na fragmentiranim uslužnim područjima ne može se u budućnosti ostvariti priuštiva cijena vode. Kako je provedba spomenutih direktiva (UWWTD i DWD) financijski neizdrživa za bilo koju zemlju članicu Europske unije, kohezijski fondovi EU osiguravaju sredstva za sufinanciranje tih projekata i to u prosjeku do 70 % prihvatljivih troškova projekta. No institucionalni, financijski i tehnički kapaciteti najveće većine postojećih isporučitelja vodnih usluga ne osiguravaju niti pretpostavke za uspješnu provedbu projekata, niti kasnije održavanje izgrađene infrastrukture. Striktna pravila kohezijskih fondova zahtijevaju da cijena vode nakon provedbe EU investicija izrazi načelo povrata od vodnih usluga iz članka 9. Direktive 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (SL L 327, 22.12.2000.) odnosno da pokrije troškove održavanja, pogona i amortizacije izgrađenih vodnih građevina. Tu se otvorilo pitanje priuštivosti cijene vode građanima. Pokazatelj priuštivosti se izražava u postotku kao odnos cijene vode izražene u prosječnom ponderiranom prosjeku po kubičnom metru potrošene vode (m3) i godišnjeg neto raspoloživog dohotka kućanstava (NRD). U obrazloženju uz Konačni prijedlog Zakona o vodnim uslugama deklarirana je i gornja granica priuštivosti: ‘ – osigurat će se da cijena vode, i nakon provedbe investicija diktiranih Ugovorom o pristupanju bude socijalno priuštiva potrošačima i to u granicama ekonomske učinkovitosti isporučitelja, a u pravilu do 3 % neto raspoloživog dohotka kućanstva godišnje. Međutim, ako se osporene odredbe ovoga Zakona ne bi provele, cijena vode na postojećih 171 područja pružanja vodnih usluga postala bi nepriuštiva ili otežano priuštiva građanima. U analitičkom dijelu Višegodišnjeg programa gradnje komunalnih vodnih građevina izračun je ustvrdio: ‘(
12. i)na razini komunalnih poduzeća ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1 – 6 % u odnosu na NRD, (
13. ii)na razini vodoopskrbne zone ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1,6 – 4,2 % u odnosu na NRD, (iii) na razini županija ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1,8 – 4,5 % u odnosu na NRD, (
14. iv)na razini NUTS II regija ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1,9 – 3,2 % u odnosu na NRD.’ Dakle, sve analize na različitim razinama su pokazale probijanje granice priuštivosti. Jedina razumna reakcija zakonodavca na takvu projekciju budućih cijena vode, a koja je u Europsku uniju pristupila da bi zajedno s drugim europskim državama osigurala (..) blagostanje (članak 141.a. stavak 1. Ustava), čije izvorišne osnove Ustava pozivaju na promicanje socijalnog blagostanja (Izvorišne osnove, odlomak 3. Ustava) i koja se prema svojim građanima Ustavom obvezala poticati socijalno blagostanje građana (članak 49. stavak 3. Ustava) je bila osigurati dovoljno velika područja pružanja vodnih usluga (uslužna područja), čiji će broj i ekonomska snaga korisnika, kao i ekonomija razmjera djelovati da se cijena vode zadrži u socijalno priuštivim granicama, a građani ne osiromaše. Ti se ciljevi ne mogu ispuniti apsolutizacijom prava na samoorganizaciju unutar prava na lokalnu samoupravu, jer je ovaj problem nerješiv unutar prava na samoorganizaciju ovako fragmentirane lokalne samouprave.« 14. Mjerodavni dijelovi očitovanja Ministarstva od 28. siječnja 2022. u odnosu na članak 89. stavke 1. – 5. ZoVU-a:66/19 glase: »Obavezni prijenos iz čl. 89. st. 1. ZVU, izvršava se: – bez naknade ili – dio bez naknade, a drugi dio kao ulog u temeljni kapital. Pritom podnositelj POU-a navodi da je riječ o nepreciznoj pravnoj normi, ‘jer iz njezinog sadržaja jedinica lokalne samouprave (adresat pravne norme) ne može saznati u kojem je slučaju u obvezi prenijeti komunalne vodne građevine bez naknade, a u kojem slučaju dijelom uz naknadu, a dijelom kao ulog u temeljni kapital društva preuzimatelja. ‘Jedinice lokalne samouprave su subjekti prava i imaju punu poslovnu sposobnost. Ako je namjera zakonodavca bila prepustiti tijelima jedinice lokalne samouprave da autonomno odluče hoće li zakonsku obvezu prijenosa imovine – izvršiti (
15. i)bez naknade ili (
16. ii)dio bez naknade, a drugi dio kao ulog u temeljni kapital, norma nije neprecizna, nego upravo dostatno precizna za ostvarenje njezinog legitimnog cilja. Krug razloga iz kojih bi jedinica lokalne samouprave izabrala jednu od dvije zakonite opcije je širok. Taksativno navođenje razloga uz svaku od dvije opcije predstavljalo bi nepotrebno prenormiranje, neosnovano zadiranje u autonomnu odluku i protivno čl. 16. st. 2. Ustava RH jer bi ograničavanje prava izbora između dvije zakonite opcije (taksativnim navođenjem razloga uz svaku opciju) bilo nerazmjerno naravi potrebe za ograničenjem u pojedinačnom slučaju. (...) Međutim, bez iznimke, sve komunalne vodne građevine u vlasništvu jedinica lokalne samouprave su prenesene u posjed i na upravljanje (uključujući korištenje, u skladu s čl. 9. st. 3. ZVU-
