Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od 19. srpnja 2012.

Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od

srpnja
Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od
srpnja
NN 91/2012 (6.8.2012.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/2009 od
srpnja
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2097 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/
i 76/10.), na sjednici održanoj
srpnja
donio je RJEŠENJE I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom sljedećih odredaba Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/
i 80/11.): – članka 4., članka 6., članka 7., članka
stavaka
i 4., članka 17., članka
stavka 3., članka
stavka 2., članka
stavka
točke 3., članka
stavka
točke 3., članka
stavka
točke
i 8., članka
stavka 2., članka
stavka 4., članka 74., članka
stavka 1., članka
stavka 5., članka
stavaka 2.,
i 6., članka
stavaka
i 3., članka 109., članka
stavka 1., stavka
prva rečenica i stavaka 3.,
i 5., članka 118., članka
stavka
točke 4., članka
stavka
točke
i stavka 3., članka
stavka 2., članka
stavka 2., članka
stavaka 1., 2.,
i 4., članka
stavaka 3.,
i 5., članka
stavka 3., članka
stavka 3., članka
stavaka
i 5., članka
stavka 1., članka
stavka 2., članka 190., članka
stavka 3., članka
stavaka
i 33., članka
stavka 5., članka
stavka 4., članka
stavka 1., članka
stavaka
i 2., članka
stavka 1., članka
stavka 1., članka
stavka 2., članka
stavka 3., članka
stavaka
i 2., članka 239., članka
stavaka
i 3., članka
stavka 1., članka 244., članka
stavaka
i 2., članka
stavaka
i 4., članka
stavka 3., članka
stavka 1., članka
stavka 1., članka
stavka
točaka
i 4., stavka
točke
i stavaka
i 5., članka 263., članka
stavaka
i 5., članka 266., članka
stavka 1., članka
stavka 3., članka 274., članka 281., članka 283., članka
stavka 4., članka
stavaka
i 6., članka
stavka 3., članka
stavaka 1., 3.,
i 9., članka
stavka 5., članka
stavaka 4.,
i 7., članka
stavka 2., članka
stavka 2., članka
stavka 2., članka
stavaka
i 5., članka
stavaka
i 7., članka
stavka 2., članka
stavka
točaka
i 3., članka
stavaka 1.,
i 6., članka
stavka 1., članka
stavaka 4.,
i 7., članka
stavaka 2.,
i 4., članka 339., članka 340., članka
stavka
točke 1., članka
stavka 3., članka
stavka 1., članka
stavaka
i 4., članka 355., članka
stavka 2., članka
stavka 5., članka
stavka 3., članka
stavka 2., članka
stavka 2., članka 379., članka
stavka 2., članka
stavka 1., članka
stavka 3., članka
stavka 4., članka
stavka 3., članka
stavka 2., članka
stavka 5., članka
stavka 1., članka
stavka 1., članka 475., članka 477., članka 486., članka
stavka 5., članka 509., članka
stavka
točke 2., članka 521., članka
stavaka
i 4., članka
stavka 1., članka
stavka 3., članka
stavka 1., članka
stavaka
i 3., članka 539., članka
stavka 1., članka
stavka 2., članka
stavka 1., članka
stavka
i članka
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«. III. Ovo rješenje objavit će se u istom broju »Narodnih novina« u kojem će biti objavljena odluka broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od
srpnja
Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) donio je Hrvatski sabor na sjednici održanoj
prosinca
Za kaznena djela iz članka
Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/
i 57/11.) taj je zakon stupio na snagu
srpnja
Za sva ostala kaznena djela taj je zakon stupio na snagu
rujna
Do danas je dva puta izmijenjen i dopunjen (»Narodne novine« broj 76/
i 80/11.). U ovom ustavnosudskom postupku razmatra se zakonski tekst koji je na snazi od
srpnja 2011., a koji je sadržan u pročišćenom tekstu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 121/11.).
Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti više članaka Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) i više članaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.) podnijeli su: – Odvjetničko društvo Nobilo i dr. iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-602/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu
veljače 2009.), – odvjetnice Jasna Novak i Višnja Drenški Lasan (u daljnjem tekstu: predlagateljice Novak i Drenški Lasan) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-18153/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu
rujna 2009.), – odvjetnik Zrinko Zrilić iz Zadra (prijedlog broj: U-I-448/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu
veljače
i prijedlog broj: U-I-1710/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu
travnja 2009.), – odvjetnica mr. sc. Laura Valković iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-5813/2010 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu
studenoga 2010.), – Igor Rzaunek (u daljnjem tekstu: predlagatelj Rzaunek) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-2871/2011 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu
lipnja 2011.). O predmetima broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009 i U-I-5813/2010 odlučeno je odlukom broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od
srpnja
2.
