Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine

Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do

godine Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do
godine NN 36/2024 (25.3.2024.), Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do
godine HRVATSKI SABOR 580 Na temelju članka
stavka
Zakona o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 123/
i 151/22.) Hrvatski sabor na sjednici
ožujka
donio je STRATEGIJU DEMOGRAFSKE REVITALIZACIJE REPUBLIKE HRVATSKE DO
GODINE PREDGOVOR Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do
godine (u daljnjem tekstu: Strategija) prvi je akt strateškog planiranja vezan za demografske izazove izrađen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju došlo je do znatnih promjena u demografskim i makroekonomskim okolnostima, kao i u čimbenicima koji utječu na temeljne demografske i ekonomske procese u Republici Hrvatskoj. Otvaranje europskog tržišta rada hrvatskim državljanima snažno je promijenilo migracijske procese, a time posljedično djelovalo i na ukupan broj živorođenih u zemlji. Demografske su promjene, uz klimatske promjene te digitalnu i tehnološku transformaciju, jedan od megatrendova našeg doba. Vjerojatno će se do kraja važenja ovoga dokumenta dogoditi niz transformacija, ponajprije vezanih uz tehnološki napredak, klimatsku krizu, posljedice geopolitičkih izazova, koje će neminovno utjecati na razvoj društva, a ujedno i na demografski razvoj. Republika Hrvatska će se morati pravovremeno i adekvatno prilagođavati novonastalim globalnim izazovima, i kontinuirano težiti pronalasku odgovora na popratne demografske promjene. Pitanje demografskih izazova prepoznato je na razini Europske unije jer su brojni društveni procesi povezani s demografskim promjenama. Strateškim programom za razdoblje
– 2024.[1](https://www.consilium.europa.eu/media/39929/a-new-strategic-agenda-2019-2024-hr.pdf) identificirana je potreba za obnovom temelja za dugoročan, održiv i inkluzivan rast te jačanje kohezije u Europskoj uniji. To uključuje i suočavanje s demografskim promjenama i pronalaženje rješenja za demografske izazove. Modaliteti i financijski instrumenti za podršku državama članicama u suočavanju s demografskim problemima definiraju se u financijskom okviru za razdoblje
–
Unatoč izazovnoj situaciji u 2020., Republika Hrvatska je uspješno predsjedala Vijećem Europske unije i pokrenula raspravu o demografiji na europskoj razini. Inicijativa Republike Hrvatske da istakne demografske izazove kao važno pitanje za budućnost utjecala je na pristup izradi zaključaka Vijeća Europske unije o demografskoj problematici. Rezultat te inicijative jednoglasno su usvojeni zaključci Vijeća Europske unije pod nazivom »Demografski izazovi – put naprijed«[2](https://data.consilium.europa.eu/doc/document/ST-8668-2020-INIT/hr/pdf). Zaključci Vijeća Europske unije sadržavaju opsežne mjere koje su neophodne u oblikovanju demografskih politika za suočavanje s demografskim promjenama. Navedenim Zaključcima Vijeće Europske unije poziva države članice da, između ostalog: • osmisle i ažuriraju okvir za demografske politike koji uključuje socijalne partnere, civilno društvo i druge relevantne dionike • pristupe rješavanju neusklađenosti ponude radne snage i potražnje za radnom snagom uslijed digitalne transformacije, globalizacije i demografskih promjena • potiču poboljšanje razina vještina kroz cjenovno pristupačno, dostupno i uključivo kvalitetno obrazovanje i osposobljavanje te cjeloživotno učenje • potiču stjecanje vještina na području znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike i ulaganje u istraživanje, inovacije i umjetnu inteligenciju • podižu svijest o važnosti uključivanja žena, mladih, starijih radnika i osoba s invaliditetom na tržište rada • provedu uključive politike o ravnoteži poslovnog i privatnog života te osiguraju jednake plaće za rad jednake vrijednosti za žene i muškarce • potiču ulaganja u djecu i različite oblike podrške obiteljima • naglašavaju važnost međugeneracijske solidarnosti, promiču aktivno i zdravo starenje i osiguraju potporu starijem stanovništvu • jačaju svijest o pravima starijih osoba na dostojanstven život i sudjelovanje u društvu • promiču prava starijih osoba s invaliditetom i istražuju usklađenost invalidskih i starosnih mirovina odgovaraju na izazove i koriste se mogućnostima koje proizlaze iz sve veće potražnje za dugotrajnom skrbi zbog starenja stanovništva • utvrde područja koja zahtijevaju intervenciju u pogledu pristupačnosti prijevoza • osiguraju adekvatnu socijalnu zaštitu za sve zaposlene i samozaposlene osobe • razmotre zakonitu migraciju kako bi se ublažilo smanjenje radno sposobnog stanovništva. Navedeni Zaključci Vijeća Europske unije uzeti su u obzir pri izradi Strategije jer nepovoljni demografski trendovi u Republici Hrvatskoj nisu samo rezultat unutarnjih društvenih i ekonomskih procesa i odnosa, već ih treba razmotriti i u europskom i globalnom kontekstu. Demografska revitalizacija prepoznata je kao ključno nacionalno pitanje za budući razvoj zemlje. Ona zahtijeva razmišljanje o brojnim mjerama, aktivnostima i intervencijama koje treba osmisliti i provesti. Stoga ova Strategija obuhvaća široka područja intervencije koja zahtijevaju suradnju između različitih tijela državne uprave, lokalne i regionalne samouprave. Također, naglašava potrebu za podizanjem svijesti o razmjerima demografskih promjena i njihovim posljedicama za društvo. Fokus Strategije na ključnim je ciljevima koji trenutačno imaju najveću važnost za ostvarivanje pozitivnih demografskih trendova ili barem za zaustavljanje odnosno ublažavanje negativnih. Važno je napomenuti da ova Strategija, kao višesektorski dugoročni akt strateškog planiranja, s vremenskim horizontom od deset godina, ne sadrži konkretne mjere, već postavlja strateške ciljeve i smjernice kojima se predlaže smjer djelovanja javnih politika, a u svrhu ostvarenja strateških ciljeva. Provedbu Strategije omogućit će srednjoročni i kratkoročni akti strateškog planiranja kojima će se utvrditi posebni ciljevi i mjere s vremenskim planom za njihovu provedbu. Planovi, programi, projekti te mjere i aktivnosti za suočavanje s demografskim izazovima na razini lokalne i regionalne samouprave bit će razvijeni u skladu s ciljevima ove Strategije. Konačno, da bi se postigli utvrđeni strateški ciljevi, nužno je osigurati učinkovitu koordinaciju populacijske politike i drugih javnih politika uz kontinuirano vrednovanje njihove provedbe. Populacijska politika obuhvaća mnoga područja intervencije, pa je suradnja između državnih, regionalnih i lokalnih vlasti, poslodavaca i sindikata, nevladinih organizacija i drugih relevantnih organizacija važna za njezinu uspješnu provedbu. Ovaj akt strateškog planiranja uzima u obzir aktualne demografske i socioekonomske trendove te nastoji odgovoriti na potrebe obitelji i pojedinaca unutar svih dobnih skupina. Da bi politike usmjerene na demografske procese bile uspješne, trebaju biti prilagođene socioekonomskom kontekstu (mjestu i vremenu) u kojem se provode. Sve mjere koje će proizići iz Strategije trebaju se kontinuirano preispitivati i prilagođavati kako bi bile u skladu s najnovijim znanstvenim spoznajama i socioekonomskim prilikama u društvu. Vlada Republike Hrvatske, Središnji državni ured za demografiju i mlade, kao i svi nositelji provedbe moraju uložiti velike napore kako bi se glavni strateški ciljevi ostvarili. U tom procesu nužno je uspostaviti kontinuirani dijalog između nositelja vlasti, znanstvene zajednice i svih relevantnih dionika u političkom i društvenom životu. Bez temeljnog suglasja o važnosti oblikovanja dugoročne populacijske politike, mjere i aktivnosti koje će proizići iz ove i svih budućih strategija neće postići očekivane rezultate.
UVOD Stanovništvo je najvažniji resurs kojim država raspolaže, a iako su demografski izazovi prisutni u svim državama Europske unije, u Republici Hrvatskoj su posebno izraženi te je stoga potrebno pronaći načine da se Republika Hrvatska s njima suoči i da im se prilagodi, kako bi postala kvalitetnije i poželjnije mjesto za život sadašnjih i budućih stanovnika. Tome je nužno pristupiti strateški, izradom višesektorske nacionalne strategije na području demografskog razvoja. Strategija demografske revitalizacije do
godine dugoročni je akt strateškog planiranja koji ima za cilj podržati provedbu Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do
godine. Svrha ovoga dokumenta jest oblikovati strateške ciljeve demografske revitalizacije te definirati ključna područja intervencije za utjecanje na prognozirani demografski razvoj zemlje. Strategija naglašava važnost prevencije budućih izazova i poteškoća djelovanjem na njihove uzroke. Politike usmjerene na demografske procese i strukture trebaju se usredotočiti na demografsku održivost i buduće planiranje uz uvažavanje ograničenja prošlih i uglavnom zadanih demografskih kretanja. Važnost provedbe demografske politike očituje se u brojnosti akata strateškog planiranja u Republici Hrvatskoj koji neposredno ili posredno definiraju ciljeve, mjere i akcije važne za njenu provedbu na različitim područjima. Brojne javne politike usko su povezane s demografskim razvojem, a jedan od ključnih prioriteta Strategije jest provedba horizontalnih demografskih politika, što će služiti kao temelj za poboljšanje zakona, izradu i provođenje akcijskih planova i programa u drugim povezanim sektorima. Zbog toga će se svi oni u ovoj Strategiji navesti i povezati sa strateškim ciljevima i smjernicama demografske revitalizacije. Populacijska politika neizostavan je dio cjelokupnog sustava upravljanja državom, jer je stanovništvo ključan čimbenik opstojnosti države. Uspostava i provedba moderne populacijske politike tijesno su povezane s osiguravanjem temeljnih ljudskih prava propisanih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, stoga je ova politika u potpunosti dobrovoljna i temelji se na ravnopravnosti među spolovima. Za osiguranje održivoga demografskog razvoja Republike Hrvatske ključno je primjenjivati mjere na različitim područjima javne politike, kao što su socijalna, obrazovna, zdravstvena i druge, koje trebaju djelovati sinergijski i omogućiti optimalnu upotrebu resursa kako bi se postigli željeni ciljevi, uključujući i demografske. Sadašnje i očekivane demografske promjene zahtijevaju usvajanje i provedbu demografske strategije koja će se usmjeriti na stvaranje poticajnog okruženja za djecu i mlade, prilagodbu brojnih javnih politika demografskim izazovima (posebice na području obiteljske politike, mirovinske politike, obrazovanja i zdravstva), poticanje visoke razine zaposlenosti, poboljšanje zdravlja populacije, postupno produljenje radnog vijeka u skladu s produljenjem očekivanog trajanja života uz podršku aktivnom i zdravom starenju, snažniju povezanost s hrvatskom dijasporom, te ciljanu integraciju imigranata u hrvatsko društvo i kulturu. Kako bi se postigla demografska održivost, potrebno je koncipirati sveobuhvatnu populacijsku politiku koja objedinjuje mjere brojnih javnih politika. Ova politika provodit će se prvenstveno kroz: • obiteljsku politiku koja će podržavati ravnopravno i odgovorno roditeljstvo radi povećanja kvalitete života obitelji te smanjenja razlike između željenog i ostvarenog broja djece • migracijsku politiku koja će pridonijeti uravnoteženim migracijskim kretanjima u skladu s potrebama tržišta rada i društva. Poseban naglasak bit će stavljen na povratne migracije hrvatskih državljana koji su se odselili nakon ulaska u Europsku uniju te na hrvatsku dijasporu. Ove javne politike izravno će pridonositi ostvarivanju dvaju strateških ciljeva koje definiramo u ovoj Strategiji: • izgrađeno poticajno okruženje za obitelj i mlade • uravnotežena mobilnost stanovništva. Strateški cilj usmjeren na izgradnju poticajnog okruženja za obitelj i mlade fokusirat će se na usklađivanje poslovnog, obiteljskog i privatnog života u kontekstu tehnoloških promjena. Stvorit će se uvjeti koji potiču ekonomsku i stambenu neovisnost za mlade generacije. Strateški cilj usmjeren na uravnoteženu mobilnost stanovništva poticat će ravnomjerniji lokalni razvoj koji će, zauzvrat, privlačiti migraciju u trenutno nedovoljno naseljena područja, te stvoriti uzajamnu vezu između lokalnog razvoja i migracije, tako da jedno podupire drugo. Optimizirat će se upravljanje migracijskim tokovima u skladu s potrebama države i društva. U Strategiji je osobito naglašena potreba za stvaranjem kvalitetnih uvjeta za odrastanje, s obzirom na činjenicu da su uvjeti u djetinjstvu u snažnoj vezi s kasnijim ishodima u odrasloj dobi. Pri osmišljavanju mjera i akcija obiteljske politike u obzir će biti uzete različite potrebe i preferencije svih tipova obitelji tijekom cijelog razdoblja odgoja djece. Ova politika treba biti nediskriminatorna i poštovati slobodan izbor pojedinaca u budućim odlukama vezanim uz planiranje obitelji. Kako bi se bolje iskoristio potencijal rastućeg broja starijih osoba, važno je stvoriti uvjete za aktivno i dostojanstveno starenje, veću uključenost starijih u društveni i ekonomski život, njihovu bolju zdravstvenu i financijsku sigurnost te jačanje međugeneracijskih odnosa, u svrhu povećanja njihove kvalitete života. Depopulacija i starenje stanovništva najviše utječu na periferne i ruralne dijelove Republike Hrvatske. Kako bi se smanjile socioekonomske nejednakosti u depriviranim regijama i omogućio opstanak života u ruralnim sredinama, potrebno je primijeniti uravnoteženi pristup migracijama koji će biti utemeljen na znanju i uzeti u obzir regionalne posebnosti i potrebe. 1.
Proces izrade Strategije i primjena načela partnerstva Odluka o pokretanju postupka izrade Strategije demografske revitalizacije Republike Hrvatske donesena je na sjednici Vlade održanoj
travnja
Središnji državni ured za demografiju i mlade bio je zadužen za izradu Strategije uz sudjelovanje širokog kruga zainteresiranih dionika. Odlukom čelnika Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade donesenom
svibnja 2021., osnovana je Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga strategije. Navedenom Odlukom imenovani su članovi Radne skupine, a način rada, zadaci te druga pitanja važna za uspješan rad Radne skupine uređeni su Poslovnikom o radu Radne skupine. Izrada Strategije temeljila se na partnerstvu s tijelima državne uprave, relevantnim državnim institucijama, općinama, gradovima i županijama te akademskom i znanstvenom zajednicom. Na taj su način u proces izrade Strategije bile uključene 24 institucije koje je predstavljalo ukupno 30 članova, što je detaljnije prikazano u Dodatku
Pregled članova Radne skupine i njihov doprinos izradi Strategije. Provođenjem postupka savjetovanja s javnošću, sudjelovanje u izradi Strategije bilo je omogućeno i hrvatskim građanima. Tijekom izrade Strategije Središnji državni ured za demografiju i mlade koordinirao je sve sudionike kroz redovitu komunikaciju i organizaciju radnih sastanaka u užim radnim skupinama, usmjerenim prema područjima intervencije. Dodatno, za potrebe analize stanja i istraživanja područja intervencije izrađena je stručno-analitička podloga[3](Čipin, I., Međimurec, P., Smolić, Š., Klempić Bogadi, S., Mustač, D. i Fabijančić, M.