17. a)javnim isporučiteljima vodnih usluga. Nijedna jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj ne pruža samostalno vodne usluge građanima i poslovnim korisnicima, putem komunalnih vodnih građevina zato što Zakon o vodnim uslugama (te Zakon o vodama prije njega) izričito određuje da vodne usluge pružaju javni isporučitelji vodnih usluga (čl. 8. st. 1. i čl. 11. st. 1. ZVU), a te norme nisu ustavno-pravno osporene. S aspekata prikazanih u prethodnom odlomku, jedinice lokalne samouprave nisu u posjedu komunalnih vodnih građevina (barem ne u neposrednom posjedu), ne koriste ih (non uti), ne pribiru plodove od njih (non frui) i ne izvršavaju pravo neograničenog crpljenja stvari, do uništenja stvari (non abuti) – dakle ne izvršavaju nijednu vlasničku ovlast koja vlasništvo čini vlasništvom (uti, frui et abuti). Komunalnim vodnim građevinama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave upravljaju javni isporučitelji vodnih usluga. Upravljanje, u sebi obuhvaća i korištenje (uti) u smislu čl. 9. st. 3. ZVU – a: ‘Pod upravljanjem u smislu ovoga Zakona smatraju se poslovi investitora gradnje komunalnih vodnih građevina, njihov pogon i održavanje te čuvanje i korištenje za namjene kojima komunalne vodne građevine služe. ‘Komunalne vodne građevine koriste i korisnici vodnih usluga. Apsurdno je, ali istinito, da jedinica lokalne samouprave koristi komunalne vodne građevine u svom vlasništvu, ali ne kao vlasnik nego samo kao korisnik vodnih usluga. Javni isporučitelji vodnih usluga pribiru plodove od upravljanja komunalnim vodnim građevinama u vlasništvu jedinice lokalne samouprave (frui) odnosno naplaćuju cijenu vodne usluge (čl. 42. st. 1. ZVU) i naknadu za razvoj (čl. 55. ZFVG), a obje su prihod javnog isporučitelja vodnih usluga (čl. 42. st.l. ZVU i čl. 5. st. 9. ZFVG). Treću vlasničku ovlast (abuti) tj. pravo neograničenog crpljenja stvari, do uništenja stvari ne mogu izvršavati ni zakonski upravitelj (javni isporučitelj vodnih usluga), niti vlasnik (jedinica lokalne samouprave) dokle god je komunalna vodna građevina u javnoj uporabi tj. dok služi korisnicima vodnih usluga (čl. 4. st. 4. ZVU) odnosno dok se njome ‘neposredno ostvaruju potrebe građana’ (čl. 129.a Ustava RH i čl. 19. ZLPS). S obzirom na to da vlasnik ne ostvaruje nijednu vlasničku ovlast koje vlasništvo čine vlasništvom (non uti, non frui et non abuti), jer mu cjelokupno posebno zakonsko uređenje u ustavno neosporenim člancima to ne dopušta (čl. 8. st. 1., čl. 9. st. 1. do 3. i čl. 11. st. 1 ZVU).9, a ne dopušta mu ni pravna narav javnoga dobra u javnoj uporabi, onda mu ustavno osporene odredbe (čl. 89. st. 1. i 5. ZVU) izvjesno ne mogu oduzeti, niti ograničiti ono što nema tj. ono što se samo nominalno titulira njegovim vlasništvom. (...) 7. Obveza prijenosa komunalnih vodnih građevina sa središnjih tijela državne uprave na društvo preuzimatelja i naknada tržišne vrijednosti (čl. 89. st.3. ZVU) Prema čl. 89. st. 3. ZVU: ‘Središnja tijela državne uprave koja su do stupanja na snagu ovoga Zakona, kao investitori ili suinvestitori, na temelju propisa o regionalnom razvoju ili drugih posebnih propisa gradila komunalne vodne građevine, dužna su ih prenijeti bez naknade u vlasništvo društva preuzimatelja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz čl. 7. st. 6. ovoga Zakona.’ Središnja tijela državne uprave tijela su Republike Hrvatske. Tijela Republike Hrvatske nemaju pravnu osobnost, stoga nemaju ni stvari u svojem vlasništvu. Stvari koje koriste tijela središnje državne uprave u vlasništvu su Republike Hrvatske. Zakon o vodnim uslugama je donijela Republika Hrvatska putem svog zakonodavnog tijela, Hrvatskoga sabora. Raspolaže li Republika Hrvatska stvarima u svojem vlasništvu, uz naknadu ili bez naknade, stvar je njezine slobodne volje izražene kao zakonodavca i/ili kao vlasnika. Napominjemo da su i ove građevine prenesene na upravljanje javnih isporučitelja vodnih usluga, te da nominalni vlasnik nema neposredni posjed nad njima, niti koristi vlasničke ovlasti: uti, frui et abuti. 8. Obveza prijenosa komunalnih vodnih građevina sa pravnih osoba, koji nije isporučitelj vodnih usluga, a osnivači kojeg su jedinice lokalne samouprave na društvo preuzimatelja (čl. 89. st.4. ZVU) (...) Ova norma sadrži dvije obveze prijenosa: – (prvi) prijenos komunalnih vodnih građevina s pravnih osoba koje nisu isporučitelji vodnih usluga, osnivači kojih su jedinice lokalne samouprave na svoje osnivače, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona svojim osnivačima (od 18. 7. 2019. do 16.10.2019.) – (drugi) prijenos komunalnih vodnih građevina s jedinica lokalne samouprave na društvo preuzimatelja, bez naknade, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz čl. 7. st. 6. ovoga Zakona (od 8. siječnja 2022.) Predmetna norma ispravlja teži slučaj kršenja načela zakonitosti. Pravne osobe iz čl. 89. st. 4. ZVU ni po jednom propisu Republike Hrvatske (ranijem Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o vodama i sada Zakonu o vodnim uslugama) nisu smjele postati vlasnici komunalnih vodnih građevina. Stoga, zakonodavac nije ostavio mogućnost (drugog) prijenosa uz naknadu (uz djelomični ulog u temeljni kapital društva preuzimatelja). Međutim, adresati norme su imali dostatno tolerirani vacatio legis na raspolaganju, za izbjeći punitivni karakter ove odredbe. Naime, da su adresati norme slijedili sveobuhvatnost i smisao odredbe čl. 23. st. 3. Zakona o vodama (NN br. 153/09, 63/11,130/11, 56/13,14/14 i 46/18) kako je izmijenjena čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (NN 56/13) i prema kojoj: ‘Komunalne vodne građevine su javna dobra u javnoj uporabi, i u vlasništvu su javnoga isporučitelja vodne usluge’, kao i posljedičnu sveobuhvatnost i smisao odredbe čl. 146. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (NN 56/13) o obvezi prijenosa komunalnih vodnih građevina na javnoga isporučitelja vodnih usluga, imali bi više opcija: – pravna osoba čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave, kao i jedinica lokalne samouprave, imali su sedam

(6)godina, četiri

(4)mjeseca i dvadeset osam

(28)dana (18.5.2013 – do 16.10.2019.) otvorenu opciju da izvrše oba prijenosa i to: prijenos komunalnih vodnih građevina, sa pravnih osoba koje nisu isporučitelji vodnih usluga, osnivači kojih su jedinice lokalne samouprave na svoje osnivače te prijenos komunalnih vodnih građevina s jedinica lokalne samouprave na isporučitelja vodne usluge kojem je ista jedinica lokalne samouprave osnivač (a ne društvu preuzimatelju) odnosno – jedinica lokalne samouprave je dvije

(2)godine, dva

(2)mjeseca i dvadeset tri

(23)dana (od 16.10.

