← Hrvatska

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023.

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3482/2021 od

  1. listopada
  2. Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3482/2021 od
  3. listopada
  4. NN 131/2023 (3.11.2023.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3482/2021 od
  5. listopada
  6. Ustavni sud Republike Hrvatske 1812 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Nada Cook iz Zagreba, koju zastupa Toni Vukičević, odvjetnik u Splitu, na sjednici održanoj
  7. listopada
  8. donio je ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukida se: – presuda, i u točki II. izreke rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 900/18-8 od
  9. travnja 2021., – presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj: Gž-889/17-2 od
  10. siječnja
  11. u dijelu u kojem je u odnosu na 731.359,24 kn potvrđena u točki II. izreke presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-6062/15-23 od
  12. ožujka
  13. i – presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-6062/15-23 od
  14. ožujka
  15. u točki II. izreke. III. Predmet se vraća Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
  16. Dopuštenu i pravodobnu ustavnu tužbu podnijela je
  17. lipnja
  18. Nada Cook iz Zagreba (u daljnjem tekstu: podnositeljica), koju u postupku pred Ustavnim sudom zastupa Toni Vukičević, odvjetnik u Splitu.
  19. Ustavna tužba podnesena je u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 900/18-8 od
  20. travnja
  21. (u daljnjem tekstu: presuda i rješenje Vrhovnog suda), presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj: Gž-889/17-2 od
  22. siječnja
  23. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) i presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-6062/15-23 od
  24. ožujka
  25. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda i rješenje).
  26. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda djelomično je odbijena i djelomično je odbačena revizija podnositeljice (tužiteljice u parničnom postupku) podnesena protiv drugostupanjske presude i odbačena je revizija tuženice Republike Hrvatske. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba podnositeljice i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je podnositeljica odbijena s tužbenim zahtjevom od 39.000,00 kn na način da je tuženici naloženo platiti podnositeljici 39.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka od 14.790,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba podnositeljice i odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je podnositeljici dosuđeno 114.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u dijelu u kojem je podnositeljica odbijena s tužbenim zahtjevom od 731.359,24 kn. Prvostupanjskom presudom točkom I. izreke naloženo je tuženici platiti podnositeljici 114.000,00 kn i naknaditi joj trošak parničnog postupka od 11.214,30 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, točkom II. izreke u preostalom dijelu (770.359,24 kn) odbijen je podnositeljičin tužbeni zahtjev, te je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, dok je prvostupanjskim rješenjem djelomično odbačen podnositeljičin tužbeni zahtjev.
  27. Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/
  28. i 5/14.): – pravo na jednakost pred zakonom (članak
  29. stavak
  30. Ustava), – načelo naravi potrebe razmjernog ograničenja slobode i prava (članak
  31. stavak
  32. Ustava), – pravo na žalbu (članak
  33. stavak
  34. Ustava), – jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti (članak
  35. stavak
  36. Ustava), – pravo hrvatskih državljana i stranaca na jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti (članak
  37. Ustava), – pravo na pravično suđenje (članak
  38. stavak
  39. Ustava) i – pravo vlasništva (članak
  40. stavak
  41. Ustava). Pored toga ističe i povredu članka
  42. stavka
  43. i članka
  44. stavka
  45. Ustava. Također, ističe da su joj osporenim odlukama povrijeđeni članak
  46. stavak 1., članak
  47. stavak
  48. i članak
  49. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/
  50. – pročišćeni tekst, 8/
  51. – ispravak, 14/02., 1/
  52. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) i članak
  53. Protokola broj 1 uz Konvenciju.
  54. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud) broj: P-6062/
  55. II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA
  56. Podnositeljica je vlasnica četverosobnog stana sa sporednim prostorijama u Zagrebu, Palmotićeva 52, koji je do
  57. listopada
  58. koristio najmoprimac s pravom na zaštićenu najamninu. Vlasništvo 1/2 dijela navedenog stana podnositeljica je stekla nasljeđivanjem iza smrti oca preminulog
  59. siječnja 1993., o čemu je u spis predmeta priložena preslika rješenja o nasljeđivanju prvostupanjskog suda broj: O-623/93 od
  60. rujna 1993., iz kojeg je razvidno da su iza smrti ostavitelja stan (upisan u zemljišnim knjigama) naslijedile V. M. (majka podnositeljice) i podnositeljica, tj. Nada Cook rođena Mallus, svaka u 1/2 dijela. Majčin dio stana (tj. 1/2 dijela) podnositeljica je stekla na temelju Ugovora o darovanju sklopljenog
  61. ožujka
  62. sa svojom majkom. Uknjižba navedenog pravnog posla izvršena je u zemljišnim knjigama najranije
  63. svibnja 2014., na što upućuje tužbi priloženi izvadak iz zemljišnih knjiga od
  64. svibnja
  65. prema kojemu su vlasnice stana (svaka u 1/2 dijela) Nada Mallus Cock, rođena Mallus iz Zagreba, Sokolgradska 46, i Nada Cook iz Zagreba, Sokolgradska
  66. Ustavni sud ocjenjuje da je u zemljišnim knjigama pogreškom u pisanju prezime podnositeljice naznačeno kao Cock, umjesto ispravno Cook. V. M. je
  67. ožujka
  68. kod javnog bilježnika ovjerila izjavu prema kojoj sva materijalna potraživanja u vezi sa stanom ustupa podnositeljici (o čemu je tužbi priložena preslika te izjave).