(2023)Stručno-analitička podloga za izradu Strategije demografske revitalizacije Republike Hrvatske do

godine.) koja je upotrijebljena u finalnom tekstu i priložena kao Dodatak 9 Strategije. 1.
Institucionalni okvir Ova Strategija temelji se na Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do
godine, hijerarhijski najvišem aktu strateškog planiranja u ovom desetljeću. Slika
Strateško-provedbeni okvir demografskog razvoja Republike Hrvatske Nacionalnom razvojnom strategijom Republike Hrvatske do
godine su utvrđena četiri razvojna smjera, a demografska revitalizacija ključan je dio razvojnog smjera 2., Jačanje otpornosti na krize, definirana kao strateški cilj
Demografska revitalizacija i bolji položaj obitelji. Strateški cilj obuhvaća prioritete koji se odnose na ublažavanje negativnih demografskih trendova, izgradnju poticajnog okruženja za mlade i obitelji te jačanje veza s hrvatskim iseljeništvom. U okviru strateškog cilja 2., Obrazovani i zaposleni ljudi, utvrđeni su prioriteti koji su važni za ostvarivanje ciljeva populacijske politike. To uključuje povećanje pristupa visokokvalitetnom sustavu ranog i predškolskog odgoja, povećanje udjela odraslog stanovništva u procesima cjeloživotnog učenja, unaprjeđenje politika tržišta rada radi povećanja stope zaposlenosti, sigurnosti posla i bolje mobilnosti radne snage. U okviru strateškog cilja 5., Zdrav, aktivan i kvalitetan život, utvrđeni su prioriteti usmjereni na unaprjeđenje zdravstvene skrbi, promociju zdravlja i aktivnog života te dostojanstveno starenje uz inkluzivniju socijalnu politiku. Unutar razvojnog smjera 4., Ravnomjeran regionalni razvoj, strateški cilj 12., Razvoj potpomognutih područja i područja s razvojnim posebnostima, čini za demografiju važnu domenu. Strategija je razvijena uzimajući u obzir iskustva provedbe prethodnoga strateškog dokumenta iz područja demografije, Nacionalne populacijske politike, koju je Hrvatski sabor usvojio 2006.[4](https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_12_132_2957.html) U ovoj Strategiji navodimo i ostale ključne sektorske strategije, nacionalne planove i programe te akcijske planove važne za ostvarivanje strateških demografskih ciljeva: • Nacionalni program za mlade za razdoblje od
do
godine • Nacionalni plan za ravnopravnost spolova za razdoblje do
godine[5](https://bit.ly/3RK17Fi) • Program održivog društvenog i gospodarskog razvoja potpomognutih područja[6](https://bit.ly/3NuujgL) • Nacionalni plan razvoja otoka
– 2027.[7](https://bit.ly/3RGYGmS) • Nacionalni plan za prava djece u Republici Hrvatskoj za razdoblje od
do
godine[8](https://bit.ly/3RGYTXc) • Nacionalni plan razvoja sustava obrazovanja za razdoblje do
godine[9](https://bit.ly/3RrQUvE) • Nacionalni plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od
do
godine[10](https://bit.ly/3TqzClp) • Nacionalni plan razvoja socijalnih usluga za razdoblje od
do
godine[11](https://bit.ly/3GFOuVr) • Nacionalni plan razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske do
godine[12](https://bit.ly/3RJe0iK) • Nacionalni plan razvoja zdravstva za razdoblje od
do
godine[13](https://bit.ly/3RLhT6Z) • Akcijski plan za provedbu Nacionalnog strateškog okvira protiv raka za razdoblje do
• Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030.[14](https://bit.ly/3GMNU8l) • Strategija digitalne Hrvatske za razdoblje do
godine[15](https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2023_01_2_17.html) Program Ujedinjenih naroda o održivom razvoju do
godine (UN Agenda 2030)[16](https://sdgs.un.org/) pruža opći okvir i smjernice za dugoročni održiv razvoj. Ova Strategija povezana je s ostvarivanjem tih ciljeva tako da se fokusira na demografske trendove i izazove, kao što su ciljevi koji se odnose na smanjenje siromaštva, zdravlje i dobrobit, kvalitetno obrazovanje, ravnopravnost spolova i održiv regionalni razvoj. Ciljevi održivog razvoja Programa Ujedinjenih naroda kojima doprinosi provedba ove Strategije su: • Cilj
Iskorijeniti siromaštvo svuda i u svim oblicima • Cilj
Osigurati zdrav život i promicati blagostanje za ljude svih generacija • Cilj
Osigurati uključivo i pravedno kvalitetno obrazovanje te promicati mogućnosti cjeloživotnog učenja za sve • Cilj
Postići ravnopravnost spolova i osnažiti sve žene i djevojčice • Cilj
Promicati kontinuiran, uključiv i održiv gospodarski rast, punu i produktivnu zaposlenost i dostojanstven rad za sve • Cilj
Smanjiti nejednakosti unutar i između država • Cilj
Učiniti gradove i naselja uključivim, sigurnim, otpornim i održivim. U svojim zaključcima iz lipnja
Europsko vijeće pozvalo je na donošenje paketa instrumenata kao odgovor na demografske izazove te je Komisija u listopadu
godine donijela Komunikaciju Demografske promjene u Europi: Paket instrumenata za djelovanje[17](https://commission.europa.eu/publications/communication-demographic-change-europe-toolbox-action_en) u kojoj je predstavila niz instrumenata politike koji su državama članicama na raspolaganju za upravljanje demografskim promjenama i njihovim utjecajem na društvo i gospodarstvo Europske unije, uključujući njezinu globalnu konkurentnost. Paket instrumenata o demografiji sadržava sveobuhvatan pristup demografskim promjenama koji se temelji na četiri stupa, a zahtijevaju prilagodbu javnih politika i davanje potpore kako bi se: • bolje uskladile obiteljske želje i plaćeni rad, prvenstveno osiguravanjem pristupa kvalitetnoj skrbi za djecu i ravnoteže između poslovnog i privatnog života, u cilju poticanja rodne ravnopravnosti • pružila podrška i osnažile mlađe generacije da napreduju, razvijaju vještine, imaju bolji pristup tržištu rada i cjenovno pristupačnom stanovanju • osnažile starije generacije i održala njihova dobrobit reformama u kombinaciji s odgovarajućim politikama tržišta rada i radnih mjesta • prema potrebi, nadoknadio manjak radne snage upravljanjem zakonitim migracijama kao dopuna iskorištavanju talenata iz Europske unije. U svojim zaključcima o upravljanju demografskim promjenama u Europi[18](https://data.consilium.europa.eu/doc/document/ST-16754-2023-INIT/hr/pdf) koji su usvojeni u prosincu
godine, a čije je donošenje Republika Hrvatska također podržala, Vijeće za opće poslove, između ostalog, ističe potrebu za daljnjim djelovanjem s ciljem upravljanja demografskim promjenama u Europi. Za potrebe izrade Strategije upotrijebljene su mnoge relevantne međunarodne i domaće znanstvene studije, a posebna pažnja dana je publikacijama i dokumentima Europske komisije koji se tiču učinaka demografskih promjena[19](https://bit.ly/3tbeLrB), starenja[20](https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/ALL/?uri=CELEX:52021DC0050), prava djece[21](https://bit.ly/48gG3eX), skrbi[22](https://bit.ly/41oqvDC), dugoročne vizije za ruralna područja[23](https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX %3A52021DC0345) i iskorištavanja talenata u europskim regijama[24](https://bit.ly/4835eBV). Naposljetku, ali ne manje važno, svrha Strategije jest da posluži kao polazište za bolju međusobnu usklađenost nacionalnih, regionalnih i lokalnih strategija, programa i planova koji su izravno ili neizravno povezani s demografskim razvojem. 1.
Vizija Strategije »Hrvatska otporna na demografske izazove« Populacijska politika Republike Hrvatske koja će omogućiti demografsku otpornost treba biti održiva, sveobuhvatna i međusektorski integrirana, biti utemeljena na znanju te pridonositi blagostanju svih dobnih skupina i smanjenju regionalnih nejednakosti. Ostvarenjem te vizije, do
godine u Republici Hrvatskoj: • stvoreni su povoljni uvjeti za obitelji i mlade, uzimajući u obzir njihove različite potrebe. Unaprijeđeni su dopusti i razvijeni moderni fleksibilni radni aranžmani koji prate tehnološke promjene kako bi se lakše uskladio obiteljski i poslovni život. Muškarci i žene imaju ravnopravne mogućnosti za usklađivanje poslovnog, obiteljskog i privatnog života. Izgrađene su i proširene kvalitetne, dostupne i priuštive usluge za skrb i obrazovanje djece, povećane su novčane naknade obiteljima s malodobnom djecom, a mladim odraslim osobama i parovima omogućeno je priuštivo stanovanje • stvoren je sustav privlačenja ljudskih resursa, uključujući učinkovitu integraciju doseljenika u hrvatsko društvo, te su osigurani kvalitetni uvjeti za rad i život u novoj sredini. Razmjeri emigracije smanjeni su, a aktivnije su povratne migracije (recentnih iseljenika i dijaspore) i imigracija stranih državljana, u skladu s ekonomskim i regionalnim potrebama države, što dovodi do uravnoteženije unutarnje mobilnosti • poticajnim mjerama javnih politika i ciljanim ulaganjima smanjene su regionalne nejednakosti, što rezultira boljom kvalitetom života na ruralnim područjima • stanovnici se aktivno brinu o svojem zdravlju. Kontinuirano se provode aktivnosti koje pomažu očuvanju i jačanju zdravlja svih dobnih skupina stanovništva, čime se smanjuje prijevremeni mortalitet, te omogućuje zdravo i aktivno starenje.
RAZVOJNE POTREBE I POTENCIJALI U narednom tekstu prikazani su sažet pregled i ključni nalazi analize demografskih trendova u Republici Hrvatskoj. Detaljna analiza, koja je dio stručno-analitičke podloge[25](Čipin, I., Međimurec, P., Smolić, Š., Klempić Bogadi, S., Mustač, D. i Fabijančić, M.

(2023)Stručno-analitička podloga za izradu Strategije demografske revitalizacije Republike Hrvatske do

