Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-411/2025 i dr. od 31. ožujka 2026. i Izdvojeno mišljenje sutkinja
Sadržaj (13)
Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-411/2025 i dr. od 31. ožujka 2026. i Izdvojeno mišljenje sutkinja Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-411/2025 i dr. od 31. ožujka 2026. i Izdvojeno mišljenje sutkinja NN 41/2026 (20.4.2026.), Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-411/2025 i dr. od 31. ožujka 2026. i Izdvojeno mišljenje sutkinja Ustavni sud Republike Hrvatske 504 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Frane Staničić, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Sanja Bezbradica Jelavić, Dražen Bošnjaković, Ante Galić, Biljana Kostadinov, Lovorka Kušan, Maša Marochini Zrinski, Rajko Mlinarić, Goran Selanec, Miroslav Šeparović i Miroslav Šumanović, odlučujući o zahtjevu za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), odnosno rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske, na sjednici održanoj 31. ožujka 2026. donio je ODLUKU I. Odbija se zahtjev trideset i jednog zastupnika u Hrvatskom saboru za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 33., 34. i 63. Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (»Narodne novine« broj 152/24.).
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. i RJEŠENJE I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 10., 14., 17., 20. stavaka 4. i 5., 25., 26., 31., 32., 33., 34., 35., 41., 52., 57., 58. i 63. Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (»Narodne novine« broj 152/24.).
II. Odbacuje se prijedlog predlagatelja Maria Markovića iz Zagreba (predmet broj: U-I-411/2025) za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 7., 8., 9., 10., 14. stavka 2. i 28. stavka 4. Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (»Narodne novine« broj 152/24.) i prijedlog predlagatelja Šime Peruze (predmet broj: U-I-3935/2025) za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 69. Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (»Narodne novine« broj 152/24.).
III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje odluke i točke I. rješenja I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Na 4. sjednici održanoj 13. prosinca 2024. Hrvatski sabor donio je Zakon o upravljanju i održavanju zgradama (u daljnjem tekstu: ZoUOZ), koji je objavljen u »Narodnim novinama« broj 152 od 24. prosinca 2024., a stupio je na snagu 1. siječnja 2025. (članak 69. ZoUOZ-a).
Jedanaesti saziv Hrvatskog sabora broji jednu stotinu i pedeset (150) zastupnika, slijedom čega jednu petinu (1/5) od toga broja čini trideset (30) zastupnika, stoga je zahtjev koji je podnijelo trideset i jedan (31) zastupnik/zastupnica dopušten u smislu članka 35. alineje 1. Ustavnog zakona.
3.1. Tako su prijedloge podnijeli Mario Marković iz Zagreba (predmet broj: U-I-411/2025), Bruno Ružička iz Zagreba (predmet broj: U-673/2025), Danijela Čikotić, Joško Ivanović, Ozren Bužančić, Biljana Vučić, Milan Vatavuk i Petar Kedžo, svi iz Splita, koje zastupa Saša Stipić, odvjetnik iz Zagreba (predmet broj: U-I-888/2025), Marijan Skorić iz Zagreba (predmet broj: U-I-1477/2025), Darko Grošić iz Koprivnice (predmet broj: U-I-2501/2025), Šime Peruza iz Vira (predmet broj: U-I-3935/2025), Damir Josip Kaštelan iz Rijeke (predmet broj: U-I-4065/2025), te Antonio Marečić iz Jastrebarskog (predmet broj: U-I-4492/2025).
Za potrebe pisanja ove odluke i rješenja, kao i ocjene o prigovorima ovih predlagatelja – fizičkih osoba, Ustavni sud će u daljnjem tekstu koristiti zajednički naziv: predlagatelji.
3.2. Ostale prijedloge (njih ukupno 232) podnijele su fizičke osobe čiji sadržaj je u potpunosti identičan. Radi nepotrebnog opterećivanja teksta odluke i rješenja brojevi njihovih ustavnosudskih predmeta, kao i podaci o samim predlagateljima fizičkim osobama, sadržani su u posebnom dodatku ove odluke i rješenja koji se smatra njezinim sastavnim dijelom.
Danom objave ove odluke i rješenja, zajedno s posebnim dodatkom, u »Narodnim novinama«, službenom listu Republike Hrvatske, smatra se danom njezine dostave svakom pojedinom predlagatelju u navedenom dodatku.
Za potrebe pisanja ove odluke i rješenja, kao i ocjene o prigovorima ovih predlagatelja – fizičkih osoba, Ustavni sud će u daljnjem tekstu koristiti zajednički naziv: mali obiteljski iznajmljivači.
5.1. U predmetu broj: U-I-411/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 011-01/25-01/300, ur.broj: 531-14-3-25-3 od 12. lipnja 2025.
U predmetu broj: U-I-673/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 371-01/25-03/18, ur.broj: 531-14-3-25-3 od 12. lipnja 2025.
U predmetu broj: U-I-888/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 371-01/25-03/19, ur.broj: 531-14-3-25-3 od 12. lipnja 2025.
U predmetu broj: U-I-1335/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 371-01/025-03/19, ur.broj: 531-14-3-25-4 od 12. lipnja 2025.
U predmetu broj: U-I-1600/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 371-01/25-03/19, ur.broj: 531-14-3-25-5 od 12. lipnja 2025.
U predmetu broj: U-I-1629/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 371-01/25-03/19, ur.broj: 531-14-3-25-6 od 12. lipnja 2025.
U predmetu broj: U-I-1630/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 371-01/25-03/19, ur.broj: 531-14-3-25-7 od 12. lipnja 2025.
5.2. U predmetu broj: U-I-2501/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 011-01/25-01/316, ur.broj: 531-14-3-25-3 od 12. lipnja 2025.
5.3. U predmetu broj: U-I-4064/2025 Ustavni sud zaprimio je očitovanje Ministarstva, klasa: 011-01/25-01/815, ur.broj: 531-14-3-25-2 od 13. siječnja 2026. (pogrešno navedeno 2025.) II. OSPORENI ČLANCI ZoUOZ-a, PRIGOVORI PODNOSITELJA ZAHTJEVA I PREDLAGATELJA, TE OČITOVANJE MINISTARSTVA 6. Podnositelji zahtjeva i gotovo svi predlagatelji smatraju da članci 33., 34. i 63. ZoUOZ-a nisu u suglasnosti s člancima 14., 16., 48., 49., 50. i 90. Ustava.
6.1. Pored istaknute nesuglasnosti s Ustavom članaka 33., 34. i 63. ZoUOZ-a, pojedini predlagatelji smatraju da s Ustavom nisu u suglasnosti i sljedeći članci ZoUOZ-a: 4. stavak 1. točka 15., 7., 8., 9., 10., 14., 17., 20. stavci 4. i 5., 25. stavci 4., 5., 6., 7. i 8., 26. stavci 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10. i 11., 28. stavak 4., 31. stavak 3., 32., 35., 41. stavak 1. točke 8., 9. i 10. te stavci 4., 5., i 6., 52. stavak 1. točke 1., 4., 10., 12., 18., 19. i 27., te stavak 2., 57. stavak 1. točka 18. i stavak 3., 58. stavci 1. i 2. i članak 69.
6.2. Zbog brojnosti osporenih članaka ZoUOZ-a, a radi preglednosti i lakšeg razumijevanja ocjene Ustavnog suda o prigovorima podnositelja zahtjeva i svih predlagatelja, u nastavku odluke i rješenja prigovori podnositelja zahtjeva i predlagatelja detaljnije će se navesti uz svaku osporenu odredbu i/ili grupu osporenih odredaba ZoUOZ-a uz mjerodavne dijelove očitovanja Ministarstva te ocjenu Ustavnog suda o prigovorima podnositelja zahtjeva i predlagatelja.
Zaključno, iznijeti će se odluka o privremenoj obustavi izvršenja.
III. KONAČNI PRIJEDLOG I DONOŠENJE ZAKONA O UPRAVLJANJU I ODRŽAVANJU ZGRADA 7. Vlada Republike Hrvatske uputila je, aktom klasa: 022-03/23-01/85, ur.broj: 50301-27/20-24-10 od 28. studenoga 2024., Hrvatskom saboru Konačni prijedlog Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (u daljnjem tekstu: P.Z.).
7.1. U odnosu na razloge i ciljeve koji se donošenjem ZoUOZ-a žele postići, Vlada je u točki I. P.Z.-a, pod nazivom »Razlozi zbog kojeg se zakon donosi«, navela: »Stanovanje zauzima najveći dio urbaniziranog prostora i prevladavajući je sadržaj naselja u Republici Hrvatskoj. Nesporno je stoga da stanovanje kao i zgrade u kojima se ono odvija zaslužuje iznimnu pozornost, kako kroz planiranje prostora, projektiranje i gradnju tako i kroz zakonodavstvo, a sve s ciljem da se građanima osigura dostojan i funkcionalan stan. Stanovanje bi radi navedenog trebalo u pitanjima kao što su dostupnost, osnovni standard kvalitete, pristupačnost ranjivim skupinama i dr. biti društveno regulirano i kontrolirano područje. Spomenuto se postiže i ostvaruje primjerice u okviru Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji... na temelju kojeg se kontinuirano djeluje u pravcu približavanja mogućnosti zadovoljenja stambenih potreba građanima i poboljšanja standarda stanovanja. Također, isto je učinjeno i kroz Zakon o subvencioniranju stambenih kredita... Navedeni primjeri pokazuju potrebu da se kroz zakonodavnu aktivnost urede pitanja koja se tiče problematike stanovanja.
Međutim, dosadašnja zakonodavna aktivnost nije sustavno riješila, već se samo dotakla pitanja upravljanja i održavanja zgrada koje je nedvojbeno od suštinske važnosti za postizanje cilja kvalitetnog stanovanja, ali i zaštite zdravlja i života građana. Analizom stanja na području upravljanja, održavanja i korištenja stambenih i poslovnih zgrada i provedbi propisa kojim su u dijelu uređena ta pitanja do danas se primjenjuju odredbe Dijela devetog (‘Prijelazne i završne odredbe’), Glave 3. (‘Izvršavanje ovlasti glede cijele nekretnine u prijelaznom razdoblju’) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (... u daljnjem tekstu: ZV) koje su inicijalno pripremljene za prijelazno razdoblje od 12 mjeseci.
Također, uočeno je da su spomenute odredbe ZV-a nedorečene te da je pojedina pitanja moguće urediti na način koji će biti jednostavniji i učinkovitiji u provedbi te više odgovarati stvarnim situacijama i potrebama. Posebno se navedeno odnosi na novije pojave kratkoročnog najma stanova i najma stanova za više osoba, s kojim se utječe na kvalitetu života u zgradama, ali i na smanjenje raspoloživog stambenog fonda za primarnu ulogu, odnosno za dugoročno rješavanje stambenog pitanja kao temeljne ljudske potrebe. Vlada Republike Hrvatske je na temelju ZV-a 1997. godine donijela Uredbu o održavanju zgrada (‘Narodne novine’, br. 64/97.), kojom su djelomično uređena pitanja održavanja zgrada, ali kojom nisu uređena pitanja upravljanja zgradama kao i druga pitanja s tim u vezi, slijedom čega ista nije podobna za primjenu kao propis koji uređuje predmetnu problematiku.
Posljedica takvog stanja stvari je teško i neučinkovito upravljanje zgradama što ima za daljnju posljedicu:
S obzirom na navedeno i nedvojbenu pretežitost stanovanja u urbanom prostoru Republike Hrvatske što je navedeno u poglavlju Stanje i procesi u prostoru Strategije prostornog razvoja Republike Hrvatske (‘Narodne novine’ broj 106/07.), ukazuje se potreba da se održavanje i upravljanje zgradama kao sastavni dijelovi učinkovite politike kvalitetnog stanovanja urede zakonom.
Vodeći o tome računa, pristupilo se izradi ovoga Zakona pri čemu je za polazište uzeta potreba definiranja zajedničkih dijelova zgrade, minimalnog iznosa i način plaćanja zajedničke pričuve, nužnost održavanja zajedničkih dijelova zgrade, propisivanje načina upravljanja zgradom, osnovni sadržaj ugovora o upravljanju zgradom te prava, obveze i odgovornosti upravitelja zgrade, predstavnika suvlasnika i suvlasnika.
Imajući u vidu sve prethodno navedeno izrada i donošenje ovoga Zakona ukazuje se neophodnim radi otklanjanja uočenih problema i njihovih posljedica na način da se urede pitanja koja su ključna za učinkovito i kvalitetno upravljanje i održavanje zgrada.
Donošenjem ovoga Zakona otklonit će se postojeća pravna praznina koja se odnosi na pravno uređenje pitanja upravljanja i održavanja zgrada. Cilj donošenja ovoga Zakona je da se bez bitnih promjena sadržaja i zadiranja u međuvlasničke odnose uređenih ZV-om osigura kvalitetnije upravljanje i održavanje zgrada kao i pitanja značajna za postizanje tog cilja (...) Nadalje, ovim Zakonom se uređuje pitanje suglasnosti suvlasnika za kratkoročni najam stanova i najam stanova za smještaj više osoba, s obzirom na to da takav oblik najma utječe na kvalitetu stanovanja svih suvlasnika u zgradi ali i smanjuje stambeni fond za dugoročno rješavanje stambenog pitanja kao jedne od temeljnih ljudskih potreba. U 2024. godini donesena je Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine (‘Narodne novine’, broj 36/24.), u kojoj je jedna od osnovnih mjera rješavanje stambenog pitanja mladih, za što je potrebno u što kraćem roku povećati stambenu ponudu i smanjiti potrošnju postojećeg stambenog fonda za ne stambene namjene. Uvođenjem zajednice suvlasnika kao nove prave osobe procesno će se pojednostaviti postupanje u svim odnosima prema trećima i unutar zajednice suvlasnika (...) Registar zajednica suvlasnika vodit će Državna geodetska uprava koja već ima iskustva u vođenju takvih registara, s obzirom na to da već vodi Registar zgrada. (...) Donošenje ovog Zakona doprinijet će sustavnom podizanju kvalitete stanovanja, efikasnijem ispunjavanju temeljenih zahtjeva za građevine, te unaprjeđeniju izgleda zgrada, a s time i unaprjeđenju životnog i radnog okoliša, kroz definiranje i uređivanje pitanja koja su bitna za učinkovito i adekvatno upravljanje zgradama od strane suvlasnika, odnosno upravitelja zgrada kao i s tim povezanim uređenjem pitanja održavanja zgrada (...) Ovaj Zakon će omogućiti i efikasniju provedbu Dugoročne strategije obnove nacionalnog fonda do 2050. (...) s posebnim naglaskom na povećanje otpornosti zgrada na potres i požar, kao i na zahtjeve energetske obnove grade (...) Ovim se Zakonom propisuju i prekršajne kazne za upravitelje zgrade čime će se doprinijeti povećanju odgovornosti upravitelja zgrade za zakonito izvršavanje svojih dužnosti i obveza.