1. do 8.1.2022.) imala dodatnu otvorenu opciju da izvrši prijenos komunalnih vodnih građevina s jedinica lokalne samouprave (pod pretpostavkom da je joj je iste prenijela u vlasništvo pravna osoba koja nije isporučitelji vodnih usluga, a čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave) na isporučitelja vodne usluge kojem je ista jedinica lokalne samouprave osnivač (a ne društvu preuzimatelju). U navedenim razdobljima jedinica lokalne samouprave imala je otvorenu opciju odlučiti u kojem će obliku izvršiti prijenos: u cijelosti bez naknade, u cijelosti s naknadom, dio bez naknade, dio s naknadom. Naime, čl.
2. st.
3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama (NN br. 56/13), dopuštao je prijenos ‘u obliku temeljnog uloga ili prijenosa bez naknade’, bez ikakvih ograničenja. Ova odredba se može smatrati konzumiranom jer takvih slučajeva više nema u sektoru vodnih usluga Hrvatske. Posebno napominjemo da se osporena odredba ne odnosi na pravne osobe za provedbu vodnokomunalnih projekata, kako su definirane čl.
4. st.
5. točka
6. ZVU ‘pravna osoba za provedbu vodnokomunalnih projekata je društvo ili ustanova osnovana radi upravljanja projektima gradnje komunalnih vodnih građevina u kojem sve poslovne udjele, dionice ili osnivačka prava, ili većinu njih, imaju jedinice lokalne samouprave i/ili jedinice područne (regionalne) samouprave, a koje je vlasnik komunalnih vodnih građevina.’ Na te osobe primjenjuje se čl.
7. st.
8. ZVU, prema kojem: ‘Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na pripajanje postojećih javnih isporučitelja vodnih usluga društvu preuzimatelju primjenjuju se, na odgovarajući način, i na pravne osobe za provedbu vodnokomunalnih projekata.’
9. Privremena mjera (čl.
10. st.
11. ZVU) (...) Međutim, upravo uvažavajući značaj vlasništva kao ustavne kategorije i ustavnih jamstava prava vlasništva, te uvažavajući projekciju da će se u jednom trenutku ukazati potreba za privremenim uređenjem potencijalno spornih odnosa, zakonodavac je krajnje oprezno uredio čl.
12. st.
13. ZVU : ‘Ne izvrše li se prijenosi iz stavaka 1., 3 i
14. ovoga članka, Ministarstvo donosi rješenje o prijenosu korištenja komunalnih vodnih građevina na društvo preuzimatelja, uključujući i poslovne prostore koji sadrže upravljačko-nadzomu opremu.’ Ovdje je riječ o ‘prijenosu korištenja’ komunalnih vodnih građevina, a ne o prijenosu vlasništva. Na argument da je korištenje (uti) jedno od glavnih atributa prava vlasništva, odgovor je jednoznačan: jedinica lokalne samouprave, iako nominalno titular prava vlasništva, ne koristi, niti može, u postojećem ustavno neosporenom pravnom poretku, koristiti komunalne vodne građevine, na način kako ih koristi vlasnik, već samo na način kako ih koristi korisnik vodnih usluga. Zakonodavac je strogo vodio računa da je instrument provedbe predmetne odredbe upravni akt i privremena mjera tj. mjera kojom se privremeno uređuju pravni odnosi. Zakonodavac je stoga smatrao da ne bi trebalo pribjegavati administrativnoj mjeri prijenosom prava vlasništva, s jednog subjekta prava na drugog. Ova odredba ne sprječava javnog isporučitelja vodnih usluga da u postupku pred sudom opće nadležnosti zahtjeva i ishodi prijenos vlasništva s komunalnih vodnih građevina s jedinice lokalne samouprave.« 14.
15. Mjerodavni dijelovi očitovanja Ministarstva od
16. siječnja
17. u odnosu na članak
18. stavke
19. i
20. ZoVU-a:66/19 glase: »
21. Obična većina u temeljnom kapitalu zastupljenom na skupštini za odluku o pripajanju (čl.
22. st.
23. ZVU). Prema čl.
24. st.
25. ZVU: ‘Za donošenje odluke o pripajanju potrebna je obična većina danih glasova na skupštini odnosno obična većina u temeljnom kapitalu zastupljenom na skupštini i u društvu preuzimatelju i u društvima koja se pripajaju.’ Podnositelj POU-a osporava ustavnost ove odredbe s dva stajališta: – nije u suglasnosti sa odredbama Zakona o trgovačkim društvima (ili ZTD) i to čl.
26. st.
27. čl.