godine.), nalazi se u Dodatku
Budući da Strategija obuhvaća različite sektore društva i gospodarstva, analiza postojećeg stanja obuhvaća više povezanih područja djelovanja koja su u nadležnosti javnih tijela, kao i smjer razvojnih potreba i potencijala. Obrađene teme uključuju obitelji, djecu, mlade, starije osobe, odgoj i obrazovanje, te gospodarstvo i tržište rada. 2.
Analiza demografskih trendova u Republici Hrvatskoj U razdoblju između popisa stanovništva
i
demografska situacija u Republici Hrvatskoj bila je obilježena depopulacijom i starenjem stanovništva. Depopulacija se događala neujednačeno u različitim regijama, a najvećim je dijelom uzrokovana iseljavanjem mlađe populacije nakon pristupanja Europskoj uniji. To je dovelo do većeg pada broja živorođenih nakon
nego što su ranije projekcije predviđale. Uzrok procesa starenja stanovništva nisu samo nizak broj rođenih i iseljavanje mladih, već i sve duže očekivano trajanje života. Iako očekivano trajanje života raste, hrvatsko stanovništvo još uvijek ima iznadprosječne razine mortaliteta koje su sprječive i izlječive, a proizlaze i iz rizičnih zdravstvenih ponašanja. U pogledu imigracije, u Republiku Hrvatsku se u posljednjih nekoliko godina doseljava sve više stranih radnika, uglavnom muškaraca koji se zapošljavaju u deficitarnim zanimanjima. Međutim, statistički podaci pokazuju da se oni (zasad) ne zadržavaju dugo u zemlji. U Republici Hrvatskoj se postupno mijenja i obiteljska struktura, što se očituje u sve većem broju djece rođene izvan braka, kasnijoj prosječnoj dobi pri sklapanju prvog braka i rađanju prvog djeteta te većoj nestabilnosti brakova i partnerstava. Također, sve se više parova suočava s problemom neplodnosti, što dovodi do povećanja broja djece rođene iz medicinski potpomognute oplodnje. Mlađe stanovništvo, osobito žene, sve se češće odlučuje za neki oblik tercijarnog obrazovanja, a stopa nezaposlenosti znatno se smanjila, djelomično zbog iseljavanja nakon pristupanja Europskoj uniji, ali i zbog znatnog povećanja zaposlenosti koja je posljednjih godina dosegla rekordnu stopu. Svi relevantni scenariji projiciraju daljnji pad broja stanovnika u Republici Hrvatskoj u sljedećim desetljećima, te još stariju dobnu strukturu. Razvoj hrvatskog stanovništva u posljednjih je nekoliko desetljeća obilježen određenim demografskim trendovima i značajkama, kao što su depopulacija, nizak fertilitet, rast očekivanog trajanja života, iseljavanje, porast broja stranih radnika i azilanata, stabilna unutarnja migracija, ubrzano starenje stanovništva, promjene u obiteljskim strukturama, rast razine obrazovanja, rast stope zaposlenosti te očekivani pad broja stanovnika do sredine stoljeća. Depopulacija U suvremenoj povijesti razvoja hrvatskog stanovništva mogu se prepoznati dva razdoblja. Prvo razdoblje obilježeno je umjerenim demografskim rastom koji je trajao do 1991., a drugo je obilježeno demografskim padom koji je započeo
i traje više-manje neprekidno do danas. Broj stanovnika u Republici Hrvatskoj počeo se smanjivati od 1991., što je potaknuto Domovinskim ratom i prijelazom iz planskog gospodarstva u tržišno. Od Popisa
do Popisa 2021., broj stanovnika smanjio se za više od 900.000, spustivši se na 3,87 milijuna. Republika Hrvatska se u posljednja tri desetljeća suočila s gubitkom od oko 23 % svoje populacije, što je svrstava na peto mjesto po veličini demografskog pada među zemljama Europske unije, nakon Latvije, Litve, Bugarske i Rumunjske. Negativna neto migracija, odnosno iseljavanje, glavni je razlog depopulacije od
No, u novije vrijeme negativan prirodni prirast sve više doprinosi smanjivanju broja stanovnika. Broj umrlih u Republici Hrvatskoj u posljednjih četrdeset godina vrlo je stabilan i kreće se prosječno na razini od oko 52.000, osim u posljednjih nekoliko pandemijskih godina, u kojima je broj umrlih znatno porastao zbog bolesti COVID-
S druge strane, broj živorođene djece u Republici Hrvatskoj u padu je zbog sve manjih generacija i trenutačno je na najnižoj razini od kraja Drugoga svjetskog rata. U posljednjemu međupopisnom razdoblju pad broja stanovnika koji je na državnoj razini iznosio oko 10 %, pojavio se u svim hrvatskim županijama. Najveći pad zabilježen je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojoj je depopulacija dosegnula 20 %. S druge strane, Grad Zagreb imao je najmanji pad, od 3 %. Negativna neto migracija većinski je pridonijela depopulaciji u najvećem broju županija, dok je negativan prirodni prirast većinski utjecao na depopulaciju u samo pet županija: Krapinsko-zagorskoj, Ličko-senjskoj, Karlovačkoj, Šibensko-kninskoj i Istarskoj. Županije koje su imale veću depopulaciju od državnog prosjeka uključuju Vukovarsko-srijemsku, Sisačko-moslavačku, Požeško-slavonsku, Brodsko-posavsku, Ličko-senjsku, Virovitičko-podravsku, Osječko-baranjsku i Bjelovarsko-bilogorsku. Međutim, neke županije imale su nižu depopulaciju od državnog prosjeka, poput Međimurske, Splitsko-dalmatinske, Istarske, Zadarske, Dubrovačko-neretvanske županije i Zagrebačke te Grada Zagreba. Nizak fertilitet Ako se promatra samo broj živorođenih u odnosu na broj umrlih, može se zaključiti da je stopa fertiliteta u Republici Hrvatskoj izrazito niska. Međutim, ako se koristimo mjerom pod nazivom totalna stopa fertiliteta, koja pokazuje prosječan broj djece koju će žena roditi tijekom svojega reproduktivnog razdoblja, onda Republika Hrvatska u odnosu na druge države članice ima natprosječno višu stopu rodnosti (totalna stopa fertiliteta u Republici Hrvatskoj
iznosila je 1,58, a u Europskoj uniji 1,53). Osim niske stope fertiliteta, u Republici Hrvatskoj postoji izražen trend odgađanja rađanja za kasniju dob. Prosječna starost majke pri prvom porodu u kontinuitetu raste od sredine 1980-ih, kada je iznosila oko 23,5 godina, a u
godini prosječna prvorotkinja bila je skoro šest godina starija. Vjerojatno će se trend odgađanja rađanja u Republici Hrvatskoj nastaviti još barem jedno desetljeće. Odgađanje rađanja za kasniju dob predstavlja jedan od glavnih razloga porasta udjela djece rođene uz pomoć medicinski pomognute oplodnje u Hrvatskoj tijekom posljednjeg desetljeća. Udio djece rođene uz pomoć medicinski pomognute oplodnje u ukupnom broju živorođenih
iznosio je oko 5 %, što je jedan od većih udjela među razvijenim zemljama. U narednim godinama broj živorođenih u Republici Hrvatskoj ovisit će o dva glavna demografska činitelja: daljnjem povećanju prosječne dobi majki pri prvom porodu i smanjenju broja žena u reproduktivnoj dobi. Prema popisu stanovništva iz
broj žena u dobi od 15 do 49 godina u Republici Hrvatskoj smanjio se za 30 % u odnosu na popis iz 1991., a očekuje se da će se taj trend nastaviti i do sljedećeg popisa stanovništva. Jedno od ključnih pitanja za demografsku revitalizaciju u trenutačnoj situaciji jest to koliko će se odgođenih rođenja zbog pomicanja vremena rađanja zaista ostvariti u kasnijoj životnoj dobi. Mjera pod nazivom prilagođena totalna stopa fertiliteta pokazuje da je odgađanje roditeljstva dovelo do dosljednog podcjenjivanja stope fertiliteta u Republici Hrvatskoj za prosječno 0,2 djeteta. Također, to se pokazuje i u kohortnoj stopi fertiliteta, koja mjeri konačan broj živorođene djece po ženi nakon završetka reproduktivnog razdoblja. Prema popisu stanovništva iz 2011., žene rođene krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, čije su obitelji uglavnom zasnivane u samostalnoj Republici Hrvatskoj i koje su u trenutku popisa bile blizu kraja svojih reproduktivnih godina (40-44 godine), rodile su prosječno 1,9 djece. Popis
pokazao je da je za generacije žena rođene u 1970-ima došlo je do pada kohortne stope fertiliteta na razinu ispod 1,9 s tendencijom pada za kohortu rođenu početkom 1980-ih na oko 1,7 djece. U drugoj polovici 2000-ih godina, porast totalne stope fertiliteta uglavnom je ostvaren preko povećanja broja prvorođenih i drugorođenih, koji su zajedno činili oko 80 % ukupnog broja živorođenih. Međutim, u novije vrijeme vidljiv je pad udjela prvorođenih, dok istovremeno raste udio trećerođenih i djece višeg reda rođenja. Glavni doprinos padu stope fertiliteta u Republici Hrvatskoj proizlazi iz smanjenja broja prvorođenih kod žena mlađih od trideset godina, dok se pozitivan doprinos totalne stope fertiliteta može vidjeti kod trećerođenih, posebno kod žena u tridesetima. Međutim, pad broja prvorođenih definitivno je najvažniji razlog smanjenja ukupnog broja živorođenih u posljednjih nekoliko godina. U Republici Hrvatskoj se primjećuje znatna varijacija u razini totalne stope fertiliteta između gradova i općina. Prema popisnim i vitalnim podacima za 2021., gradovi imaju nižu totalnu stopu fertiliteta od općina, pri čemu totalna stopa fertiliteta u gradovima iznosi 1,58 djece, dok je u općinama veći i iznosi 1,
Među četiri najveća grada u Republici Hrvatskoj (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek), zabilježena je totalna stopa fertiliteta od 1,51, što je niže u usporedbi s drugim velikim gradovima s populacijom većom od 35.000 stanovnika, koji imaju totalnu stopu fertiliteta od 1,
Također, primjećuje se da totalna stopa fertiliteta raste smanjuje li se veličina grada, pa je tako u srednjim gradovima (s populacijom od 10.000 do 34.999 stanovnika) zabilježen totalna stopa fertiliteta od 1,65 djece, dok je u malim gradovima (s manje od 10.000 stanovnika) iznosila 1,
S druge strane, u općinama se primjećuje suprotan trend. Naime, totalna stopa fertiliteta se smanjuje kako se smanjuje broj stanovnika. Tako su u velikim općinama (s populacijom većom od 3.000 stanovnika) zabilježene najveće vrijednosti totalne stopa fertiliteta, od 1,77, dok je u srednje velikim općinama (s populacijom između 1.500 i 2.999 stanovnika) totalna stopa fertiliteta iznosila 1,
U malim općinama, s manje od 1.500 stanovnika, iznosila je 1,
U Republici Hrvatskoj je zabilježen znatan porast udjela majki s visokim obrazovanjem tijekom posljednjih trideset godina, koji će uskoro premašiti druge obrazovne skupine žena po broju rođene djece. Suprotno tome, udio djece rođene od majki s niskom razinom obrazovanja izrazito se smanjio, s 28 %
na svega 5 %
Udio djece rođene od majki sa srednjim obrazovanjem također se smanjio, s više od 70 %
na manje od 50 %
Također, danas otprilike 80 % živorođene djece ima majku koja je bila zaposlena prije poroda, dok samo 6 % djece ima majku koja nije aktivna na tržištu rada. Za usporedbu, početkom 1990-ih svako treće novorođeno dijete rodila je žena koja je bila uzdržavana od strane svog partnera. Rast očekivanog trajanja života Očekivano trajanje života pri rođenju jedan je od temeljnih pokazatelja općeg zdravlja stanovništva i kvalitete života u društvu. Prema Eurostatovim podacima za 2021., očekivano trajanje života u Republici Hrvatskoj i dalje je znatno ispod prosjeka Europske unije, unatoč povećanju koje je zabilježeno u posljednja dva desetljeća. Konkretno, očekivano trajanje života pri rođenju za muškarce u Republici Hrvatskoj iznosi 73,6 godina, što je za 3,6 godina manje od prosjeka Europske unije. Osim toga, Republika Hrvatska je daleko od zemalja u kojima se živi najduže. Štoviše, razlika u očekivanom trajanju života između Republike Hrvatske i europskog prosjeka
bitno se povećala nakon višegodišnjeg trenda smanjenja. To je u velikoj mjeri posljedica iznadprosječno velike smrtnosti od bolesti COVID-19, koja se može povezati i s niskom procijepljenošću. Republika Hrvatska je pri vrhu europskih zemalja s obzirom na smanjenje očekivanog trajanja života u dvije pandemijske godine (
i 2021.). Važno je napomenuti da se očekivano trajanje života razlikuje među spolovima. Na primjer, u Republici Hrvatskoj je očekivano trajanje života za žene
iznosilo 79,8 godina, što je za 6,2 godine više od pandana za muškarce. Također, očekivano trajanje života pri rođenju pokazuje bitne regionalne varijacije. Primjerice,
muškarci s najdužim očekivanim trajanjem života pri rođenju živjeli su u Gradu Zagrebu, dok je najniže očekivano trajanja života pri rođenju zabilježeno za muškarce u Panonskoj Hrvatskoj. S druge strane, najduže očekivano trajanje života pri rođenju kod žena zabilježeno je u Jadranskoj Hrvatskoj. Povećanje godina zdravog života jedan je od ključnih ciljeva zdravstvene politike Europske unije. Međutim, podaci iz
pokazuju da je zdravi životni vijek u dobi od 65 godina izuzetno kratak i za muškarce (4,7 godina) i za žene (5,2 godine) u Republici Hrvatskoj u usporedbi s europskim prosjekom (10,1 godina za žene i 9,5 godina za muškarce u Europskoj uniji). U posljednjih deset godina u Republici Hrvatskoj nije zabilježeno povećanje broja godina provedenih u dobrom zdravlju; taj je broj stagnirao. Mortalitet od sprječivih bolesti/stanja odnosi se na smrtnost koja se može izbjeći učinkovitim intervencijama javnog zdravstva i primarne prevencije, prije pojave bolesti ili ozljeda, radi smanjenja njihove učestalosti. U Republici Hrvatskoj tijekom posljednjih deset godina stopa mortaliteta od sprječivih bolesti/stanja nije bitno smanjena i znatno je iznad prosjeka za države članice Europske unije. Stopa mortaliteta dojenčadi također je važan pokazatelj zdravlja populacije. U Republici Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina vrijednost ovoga pokazatelja iznad je prosjeka Europske unije. U Republici Hrvatskoj se redoslijed smrtnosti prema uzrocima poklapa s prosjekom Europske unije, ali stope smrtnosti znatno su veće. Visoke stope smrtnosti od karcinoma, kardiovaskularnih bolesti i vanjskih uzroka uglavnom se pripisuju iznadprosječnoj prevalenciji rizičnih čimbenika, kao što su pušenje, konzumacija alkohola i pretilost uzrokovana neadekvatnom prehranom. U Republici Hrvatskoj je standardizirana stopa smrtnosti od karcinoma vrlo visoka u usporedbi s drugim državama članicama Europske unije, a samo Mađarska u posljednjem desetljeću bilježi veću stopu. Standardizirana stopa smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti također je visoka i Republika Hrvatska se po tom pokazatelju nalazi na šestom mjestu u Europskoj uniji. Etiologija smrtnosti u hrvatskoj populaciji varira prema dobi i spolu. Na primjer, kod muškaraca u dobi od 15 do 29 godina vanjski uzroci, kao što su ozljede, najčešći su uzrok smrti, dok se kod žena u srednjim godinama (nakon tridesete) najčešće javlja smrtnost od karcinoma. U najstarijoj dobnoj skupini, osobito kod žena, glavni su uzrok smrti bolesti cirkulacijskog sustava. Iseljavanje Migracijski procesi imali su važnu ulogu u demografskom razvoju Republike Hrvatske tijekom
stoljeća, a i danas u
stoljeću nastavljaju biti bitan čimbenik u promjeni broja stanovnika. Nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju sredinom
godine zabilježen je nagli porast broja odseljenih osoba, a prema procjenama Eurostata, trenutačno u državama članicama Europske unije te u Švicarskoj, Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu živi više od 600.000 hrvatskih državljana. Službena hrvatska statistika pokazuje da je kulminacija emigracijskog vala zabilježena
nakon čega se taj trend preokrenuo, no taj vrhunac vjerojatno se dogodio nešto ranije, s obzirom na to da službeni njemački statistički zavod bilježi najveći broj doseljenih hrvatskih državljana tijekom
i
Godine 2020., zbog pandemije bolesti COVID19 i uvođenja rigoroznih mjera te zatvaranja brojnih ekonomskih aktivnosti, emigracija hrvatskih državljana znatno je oslabjela, da bi već
došlo do povećanja, a povećanje se nastavilo i u
Udio stranaca među emigrantima bio je nizak u prvih nekoliko godina nakon ulaska u Europsku uniju, no od
znatno se povećao: čine od 30 do 40 % svih odseljenih osoba iz Republike Hrvatske. Ovo upućuje na to da se radi uglavnom o radnim migrantima koji se ne namjeravaju u većoj mjeri trajno nastaniti u Republici Hrvatskoj. Najveći broj odseljenih osoba pripada dobnoj skupini između 20 i 39 godina, no primjećuje se znatan broj odseljenih osoba i u dobi od 40 do 64 godine, što se odnosi na oba spola. Među emigrantima prevladavaju muškarci u prosječnom omjeru 55:
Strani radnici i azilanti Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, promijenio se profil useljenika i počeo je postupan rast broja useljenika. Međutim, znatniji porast dogodio se tek nakon
U prvom razdoblju nakon pristupanja Europskoj uniji polovica useljenika imala je hrvatsko državljanstvo, dok je nakon
taj broj znatno pao, te preko 70 % useljenika ima strano državljanstvo. Pritom, doseljavanje se koncentrira prema dobnoj skupini od 20 do 39 godina i uglavnom u korist muškaraca. U posljednjih nekoliko godina omjer doseljenih prema spolu iznosio je 75:25 u korist muškaraca. Od ukupnog broja stranih državljana koji su se doselili u Republiku Hrvatsku u razdoblju od
do 2021., više od 85 % dolazi iz zemalja koje nisu članice Europske unije, pri čemu najviše ljudi dolazi iz susjednih zemalja, poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. Međutim, u razdoblju od
do
među top 15 zemalja doseljenika našle su se i zemlje iz Azije, poput Nepala, Indije i Filipina, što će zahtijevati snažniju integracijsku politiku ako se ti ljudi odluče na trajniji ostanak. Do
studenoga
izdano je 160.464 dozvola za boravak i rad, najviše za državljane Bosne i Hercegovine (36.012), Srbije (22.976), Nepala (20.899), Indije (14.317) i Sjeverne Makedonije (12.927)[26](https://bit.ly/3v1bATQ). Od
do 2021., u usporedbi s razdobljem od
do 2017., zabilježeno je povećanje broja doseljenika koji su hrvatski državljani. Ovo upućuje na to da, uz doseljavanje stranih radnika, također dolazi do sve veće povratne migracije. U Republici Hrvatskoj su prisutni i tražitelji međunarodne zaštite. Broj zahtjeva za međunarodnom zaštitom bio je najveći 2016.,
i 2018., uglavnom zbog izbjegličke krize nastale zbog rata u Siriji. Tada je najveći broj tražitelja međunarodne zaštite dolazio iz Afganistana, Sirije i Iraka[27](https://bit.ly/4aA5MB9). U
zabilježeno je 12.872 zahtjeva za međunarodnom zaštitom, najviše od strane državljana Iraka, Ruske Federacije, Burundija, Turske, Afganistana i Kube[28](https://bit.ly/47g2DDH). Broj odobrenih zahtjeva bio je bitno manji, i smanjuje se u posljednjih nekoliko godina, te je
odobren azil za samo 21 osobu[29](Vidi prethodnu fusnotu.). Od
do kraja
zatraženo je više od 24.000 zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj. Odobren je 851 azil i odobreno je 106 supsidijarnih zaštita, što je nešto manje od 4 % ukupnog broja zahtjeva. Rat u Ukrajini pokrenuo je nova izbjeglička kretanja te je
ožujka
Europska komisija aktivirala odredbu o privremenoj zaštiti za ukrajinske izbjeglice u svim državama članicama Europske unije. U Republici Hrvatskoj je