  69. Podnositeljica je
  70. rujna
  71. podnijela prvostupanjskom sudu tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade za povredu prava vlasništva uzrokovanog, od strane države, nametnutim joj nerazmjernim ograničenjem iskazanim u neodgovarajućoj visini (u odnosu na tržišnu) zaštićene najamnine koju joj je zaštićeni najmoprimac bio obvezan plaćati na temelju članka
  72. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine« broj 91/96., 48/
  73. – odluka i rješenje USRH broj: U-I-762/1996 i dr., 66/
  74. – ispravak odluke i rješenja USRH broj: U-I-762/1996 i dr., 22/
  75. – članak
  76. Zakona o prodaji stanova namijenjenih za nadstojnika stambene zgrade, 68/
  77. i 105/
  78. – odluka i rješenje USRH broj: U-I-3242/2018 i dr.) i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (»Narodne novine« broj 40/
  79. i 117/05.). Tužbom je zatražila naknadu od svibnja
  80. do rujna 2015., a preinakom tužbe izvršenom
  81. kolovoza
  82. podnositeljica je zatražila naknadu od svibnja
  83. do listopada
  84. (ukupno 884.359,24 kn), a na okolnosti visine tržišne najamnine za njezin stan predložila je izvođenje dokaza uvidom u oglase za najam stanova smještenih na lokaciji istovjetnoj lokaciji njezina stana. U podnesku od
  85. veljače
  86. podnositeljica je na okolnost visine tržišne najamnine predložila izvesti dokaz pribavom od Porezne uprave podataka o visini najamnine na lokaciji na kojoj se nalazi njezin stan, te je na ročištu održanom
  87. veljače 2016., na istu okolnost, predložila izvesti dokaz pribavom podataka od Državnog ureda za upravljanje imovinom o visini najamnine postignute na javnim licitacijama državnih stanova na području Zagreba – Donji grad. Na traženje prvostupanjskog suda Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Zagreb, Ispostava Centar dopisom klasa: 410-01/2016-001/298, urbroj: 513-07-24-02/2016-01 od
  88. svibnja
  89. odgovorilo je da ne raspolaže traženim podacima, dok su Državne nekretnine d.o.o., u prilogu dopisa klasa: 740-01/16-001/0056, urbroj: DN-01-2016-2/ŽŠ od
  90. srpnja 2016., tražene podatke dostavile
  91. srpnja
  93. Prvostupanjskom je presudom djelomično prihvaćen podnositeljičin tužbeni zahtjev, dok je prvostupanjskim rješenjem djelomično odbačena podnositeljičina tužba. Prvostupanjski je sud ocijenio da je podnositeljica za štetu i štetnika saznala donošenjem presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (br. 12027/10, presuda od
  94. srpnja 2014.) te da joj stoga ne pripada naknada štete za iznose dospjele više od tri godine prije podnošenja tužbe
  95. rujna
  96. U obrazloženju prvostupanjske presude istaknuto je: »Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze, izvršen je uvid u zahtjev, izjave, izvatke, ugovore, izračune, oglase, dopise porezne uprave, državnog ureda, tablice, potvrde. (...) Primjenom pravnog stava iz točke
  97. presude Bego i dr. c/a Hrvatska, ovaj sud nalazi da Zakon o obveznim odnosima (»Narodne novine« 35/05,78/15 – u daljnjem tekstu ZOO) dopušta da se tužiteljici dosudi naknada pretrpljene materijalne štete, a pri visini koje valja voditi računa o zaštićenoj najamnini koju je tužiteljica primala i najamnini koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana na tržištu. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl.
  98. Ustava RH, koji propisuje da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Radi utvrđivanja visine najamnine na tržištu sud je pribavio podatke Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, odnosno Državne nekretnine d.o.o., društva osnovanog od strane navedenog ureda, a koje upravlja nekretninama pa i stanovima koji su u vlasništvu tuženice. Između ostalog, navedeno društvo putem javnih natječaja daje stanove u najam. Iz pribavljenih podataka, a uzimajući kao adekvatne one stanove koji se po lokaciji nalaze u centru grada, jer se u centru grada nalazi i stan tužiteljice, nadalje, cijeneći položaje stanova u zgradama i uzimajući kao adekvatne one koji se nalaze na katovima, a ne na prizemlju, jer se stan tužiteljice nalazi na prvom katu, ovaj sud utvrđuje da se mjesečni iznos najamnine kreće od 20,00 kn do 42,00 kn po m². Viši iznosi ostvarene mjesečne najamnine nisu primjenjivi na ovaj slučaj, jer se radi o najamninama koje su ostvarene za stanove koji se nalaze u strogom centru grada (Teslina, Gajeva ulica). Cijeneći uz gore navedeno da je tužiteljica u razdoblju od
  99. do
  100. godine na ime zaštićene najamnine primala mjesečno 520,62 kn, a od travnja
  101. godine iznos od 650,86 kn, ovaj sud smatra da je opravdano tužiteljici dosuditi mjesečni iznos od 3.000,00 kn. U razmatranju vremenskog razdoblja na koji tužiteljica ima pravo ovaj sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi o trajnoj šteti tj. trajnoj povredi prava na mirno uživanje vlasništva, koja povreda će trajati sve dok zakonodavac na primjeren način ne regulira odnos najma. Tužiteljica je za štetu, povredu prava, i štetnika saznala tek donošenjem odluke u predmetu Statileo c/a Hrvatske, a temeljem koje može ostvarivati naknadu štete u postupku pred nacionalnim sudom zbog povrede prava. Primjenom čl.
  102. st.
  103. ZOO-a tužiteljici pripada pravo na naknadu štete tri godine prije podnošenja tužbe tj. od rujna
  104. godine pa nadalje. Unutar takvog razdoblja, od rujna
  105. do listopada
  106. godine, obuhvaćeno je razdoblje od 38 mjeseci, što znači da je osnovan zahtjev u iznosu od 114.000,00 kn (38 mjeseci x 3.000,00 kn).«
  107. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena i djelomično odbijena žalba podnositeljice, te je odbijena žalba tuženice. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici ocijenio je da zastarni rok u konkretnom slučaju nije mogao početi teći prije donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno), te da stoga podnositeljici pripada naknada za tri godine od donošenja presude
  108. srpnja
  109. u predmetu ESLJP-a Statileo protiv Hrvatske (navedeno) na dalje. U obrazloženju drugostupanjske presude istaknuto je: »(...) i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud na temelju dokaza koje je predložila sama tužiteljica pravilno utvrdio visinu najamnine na način da je visini zaštićene najamnine za određeno razdoblje doda još iznos od 3.000,00 kn, odnosno da je visinu najamnine koju bi tužiteljica mogla ostvariti utvrdio u iznosu od 3.520,62 kn do ožujka mjeseca
  110. godine, odnosno 3.650,86 kn za razdoblje od travnja mjeseca
  111. godine. Tvrdnje tužiteljice da je njoj trebalo dosuditi najamninu u iznosu od 37,00 kn/m², kako to navodi u žalbi, ovaj sud ne može prihvatiti jer na tu okolnost tužiteljica u žalbi nije iznijela nikakve razloge koji bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda, a niti je tijekom postupka predlagala izvođenje nekih drugih dokaza kojima bi se mogla utvrditi visina najamnine u većem iznosu od one koju je utvrdio sud, s obzirom da tužiteljica tijekom postupka ni na koji način nije dokazala u kakvom stanju se nalazi predmetni stan, njegovu uređenost, zbog čega prvostupanjski sud nije imao drugih dokaza za utvrđenje visine najamnine od onih koje je naveo u svojoj presudi, a visinu najamnine koju je utvrdio prvostupanjski sud je pravilno i jasno obrazložio u svojoj presudi. Također, prvostupanjski sud je pravilno tužiteljici dosudio i zatezne kamate od dana presuđenja jer je visinu materijalne štete koju trpi tužiteljica utvrdio prema cijenama na dan presuđenja pa bez obzira što se radi o mjesečnim iznosima najamnine koje bi ona ostvarivala u razdoblju od tri godine od dana podnošenja tužbe, kako su svi ti iznosi dosuđeni po cijenama na dan presuđenja, zatezna kamata tužiteljici pripada upravo od dana presuđenja jer je prema tim cijenama utvrđena i visina štete koju ona trpi. Međutim, u pravu je tužiteljica kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tražbina tužiteljice zastarjela za sve zahtjeve prije
  112. rujna
  113. godine. Prvostupanjski sud je naime u svojoj presudi naveo da je tužiteljica za štetu, povredu prava i štetnika saznala tek donošenjem odluke u predmetu Statileo protiv Hrvatske koju je ESLJP donio
  114. srpnja
  115. godine. Međutim, unatoč takvom navodu prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl.
  116. st.