28. st.
29. čl.
30. st.
31. ZTD-a koji zahtijevaju najmanje tri četvrtine temeljnoga kapitala zastupljenoga u glavnoj skupštini odnosno većina od tri četvrtine danih glasova – nije bilo racionalnog (pravnog) razloga za posebno uređenje konkretnog pitanja. U odgovoru na prvu dvojbu treba istaći da tzv. horizontalna neusklađenost zakona (in concrete: ZVU prema ZTD) nije predmet ocjene ustavnosti, ni izravno ni posredno, po osnovi navodnog izostanka jasnoće, preciznosti i predvidljivosti u usporednom tumačenju dva navodno neusklađena zakona. Eventualni nesuglasje između dva zakona rješava se pravilima pravno-logičkog tumačenja (lex specialis derogat lex generali i lex posterior derogat legi priori). Isto tako u odnosu na propise prema kojima osporeni Zakon ima posebno uređenje zakonodavac se odlučio unijeti i dodatni osigurač, s ciljem da se u primjeni izbjegne dilema koji je zakon lex specialis, pa je u čl.
32. st.
33. ZVU uredio pravilo supsidijarnosti: ‘Na pitanja koja se uređuju ovim Zakonom primjenjuju se i zakon kojim se uređuju trgovačka društva i zakon kojim se uređuje sudski registar, osim kad je te ovim Zakonom drukčije uređeno.’ Podnositelj POU-a nije s ustavno-pravnog stajališta osporio ovu odredbu. Stoga u predmetnom slučaju nije riječ o djelomičnoj-djelomičnoj antinomiji, već samo o odnosu lex specialisa i legi generalii. U očitovanju na drugu primjedbu, o racionalnosti razloga za posebno uređenje konkretnog pitanja, što je zapravo pitanje legitimnosti cilja Zakona ukazujemo da su ZVU-om cjelovito uređeni pravni interesa u vodnim uslugama (opći interes, interes Republike Hrvatske i interes jedinica lokalne samouprave na uslužnom području; čl.
34. st.
35. i
36. ZVU). Pružanjem vodnih usluga građani ostvaruju cijeli niz ustavnih prava i pravnih interesa i to: pravo na zdrav život, pravo na zdrav okoliš (čl.
37. Ustava RH) i pravni interes na uživanje u blagostanju (koje država ‘promiče i potiče’; Izvorišne osnove, odlomak 3, čl.
38. st.
39. Ustava). Ujedno se kroz pružanje vodnih usluga isporučuje voda kao opće dobro (res nullius, dobra izvan vlasničkog režima; čl. 8.st.
40. ZOV-a). To dobro je ujedno pod osobitom zaštitom Republike Hrvatske (čl.
41. st.
42. Ustava RH) upravo zbog svoga značaja na ostvarenje niza Ustavom zajamčenih sloboda, prava i pravnih interesa građana. Te su ustavne odredbe temelj za razumijevanje zašto Republika Hrvatska ima interes u vodnim uslugama (čl.
43. st.
44. ZVU), zašto je Zakonom priznat opći interes u vodnim uslugama te zašto jedinice lokalne samouprave nisu jedini imatelji interesa u vodnim uslugama. Država svoj interes ostvaruje propisivanjem, inter alia, i ‘institucionalnog okvira za pružanje vodnih usluga’ (čl.
45. ZVU) jer Hrvatski sabor (...), samostalno, u skladu s Ustavom (...), odlučuje: o uređivanju (...) pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj; o očuvanju prirodnog (...) bogatstva i korištenju njime (čl.
46. st.
47. pod.
48. i
49. Ustava RH). Odredba čl.
50. st.
51. ZVU (o većini potrebnoj za donošenje odluke o pripajanju) je jedna od imperativnih odredbi ‘institucionalnog okvira za pružanje vodnih usluga’. Odredba čl.
52. st.
53. ZVU je u osnovi provedbena odredba odredbe čl.
54. st.
55. ZVU (obveze pripajanja postojećih javnih isporučitelja na uslužnom području društvu preuzimatelju). Odredba čl.
56. st.
57. ZVU nije ustavno – pravno osporena, a ujedno je imperativna norma koja se mora izvršiti prema maksimi Ut Res Magis Valeat Quam Pereat koje se u pravu interpretira kao: ‘stvaranje norme treba dati učinak normi, a ne poništiti je’ (pravilo stvaranja norme ili pravilo korisnog učinka). Upravo zato, zakonodavac nije vidio nijedan valjan razlog zašto bi o pitanju izvršenja jedne zakonske obveze (obveze pripajanja, čl.
58. st.
59. ZVU ) trebala odlučivati tako visoka većina članova društva (tročetvrtinska), odnosno ista ona većina koja donosi odluku o pripajanju i kad pripajanje nije zakonska obveza, već autonomna poslovna odluka i stvar samostalne procjene koristi i nedostataka od statusne promjene. Inzistiranje na primjeni općeg propisa (lex generalis) i tročetvrtinske većine umjesto posebnog pravila (lex specialisa) i obične većine, put je ka opstrukciji zakonske obveze pripajanja iz čl.
60. st.
61. ZVU, odredbe koje nije ustavno-pravno osporena. Stoga smo mišljenja da je predmetna provedbena odredba racionalna i služi legitimnom, ustavno neosporenom cilju.
62. Određivanje poslovnih udjela ili dionica u društvu preuzimatelju prema stanju kapitala i rezervi na dan 31.12.
63. (čl.
64. st.
65. ZVU) Prema čl.
66. st.
67. ZVU: ‘Poslovni udjeli odnosno dionice u društvu preuzimatelju određuju se prema stanju kapitala i rezervi društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju na dan
68. prosinca 2018., a za pravne osobe iz čl.
69. st.