bilo registrirano 21.640 ukrajinskih izbjeglica[30](https://data2.unhcr.org/en/situations/ukraine). Rezultati iz više rundi Europskoga društvenog istraživanja pokazuju da većina hrvatskih građana ima umjerene stavove o imigrantima i imigraciji, koji su u većoj mjeri pozitivni nego negativni. Prema dobnim skupinama, primjećuje se da bi mlađi ispitanici (ispod 40 godina) češće od starijih ispitanika dopustili imigrantima da se dosele i žive u Republici Hrvatskoj te da općenito imaju liberalnije stavove prema imigrantima i imigraciji. Stariji ispitanici (60 i više godina) u većoj se mjeri protive doseljavanju ljudi drukčije rase ili etničkog podrijetla i iz siromašnijih zemalja izvan Europe. Stabilna unutarnja migracija Što se tiče unutarnje migracije, broj preseljenja u Republici Hrvatskoj bio je prilično konstantan u posljednjih pet godina, osim u pandemijskoj
Godišnje se u prosjeku selilo oko 72.000 ljudi unutar zemlje, pri čemu je oko 20 % selidbi bilo unutar istog naselja, a oko 40 % između gradova/općina unutar iste županije, te još oko 40 % između različitih županija. Analiza dobno-spolnog profila unutarnjih migranata u Republici Hrvatskoj pokazuje da je intenzitet preseljenja najmanji kod dobne skupine od 10 do 19 godina, a najveći u dobi od 25 do 34 godine, pri čemu se žene češće sele unutar zemlje nego muškarci. Gradovi su bilježili intenzivnije unutarnje migracije od općina. Međutim, kako za gradove, tako i za općine, saldo unutarnje migracije bio je uglavnom negativan tijekom promatranog razdoblja. To je osobito vidljivo u Gradu Zagrebu, koji, kao glavni urbani centar države, bilježi pozitivnu unutarnju migraciju. U 2020.,
i
došlo je do smanjenja negativnog salda unutarnje migracije po gradovima i općinama, pri čemu Grad Zagreb od
bilježi veći broj odseljenih nego doseljenih. Potrebno je pratiti daljnji razvoj trendova u unutarnjoj migraciji kako bi se vidjelo hoće li se to nastaviti. Ubrzano starenje stanovništva Tijekom proteklih desetljeća glavna tendencija u evoluciji dobne strukture hrvatskog stanovništva bila je starenje. Broj stanovnika mlađih od 65 godina bio je
manji za oko milijun i 150.000 u odnosu na 1991., dok se broj stanovnika u dobi od 65 godina i starijih povećao za oko 315.
Promjene u demografskim procesima utjecale su na dobnu strukturu stanovništva u Republici Hrvatskoj. U razdoblju od
do
udio starije populacije povećao se s 11,8 % na 22,5 %, dok se udio djece mlađe od 15 godina smanjio s 19,7 % na 14,3 %. Od
do
indeks starenja (broj stanovnika u dobi od 65 godina i starijih na 100 mlađih od 15 godina) naglo je porastao, sa 60 na 157, a medijalna dob stanovništva povećala se s 36 na 45 godina. Ovi podaci potvrđuju tezu o ubrzanom demografskom starenju u Republici Hrvatskoj tijekom posljednja tri desetljeća u odnosu na desetljeća prije
Promjene u obiteljskim strukturama U Republici Hrvatskoj su se tijekom posljednjih nekoliko desetljeća dogodile znatne promjene u strukturi obitelji i kućanstava, među kojima je jedna od ključnih odgoda procesa formiranja vlastitog kućanstva i obitelji. Prema podacima istraživanja Statistika Europske unije o dohotku i životnim uvjetima[31](Statistika Europske nije o dohotku i životnim uvjetima (European Union Statistics of Income and Living Conditions)) prosječna dob u kojoj mladi napuštaju roditeljski dom znatno se povećala u posljednja dva desetljeća, čak za pet godina. Prosječna dob odlaska iz roditeljskog doma za mlade osobe u dobnoj skupini 18 – 34 iznosila je 28,3 godine (30,2 godine za muškarce i 26,5 godina za žene) 2002., a do
porasla je na 33,3 godine (34,9 godina za muškarce i 31,8 godina za žene). Prosječna dob pri ulasku u prvi brak
iznosila je 28,5 godina za muškarce i 25,4 godine za žene. Međutim, do
prosječna dob pri ulasku u prvi brak povećala se na 31,3 godine za muškarce i na 28,8 godina za žene. Totalna stopa sklapanja prvog braka važan je pokazatelj o preferencijama stanovništva u pogledu braka. Prema nedavnim podacima u Republici Hrvatskoj će se oko 67 % muškaraca i oko 72 % žena tijekom života vjenčati. S druge strane, totalna stopa razvoda pokazuje udio brakova koji se u određenoj kalendarskoj godini razvedu. U Republici Hrvatskoj je totalna stopa razvoda dosegnula svoj maksimum 2016., kada je iznosila 0,29, što znači da se za 29 % brakova sklopljenih u toj godini do
godišnjice može očekivati razvod. Od
do
godine totalna stopa razvoda udvostručila se, a nakon
počela je padati i
iznosila je 0,
U Republici Hrvatskoj se sve više djece rađa izvan braka, posebno prvorođene. Udio živorođenih izvan braka
iznosio je 24,8 %, dok je udio prvorođenih izvan braka iznosio 32,9 %. To su najviše vrijednosti od
Unatoč neprekidnom rastu udjela živorođenih izvan braka u Republici Hrvatskoj od 2000-ih, udio i dalje spada među najniže u Europskoj uniji, a manji udio djece rađa se izvan braka samo u Grčkoj i Cipru. U prosjeku, u državama članicama Europske unije oko 43 % djece rađa se izvan braka. Prema Popisu stanovništva iz
67,3 % muškaraca u dobi od 25 do 34 godine nije bilo oženjeno. U istoj dobnoj skupini, malo više od polovice žena, odnosno 50,6 %, bilo je neudano. Kada se promatraju starije dobne skupine, muškarci su u svim popisnim godinama najčešće bili oženjeni, dok je broj udovaca i razvedenih bio relativno malen. S druge strane, zbog dužega očekivanog trajanja života među ženama, broj udovica, posebno u najstarijim dobnim skupinama, znatno premašuje broj udanih, razvedenih i neudanih žena. Popis stanovništva iz
pokazao je da većina maloljetne djece u Republici Hrvatskoj živi s oba roditelja koji su u braku (78,2 %). U usporedbi s time, svako osmo maloljetno dijete živjelo je samo s majkom, dok je manje od 2,5 % maloljetne djece živjelo samo s ocem. Oko 7 % maloljetne djece živjelo je s roditeljima koji su bili u izvanbračnoj vezi. Podaci iz Popisa
pokazuju da maloljetna djeca u Republici Hrvatskoj najčešće žive u obiteljima s dvoje djece (46,8 %), dok podjednak broj živi u obiteljima s jednim djetetom (20,9 %) i troje djece (22,5 %). S druge strane, svako deseto maloljetno dijete živi u obiteljima s četvero ili više djece. Udjeli se razlikuju kada se promatraju prema vrsti obitelji. Maloljetnici koji žive s oba roditelja u braku razlikuju se od onih čiji roditelji žive u izvanbračnoj vezi. Maloljetna djeca češće su jedinci u obiteljima čiji su roditelji u kohabitaciji (svako treće dijete), ali zato i češće žive u obiteljima s više od troje braće/sestara (21,0 %). Kod samohranih roditelja rijetki su slučajevi obitelji s više djece, te djeca znatno češće žive kao jedino dijete u obitelji ili samo s jednim bratom odnosno jednom sestrom. Prema Popisu stanovništva iz
najveći udio obiteljskih kućanstava u Republici Hrvatskoj bračni su parovi s djecom mlađom od 25 godina, i oni čine 35,1 % svih obiteljskih kućanstava. Bračni parovi bez djece čine 27,5 % svih obiteljskih kućanstava i radi se većinom o starijim osobama čija djeca više ne žive u roditeljskom domu. S druge strane, bračni parovi sa starijom djecom (u dobi od 25 godina i više) čine 11,6 % od ukupnog broja obiteljskih kućanstava. Što se tiče samohranih roditelja, čak 64 % samohranih majki s jednim djetetom u Republici Hrvatskoj prema Popisu
živjelo je u kućanstvu s odraslim djetetom u dobi od 25 i više godina, većinom u ruralnim naseljima. Izvanbračni parovi čine 6,1 % ukupnog broja obiteljskih kućanstava. Međutim, među njima nalazi se velik broj onih s barem jednim djetetom mlađim od 25 godina (46,5 % svih izvanbračnih parova). Kućanstva s ocem i djetetom ili majkom i djetetom čine 3,6 % odnosno 16,2 % svih obiteljskih kućanstava u Republici Hrvatskoj. Prema veličini obiteljskih kućanstva, najviše je kućanstava s dvije osobe (44,7 % ukupnog broja obiteljskih kućanstava), dok su kućanstva sa šest ili više članova u manjini (manje od 2 % ukupnog broja obiteljskih kućanstava). Međutim, ovi udjeli ponešto su drukčiji kada se promatraju prema tipu obitelji. Na primjer, među bračnim parovima s djecom najčešći su oni s barem jednim djetetom u dobi od 7 do 18 godina u kućanstvu, dok su kod izvanbračnih parova s djecom najučestaliji oni koji žive s jednim djetetom mlađim od 7 godina. U Republici Hrvatskoj je
prema podacima Državnog zavoda za statistiku bilo 399.075 neobiteljskih – samačkih kućanstava. Od toga, polovica (201.673) bila su samačka kućanstva u kojima su živjele starije osobe (u dobi od 65 i više godina). Samački život bio je relativno rijedak među mladima u dobi od 15 do 29 godina, na koje se prema Popisu
odnosilo samo 6 % svih samačkih kućanstava. Kada se gleda prema spolu, samačka kućanstva među muškarcima najčešća su u dobnoj skupini od 30 do 64 godine (57,8 %), i češća su u usporedbi sa ženama iste dobi i nego kod muškaraca mlađih od 30 godina (7,7 %). Žene najčešće žive same u dobi od 65 i više godina (62,0 %), dok mlade žene u dobi od 15 do 29 godina rijetko žive same (4,7 %). Rast razine obrazovanja Obrazovna struktura stanovništva važna je sociodemografska karakteristika koja može imati znatan utjecaj na osnovne demografske procese. U Republici Hrvatskoj udio i broj osoba s osnovnim obrazovanjem ili bez škole smanjuje se među generacijama. Iz popisa u popis, sve je manje stanovnika koji su slabo obrazovani. U starijim generacijama (65 i više godina), postoji znatno veći broj žena u najnižoj obrazovnoj kategoriji, ali čak i među njima dolazi do smanjenja udjela žena s niskim stupnjem obrazovanja. Promjene u smislu većeg obrazovanja žena posebno su vidljive kod mlađih generacija, u dobi od 20 do 34 godine, u kojima se udio niskoobrazovanih smanjio u
na manje od 5 % i razlike u stupnju obrazovanja među spolovima relativno su male u usporedbi s onima u starijim generacijama. Osim toga, još je jedna bitna promjena povećanje udjela osoba s visokim obrazovanjem u svim dobnim skupinama i kod oba spola. Što se tiče tercijarnog obrazovanja, prema podacima iz Popisa 2021., među ženama u Republici Hrvatskoj udio visokoobrazovanih veći je do šezdesete godine života, dok muškarci preuzimaju primat od šezdesete godine života. Nadmoć visokoobrazovanih žena osobito je vidljiva u dobnoj skupini 25 – 34, u kojoj je
svaka druga žena bila visokoobrazovana, dok je taj udio kod muškaraca znatno niži, i tek svaki treći ima više ili visoko obrazovanje. To nije nimalo iznenađujuće jer, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u posljednjih dvadesetak godina žene čine oko 60 % diplomiranih na hrvatskim visokim učilištima, a žene su još u 1980-ima dostigle muškarce u omjeru broja diplomiranih na visokim učilištima u zemlji. Rast stope zaposlenosti Struktura ekonomske aktivnosti hrvatskog stanovništva varira prema dobi. U dobnoj skupini od 15 do 29 godina od
do
smanjivao se broj zaposlenih, a povećavao broj osoba koje se obrazuju, dok se broj nezaposlenih u toj dobnoj skupini smanjivao. Kod populacije srednje dobi (30 – 64 godine)
među ženama je bio velik udio onih koje su se bavile obvezama u kućanstvu, ali njihov se broj s vremenom smanjio. U Popisu
kod muškaraca i žena srednje dobi vidljiv je velik udio onih koji su ostali neaktivni ili su u prijevremenoj mirovini. Stopa zaposlenosti u Republici Hrvatskoj bila je niska od
do
u svim dobnim skupinama, posebno među ženama i u starijoj populaciji. Većinu starije populacije čine umirovljenici, s time da je kod žena u padu broj onih bez vlastite mirovine, što je odraz povećanja stopa zaposlenosti žena u drugoj polovici
stoljeća. Stope zaposlenosti žena u Republici Hrvatskoj u dobi od 25 do 54 godine prema broju djece i dobi najmlađeg djeteta bile su stabilne tijekom posljednjih 15 godina, s nešto zamjetnijim povećanjem u
Stope su bile najviše među ženama s dvoje djece, a najniže među onima s troje ili više djece. Stopa zaposlenosti žena s troje ili više djece povećala se na razinu od preko 60 % tek u novije vrijeme. Stope zaposlenosti niže su kada je najmlađe dijete predškolske dobi. Općenito, uočljiv je porast stope zaposlenosti tijekom vremena kod svih skupina žena. Stopa zaposlenosti muškaraca u dobi od 25 do 54 godine u Republici Hrvatskoj je u posljednjih 15 godina porasla, posebno za očeve. Najviša stopa zaposlenosti bila je za muškarce s dvoje djece, a najniža za one bez djece. Utjecaj dobi najmlađeg djeteta na stopu zaposlenosti muškaraca suprotan je utjecaju koji se pronalazi kod majki. Najniže su stope zaposlenosti za očeve čija su najmlađa djeca starija od 12 godina. Stope zaposlenosti žena u Republici Hrvatskoj u dobi od 25 do 54 godine od
do
prema broju djece i razini obrazovanja pokazuju da su žene s višim obrazovanjem, u usporedbi sa ženama sa srednjim i nižim obrazovanjem, imale veće stope zaposlenosti u svim godinama i bez obzira na broj djece. Stopa zaposlenosti visokoobrazovanih majki u Republici Hrvatskoj jedna je od najviših u Europskoj uniji, bez obzira na broj djece. Žene sa srednjim i nižim obrazovanjem imaju niže stope zaposlenosti u odnosu na europski prosjek. Stopa zaposlenosti žena bez djece viša je od stopa zaposlenosti žena s troje ili više djece, ali niža od stopa zaposlenosti žena s jednim ili dvoje djece, bez obzira na razinu obrazovanja. Stope zaposlenosti muškaraca u istoj dobnoj skupini istovremeno su bile znatno više nego kod žena. Očevi su imali vrlo visoke stope zaposlenosti, dok su muškarci bez djece imali niže stope zaposlenosti, neovisno o stupnju obrazovanja. Najniže stope zaposlenosti imali su muškarci niskog obrazovanja bez djece. Uspoređuju li se muškarci i žene, djeca na stopu zaposlenosti djeluju u suprotnom smjeru, tj. povećavaju stopu zaposlenosti među muškarcima, pogotovo u posljednje vrijeme, dok kod žena zaposlenost pada s rastom broja djece (i najniža je za žene s troje ili više djece). Muškarci u dobi od 25 do 54 godine imaju znatno veće stope zaposlenosti od žena u istoj dobi, osobito očevi, dok muškarci bez djece imaju niže stope zaposlenosti neovisno o stupnju obrazovanja. Muškarci s nižim obrazovanjem i bez djece imaju najniže stope zaposlenosti. Općenito vrijedi to da u Republici Hrvatskoj djeca povećavaju stopu zaposlenosti među muškarcima, ali smanjuju stopu zaposlenosti među ženama, posebno onih s troje ili više djece. Pad broja stanovnika do sredine stoljeća Projekcije stanovništva izračuni su o očekivanoj veličini i strukturi stanovništva pod zadanim pretpostavkama. Mogu se shvatiti kao »što-ako« scenariji koji pomažu u razumijevanju demografske dinamike. Korisne su za planiranje politika i analizu implikacija demografskih promjena. Projekcije hrvatskog stanovništva do
izrađene su u četiri scenarija. Scenarij 1 poziva se na najnovije Eurostatove pretpostavke o budućem kretanju mortaliteta, fertiliteta i migracije. Te su pretpostavke, sažeto, sljedeće: kontinuiran pad mortaliteta (tj. rast očekivanog trajanja života) za oba spola, kontinuiran (ali relativno umjeren) rast fertiliteta i (neto) migracija koja fluktuira iz godine u godinu, uz opću tendenciju rasta. Scenarij 2 razlikuje se od scenarija 1 u pretpostavci o kretanju fertiliteta: razina je zadana tako da se totalna stopa fertiliteta s 1,49 djece po ženi u baznoj
poveća (linearno) na 1,80 djece po ženi u
te na 2,10 djece po ženi u
Scenarij 3 razlikuje se od scenarija 1 u pretpostavci o migraciji: zadane su specifične stope neto migracije prema dobi u baznoj
i te se stope u svim godinama tijekom projekcije povećavaju za 0,5 % u odnosu na godinu prije. Scenarij 4 postavljen je na isti način kao i scenarij 3, samo što su specifične stope neto migracije prema dobi u baznoj
zadane na višoj razini (i u svim godinama tijekom projekcije povećavaju se za 0,5 % u odnosu na godinu prije, kao u scenariju 3), iz čega proizlazi veća (pozitivna) neto migracija na godišnjoj razini nego u scenariju
Svi scenariji predviđaju pad broja stanovnika u Republici Hrvatskoj, no veličina pada među scenarijima varira. Scenarij 1 rezultira najbržim padom broja stanovnika. U scenariju 2, koji pretpostavlja ciljani porast fertiliteta na 1,80 do
i daljnji porast na 2,10 do 2050., pad broja stanovnika manje je izražen, dok je u dvama scenarijima koji pretpostavljaju znatniji priljev migranata u Republiku Hrvatsku (scenariji 3 i 4) pad broja stanovnika najmanje izražen. Pod pretpostavkama iz četiriju scenarija mijenjaju se i odabrani demografski pokazatelji. Svaki scenarij predviđa povećanje medijalne dobi stanovništva i povećanje udjela stanovništva u dobi od 65 i više godina, no intenzitet varira među scenarijima. Medijalna dob stanovništva najsporije će rasti pod pretpostavkama iz scenarija 2, odnosno pod pretpostavkom rasta fertiliteta. Scenarij 2 ujedno je jedini od četiriju scenarija koji predviđa veći udio stanovništva u dobi 0 – 14 u
nego u baznoj
Udio stanovništva u radnoj dobi (15 – 64) u svim scenarijima pada, ali najmanje u scenarijima koji predviđaju stalan i veći neto priljev migranata (scenarij 3 i scenarij 4). 2.
Obitelj, djeca, mlade i starije osobe Podrška roditeljstvu Obiteljsko okruženje ključno je za formiranje razvoja djeteta i temelj za ukupan razvoj ličnosti. Roditeljstvo se smatra predmetom javne politike, s obzirom na prava djeteta koja jamči država. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta[32](https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf) dodjeljuje roditeljima primarnu odgovornost za podizanje djeteta, uz pravo na podršku države. Podrška roditeljima važan je dio društvene skrbi o djeci, pružajući intervencije i usluge za jačanje roditeljskih znanja i vještina. Uloga je države da osigura uvjete za podršku i brigu o djeci, a Konvencija naglašava odgovornost roditelja i potrebu za državnom pomoći. Dodatno, cilj je Strategije Europske unije o pravima djeteta[33](https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:52021DC0142&from=en) da osigura najbolji mogući život za djecu, uz naglasak na njihova prava na primjeren životni standard i jednake mogućnosti od najranije dobi. Suvremeno roditeljstvo suočava se s brojnim društvenim promjenama i novim izazovima u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti. Za pravovremenu intervenciju i podršku u dječjoj dobi, važno je poboljšati suradnju nadležnih tijela državne uprave, lokalne i regionalne samouprave te organizacija civilnog društva. Društvo ima odgovornost osigurati preduvjete za sveobuhvatnu skrb o djeci i promicanje roditeljstva. Sustavna podrška, kao što su rodiljni i roditeljski dopust, financijske potpore, porezne olakšice, naknade za skrb o bolesnom djetetu i pristupačna zdravstvena skrb i sl., ključni su za poboljšanje kvalitete života i standarda obitelji. Ova podrška također stvara poticajno okruženje za povratak ili doseljenje mladih obitelji iz inozemstva. Rodiljni, roditeljski i očinski dopust Roditeljski su dopusti iznimno bitni s aspekta usklađivanja obiteljskih obveza i plaćenog rada budući da, ako su pravilno uređeni, omogućavaju privremeni izlazak roditelja s tržišta rada, kako bi oni nesmetano mogli pružati skrb djetetu u najranijoj dobi[34](Dobrotić, I. i Blum, S.