  117. Zakona o obveznim odnosima (‘Narodne novine’, br. 35/05 i 41/08 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu ZOO) utvrđuje da je period zastare zahtjeva tužiteljice počeo teći tri godine prije podnošenja tužbe tj. od rujna mjeseca
  118. godine što je u suprotnosti sa navodom prvostupanjske presude da je tužiteljica za štetu, povredu prava i štetnika saznala tek donošenjem odluke ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske. Što se tiče početka tijeka zastarnog roka u odnosu na zahtjev tužiteljice i ovaj sud smatra da prije donošenja odluke ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske, tj.
  119. srpnja
  120. godine, tužiteljici nije tekao rok za zastaru naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ovlašteno tijelo, a to je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl.
  121. Protokola
  122. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega po mišljenju ovog suda rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja Zakona o najmu stanova, tj. od
  123. godine. Naime, tužiteljica nije prije donošenja odluke ESLJP-a niti mogla pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u Republici Hrvatskoj prije donošenja odluke ESLJP-a su odbijali zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se tužiteljici ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogla podnositi odmah nakon donošenja Zakona o najmu stanova, tj.
  124. godine, pa se njezino saznanje za štetu i osobu koja joj je počinila štetu može računati tek od donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, tj.
  125. srpnja
  126. godine. Zbog toga je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pogrešno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za razdoblje od
  127. srpnja
  128. godine do
  129. rujna
  130. godine s obzirom da je prema naprijed navedenom tužiteljici zastarjelo pravo potraživati naknadu štete tri godine od
  131. srpnja
  132. godine kao dana saznanja za štetu i osobu koja joj je štetu počinila. Prema tome zahtjev tužiteljice je osnovan računajući od
  133. srpnja
  134. godine do
  135. rujna
  136. godine ili ukupno 51 mjesec što imajući u vidu visinu najamnine od 3.000,00 kn mjesečno koliko je tužiteljica manje ostvarila kroz to razdoblje daje iznos od 153.000,00 kn. Kako je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos od 114.000,00 kn valjalo je uvažavanje žalbe tužiteljici preinačiti prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i tužiteljici dosuditi daljnji iznos od 39.000,00 kn.«
  137. Na zahtjev Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici (u daljnjem tekstu: drugostupanjski sud) broj: Gž-889/17-9 od
  138. siječnja
  139. utvrđeno je da ne postoje razlozi za donošenje dopunske drugostupanjske presude u odnosu na isplatu zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose dosuđene prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom.
  140. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda djelomično je odbijena i djelomično odbačena revizija podnositeljice, te je odbačena tzv. »izvanredna« revizija tuženice. U obrazloženju presude i rješenja Vrhovnog suda istaknuto je: »ZNS je donesen 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu
  141. studenoga
  142. Tuženica se obvezala primjenjivati Konvenciju i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-l-762/1996 od
  143. ožujka
  144. nije našao da bi odredbe članaka
  145. –
  146. ZNS bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. Međutim, to ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Zbog navedenog prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo protiv Hrvatske, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon
  147. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji na temelju čijih tužbi su donesene odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se tužiteljica poziva u reviziji. Suprotno revizijskim navodima revidentice, Europski sud za ljudska prava u odukama na koje se ona poziva nije se bavio pitanjem zastare. Osim toga, niti jednim posebnim niti specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezan za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica, kao i svi ostali vlasnici stanova na kojima koji se nalaze u režimu zaštićene najamnine mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo podnositi tužbe radi naknade štete. Slijedom navedenog su sve utužene mjesečne tražbine tužiteljice koje se odnose na naknadu štete po osnovi najma za razdoblje do rujna
  148. zastarjele budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena preporučenom pošiljkom predanom pošti
  149. rujna 2015., kada je već bio protekao trogodišnji zastarni rok. 13.
  150. Tužiteljica u reviziji (osnovano) navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl.
  151. st.
  152. ZOO, kada su tužiteljici na dosuđene mjesečne iznose dosudili zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a ne od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa, jer prema odredbi čl.
  153. ZNS, čl.
  154. ZNS, čl.
  155. st.
  156. ZOO i čl.
  157. ZOO obveza plaćanja najamnine dospijeva na početku svakog mjeseca za protekli mjesec od kada je tuženik pao u zakašnjenje s isplatom pojedinog iznosa. Budući da revizijom pobijanom drugostupanjskom presudom sud nije odlučio o dijelu žalbe protiv prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za dosudu zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća svakog iznosa do presuđenja, a rješenjem broj GŽ-889/17-9 od
  158. siječnja
  159. drugostupanjski sud je utvrdio da ne postoje razlozi za donošenje dopunske presude na temelju čl. 377.a Zakona o parničnom postupku (‘Narodne novine’, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u odnosu taj dio tužbenog zahtjeva, to tužiteljica ne može s uspjehom revizijom pobijati drugostupanjsku presudu u tom dijelu jer se prema odredbi čl. 377.a st.
  160. ZPP u vezi s čl.
  161. st.
  162. ZPP smatra se da je tužba u tom dijelu povučena. 13.
  163. Nadalje, u odnosu na revizijske navode tužiteljice kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na dosuđenu visinu naknade treba navesti da su sudovi, odlučujući o visini dosuđene novčane naknade pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je odredbama ZNS tužiteljici povrijeđeno pravo vlasništva, da se tuženica donošenjem ZNS miješala u mirno uživanje tužiteljičina vlasništva, pri čemu nije postignuta ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova čime je povrijeđena odredba čl.
  164. Protokola
  165. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa su tužiteljici, uzimajući u obzir veličinu i položaj predmetnog stana u zgradi i gradu, dostavljene podatke iz oglasnika nekretnina i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUDI) o mjesečnim iznosima najamnine, kao i mjesečne iznose koji su tužiteljici uplaćeni po osnovi mjesečne zaštićene najamnine u spornom razdoblju za koje je prihvaćen tužbeni zahtjev, tužiteljici dosudili mjesečne iznos od po 3.000,00 kuna.
  166. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl.
  167. ZPP, kao neosnovana odbijena revizija tužiteljice podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu 731.359,24 kune. (...)
  168. Odlučujući o dopuštenosti tužiteljičine revizije podnesene protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj
  169. studenoga
  170. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl.
  171. st.
  172. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl.
  173. st.
  174. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl.
  175. st.
  176. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl.
  177. st.
  178. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od
  179. studenoga
  181. Zbog navedenog je tužiteljičina revizija podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena pa je na temelju odredbe čl.
  182. st.
  183. ZPP u vezi s čl.
  184. st.
  185. i st.
