Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008

Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008.

Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008.

NN 69/2008 (13.6.2008.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2321 Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Agata Račan, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Mario Kos, Davor Krapac i Jasna Omejec, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo R. Ž. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici S. O. i S. O. S., odvjetnici iz P., na sjednici održanoj 20. svibnja 2008. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Puli broj: Gž-1577/05-4 od 10. travnja 2006. godine.

III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Puli na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama« Obrazloženje 1. Ustavna tužba je podnijeta protiv presude Županijskog suda u Puli broj: Gž-1577/05-4 od 10. travnja 2006. godine.

Tom je presudom uvažena žalba tuženika U. B. d.d. P. i preinačena je presuda Općinskog suda u Puli posl. broj: P-559/01-65 od 27. siječnja 2005. godine na način da je tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe, kao tužitelja u postupku radi isplate, u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Navedenom prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 35.234,18 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose i za razdoblja pobliže navedene u izreci iste presude (točka I. izreke).

Točkom II. izreke iste presude naloženo je tuženiku da podnositelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 24.796,50 kuna, sve u roku od 8 dana, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev podnositelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 2.873,10 kuna.

2.Podnositelj smatra da mu je osporenom odlukom drugostupanjskog suda povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. kojim je propisana jednakost svih pred zakonom.

Povredu navedenog ustavnog prava obrazlaže navodima koji se svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ističući kako je isplata, koju je zahtijevao od poslodavca, novčano potraživanje iz radnog odnosa za koje, u smislu odredbe članka 126. stavka 4. Zakona o radu (»Narodne novine“, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 30/04. i 137/04. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZR), nije bilo potrebno prethodno se obratiti poslodavcu radi zaštite prava.

Ovo tim više, navodi dalje podnositelj, što nije niti mogao poništavati odluke poslodavca kojih nije ni bilo.

Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporene odluke drugostupanjskog suda i vraćanje predmeta istome sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3.Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Puli broj: P-559/01.

Ustavna tužba je osnovana.

4.Uvidom u pribavljeni spis, osporenu odluku i drugu dokumentaciju koja se u njemu nalazi, razvidno je da je podnositelj protiv tuženika, inače svojeg poslodavca, podigao tužbu radi isplate.

Tužbu je temeljio na tvrdnjama da je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelja radionice, te da je dana 15. ožujka 1997. godine doživio povredu na radu (povrijedio koljeno lijeve noge), zbog čega je bio na bolovanju od 17. ožujka 1997. do 31. ožujka 1997. godine, a nakon toga je zbog istog razloga i pogoršanja zdravstvenog stanja proveo na bolovanju od 16. lipnja 1997. do 22. listopada 1999. godine.

Nakon zaključenja bolovanja, počev od dana 23. listopada 1999. godine tj. kada se javio poslodavcu, poslodavac ga nije vratio na njegovo radno mjesto već mu je rečeno da traže posao za njega, te da do tada iskoristi godišnji odmor.

Navodi dalje, kako se poslodavcu javljao svakih 7 do 10 dana radi povratka na posao, ali da ga on nije pozivao na rad unatoč tome što njegovo radno mjesto nije bilo ugašeno.

Na njegovo radno mjesto poslodavac je zaposlio drugog radnika sa nižom stručnom spremom i manje radnog iskustva od njegovog.

Nakon zaključenog bolovanja bio je potpuno sposoban za rad, ali ga je poslodavac unatoč tome sve do dana 23. svibnja 2000. godine uputio na prinudno čekanje, iako mu za to nikada nije bilo uručeno nikakvo rješenje.

Ističe, kako su u razdoblju od 23. listopada 1999. godine do 23. svibnja 2000. godine njegova mjesečna primanja bila izračunata na temelju prosječne plaće za mjesece ožujak, travanj i svibanj 1997. tj. tri mjeseca prije započetog bolovanja, iako su ta primanja trebala biti usklađena s primanjima radnika u 1999., odnosno 2000. godini.

Smatrajući da je period čekanja direktno uvjetovan njegovom povredom na radu, jer da do toga nije došlo nastavio bi raditi na svojemu radnom mjestu, te bi mu poslodavac bio dužan isplatiti plaću, to je postavio tužbeni zahtjev za isplatom razlike plaće za 7 mjeseci čekanja (od 23. listopada 1999. do 23. svibnja 2000. godine) u ukupnom iznosu od 35.234,18 kuna.