(2020)Inclusiveness of Parental-Leave Benefits in Twenty-One European Countries: Measuring Social and Gender Inequalities in Leave Eligibility, Social Politics: International Studies in Gender, State & Society, 27

(3), 588-614.). Važno je naglasiti da politike usklađivanja obiteljskih obveza i plaćenog rada dobivaju sve veću važnost na europskoj razini. To je vidljivo iz inicijativa koje unazad dva desetljeća dolaze iz Europske unije i u sve brojnijim reformama politika usklađivanja u zemljama članicama Europske unije. U konačnici, to potvrđuje i

godine usvojen Europski stup socijalnih prava[35](Europski stup socijalnih prava u 20 načela, https://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1606&langId=en), koji među dvadeset glavnih principa svrstava i usklađivanje poslovnog života i privatnog života (engl. work-life balance), ravnopravnost spolova te rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Jedan od prvih rezultata Europskog stupa socijalnih prava upravo je Direktiva[36](Direktiva (EU) 2019/1158 Europskog parlamenta i Vijeća od
lipnja
o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi i o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 2010/18/EU, https://bit.ly/3ttb1BA) o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika[37](Dobrotić I.

(2019)Politike usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada Hrvatske u komparativnoj perspektivi, u: Puljiz, V. (ur.) Socijalno-demografska reprodukcija Hrvatske, Zagreb: Miko Tripalo, str. 59-98.). Njome se prvi put na europskoj razini eksplicitno intervenira u privatnu sferu, odnosno u pravedniju raspodjelu obveza između muškaraca i žena uvođenjem dva neprenosiva mjeseca roditeljskog dopusta koja se odnose na oca djeteta te desetodnevnog očinskog dopusta u svim zemljama članicama. Pravni temelj za ostvarenje prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora u Republici Hrvatskoj čine Zakon o radu[38](Zakon o radu (»Narodne novine«, br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.).), Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju[39](Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13., 98/19., 33/23.).) te Zakon o rodiljinim i roditeljskim potporama[40](Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama (»Narodne novine«, broj 152/22.).). Sukladno prethodno navedenim zakonima, pravo na rodiljnu/roditeljsku naknadu ima majka, odnosno roditelj koji je zaposlenik kod poslodavca, korisnik koji obavlja samostalnu djelatnost te nezaposleni roditelj, kao i roditelj izvan sustava rada. Na kvalitetu obiteljskog života i životni standard nemalo utječu troškovi roditeljstva koji posebno do izražaja dolaze u povezanosti s participacijom na tržištu rada upravo tijekom rodiljnog/roditeljskog dopusta, uz veći rizik ostanka bez posla i teže vraćanje u svijet rada nakon duljeg razdoblja skrbi o djeci. Zaposleni ili samozaposleni roditelj nakon navršenih šest mjeseci djetetova života ima pravo na roditeljski dopust, kojim se može koristiti do osme godine djetetova života. Majka i otac imaju pravo na po četiri mjeseca rodiljnog/roditeljskog dopusta, od čega su dva mjeseca dopusta neprenosivo pravo. Trenutačno se duljina dopusta (prije i poslije poroda) u državama članicama Europske unije kreće od 14 do 58 tjedana, osim u Portugalu, gdje nema rodiljnog dopusta već samo roditeljskog[41](Kern, V., Lecerf, M.

(2023)Maternity and paternity leave in the EU, European Parliament; Koslowski, A., Blum, S., Dobrotić, I., Kaufman, G. i Moss, P.

(2022)18th International Review on Leave Policies and Related Research 2022., https://ub-deposit.fernuni-hagen.de/receive/mir_mods_00001867). Postoje dva pristupa rodiljnom dopustu u Europskoj uniji: • najčešći model usredotočen je samo na majke radi podržavanja zdravlja i dobrobiti majke i djeteta • u posljednje vrijeme sve više zemalja zamijenilo je rodiljni dopust općim roditeljskim dopustom, od kojeg je dio rezerviran za majku, a dio za oca; određeno razdoblje mora iskoristiti majka odmah prije i nakon rođenja djeteta. U većini zemalja Europske unije, trudnički i rodiljni dopust relativno su dobro plaćeni, iako sve zemlje ne isplaćuju iznos od 100 % prethodne plaće. Rodiljne naknade majkama koje nisu radile prije uzimanja dopusta ne isplaćuju se u svim državama članicama i uglavnom su niske[42](Dobrotić, I. i Blum, S.

(3), 588-614.). Treba napomenuti da u većini država članica Europske unije nema tako dugog i dobro plaćenog rodiljnog dopusta kakav je u Republici Hrvatskoj. Rodiljni dopust u Republici Hrvatskoj traje ukupno trideset tjedana, od čega majka mora uzeti četiri tjedna prije rođenja i deset tjedana nakon rođenja djeteta. U Republici Hrvatskoj se roditeljska naknada i naknada za skrb o djeci isplaćuju i roditeljima koji prije nisu bili zaposleni, čime se sustav čini solidarnijim. Vlada Republike Hrvatske je od srpnja

do
godine kroz progresivne izmjene zakonskih rješenja i donošenje Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama koji je stupio na snagu
siječnja
bitno poticala pronatalitetnu politiku. U kolovozu
ponovno je povećan i najviši iznos naknade koja se isplaćuje za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust za zaposlene i samozaposlene roditelje, za prvih šest mjeseci ako se time koristi jedan roditelj ili prvih osam mjeseci ako se time koriste oba roditelja na 995,44 eura, što predstavlja treće povećanje u ovom razdoblju (
godine iznos se povećao s 353,15 eura na 529,72 eura, a
godine na 750,44 eura. Osim navedenog, znatno su povećana i druga materijalna prava pojedinih kategorija zaposlenih i samozaposlenih osoba. Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama tako su povećane naknade za zaposlene i samozaposlene roditelje koji se koriste dopustom u trajanju od trideset mjeseci za rođene blizance, treće i svako sljedeće dijete u preostalom trajanju nakon djetetovih navršenih godinu dana (s dosadašnjih 309,01 eura na 551,80 eura). Nadalje, povećana je naknada plaće za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust kojim se zaposleni ili samozaposleni roditelj koristi kao pravom na rad s polovicom punoga radnog vremena sa sadašnjih 309,01 eura što iznosi 70 % proračunske osnovice, na 485,58 eura, odnosno 110 % proračunske osnovice. Posljednje zakonske izmjene išle su i u smjeru financijskog osnaživanja roditelja djece s teškoćama u razvoju. Tako je povećana naknada korisnika prava na dopust za njegu djeteta s teškoćama u razvoju do osme godine života djeteta odnosno dok potreba traje (kao pravo na rad s polovicom punoga radnog vremena), a povećana je i novčana naknada za vrijeme prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta do treće godine djetetova života s dosadašnjih 309,01 eura na 551,80 eura. Nadalje, usklađena je visina naknade plaće u slučajevima u kojima zaposleni ili samozaposleni roditelj ne ispunjava zakonom propisani uvjet staža osiguranja (prethodno osiguranje) te je naknada povećana sa 70 % proračunske osnovice mjesečno odnosno 309,01 eura na 125 % proračunske osnovice što iznosi 551,80 eura. Istovremeno, u cilju stvaranja povoljnijih uvjeta za zaposlene i samozaposlene korisnike prava, skraćuje se uvjet trajanja prethodnog staža osiguranja vezano uz ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme korištenja prava prema Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama. Promijenilo se trajanje prethodnog osiguranja zaposlenog ili samozaposlenog roditelja kao uvjeta za ostvarivanje prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora, tako da ono sada iznosi šest mjeseci neprekidno umjesto dosadašnjih devet mjeseci, odnosno devet mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine umjesto dosadašnjih dvanaest mjeseci. Kao demografska mjera u sklopu mirovinskog sustava, mirovinskom reformom iz
godine uveden je dodani staž od 6 mjeseci za svako rođeno i posvojeno dijete roditelju – majkama ili posvojiteljicama, čime se mirovina povećava za oko 2 % i time ublažavaju razlike u visini mirovina između žena i muškaraca. Također, ako se umjesto majke ili posvojiteljice dodatnim rodiljnim dopustom prema propisima o rodiljnim i roditeljskim potporama koristio roditelj – otac ili posvojitelj djeteta, pri ostvarivanju prava na mirovinu dodani staž od 6 mjeseci dodat će se u tom slučaju u ukupni mirovinski staž za određivanje mirovine roditelju – ocu djeteta ako se koristio pretežnim dijelom dodatnoga rodiljnog dopusta. Planira se povećati dodani staž za svako rođeno/posvojeno dijete, što će utjecati i na povećanje mirovine. Također, povećana je i novčana naknada zaposlenog roditelja za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust ili roditeljski dopust ili rada s polovicom punoga radnog vremena ili dopusta za slučaj smrti djeteta: osobe na stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa, roditelja njegovatelja i osobe koja pruža njegu i pomoć hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata koji po toj osnovi imaju priznat status osiguranika iz obveznoga zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Očinski dopust u Europskoj uniji reguliran je direktivom o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi[43](Vidi fusnotu broj 36.). Njome je određeno minimalno trajanje očinskog dopusta od deset radnih dana, odnosno dva tjedna. Većina država članica ima propisan očinski dopust u minimalnom trajanju. Deset zemalja daje očinski dopust od četiri do devetnaest tjedana. Usklađivanjem hrvatskoga pravnog sustava s pravnom stečevinom Europske unije uveden je
novi institut »očinski dopust« kao novo pravo u sustavu rodiljnih i roditeljskih potpora za zaposlene i samozaposlene očeve u trajanju od deset radnih dana za jedno dijete, odnosno petnaest radnih dana u slučaju rođenja blizanaca, trojki ili istodobnog rođenja više djece, koje se može koristiti najkasnije do navršenih šest mjeseci djetetova života. Za vrijeme korištenja ovoga prava, isplaćuje se naknada plaće u punom iznosu osnovice za naknadu plaće. Po uzoru na očinski dopust, Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama definirano je i pravo posvojitelja kroz institut »dopust drugog posvojitelja«, kojim se drugi posvojitelj koristi neovisno o radnopravnom statusu posvojitelja s kojim ima zajednički posvojeno dijete u neprekidnom trajanju od deset radnih dana za slučaj posvojenja jednog djeteta odnosno petnaest radnih dana za slučaj posvojenja blizanaca ili istodobnog posvojenja dvoje ili više djece ili djeteta koje posvojenjem postaje treće ili svako sljedeće dijete u obitelji zaposlenog ili samozaposlenog posvojitelja ili djeteta s teškoćama u razvoju. Pravom se korisnik koristi do isteka šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o posvojenju djeteta, za koje se propisuje pravo na naknadu plaće na istovjetan način kao i za očinski dopust. Daljnja nastojanja u cilju unaprjeđenja ove mjere bit će usmjerena na osiguranje uvjeta koji će omogućiti dulje trajanje dopusta uz osiguranje naknade tijekom cijelog razdoblja korištenja. Fleksibilizacija radnog vremena i mjesta rada postala je ključno pitanje pronatalitetnih i obiteljskih politika u mnogim europskim zemljama. U različitim analizama i studijama preporučeno trajanje roditeljskog dopusta varira od šestog mjeseca do treće godine djetetova života. Optimalna duljina dopusta ovisi o mnogim čimbenicima, kao što su vrsta zanimanja, položaj na radnom mjestu, mogućnost rada na nepuno radno vrijeme, dostupnost i priuštivost formalne skrbi za djecu, uključujući brigu baka i djedova i osobne preferencije. Zbog toga zemlje sve više uvode fleksibilne sustave roditeljskog dopusta u sljedećim oblicima[44](Koslowski, A., Blum, S., Dobrotić, I., Kaufman, G. i Moss, P.