70. ovoga Zakona prema iskazanoj poziciji kapital i rezerve u bilanci na dan
71. prosinca 2018., osim kad je ovim Zakonom drukčije određeno.’ Podnositelj POU-a osporava ustavnost ove odredbe s tri stajališta: – dio odredbe koji se odnosi na ‘kapital i rezerve’ nije precizna – ‘vrijednost imovine’ nije osnovica za omjer zamjene dionica i udjela u društvu preuzimatelju, već ‘kapital i rezerve’ što je protivno čl.
72. st.
73. i čl.
74. st.
75. ZTD-a – propisujući dan
76. prosinca
77. zakonodavac nije valorizirao moguće promjene vrijednosti kapitala u razdoblju od
78. prosinca
79. do pripajanja, što nije u skladu sa zahtjevima ZTD-a o razmjernosti između vrijednosti prijenosa i vrijednosti dionice ili udjela niti je tako u skladu sa zahtjevom načela ustavnosti i zakonitosti iz čl.
80. Ustava. U odnosu na drugu i treću primjedbu, ponovno ističemo da horizontalna neusklađenost zakona (in concrete: ZVU prema ZTD) nije predmet ocjene ustavnosti, ni izravno ni posredno, po osnovi navodnog izostanka jasnoće, preciznosti i predvidljivosti u usporednom tumačenju dva navodno neusklađena zakona. Eventualni nesuglasje između dva zakona rješava se pravilima pravno-logičkog tumačenja (lex specialis derogat lex generali i lex posterior derogat legi priori). Isto tako u odnosu na propise prema kojima osporeni Zakon ima posebno uređenje zakonodavac se odlučio unijeti i dodatni osigurač, s ciljem da se u primjeni izbjegne dilema koji je zakon lex specialis, pa je u čl.
81. st.
82. ZVU uredio pravilo supsidijarnosti: ‘Na pitanja koja se uređuju ovim Zakonom primjenjuju se i zakon kojim se uređuju trgovačka društva i zakon kojim se uređuje sudski registar, osim kad je to ovim Zakonom drukčije uređeno.’ Podnositelj POU-a nije s ustavno-pravnog stajališta osporio ovu odredbu. Stoga u predmetnom slučaju nije riječ o djelomičnoj-djelomičnoj antinomiji, već samo o odnosu lex specialisa i legi generalii. O preciznosti izraza ‘kapital i rezerve’. U Zakonu o vodnim uslugama zapravo je teško pronaći termin koji je tako precizno određen kao termin kapital i rezerve. Svi pravni subjekti koji se u skladu s čl.
83. Zakona o računovodstvu (NN 78/15, 134/15, 120/16, 116/18, 42/20 i 47/20) klasificiraju kao poduzetnici u obvezi su podnositi godišnje financijske izvještaje koji su propisani Pravilnikom o strukturi i sadržaju godišnjih financijskih izvještaja (NN, br. 95/16 i 144/20). Godišnji financijski izvještaji podnose se Financijskoj agenciji na obrascima koji su u skladu s navedenim Pravilnikom i objavljeni na web stranici https://www.fina.lir/godisnii-financijski-izviestaii/obrasci Obrasci su oblikovani tako što je uz naziv svakog financijskog pokazatelja pridružena oznaka AOP (automatska obrada podataka) i pripadajući broj. Svaki zbirni (agregirani) financijski pokazatelj ima ujedno u podnaslovu i objašnjenje koje sve pojedinačne financijske pokazatelje obuhvaća. (...) Doslovno jednim klikom na službeni obrazac otkrivaju se sve sastavnice kapitala i rezervi, koje je podnositelj POU-a tako analitički mistificirao. Obrasci su univerzalni, jednoznačni, lako usporedivi i izbjegavaju svaku dvojbu o sadržaju financijskih pokazatelja. Dodatno, u odnosu na drugu primjedbu. Vrijednost imovine bi bila prikladna referentna veličina za stjecanje udjela poduzetnika u trgovačkim društvima, ali jedinice lokalne samouprave nisu poduzetnici. Poduzetnici stječu svoju imovinu vlastitim ulaganjem i zaduživanjem na tržištima kapitala te njihovi udjeli u temeljnom kapitalu realno prikazuje njihov doprinos u stjecanju imovine društva. Suprotno tomu, komunalne vodne građevine su stjecane uglavnom ulaganjima Hrvatskih voda i Državnoga proračuna, a tek u manjem dijelu ulaganjima jedinica lokalne samouprave te samih javnih isporučitelja vodnih usluga. Hrvatske vode su od
84. naovamo primjenjivale različite modele omjera vlastitog sufinanciranja i udjela javnih isporučitelja vodnih usluga. S obzirom da su u odlukama (upravnih vijeća Hrvatskih voda) o izvršenju godišnjem plana upravljanja vodama, primjenjivani različiti kriteriji (stopa priključenosti, indeks razvijenosti) dat ćemo samo prikaz omjera sufinanciranja koji je zadnjih 10 godina vrijedio za javnu vodoopskrbu podnositelja POU-a i njemu usporedivih javnih isporučitelja vodnih usluga: Razdoblje Udio Hrvatskih voda (%) (i državni proračun, gdje je odobreno) Udio javnog isporučitelja (naknada za razvoj) (%) i ostali izvori (proračun jedinice lokalne samouprave, zaduživanje itd.)