Također, donošenjem ovoga Zakona, pokrenut će se nužni koraci prema ostvarivanju kvalitetne i odgovarajuće stambene politike u Republici Hrvatskoj.« 7.2. U odnosu na pitanja koja se ZoUOZ-om rješavaju, Vlada je u točki II. P.Z.-a, pod nazivom »Pitanja koja se Zakonom rješavaju«, navela: »Predmetnim Zakonom uređuju se sljedeća osnovna pitanja: (...)
Odbor za turizam, Odbor za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odbor za zakonodavstvo i Odbor za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo očitovali su se o P.Z.-u.
IV. OSPORENE ODREDBE, PRIGOVORI PODNOSITELJA ZAHTJEVA I PREDLAGATELJA, OČITOVANJE MINISTARSTVA I OCJENA USTAVNOG SUDA A. ČLANCI 4., 33., 34., 35. I 63. ZoUOZ-a
Članak 4(1) Pojedini pojmovi u smislu ovoga Zakona imaju sljedeće značenje:
(...)
Članak 33
Stanovi za kratkoročni najam
Članak 34
Najam za veći broj osoba
Članak 35
Članak 63
Iako je nedvojbeno jasno da je, ako uopće postoji potreba za izdavanjem suglasnosti suvlasnika, ta potreba mnogo izraženija kod tzv. tihih i mirnih djelatnosti, nego kod kratkoročnog najma.«.
U nastavku podnositelji zahtjeva pojašnjavaju da je stanovima koji se koriste za tzv. tihe i mirne djelatnosti zauvijek promijenjena namjena pri čemu su potpuno »izgubljeni za svoju primarnu svrhu, tj. stanovanje i/ili dugoročni najam«, dok se stanovi za kratkoročni najam i dalje koriste za stanovanje odnosno svoju prvotnu namjenu.
U odnosu na članak 63. ZoUOZ-a, podnositelji zahtjeva smatraju da osporena odredba ima povratno djelovanje što nije u suglasnosti s člankom 90. stavcima 3. i 4. Ustava. Tvrde da ne postoje posebno opravdani razlozi koji omogućuju »povratno/kvazipovratno« djelovanje propisane mjere obveznog prikupljanja suglasnosti jer se cilj te mjere mogao postići na drugi način. Pojašnjavaju kako se kratkoročni najam stanova (u dijelu koji se odnosi na legalni najam) potpuno pogrešno dijagnosticirao kao uzrok nastanka negativnih učinaka na priuštivost stanovanja i kvalitetu života u zgradama. Upućuju da analizirani podaci koje zakonodavac navodi kao izvore na kojima temelji svoje zaključke nedvosmisleno upućuju i na druge pojave kao uzroke navedenih negativnosti, posebice nekomercijalni smještaj. Također, tvrde da ZoUOZ, suprotno temeljenim načelima Ustava, pojedine pružatelje usluga kratkoročnog najma, konkretno hotele i iznajmljivače u obiteljskim kućama, neosnovano stavlja u povoljniji položaj od onih malih obiteljskih iznajmljivača koji iznajmljuju stanove u zgradama. Ove navode zaključuju tvrdnjama da kratkoročni najam stanova malih obiteljskih iznajmljivača nije uzrok navedenih negativnih pojava i da primjena ZoUOZ-a neće dovesti do njihova smanjenja, već upravo suprotno, rezultirati će njihovim povećanjem dok će se građane koji obavljaju legalnu djelatnost kratkoročnog najma nastaviti neopravdano diskriminirati.
Vezano za obvezu pribavljanja prethodne suglasnosti iz članka 34. ZoUOZ-a podnositelji zahtjeva navode kako se osporenom odredbom daje pravo »jednom jedinom, određenom suvlasniku« da bez navođenja razloga ili argumenata, drugom suvlasniku ograniči vlasništvo i onemogući ga da se bavi legalnom djelatnošću pružanja usluga smještaja čak i u slučaju da je dobio suglasnost više od dvije trećine ostalih suvlasnika (ili čak i svih ostalih suvlasnika). Na taj način, smatraju, ograničava se i pravo na rad i slobodno biranje poziva iz članka 54. Ustava.
Nadalje, smatraju da propisana mjera pribavljanja pisane suglasnosti ne udovoljava načelu razmjernosti, to jest, smatraju da je adresatima osporenih odredaba ZoUOZ-a nametnut prekomjeran teret. U nastavku navode: »(...) ovdje se prvenstveno nalaze građani iz lokalne zajednice, koji su odabrali pružanje usluga smještaja turistima u kućanstvu kao svoje zanimanje. Budući da u našim turističkim mjestima niti ne postoje velike mogućnosti izbora zbog strukture gospodarstva, izbor ove djelatnosti, iako radno intenzivan, opravdano se nameće kao logičan izbor građanima koji imaju potrebne predispozicije i uvjete.
Zakonodavac je, paralelno sa donošenjem ZoUIOZ-a, donio i Zakon o izmjenama i dopunama zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (NN 152/2024) u okviru kojega i prepoznaje obiteljski smještaj kao dodanu vrijednost hrvatskog turizma, istovremeno afirmativno prepoznajući ovaj poziv.« Uvođenje obveze pribavljanja prethodne pisane suglasnosti podnositelji zahtjeva smatraju nesuglasnim s člankom 49. Ustava odnosno suprotno Ustavom propisanom obvezom države da svim poduzetnicima osigura jednak pravni položaj na tržištu. Tvrde da se nametnutom mjerom jednom dijelu pružatelja usluga kratkoročnog najma (poglavito hotelima) omogućuje monopolski položaj. Također, smatraju da se člankom 34. ZoUOZ-a za »u suštini potpuno istu poduzetničku djelatnost« – najam, uvodi »birokratska granica« od trideset dana (za najam stana koji traje kraće od trideset dana potrebna je suglasnost, a za najam istog tog stana koji traje dulje od 30 dana ta suglasnost nije potrebna) s ciljem da se ograniči kratkoročni najam koji je, ponavljaju, potpuno pogrešno identificiran kao pojava koja dovodi do nepriuštivosti stanovanja i narušavanja kvalitete života u zgradama.
Stoga, zaključuju, mjerom iz članka 34. ZoUOZ-a povrijeđeno je pravo jednakog pravnog položaja svih poduzetnika jer se obveza pribavljanja suglasnosti nameće samo poduzetnicima koji se žele baviti kratkoročnim najmom (najmom kraćim od trideset dana) u višestambenim zgradama, dok se za one u obiteljskim kućama taj uvjet ne postavlja. Ove navode zaključuju tvrdnjama da je zakonski propisano ograničenje kratkoročnog najma u suprotnosti s Ustavnom obvezom države da potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje, te brigu za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. Jednako tako, zaključuju, da je osporena mjera neutemeljena i nesvrsishodna, te ne doprinosi postizanju proklamiranog legitimnog cilja u javnom interesu (priuštivo stanovanje i kvaliteta života u zgradama).
Podnositelji zahtjeva, također, a iz prethodno navedenih razloga, smatraju da se osporenim odredbama ZoUOZ-a ograničava i pravo vlasništva iz članka 48. Ustava.
Upućuju dalje na statističke podatke Državnog zavoda za statistiku koji su korišteni pri izradi ZoUOZ-a, a iz kojih, prema njihovom mišljenju, nedvojbeno proizlazi da je zakonodavac potpuno pogrešno kratkoročni najam detektirao kao izvor problema koji se ZoUOZ-om nastoje riješiti. Dalje, iznose podatke i tablice o porastu cijena stanova u Republici Hrvatskoj, a iz kojih, kako tvrde, proizlazi da porast cijena stanova u Republici Hrvatskoj nije u korelaciji s kratkoročnim najmom, te, zaključno, iznose podatke iz kojih jasno proizlazi povezanost između porasta cijena stanova i povećanje kapaciteta nekomercijalnog smještaja, a o kojoj povezanosti zakonodavac šuti.
Zaključno iznose svoje očitovanje i razmišljanje o danim argumentima o navodno lošem utjecaju kratkoročnog najma na kvalitetu hrvatskih građana. U tom smislu podnositelji zahtjeva upućuju da ne postoji nikakva »praksa« i ne postoje bilo kakvi znanstveno utemeljeni dokazi koji potvrđuju tvrdnje da bi kratkoročni najam »urušavao kvalitetu života ostalih stanara« kako se to navodi u P.Z.-u. U nastavku navode: »Metodologija kojom se došlo do ovakvih zaključaka u kontekstu hrvatskih gradova ne samo da je upitna, nego je nepostojeća. Nema istraživanja koja pokazuju da boravak turista u zgradi izaziva (veći) strah među stanarima od boravka svih drugih ljudi (npr. stanara u dugoročnom najmu). Isto tako, nije jasno zašto bi ljudi uopće koristili hotelski smještaj u kojem se nalaze stotine nepoznatih ljudi ako su navedeni strah i nelagoda iole relevantan argument.« S druge strane navode kako se, na temelju empirijski potkrijepljenih spoznaja, znanstvenim metodama, može zaključiti da će propisana obveza ishođenja odobrenja suvlasnika za kratkoročan najam biti izrazito štetna i to iz sljedećih razloga: »Prvo, ona će uvelike ugroziti društvene odnose u zgradama, što će dovesti do pada, a ne porasta kvalitete života, tako što će dovoditi do velikih neslaganja među stanarima.
Ovakva obveza će pogoršati društvene odnose. Pojedinci koji obavljaju djelatnost kratkoročnog najma u mnogim slučajevima to rade kako bi zarađivali za život. Ovakav zakon premješta mogućnost odlučivanja o nečijem pravu na rad u ruke vlasnika drugih stanova, s kojima pojedinac koji želi raditi može i ne mora imati izgrađene dobre odnose (...) Poznavajući individualne razlike i različite motivacije koje ljudi imaju, sa sigurnošću se može reći da je vjerojatnost da će baš svaki od tih susjednih vlasnika biti inicijalno pozitivan prema molbama – mala! (...) S obzirom na težinu posljedica koje odluke stanara mogu imati, u procesu samog pregovaranja o dozvolama može doći do ozbiljnih sukoba.
Drugo, rezultirati će time da će sam proces traženja odobrenja često biti temeljen na igrama moći, a time i na prisili, bez obzira na to dođe li do odobrenja ili ne (...) U brojnim slučajevima, neodobravanje izdavanja dogodit će se jednostavno zato što će pojedinci koji žele izdavati smještaj biti izloženi samovolji drugih stanara koji iz bilo kakvih subjektivnih razloga mogu jednostavno reći ne (...) Isto tako, nedvojbeno je da će u brojnim slučajevima stanari zgrada pristajati na davanje dozvola ne zato što se slažu s time da im turisti budu u zgradi... nego zašto što imaju određeni strah od pojedinaca koji će od njih tražiti dozvolu. Također će se stvoriti prostor za manipulacije, gdje će pojedinci koji su vještiji i koji imaju što za ponuditi zauzvrat, uspjeti ishodovati odobrenja od ključnog broja (i ključnih) stanara. Ovdje ulazimo u domenu potkupljivanja, pa i crnog tržišta. Ukratko ovaj zakon jasno omogućava nadvladavanje slabijih od strane jačih.
Treće, dovest će do smanjenja povjerenja u državne institucije i društvo općenito. Osjećaj nepravde koji ovakav zakon stvara kod malih iznajmljivača ima dvojake implikacije. Prvo, u privatnim kućama koje se nalaze u nekom naselju, pojedinci će moći bez problema iznajmljivati prostor (...) U istom kvartu se može nalaziti zgrada u kojoj iznajmljivač ne dobiva odobrenje za izdavanje (...) Isto tako, ako je nekome uskraćena mogućnost rada samo zbog toga jer je u lošim odnosima s pojedinim susjedima, a netko drugi je dobio tu mogućnost, jasno je da će se uz osjećaj nepravde stvarati i nepovjerenje u državne institucije i društvo općenito.
Četvrto, znatno će otežati funkcioniranje zgrada kao... pravnih osoba.
Kada se uvede ovakav razdor među stanarima, proces donošenja svih drugih odluka koje stanari zajednički trebaju donositi postati će mukotrpan, što će često blokirati rješavanje gorućih problema u zgradama. (...)« Iz svega navedenog, podnositelji zahtjeva zaključuju kako je »sporni element zakona« izrazito opasan jer ima potencijal za veliko snižavanje kvalitete života u zgradama. Upućuju da se osporenim pravnim režimom kratkoročnog najma veliki dio odlučivanja prepušta pojedincima dok država »skida sa sebe« odgovornost reguliranja broja turista u stambenim naseljima. Prigovore zahtjeva, podnositelji zahtjeva zaključuju navodima: »U EU više od polovine stanovnika živi u iznajmljenim stanovima ili stanovima opterećenim hipotekom. Kada se u takvom okruženju stanodavci odluče stanove, koje inače daju u dugoročni najam, dati u kratkoročni najam, ugrožavaju se osnovne potrebe za stanovanjem velikog dijela stanovništva.
Međutim, u Hrvatskoj je sasvim druga situacija. Struktura našeg gospodarstva, osobito u turistički razvijenim sredinama, je takva da se ljudi uglavnom bave tercijarnim djelatnostima, vezanim za ugostiteljstvo, oslonjeno na turizam. Umjesto u iznajmljenim stanovima, ogromna većina naših građana, (preko 90 %) pri tome živi u vlastitim domovima, a povećana potreba za dugoročnim najmom pojavljuje se samo tijekom turističke sezone, zbog povećanja broja radnika angažiranih na sezonskim poslovima u turizmu. (...) Dakle, predmetne mjere protiv malih obiteljskih iznajmljivača su diskriminirajuće i nisu razmjerne cilju koji se želi postići. Protivno sudskoj praksi Suda EU, donesene su bez podatka i dokaza kojima se mogu opravdati uvedena ograničenja pristupa tržištu za iznajmljivače. (...) Zakonodavac se nije niti potrudio pružiti dokaze koji bi doveli do zaključka da je kratkoročni najam doista krivac za navedene probleme, već je ustvrdio kako je na razini Europske Unije to već prepoznato, pa se nije ni upuštao u provedbu potrebnih analiza. (...) Nekomercijalni smještaj uopće nije adresiran ovim Zakonima, a predstavlja glavni uzrok uočenih negativnih pojava (...) Spornim odredbama nerazmjerno su pogođeni mali obiteljski iznajmljivači, a naročito oni iz redova lokalnog stanovništva koji iznajmljuju svoje stanove u zgradama. Utjecaj njihove djelatnosti na negativne pojave koje Zakonodavac namjerava riješiti (priuštivo stanovanje, kvalitetu života hrvatskih građana i održivi turizam) je zanemariv (...)« Iz svih navedenih razloga, podnositelji zahtjeva predlažu ukidanje osporenih odredaba ZoUOZ-a.