(2022)18th International Review on Leave Policies and Related Research 2022., https://ub-deposit.fernuni-hagen.de/receive/mir_mods_00001867): • mogućnost uzimanja dopusta na puno radno vrijeme ili na nepuno radno vrijeme (tj. da roditelji mogu kombinirati nepuno radno vrijeme s nepunim dopustom) • mogućnost uzimanja dopusta u jednom, neprekinutom bloku ili u nekoliko kraćih blokova • mogućnost uzimanja duljih razdoblja dopusta s nižim naknadama ili kraćih razdoblja s višim naknadama • mogućnost prijenosa prava na dopust skrbnicima koji nisu roditelji • mogućnost korištenja cijelog ili dijela dopusta kada roditelji to odaberu, do određene dobi djeteta • dodatni dopust u slučaju višestrukih rođenja ili, u nekim slučajevima, drugih okolnosti • mogućnost da oba roditelja uzmu sve ili dio dopusta istovremeno. Roditeljski dopusti trebaju biti dobro usklađeni s pružanjem javne skrbi za djecu kako bi se osigurala kontinuirana javna podrška roditeljima s malom djecom. Drugim riječima, roditelj koji završi roditeljski dopust i vrati se na posao trebao bi imati mogućnost korištenja sustava skrbi za djecu. Mnogi se roditelji ne mogu (zbog nedostatka dostupnih opcija za čuvanje djece) ili ne žele vratiti na posao odmah po završetku roditeljskog dopusta. Roditeljski dopust u trajanju od tri godine koji neke zemlje imaju važna je pogodnost za mnoge obitelji i podržava dobrobit i razvoj djece; pomaže obiteljima u situacijama kada čuvanje djece nije dostupno. Međutim, tako dug roditeljski dopust kritizira se zbog negativnog utjecaja na položaj žena na tržištu rada, kao i na njihov prihod te na ravnopravnost spolova. Budući da u Republici Hrvatskoj u velikoj većini žene uzimaju roditeljski dopust, neki poslodavci smatraju žene u reproduktivnoj dobi nesigurnim radnicima, što dovodi do diskriminacije žena pri zapošljavanju i pri povratku s roditeljskog dopusta. Tri godine odsutnosti s posla također smanjuju socijalnu zaštitu žena jer smanjuju buduća mirovinska primanja. Da bi se procijenilo optimalno trajanje roditeljskog dopusta i njegovi pozitivni i negativni aspekti, treba analizirati utjecaj na dobrobit djece i zapošljavanje žena, odnos sa sustavom formalne skrbi djece i opcije financiranja. Potpore za novorođeno dijete Za razliku od redovitih financijskih transfera obiteljima, poput doplatka za djecu, jednokratne naknade za novorođenčad (engl. baby bonus) poseban su oblik financijskog transfera koji se često upotrebljava s namjerom da se povećaju stope fertiliteta. Jednokratni financijski poticaji mogu imati određene pozitivne učinke na fertilitet, ali ti učinci obično su kratkotrajni. Male jednokratne isplate tog tipa vjerojatno neće u većoj mjeri utjecati na fertilitet. Međutim, u prošlosti su neke zemlje uvele velikodušne baby bonuse. Ti programi doveli su do privremenog povećanja stope fertiliteta, ali uz vrlo visoke financijske troškove pa obično nisu dugo trajali: programi u Australiji, Quebecu i Španjolskoj u konačnici su prekinuti. Napomenimo da su doveli do snažnih promjena u vremenu rađanja djece[45](Sobotka, T., Matysiak, A. i Brozozowska, Z.

(2020)Policy responses to low fertility: How effective are they? UNFPA Technical Division.). Pregled jednokratnih naknada za novorođenčad, prema iznosima i redu rođenja djeteta, u državama članicama Europske unije dostupan je u tablici u Dodatku

Osam država članica ne isplaćuje jednokratnu naknadu za novorođenče, petnaest država isplaćuje jednake iznose za svu djecu, neovisno o redu rođenja, dok četiri zemlje isplaćuju različite iznose s obzirom na red rođenja djeteta. Češka, Grčka i Poljska naknade isplaćuju prema dohodovnom cenzusu. Najviši iznos naknade isplaćuje Španjolska, a najniži Irska. Od
do
iznos jednokratne novčane pomoći za novorođeno dijete u Republici Hrvatskoj bio je 180,50 eura. Iznos jednokratne novčane pomoći za novorođeno dijete podignut je
godine sa 180,50 eura na 70 % proračunske osnovice ili 309,01 eura i nije se mijenjao do danas. Potporu isplaćuje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a pravo na potporu imaju sve zdravstveno osigurane osobe ako ispunjavaju određene uvjete[46](https://hzzo.hr/rodiljne-i-roditeljske-potpore). Potreba za financijskom pomoći obiteljima prepoznata je i na razini općina, gradova i županija, koje osiguravaju sredstva za potpore za novorođenu djecu. U
godini zabilježen je porast broja općina i gradova ili županija koje pružaju financijsku potporu roditeljima prilikom rođenja djeteta u usporedbi s
godinom. Svi gradovi i velika većina općina, osim njih šest, isplaćuje određeni iznos novčane pomoći roditeljima. Međutim, većina županija još uvijek ne daje financijsku potporu, s devet županija koje isplaćuju sredstva i dvanaest županija koje to ne čine[47](https://bit.ly/3RjuNrg). Kada se uspoređuju općine, gradovi i županije i visine potpora ovisno o redu rođenja djeteta, može se zaključiti kako financijska potpora raste s većim brojem djece u obitelji. Primjerice, u
godini općine prosječno izdvajaju 472,00 eura za rođenje prvog djeteta, što je više u odnosu na gradove koji prosječno izdvajaju 430,00 eura. Kod drugog djeteta taj se iznos postupno izjednačava tako da općine izdvajaju 596,00 eura, a gradovi 589,00 eura. Kod trećeg djeteta prosječna financijska potpora raste na 1.098,00 eura za gradove i 892,00 eura za općine. Kod četvrtog djeteta potpora raste i dalje na 1.249,00 eura za gradove i 1.090,00 eura za općine. Kod petog i svakog sljedećeg djeteta potpora se smanjuje u gradovima na 1.223,00 eura, ali se iznos povećava u općinama na 1.189,00 eura. Doplatak za djecu i pronatalitetni doplatak Države često isplaćuju doplatak za djecu kako bi roditeljima smanjile izravne troškove djece. Cilj doplatka djelomično je nadoknaditi obiteljima s djecom troškove koji se odnose na skrb, odgoj i obrazovanje djece. Isplata veće naknade za treće i četvrto dijete podržava obitelji koje su u većem riziku od siromaštva, što ublažava siromaštvo obitelji s većim brojem djece, ali ima i pronatalitetnu funkciju, stoga se često naziva pronatalitetnim dodatkom. Iznos doplatka obično ovisi o broju djece u obitelji, njihovoj dobi te, u nekim zemljama, o prihodima kućanstva. Doplatci su u nekim zemljama izdašniji za mlađu djecu, dok su u drugim zemljama iznosi veći za stariju djecu. Doplatci mogu biti univerzalni ili se isplaćivati prema dohodovnom cenzusu. S iznimkom jednokratnih naknada za novorođene, svrha doplataka za djecu obično nije izravno povezana s fertilitetom. Umjesto toga, doplatci mogu imati različite socijalne ciljeve, uključujući smanjenje siromaštva djece ili poboljšanje životnog standarda obitelji s djecom. Međutim, podržavajući obitelji u izravnim troškovima odgoja djece, doplatci mogu utjecati na fertilitet. Doplatak za djecu isplaćuje se u svim zemljama članicama Europske unije. Većina država ima univerzalan sustav dječjeg doplatka: Austrija, Belgija, Estonija, Finska, Njemačka, Mađarska, Irska, Italija, Latvija, Luksemburg, Rumunjska, Slovačka i Švedska. U nekim zemljama s univerzalnim sustavom iznos dječjeg doplatka ovisi o prihodima obitelji, ali i dalje se isplaćuje svakom djetetu: Danska, Francuska, Italija, Litva, Malta i Nizozemska. U Bugarskoj, Republici Hrvatskoj, Cipru, Češkoj, Grčkoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Sloveniji i Španjolskoj isplaćuju se doplatci za djecu koji se temelje na nekom cenzusu, odnosno doplatak se isplaćuje samo obiteljima s niskim prihodima ili se ne isplaćuje bogatijim obiteljima. Osim o prihodu, doplatci za djecu mogu ovisiti o nekoliko drugih kriterija i mogu biti diferencirani (vidjeti tablicu u Dodatku 1): • prema broju djece – takvim sustavom koriste se Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Estonija, Finska, Francuska (doplatak se ne isplaćuje za prvo dijete), Njemačka, Grčka, Mađarska, Italija, Latvija, Malta, Nizozemska, Portugal, Rumunjska, Slovenija, Španjolska i Švedska • prema dobi djeteta – veći doplatak isplaćuje se starijoj djeci u Austriji, Češkoj, Luksemburgu, Nizozemskoj, Poljskoj, Sloveniji, dok se u Danskoj, Portugalu, Rumunjskoj i Španjolskoj veći doplatak isplaćuje za mlađu djecu. Većina zemalja veći doplatak za djecu isplaćuje samohranim roditeljima i obiteljima s djecom s invaliditetom, a pronatalitetni dodatak imaju Austrija, Belgija, Republika Hrvatska, Estonija, Francuska, Mađarska, Italija, Latvija, Slovenija i Španjolska. Karakteristiku progresivnosti, odnosno povećanje doplatka s brojem djece, moglo bi se povezati s pronatalitetnim funkcijama materijalnih potpora za kućanstva s djecom, iako je u suprotnosti s ekonomijom obujma. Svako dodatno dijete trebalo bi biti manji trošak za roditelje. Ekonomija obujma izraženija je u imućnijim kućanstvima. Iako se gotovo bez iznimke u empirijskim istraživanjima[48](Letablier, M.-T., Luci, A., Math, A. i Thévenon, O.

(2009)The costs of raising children and the effectiveness of policies to support parenthood in European countries: A Literature Review, A report to the European Commission.) pokazuje da troškovi djece s godinama rastu, tek manji broj država članica Europske unije oblikuje svoje doplatke progresivno s dobi djece. U Republici Hrvatskoj doplatak za djecu novčano je primanje kojim se koristi roditelj ili druga osoba određena Zakonom o doplatku za djecu[49](Zakon o doplatku za djecu (»Narodne novine«, br. 94/01., 138/06., 107/07., 37/08., 61/11., 112/12., 82/15., 58/18., 156/23.).), radi potpore uzdržavanja i odgoja djece, a veže se uz visinu dohotka. Izmjenama i dopunama Zakona o doplatku za djecu koje stupaju na snagu

ožujka
godine, dohodovni cenzus za ostvarivanje prava na doplatak za djecu po članu kućanstva povećan je s 70 % na 140 % proračunske osnovice. Navedenim zakonskim izmjenama povećan je broj dohodovnih razreda s ranijih tri na pet razreda u cilju pravednije raspodjele doplatka za djecu te su povećane svote doplatka koje se kreću od 30,90 eura do 61,80 eura. Uvažavajući donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku, koji je stupio na snagu
siječnja
godine, korisnici prava na doplatak za dijete s teškoćama u razvoju koji su pravo na doplatak za djecu ostvarivali neovisno o dohodovnom cenzusu ili za dijete s oštećenjem zdravlja u uvećanom iznosu, doplatak za djecu će ostvarivati pod istim uvjetima, u skladu s dohodovnim cenzusom te svotom doplatka kao i ostali korisnici u sustavu doplatka za djecu. Danas u Republici Hrvatskoj oko 32 % maloljetne djece prima doplatak za djecu. Tijekom
221.765 djece iz 113.464 obitelji primilo je doplatak za djecu[50](Preliminarni podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za
godinu.). U posljednjih dvadesetak godina najviše djece primalo je doplatak 2001., skoro 629.000, odnosno dvije trećine tadašnje maloljetne djece. Broj primatelja dječjeg doplatka od tada se postupno smanjivao zbog smanjenja broja živorođenih, no još i više zbog nepromijenjenog cenzusa (vezanog uz fiksnu proračunsku osnovicu), čime je zbog rasta primanja roditelja veći broj djece ostao bez doplatka. Trend smanjenja broja korisnika doplatka za djecu zaustavljen je 2006., kada je dohodovni cenzus povećan s 40 % na 50 % proračunske osnovice,
uslijed velike ekonomske krize i
nakon povećanja gornjeg cenzusa s 50 % na 70 % proračunske osnovice. Kada je riječ o visini doplataka za djecu, Republika Hrvatska se smatra zemljom koja isplaćuje male iznose. Uzme li se u obzir pronatalitetni dodatak za treće i četvrto dijete, iznosi se znatnije povećavaju i postaju usporedivi s iznosima u drugim zemljama, posebno ako se vodi računa o životnom standardu i vrijednostima koje su se isplaćivale u prvim godinama od uvođenja dodatka. Opcija povećanja doplatka za djecu ovisi o cilju koji se doplatkom želi postići i financijskim mogućnostima državnog proračuna. Ako je cilj pokriti proporcionalan dio životnih troškova djeteta, doplatak bi trebao biti veći za prvo dijete i stariju djecu. No, ako je cilj učinkovitije ublažiti siromaštvo, doplatak bi trebao biti veći za obitelji s više djece i stariju djecu. Podizanje starije djece često nosi veće troškove, ali siromaštvo se općenito smatra razornijim za zdravlje i razvoj male djece. U usporedbi s drugim tipovima obitelji, jednoroditeljske obitelji znatno su sklonije dubokom siromaštvu, a u njima u velikoj većini slučajeva odrasta jedno ili dvoje djece. Stoga povećanje dječjeg doplatka za treće i četvrto dijete pogoduje obiteljima s većim rizikom od siromaštva, ali rijetko obuhvaća djecu iz jednoroditeljskih obitelji, koje prema podacima DZS-a, imaju najveći rizik od siromaštva. Porezne olakšice i umanjenje poreza na dohodak Obitelji koje nemaju pravo na doplatak za djecu mogu ga kompenzirati poreznom olakšicom, odnosno osobnim odbitkom za djecu propisanim Zakonom o porezu na dohodak[51](Zakon o porezu na dohodak (»Narodne novine«, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22., 114/23.).). Osobni odbitak za djecu olakšica je u hrvatskom sustavu poreza na dohodak koja je prisutna od samog uvođenja poreza na dohodak sredinom devedesetih godina te se taj sustav olakšica nije suštinski mijenjao. U posljednjih se deset godina osnovni osobni odbitak progresivno mijenjao te se od
godine povećavao s 212,36 eura na 530,90 eura, pri čemu je iznos od 530,90 eura izračunat kao umnožak koeficijenta 1,6 i osnovice osobnog odbitka u iznosu od 331,81 eura. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak[52](Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine«, broj 114/23.).) od
siječnja
ukida se osnovica osobnog odbitka, povećan je iznos osnovnog osobnog odbitka na iznos od 560,00 eura te su povećani i iznosi osobnog odbitka za uzdržavane članove i invalidnost primjenom koeficijenta na osnovni osobni odbitak. Ako zaposlenik na svojoj poreznoj kartici ima uzdržavane članove obitelji, utvrđenu invalidnost ili jedno ili više djece, osobni odbitak se uvećava. Iznosi odbitka za djecu u hrvatskom poreznom sustavu rastu sa svakim sljedećim djetetom. Roditelji mogu međusobno podijeliti ukupan iznos odbitka za djecu i smanjiti svoju poreznu osnovicu. Iznos uštede od takvog dijeljenja ovisi o razini dohotka obaju roditelja. Iako se uvećanje osnovnog osobnog odbitka progresivno povećava kroz koeficijente ovisno o broju uzdržavane djece, postojeći model nije stimulativan za roditelje u nižim dohodovnim skupinama te oni odbitak za veći broj djece ne mogu iskoristiti. Republika Hrvatska, uz Bugarsku i Španjolsku ima najviše iznose poreznih olakšica za uzdržavanu djecu, i njihovi iznosi imaju pronatalitetni karakter. Austrija, Italija, Luksemburg, Latvija, Portugal i Slovačka nude jednake iznose olakšica, neovisno o redu rođenja djeteta. Devet zemalja (Cipar, Danska, Finska, Irska, Litva, Malta, Nizozemska, Rumunjska i Švedska) ne nudi porezne olakšice za uzdržavanu djecu pri plaćanju poreza na dohodak[53](Detaljnije informacije o osobnim odbicima kod poreza na dohodak i umanjenju poreza na temelju roditeljstva u državama Europske unije prikazane su u tablici u Dodatku 3.). Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak[54](Vidi fusnotu broj 52.), od
siječnja
na godišnji dohodak kojim se smatra i dohodak od nesamostalnog rada primjenjuju se niže i više porezne stope propisane odlukama predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave. U slučaju da predstavničko tijelo ne donese odluku kojom će propisati visinu poreznih stopa u propisanom roku, primjenjuje se niža stopa od 20 % i viša od 30 %, odnosno 20 % na poreznu osnovicu do visine 50.400,00 eura, a 30 % na dio porezne osnovice koji prelazi iznos od 50.400,00 eura. Zbog, među ostalim, smanjivanja odseljavanja od
siječnja 2020., uvedene su olakšice u sustavu poreza na dohodak za mlade zaposlene osobe do 30 godina starosti. Olakšice su dostupne dvjema skupinama: mladima do 25 godina i mladima od 26 do 30 godina. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak[55](Vidi fusnotu broj 52.) izmijenjen je prag za primjenu poreznih stopa s 47.780,28 eura na 50.400,00 eura. Tako se od
siječnja
mladima do 25 godina života koji ostvare dohodak od nesamostalnog rada (plaću), godišnji porez na dohodak umanjuje za 100 % razmjernog dijela porezne obveze obračunate na dio godišnje porezne osnovice od 50.400,00 eura (47.780,28 eura u
godini), a koja se odnosi na dohodak od nesamostalnog rada (plaću), a mladima od 26 do 30 godina života godišnji porez na dohodak umanjuje se za 50 % razmjernog dijela porezne obveze obračunate na dio godišnje porezne osnovice od 50.400,00 eura (47.780,28 eura u
godini), a koja se odnosi na dohodak od nesamostalnog rada (plaću). Umanjenje poreza ne obračunava se mjesečno već godišnje, a mladi dobivaju povrat poreza za prethodnu godinu svake sljedeće godine. Prema podacima Porezne uprave, u
ukupno 50.267 mladih do 25 godina i 91.522 mladih od 26 do 30 godina iskoristilo je ovu olakšicu, što je dovelo do ukupnog iznosa umanjenja od preko 92 milijuna eura. U
ukupan iznos povrata poreza na dohodak iznosio je oko 90 milijuna eura, a iskoristilo ga je 55.202 mladih do 25 godina i 97.729 mladih od 26 do 30 godina starosti. Zbog, među ostalim, smanjivanja odseljavanja od
siječnja 2020., uvedene su olakšice u sustavu poreza na dohodak za mlade zaposlene osobe do 30 godina starosti. Olakšice su dostupne dvjema skupinama: mladima do 25 godina i mladima od 26 do 30 godina. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak izmijenjen je prag za primjenu poreznih stopa s 47.780,28 eura na 50.400,00 eura. Tako se od
siječnja
mladima do 25 godina života koji ostvare dohodak od nesamostalnog rada (plaću), godišnji porez na dohodak umanjuje za 100 % razmjernog dijela porezne obveze obračunate na dio godišnje porezne osnovice od 50.400,00 eura (47.780,28 eura u
godini), a koja se odnosi na dohodak od nesamostalnog rada (plaću), a mladima od 26 do 30 godina života godišnji porez na dohodak umanjuje se za 50 % razmjernog dijela porezne obveze obračunate na dio godišnje porezne osnovice od 50.400,00 eura (47.780,28 eura u
godini), a koja se odnosi na dohodak od nesamostalnog rada (plaću). Umanjenje poreza ne obračunava se mjesečno već godišnje, a mladi dobivaju povrat poreza za prethodnu godinu svake sljedeće godine. Prema podacima Porezne uprave, u
ukupno 50.267 mladih do 25 godina i 91.522 mladih od 26 do 30 godina iskoristilo je ovu olakšicu, što je dovelo do ukupnog iznosa umanjenja od preko 92 milijuna eura. U
ukupan iznos povrata poreza na dohodak iznosio je oko 90 milijuna eura, a iskoristilo ga je 55.202 mladih do 25 godina i 97.729 mladih od 26 do 30 godina starosti. Osim navedenih umanjenja za djecu, uzdržavane osobe i mlade, postoji još nekoliko poreznih olakšica u sustavu poreza na dohodak. Porezni obveznik koji ostvaruje oporezivi dohodak od nesamostalnog rada, a koji ima prebivalište i boravi na potpomognutim područjima I. skupine i području Grada Vukovara, ima pravo na umanjenje poreza na dohodak od nesamostalnog rada za 50 %. Ovo umanjenje poreza obračunava se mjesečno pri isplati plaće ili mirovine, a porezni obveznici koji ne iskoriste pravo na umanjenje tijekom godine, pravo na isto mogu ostvariti u godišnjem obračunu. Također, umirovljenicima koji su obveznici plaćanja poreza na dohodak, porez se umanjuje za 50 % po osnovi ostvarenog dohotka od mirovine. Poslodavci mogu svojim radnicima isplaćivati neoporezive primitke, uključujući troškove redovne skrbi za djecu radnika u ustanovama predškolskog odgoja (vrtić i jaslice), potpore za novorođenče, dar djetetu do 15 godina starosti, premiju dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja, otpremninu prilikom odlaska u mirovinu i drugo. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak[56](Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak (»Narodne novine«, broj 143/23.).) povećani su iznosi neoporezivih primitaka s primjenom od
siječnja 2024., uključujući i neoporezivi iznos potpore za novorođenče s 1.327,24 eura na 1.400,00 eura, dar djetetu do 15 godina starosti sa 132,73 eura na 140,00 eura godišnje, premiju dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja s 331,71 eura na 500,00 eura godišnje te otpremninu prilikom odlaska u mirovinu s 1.327,24 eura na 1.400,00 eura. Stambeno zbrinjavanje Stambeni uvjeti važan su čimbenik demografske problematike u Republici Hrvatskoj, stoga stambena politika čini važan dio demografske i javne politike prema mladima u Republici Hrvatskoj. Priuštivost nekretnina za stanovanje mladima, odnosno obiteljima s malodobnom djecom, definira brojne aspekte percepcije kvalitete života u Republici Hrvatskoj te utječe na iseljavanje i uvjete zasnivanja ili proširenja obitelji. Mlade obitelji u Republici Hrvatskoj susreću se s različitim problemima u osiguravanju stambenog prostora[57](Akrap, A. i Čipin, I.