85. –
86. 75 25
87. –
88. 90 10
89. –
90. 80 20 Ovi postotci ukazuju da isporučitelji vodnih usluga i jedinice lokalne samouprave nisu razvijale, niti razvijaju komunalne vodne građevine samostalno, već s iznimno visokim ulaganjima središnje države, putem sredstava Hrvatskih voda ili izravno Državnoga proračuna. Zato, vrijednost komunalnih vodnih građevina kao oblika dugotrajne imovine ne prikazuje stvarnu sliku ulaganja jedinica lokalne samouprave, a ni samih javnih isporučitelja vodnih usluga, u njezinom stjecanju. Jedini realni podaci su oni o uplaćenom temeljnom kapitalu jedinica lokalne samouprave u javnim isporučiteljima vodnih usluga (slučaj kada su komunalne vodne građevine u vlasništvu javnog isporučitelja), pod pretpostavkom da su gradovi i općine upisivali sva svoja ulaganja u temeljni kapital. Ovo je međutim, rijetkost jer je većina gradova i općina vodila politiku niske kapitalizacije i time držanja cijena vodnih usluga na niskoj razini (vidjeti razmatranje pod točkom
91. ovoga Očitovanja). Dakle, u većini slučajeva kapitalizacija je bila samo djelomična, ali podaci o ulozima jedinica lokalne samouprave u temeljni kapital su, u pravilu, točni. Na argument podnositelja POU da ‘Imovina nije sadržajno identična kapitalu i rezervama’ očitujemo se da je potpuno u pravu. No ključni argument je da je temeljni kapital jedina imovina koju članovi društva imaju u društvu. Ostalo je imovina društva. Zakonodavac je propisao prethodno posebno uređenje upravo vođen razlozima socijalne pravde i obveze uspostave pravednog socijalnog poretka i njime se osigurava da jedinice lokalne samouprave steknu udjele u društvu preuzimatelju, na temelju svojih stvarnih i proknjiženih ulaganja u stjecanju komunalnih vodnih građevina, a ne na temelju ulaganja Hrvatskih voda i Republike Hrvatske. Dodatno, u odnosu na treću primjedbu. Sudu ukazujemo da je za primjenu glavnih instrumenata za postizanje legitimnih ciljeva Zakona (vidjeti LEGITIMNI CILJEVI I USTAVNOST) ključno osigurati pravodobnost i poštivanje rokova provedbe Zakona. Bilo koji drugi kriterij osim kapitala i rezervi bi zahtijevao višekratne revizije financijskih izvještaja, koji bi se pretvorili u dugotrajnu financijsku forenziku, godinama unatrag, u kojima bi se morale utvrđivati godine stjecanja dugotrajne imovine, izvori stjecanja itd. Zakonodavac je propisujući datum 31.12.
92. kao mjerodavan za stjecanje udjela u temeljnom kapitalu društva preuzimatelja, namjeravao spriječiti tzv. kreativno računovodstvo, koje bi se izvjesno razvilo da je propisan neki datum nakon stupanja na snagu Zakona o vodnim uslugama. ‘Kreativno računovodstvo može se opisati kao računovodstvena praksa koja može, ali i ne mora slijediti računovodstvene standarde i načela. Međutim, odstupa od glavne ideje tih standarda i načela da bi se prikazala željena slika poslovanja. Kreativno računovodstvo nije protuzakonito, već je neetično jer ne ispunjava glavni cilj financijskog izvještavanja – prikazati poštenu i objektivnu sliku poslovanja.’ Međutim, Zakon o vodnim uslugama ne sprječava da se društva – subjekti pripajanja, u godini ili godinama koje slijede godini pripajanja, sporazumiju o reviziji udjela, na temelju promjena koje su se dogodile nakon 31.12.2018., osobito ako se naknadnom financijskom revizijom utvrdi da financijski izvještaji subjekata pripajanja prikazuju pošteno i objektivno stanje poslovanja javnog isporučitelja vodnih usluga. Zaključno – Poslovni udjeli odnosno dionice u društvu preuzimatelju određuju se prema stanju kapitala i rezervi društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju na dan
93. prosinca
94. u skladu sa Zakonom o vodnim uslugama. Međutim, vrijednosti obveza i imovine društva preuzimatelja i društava koja se pripajaju utvrđuju se, u skladu sa Zakona o trgovačkim društvima, na dan pripajanja.« 14.
95. Mjerodavni dijelovi očitovanja Ministarstva od
96. travnja
97. u odnosu na članak
98. stavke
99. i
100. ZoVU-a:66/19 (očitovanje u odnosu na prigovore predlagatelja u predmetu broj: U-I-1574/2022) glase: »d) Zašto količine isporučene vode i ostvareni prihod nisu mjerodavni za određivanje poslovnih udjela u društvu preuzimatelju Količina isporučene vode nije financijski pokazatelj, pa ne može biti osnova za određivanje poslovnih udjela. Ostvareni prihodi jesu financijski pokazatelji, ali nisu relevantni za određivanje poslovnih udjela. Imovina člana društva u društvu je kapital, bilo u formi temeljnog (upisanog) kapitala ili u formi kapitala i rezervi. Prvi prikazuje nominalno stanje kapitala, a drugi realno. Razuman zakonodavac se opredijelio za realno stanje. Uz to sami prihodi, sami po sebi, nemaju nikakav značaj, ako su rashodi veći od prihoda, Prema podacima Vijeća za vodne usluge: šezdeset i dva