  186. ZPP odlučeno kao točki II. izreke ovog rješenja.« III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE
  187. U ustavnoj tužbi podnositeljica je istaknula: »Međutim, kada je riječ o odbijajućem dijelu navedene tužbe u iznosu od 731.359,24 kuna, ustavna tužba, pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te manje priznatom parničnom trošku, ustavna tužiteljica smatra da su u tom dijelu nadležni sudovi (uključujući i Vrhovni sud RH) povrijedili odredbe materijalnog i postupovnog prava. Revizijski sud drži da odluke presude ESPLJ-a u predmetu Bego i dr. c/a Hrvatska, br. 3544/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12 nisu značajne za ishod navedene pravne stvari iako je i u tim slučajevima zbog nemogućnosti korištenja stana od strane vlasnika i isplate neadekvatne naknade mjesečne najamnine na štetu podnositelja zahtjeva također došlo do povrede člana
  188. Protokola I. EU Konvencije. Radi se o predmetu koji je nesporno činjenično i pravno usporediv sa slučajem ustavne tužiteljice, a u kojem se naglašava kako je upravo u tim slučajevima potvrđeno da je spornim postupanjem Republike Hrvatske kao tuženika došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova jer im se odredbama Zakona o najmu stanova, ograničava mogućnost fizičkog posjedovanja i iznajmljivanje njihovih nekretnina, a što uključuje i pravo na dobivanje odgovarajuće najamnine. Iskaza stav EU suda u Strasbourgu obvezujući je za Republiku Hrvatsku i njegova pravosudna tijela temeljem odredbi članka
  189. Ustava RH Konvencije s obzirom da je to u interesu pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom, a na što nedvojbeno upućuje i stav izražen u odluci Ustavnom sud RH br. U-III-3340/11 od 23.1.
  190. godine koju u obrazloženju svoje presude citira i žalbeni sud. U prilog tom stavu ide i činjenica što je po slovu Ustava RH i Međunarodnih ugovora EU sud u superiornijem položaju u odnosu na bilo koji od sudova u RH. Zbog toga je nužno upozoriti da je EU sud u svojoj presudi Scozzari i Guinta protiv Italije (2000.) izričito naglasio da odredbe člana
  191. zajedno sa člankom
  192. Konvencije zahtijevaju da država potpisnica poduzme korake u domaćem pravnom poretku kako bi uklonila i okončala situaciju koja je uzrokovala povredu odredaba Konvencije i koja je zapravo bila povreda utvrđena u predmetu o kojem je odlučivao EU Sud i to na način da prihvati i pridržava se konačne presude i ispravi štetne posljedice. Zbog toga EU Sud smatra da unutarnje pravo državne pristupnice Konvenciji mora ponuditi pravno sredstvo u slučaju kada je povreda utvrđena pogotovo kada se radi o trajnoj situaciji koja se produljuje u budućnost. Takav pristup je nužan jer svrha odluke EU suda nije samo da ponudi oštećenoj strani naknadu, a da se i dalje prihvaća trajanje status quo stanja u državi koja je uzrokovala povredu koju je po presudi suda dužna ispraviti. Trajnim uklanjanjem uzroka štete ubuduće će se izbjeći repetitivni slučajevi u vezi identičnog problema, a što jasno ističu i presude u predmetu Assanidze protiv Gruzije i Emre protiv Švicarske (2008.), koje naslovni sud ne može zanemariti. (...) Kada je riječ o visini dosuđenog iznosa izgubljene mjesečne najamnine nadležni revizijski sud također je prihvatio mišljenja da se ona ima odrediti sukladno pribavljenim podacima Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, odnosno Državne nekretnine d.o.o., ovisno o položaju predmetnog stana koji se nalazi na prvoj etaži zgrade koja je smještena u centru Zagreba ali ne opet u strogom centru (Teslina, Gajeva ulica) i to u visini mjesečnog iznosa od 3.000,00 kuna zbog čega je odbio ustavnu tužiteljicu za više traženi iznos izgubljenog najma. Međutim, involvirati sudovi ignoriraju saznanje da je ustavna tužiteljica svoj zahtjev utemeljila na činjenici što se najam njenog stana prema dostavljenim podacima iz oglasnika nekretnina, kao i Izvještaja DUUDDI-a u pogledu tržišnog najma cijeni sa 37,82 kn/m², a što i ne odstupa od prosjeka raspona mjesečne cijene najma koji se po zaključku suda iz obrazloženja žalbene presude kreće od 20,00 kn do 42,00 kn. Bitno je naglasiti da je oglasnik nekretnina je prihvaćen izvor podataka o tržištu nekretnina i cijenama najma od strane ESLJP-a i njegovi podaci, kao i podaci javnih internetskih portala ne razlikuju se bitno od podataka kojima raspolaže i koje predlaže Vlada RH, a što primjećuje i ESLJP. Izvještaji Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom donose rezultate natječaja sa pokazateljima neupitno ostvarenih cijena najma pod tržišnim uvjetima javne dražbe i podliježu kontroli poslovanja upravnih državnih institucija. Međutim, ističe se – da su stanovi ove kategorije trošni i zapušteni i da ih država daje u najam pod uvjetom da su najmoprimci ugovorno obvezni uz to uložiti i nepovratna sredstva za uređenje stana.« IV. MJERODAVNI ČLANCI USTAVA
  193. Članak 16., članak
  194. stavak
  195. i članak
  196. Ustava glase: »Članak
  197. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.« »Članak
  198. Jamči se pravo vlasništva. (...)« »Članak
  199. Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.« V. MJERODAVNO PRAVO
  200. Člankom
  201. stavkom
  202. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/
  203. – članak
  204. Zakona o izmjenama i dopunama stečajnog zakona, 88/
  205. – članak
  206. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/
  207. – članak
  208. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/
  209. – oduka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 96/
  210. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 123/
  211. – ispravak, 57/11., 25/11., 89/
  212. – odluka USRH broj: U-I-885/2013, 70/19., 80/
  213. i 114/22.); u daljnjem tekstu: ZPP:53/91-114/22), propisano je: »Članak
  214. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (...)«
  215. Člankom
  216. stavkom
  217. i člankom
  218. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/
  219. – članak
  220. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.i 156/
  221. – uredba; u daljnjem tekstu: ZOO:35/05-156/22), propisano je: »Kada zastara počinje teći Članak 215.