(2008)Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, 15

(3), 415-434.). Za mnoge mlade ljude rast cijena nekretnina u posljednje vrijeme učinio je vlasništvo nad nekretninom teže ostvarivim, što je pridonijelo trendu odgađanja napuštanja roditeljskog doma. Financijske poteškoće pri stjecanju stambenog prostora i stvaranju materijalnih temelja za obiteljski život važan su uzrok pada broja brakova/partnerstava, odgađanja sklapanja brakova za kasniju dob i niske stope fertiliteta jer mladi prvo žele ostvariti materijalnu sigurnost i osigurati stambeni prostor, a tek tada počinju razmišljati o osnivanju obitelji i eventualnom proširenju obitelji. Poteškoće u osiguravanju stambenog prostora posljedica su relativno niskih primanja i visokih cijena nekretnina. Zbog toga mnoge mlade osobe i mlade obitelji koje žele osigurati stambeni prostor ili poboljšati njegovu kvalitetu trebaju državnu podršku. U nekim slučajevima visoka cijena stanovanja može dovesti do odgode osnivanja obitelji sve dok parovi ne uštede dovoljno novca za kupnju vlastite stambene jedinice, odnosno sve dok ne počnu primati dovoljno visoke plaće za podizanje stambenog kredita ili unajmljivanje stana. Stoga je važno osigurati više mogućnosti za stambeno zbrinjavanje, posebno za mlade obitelji i obitelji s troje ili više djece. Nacionalni program za mlade za razdoblje od

do 2025.[58](Nacionalni program za mlade za razdoblje od
do 2025,, mjera 3.5.
Osiguravanje boljih uvjeta stanovanja mladim osobama.) također prepoznaje važnost dostupnijega stambenog zbrinjavanja mladih te planira sufinanciranje i/ili subvencioniranje troškova stanovanja mladim osobama u jedinicama lokalne i/ili područne (regionalne) samouprave u svrhu osiguravanja boljih životnih uvjeta mladih i poboljšanja pristupa stanovanju mladim osobama. Osim cijene stanovanja, problematičnom se pokazala i veličina stambenih jedinica. Republika Hrvatska ima jedan od najvećih udjela maloljetne djece koja žive u prenapučenom kućanstvu[59](Prema Eurostatovoj definiciji osoba se smatra članom prenapučenog kućanstva ako to kućanstvo nema na raspolaganju minimalan broj soba po sljedećim kriterijima: jedna soba za cijelo kućanstvo; jedna soba za odrasli par u kućanstvu; jedna soba za svaku pojedinu osobu stariju od 18 godina; jedna soba za svaki par osoba istog spola između 12 i 17 godina starosti; jedna soba za svaku osobu između 12 i 17 godina koja ne spada u prethodnu kategoriju; jedna soba za svaki par djece mlađe od 12 godina.) (49,2 % u 2020., što je znatno više od prosjeka za zemlje članice Europske unije od 25,6 %). Više ih je samo u Rumunjskoj (67,4 %), Bugarskoj (61,0 %) i Latviji (58,2 %), dok ih je najmanje u Cipru (3,5 %), Irskoj (5,6 %) i Nizozemskoj (6,1 %). Vlada Republike Hrvatske je u posljednja dva desetljeća provodila nekoliko programa stambenog zbrinjavanja, među kojima se posebno ističu dva[60](Postoji i naknada za troškove stanovanja koju isplaćuju općine i gradovi, i priznaje se korisniku zajamčene minimalne naknade, osim beskućniku koji se nalazi u prenoćištu, prihvatilištu ili mu je priznata usluga smještaja u organiziranom stanovanju, žrtvi nasilja u obitelji i žrtvi trgovanja ljudima kojoj je priznata usluga smještaja u kriznim situacijama. Riječ je o instrumentu socijalne politike u Republici Hrvatskoj, a pravo na tu naknadu koristi manje od 2 % kućanstva. Vidjeti Bežovan, G.

(2019)Stanovanje i stambena politika. U: Bežovan, G. (ur.) Socijalna politika Hrvatske, Zagreb, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, str. 399-460.). Od

provodi se Program društveno poticajne stanogradnje (POS) s ciljem da se građanima omogući rješavanje stambenog pitanja po povoljnijim uvjetima od tržišnih. Izmjenama Zakona o društveno poticanoj stanogradnji[61](Zakon o društveno poticanoj stanogradnji (»Narodne novine«, br. 109/01., 82/04., 76/07., 38/09., 86/12., 07/13., 26/15., 57/18., 66/19., 58/21.)) iz
dodatno je omogućena kupnja stanova na slobodnom tržištu te izgradnja i kupnja stanova kako bi se privukao deficitarni kadar u javnim službama, osobito na nerazvijenim područjima i na otocima. Od
do početka
izgrađeno je preko 8.000 stanova[62](https://gov.hr/hr/pos-program-poticane-stanogradnje/1294). Vlada Republike Hrvatske je
uvela subvencioniranje stambenih kredita kao mjeru demografske revitalizacije kojom se olakšava stambeno zbrinjavanje hrvatskih državljana kroz otplatu dijela stambenog kredita. Mjera je namijenjena mladim obiteljima, a podnositelji zahtjeva ne smiju biti stariji od 45 godina. Subvencionira se mjesečna rata kredita u najmanje prvih pet godina otplate, a trajanje subvencioniranja kredita produžuje se za dvije godine za svako živorođeno ili usvojeno dijete tijekom subvencioniranja kredita. U slučaju invaliditeta člana obitelji s tjelesnim oštećenjem većim od 50 %, trajanje subvencioniranja kredita produžuje se za dvije godine. Iznos subvencije u početku je bio jednak polovici mjesečne rate kredita, a od
godine ovisi o indeksu razvijenosti područja u kojem se kupuje ili gradi nekretnina, s postotcima subvencije od 30 % do 51 % otplatnog obroka. Ovom mjerom stambenog zbrinjavanja vlastiti stambeni prostor dosad je osiguralo gotovo 34.000 mladih obitelji. U tim je obiteljima rođeno više od 8.300 djece, čime su te obitelji dobile produženje subvencije za dvije godine[63](https://vlada.gov.hr/vijesti/apn-obradio-sve-ovogodisnje-zahtjeve-za-stambene-subvencije/38539). Najam i kupnja stanova u državnom vlasništvu čine okosnicu modela stambene politike u europskim zemljama koje se suočavaju s rastom cijena nekretnina ili slabije priuštivosti nekretnina mladom stanovništvu. U tom kontekstu Republika Hrvatska se treba snažnije aktivirati u provođenju aktivne stambene politike, vodeći računa o svojim specifičnostima i regionalnim različitostima. Sadašnji programi stambene politike, s posebnim naglaskom na subvencionirane stambene kredite ne potiču unutrašnju mobilnost stanovništva zbog ograničavajućih uvjeta u pitanju dugoročnosti prijave prebivališta na adresi kupljene nekretnine i time efektivno impliciraju smanjenje unutrašnje mobilnosti stanovništva u Republici Hrvatskoj. Zbog navedenog programi subvencioniranih stambenih kredita u narednom razdoblju trebaju se reformirati radi povećanja priuštivosti stanovanja, ali i povećanja unutrašnje mobilnosti stanovništva. Pri kreiranju normativnih rješenja potrebno je uzeti u obzir te razvijati mjere subvencioniranja stambenih kredita, stanogradnje i stanovanja, koji će biti poticajni i jednako primjenjivi i za povratnike iz hrvatskog iseljeništva, odnosno potomke hrvatskih iseljenika koji prvi put doseljavaju u Republiku Hrvatsku, a čemu važan doprinos mogu dati i županije, gradovi i općine. Osim programa subvencioniranja stambenih kredita, trebaju se povećati ulaganja u izgradnju stanova za prodaju, ali i najam mladima. Tržište najma u Republici Hrvatskoj nije uređeno (visok udio najma koji nije reguliran ugovorom i evidentiran kod nadležnih pravnih i poreznih tijela te niska zaštita najmoprimaca i najmodavaca) ni efikasno te se mladi, a posebno obitelji s djecom nalaze u rastućoj nesigurnosti u podstanarstvu. Posebno izražen problem podstanarstva mladih obitelji prisutan je u obalnim gradovima u kojima je najam za turističku djelatnost bitno smanjio ponudu stanova za dugoročni najam ili ograničio najam stana na razdoblje izvan turističke sezone. Navedeni problemi mogu utjecati na kvalitetu života mladih te na odluke o imanju djece odnosno demografske procese u Republici Hrvatskoj. Kao jedna od mogućnosti rješavanja gore spomenute problematike ističe se izgradnja stanova za najam te subvencioniranje troškova najma stana koji bi bio povoljniji oblik stambenog zbrinjavanja mladih obitelji i kojim bi se moglo obuhvatiti širi krug korisnika, a koji ne bi trebali zadovoljavati ni uvjet kreditne sposobnosti za koju je pak u pravilu potrebno imati i ugovor o radu na neodređeno vrijeme i staviti nekretninu pod hipoteku. Odgovarajući strateški projekti mogli bi uključivati javno-privatno partnerstvo u kojem bi Republika Hrvatska, kao vlasnik velikog broja nekretnina koje nemaju gospodarsku i društvenu funkciju i državi su samo trošak, te nekretnine mogla staviti u funkciju, što bi bilo i u skladu s godišnjim planovima upravljanja državnom imovinom koji sadrže mjere aktivacije neiskorištene državne imovine putem osnivanja prava građenja, prava služnosti, darovanja, zakupa i dodjele na upotrebu. Vezano za stambeno zbrinjavanje na ruralnim područjima, potrebno je razmotriti mjere po uzoru na Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, pogotovo darovanje građevinskog zemljišta i građevinskog materijala za izgradnju obiteljske kuće. Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do
godine prepoznaje državnu imovinu kao važan alat u razvojnim politikama Republike Hrvatske te usmjerava na »aktiviranje, smanjenje i specijalizaciju portfelja državne imovine«, što ima svoju ulogu i u populacijskoj politici u Republici Hrvatskoj. Primarni cilj aktivacije državne imovine u svrhu demografske revitalizacije Republike Hrvatske je zadržavanje mladog stanovništva u zemlji te stvaranje uvjeta za kvalitetan život. Učinak aktivacije državne imovine tako se može pozitivno odraziti na neto migraciju te u kontekstu pronatalitetne politike na osiguranje povoljnijih materijalnih uvjeta za podizanje obitelji. Aktivacija državne imovine u sklopu populacijske politike treba se fokusirati na prodaju i dugoročni najam državne imovine s posebnom pozornošću na regionalne specifičnosti, a sastoji se od prodaje i dugoročnog najma nekretnina u državnom vlasništvu, građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu te poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu. Ostale mjere za djecu i obitelj Prema europskoj Direktivi o porezu na dodanu vrijednost, svaka zemlja članica Europske unije može primjenjivati snižene stope PDV-a, uključujući stopu nižu od 5 %, na određene proizvode i usluge. Stimulativnost hrvatskoga poreznog sustava prema obiteljima s djecom uključuje primjenu snižene stope poreza na dodanu vrijednost od 5 % na dječju hranu i prerađenu hranu na bazi žitarica za dojenčad i malu djecu, dok se na isporuke dječjih sjedalica za automobile i dječje pelene primjenjuje snižena stopa poreza na dodanu vrijednost od 13 %. E-dječja kartica kroz sustav popusta i pogodnosti za korisnike s djecom, bez obzira na njihove prihode, omogućuje povoljniji pristup robama i uslugama, odnosno poboljšanje obiteljskog standarda u suradnji s privatnim i javnim sektorom. Kartica ponajviše pomaže obiteljima s više djece te pridonosi poboljšanju obiteljskog standarda i ekonomičnijem upravljanju obiteljskim vremenom. Cilj je proširiti broj partnera i regionalnu dostupnost usluga kako bi se smanjili troškovi uzdržavanja djece i olakšalo svakodnevno funkcioniranje obitelji. Središnji državni ured za demografiju i mlade osigurao je sredstva za besplatno izdavanje osobnih iskaznica u redovnom postupku za djecu do 18 godina, kao dio napora za poboljšanje materijalnog statusa obitelji s djecom. Hrvatski državljani s prebivalištem u Republici Hrvatskoj su potpuno oslobođeni troškova prvog izdavanja osobne iskaznice. Primjerena zdravstvena skrb Dostupna i sveobuhvatna zdravstvena skrb o posebno ranjivim skupinama, majkama i djeci, ponajprije vezana uz prenatalnu skrb i porod te zdravstvenu skrb u najmlađoj dobi djeteta, prioritetno je područje demografske politike. Postizanjem jednake dostupnosti zdravstvene skrbi na cijelom području Republike Hrvatske, na ruralnim, prometno slabije povezanim područjima te na otocima, između ostalog, pomoću razvoja i primjene telemedicine, unaprijedit će se kvaliteta života na tim područjima, a samim time i potaknuti gospodarski razvoj. Neophodno je osigurati sustavnu podršku obitelji u procesu liječenja djeteta, osobito dugotrajnom, i to u vidu adekvatne, dostupne i besplatne zdravstvene skrbi te odgovarajućom naknadom plaće za vrijeme odsustva s posla. Pravilna prehrana i tjelesna aktivnost iznimno su važne za održavanje zdravlja i prevenciju bolesti. Međunarodno istraživanje o zdravstvenom ponašanju učenika[64](Capak, K. (ur.)