Jednako tako, Ustavni sud utvrđuje da su sadržaj, prigovori i razlozi o nesuglasnosti osporenih članaka ZoUOZ-a s Ustavom iz prijedloga SMOI-a i malih obiteljskih iznajmljivača i onih koje su naveli podnositelji zahtjeva gotovo istovjetni.
Iz navedenih razloga, a radi nepotrebnog ponavljanja, Ustavni sud neće posebno navoditi prigovore SMOi-a i malih obiteljskih iznajmljivača, već će ih razmatrati zajedno s prigovorima iz zahtjeva, kao jedinstvenu cjelinu.
Posebno se problematičnim pokazuje pitanje što u slučaju da suvlasnik da svoju suglasnost a nakon toga je povuče. U odnosu na članak 35. ZoUOZ-a predlagatelj ističe kako je i za obavljanje poslovne djelatnosti propisana dvotrećinska suglasnost suvlasnika iako se, u pravilu, poslovni prostori nalaze u prizemlju stambeno-poslovne zgrade, čine zasebnu uporabnu cjelinu, imaju posebne ulaze te posebna mjerila za vodu i električnu energiju. Iz navedenih razloga smatra da se ovom odredbom ZoUOZ-a ograničavaju poduzetničke i tržišne slobode jer ne vidi opravdanog razloga da se prostor u kojem je, primjerice, bila trgovina mješovitom robom ili ugostiteljski objekt, ne može »pretvoriti« u prostor za iznajmljivanje većem broju osoba.
Predlagatelji u predmetu broj: U-I-888/2025 smatraju da članci 34., 35. i 63. ZoUOZ-a nisu u suglasnosti s člancima 14., 16., 48., 49., 50. i 90. Ustava. Ovi predlagatelji ističu kako je zakonodavac ograničio jedno od vlasničkih prava – uživanje prava vlasništva i sve što iz njega proizlazi voljom trećih osoba, bez propisivanja bilo kojeg kriterija, odnosno utvrdio čija se to prava i slobode štite, na osnovu kojeg netko može uskratiti drugom uživanja prava vlasništva i svih vlasničkih prava. Smatraju da zakonodavac nije »niti jednom proveo bar neki test razmjernosti.«. Nadalje, tvrde da se člankom 34. ZoUOZ-a uvodi diskriminacija, jer nije jasno, ako se pritom ima u vidu da država svim poduzetnicima osigurava i jamči jednak položaj na tržištu, zašto bi vlasniku stana koji se mora registrirati, dobiti sve potrebne suglasnosti te plaća porez (dakle, ima status poduzetnika) bila potrebna suglasnost suvlasnika, dok primjerice da bi se stan koristio za odvjetnički ured, liječničku ordinaciju ili računovodstveni servis takva suglasnost nije potrebna.
Predlagatelji, također, smatraju da zakonodavac nije pojasnio kako vlasnici kratkoročnim najmom narušavaju interes i sigurnost Republike Hrvatske, prirodu ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Štoviše, tvrde, da se vlasnička prava stavljaju u ruke trećih osoba (suvlasnika) bez propisivanja kada oni i iz kojih opravdanih razloga mogu uskratiti svoju suglasnost. Drugim riječima, zaključuju, određenoj grupi ljudi daje se »definitivna samovolja koja može biti uzrokovana i osobnim animozitetima.«. U odnosu na članak 35. ZoUOZ-a predlagatelji tvrde kako je očita intencija zakonodavca da se maksimalno ograniči iznajmljivanje stanova stranim radnicima. U pitanje dovode praktičnu primjenu ove odredbe ZoUOZ-a posebno u dijelu tko će i na koji će način utvrđivati »tko je komu rođak i u kojoj liniji, kojim ispravama će se to dokazivati«.
Smatraju da se člankom 35. ZoUOZ-a krši privatnost i zaštita osobnih podataka. U odnosu na članak 63. ZoUOZ-a (retroaktivnost) smatraju da zakonodavac »ničim nije postupio po odredbama članka 90. Ustava« jer nije naveo ni jedan osobito opravdan razlog za povratno djelovanje osporenih odredaba ZoUOZ-a. Ističu da se intencija zakonodavca da osigura priuštivo stanovanje većem broju građana nesumnjivo može postići »sa mnogo drugih mjera i aktivnosti (izgradnja zgrada za dugotrajni najam, sufinanciranje izgradnje, povoljne kamate i dr.)«. Zaključuju kako legitimni cilj koji se želio postići nema veći društveni značaj od pravne sigurnosti na koju su adresati osporene norme (suvlasnici koji su ishodovali pravomoćna i izvršna rješenja da mogu obavljati djelatnost kratkoročnog najma) opravdano računali.
Konačno, postavljaju pitanje što bi šira zajednica dobila zatvaranjem apartmana, osim što bi došlo do gubitaka posla većeg broja ljudi, kao i do propasti niza drugih djelatnosti čiji su poslovi naslonjeni upravo na goste apartmana (ugostitelji, organizatori izleta, prijevoznici svih vrsta i dr.).
Predlagatelj Darko Grošić iz Koprivnice (predmet broj: U-I-2501/2025) smatra da članak 63. stavci 1., 2. i 3. ZoUOZ-a nije u suglasnosti s člancima 49. i 90. stavkom 4. Ustava. Tvrdi da zakonodavac »nije dao nijedan razlog« zašto bi se morao na neustavan način umiješati i ograničavati poduzetničke slobode građana »te ukidao stečena prava« onih suvlasnika koji već posjeduju pravomoćna rješenja kojima im se odobrava djelatnost kratkoročnog najma. Smatra da je ZoUOZ »napisan« bez detaljnih analiza i da se njime želi obezvrijediti kapital koji su uložili u djelatnost koju bi trebalo regulirati samo tržište.
Predlagatelj Antonio Marečić iz Jastrebarskog (predmet broj: U-I-4492/2025) osporava suglasnost članka 4. stavka 1. točke 15., te članaka 33., 34. i 35. ZoUOZ-a s člancima 48. stavkom 1. i 49. Ustava. Smatra neustavnom definiciju »tihe i mirne« djelatnosti, (povezene s člankom 33. stavkom 5. ZoUOZ-a) jer se kao bitan uvjet obavljanja te djelatnosti propisuje da u stanu mora stalno biti nadležna osoba koja gospodarsku djelatnost obavlja. Drugim riječima, tvrdi da se »tihom i mirnom« djelatnošću ne bi smatrala samostalna djelatnost (samozaposlene osobe) koja zahtijeva terenski rad, kao primjerice odvjetnici, geodeti, posrednici u prometu nekretnina i slično, što nije u suglasnosti sa zahtjevom jednakog položaja na tržištu iz članka 49. stavka 2.
Ustava. U odnosu na članak 33. stavak 2. ZoUOZ-a ističe kako nisu propisani nikakvi uvjeti (pretpostavke) zbog kojih suvlasnici mogu odbiti dati suglasnost osobi koja obavlja gospodarsku djelatnost iz bilo kojeg razloga, a pritom nije propisana sudska zaštita radi donošenja odluke o tomu je li odbijanje suglasnosti bilo opravdano. Predlagatelj smatra da će suvlasnici u smislu članka 33. stavka 7. ZoUOZ-a preuzeti ulogu suda pri utvrđivanju uznemirava li ga obavljanje neke poslovne djelatnosti i to bez sudskog ispitivanja pretpostavki i radi li se uopće o prekomjernim imisijama. Ove navode zaključuje tvrdnjama da zakonska ograničenja prava na obavljanje gospodarske djelatnosti moraju biti razmjerna svrsi zbog koje se uvode, što je u pogledu osporenih odredaba ZoUOZ-a u vezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti u stanu izostalo.
Upućuje kako nije protivno tuđim pravima raspolagati svojim vlasništvom davanjem stana u kratkoročni najam ili u najam za veći broj osoba, ali također napominje da vlasništvo obvezuje te da su vlasnici, stoga, dužni pridonositi općem dobru te su pri izvršavanju svojih vlasničkih prava dužni postupati obzirno prema općim i tuđim interesima. Navode prijedloga zaključuje tvrdnjama o tome kako nije ustavnopravno prihvatljivo zakonom ograničiti pravo vlasništva na način da uskratu suglasnosti zakonodavac nije uvjetovao određenim i konkretnim razlozima.
8.2.1. U odnosu na prigovore o nesuglasnosti članaka 33., 34. i 35. ZoUOZ-a s Ustavom, Ministarstvo je uvodno istaknulo razloge zbog kojih je bilo neophodno donijeti ZoUOZ kako bi se njime uklonili uočeni problemi i njihove posljedice. U tom smislu Ministarstvo je navelo kako dosadašnjim zakonodavnim okvirom nisu sustavno riješena pitanja upravljanja i održavanja zgrada, koje je od suštinske važnosti za postizanje cilja kvalitetnog stanovanja te zaštite zdravlja i života građana. Također je istaknulo kako je temeljni cilj ZoUOZ-a da se bez bitnih promjena sadržaja i zadiranja u međuvlasničke odnose uređenih Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91/96., 68/98. – članak 12.
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, 137/99. – odluka USRH broj U-I-58/97 i dr., 22/00. – odluka USRH broj: U-1094/1999, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09. 90/10, – odluka o nedavanju vjerodostojnog tumačenja članka 41. stavka 1. i članka 42., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak; u daljnjem tekstu: ZoVDSP), uz kvalitetnije upravljanje i održavanje zgrada, definira održavanje zajedničkih dijelova zgrade i pripadajućih dijelova kao skup aktivnosti koje su od javnog interesa. Ministarstvo je istaknulo da su ZoVDSP-om tek djelomično uređena pitanja održavanja zgrada dok uopće nisu uređena pitanja upravljanja zgradama, što je za posljedicu dovelo do teškog i neučinkovitog upravljanja zgradama i neispunjavanja temeljenih zahtjeva za građevine i s time potencijalne ugroženosti zdravlja i života korisnika prostora u zgradama i prolaznika.
U nastavku, a u odnosu na pojavu kratkoročnog najma i njegovih posljedica za lokalno stanovništvo, Ministarstvo je navelo da je navedeni problem prepoznat i na razini ostalih država članica Europske unije. Stoga je uputilo na pojedine predmete Europskog suda za ljudska prava u kojima taj sud nije našao povredu prava vlasništva i u kojima je istaknuo da države članice imaju široku slobodu procjene u reguliranju odnosa vlasništva i socijalnih politika i da pritom uživaju široku slobodu procjene kako u odabiru sredstava izvršenja tako i pri utvrđivanju jesu li posljedice izvršenja opravdane u općem interesu s ciljem postizanja zakonskog cilja. Ministarstvo je, nadalje uputilo i na praksu Ustavnog suda u kojoj je Ustavni sud zauzeo slično stajalište te, zaključno, i na mjerodavnu praksu Suda Europske unije koja se odnosi na djelatnost ponavljanog kratkoročnog iznajmljivanja namještenih stambenih prostora uz naknadu.
U nastavku očitovanja Ministarstvo je navelo: »(...) s obzirom da je proteklih godina zabilježen porast broja stambenih jedinica u kojima se obavlja isključivo djelatnost turističkog najma odnosno kratkoročnog najma, proizlazi da su mjere koje donosi osporeni Zakon u javnom interesu i u interesu svakog pojedinca.
Slijedom svega navedenog, proizlazi da je presudom u predmetu C-724/18 otvorena mogućnost državama člancima Europske unije da reguliraju tržište kratkoročnog najma stambenih prostora.
VIII. U odnosu na navode Predlagatelja kako ne postoji nikakva ‘praksa’ niti postoje bilo kakvi znanstveno utemeljeni dokazi koji potvrđuju utjecaj kratkoročnog najma na kvalitetu stanovanja suvlasnika i drugih stanara u stambenim zgradama... skreće se pažnja da je ovaj problem prepoznat i u Izvješću Pučke pravobraniteljice za 2024. godinu u kojem se navodi da su tijekom godina bili učestali prigovori suvlasnika u višestambenim zgradama da im je zbog velike fluktuacije gostiju u apartmanima ugroženo vlasništvo, da se brojni gosti ne pridržavaju kućnog reda, narušavaju javni red i mir, buče, uništavaju zajedničku imovinu i oštećuju liftove, šaraju zidove po stubištu, a spominju i probleme s podmirivanjem troškova potrošnje vode i električne energije, odvoza komunalnog otpada, da dio vlasnika apartmana uopće ne zna koliko osoba u njima borave i slično, pri čemu se navodi i da mnogi ukazuju da pružanje ugostiteljske usluge smještaja u domaćinstvu nije svojstveno višestambenih zgradama namijenjenim stanovanju.« Nadalje, Ministarstvo je istaknulo kako prema popisu stanovništva 2021. Republika Hrvatska ima najviše udjela »mladih odraslih« koji žive s roditeljima u Europskoj uniji (preko 60 % osoba životne dobi od 25 do 34). Također je istaknulo kako se s izazovima priuštivog stanovanja i negativnim utjecajem kratkoročnog najma, posebno u segmentu rasta cijena i nekretnina i stanarina, suočavaju i druge države članice Europske unije (Španjolska, Grčka, Portugal i Italija), zbog čega su politike i drugih država članica Europske unije usmjerene na povećanje transparentnosti, bolju kontrolu te zaštitu prava građana na priuštivo stanovanje, uključujući uvođenje ograničenja kratkoročnog najma. Ministarstvo na opisanim primjerima ograničenja kratkoročnog najma u Njemačkoj i Španjolskoj smatra kako su mjere usmjerene na regulaciju kratkoročnog najma u stambenim zgradama legitimne i razmjerne, te da im je cilj zaštita prava građana na priuštivo stanovanje, očuvanje kvalitete života u lokalnim zajednicama i smanjenje negativnih učinaka koji proizlaze iz nekontroliranog rasta turističkog smještaja. Dalje je navelo: »U odnosu na navode Podnositelja o nemogućnosti direktne primjene europskih rješenja na Hrvatsku iz razloga što prema navodima Podnositelja više od 90% stanovnika živi u vlastitim stanovima bez hipoteke ističe se da je problematika priuštivosti i dostupnosti posebice mladima opće poznati problem te da predložena rješenja nisu primjena europskih rješenja već mjere osmišljene upravo uzimajući u obzir specifičnosti Republike Hrvatske i potrebe razmjernosti u zaštiti i dostupnosti stambenog fonda i interesa lokalne zajednice s jedne strane te zaštite tradicionalnog obiteljskog smještaja u domaćinstvu kao dodane vrijednosti hrvatskog turizma s druge.«
Ministarstvo je u očitovanju, također, navelo kako je »osnovna premisa Zakona« da su stanovi namijenjeni prvenstveno stanovanju, a ne obavljanju gospodarske djelatnosti. Navode da vlasnici stanova kupljenih s namjerom stanovanja u njima »u pravilu nisu pristali, planirali, niti znali« da će se u drugim stanovima u zgradi obavljati gospodarska djelatnost. U nastavku je istaknulo: »Do donošenja Zakona... suvlasnici u zgradama nisu morali biti obaviješteni o promjeni načina korištenja stana u ulazu (iz stanovanja u kratkoročni najam), niti su imali učinkovit mehanizam za utjecati na ponašanje iznajmljivača. Pritom valja naglasiti da su pojedini iznajmljivači bili izrazito neodgovorni na način da nisu brinuli koga primaju u zgradu (postoje evidentirani slučajevi kršenja javnog reda i mira od strane korisnika usluga kratkoročnog najma, uništavanja ili oštećenja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, pa čak i primjeri prostitucije i kaznenih djela u takvim stanovima) niti su se potrudili objasniti pravila života u zgradi korisnicima usluge kratkoročnog najma.« Nadalje, Ministarstvo je navelo da prikupljanje suglasnosti ostalih suvlasnika zgrade predstavlja vrstu ograničenja prava vlasništva kakvog do sada nije bilo u pravnom poretku Republike Hrvatske i da je ono utemeljeno na pozitivnom propisu koji je jednak za sve (svi vlasnici stanova u višestambenim zgradama koji svoje stanove namjeravaju dati u kratkoročni najam u istoj su pravnoj situaciji).