(62)isporučitelja vodnih usluga su u 2020. godini ostvarila 173.657.126. kn gubitaka (rashod minus prihod). (...) Ad 3.2.) Postoji li ‘neodgodiva društvena potreba’ Jedan od ključnih reformskih legitimnih ciljeva ZVU je ‘socijalna priuštivost cijene vode’ Striktna pravila kohezijskih fondova zahtijevaju da cijena vode nakon provedbe EU investicija izrazi načelo povrata od vodnih usluga iz članka 9. Direktive 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (SL L 327, 22. 12. 2000.) odnosno da pokrije troškove održavanja, pogona i amortizacije izgrađenih vodnih građevina. Tu se otvorilo pitanje priuštivosti cijene vode građanima. Pokazatelj priuštivosti se izražava u postotku kao odnos cijene vode izražene u prosječnom ponderiranom prosjeku po kubnom metru potrošene vode (m3) i godišnjeg neto raspoloživog dohotka kućanstava (NRD). U obrazloženju uz Konačni prijedlog Zakona o vodnim uslugama deklarirana je i gornja granica priuštivosti: ‘ – osigurat će se da cijena vode, i nakon provedbe investicija diktiranih Ugovorom o pristupanju bude socijalno priuštiva potrošačima i to u granicama ekonomske učinkovitosti isporučitelja, a u pravilu do 3% neto raspoloživog dohotka kućanstva godišnje. Međutim, ako se osporene odredbe ovoga Zakona ne bi provele, cijena vode na postojećih 170 područja pružanja vodnih uslug postala bi nepriuštiva ili otežano priuštiva građanima. U analitičkom dijelu Višegodišnjeg programa gradnje komunalnih vodnih građevin izračun je ustvrdio: ‘(

1. i)na razini komunalnih poduzeća ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1 – 6 % u odnosu na NRD, (
2. ii)na razini vodoopskrbne zone ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1,6 – 4,2 % u odnosu na NRD, (iii) na razini županija ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1,8 – 4,5 % u odnosu na NRD, (
3. iv)na razini NUTS II regija ukupna potencijalna buduća cijena vode varira 1,9 – 3,2 % u odnosu na NRD.’ Dakle, sve analize na različitim razinama su pokazale probijanje granice priuštivosti. Jedina razumna reakcija zakonodavca na takvu projekciju budućih cijena vode, a koja je u Europsku uniju pristupila da bi zajedno s drugim europskim državama osigurala (..) blagostanje (članak 141. a. stavak 1. Ustava), čije izvorišne osnove Ustava pozivaju na promicanje socijalnog blagostanja (Izvorišne osnove, odlomak 3. Ustava) i koja se prema svojim građanima Ustavom obvezala poticati socijalno blagostanje građana (članak 49. stavak 3. Ustava) je bila osigurati dovoljno velika područja pružanja vodnih usluga (uslužna područja), čiji će broj i ekonomska snaga korisnika, kao i ekonomija razmjera djelovati da se cijena vode zadrži u socijalno priuštivim granicama, a građani ne osiromaše. Ti se ciljevi ne mogu ispuniti zadržavanjem fragmentiranih isporučitelja vodnih usluga na malim uslužnim područjima. Prema podacima Vijeća za vodne usluge, u Hrvatskoj 30 isporučitelja isporučuje 82 % vode, a svi ostali 18 % vode za ljudsku potrošnju. Rokovi za ispunjenje odredbi Ugovora o pristupanju EU je 31.12.2023. – krajnji rok za Direktivu o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda, a krajnji rok – 31.12.2018. za Direktivu o vodi za ljudsku potrošnju je već prošao. Ne provedu li se odredbe Zakona vodnim uslugama i Uredbe o uslužnim područjima, dovoljno brzo, na područjima na kojima se isporučuje 18 % vode za ljudsku potrošnju, cijena vode, koja će morati pokriti troškove pogona, održavanja i amortizacije novoizgrađenih vodnih građevina će postati nepriuštiva građanima, a država nema odgovarajući mehanizam pokrića tih troškova, jer EU Okvirna direktiva o vodama traži ‘povrat troškova od vodnih usluga’ ili da ‘voda plaća vodu’. U tome se sastoji neodgodiva društvena potreba. Ad 3.3.) Je li miješanje u prava po osnovi ulaganja (poslovne udjele) razmjerno toj potrebi? Svaka razmjernost miješanja mora imati za polaznu osnovu činjenicu da javni isporučitelji vodnih usluga nisu financijski sposobni sami financirati svoj razvoj. (...) Hrvatske vode i Republika Hrvatska su samo u zadnjih 13 godina sufinancirali od 75 do 90 % kapitalnih izdataka (investicija) javnih isporučitelja vodnih usluga. Od preostalih 10 do 25 % kapitalnih izdataka veći dio su sufinancirali javni isporučitelji sami, kroz naknadu za razvoj iz članaka 52. do 58. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva (NN br. 153/09, 90/11, 56/13,120/16, 127/17 i 66/19), što nije moglo niti biti uneseno u temeljni kapital, a manji dio jedinice lokalne samouprave iz svoga proračuna, što je moglo biti uneseno u temeljni kapital. Međutim, najveći broj, uglavnom manjih jedinica lokalne samouprave izbjegavao je unijeti svoja ulaganja u temelji kapital, kako bi izbjegao povećane amortizacije i realnu cijenu vode. Stoga, svako zakonodavno dopuštenje da se umjesto kapitala i rezervi odredi neki drugi kriterij za stjecanje poslovnih udjela u društvu preuzimatelju, predstavljao bi nagradu jedinicama lokalne samouprave koji su više decenija namjerno, a suprotno pažnji dobroga gospodara, vodili podcijenjenu tarifnu politiku i politiku neobračunavanja amortizacije u cijeni vode. Nadalje, kada bi se prilikom pripajanja dopustila sloboda članovima društva da unesu dugotrajnu imovinu u temeljni kapital, povećala bi se amortizacija, a time i cijena vode, pa bi višedecenijski teret neplaćene amortizacije na dosadašnjem uslužnom području jednog isporučitelja morali snositi korisnici vodnih usluga sa objedinjenog uslužnog područja (negativna solidarnost). U izboru između interesa korisnika usluga i partikulamih interesa jedinica lokalne samouprave, kao članova isporučitelja vodni usluga, zakonodavac je uvijek smatrao da su interesi korisnika vodnih usluga razmjerno hitniji od interesa članova društva, u skladu s ustavno neosporenim člankom 4. stavkom 4. Zakona o vodnim uslugama: ‘

(4)Članska odnosno dioničarska prava u javnim isporučiteljima vodnih usluga ostvaruju se u korist građana i pravnih osoba koji koriste vodne usluge. (...)’ , koja odredba derivira iz ustavne odredbe članka

