Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:UsII-81/22-6 od 7. rujna 2023.

Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:UsII-81/22-6 od

1. rujna
2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:UsII-81/22-6 od
3. rujna
4. NN 116/2023 (9.10.2023.), Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:UsII-81/22-6 od
5. rujna
6. VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1651 PRESUDA Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H. t. d.d., Z1., zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B., Dolički i partneri, Z., protiv tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijske uprave za ceste Zadarske županije, Z2, radi ukidanja poništavanja rješenja, na sjednici vijeća od
7. rujna
8. presudio je I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, klasa: UP/I-344-03/22-04/01, urbroj: 376-08-22-4 od
9. ožujka
10. II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora. III. Nalaže se tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn/ 414,76 € u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. IV. Ova presuda će se objaviti u »Narodnim novinama«. Obrazloženje
11. Osporenim rješenjem tuženika od
12. ožujka
13. odbijen je zahtjev tužitelja za ukidanjem/poništavanjem rješenja tuženika, klase: UP/I-344-04/21-11/120, urbroj: 376-05-3-22-10 od
14. siječnja
16. U tužbi tužitelj u bitnom navodi da je pod točkom III izreke rješenja od
17. siječnja
18. tuženik utvrdio da se godišnja naknada za pravo puta radi korištenja dodatno evidentiranih trasa EKI-a, obračunava prema površini zemljišta na kojem je ista položena, sukladno podacima navedenim u »Tablici 1 HAKOM ŽUC Zadarske županije« uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog u članku
19. i
20. stavcima 2.,
21. i
22. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta smatrajući da je tuženik primijenio pogrešan materijalno-pravni propis, odnosno pogrešno utvrdio da se na dodatno evidentirani EKI primjenjuju odredbe Pravilnika. Poziva se na Zakon o cestama (»Narodne novine«, broj 84/
23. – 144/21.) kao i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o cestama od
24. siječnja
25. Ističe da je zakonodavac svojim najnovijim izmjenama i dopunama predvidio jedinstveni iznos jedinične novčane naknade za svu EKI položenu na javnim cestama, neovisno o tome je li pravni temelj za korištenje javnih cesta ugovor o osnivanju prava služnosti ili rješenje nadležnog tijela (ovdje tuženika) kojim se vlasnik EKI-a (ovdje tužitelj) utvrđuje infrastrukturnim operatorom i obveznikom plaćanja naknade za pravo puta. Ističe da je zakonodavac u tu svrhu odredbom članka
26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o cestama predvidio da se za korištenje javnih cesta na temelju prava puta, za građevine elektroničkih komunikacija i povezane opreme, plaća isključivo naknada za osnivanje prava služnosti koja je kao takva nedvojbeno propisana odlukom Vlade Republike Hrvatske. Stoga da je tuženik na dodatno evidentirani EKI bio dužan primijeniti isključivo jediničnu cijenu naknade iz Odluke o visini naknade za osnivanje prava služnosti prava građenja na javnoj cesti (»Narodne novine«, broj 87/
27. – dalje Odluka Vlade RH) čija je visina određena i propisana jednako i za slučaj osnivanja prava služnosti, i koja sukladno toč. III. odluke Vlade RH iznosi 2,40 kn/m². Smatra da odredba članka
28. stavka
29. Zakona o cestama ne dozvoljava drugačiji način određivanja visine naknade za pravo puta na javnim cestama, što znači da se odredbe Pravilnika na koji se tuženik u osporenom rješenju poziva ne primjenjuju u postupcima određivanja naknade za pravo puta na javnim cestama. Ističe da je između tužitelja i zainteresirane osobe na snazi ugovor o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Zadarske županije od
30. ožujka
31. kao i njegov anex od
32. listopada
33. kojim je na svim cestama na području ŽUC-a u korist tužitelja uspostavljano pravo služnosti, a navedenim ugovorom je predviđeno da se naknada za korištenje javnih cesta na području ŽUC-a plaća na temelju odluke Vlade RH. Postojanje ugovora o služnosti utvrđeno je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovnog broj Pž-7640/2018 od
34. svibnja
35. pa postojanje ugovora obvezuje tužitelja i zainteresiranu osobu na izvršenje plaćanja i primanja naknade za korištenje javnih cesta isključivo na temelju odluke Vlade RH i prema utvrđenoj visine naknade za osnivanje prava služnosti. Predlaže poništiti rješenje tuženika od
36. ožujka
37. uz naknadu troškova upravnog spora.
38. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je ovdje osporenim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja za ukidanje/poništavanje rješenja iz siječnja
39. kojim je tužitelj utvrđen infrastrukturnim operatorom za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu koja je izgrđena na županijskim i lokalnim cestama na području Zadarske županije, u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem Županijske uprave za ceste Zadarske županije i to na nekretninama iz grafičkog prikaza iz analize koridora cesta u nadležnosti ŽUC-a i iz analize elaborata prava puta EKI za koridore županijskih i lokalnih cesta na području ŽUC-a koji prikazuje dužine trasa EKI u koridorima javnih cesta pod upravnom ŽUC-a koje nisu uključene u elaborat prava puta prikazane po pojedinoj JLS. Tužitelj je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja iz siječnja
40. priznao da se ceste u duljini od 2.118,25 m nalaze unutar cestovnog pojasa po definiciji iz članka
41. Zakona o cestama, te za njih smatra da ima osnove za utvrđivanjem naknade za pravo puta. Na temelju priznanja tužitelja rješenjem od siječnja
42. je utvrđena količina i vrsta te infrastrukture i visine naknade za pravo puta, na temelju odredbe članka
43. stavak
44. i članka
45. stavka
46. Zakona o elektroničkim komunikacijama (»Narodne novine«, broj 73/
47. – 72/17.), te odredbe članka 5.,
48. i
49. stavka 2.,
50. i
51. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (»Narodne novine«, broj 152/
52. – 95/17.). Tužitelj se u tužbi poziva na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cesta (»Narodne novine«, broj 144/21.) konkretno članak
53. koji je propisao izmjene članka
54. stavak
55. Zakona o cestama navodeći da je time Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cesta za korištenje javnih cesta na temelju prava puta propisao isključivo plaćanje naknade iz članka
56. stavka
57. točke
58. u visini određenoj prema članku
59. stavku
60. Zakona o cestama. Osporavanim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja jer je tuženik utvrdio da je rješenje iz siječnja
61. doneseno zakonito i da nisu ispunjene pretpostavke iz članka
62. stavka
63. Zakona o općem upravnom postupku. U ovdje osporenom rješenju je obrazloženo da je rješenje iz siječnja
64. doneseno primjenom odredbe članka
65. stavka
66. ZEK-a kojim je propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka
67. stavka
68. tog Zakona plaća naknada za pravo puta iz članka
69. Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom kojeg donosi vijeće agencije. Dakle, Zakon propisuje primjenu odredbe Pravilnika. Zakon o cestama (»Narodne novine«, broj 84/
70. – 144/21.) u članku
71. stavku
72. propisuje osnivanje prava služnosti i prava građenja radi izgradnje građevina elektrotehničkih komunikacija i povezane opreme, dok ne spominje osnivanje prava puta. Pravo puta se navodi u članku
73. stavku
74. Zakona o cestama, koja odredba propisuje da je za korištenje javnih cesta na temelju prava služnosti, prava građenja, prava puta ili nekog drugog sličnog prava za građevine elektroničkih komunikacija i povezan opreme, propisano plaćanje naknade iz stavka
75. točke
76. istog članka. U članku
77. stavku
78. točki
79. Zakona o cestama navodi se naknada za pravo služnosti i pravo građenja na javnim cestama, koje naknade su propisane u visini određenoj prema članku
80. stavak
81. Zakona o cestama, odlukom Vlade Republike Hrvatske. Odluke Vlade Republike Hrvatske o visini naknade za osnivanje prava služnost, prava građenja na javnoj cesti propisuje visinu naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti, dok ne propisuje visinu nakade za pravo puta. Stoga istu nije bilo moguće primijeniti kod određivanja visine naknade za pravo puta. Pozivanje tužitelja na određivanje visine naknade za pravo puta primjenom naknade koja je propisana za pravo služnosti na javnim cestama je proizvoljna, jer navedeno ne proizlazi niti iz odredbe članka