O razlozima za ovakvo zakonodavno rješenje Ministarstvo je istaknulo: »(...) Prvenstveno je primijećeno da se korištenjem stanova za smještaj turista urušava kvaliteta života ostalih stanara zbog nepoznatih osoba koje borave u stambenoj zgradi i čestog mijenja osoba koje koriste zajedničke prostorije kroz cijeli dan, ali često i noć. Javljaju se strah i nelagoda u prostoru koji po svojoj osnovanoj namjeni treba biti siguran. Pritom treba nadodati da se u centrima turističkih gradova, u kojima je ovaj oblik korištenja stambenog fonda i najčešći u pravilu nalaze stare zgrade u kojima je zvučna izolacija nedostatna za takav oblik korištenja. Sve navedeno bitno pridonosi smanjenju kvalitete života osobama koje žive u tim zgradama, a oni su bili bez mogućnosti da se na bilo koji način izjasne o potpuno različitoj namjeni stambenog prostora. Od stupanja na snagu Zakona... suvlasnici zgrade mogu iskazati svoje mišljenje o okolnosti da će kroz zajednička stubišta i hodnike prolaziti velik broj različitih osoba kroz cijeli dan i noć.
Nadalje, takav način korištenja stambenog fonda smanjuje spremnost vlasnika takvih stanova da sudjeluju u investicijama u zajedničke dijelove zgrade s obzirom na to da u tim stanovima nitko stalno ne živi što dodatno umanjuje kvalitetu života ostalim stanarima, kao i vrijednost nekretnine. Iz svega se zaključuje da je ovakvo miješanje nužno kako bi se umanjile posljedice trendova koji su se počeli zamjećivati.« U odnosu na razmjernost mjere ograničenja prava vlasništva Ministarstvo je navelo: »Potrebna suglasnost za kratkoročni najam ograničava se na dvije trećine suvlasničkih dijelova kako suvlasnici koji namjeravaju koristiti stan za kratkoročni najam ne bi ovisili o samovolji svakog pojedinog suvlasnika (slična rješenja postoje i u drugim državama članicama EU). Praksa je pokazala da je gotovo nemoguće prikupiti suglasnost svih suvlasnika, pa se ni u ovome članku ne traži tako visok postotak suglasnosti drugih suvlasnika, a cilj odredbe nije u potpunosti onemogućiti kratkoročni najam u stambenim zgradama, već uspostaviti sustav u kojem će suvlasnici, a osobito neposredni susjedi, imati pravo uvida i odlučivanja tko će sve ulaziti u stambenu zgradu. Također, znajući da mu je za takvu djelatnost potrebna suglasnost susjeda, i potencijalni iznajmljivač će se više brinuti o potrebama svojih susjeda i voditi računa da pazi na postupke turista koji mu dolaze u stan. Slijedom navedenog, prilikom propisivanja potrebnih suglasnosti, vodilo se računa da se primjene blaže mjere te da miješanje u vlasnička prava bude razmjerno cilju koji se želi postići.« Ministarstvo je, u nastavku, ponovilo kako je osnovna premisa ZoUOZ-a da su stanovi namijenjeni prvenstveno stanovanju dok je obavljanje gospodarske djelatnosti u stanovima iznimka koju je moguće i dozvoljeno ograničavati radi ostvarenja legitimnih ciljeva.
Zaključno je u očitovanju Ministarstvo uputilo na program Vlade Republike Hrvatske za mandatno razdoblje 2024. – 2028., te Nacionalni plan stambene politike Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Nacionalni plan). Pa je tako navelo da u programu Vlade poseban prioritet imaju politike koje osiguravaju dostupno stanovanje, pridonose smanjenju nejednakosti i promiču socijalnu pravdu. Ministarstvo je pojasnilo da se Republika Hrvatska zbog brzog rasta cijena nekretnina i nepovoljnih uvjeta na tržištu suočava s političkim izazovom pristupačnosti stanovanja, koji osobito pogađa mlade obitelji koje bi htjele kupiti svoju prvu nekretninu zbog čega je Nacionalnim planom stambene politike planirano povećati ponudu stambenih jedinica, aktivirati dio nekorištenih stambenih jedinica, prenamijeniti i rekonstruirati postojeće zgrade, graditi nove stambene zgrade, povećati kapacitet studentskog smještaja i smještaja za starije osobe kao i smanjiti broj stanova u kratkoročnom najmu.
Ministarstvo je posebno naglasilo da je problematika priuštivog stanovanja složen problem koji se ne rješava samo donošenjem Zakona već će biti potrebna sveobuhvatna reforma u kojoj je s ciljem rješavanja problema priuštivog stanovanja i kvalitete života lokalnog stanovništva donesen i izmijenjen veći broj zakona uključujući i Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, »Narodne novine« broj 152/24.), te Zakon o lokalnim porezima (Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim porezima, »Narodne novine« broj 152/24.) dok se u sklopu Nacionalnog plana do 2030., planira donošenje Zakona o priuštivom stanovanju. Ministarstvo je zaključilo kako iz svega navedenog proizlazi da je legitimni cilj zakonodavca utvrđen u strateškim dokumentima i programu Vlade kojim će se osigurati dostupno stanovanje kreiranjem politika i osmišljavanjem mjera koja će poticati dugoročni najam, utjecati na snižavanje cijena nekretnina i povećanje dostupnosti nekretnina na tržištu namijenjenih stanovanju.
Konačno, u vezi s prigovorima podnositelja zahtjeva i predlagatelja koji se odnose na podatke o tzv. »nekomercijalnom smještaju« (kućama za odmor), Ministarstvo je ponovilo: »Prema podacima iz Popisa stanovništva, broj stambenih jedinica koje se koriste za odmor u Hrvatskoj se od 2001. do 2021. godine povećao sa 182 513 jedinica na 231 488 jedinica te se na te jedinice odnosilo 9,7% ukupnog stambenog fonda. Projekcije za 2030. godinu predviđaju daljnji rast broja stambenih jedinica koje se koriste za odmor (odnosno za turističke svrhe) pa bi se njihov broj povećao na gotovo 262 tisuće, a dio u ukupnom stambenom fondu na 10,5%. Valja napomenuti da Državni zavod za statistiku u stambene jedinice za odmor ubraja samo one jedinice u kojima se turistički smještaj ne naplaćuje, odnosno one koje služe za povremeni odmor vlasnicima stambenih jedinica i članovima njihovih obitelji. Sasvim očekivano, po apsolutnom broju i udjelu stambenih jedinica za odmor dominiraju priobalne županije i lokalne jedinice smještene na obali i na otocima.’ Prilikom prikupljanja potrebnih podataka za izradu Nacionalnog plana... ustanovljeno je da se građani Republike Hrvatske zadnji u Europskoj uniji iseljavaju iz roditeljskog doma (uz stanovnike Portugala), a da istovremeno u Republici Hrvatskoj nedostaje između 230 i 280 tisuća stambenih jedinica kako bi stopa napućenosti kućanstva bila na razini Europske unije. Navedeno se negativno odražava i na demografsku sliku Republike Hrvatske.
Osim praznih stambenih jedinica, jedan od generatora tog problema je i kratkoročni najam zbog kojeg sve više stambenih jedinica gubi svoju osnovnu funkciju (funkciju stanovanja) te su ograničenja kratkoročnog najma potrebna kako bi se te stambene jedinice vratile u svoju izvornu funkciju. Navedeno, prema stavu Ministarstva, također predstavlja legitiman cilj.
Imajući to u vidu, ključno je napomenuti kako do sada učinjeni pomaci u zakonodavnom smislu već daju rezultate pa je tako primijećen porast ponude stanova koji se daju u dugotrajni najam kao i porast broja sklopljenih ugovora o dugotrajnom najmu stana. Tako se u Gradu Zagrebu bilježi rast broja dugoročnih ugovora o najmu stambenih jedinica, s 14.100 u 2023. godini na 20.300 u 2024. godini, a u prva tri mjeseca 2025. godine samo na području Zagreba prijavljeno je još pet tisuća novih ugovora o dugoročnom najmu.
Još je prerano za izraditi precizne analize za cijelu Republiku Hrvatsku, kao i za utvrditi koliko je svaka od učinjenih izmjena (s jedne strane ograničenja u vidu suglasnosti za kratkoročni najam, a s druge strane različit porezni tretman stanova u kratkoročnom u odnosu na dugoročni najam) imala utjecaja na ove rezultate, ali postignuti rezultati nisu zanemarivi. Povećanje ponude stanova za dugoročni najam imat će posljedicu i na korekciju cijena najma, a samim time i na priuštivost stanovanja u Republici Hrvatskoj.«.
8.2.2. U odnosu na prigovore o nesuglasnosti članka 63. ZoUOZ-a s člankom 90. stavcima 4. i 5. Ustava, Ministarstvo je uvodno navelo kako se u konkretnom slučaju radi o trajnim odnosima zasnovanim rješenjima o kategorizaciji (to jest, dopuštenju vlasti za obavljanje djelatnosti kratkoročnog najma) i koja rješenja su, u pravilu, pod trajnim nadzorom nadležnih tijela. Ministarstvo je istaknulo da je stranka tim upravnim aktom stekla subjektivno pravo da obavlja određene djelatnosti i da ta djelatnost, odnosno njezin nositelj dok se obavlja »stoji pod nadzorom«. Ministarstvo je posebno naglasilo da se navedeno rješenje o kategorizaciji »i do sada« moglo ukinuti opozivom suglasnosti koju je prethodno dao vlasnik (ili suvlasnik) nekretnine u kojoj se obavlja ova djelatnost. U nastavku je navelo: »Zahtjev dobivanja suglasnosti suvlasnika u zgradi za obavljanje djelatnosti kratkoročnog najma u svojoj naravi predstavljaju promjene uvjeta tj. postroženje uvjeta s ciljem nastavljanja obavljanja pojedine djelatnosti koja je bila dopuštena primarnim aktom. (...) Zakonodavac je odredbom članka 63. stavka 2. Zakona odredio prijelazno razdoblje od pet godina radi ishođenja zakonom predviđenih suglasnosti, a koji rok se smatra prikladnim jer se suvlasnicima ostavlja dovoljno vremena za prilagodbu, odnosno prikupljanje svih potrebnih suglasnosti, a sve kako se ne bi prekomjeran teret stavljao na suvlasnike koji u trenutku stupanja na snagu Zakona iznajmljuju svoje stanove na kratkoročan najam. Za vlasnike koji svoj posebni dio zgrade iznajmljuju većem broju osoba propisuje se obveza ishođenja potrebnih suglasnosti u roku od godine dana od dana stupanja na snagu Zakona, a koji rok je primjeren da takvi iznajmljivači svoje poslovanje usklade s odredbama Zakona (...) Nadalje, Ustavni sud je u Rješenju U-I/4455/2015 od dana 04. travnja 2017. godine zauzeo stav da je zakonska odredba kojoj je dano povratno djelovanje suglasna s Ustavom ako je takvo djelovanje propisa u javnom interesu odnosno ako se takvim djelovanjem propisa ostvaruju ciljevi koji imaju veći društveni značaj od pravne sigurnosti na koju su subjekti određenog pravnog odnosa računali (...) Takvo stajalište Ustavni je sud ponovio u Odluci i Rješenju U-I/1477/24 od dana 08. listopada 2024. (...)«.
Iz svega naprijed navedenog slijedi kako povratno djelovanje odredbe članka 63. stavka 2. Zakona služi interesima pojedinca i javnom interesu te im nije u suprotnosti.
Pojasnila je da su dosadašnja rješenja iz ZoVDSP-a koja se odnose na područja upravljanja, održavanja i korištenja stambenih i poslovnih zgrada nedorečena, dok je za pojedina pitanja bilo potrebno iznaći jednostavnija i učinkovitija rješenja, ali i rješenja koja će više odgovarati stvarnim situacijama i potrebama. Ovo posljednje, posebno se odnosi na novije pojave kratkoročnog najma stanova i najma stanova za više osoba kojima se utječe kako na kvalitetu života u zgradama tako i na smanjenje raspoloživog stambenog fonda za primarnu ulogu, odnosno dugoročno rješavanje stambenog pitanja kao temeljne ljudske potrebe. Dosadašnje zakonodavstvo, kako je navela Vlada, dovelo je do teškog i neučinkovitog upravljanja zgradama što je za daljnju posljedicu dovelo do otežanog ispunjavanja obveza vlasnika zgrada, smanjenje kvalitete i sigurnosti stanovanja u zgradama a time i vrijednosti posebnih dijelova zgrade, zatim otežanog održavanja kućnog reda, neispunjavanja odnosno djelomičnog ili teškog ispunjavanja obveza prema javnopravnim subjektima, kao i otežanog odnosno onemogućenog sudjelovanja u domaćim i europskih akcijama poboljšanja tehničke i druge kvalitete zgrada koje su često subvencionirane.