(1)Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...)« »Nesavladive prepreke Članak 237. Zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.« VI. OCJENA USTAVNOG SUDA 16. Ustavni sud utvrđuje da s obzirom na razloge i navode istaknute u ustavnoj tužbi, te činjenica i okolnosti konkretne pravne stvari postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari u konkretnom slučaju. 17. Prigovori podnositeljice istaknuti u ustavnoj tužbi otvaraju pitanje povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava i prava na naknadu tržišne vrijednosti za ograničenje prava vlasništva zajamčenog člankom 50. stavkom 1. Ustava, te člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Članak 48. stavak 1. i članak 50. stavak 1. Ustava glase: »Članak 48. Jamči se pravo vlasništva. (...)« »Članak 50. Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. (...)« Članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju glasi: »Članak 1. Zaštita vlasništva Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.« 1) Načelna pravna stajališta 18. U predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno, §§ 116., 117., 118., 123., 138., 140., 142., 156., 157., 158. i 165.) ESLJP iznio je sljedeća načelna pravna stajališta: »2. Ocjena Suda (
  1. a)Je li došlo do miješanja u pravo podnositelja na mirno uživanje njegova ‘vlasništva’ 116. Sud ponavlja da članak 1. Protokola br. 1 sadrži tri različita pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog stavka, općenite je naravi i artikulira načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišavanje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima; treće pravilo, navedeno u drugom stavku, prepoznaje da države imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu vlasništva u skladu s općim interesom. Ova tri pravila, međutim, nisu različita u smislu da ne bi bila povezana. Drugo i treće pravilo odnosi se na posebne slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i stoga se treba tumačiti u svjetlu općeg načela proglašenog u prvom pravilu (vidi, između mnogih drugih izvora, predmet Hutten-Czapska protiv Poljske [VV], br. 35014/97, § 157., ESLJP 2006-VIII). 117. Prema mišljenju suda, nesporno je u ovom predmetu došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine. Najmodavci, posebice, ne mogu ostvariti to pravo u smislu fizičkog posjedovanja, budući da stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme, te su njihova prava u pogledu iznajmljivanja stana, uključujući pravo na dobivanje tržišne najamnine i pravo na otkaz najma, u značajnoj mjeri pogođena nizom zakonskih ograničenja (vidi stavke 125.-129. ove presude). Ipak, najmodavci nisu lišeni svoga vlasništva, nastavljaju primati najamninu i mogu prodati svoje stanove, iako podložno uvjetima najma. Imajući to na umu, te uzimajući u obzir svoju sudsku praksu o tom pitanju (vidi, npr. ranije citirani predmet Hutten-Czapska, §§ 160.-161.; predmet Edwards protiv Malte, br. 17647/04, § 59, 24. listopada 2006.; i predmet Srpska pravoslavna Opština na Rijeci protiv Hrvatske (odluka), br. 38312/02, 18. svibnja 2006.), Sud smatra da miješanje o kojem je riječ čini mjeru koja predstavlja nadzor nad korištenjem imovine u smislu drugoga stavka članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 118. Sud mora nadalje ispitati je li miješanje bilo opravdano, dakle, je li bilo predviđeno zakonom, je li bilo u općem interesu i je li bilo razmjerno. (...) (iii) Razmjernost miješanja 123. Sud mora posebice ispitati postiže li se miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca, te nameće li podnositelju nerazmjeran i pretjerani teret (vidi, inter alia, ranije citirani predmet Jahn, § 93.). (...) 138. Međutim, čak i uz pretpostavku da podnositelj zahtjeva, pored zajedničke pričuve, nije trebao snositi druge troškove za svoj stan te da nije plaćao porez na dohodak na iznos najamnine koji je imao pravo dobivati, Sud ne može drugo nego primijetiti da su iznosi o kojima je riječ, a kreću se od nula do otprilike deset eura mjesečno (vidi stavak 136. ove presude), izuzetno niski i teško se mogu smatrati pravičnom naknadom za korištenje podnositeljevog stana (vidi, mutatis mutandis, ranije citirani predmet Ghigo, § 74.; ranije citirani predmet Edwards, § 75.; i predmet Saliba i drugi protiv Malte, br. 20287/10, § 66., 22. studenog 2011.). Sud nije uvjeren da su interesi podnositelja zahtjeva kao najmodavca, uključujući njegovo pravo na ostvarivanje prihoda iz svoje imovine (vidi ranije citirani predmet Hutten – Czapska, § 239.), bili zadovoljeni uz tako izuzetno niske naknade (vidi, mutatis mutandis, predmet Ghigo, loc. cit.; predmet Edwards, loc. cit.; i predmet Saliba, loc. cit.). (...) 140. Sud je mnogo puta naveo da u područjima kao što je stanovanje države nužno imaju široku slobodu procjene, ne samo u pogledu postojanja problema mjera osiguranja kontrole pojedinačnog vlasništva koji je u javnom interesu, već i u pogledu izbora mjera i njihove provedbe. Državna kontrola nad iznosima najamnine jedna je od takvih mjera i njezina primjena često može dovesti do značajnih smanjenja iznosa najamnine koju je moguće zaračunati (vidi, npr., ranije citirani predmet Mellacher i drugi, § 45.; ranije citirani predmet Hutten-Czapska, § 223.; i ranije citirani predmet Edwards, § 76.). (...) 142. Neovisno o tome, ova sloboda procjene, bez obzira kako značajna bila, nije neograničena i njezina provedba, čak i u kontekstu najsloženije reforme države, ne može dovesti do posljedica koje su protivne standardima Konvencije (vidi ranije citirani predmet Hutten-Czapska, § 223.). Opći interes zajednice u takvim situacijama traži pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, kojim se ne može opteretiti samo jedna određena društvena grupa, neovisno o tome koliko su važni interesi druge grupe ili zajednice u cjelini (vidi ranije citirani predmet Hutten-Czapska, § 225., i predmet Radovici i Stănescu, loc. cit.). Posebice, ostvarenje slobode procjene države u takvim situacijama ne smije dovesti do rezultata koji su očigledno neopravdani, poput iznosa najamnine koji omogućuju tek minimalnu dobit (vidi ranije citirani predmet Amato Gauci, § 62.). (...) 156. Uzimajući u obzir opći interes kojem se težilo kod miješanja u podnositeljeva vlasnička prava u ovom predmetu (vidi stavak 122. ove presude), Sud nadalje ponavlja da su kod donošenja pravnih propisa koji reguliraju stanovanje, države stranke Konvencije ovlaštene sniziti najamninu do razine ispod tržišne vrijednosti, jer zakonodavna vlast može razumno odlučiti u okviru pitanja politike, da je naplata tržišne najamnine neprihvatljiva sa stajališta socijalne pravde (vidi ranije citirani predmet Mellacher i drugi, § 56.). Stoga takve mjere, osmišljene u cilju postizanja veće socijalne pravde, mogu tražiti naknadu nižu od pune tržišne cijene (vidi, npr. ranije citirani predmet Edwards (pravična naknada), § 20). 157. Konačno, Sud također nalazi prikladnim oduzeti iznos zaštićene najamnine koju je podnositelj zahtjeva imao pravo primati (stavci 19. i 135. ove presude) za razdoblje za koje se naknada dosuđuje (vidi stavak 155. ove presude), tj., za razdoblje od 2. rujna 2002. do 6. veljače 2011. (vidi ranije citirani predmet Edwards (pravična naknada), § 22.). Razlog tome je taj da naknada materijalne štete koju je podnositelj pretrpio u ovom predmetu treba pokriti razliku između najamnine na koju je podnositelj zahtjeva imao pravo prema domaćim pravnim propisima, a koju Sud smatra neodgovarajućom i odgovarajuće najamnine. Stoga ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine na koju bi podnositelj u svakom slučaju imao pravo. U protivnome bi I.T., kao zaštićena najmoprimka koja je stanovala u podnositeljevom stanu, bila neopravdano oslobođena svoje obveze plaćanja najamnine za to razdoblje, a koju bi u tom slučaju neopravdano snosila država. 158. U svjetlu prethodno navedenog i u cilju utvrđivanja odgovarajuće najamnine u ovom predmetu, Sud je izvršio procjenu, uzimajući osobito u obzir informacije dobivene od stranaka o visini tržišne najamnine za usporedive stanove za relevantno razdoblje (koje informacije se u bitnome ne razlikuju, vidi stavak 139. ove presude) i zaštićene najamnine koju je podnositelj zahtjeva imao pravo primati u tom istom razdoblju za najam svog stana (vidi stavak 135. ove presude). Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljevom nasljedniku iznos od 8.200 eura (EUR) na ime materijalne štete. (...) 