82. stavka
83. točke
84. i članka
85. stavka
86. Zakona o cestama, a niti odluke Vlade Republike Hrvatske. Predlaže žalbu odbiti.
87. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da je svoj zahtjev za utvrđivanje infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta podnijela tuženiku dana
88. ožujka 2021., dok je Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o cestama (»Narodne novine«, broj 144/2019.) stupio na snagu tek u siječnju 2022., tako da nije jasno kako se tužitelj u svojoj tužbi može pozivati na zakon koji u trenutku pokretanja postupka još nije niti stupio na snagu. Tužitelj se pogrešno poziva na Odluku Vlade Republike Hrvatske o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti (»Narodne novine«, broj 87/2014.), budući da ista propisuje samo visinu naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti, a ne i visinu naknade za pravo puta pa istu tuženik prilikom donošenja rješenja uopće nije niti mogao primijeniti. Neosnovano se tužitelj poziva i na ugovor o osnivanju prava služnosti od
89. ožujka
90. i njegov aneks od
91. listopada 2014., budući da ocjena valjanosti za ugovore služnosti nema značaj prethodnog pitanja u smislu odredbe članka
92. ZUP-a. O svemu se jasno i nedvojbeno već izjasnio Visoki upravni sud Republike Hrvatske u nizu svojih presuda. Naglašava da nije ni potrebno dokazivati da suglasna volja ugovornih strana nije bila upravljena na zasnivanje služnosti na čitavoj površini svih cesta navedenih u ugovoru, već samo na njihovim dijelovima, što znači da bi i izvršavanje služnosti bilo ograničeno na određene prostorne granice, odnosno dio ili dijelove katastarskih čestica. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava odgovora na tužbu s pripadajućim PDV-om.
93. U skladu s odredbom članka
94. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/
95. i 110/21., dalje: ZUS) tužba i tužbeni odgovor na tužbu dostavljeni su svim strankama radi očitovanja.
96. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
97. Dana
98. veljače
99. godine tužitelj je podnio tuženiku zahtjev za ukidanjem i poništenjem naprijed navedenog rješenja tuženika od
100. siječnja
101. godine pozivom na odredbu članka
102. stavka
103. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj: 47/
104. i 110/21., dalje: ZUP) ističući da je
105. siječnja
106. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama (»Narodne novine«, broj 114/21.), pri čemu se poziva na odredbu članka
107. istog Zakona kojeg citira, a kojim je izmijenjena odredba članka
108. stavka
109. Zakona o cestama. Smatra da je izmjenama i dopunama Zakona o cestama za korištenje javnih cesta na temelju prava puta propisao isključivo plaćanje naknade iz članka
110. stavka
111. točke
112. u visini određenoj prema članku
113. stavak
114. Zakona o cestama, koja odredba da ne dopušta drugačije određivanje visine naknade za pravo puta na javnim cestama osim navedene, što po tužitelju znači da se dio Pravilnika koji određuje naknadu za pravo puta ne primjenjuje u postupcima određivanja naknade za pravo puta na javnim cestama. Ističe da Zakon o cestama predstavlja specijalni propis u odnosu na Zakon elektroničkim komunikacijama i Pravilnik. Stoga predlaže poništiti odnosno ukinuti navedeno rješenje tuženika.
115. Iz spisa predmeta proizlazi da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: UsII-54/22-5 od
116. svibnja
117. godine odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika klase: UP/I-344-03/21-11/120, urbroj: 376-05-3-22-10 od
118. siječnja
119. godine. Navedenim rješenjem (koje je pravomoćno) tužitelj je utvrđen kao infrastrukturni operator s pravom puta na županijskim i lokalnim cestama na području Zadarske županije na kojima tužitelj ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (dalje EKI) i drugu povezanu opremu sve prema podacima o EKI navedenim u »tablici
120. HAKOM ŽUC Zadarske županije« koje nekretnine koristi za pristup postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Tablica je u dijelu o količini, vrsti, prostornom položaju EKI sastavni dio tog rješenja. Pod točkom III. izreke je utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina iz točke I. tog rješenja prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI sukladno podacima navedenim u tablici uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog u članku
121. i
122. stavcima 2.,
123. i
124. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta (»Narodne novine«, broj 152/11., 151/
125. i 95/17.).
126. Iz citirane presude ovog Suda od
127. svibnja
128. godine proizlazi da je tužitelj protiv navedenog rješenja pokrenuo upravni spor osporavajući pravilnost rješenja tuženika od
129. siječnja
130. godine pozivom na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama (»Narodne novine«, broj 144/21.) smatrajući da je za korištenje javnih cesta na temelju prava puta ovaj Zakon kao specijalni propis propisao isključivo plaćanje naknade iz članka
131. stavka
132. točke
133. u visini određenoj prema stavku
134. istog Zakona te da predmetna odluka ne dopušta drugačije određivanje visine naknade za pravo puta na javnim cestama. Smatra da Pravilnik uopće ne sadrži odredbe o naknadi za pravo puta na javnim cestama, a osim toga da je Zakon o cestama viši propis u odnosu na Pravilnik.