Vlada je dalje pojasnila, što je Ministarstvo ponovilo u očitovanju, da se iz navedenih razloga, a vodeći računa o strategiji prostornog razvoja Republike Hrvatske (Strategija prostornog razvoja Republike Hrvatske, »Narodne novine« broj 106/17.), pojavila potreba da se održavanje i upravljanje zgradama kao sastavni dijelovi učinkovite politike kvalitetnog stanovanja urede zakonom. Dalje je navela kako je cilj donošenja ZoUOZ-a bio da se bez bitnih promjena sadržaja i zadiranja u međuvlasničke odnose uređene ZoVDSP-om osigura što kvalitetnije upravljanje i održavanje zgrada. Jednako tako, istaknula je kako će se donošenjem ZoUOZ-a omogućiti i učinkovitija provedba Dugoročne strategije obnove nacionalnog fonda zgrada do 2050. (»Narodne novine« broj 140/20.), ali i očuvanje kulturnog, povijesnog i društvenog obilježja gradova u Republici Hrvatskoj.
Zaključno, Ministarstvo je u očitovanju posebno naglasilo da je problematika priuštivog stanovanja složen problem koji se ne rješava samo donošenjem ZoUOZ-a već je potrebna sveobuhvatna reforma te je uputilo kako su već u cilju rješavanja problema priuštivnog stanovanja i kvalitete života lokalnog stanovništva donesene izmjene i dopune Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti i Zakona o lokalnim porezima, te da je planirano donošenje Zakona o priuštivom stanovanju. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je pojasnilo kako je Nacionalnim planom stambene politike planirano povećati ponudu stambenih jedinca, prenamijeniti i rekonstruirati postojeće zgrade, graditi nove stambene zgrade, povećati kapacitet studentskog smještaja i smještaja za starije osobe kao i smanjiti broj stanova u kratkoročnom najmu. Svoje očitovanje Ministarstvo je zaključilo tvrdnjama o tome da je legitimni cilj zakonodavca utvrđen u strateškim dokumentima i programu Vlade kojima će se osigurati dostupno stanovanje kreiranjem politika i osmišljavanjem mjera koja će poticati dugoročni najam, utjecati na snižavanje cijena nekretnina i povećanje dostupnosti nekretnina na tržištu namijenjenih stanovanju.
Ustavni sud ponavlja da se Ustav Republike Hrvatske ubraja u skupinu tzv. socijalno svjesnih ustava. Člankom 1. Ustava, Republika Hrvatska uspostavljena je kao socijalna država. Kao takva ima obvezu poticati gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana (članak 49. stavak 3. Ustava).
Socijalna država ima karakter ustavnog i normativnog koncepta i predstavlja ustavni oblik organizacije države dobrobiti, i to onog tipa koji zahtijeva ostvarenje socijalnih prava zajamčenih Ustavom i vodeću ulogu državne i javne vlasti u poduzimanju gospodarskih i socijalnih mjera. Socijalne države u Europi ne samo da imaju obvezu suzdržavanja od povreda temeljnih prava nego imaju i prisilnu, pozitivnu obvezu njihove zaštite i promicanja (Bačić, A.: Prava izgubljena u tranziciji, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, broj: 1-2/2005.).
Socijalna pravda najviša je vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava). Ustavni sud potvrdio je u svojoj ustavnosudskoj praksi da članak 3. Ustava ima i dodatnu funkciju: osim što služi kao temelj za tumačenje Ustava, istodobno je i smjernica zakonodavcu pri razradi pojedinih ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom (v. rješenje Ustavnog suda broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., »Narodne novine« broj 39/17.). Socijalna pravda sastavna je komponenta koncepta socijalne države, jer takva država zahtjeva uspostavu i očuvanje socijalne pravde. Načelo socijalne pravde podrazumijeva koncept društva u kojem se pravda odražava kroz sve njegove aspekte te utemeljuje obvezu države da se na zakonodavnom i na »provedbenom« planu angažira u uspostavi i održavanju pravednog socijalnog poretka. U navedenom kontekstu socijalne države bitna je komponenta i socijalno jamstvo prava vlasništva iz članka 48. stavka 2. Ustava iz koje proizlazi zahtjev usmjeren nositeljima vlasničkog prava i njihovim korisnicima da pridonose općem dobru u smislu ostvarivanja takvih konkretnih gospodarskih i socijalnih uvjeta društvenog života koji pojedincima, obiteljima i raznim društvenim skupinama omogućuju postizanje istinskog i cjelovitog dobra i blagostanja.
8.5.1. Navedene doktrinarne postavke o socijalnoj državi i socijalnoj pravdi dobivaju osobit izraz u ustavnosudskom nadzoru zakonodavne djelatnosti u pogledu normativne materije koja zahvaća planiranje, oblikovanje i donošenja mjera za provedbu gospodarske i socijalne politike, pa tako i stvaranja uvjeta za provođenje kvalitete stanovanja i zdrave životne sredine. Temeljni problem izvire iz potrebe razborite ustavnosudske prosudbe zakonodavčeva balansiranja i pronalaženja optimalnog kompromisa između suprotstavljenih ustavnih vrijednosti. S jedne strane, riječ je o zahtjevima koji proizlaze iz vlasničkih prava (uključujući legitimna očekivanja da ta prava neće biti ugrožena zahvatima javne vlasti) i poduzetničkih i tržišnih sloboda, te državne intervencije u socijalno-ekonomsku sferu.
Uzimajući u obzir obrazloženje i podatke predlagateljice ZoUOZ-a koje je Ministarstvo ponovilo u dostavljenim očitovanjima i koja upućuju na postojeću pravnu prazninu u pogledu pravnog uređenja pitanja upravljanja i održavanja zgrada, zatim težnju za povećanjem stambenog fonda sa svrhom rješavanja stambenog pitanja kao jedne od temeljnih ljudskih potreba (posebice mladih ljudi i obitelji), te općenito cilj zakonodavca usmjeren na sustavno podizanje kvalitete stanovanja i, posljedično, unapređenja životnog i radnog okoliša, Ustavni sud zaključuje da je država (zakonodavac), poštujući načelo socijalne države na kojoj počiva ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, imala pozitivnu obvezu poduzeti određene mjere gospodarske i socijalne politike u namjeri otklanjanja uočenih problema i njihovih posljedica na način da se urede pitanja koja su ključna za učinkovito i kvalitetno upravljanje i održavanje zgradama te zdrave životne sredine.
Stoga, ocjena je Ustavnog suda da ZoUOZ, posebno konkretne osporene odredbe ZoUOZ-a, u gospodarskim i socijalnim okolnostima u kojima je donesen, zadovoljava zahtjeve koje mu postavlja ustavotvorac u svjetlu određenja Republike Hrvatske kao socijalne države (članak 1. Ustava) i socijalne pravde kao najviše vrednote njezina ustavnog poretka (članak 3. Ustava).
Prigovori podnositelja zahtjeva i predlagatelja o neustavnosti ovih odredaba ZoUOZ-a mogu se svesti na tvrdnju o tome da je zakonodavac neopravdano i protivno članku 14. stavku 2. Ustava izostavio obvezu prikupljanja prethodne suglasnosti potrebne većine suvlasnika za obavljanje registrirane tihe i mirne djelatnosti, posebno u odnosu na djelatnost kratkoročnog najma (članak 33. stavak 2. ZoUOZ-a). Pojedini predlagatelji upućuju na neustavnost definicije tihe i mirne djelatnosti.
Vlada je u P.Z.-u pojasnila da se pod tihom i mirnom djelatnošću u stanovima, u višestambenim i stambeno-poslovnim zgradama podrazumijevaju one aktivnosti koje se ne čuju u susjednim stanovima i zajedničkim dijelovima zgrade. Navela je da su to primjerice knjigovodstveni servisi, javnobilježnički ili odvjetnički uredi. Također, navela je da su to djelatnosti koje se u pravilu obavljaju tijekom dana i to najčešće od 8 do 17 sati, iznimno rijetko iza 21 sat, te kao takve nisu djelatnosti koje remete san ili noćni mir ostalih stanara. Iz navedenih razloga Vlada je zaključila kako navedene djelatnosti ne utječu negativno na život ostalih stanara, zbog čega za njihovo obavljanje (osim registracije) nije potrebna prethodna suglasnost ostalih stanara.
Za razliku od ovih djelatnosti, Vlada je dalje pojasnila da su se razvojem društva razvile i nove djelatnosti koje se, osim tihih i mirnih djelatnosti, obavljaju u prostorima stambene namjene, a koje se ne mogu smatrati mirnim i tihim djelatnostima. To su, primjerice, usluge organiziranog vježbanja, plesa, organiziranje poslovnih i dječjih proslava, otvaranje dječjih igraonica i slično, odnosno aktivnosti koje svojim obavljanjem uzrokuju vibracije ili se čuju u susjednim stanovima i zajedničkim dijelovima zgrade. Stoga, u pogledu ovih gospodarskih djelatnosti, Vlada je zaključila kako se njihovim obavljanjem i korištenjem stambenog prostora narušava kvaliteta stanovanja ostalih suvlasnika u zgradi zbog čega je za njihovo obavljanje potrebna prethodna suglasnost ostalih suvlasnika.
Iz navedenog proizlazi da su i predlagateljica ZoUOZ-a i zakonodavac pri pravnoj regulaciji načina i uvjeta obavljanja gospodarskih djelatnosti u višestambenim i stambeno-poslovnim zgradama vodili računa o tome da nije svaka gospodarska djelatnosti ista i da stoga način na koji se te djelatnosti obavljaju ne utječu jednako na kvalitetu života ostalih stanara u zgradi. Ustavni sud ne vidi objektivno opravdani razlog, niti su podnositelji zahtjeva i predlagatelji iznijeli svoje razloge, zbog kojih bi različiti pravni režim u obavljanju različitih gospodarskih djelatnosti (ovisno o tome stvaraju li se njihovim obavljanjem buka i vibracije ili se ne stvaraju) bio u nesuglasnosti s Ustavom. O razlikama između ovih djelatnosti i djelatnosti kratkoročnog najma, pa samim time i različitom pravnom režimu njihova obavljanja, više će riječi biti u ocjeni prigovora podnositelja zahtjeva i predlagatelja o (ne)suglasnosti članka 34. ZoUOZ-a s Ustavom.
U odnosu na prigovor koji se tiče same definicije tihe i mirne djelatnosti, Ustavni sud primjećuje kako bi tumačenje članka 4. stavka 1. točke 15. ZoUOZ-a na način da osoba koja obavlja tihu i mirnu djelatnost ne smije pri obavljanju te djelatnosti napustiti stan bilo bi, premda gramatički točno, suviše usko jer bi takvo tumačenje te zakonske odredbe zapravo dovelo do praktične nemogućnosti njezine primjene u praksi što, ako se u vidu imaju svi razlozi donošenja ZoUOZ-a (posebno članka 33.) i ciljevi koji se njime i člankom 33. ZoUOZ-a žele postići, zasigurno nije bila intencija ni predlagateljice ZoUOZ-a ni zakonodavca. Pored navedenog, Ustavni sud upućuje na to da je primjena propisa u pojedinačnim slučajevima predmet konkretne zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda koju Ustavni sud pruža u postupcima pokrenutim ustavnim tužbama, a ne u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom (v. rješenje Ustavnog suda broj: U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004., »Narodne novine« broj 175/04. i dr.). b. Članci 34. i 35. ZoUOZ-a 8.7. Pretpostavke i uvjeti za obavljanje djelatnosti propisane su člankom 34. ZoUOZ-a za djelatnosti kratkoročnog najma, a člankom 35. ZoUZO-a najma za veći broj ljudi.
Ustavni sud utvrđuje da se gotovo svi prigovori podnositelja zahtjeva i predlagatelja o nesuglasnosti s Ustavom ovih odredaba ZoUOZ-a svode na tvrdnje o tome da im se pojedina ustavna prava i slobode (jamstvo vlasništva, poduzetnička slobode te pravo na radi i slobodu radu) bez legitimnog cilja i nerazmjerno ograničavaju propisivanjem obveze prikupljanja prethodne suglasnosti potrebne većine suvlasnika, a koja obveza retroaktivno obvezuje i one suvlasnike koji stanove iznajmljuju na temelju pravomoćnih rješenja javne vlasti, zatim da je nedovoljno i neprecizno određena potrebna prethodna suglasnost ostalih suvlasnika i uvjeti pod kojima se ona može dati i opozvati, te da se pojedini poduzetnici na tržištu usluga turističkog smještaja (hoteli, iznajmljivači u obiteljskim kućama) stavljaju u povoljniji (monopolski) položaj u odnosu na suvlasnike pojedinih dijelova zgrade koji obavljaju djelatnost kratkoročnog najma.
8.7.1 Ministarstvo je u očitovanju ponovilo navode predlagateljice ZoUOZ-a o tome da je proteklih godina zabilježen porast broja stambenih jedinica u zgradama u kojima se obavlja isključivo djelatnost turističkog najma (djelatnost kratkoročnog najma) i koja djelatnost zbog česte smjene stanara (turista) dovodi do prekomjerne buke kojom se narušavaju prava ostalih stanara na mirno i nesmetano uživanje njihova prava vlasništva. Kako proizlazi iz očitovanja Ministarstva, ovaj problem prepoznat je i u Izvješću Pučke pravobraniteljice za 2024. godinu u kojem se navode učestali prigovori suvlasnika da im je zbog velike fluktuacije gostiju ugroženo vlasništvo, da se brojni gosti ne pridržavaju kućnog reda i da narušavaju javni red i mir, buče, uništavaju zajedničku imovinu, a spomenuti su i problemi s podmirivanjem troškova vode i električne energije, odvoza komunalnog otpada i da pružanje djelatnosti kratkoročnog najma nije svojstveno višestambenim zgradama namijenjenim stanovanju.
Predlagateljica ZoUOZ-a i Ministarstvo uputilo je (i) na činjenicu da ovakav oblik korištenja stanova smanjuje stambeni fond za dugoročno rješavanje stambenog pitanja te pogoduje poskupljenju cijena nekretnina namijenjenih stanovanju i iseljavanju stanovništva iz jezgri gradova na periferiju. Ministarstvo je istaknulo kako su navedeni negativni učinci obavljanja ove vrste gospodarske djelatnosti prepoznati i u drugim državama članicama Europske unije (posebno u Španjolskoj, Grčkoj, Njemačkoj, Portugalu i Italiji). U nastavku je navelo (iz podataka koji su bili relevantni pri donošenju ZoUOZ-a) kako je prema podacima iz evidencije eVisitora (centraliziranog informacijskog sustava za prijavu i odjavu turista u Republici Hrvatskoj) za 2004. utvrđeno da je u Republici Hrvatskoj registrirano 125.049 objekata, dok je iz podataka Državnog zavoda za statistiku bilo razvidno da privatni smještaj raste najvećom prosječnom godišnjom stopom rasta (4,5 %).