1. a: ‘Jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, (...). Drugo, izbor bilo kojeg drugog kriterija stjecanja poslovnih udjela, osim stanja kapitala i rezervi, zahtijevalo bi dugotrajnu i skupu financijsku forenziku (opet na teret korisnik vodnih usluga), što bi značajno usporilo reformu u sektoru vodnih usluga (‘neodgodivu društvenu potrebu’), a ne bi služilo nikakvom legitimnom cilju. Treće, da je zakonodavac eventualno dopustio slobodu u statusnim promjenama postojećih javnih isporučitelja vodnih usluga, uz dugotrajnu financijsku forenziku, godinama bi se vodili besciljni pregovori (najbolji primjer za to je razdruživanje društava u sektoru komunalnog gospodarstva, koje je trajalo preko 20 godina), a društvo, u cjelini, ni bilo suočeno s istim učinkom, kao u prethodnom odlomku. Pripajanje je statusna promjena u kojoj se za poslovne udjele u pripojenom društvu stječu poslovni udjeli u društvu preuzimatelju (qiud pro quo). Pripajanje nije prodaja niti darovanje poslovnih udjela. Svi članovi društva stječu poslovne udjele u društvu preuzimatelju po jednakom kriteriju (stanju kapitala i rezervi na dan 31.12.2018.) i u tom aspektu su primili ‘pravičnu naknade’, jer za ‘tržišnu naknadu’ ne postoji pretpostavka tržišta. Ovo je ujedno i potvrda da su u tom postupku i s istovjetnim kriterijem svi članovi javnih isporučitelja vodnih usluga jednaki pred zakonom. Članovi koji su uspješnije određivali politike društva, redovito unosili svoja ulaganja u temeljni kapital, ispravno vodili politiku amortizacije i realnih cijena vode, te izdvajali novac u obavezne rezerve izvjesno će biti, nakon pripajanja, u povoljnijem položaju od onih članova koji su vodili suprotne i štetne politike, ali to nije nejednakost, jer jednakost postoji može postojati samo pod jednakim uvjetima. Iz navedenih razloga nositelj izrade nacrta Zakona smatra da je ograničenje slobode člana društva da samostalno određuje uvjete, pod kojim će se pripojiti društvu preuzimatelju, jeste ograničeno ‘razmjerno naravi potrebe za ograničenjem’ i radi ostvarenja legitimnih ciljeva« 14.
2. Mjerodavni dijelovi očitovanja Ministarstva od
3. travnja
4. u odnosu na prigovore predlagatelja u predmetima broj: U-I-1607/2022, U-I-1608/2022, U-I-1609/2022, U-I-1610/2022, U-I-1611/2022, U-I-1612/2022, U-I-1613/2022, U-I-1614/2022, U-I-1615/2022, U-I-1616/2022, U-I-1617/2022, U-I-1618/2022, U-I-1619/2022, U-I-1728/2022 i U-I-1913/2022, u pogledu sklopljenih ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava glase: »Prvo, Ministarstvo je u savjetovanju s dionicima voda iz čl.
5. st.
6. ZVU komuniciralo prema svim javnim isporučiteljima vodnih usluga i njihovim osnivačima, da zakonska statusna promjena iz čl.
7. neće biti osnova za raskid ugovora, obustavu daljnje isplate i povrat sredstava, što su potvrdili i predstavnici Hrvatskih voda. Savjetovanje s dionicima je provedeno od 22.9.
8. do 7.10.2021., u seriji od dvadeset

(20)sastanaka, koje korespondiraju s dvadeset

(20)županija, s tim što su sudionici iz Zagrebačke županije i Grada Zagreba, bili na istom sastanku. Na sastancima je dio sudionika nazočio neposredno, u prostorijama Hrvatskih voda u Zagrebu, a dio sudionika se uključio putem audio – video veze, pri čemu se svaki sastanak snimao. Na svakom sastanku svi sudionici su imali pravo dati svoje primjedbe, obrazložiti ih, saslušati odgovor na primjedbe i ponovno otvoriti raspravu s daljnjom argumentacijom sve do okončanja sastanka, a i nakon toga, pisanim osvrtom na svoje primjedbe sa sastanka. U Općim uvjetima koji se primjenjuju na projekte financirane iz Operativnog programa ‘Konkurentnost i kohezija’ u financijskom razdoblju 2014.-

1. (Opći uvjeti), u poglavlju Raskid ugovora – posrednička tijela, u članku
2. točka 26.
3. c) normirana je mogućnost raskida Ugovora jednostranom izjavom od strane posredničkog tijela razine 2 (PT2) u slučaju kada: ‘Korisnik izvrši statusne promjene, uključujući promjenu pravne osobnosti, a koje utječu na kriterije iz poziva za dodjelu bespovratnih sredstava na temelju kojih su dodijeljena bespovratna sredstva te nije moguća izmjena Ugovora’. Opći uvjeti prilog su Ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava i isti su za sve Ugovore o dodjeli bespovratnih sredstava, a njihov je sadržaj propisan Zajedničkim nacionalnim pravilima (ZNP) (ZNP). Opći uvjeti sadržani su u poglavlju ZNP 05 Izvršavanje i upravljanje ugovorima o dodjeli bespovratnih sredstava pod Prilozima (Prilog 01 Opći uvjeti). Zakonom propisano pripajanje postojećih javnih isporučitelja vodnih usluga iz članka
4. ZVU, ali ni dobrovoljno pripajanje, spajanje ili druga statusna primjena postojećih javnih isporučitelja vodnih usluga, pri kojoj oni, u smislu ZVU, ostaju javni isporučitelji vodnih usluga – ne spada u promjenu pravne osobnosti na koju upućuje predmetni članak. Razlog tomu je što takva statusna promjena, ni na koji način ne utječe na kriterije iz poziva, odnosno Uputa za prijavitelje koje se primjenjuju na sve infrastrukturne vodno-komunalne projekte za koje se primjenjuje Postupak izravne dodjele. U navedenim Uputama izričito se navodi da je prihvatljivi prijavitelj – javni isporučitelj vodnih usluga, što u slučaju iz članka
5. ZVU znači da nakon pripajanja na uslužnom području ostaje društvo preuzimatelj, koji je također javni isporučitelj vodnih usluga, ergo prihvatljivi prijavitelj EU projekata. Temelj za sklapanje pojedinačnih ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, na čije ‘otvorene i očite rizike’ upućuje predlagatelj je