5.Odlučujući o tužbenom zahtjevu podnositelja prvostupanjski ga je sud usvojio, jer je nakon iscrpno provedenog dokaznog postupka, utvrdio da ozljeda na radu odnosno profesionalna bolest, temeljem odredbe članka 74. ZR-a, ne smije štetno utjecati na napredovanje zaposlenika i ostvarenje drugih prava ili pogodnosti iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom.

Nadalje, prvostupanjski sud se je pozvao i na odredbe članka 75. istog Zakona kojima je propisano da radnik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog ozljede i povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za kojega je nakon liječenja ili oporavka ovlaštena osoba odnosno tijelo utvrdilo da je sposoban za rad, ima se pravo vratiti na poslove na kojima je prethodno radio ili na druge odgovarajuće poslove.

S tim u svezi u odluci prvostupanjskog suda još je istaknuto:

Tuženik kao poslodavac je nesporno u utuženom vremenskom periodu uputio tužitelja na tzv. čekanje na rad (institut koji ne poznaju odredbe aktualnog Zakona o radu), a osim toga obzirom na izvršene promjene u organizacionom ustrojstvu pojedinih radnih mjesta organizacione jedinice gdje je tužitelj ranije radio, istome nije ponudio izmjenu ugovora o radu niti ga rasporedio na drugo adekvatno radno mjesto. Tužitelj koji je u tom razdoblju nesporno primao nižu plaću ostvario je pravo na sudsku zaštitu svoga prava. Činjenica da poslodavac tužitelju nije donio adekvatnu pismenu odluku o upućivanju na tzv. čekanje na rad zbog zastoja u poslu, pa da bi zbog tog razloga tužitelj da je htio, kako to tvrdi tuženik, trebao prethodno uložiti zahtjev za zaštitu prava u smislu odredbe čl. 126. st. 1. Zakona o radu pa da bi zbog prekluzije njegov zahtjev kao nepravovremen trebalo odbaciti, sud smatra neutemeljenim.

Naime, prema odredbi čl. 126. st. 4. citiranog Zakona, propisano je da propust zaposlenika da zahtjeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz stavka 1-3 toga članka, ne može imati za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja.

6.Člankom 126. stavcima 1. i 2. ZR propisano je da zaposlenik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik u daljnjem roku od 15 dana može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Stavkom 4. istog Zakona propisano je da propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa, u rokovima iz stavka 1. do 3. tog članka, ne može imati za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja.

7.Drugostupanjski sud, temeljem žalbe tuženika, donosi presudu kojom preinačuje prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbija tužbeni zahtjev podnositelja. Smatra da se stajalište suda prvog stupnja ne bi moglo primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.

Prema ocjeni drugostupanjskog suda odluka tuženika kojom je podnositelj upućen na čekanje iz razloga što nije utvrđena nezakonitom, ima se smatrati zakonitom, pa stoga nije osnovan niti tužbeni zahtjev podnositelja kojim traži isplatu razlike plaće između one koju je imao dok je bio na čekanju i one koje bi imao da je radio.

Da bi podnositelj stekao pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava, bilo je potrebno da se prethodno obratio poslodavcu, sukladno članku 126. ZR-a, utvrđuje drugostupanjski sud.

Kako podnositelj to nije učinio, odluka o upućivanju na čekanje postala je zakonita, slijedom čega podnositelj nema pravni osnov temeljem kojeg bi mu pripadao iznos koji tužbenim zahtjevom traži.

Pri takvom stajalištu drugostupanjski sud zanemario je dvije bitne činjenice, a te su:

–da je podnositelj upućen na »čekanje« tj. u situaciju koju ZR uopće ne pozna, te

–da podnositelju niti za takvu nezakonitu situaciju u kojoj se našao, nije poslodavac smatrao za shodnim ispostaviti mu nikakvu pisanu odluku (rješenje), niti bilo kakav drugi akt kojim bi bilo određeno njegovo trajanje, naknada plaće i dr.

Podnositelj, prema stajalištu ovog Suda, zapravo nije ni mogao pobijati nešto što je po samoj prirodi stvari protuzakonito i to kako u formalnom tako i materijalnom smislu. Izlaz iz takve situacije mogao je potražiti jedino u sudskoj zaštiti.

8.Analizom navoda ustavne tužbe, osporene presude i temeljem uvida u spis, Ustavni sud je utvrdio da je drugostupanjski sud na štetu podnositelja pogrešno primijenio materijalno pravo, čime je povrijedio ustavno pravo propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, kojim je zajamčena jednakost svih pred zakonom.