Pritom su posebno naglasili i predlagateljica ZoUOZ-a i Ministarstvo da je problematika priuštivosti i dostupnosti stanovanja mladima opće poznati problem. Zaključno, naveli su da je osnovna premisa ZoUOZ-a da su stanovi namijenjeni prvenstveno stanovanju, te da predložena odnosno donesena rješenja predstavljaju mjere osmišljene uzimajući u obzir s jedne strane specifičnosti Republike Hrvatske i potrebe razmjernosti u zaštiti i dostupnosti stambenog fonda i interesa lokalne zajednice, te, s druge strane, zaštitu tradicionalnog obiteljskog smještaja u domaćinstvu kao dodatne vrijednosti hrvatskog turizma.
8.7.2. Ustavni sud uvodno opaža da je širenje gospodarske djelatnosti kratkoročnog najma u Europi pa tako i u Republici Hrvatskoj novijeg datuma zbog čega je njegova pravna regulacija iznimno važna. Iz prikaza pravne regulative drugih država članica Europske unije, razvidno je da se prihvaćeni regulatorni okviri, usvojeni u drugim europskim državama, razlikuju i da je regulacija djelatnosti kratkoročnog najma u nekim državama više dok je u nekim državama manje stroga.
8.7.3. Ustavni sud ponavlja svoje više puta istaknuto stajalište o tome da zakonodavac prema članku 2. stavku 4. alineji 1. Ustava ima ovlast odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih, političkih i socijalnih odnosa u Republici Hrvatskoj. To ovlaštenje podrazumijeva oblikovati nova odnosno mijenjati i dopunjavati već postojeća zakonska uređenja, pri čemu je zakonodavac dužan uvažavati zahtjeve koji slijede iz načela vladavine prava i one kojima se štite temeljne ustavne vrednote i dobra. Eventualno postojanje drukčijeg zakonskog rješenja ne znači da osporeno rješenje nije u suglasnosti s Ustavom, pod uvjetom da je rješenje koje je ponudio zakonodavac ostalo unutar ustavnopravno prihvatljivih granica. Ustavni sud posebno napominje da nije tijelo kojem je dopušteno preuzimati ulogu bilo kojeg tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti i umjesto njih donositi odluke ili provoditi odgovarajuće mjere, odnosno presuđivati o tome bi li bilo bolje ili svrsishodnije da su umjesto rješenja koja su izabrala nadležna tijela prihvaćena neka druga rješenja. Kad bi Ustavni sud to učinio, preuzeo bi položaj kvazi-zakonodavnog tijela protivno svim odrednicama ustavnog poretka Republike Hrvatske (v. primjerice, rješenja broj: U-I-2938/2011 i dr. i broj: U-I-5134/2016 i dr., oboje od 23. travnja 2018.; www.usud.hr).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje kako je i u predmetnom području upravljanja i održavanja višestambenih i stambeno-poslovnih zgrada zakonodavac ovlašten odlučivati o uvjetima i načinu upravljanja i održavanja zgrada, zatim propisati prava i obveze suvlasnika pojedinih dijelova zgrade i upravitelja zgrade, ali i stanovite zabrane (primjerice glede izvođenja radova i postavljanja uređaja) ili pak prava koja proizlaze iz održavanja zgrada (primjerice, sufinanciranje ugradnje dizala i uređaja za olakšan pristup za slabo pokretne osobe ili sufinanciranje uređenja pročelja).
8.7.4. Polazeći od svega navedenog Ustavnom sudu preostaje ispitati ispunjavaju li osporene odredbe ZoUOZ-a zahtjeve razmjernosti iz članka 16. Ustava odnosno odgovoriti na pitanje je li postojao legitimni cilj u javnom interesu za njihovo donošenje, ako je postojao, jesu li mjere propisane osporenim odredbama (prije svega, pribavljanje prethodne suglasnosti potrebne većine suvlasnika za obavljanje gospodarske djelatnosti kratkoročnog najma i najma za više osoba u zgradi) bile nužne, prikladne i razmjerne u užem smislu za ostvarenje legitimnog cilja koji se njima nastojao postići ne stavljajući prekomjeran teret na njegove adresate.
Predlagateljica ZoUOZ-a i Ministarstvo više su puta istaknuli da se zbog brzog rasta cijena nekretnina i nepovoljnih uvjeta na tržištu Republika Hrvatska suočava s političkim izazovom pristupačnosti stanovanja, koji osobito pogađa mlade ljude i obitelji koje žele kupiti svoju prvu nekretninu. Također, istaknuto je kako je problematika priuštivog stanovanja složen problem koji se ne rješava samo donošenjem ZoUOZ-a već je za to potrebna sveobuhvatna reforma. U okviru te reforme, s ciljem rješavanja problema priuštivog stanovanja i poboljšanja kvalitete života lokalnog stanovništva, donesen je veći broj zakona, uključujući i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima.
Kako je Ministarstvo najavilo, u pripremi je i donošenje Zakona o priuštivom stanovanju. Također, a iz podataka prikupljenih pri izradi Nacionalnog plana stambene politike Republike Hrvatske do 2030. ustanovljeno je da se građani Republike Hrvatske (uz građane Portugala) zadnji u Europskoj uniji iseljavaju iz roditeljskog doma dok istovremeno u Republici Hrvatskoj nedostaje između 230 i 280 tisuća stambenih jedinica kako bi stopa napučenosti kućanstva bila na razini Europske unije, što se posljedično negativno odražava (i) na demografsku sliku Republike Hrvatske. Zaključno, Ministarstvo je pojasnilo da sve do donošenja ZoUOZ-a suvlasnici u zgradama nisu morali biti obaviješteni o promijeni načina korištenja stana (iz stanovanja u kratkoročni najam) niti su imali učinkovit mehanizam kojim bi mogli utjecati na ponašanje iznajmljivača (intencija zakonodavca je omogućiti suvlasnicima zgrade iskazati svoje mišljenje o okolnosti da će kroz zajednička stubišta i hodnike prolaziti velik broj različitih osoba danju i noću).
Zaključno, Ministarstvo je ponovilo navode predlagateljice ZoUOZ-a da je posljedica djelatnosti kratkoročnog najama smanjenje spremnosti vlasnika tih stanova odnosno iznajmljivača da sudjeluju u investicijama u zajedničke dijelove zgrade s obzirom na to da nitko dulje vrijeme ne živi u tim stanovima.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da je cilj osporene odredbe ZoUOZ-a spriječiti smanjenje dostupnosti stambenog fonda za dugoročno rješavanje stambenog pitanja (posebno mladih ljudi i obitelji) i podizanje kvalitete stanovanja svih suvlasnika i stanara u zgradi, a čiji legitimitet podnositelji zahtjeva i predlagatelji prigovorima uostalom i ne dovode u pitanje. S obzirom na to da su osporene mjere (propisana ograničenja u obavljanju gospodarskih djelatnosti u zgradama) donesene sa svrhom rješavanja problematike priuštivog stanovanja kao socijalnog pitanja od važnosti Republike Hrvatske, Ustavni sud utvrđuje da je postavljeni legitimni cilj osporenih odredaba ZoUOZ-a od interesa za Republiku Hrvatsku pa tako i od javnog interesa.
Nadalje, Ustavni sud utvrđuje da je stavljanjem stanova u funkciju kratkoročnog najma došlo do sukoba dvaju prava, i to s jedne strane prava vlasnika da koristi svoj stan na način kako mu to odgovara i s druge strane prava ostalih suvlasnika stambene zgrade da uživaju svoje vlasništvo. Ustavni sud podsjeća da je stupanjem na snagu ZoVDSP-a (1. siječnja 1997.) dotadašnji dugogodišnji sustav solidarnosti u upravljanju zgradama zamijenjen novim sustavom koji je upravljanje zgradama prepustio suvlasnicima. Kao što je Vlada u P.Z.-u i navela, nakon donošenja ZoVDSP-a donesena je i Uredba o održavanju zgrada (»Narodne novine« broj 64/17.; u daljnjem tekstu: Uredba) kojom se nastojalo preciznije urediti pitanja zajedničkih dijelova zgrade, uređaja i instalacija te njihova održavanja iz sredstava zajedničke pričuve, kao i odrediti sadržaj redovitih, hitnih i nužnih radova u održavanju zgrade. Ustavni sud, također, smatra važnim naglasiti da se i ZoVDSP-om i Uredbom nastojala podići i svijest vlasnika posebnih dijelova zgrade o njihovom vlasništvu i pravima koja iz njega proizlaze, ali jednako tako i svijest o ograničenju tog prava. Ustavni sud nema razloga ne ocijeniti da i ZoUOZ ima jednaku zadaću.
Pritom, Ustavni sud ponavlja kako jamstvo vlasništva, zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava, nije apsolutno već ono i obvezuje na način da su nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru (stavak 2. članka 48. Ustava). Nesumnjivo je pravo svakog suvlasnika pojedinog dijela zgrade da svoj posebni dio zgrade koristi i s njim raspolaže u skladu sa svojim željama i potrebama, no to pravo ograničeno je postojanjem prava drugih subjekata u zgradi. Jednako tako, suvlasnici posebnih dijelova zgrade ujedno su i suvlasnici zgrade zbog čega njihova obveza i pravo održavanja i upravljanja zgradom prelazi granice njihova posebnog dijela zgrade (stana) uz bitno povećano sudjelovanje u takvoj obvezi i pravima ali uz, istodobno, razumijevanje i uvažavanje mišljenja drugih.
Kao što je već ranije spomenuto (v. točke 8.5. i 8.5.1. obrazloženja odluke i rješenja), država koja počiva na načelu socijalne države, kao što je Republika Hrvatska, ima obvezu brinuti se za pravedan socijalni poredak pri čemu zakonodavcu, u cilju ispunjenja ove obveze, pripada širok prostor slobodnog odlučivanja (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-884/1997 i dr. od 3. veljače 2000.; »Narodne novine« broj 20/00. i 28/00. – ispravak). Drugim riječima, Ustav dopušta državi da donese ili primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi ispunila ovu svoju zadaću i u tom smislu ZoUOZ kao mjera državne i javne vlasti, prema stajalištu Ustavnog suda, predstavlja pravno valjano (»zakonito«) miješanje države u imovinska prava adresata ZoUOZ-a.
U odnosu na pitanje je li mjera – pribavljanje prethodne suglasnosti suvlasnika razmjerna, Ustavni sud prije svega utvrđuje kako propisivanjem obveze prikupljanja suglasnosti dvotrećinske većine suvlasnika zgrade vlasnicima stanova – iznajmljivačima i onim osobama koje obavljaju gospodarske djelatnosti iz članka 33. stavka 2. ZoUOZ-a nije u potpunosti onemogućeno obavljanje tih djelatnosti. Predlagateljica ZoUOZ-a i Ministarstvo pojasnili su da je propisana potrebna većina suvlasnika određena upravo iz razloga kako bi se izbjeglo da suvlasnici koji se namjeravaju baviti kratkoročnim najmom i djelatnostima iz članka 33. stavka 2. ZoUOZ-a ne ovise o samovolji svakog pojedinog suvlasnika jer je praksa pokazala da je gotovo nemoguće prikupiti suglasnost svih suvlasnika zagrade. S druge strane, ovom mjerom ostalim suvlasnicima zgrade (posebno neposrednim susjedima) daje se pravo uvida i odlučivanja o tome tko će sve ulaziti u stambenu zgradu, a na koji će se način ujedno utjecati i na samog iznajmljivača odnosno poduzetnika da više brine o potrebama svojih susjeda i postupcima turista koji mu dolaze u stan. Bojazan iznajmljivača, odnosno poduzetnika, o tome da će im obveza prikupljanja prethodne suglasnosti otežati, a ponegdje možda i onemogućiti obavljanje gospodarske djelatnosti zbog nesuglasica suvlasnika zgrade, iako realno moguća, nije međutim relevantna u postupku odlučivanja o pitanju (ne)suglasnosti osporenih odredaba ZoUOZ-a s Ustavom.
O razlozima zbog kojih zakonodavac nije kao uvjet obavljanju takozvanih tihih i mirnih djelatnosti u zgradama propisao obvezu prikupljanja prethodne suglasnosti potrebne većine suvlasnika kao što je to propisao za obavljanje gospodarske djelatnosti kratkoročnog najma, Ustavni sud, radi izbjegavanja ponavljanja razloga, podnositelje zahtjeva i predlagatelje upućuje na točku 8.6. obrazloženja odluke i rješenja.
Što se tiče prigovora glede ograničenja poduzetničke i tržišne slobode, odnosno o prigovoru da se pojedine kategorije poduzetnika (hotela i iznajmljivača u obiteljskim kućama) stavljaju u povoljniji (monopolski) položaj u odnosu na vlasnike stanova – iznajmljivače, Ustavni sud, imajući u vidu legitimni cilj osporenih odredaba ZoUOZ-a, smatra dovoljnim za utvrditi da se razlikovanje ovih poduzetnika temelji na objektivnim kriterijima jer se radi o subjektima koji se, s obzirom na svoju pravnu i gospodarsku strukturu te način tržišnog djelovanja i utjecaja na pitanje rješavanja stambene politike, ne nalaze u usporedivoj situaciji. Stoga se osporenim odredbama ZoUOZ-a ne uspostavlja nejednak ili privilegiran položaj određenih poduzetnika, već se normativno razlikovanje uvodi radi postizanja legitimnog cilja, u skladu s načelom razmjernosti.
Zaključno, Ustavni sud ne može ne primijetiti da je priuštivost stanovanja globalno pitanje, pri čemu intenzitet turizma značajno utječe na sposobnost lokalnog stanovništva da kupe nekretninu. Međusobna je korelacija između širenja djelatnosti kratkoročnog najma i smanjenja dostupnosti stambenog prostora za dugoročna rješenja stambenog pitanja, a time, posljedično, rasta najamnina i cijena nekretnina je samorazumljiva. Kako je predlagateljica ZoUOZ-a pojasnila kratkoročni najam, iako nudi brojne pogodnosti (veći izbor za smještaj turista, dodatni prihod za vlasnike stanova) pridonio je tome da sve više stambenih jedinica gubi svoju osnovnu funkciju – stanovanje, te je (osim praznih stambenih jedinica) pridonio ograničavanju cjenovno pristupačnih stanova za lokalno stanovništvo, posebno onom u vrlo popularnim odredištima.