165. Iako se Sud primarno fokusirao na posebne okolnosti ovog predmeta utvrđujući povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud dodaje kao opće opažanje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se utvrđenja Suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u ovom konkretnom slučaju (vidi stavak 77. ove presude). Stoga je ovo predmet kad Sud smatra da bi tužena država trebala poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu s načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji (vidi, npr. ranije citirani predmet Edwards (pravična naknada), § 33.). S tim u vezi Sud je primijetio da je trenutno u tijeku zakonodavna reforma (vidi stavke 77.-80. ove presude). Nije zadaća Suda odrediti na koji bi način prava najmodavaca i najmoprimaca (vidi stavak 168. ove presude) trebala biti međusobno uravnotežena. Sud je već identificirao glavne nedostatke postojećeg zakonodavstva, i to, neodgovarajuću visinu zaštićene najamnine u smislu zakonskih financijskih tereta koji su nametnuti najmodavcima, restriktivne uvjete za otkaz zaštićenog najma i nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja u odnosu na sustav zaštićenog najma (vidi stavke 124.-132. ove presude). Podložno nadzoru Odbora ministara, država može slobodno odabrati sredstva kojima će ispuniti svoje obveze na temelju članka 46., u svrhu izvršenja ove presude Suda, (vidi, mutatis mutandis, ranije citirani predmet Lindheim, § 137.).« 19. U predmetu Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske (br. 25815/14, § 30., presuda od 4. listopada 2016.) ESLJP iznio je sljedeće načelno pravno stajalište: »30. Sud je već naveo u predmetu Statileo (prethodno citirano, odlomak 157.) da bi naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine, koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine, te da stoga ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine na koju bi podnositelj u svakom slučaju imao pravo.« Jednako je stajalište ESLJP iznio u predmetu Bego i drugi protiv Hrvatske (br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12, § 38., presuda od 15. studenoga 2016.) i u predmetu Gošović protiv Hrvatske (br. 37006/13, § 32., presuda od 4. travnja 20217.). U presudi Bego i drugi protiv Hrvatske (navedeno) ESLJP je iznio: »2. Ocjena Suda (
  2. a)Imovinska šteta 38. Sud smatra da su podnositelji zahtjeva sigurno pretrpjeli određenu imovinsku štetu kao rezultat nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za svoje stanove počevši od 5. studenoga 1997. godine (dan kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku). Sud je već naveo u predmetu Statileo (naprijed citiran, odlomak 157.) da bi naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine, koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine.« U presudi Gošović protiv Hrvatske (navedeno) ESLJP je istaknuo: »32. Sud je već naveo u predmetu Statileo (ibid, odlomak 157.) da bi naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine, koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine te stoga ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine na koju bi podnositelj u svakom slučaju imao pravo.« 20. U predmetu Arambašin protiv Hrvatske (br. 48981/17 i 49727/17, §§ 12., 13., 14., 15., 26., 27., 28. i 29., presuda od 23. lipnja 2022.) ESLJP je iznio sljedeća stajališta: »12. Odgovarajući na slične tvrdnje u ranijim predmetima, Sud je smatrao da navodne povrede proizlaze iz samog nacionalnog zakonodavstva i da podnositelji stoga nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine (vidi Statileo protiv Hrvatske, br. 12027/10, stavci 96. i 165., 10. srpnja 2014., i Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske [Odbor], br. 23414/15 i 52161/15, stavci 50. – 53., 10. lipnja 2021.). 13. Sud prima na znanje tvrdnju Vlade da se domaća sudska praksa u međuvremenu razvila i da najmodavci sada mogu tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine pred građanskim sudovima. Međutim, relevantni dokazi o tom razvoju sudske prakse nisu dvije presude drugostupanjskih sudova iz studenoga 2017. i siječnja 2018. na koje se Vlada pozvala, već presuda Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018. na koju se Vlada pozvala u svojem revidiranom akcijskom planu od 30. rujna 2021. dostavljenom Odboru ministara u procesu izvršenja presuda u skupini predmeta Statileo. To je stoga što se ne može reći da je doista došlo do pomaka u postojećoj sudskoj praksi sve dok Vrhovni sud ili Ustavni sud nije potvrdio stajališta nižih sudova. 14. Nadalje, u predmetima kao što je ovaj, ako je predmetno pravno sredstvo rezultat tumačenja od strane sudova, u pravilu je potrebno šest mjeseci da takav razvoj sudske prakse dosegne dovoljan stupanj pravne sigurnosti prije nego što se može smatrati da je javnost zaista postala svjesna domaće odluke kojom je utvrđeno to pravno sredstvo i prije nego što dotične osobe imaju mogućnost i obvezu iskoristiti ga (vidi, primjerice, Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, br. 31386/17, stavak 115., 30. srpnja 2020.). 15. Budući da su podnositeljice zahtjeva podnijele zahtjev Sudu 5. srpnja 2017. a da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo na koju se Vlada pozvala stekla dovoljan stupanj pravne sigurnosti šest mjeseci nakon presude Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018. (vidi stavak 13. ove presude), podnositeljice zahtjeva nisu mogle iskoristiti to sredstvo. (...) 26. Sud smatra da iako su podnositelji pretrpjeli imovinsku štetu, ne može im se dosuditi naknada štete za period prije nego su stekli vlasništvo stanova u pitanju. 27. Podnositelji su tvrdili da su vlasništvo stekli na temelju ugovora o darovanju od 21. travnja 2008. Međutim, u skladu sa domaćim pravom, kada se vlasništvo stječe na takav način, njegova uknjižba u zemljišne knjige je konstitutivna za stjecanje. Iako podnositelji nisu pružili takvu informaciju, iz dokumenata u posjedu Suda razvidno je da je uknjižba izvršena najranije 22. srpnja 2008. Stoga je primjereno dodijeliti naknadu imovinske štete počevši od tog dana. 28. Naknada treba pokriti razliku između zaštićene i odgovarajuće najamnine (vidi Statielo, citirano gore, § 157). 29. U tom pogledu Sud je napravio procjenu, uzimajući u obzir osobito podatke dostavljene od podnositelja u odnosu na tržišnu najamninu za usporedive stanove u relevantnom periodu i zaštićene najamnine koju su u tom periodu primali. Sud smatra opravdanim dodijeliti podnositeljima zajedno EUR 106.200,00 na ime naknade imovinske štete.« 21. U predmetu Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske (br. 23414/15 i 52161/15, §§ 50., 51. i 52., presuda od 10. lipnja 2021.) ESLJP je iznio sljedeća stajališta: »50. Sud primjećuje da je već u predmetu Statileo utvrdio da nerazmjeran i prekomjeran teret nametnut vlasnicima stanova koji je posljedica primjene sustava kontrole najamnine proizlazi iz samog nacionalnog zakonodavstva (vidi Statileo protiv Hrvatske, br. 12027/10, stavak 165., 10. srpnja 2014.). U takvim okolnostima Sud smatra da prva podnositeljica zahtjeva nije mogla djelotvorno osporiti iznos zaštićene najamnine ni svoju nemogućnost da bezuvjetno povrati posjed svog stana u kontekstu parničnog postupka koji je protivna stranka pokrenula tražeći presudu umjesto ugovora kojim se ugovara zaštićena najamnina. Prva podnositeljica zahtjeva nije imala na raspolaganju ni bilo koji drugi pravni put za djelotvorno rješavanje takvih pritužbi. 51. Iz toga slijedi da je navodna povreda predstavljala trajnu situaciju, u kojem slučaju šestomjesečni rok počinje teći od završetka predmetne situacije (vidi Bitto i drugi protiv Slovačke, br. 30255/09, stavak 75., 28. siječnja 2014.). Budući da nisu uvedene nikakve zakonske promjene u sustavu zaštićenog najma (vidi stavke 37. – 38. ove presude), situacija kojoj se prigovara još uvijek postoji te šestomjesečni rok nikada nije počeo teći. Sud stoga odbija prigovor Vlade u tom pogledu. 52. Iz istog razloga Sud odbija i prigovor Vlade o neiscrpljenosti domaćih pravnih sredstava u odnosu na prvu podnositeljicu zahtjeva. Nadalje, Sud potvrđuje svoja utvrđenja da vlasnik ne može prigovoriti neodgovarajućem iznosu zaštićene najamnine prije nego što domaći sud utvrdi da stanar ima pravo sklopiti s njim ili njom ugovor o najmu kojim se ugovara zaštićena najamnina (vidi gore citirani predmet Statileo, stavak 96.).« 2) Prihvaćanje načelnih stajališta ESLJP-a u praksi Ustavnog suda i Vrhovnog suda 22. Načelna stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) Ustavni sud, u pogledu zaštite prava vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, prihvatio je u odluci broj: U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., točka 10. (»Narodne novine« broj 27/18.) i u odluci broj: U-III-7173/2010 od 10. srpnja 2018., točka 8.1., (www.usud.