(2020)Istraživanje o zdravstvenom ponašanju učenika: osnovni pokazatelji zdravlja i dobrobiti učenika i učenica u Hrvatskoj, Zagreb, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, https://bit.ly/41ldUBb), dječaka i djevojčica u dobi od 11, 13 i 15 godina provedeno 2018. godine pokazalo je da hrvatski učenici, u usporedbi s vršnjacima u 45 drugih zemalja, imaju relativno loše prehrambene navike te prekomjernu tjelesnu težinu. Republika Hrvatska je deveta zemlja s najmanjim udjelom učenika u dobi do 11 godina koji doručkuju svaki radni dan, a u dobi od 15 godina naši su učenici među deset zemalja s najmanjom dnevnom konzumacijom voća. Loši su i rezultati koji se tiču konzumiranja povrća: hrvatski učenici šesti su po redu s najmanjom dnevnom konzumacijom povrća u dobi od 11 godina, deveti u dobi od 13 godina, a najgori na ljestvici u dobi od 15 godina. Prema podacima o konzumiranju obroka s obitelji, Republika Hrvatska je također nisko na ljestvici kod učenika u dobi od 11 i 15 godina. Tjelesna aktivnost važna je u prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti, a danas je u Republici Hrvatskoj uz nezdravu prehranu sve veći problem i tjelesna neaktivnost, koja povećava rizik za razvoj prekomjerne tjelesne težine i različitih bolesti. Redovita tjelesna aktivnost važna je za rast i razvoj djece te smanjuje rizik od ovisnosti i depresije. Udio tjelesno aktivnih učenika opada s dobi, i za dječake i za djevojčice. Proporcija učenika koji su aktivni najmanje 60 minuta dnevno (norma Svjetske zdravstvene organizacije) pada s 30,9 % u dobi od 11 godina, na 27,5 % i 21,4 % u dobi od 13 odnosno 15 godina. Učenice također bilježe pad aktivnosti s 25,1 % u dobi od 11 godina, na 21,6 % u dobi od 13 i 13 % u dobi od 15 godina[65](Vidi prethodnu fusnotu.). Stoga je važno promovirati zdrave životne stilove i poticati aktivnosti koje pomažu zaštititi i ojačati zdravlje stanovništva. Zdravstveni odgoj, osobito od ranog djetinjstva, najvažniji je čimbenik u jačanju zdravlja jer promiče stvaranje korisnih navika i ponašanja. Zato je potrebno kontinuirano obrazovati javnost o zdravstvenim problema, jačati vještine zdravog načina života u zajednici, naročito među djecom i mladima, te razvijati i jačati vještine zdravog načina života u obrazovnim ustanovama, s posebnim naglaskom na predškolsku i ranu osnovnoškolsku dob. Prehrambeni rizici uzrokuju više od petine (22 %) svih smrtnih slučajeva u Republici Hrvatskoj, što je veće od prosjeka za Europsku uniju (17 %). Konzumacija duhana drugi je najveći bihevioralni čimbenik rizika koji pridonosi smrtnosti, uzrokujući 20 % smrtnih slučajeva. Konzumacija alkohola uzrokuje oko 6 % smrtnih slučajeva, a nedostatak tjelesne aktivnosti povezan je s oko 2 % smrtnih slučajeva. Onečišćenje zraka (PM2,5 i ozon) uzrokuje oko 6 % svih smrtnih slučajeva, što je veće od prosjeka za Europsku uniju. U Republici Hrvatskoj je prevalencija pušenja visoka, s više od petine (22 %) odraslih pušača, a prevalencija među ženama treća je po visini u Europskoj uniji. Četvrtina petnaestogodišnjih dječaka i djevojčica u Republici Hrvatskoj navela je da je pušila u prethodnom mjesecu, što je četvrta stopa po visini u Europskoj uniji[66](OECD/European Observatory on Health Systems and Policies

(2021)Hrvatska: pregled stanja zdravlja i zdravstvene zaštite 2021., State of Health in the EU, OECD Publishing, Paris/European Observatory on Health Systems and Policies, Brussels.). Eurostatovi podaci za 2019. pokazuju da je Republika Hrvatska prema udjelu odraslih koji imaju prekomjernu tjelesnu masu na samom vrhu i kod muškaraca (73,2 %) i kod žena (58,5 %)[67](Eurostat

(2023)Overweight and obesity: BMI statistics, https://bit.ly/4ag4pY5). Gotovo je četvrtina odraslih u Republici Hrvatskoj pretila, a stope pretilosti među djecom ubrzano rastu[68](OECD/European Observatory on Health Systems and Policies

(2021)Hrvatska: pregled stanja zdravlja i zdravstvene zaštite 2021., State of Health in the EU, OECD Publishing, Paris/European Observatory on Health Systems and Policies, Brussels.). Smrtnost od izlječivih uzroka i smrtnost koja se može spriječiti u Republici Hrvatskoj daleko su iznad prosjeka za Europsku uniju. Jedan od razloga slabe su međusektorske politike koje se bave glavnim uzrocima lošeg zdravlja, kao što su pušenje i loša prehrana. Republika Hrvatska ima jednu od najviših stopa smrtnosti od raka u Europskoj uniji, nalazeći se na petom mjestu sa standardiziranom stopom smrtnosti prema dobi od 324 smrtna slučaja uzrokovana rakom, što je znatno iznad prosjeka za Europsku uniju od 264 smrtna slučaja na 100.000 stanovnika. Stopa smrtnosti od raka pluća druga je najviša u Europskoj uniji, a to je posljedica nedostatka učinkovitih politika protiv pušenja u Republici Hrvatskoj, nedostatka nepušačkih zona i nedovoljno razvijenih medijskih kampanja protiv konzumacije duhana. Bolesti srca i krvnih žila igraju važnu ulogu i uzrokuju oko 40 % smrtnih slučajeva koji se mogu izbjeći pravodobnim i odgovarajućim liječenjem. Rak debelog crijeva i rak dojke zajedno uzrokuju 28 % smrtnih slučajeva od izlječivih uzroka i znatno pridonose broju umrlih[69](Vidi prethodnu fusnotu.). Iako se u posljednja dva desetljeća očekivano trajanje života muškaraca i žena u Republici Hrvatskoj povećava, još uvijek postoji znatna razlika u odnosu na neke druge zemlje i prosjek u Europskoj uniji. Istovremeno, i dalje postoje razlike u očekivanom trajanju života ovisno o regiji, spolu, razini dohotka i obrazovanju. Nasuprot tome, porast očekivanog trajanja života u zdravlju nije se dogodio te je Republika Hrvatska ostala na približno istoj razini kao

Kako bi se produljilo i očekivano trajanje života i trajanje zdravog života, neophodno je osigurati funkcionalan zdravstveni sustav koji će omogućiti pravovremenu dostupnost zdravstvenih i terapijskih usluga koje su prilagođene potrebama stanovništva. Temelj zdravstvene skrbi treba biti primarna zdravstvena zaštita koja odgovara zdravstvenim potrebama. Kada je primarna zdravstvena zaštita propusna i ne funkcionira kvalitetno, ljudi će se okrenuti specijaliziranoj zdravstvenoj skrbi i hitnoj medicinskoj pomoći, što može otežati pristup ovim uslugama i povećati troškove zdravstvene zaštite. Stoga je ključno ulagati u primarnu zdravstvenu zaštitu kako bi se osigurao bolji pristup zdravstvenim uslugama i smanjio pritisak na specijalističko konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu. Važno je ulagati i u različite programe prevencije bolesti kako bi se poboljšalo opće zdravlje te posredno poboljšala kvaliteta života u Republici Hrvatskoj. Povećanje učinkovitosti upotrebe zdravstvenih informacija temeljenih na dokazima može poboljšati svijest o zdravlju populacije te je važno osigurati dostupnost, točnost i pristupačnost informacija radi povećanja informiranosti građana o njihovim pravima i obvezama u vezi sa zdravstvenim osiguranjem i zdravstvenom zaštitom. U posljednja dva stoljeća očekivano trajanje života znatno se produljilo, dok se istovremeno vremensko razdoblje u kojem je žena fertilno sposobna ostalo nepromijenjeno. Rađanje prvog djeteta odgađa se za sve kasniju dob čime se skraćuje vrijeme optimalne plodnosti žene, a time i smanjuje šansa za ostvarivanje fertilitetnih planova iz mladosti. Godine
prosječna starost žene u vrijeme prvog poroda u Republici Hrvatskoj bila je oko 24 godine, dok je danas oko 30 godina[70](https://dzs.gov.hr/vijesti/majcin-dan/1542). Znanstvena istraživanja pokazuju da sposobnost rađanja kod žena postupno opada nakon 30., a znatnije nakon
godine života. Kod muškaraca znatnije opadanje reproduktivne sposobnosti počinje nakon 40., ali u manjoj mjeri nego kod žena[71](Leridon, H.

(2008)A New Estimate of Permanent Sterility by Age: Sterility Defined as the Inability to Conceive, Population Studies, 62

(1), 15-24.). Dakle, s porastom dobi, privremena i namjerna odgoda rađanja može se pretvoriti u nenamjernu i trajnu. Stoga se sve više parova i pojedinaca odlučuje potražiti medicinsku pomoć u vidu nekog oblika medicinski pomognute oplodnje. Svakako treba napomenuti da unatoč neprestanim tehnološkim naprecima, medicinski pomognuta oplodnja ne može u potpunosti nadomjestiti smanjenje reproduktivne sposobnosti koje je povezano s dobi jer se učinkovitost medicinski pomognute oplodnje također smanjuje s dobi. Istraživanja o medicinski pomognutoj oplodnji do sada su uglavnom bila medicinski usmjerena, s nedostatkom demografskih istraživanja, ponajprije zbog nedostatka relevantnih podataka u većini europskih zemalja. Europsko društvo za humanu reprodukciju i embriologiju iznosi podatke za

da prosječni udio djece rođene nakon medicinski pomognute oplodnje za europske zemlje iznosi 3 %, s varijacijama po zemljama i najvećim udjelom u Španjolskoj (oko 9 %), dok se istovremeno povećava prosječna dob prvog poroda žena koji koriste medicinski pomognutu oplodnju. Financiranje postupaka medicinski pomognute oplodnje varira među zemljama, pri čemu samo Republika Hrvatska, Bugarska i Grčka pokrivaju sve troškove liječenja. S obzirom na trend odgađanja rađanja, povećana uporaba medicinski pomognute oplodnje postaje relevantna za populacijsku politiku, potičući potrebu za većom pažnjom na pitanja neplodnosti i podrškom raznolikim parovima u pristupu liječenju. Dakle, kako bi se postigli demografski pomaci, iznimno je bitno usmjeriti pozornost na pitanja vezana uz neplodnost i obuhvatiti pojedince iz svih društvenih slojeva. Naime, nemaju svi parovi jednak pristup modernim metodama testiranja plodnosti i liječenja neplodnosti. Postoji nedostatak specijaliziranih savjetovališta koja bi pomogla u rješavanju pitanja reproduktivnog zdravlja i planiranja obitelji. Stoga je važno više pažnje posvetiti prevenciji uzroka neplodnosti u zdravstvenom sustavu i provoditi mjere za održavanje plodnosti. Parovima koji imaju dijagnosticiran neki oblik neplodnosti potrebno je osigurati svekoliku podršku od strane tijela državne i lokalne vlasti, ali i od poslodavaca, uzimajući u obzir razne potrebe koje proizlaze iz postupaka medicinski pomognute oplodnje. Osim što su financijski i fizički naporni, tretmani za liječenje neplodnosti mogu biti i psihološki stresni, pri čemu su žene više pogođene od muškaraca. Dok su radnje tijekom tretmana neplodnosti za muškarce minimalne, za žene većina tretmana uključuje nerijetko bolne aspiracije, uzimanje hormona prema strogoj satnici i česte posjete liječniku, obično u vrijeme redovnih radnih sati. Podrška mladima Jačanje društvene svijesti o potrebi dosljednije afirmacije socijalnih prava u smislu omogućavanja punog sudjelovanja u životu zajednice obilježilo je početak
stoljeća u cijeloj Europi, pa tako i u Republici Hrvatskoj. Sudjelovanje u društvu osobito je važno kada je riječ o mladim osobama[72](Prema posljednjem popisu iz 2021., mladi (u dobi od 15 do 29 godina) čine 15,8 % ukupnog stanovništva.) jer su upravo mladi glavni ljudski resurs za razvoj i ključni čimbenici društvenih promjena, gospodarskog rasta i tehnoloških inovacija. U isto vrijeme procesi poput globalizacije, političkih i gospodarskih tranzicija te demografsko starenje utječu na mlade osobe koje se, iako iskazuju zanimanje za sudjelovanje u životu zajednice, sve više povlače u sferu privatnosti[73](Gvozdanović, A., Ilišin, V., Adamović, M., Potočnik, D., Baketa, N., Kovačić, M.

(2019)Istraživanje mladih u Hrvatskoj 2018./2019., Friedrich Ebertt Stiftung, Zagreb.). Aktivno sudjelovanje mladih u zajednici nužno je za napredak društva u cjelini. U Republici Hrvatskoj se mlade potiče na aktivno sudjelovanje kroz mehanizme za uključivanje u procese donošenja odluka na svim razinama, od lokalne i područne (regionalne) pa do nacionalne te europske i globalne razine. Mladima je omogućeno kontinuirano sudjelovanje u procesima odlučivanja o upravljanju javnim poslovima od interesa i važnosti za mlade te njihovo aktivno uključivanje u javni život na lokalnoj i regionalnoj te nacionalnoj razini, definirano Zakonom o savjetima mladih[74](Zakon o savjetima mladih (»Narodne novine«, br. 41/14., 83/23.)). Savjeti mladih osnivaju se kao savjetodavna tijela općina, gradova i županija. Zadaća savjeta mladih je promicanje i zagovaranje prava, potreba i interesa mladih na razini općina, gradova županija. Savjete mladih čine mlade

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.