135. Odlučujući o tužbi tužitelja ovaj Sud je u obrazloženju naprijed navedene presude UsII-54/22 već tužitelju skrenuo pozornost da Zakon o cestama (»Narodne novine«, broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/
136. i 144/21.) odredbom članka
137. stavka
138. propisuje da se za korištenje javnih cesta na temelju prava služnosti, prava građenja, prava puta ili nekog drugog sličnog prava za komunalne, vodene, energetske građevine, kao i građevine elektroničkih komunikacija i povezane opreme plaća isključivo naknada iz stavka
139. točke
140. tog članka u visini određenoj prema odredbi članka
141. stavka
142. istog Zakona. Također je navedeno da je tuženik u tom prethodno provedenom postupku rješenje donio u svezi sa zahtjevom koji je zaprimio od strane zainteresirane osobe dana
143. ožujka
144. godine, proveo upravni postupak u kojemu je tužitelj dostavio očitovanje
145. travnja
146. godine, pa da stoga iz tih podataka proizlazi da je upravni postupak u svezi s utvrđivanjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta pred tuženikom započeo prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o cestama koji, je stupio na snagu
147. siječnja
148. godine pa izmjena tog Zakona nije bila od utjecaja na zakonitost rješenja tuženika.
149. Odredbom članka
150. stavka
151. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 47/
152. – dalje ZUP), na temelju koje odredbe je tužitelj ovdje podnio prijedlog tuženiku, propisano je da se, u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.
153. Prema odredbi članka
154. stavka
155. istog Zakona javnopravno tijelo donosi rješenje o poništavanju ili ukidanju rješenja po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenog državnog tijela. Ako je prijedlog za poništavanje ili ukidanje rješenja podnijela stranka ili ovlašteno državno tijelo, a javnopravno tijelo ne prihvati prijedlog, obavijestit će o tome podnositelja prijedloga.
156. Iz citirane odredbe članka
157. stavka
158. ZUP-a proizlazi da je tuženik postupajući po prijedlogu tužitelja trebao postupiti upravo na način propisan ovom odredbom, odnosno dostaviti tužitelju obavijest o tome može li se prijedlogu udovoljiti, odnosno u konkretnom slučaju obavijest da se prijedlogu tužitelja ne može udovoljiti upravo iz istih onih razloga koje je tuženik naveo u obrazloženju ovdje osporenog rješenja, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoji povreda materijalnog propisa na koji se tužitelj poziva o čemu je i ovaj Sud suglasan. Međutim, time što je tuženik o prijedlogu tužitelja odlučio rješenjem umjesto da je istom dostavio obavijest nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
159. Tuženik je u obrazloženju osporenog rješenja naveo razloge i mjerodavne zakonske odredbe na temelju kojih se ne može udovoljiti prijedlogu tužitelja jer ne postoji povreda istih, koje prihvaća i ovaj Sud.
160. Budući da tužitelj ne iznosi pravnorelevantne žalbene prigovore kojima bi doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to je na temelju odredbe članka
161. stavka
162. ZUS-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude. Tužitelj je pod točkom II. izreke presude odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora budući da nije uspio s tužbom, a na temelju odredbe članka
163. stavka
164. ZUS-a.
165. Na zahtjev zainteresirane osobe istoj je dosuđen trošak upravnog spora u zatraženom iznosu od 3.125,00 kn / 414,76 € (za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn i pripadajući PDV od 25 % ili iznos od 625,00 kn), sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje Tarifa) – Tbr. – 23/1 i
167. Odluka pod točkom IV. presude utemeljena je na odredbi članka
168. stavka
169. Zakona o elektroničkim komunikacijama. Poslovni broj: UsII-81/22-6 Zagreb,
170. rujna
171. Predsjednica vijeća Mirjana Čačić, v. r. Presuda, NN 116/2023-1651 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Presuda Izdanje: NN 116/2023 Broj dokumenta u izdanju: 1651 Stranica tiskanog izdanja: 5 Donositelj:VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 9.10.
172. ELI: /eli/sluzbeni/2023/116/1651 PDF Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©
173. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.