  3. hr)i drugim odlukama donesenim nakon navedenih. 23. Vrhovni sud u rješenju broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio je stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno). U svojem rješenju Vrhovni sud istaknuo je: »Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.). Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.« 24. U pogledu početka tijeka zastarnog roka i njegova isteka Vrhovni sud iznio je u presudi i rješenju broj: Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. sljedeće pravno stajalište: »Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati, te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Tim pitanjem (zastare) EU sud u navedenim odlukama, suprotno tvrdnji revidentice, nije se ni bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete.« 3) Nadzor nad izvršenjem presuda ESLJP-a 25. Ured predstavnika Republike Hrvatske pred ESLJP-om, u više akcijskih planova, o navedenom prihvaćanju Ustavnog suda i Vrhovnog suda stajališta ESLJP-a i o stajalištu Vrhovnog suda o početku i trajanju zastarnog roka, obavijestio je Odbor ministara (Vijeća Europe) – vidi Ispravljeni akcijski plan, grupa predmeta Statileo protiv Hrvatske od 25. lipnja 2020., Ispravljeni akcijski plan, grupa predmeta Statileo protiv Hrvatske od 4. listopada 2021. i Dopunjeni akcijski plan, grupa predmeta Statileo protiv Hrvatske od 1. travnja 2022. Na svom 1419. sastanku održanom od 30. studenoga do 2. prosinca 2021., u obavljanju nadzora nad izvršenjem presuda ESLJP-a, Odbor ministara donio je sljedeći zaključak: »U pogledu razdoblja za koje sudovi dosuđuju naknadu štete vlasnicima, čini se da se u skladu s domaćim pravom i gore spomenutim presudama Vrhovnog suda, primjenjuje propisani trogodišnji rok na sve zahtjeve za naknadu štete koja dospijeva povremeno kao što je izgubljena dobit s osnova mjesečne najamnine. S obzirom na to razumno je pretpostaviti da će Ustavni sud, odlučujući o pritužbama podnositelja u predmetu Bego i drugi, ispitati efikasnost navedenog kompenzacijskog sredstva, Odbor poziva vlasti da ga nastave obavještavati o daljnjem razvoju domaće prakse u tom pogledu.« 4) Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj 26. U konkretnom slučaju za sudove nije bilo sporno da je visinom zaštićene najamnine nametnut podnositeljici nerazmjeran teret, iako je status najmoprimca sa zaštićenom najamninom u podnositeljičinom stanu ostvaren na temelju zakona i navedeno ograničenje je bilo u općem interesu. Međutim, visinu tržišne najamnine za podnositeljičin stan i razliku između ostvarene zaštićene najamnine i tržišne najamnine sudovi su utvrdili na temelju dokaza koje je na navedenu okolnost predložila podnositeljica, pri čemu su istaknuli da osim podataka koje su dostavile Državne nekretnine d.o.o. (o visini najamnine za stanove u vlasništvu države), podnositeljica nije predlagala druge dokaze na okolnost kvalitete njezina stana od utjecaja na visinu (tržišne) najamnine. Stoga, imajući u vidu načelo tereta dokaza sadržano u članku 7. stavku 1. ZPP-a:53/91-114/22, Ustavni sud ocjenjuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, utvrđena visina tržišne najamnine i pripadajuća razlika između ostvarene zaštićene najamnine i tržišne najamnine nije nerazumna i predstavlja odgovarajuću naknadu za ograničenje podnositeljičina prava vlasništva. 27. Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim u ustavnoj tužbi izneseni prigovor kojim podnositeljica u biti upire na to da su joj povrijeđena prava zajamčena Ustavom jer joj nije dosuđena naknada troška parničnog postupka razmjerno visini postavljenog tužbenog zahtjeva, nego prema ostvarenom uspjehu u parnici. Naime, u konkretnoj je pravnoj stvari prvostupanjski sud, uvažavajući načelna stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Klauz protiv Hrvatske (br. 28963/10., presuda od 18. srpnja 2013.), otklonio obvezu podnositeljice da razmjerno uspjehu u parnici državi naknadi njezin trošak, pri čemu je s obzirom na to da podnositeljičin tužbeni zahtjev protiv države nije bio lišen ikakvog sadržaja ili očigledno nerazuman i da je u parnici uspjela s dijelom svog tužbenog zahtjeva, podnositeljici u skladu s uspjehom u parnici odmjerio pravo na naknadu troška od protivne strane (države). U tom pogledu, Ustavni sud ističe da načelo »gubitnik plaća« (mutatis mutandis, primjenjivo u konkretnom slučaju) teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova. Nadalje, u odnosu na prigovor povrede prava zajamčenih Ustavom uzrokovane odbacivanjem podnositeljičine revizije podnesene protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tom presudom odlučeno o trošku postupka, Ustavni sud utvrđuje da pozivanje na stajalište izneseno u obrazloženju osporene presude i rješenja Vrhovnog suda, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 16. studenoga 2015., ima značaj neobrazloženog odstupanja od stajališta Vrhovnog suda prethodno iznesenog u rješenju broj: Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. prema kojemu: »Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, revizijski sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljica na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem su tužiteljice obvezane platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva.« Takvo odstupanje u pojedinom slučaju može uzrokovati povredu prava zajamčenih Ustavom. Međutim, Ustavni sud ocjenjuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, posljedica primjene načela o dosudi troška postupka razmjerno uspjehu u parnici nije povreda prava zajamčenih Ustavom. Ustavni sud napominje da navedene ocjene ne otklanjaju obvezu sudova da u ponovljenom postupku odluče o daljnjoj naknadi troška postupka primjenom načela o dosudi troška razmjeno uspjehu u parnici. 28. Ustavni sud ne može prihvatiti u točki 13.1. obrazloženja osporene presude i rješenja Vrhovnog suda (stranica 6. odlomak 3.) izneseno stajalište prema kojemu: »... nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo protiv Hrvatske, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji na temelju čijih tužbi su donesene odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se tužiteljica poziva u reviziji.« Naime, do donošenja rješenja navedenog u točki 23. obrazloženja ove odluke Vrhovni sud, u predmetima istovjetne činjenične i pravne naravi kao u konkretnoj pravnoj stvari, otklanjao je odgovornost države u pogledu ostvarivanja prava vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci na naknadu razlike između visine tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Tako je u presudi broj: Rev 207/08-2 od 23. rujna 2009. istaknuo: »Tužiteljica temeljem odredbi Zakona o najmu, koje nisu proglašene neustavnima, nema pravo slobodno ugovarati najamninu za stan koji je u njezinom vlasništvu već joj pripada pravo na zaštićenu najamninu koju i ostvaruje. Zato nisu osnovani revizijski razlozi da bi tužiteljica kao vlasnik stana imala pravo na naknadu tržišne vrijednosti koja se sastoji u razlici između zaštićene i slobodno ugovorene najamnine, a koju bi joj po njezinom mišljenju bila dužna isplatiti Republika Hrvatska.