U tim okolnostima, Ustavni sud objektivno opravdanim prihvaća navode predlagateljice ZoUOZ-a, a koje je Ministarstvo ponovilo u očitovanju, da kratkoročni najam je jedan od čimbenika koji je pridonio stambenoj krizi. Ograničenje obavljanja ove djelatnosti u vidu da se kao uvjet za njezino obavljanje traži suglasnost potrebne većine suvlasnika samo je jedna od mjera državne politike kojom se osigurava dostupno stanovanje, smanjuje nejednakost i promiče socijalna pravda. Zaključno, a kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva od 13. siječnja 2026., ova mjera već je pokazala pozitivne rezultate na rješavanje pitanja dugoročnog stanovanja pa je tako samo u Gradu Zagrebu zabilježen porast ponude stanova koji se daju u dugoročni najam kao i porast sklopljenih ugovora o dugoročnom najmu (s 14.100 u 2023. na 20.300 u 2024., dok je prvo tromjesečje 2025. rezultiralo s dodatnih pet tisuća novih ugovora o dugoročnom najmu).
8.7.5. Ministarstvo je u očitovanju navelo kako je Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud EU-a) svojom praksom otvorio mogućnost da se tržište kratkoročnog najma stambenog prostora na području Europske unije pravno regulira. Stoga će se u nastavku iznijeti ocjena Ustavnog suda o usklađenosti zabrane obavljanja djelatnosti kratkoročnog najma bez prethodno pribavljene potrebne suglasnosti s pravom Europske unije kao i o nužnosti mjere ograničenja kratkoročnog najma.
Ustavni sud uzeo je u obzir i činjenicu da u kontekstu pravnog poretka Europske unije kratkoročni najam nekretnina u stambenim zgradama predstavlja tržišnu uslugu, te je mogućnost pružanja te vrste usluge uređena relevantnim propisima prava Europske unije (u daljnjem tekstu: pravo EU-a). Preciznije, kratkoročni najam stambene nekretnine uz naknadu predstavlja »uslugu« prema pravu EU-a, kako prema članku 57. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202/47, 7. lipnja 2016.; u daljnjem tekstu: UFEU), tako i u okviru Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (u daljnjem tekstu: Direktiva o uslugama 2006/123/EZ), što je ponovno potvrđeno u Uredbi (EU) 2024/1028 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2024. o prikupljanju i razmjeni podataka o uslugama kratkoročnog iznajmljivanja smještaja i izmjeni Uredbe (EU) 2018/1724 (u daljnjem tekstu: Uredba 2024/1028).
Ustavni sud u tom je smislu uzeo u obzir presudu Suda EU-a od 22. rujna 2020. (Veliko vijeće) u spojenim predmetima brojeva C-724/18 i C-727/18 (Cali Apartments SCI i HX protiv Procureur général près la cour d’appel de Paris i Ville de Paris).
Ustavni sud uvažava činjenicu da je Sud EU-a zauzeo stajalište da aktivnost koja se sastoji od ponavljanog kratkoročnog najma namještenih nekretnina kratkoročnim prolaznim korisnicima koji u njoj ne zasnivaju boravište uz naknadu, neovisno o tome je li riječ o profesionalnoj ili neprofesionalnoj osnovi, predstavlja »uslugu« i ulazi u polje primjene Direktive o uslugama 2006/123/EZ. Pojam usluge u smislu prava EU-a ne vezuje se uz profesionalni status pružatelja. Ustavni sud primjećuje da je Sud EU-a izričito potvrdio da je socijalni cilj suzbijanja nestašice stanova za dugoročni najam moguće smatrati prevladavajućim razlogom od javnog interesa kojim je dopušteno opravdavati ograničenja tržišne slobode pružanja usluga. Ovo stajalište preuzeo je i zakonodavac EU-a u Uredbi 2024/1028, te se u njezinoj Preambuli ovu presudu izričito navodi kao jedan od njezinih temelja.
Ustavni sud ističe da se i u kontekstu ovog predmeta cilj suzbijanja nedostatne dostupnosti nekretnina za dugoročno stanovanje koristi kao jedan od nekoliko razloga kojima zakonodavac opravdava uvođenje mjere načelne zabrane mogućnosti pružanja usluge kratkoročnog najma nekretnina u stambenim zgradama na području Republike Hrvatske.
U tom smislu, Ustavni sud prepoznaje da presuda Suda EU-a u predmetu brojeva C-724/18 i C-727/18 jasno pokazuje da nisu sva ograničenja kratkoročnog najma dopuštena. Zakonodavna mjera ograničavanja mogućnosti pružanja usluge kratkoročnog najma nekretnina mora zadovoljavati kumulativne uvjete iz članka 9. stavka 1. Direktive o uslugama 2006/123/EZ. U skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive o uslugama 2006/123/EZ, države članice mogu podvrgnuti pristup uslužnoj djelatnosti sustavu odobrenja samo ako taj sustav nije diskriminatoran, ako je opravdan prevladavajućim razlogom od javnog interesa i ako se cilj koji se želi postići ne može ostvariti manje restriktivnom mjerom. U konkretnom predmetu Sud EU-a tumači da u svrhu usklađenosti s Direktivom o uslugama 2006/123/EZ nacionalna zakonodavna ograničenja kratkoročnog najma s ciljem suzbijanja nestašice nekretnina za dugoročno stanovanje tako moraju biti: 1) materijalno ograničena (ne zahvaćati primarne rezidencije), 2) geografski ograničena (na zahvaćena tržišta stanovanja), te 3) nužna (cilj se ne smije moći postići manje restriktivnim mjerama).
Ustavni sud prihvaća da ova klasifikacija ima značajne regulatorne posljedice: svako ograničenje aktivnosti kratkoročnog najma od strane države članice mora ispunjavati zahtjeve nužnosti, razmjernosti, nediskriminacije i transparentnosti iz Direktive o uslugama 2006/123/EZ. Drugim riječima, iako je opravdanje manjka stambenog prostora prepoznato, ono ne daje državama članicama potpuno slobodne ruke.
S obzirom na to da pitanje zakonodavnog uređenja tržišne usluge kratkotrajnog najma nesporno ulazi u doseg primjene prava EU-a, Ustavni sud ističe da je dužan poštovati načelo usklađenosti domaćeg ustavnopravnog poretka sa zajedničkim pravnim poretkom Europske unije, kako je ono izraženo u članku 141.c Ustava. Posljedično, Ustavni sud vezan je ustavnom obvezom promicanja usklađenosti u tumačenju ustavnih jamstva s njima srodnim jamstvima propisanima pravom EU-a. To se prije svega odnosi na usklađenost tumačenja jamstava temeljnih prava i sloboda zajamčenih s jedne strane Ustavom, a s druge strane Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (»Službeni list« C 326, 26. listopada 2012.; hrvatski prijevod: SL C 202, 7. lipnja 2016.; u daljnjem tekstu: Povelja).
U konkretnom predmetu Ustavni sud ističe da zakonodavne mjere ograničavanja mogućnosti pružanja usluga na tržištu ulaze u doseg primjene ustavnog jamstva slobode poduzetništva iz članka 49. odnosno članka 50. Ustava. Jednako tako, u okvirima ovog predmeta Ustavni sud ističe da konkretna zakonodavna mjera dijelom ulazi i u doseg primjene jamstva prava vlasništva iz članka 48. odnosno članka 50. Ustava. U kontekstu ustavne obveze usklađenog tumačenja Ustavni sud ističe da sloboda poduzetništva i ustavna jamstva zaštite prava vlasništva, nalaze svoja srodna jamstva u odredbama članka 16. i članka 17. Povelje. Ustavni sud prihvaća da je tržišna sloboda pružanja usluga primarno obuhvaćena temeljnim pravom slobode poduzetništva zajamčenim člankom 16. Povelje, odnosno člankom 49. Ustava.
Ustavni sud ističe punu usklađenost između Ustava i Povelje, odnosno relevantnih odredbi UFEU-a u pogledu uvjeta dopuštenosti zakonodavnog ograničavanja temeljnih sloboda poduzetništva, odnosno vlasništva u mjeri u kojoj je ono posredno relevantno u ovakvim predmetima. Povelja u članku 52. jasno propisuje da svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda, odnosno da su, podložno načelu razmjernosti, ograničenja moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje EU ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba. Jednako tako, Ustav propisuje uvjet razmjernosti kao strukturalno načelo ustavnog poretka Republike Hrvatske u članku 16. Ustava. Štoviše, načelo razmjernosti poprima svoj specifični izričaj u okviru članka 50. Ustava gdje je izričito propisano da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Iz specifičnog izričaja odredbe članka 50. slijedi da Ustav pruža visoku razinu zaštite poduzetničkih sloboda od miješanja države. Ova visoka razina zaštite zajamčena Ustavom u potpunosti je srodna s visokom razinom zaštite koju kroz uvjet razmjernosti zahtijeva i Povelja, a kako ju je kroz svoje odluke odredio i Sud EU-a.
Polazeći od načela usklađenosti izraženog u članku 141.c Ustava, Ustavni sud ističe da legitimni cilj zaštite interesa Republike Hrvatske iz članka 50. Ustava obuhvaća i zaštitu socijalnog interesa suzbijanja stambene krize prouzročene nestašicom nekretnina za dugoročno stanovanje. Štoviše, problem nije ograničen samo na područje Republike Hrvatske, već je postalo obilježje socijalne situacije u velikom broju država članica, a ujedno dijelom uzrokovan upravo vrlo širokom mogućnošću slobode kretanja ljudi, usluga i kapitala na zajedničkom tržištu EU-a.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud ističe da je osporavano zakonsko ograničenje kratkoročnog najma nekretnina u stambenim zgradama ne samo moguće opravdavati legitimnim ciljem suzbijanja nedostatka nekretnina za dugoročno stanovanje, već je ono prema ocjeni Suda i u skladu s načinom na koji se taj uvjet primjenjuje u praksi Suda EU-a. Kao što je već istaknuto, Sud EU-a zastupa stajalište da u svrhu usklađenosti s Direktivom o uslugama 2006/123/EZ nacionalna zakonodavna ograničenja kratkoročnog najma s ciljem suzbijanja nestašice nekretnina za dugoročno stanovanje moraju biti: 1) materijalno ograničena (ne zahvaćati primarne rezidencije), 2) geografski ograničena (na zahvaćena tržišta stanovanja), te 3) nužna (cilj se ne smije moći postići manje restriktivnim mjerama).
U tom smislu, Ustavni sud nalazi da osporavana mjera ograničenja kratkoročnog najma u stambenim zgradama je materijalno ograničena jer ne zahvaća primarne rezidencije. Naime, ZoUOZ ne zabranjuje kratkoročni najam u privatnim kućama koje nisu u suvlasništvu više različitih osoba. Ustavni sud ističe da je cilj mjere ograničenja kratkoročnog najma suzbijanje nestašice dostupnosti nekretnina za dugoročno stanovanje prvenstveno uzrokovane profesionalnom ili ponavljanom prenamjenom stambenih jedinica u turističku ponudu. Ustavni sud stoga ističe da vlasnik nekretnine koju kao svoj dom uobičajeno koristi za osobno stanovanje, te koji tek povremeno iznajmljuje vlastiti dom, nije taj koji »oduzima« stanove s tržišta dugoročnog najma. Posljedično, mjera ograničenja koja bi obuhvatila i primarne rezidencije, zahvatila bi skupinu subjekata čija djelatnost nema tu kauzalnu vezu s javnim interesom koji se želi zaštititi, što bi nužno utjecalo na razmjernost mjere.
Ustavni sud također nalazi da nije utvrdio dostupnost alternativnih mjera koje bi bile manje ograničavajuće od osporavane mjere načelne zabrane kratkotrajnog najma nekretnina u stambenim zgradama. Ustavni sud ističe da je u ovoj ocjeni pošao od pretpostavke da je mjera »manje restriktivna« ako zahvaća manji krug slučajeva, ili nameće manji teret pružatelju usluge, ili manje ograničava slobodu pružanja usluge, a pri tome ostvaruje isti cilj s jednakom učinkovitošću.
Primjerice, sam je Sud EU-a kao nedostatno ocijenio inspekcijski nadzor nad poštovanjem propisanih uvjeta kratkoročnog najma kojima bi se ta usluga uredila i ograničila. Naime, naknadne inspekcije dolaze prekasno da bi spriječile prenamjenu stambene jedinice iz dugoročnog najma u kratkoročni najam. Šteta je do tada već nastala, s obzirom na to da su stanari iseljeni, stan je opremljen za turiste, te se tržišna situacija promijenila. Osporavana mjera zabrane djeluje ex ante, a deklaratorni sustav s kaznama djeluje ex post, te nije sposoban ostvariti isti cilj s jednakom učinkovitošću. Nadalje, alternativni sustav mogućeg povećanja poreznog opterećenja pružatelja ove vrste usluga popraćen je nizom sebi svojstvenih problema.
Povećanje poreznog opterećenja nosi rizik neželjenih tržišnih učinaka kao što su, primjerice, prelijevanje velikog udjela ukupne potražnje u susjedna područja bez poreza ili regresivno djelovanje na male iznajmljivače. S obzirom na rizik takvih poremećaja, povećanje poreznog opterećenja ne čini se funkcionalno ekvivalentnim cilju koji se želi postići, jer bi vjerojatno prouzročilo vlastite dodatne tržišne distorzije. Iz sličnih razloga moguće je pretpostaviti da i alternativna mogućnost uvođenja ograničenja broja noćenja ne bi bila podjednako učinkovita u ostvarenju cilja suzbijanja nedostupnosti nekretnina za dugoročno stanovanje. Mjera uvođenja najvećeg dopuštenog broja noćenja ispod kojeg je najam slobodan, a iznad kojeg je zabranjen, načelno ne razlikuje je li konkretna nekretnina jedini dom vlasnika koji ga tek povremeno iznajmljuje (nema negativnog učinka na stambeni fond) ili investicijska nekretnina koja je trajno isključena iz dugoročnog tržišta (neposredan negativan učinak).
Posljedično, s obzirom na to da bi takva mjera bila slijepa prema kauzalnom mehanizmu koji se želi suzbiti, Ustavni sud nema temelja zaključiti da bi bila podjednako učinkovita u pogledu ostvarenja željenog cilja očuvanja stambenog fonda za dugoročno stanovanje. Štoviše, učinkovitost ove alternativne mjera postaje dodatno upitna kada se u obzir uzmu i drugi ciljevi koje zakonodavac pokušava adresirati osporavanom zabranom, a koje je Ustavni sud razmotrio u kasnijim dijelovima obrazloženja.
Iz navedenog, slijedi da Ustavni sud nije bio u mogućnosti utvrditi da osporavana mjera ne zadovoljava uvjet nužnosti, odnosno da postoji neka druga alternativna mjera koja bi bila manje restriktivna, a podjednako učinkovita u pogledu ostvarenja cilja zaštite stambenog fonda za dugoročno stanovanje.