Plaća, odnosno razlika plaće, o kojoj je u konkretnom slučaju riječ, je novčana tražbina proizišla iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na nju.

Naime, sukladno članku 126. stavku 4. ZR-a, propust zaposlenika, u ovom slučaju podnositelja ustavne tužbe, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznavanja razlike plaće proizišle iz jednog stanja u kojeg ga je poslodavac stavio bez njegove (podnositeljeve) krivnje, ne može imati za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu.

Drugostupanjski sud je stoga pogrešno zauzeo stajalište kojom se odluka tuženika, iz razloga što nije utvrđena nezakonitom, ima smatrati zakonitom, te da stoga nije osnovan niti tužbeni zahtjev podnositelja kojim traži isplatu razlike plaće između one koju je imao dok je bio na čekanju i one koje bi imao da je radio.

Upravo takvo stajalište drugostupanjskog suda, kojim zapravo pokušava osnažiti nezakonito postupanje tuženika u pogledu upućivanja podnositelja na čekanje protivno je pravilu da nešto što je u početku bilo nevaljano ne može tijekom vremena postati valjano (quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere).

Podnositelj je imao pravo, sukladno članku 126. stavku 4. ZR-a, zahtijevati direktnu zaštitu suda. Kako se u slučaju podnositelja radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa, krajnji cilj tužbe se može postići kondemnatornom tužbom jer je pitanje osnovanosti isplate razlike plaće, samo po sebi uključilo i utvrđivanje nezakonitog postupanja tuženika prema poslodavcu, a iz kojeg se postupanja taj zahtjev izvodi.

9.Slijedom navedenog, a sukladno člancima 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

10.Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1783/2006 Zagreb, 20. svibnja 2008.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednica Vijeća Agata Račan, v. r.

Odluka, NN 69/2008-2321 Više Dio NN: Službeni Vrsta dokumenta: Odluka Izdanje:

NN 69/2008 Broj dokumenta u izdanju: 2321 Donositelj:USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Datum tiskanog izdanja: 13.6.2008.

Opći uvjeti korištenja Odgovornost za objavljene sadržaje Narodne novine d.d. će poduzeti razumne i odgovarajuće napore kako bi informacije na ovim internetskim stranicama bile potpune i točne, ali ne odgovara u slučaju njihove netočnosti ili nepotpunosti. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za štetu ili povredu koja može biti rezultat korištenja ili nemogućnosti korištenja bilo kojeg dijela ove web-lokacije ili nečeg što je na njoj objavljeno.

Ove internetske stranice sadrže i informacije trećih osoba i poveznice na druge internetske sadržaje. Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje na vanjskim izvorima podataka do kojih mogu voditi poveznice s naših internetskih stranica, niti odgovara, niti upućuje na način i uvjete korištenja tih sadržaja.

Narodne novine d.d. ne odgovaraju za sadržaje koje na ove internetske stranice stave treće osobe.

Zaštita autorskog prava Svi sadržaji objavljeni na ovim internetskim stranicama zaštićeni su autorskim pravom i mogu se koristiti samo pod uvjetima propisanim Zakonom.

Promjene Narodne novine d.d. zadržavaju pravo izmjene, dopune ili uklanjanja bilo kojeg dijela ovih internetskih stranica u bilo kojem trenutku. Promjene stupaju na snagu objavljivanjem na ovim internetskim stranicama ili kada su korisnici o njima obaviješteni.

Zaštita privatnosti Narodne novine d.d se obvezuju poštivati anonimnost i privatnost korisnika ovih internetskih stranica. O posjetiteljima se neće prikupljati nikakvi osobni podaci osim u slučajevima ako ih posjetitelj dobrovoljno dostavi Narodnim novinama d.d. U slučajevima kad je poznat indentitet posjetitelja/pošiljatelja, njegovi će se podaci koristiti samo u svrhu zbog koje ih je pošiljatelj poslao. Narodne novine d.d. takve podatke mogu koristiti i za što bolji uvid i razumijevanja pojedinačnih potreba i zahtjeva korisnika kao i razvijanja mogućnosti što kvalitetnijega pružanja svojih usluga korisnicima. Narodne novine d.d. se obvezuju da navedene podatke neće učiniti dostupnim bilo kojoj trećoj osobi odnosno strani bez izričitoga pristanka korisnika.

Narodne novine d.d. upozoravaju posjetitelje/korisnike na ograničenja suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u odnosu na sigurnost i zaštitu privatnosti osobnih podataka.

Pravni vodič

Ozljeda na radu: prijava HZZO-u i naknada štete

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.