« Nadalje, u presudi broj: Rev 467/08-2 od 2. veljače 2010. istaknuo je: »Materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena radi jedinstvene primjene materijalnog prava i ravnopravnosti građana glasi: ‘Jesu li odredbama Zakona o najmu stanova (‘Narodne novine’ br. 91/96 i 48/98 – dalje: ZNS) za vlasnike stanova nad kojima su temeljem ovog Zakona zasnovana prava i obveze zaštićenog najmoprimca uspostavljena ograničenja u kojima vlasnici ostvaruju pravo na naknadu u smislu odredbe čl. 33. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (‘Narodne novine’ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV).’ Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu s osnove ograničenja koja trpe kao suvlasnici stana po osnovi zaštićenog najma zasnovanog nad predmetnim stanom. (...) Obzirom na izloženo, proizlazi da odredbama ZNS za vlasnike stanova na kojima su temeljem ZNS zasnovana prava i obveze zaštićenog najmoprimca, nisu uspostavljena ograničenja u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, a to je ujedno i odgovor na materijalnopravno pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija.« Također, iz spisu predmeta priložene preslike presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1016/2016 od 10. lipnja 2016. razvidno je da prema pravnom shvaćanju sudova ne postoji zakonom propisana odgovornost Republike Hrvatske u pogledu obveze naknade vlasnicima stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci razlike između tržišne i zaštićene najamnine. U navedenoj presudi istaknuto je: »U predmetu pod poslovnim brojem P2-4759/09 donesena je odluka da se presudom nadomješta ugovor o najmu stana te je utvrđena visina zaštićene najamnine. Tužitelj kao vlasnik stana (najmodavac) je trebao, ako je smatrao da je takvom odlukom suda došlo do povrede njegovih vlasničkih prava zahtijevati zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelima (Ustavni sud Republike Hrvatske, europski sud za ljudska prava) koji bi takvu povredu mogli utvrditi.« 29. Dakle, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva, te stoga pravo vlasnika stanova na pristup sudu – sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava nije bilo stvarno i učinkovito nego iluzorno i teorijsko. 30. Međutim, nakon što je Vrhovni sud u rješenju broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i izrazio pravno shvaćanje da »zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu«, odnosno da »Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu«, vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. Stoga se vlasnicima stanova, prema ocjeni Ustavnog suda, a u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske (navedeno) odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Također, prema ocjeni Ustavnog suda vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske, navedeno (vidi predmete ESLJP-a Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske, navedeno i Aranbašin protiv Hrvatske, navedeno). Ocjena je Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog proizlazi da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (vidi predmet ESLJP-a Aranbašin protiv Hrvatske, navedeno, § 14.) propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a:35/05-156/22. 31. Iz navedenih razloga Ustavni sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog suda prema kojemu podnositeljici u okolnostima konkretnog slučaja pripada pravo na naknadu štete za tri godine prije podnošenja tužbe pa nadalje, odnosno drugostupanjskog suda prema kojemu podnositeljici pripada pravo na naknadu štete za tri godine prije donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno), tj. od 1. srpnja 2011. do 21. rujna 2015. Dosuđivanje naknade štete podnositeljici samo za trogodišnje razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe, odnosno tri godine prije donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je podnositeljica tužbu podnijela nakon što je ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno), a više od tri godine prije rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. ima značaj nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu – sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, koje za svoju posljedicu ima propust pružanja podnositeljici, člankom 48. stavkom 1. Ustava zajamčene, cjelovite pravne zaštite njezina vlasništva. Naime, podnositeljica je u konkretnom slučaju tužbu podnijela 21. rujna 2015., nakon što je ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) više od tri godine prije rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. Slijedi da u trenutku podnošenja tužbe, u pogledu po podnositeljici tražene naknade štete, rok propisan člankom 230. stavkom 1. ZOO-a:35/05-126/21 nije niti tekao jer je tužba podnesena i prije pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018. 32. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama podnositeljici povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, kao i pravo na naknadu tržišne vrijednosti ograničenja podnositeljičina prava vlasništva zajamčenog člankom 50. stavkom 1. Ustava. 33. Ustavni sud nije razmotrio u ustavnoj tužbi istaknute povrede prava na žalbu zajamčenog člankom 18. stavkom 1. Ustava i člankom 13. stavkom 1. Konvencije, jer je ustavnu tužbu usvojio zbog povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, te prava na naknadu tržišne vrijednosti ograničenja prava vlasništva zajamčenog člankom 50. stavkom 1. Ustava. 34. Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositeljice vezani uz članak 14. stavak 2., članak 16. stavak 1., članak 19. stavak 2., članak 26. i članak 116. stavak 1. Ustava, te članak 14. Konvencije na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih, odnosno konvencijskih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom i Konvencijom. 35. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/92. i 49/02. – pročišćeni tekst) dlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke odluke. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (točka IV. izreke odluke). Broj: U-III-3482/2021 Zagreb, 3. listopada 2023. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r. Odluka, NN 131/2023-1812 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje: NN 131/2023 Broj dokumenta u izdanju: 1812 Stranica tiskanog izdanja: 37 Donositelj:Ustavni sud Republike Hrvatske Datum tiskanog izdanja: 3.11.2023. ELI: /eli/sluzbeni/2023/131/1812 PDF Opći uvjeti korištenjaZaštita privatnostiPristup podatcimaELI©2026. g. Narodne novine d.d. , izrada Novena d.o.o. Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno. Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe. Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom. Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni. Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika. Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

🔗 Na službeni izvor

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.