Ustavni sud ističe da prepoznaje kako postoji značajna razlika između osporavane mjere i mjere koja je bila predmet ocjene u spojenim predmetima brojeva C-724/18 i C-727/18. U tom slučaju, konkretna mjera imala je ograničeni geografski doseg jer se primjenjivala samo na ona lokalna područja (u pravilu urbana turistička odredišta) u kojima je utvrđen nedostatak ponude nekretnina za dugoročno stanovanje. U konkretnom predmetu, osporavana mjera odnosi se na cjelokupno državno područje.
Polazeći od ove razlike, Ustavni sud ističe da postizanje legitimnog cilja osiguranja tržišne dostatne dostupnosti nekretnina namijenjenih dugoročnom stanovanju nije jedini legitimni cilj koji zakonodavac pokušava ostvariti osporavanom mjerom načelne zabrane kratkoročnog najma stambenog prostora. Ustavni sud primjećuje da se osporavanom mjerom također pokušava adresirati i niz drugih posljedica do kojih dolazi u situaciji kada usluga kratkoročnog najma stambenog prostora počinje tržišno dominirati.
Primjerice, iz činjenice da zakonodavac dopušta kratkoročni najam u stambenim zgradama ako se s njim usuglasi propisana većina suvlasnika, upućuje na to da mjera pridonosi adresiranju problema sigurnosne prirode koji nastaje povećanjem cirkulacije nepoznatih osoba u zajedničkom stambenom prostoru, čime jača rizik ugroze osobne sigurnosti i sigurnosti imovine stalnih stanara. Povezano, povećanje cirkulacije nepoznatih osoba koje nisu osobno vezane uz konkretan zajednički stambeni prostor, te struktura i interesi korisnika kratkoročnog najma, značajno jača vjerojatnost povećanja broja slučajeva u kojima će se unajmljena nekretnina koristiti na način koji ometa miran suživot ostalih sustanara u konkretnom prostoru stambene zgrade. Neograničeni kratkoročni najam u stambenim zgradama time prijeti osjetnim urušavanjem osobnog mira dugoročnih stanara koji predstavlja bitno obilježje privatnosti osobnog doma. Posljedično, ugrožava njihovu osobnu dobrobit, a moguće i njihovo zdravlje.
Ustavni sud ističe da prostor stambene zgrade nije javni prostor niti komercijalni prostor, već prostor koji je kolektivno namijenjen stanovanju i čija je pravna narav, u svim europskim sustavima, definirana suživotom suvlasnika koji dijele zajednički prostor uz obvezu međusobnog uvažavanja. Kratkoročni najam po definiciji unosi u taj prostor povećanu cirkulaciju nepoznatih osoba koje ne dijele tu obvezu ni na temelju ugovornih odnosa (kupoprodaja, dugoročni najam) ni na temelju socijalnih veza. Time se narušava strukturna pretpostavka na kojoj počiva pravo suvlasništva stambene zgrade.
U tom smislu, Ustavni sud ističe da su prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, odnosno pravo na dom, privatnost i osobnu sigurnost, subjektivna prava zaštićena člankom 35. Ustava, odnosno člankom 7. Povelje i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 1/2006. i 13/2017.). Nadalje, odredbom članka 50. Ustava izričito je propisano da je poduzetničke slobode i vlasnička prava dopušteno zakonski ograničiti radi zaštite interesa sigurnosti i zdravlja ljudi.
Posljedično, Ustavni sud ocjenjuje da je osporavanu mjeru načelne zabrane kratkoročnog najma koja se primjenjuje na cjelokupnom državnom području dopušteno opravdati navedenim razlozima, a posebice stoga što oni sami predstavljaju interese koji su zaštićeni kao temeljna prava građana. Jednako tako, Ustavni sud ocjenjuje da je osporavana mjera realno sposobna ostvariti te ciljeve, ne samo stoga što je razumno pretpostaviti kako će kroz srednjoročno razdoblje (do tri godine) postupno dovesti do značajnog smanjenja cirkulacije nepoznatih osoba u stambenim zgradama koje su u suvlasništvu ili najmu dugoročnih stanara, već i stoga što dugoročnim stanarima pruža mogućnost kontrole nad dostupnosti kratkoročnog najma u njihovim zgradama.
Ustavni sud također ocjenjuje da osporavana mjera zadovoljava uvjet nužnosti i u odnosu na postizanje ovih dodatnih ciljeva. Ustavni sud u tom smislu prvenstveno ističe činjenicu da zabrana nije apsolutna. Mogućnost pružanja usluge kratkoročnog najma u stambenoj zgradi ipak je zakonski dostupna pod uvjetom da se osigura suglasnost određenog broja suvlasnika unutar zgrade, pri čemu posebnu težinu imaju oni suvlasnici koji su neposredni susjedi konkretne nekretnine koju se želi prenamijeniti za pružanje usluge kratkoročnog najma.
Ustavni sud ističe da velik broj pravnih sustava država članica EU-a dopuštaju suvlasnicima da statutom zgrade ili odlukom skupštine suvlasnika zabrane ili ograniče kratkoročni najam. Primjerice, u nedavno donesenoj odluci francuskog Ustavnog vijeća (Conseil constitutionnel, odluka br. 2025-1186 QPC od 19. ožujka 2026.) potvrđena je ustavnost zakona (Zakon br. 2024-1039 od 19. studenoga 2024 (Loi Le Meur)) kojim je propisano da je skupština suvlasnika pravilima kućnog reda dužna propisati je li turistički najam dopušten ili nije, pri čemu odluku donosi glasovanjem s većinom od dvije trećine glasova. Srodno rješenje može se naći u Njemačkoj i Nizozemskoj, dok u Italiji odluka »skupštine« suvlasnika mora biti jednoglasna.
Za turističko iznajmljivanje etažne nekretnine koja je namijenjena za stanovanje u Austriji potrebna je jednoglasna suglasnost svih suvlasnika jer ponavljani kratkoročni turistički najam predstavlja promjenu namjene stambenog objekta. U Sloveniji je u tijeku zakonodavni postupak izglasavanja zakonskog rješenja koje je u mnogočemu slično ovome koje se osporava u ovom predmetu. S druge strane, Španjolska je u ožujku 2025. izglasala Zakon o horizontalnom vlasništvu (LPH) koji propisuje da je turistička namjena stana u etažnoj zajednici zabranjena osim ako zajednica suvlasnika to izrijekom ne odobri tropetinskom većinom (60 %) vlasnika i suvlasničkih udjela, pri čemu stanarska zajednica može odobriti i povećanje zajedničkih troškova za do 20 % za one koji obavljaju turističke najmove.
Uz uvažavanje njihovih međusobnih razlika, referirani modeli dijele istu temeljnu normativnu pretpostavku jer počivaju na pravu suvlasnika stambene zgrade da kolektivnom odlukom reguliraju ili isključe kratkoročni najam.
Osporavano zakonsko rješenje koje je predmet ocjene u ovom predmetu ne odstupa u bitnome od takvog pristupa.
Nadalje, u odnosu na mogućnost korištenja alternativnih oblika ograničenja koji su manje restriktivni, Ustavni sud zaključuje da isti argumenti koji vrijede za ranije raspravljane opcije, kao što su pojačani inspekcijski nadzor s mogućnošću naknadnog sankcioniranja ili povećanje poreznog opterećenja, jednakom uvjerljivošću vrijede i u ovom kontekstu gdje se razmjernost ograničenja propituje u odnosu na legitimne ciljeve zaštite prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, odnosno pravo na dom, privatnost i osobnu sigurnost, odnosno zaštite javnog interesa sigurnosti i zdravlja ljudi. Štoviše, Ustavni sud primjećuje određenu prednost koja karakterizira osporavani model ograničenja u odnosu na učinkovitost alternativnih mjera kao što su inspekcijski nadzor i naknadno sankcioniranje. Prvo, mogućnost pružanja usluge kratkoročnog najma u stambenoj zgradi ovisi o slobodnoj suglasnosti volja suvlasnika konkretne stanarske zajednice. Time se stvara prostor za pregovore u kojem bi potencijalni pružatelj usluge pristao na usuglašene i jasno utvrđene uvjete pod kojima mu je dopušteno pružati takvu uslugu. Drugo, ova činjenica pridonosi učinkovitosti modela jer suvlasnicima omogućava da dogovore mogućnost povlačenja suglasnosti u slučaju da pružatelj usluge krši postignuti dogovor (članak 34. stavak 5. ZoUOZ-a).
8.7.6. Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu legitimni cilj članaka 34. i 35. ZoUOZ-a, Ustavni sud ocjenjuje da je osporena mjera – prikupljanje potrebne prethodne suglasnosti suvlasnika za obavljanje gospodarske djelatnosti kratkoročnog najma i najma za više osoba bila nužna, prikladna i razmjerna cilju koji se tom odredbom želio postići, stoga se utvrđuje da su članci 34. i 35. ZoUOZ-a u suglasnosti s Ustavom.
U odnosu na prigovor o tome kako je nejasno na koji će se način u praksi utvrđivati postojanje odnosno ne postojanje rodbinske povezanosti osoba u najmu iz članka 35. ZoUOZ-a, Ustavni sud ponavlja kako nije u njegovoj nadležnosti da u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom ocjenjuje primjenu propisa u pojedinačnim slučajevima (v. točku 8.6. obrazloženja odluke i rješenja). c. Članak 63. ZoUOZ-a 8.8. Člankom 63. ZoUOZ-a određeno je prijelazno razdoblje za prilagodbu s odredbama ZoUOZ-a za suvlasnike koji u višestambenim i stambeno-poslovnim zgradama obavljaju određene djelatnosti te koji iznajmljuju svoje posebne dijelove zgrade (stanove). Tako je, između ostalog (stavkom 2. člankom 63. ZoUOZ-a), propisano da su vlasnici stanova koji na dan stupanja na snagu ZoUOZ-a koriste stan za kratkoročni najam dužni u roku od pet godina prikupiti suglasnost dvotrećinske većine suvlasnika za obavljanje te djelatnosti.
Članak 63
ZoUOZ-a, stoga, predstavlja prijelaznu odredbu ZoUOZ-a kojom se regulira način prelaska s dosadašnjeg pravnog režima (prema kojem se za obavljanje gospodarske djelatnosti kratkoročnog najma nije tražila suglasnost potrebne većine suvlasnika) na novi pravni režim (po kojem se takva suglasnost traži). Ustavni sud podsjeća kako je osnovna svrha prijelaznih odredaba zakona osigurati pravnu sigurnost, jasnoću i kontinuitet pravnih odnosa, odnosno spriječiti sukob zakona i nedoumice oko toga primjenjuje li se stari ili novi zakon na određene situacije 8.8.1. Podnositelji zahtjeva i gotovo svi predlagatelji smatraju da članak 63. ZoUOZ-a ima povratno djelovanje jer se primjenjuje (i) na one suvlasnike koji u trenutku stupanja na snagu ZoUOZ-a već posjeduju pravomoćna rješenja za razvrstavanje i kategorizaciju smještajnog objekta te su obavljali gospodarsku djelatnost kratkoročnog najma. Stoga, smatraju da se osporenom odredbom ZoUOZ-a zadire u prava »stečena« na temelju tih rješenja te da za takvo povratno djelovanje ZoUOZ-a nisu postojali posebno opravdani razlozi.
Ustavni sud utvrđuje da osporena odredba ZoUOZ-a propisuje primjenu novog pravnog pravila na odnose kreirane pravnim aktima nastalima prije njegova stupanja na snagu i koji odnosi su još uvijek pravno egzistentni odnosno u tijeku svoje realizacije. Stoga, riječ je o tzv. »nepravoj ili kvaziretroaktivnosti«. Za razliku od prave retroaktivnosti koja je beziznimno zabranjena, »neprava ili kvaziretroaktivnost« može biti dopuštena, pod uvjetom da je djelovanje propisa kojim se miješa u postojeće odnose opravdano javnim interesom, odnosno ciljem koji ima veći društveni značaj od pravne sigurnosti na koju su subjekti određenog pravnog odnosa računali. Ustavni sud napominje da je pojam kvaziretroaktivnosti (v., primjerice, rješenje broj: U-I-4455/2015 od 4. travnja 2017., www.usud.hr), prihvaćen kako u praksi Suda Europske unije (v. presudu 5. listopada 1988., Padovani i drugi protiv Ministarstva financija Republike Italije, br. C-210/87, ECLI:EU:C:1988:476, i presudu od 26. ožujka 2020. brojeva: C-496/18 i C-497/18 u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koju je uputio Okružni sud u Budimpešti, Republika Mađarska, ECLI:EU:C:2020:240), tako i u, primjerice, sudskoj praksi Saveznog ustavnog suda Njemačke (presuda u predmetu broj: 2 BvR 988/16 od 7. prosinca 2022.), te da kao takav ne predstavlja novinu.
8.8.2. Ustavni sud utvrđuje da je osnovna teza podnositelja zahtjeva i predlagatelja da je zakonodavac osporenom odredbom ZoUOZ-a naknadno intervenirao u »dovršene pravne odnose« zasnovane na temelju pravomoćnih rješenja za razvrstavanje i kategorizaciju smještajnog objekta i time u prava »stečena« na temelju tih rješenja. Pritom, Ustavni sud primjećuje da se pod »stečenim pravima« podrazumijeva »pravo« na obavljanje gospodarske djelatnosti kratkoročnog najma bez prethodne suglasnosti potrebne većine suvlasnika posebnih dijelova zgrade i nakon stupanja na snagu ZoUOZ-a koji takvu suglasnost propisuje kao uvjet za obavljanje te gospodarske djelatnosti.
Ustavni sud ponavlja da zakonodavac u smislu članka 2. stavka 4. Ustava, uživa široku autonomiju, koja može uključivati i svakodobnu zamjenu jednog normativnog modela (primjerice, pravo na obavljanje gospodarske djelatnosti bez suglasnosti ostalih suvlasnika) drugim normativnim modelom (primjerice, pravom na obavljanje gospodarske djelatnosti uz uvjet da se prethodno pribavi suglasnost ostalih suvlasnika), ovisno o okolnostima, ali uvijek u skladu s Ustavom i zakonom te pod uvjetom da takav postupak zakonodavca ima legitiman i razumno opravdan cilj u javnom interesu, kao i da su primijenjene mjere nužne i razmjerne.
U P.Z.-u predlagateljica ZoUOZ-a je pojasnila kako će odredbe članaka 32., 33., 34. i 35. ZoUOZ-a pridonijeti boljem i zdravijem okruženju građana koji žive u zajednici suvlasnika, stoga je potrebno da se svi adresati ZoUOZ-a (dakle, ne samo oni koji će tek nakon stupanja na snagu ZoUOZ-a početi obavljati gospodarske djelatnosti) usklade s njegovim odredbama.