U tijeku rada na predmetima zaključeno je da se svi prijedlozi objedine i o njima zajednički odluči u jednom ustavnosudskom postupku, pri čemu će se zbog opsežnosti osporenih odredaba odluka donijeti odvojeno od rješenja, ali će oba akta biti objavljena u istom broju »Narodnih novina«. Kad se u ovom rješenju poziva na odluku broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od
srpnja
Ustavni sud koristi kraticu: odluka broj: U-I-448/2009 i dr., u odgovarajućem padežu.
Bez prijelaznih i završnih odredaba Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/
i 89/11.) ima ukupno 569 članaka. Predlagatelji su osporili suglasnost s Ustavom više od 150 članaka odnosno njihovih pojedinih stavaka, točaka ili rečenica ili dijelova rečenica unutar pojedinih stavaka. 3.
Zbog izrazite složenosti i osobitih obilježja kaznenog procesnog zakonodavstva te mnogobrojnih osporenih odredaba ZKP-a predsjednica Ustavnog suda imenovala je na prijedlog suca izvjestitelja radnu skupinu od četiriju sudaca i triju ustavnosudskih savjetnika za obradu predmeta i periodično izvješćivanje sjednice Ustavnog suda o radnjama provedenim u pripremnom dijelu ustavnosudskog postupka.
Na temelju članka
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je očitovanje o podnesenim prijedlozima od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa). Ministarstvo pravosuđa dostavilo je
prosinca
pisano očitovanje klasa: 703-01/09-01/342, urbroj: 514-05-02-01-01/09-2 od
prosinca
4.
Na temelju članka
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je
srpnja
od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) statističke podatke o radu državnih odvjetništava i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (u daljnjem tekstu: USKOK) u prethodnom postupku od
rujna 2011., to jest od stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku za sva kaznena djela. DORH je te podatke dostavio u pisanom dopisu broj: A-283/12 od
srpnja
Ustavni sud zatražio je i dobio stručna mišljenja o podnesenim prijedlozima od prof. dr. sc. Zlate Đurđević (Pravni fakultet u Zagrebu), prof. dr. sc. Berislava Pavišića (Pravni fakultet u Rijeci) i prof. dr. sc. Gorana Tomaševića (Pravni fakultet u Splitu). Zatraženo je i stručno mišljenje prof. dr. sc. Vladimira Ljubanovića (Pravni fakultet u Osijeku) koji ga nije dostavio. Dostavljena stručna mišljenja smatraju se sastavnim dijelom ustavnosudskog spisa.
U ovom rješenju koriste se sljedeće kratice za zakone, međunarodne ugovore i njihova tijela: – Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/
i 49/
– pročišćeni tekst): Ustavni zakon; – Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/
i 115/06.): ZKP/97; – Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.): ZKP/08; – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.), koji je stupio na snagu
srpnja 2009.: ZID ZKP/09; – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 80/11.), koji je stupio na snagu
srpnja 2011.: ZID ZKP/11; – Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 89/
i 121/
– pročišćeni tekst): ZKP; – Zakon o državnom odvjetništvu (»Narodne novine« broj 76/09., 153/09, 116/10., 145/10., 57/
i 130/11.): ZODO; – Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/
i 57/11.): ZUSKOK; – Kazneni zakon (»Narodne novine« broj 110/97., 27/
– ispravak, 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/
i 125/11.): KZ; – Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/
– pročišćeni tekst, 8/
– ispravak, 14/
i 1/06.): Konvencija; – Europski sud za ljudska prava: Europski sud; – Europska komisija za ljudska prava: Europska komisija. II. MJERODAVNO PRAVO 1.) Ustav Republike Hrvatske
Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Ustava: »Članak
(...) sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova ... poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.« »Članak
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.« »Članak
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.« »Članak
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.« »Članak
(...) Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.« »Članak
Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.« »Članak
Svako ljudsko biće ima pravo na život. (...)« »Članak
Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva. Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.« »Članak
Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima. Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.« »Članak
Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode. Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Uhićena osoba mora odmah na način njoj razumljiv biti obaviještena o razlozima uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom. Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.« »Članak
Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo. Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen. Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode. Svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.« »Članak
Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.« »Članak
Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.« »Članak
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: – da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete, – da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane, – na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat, – da se brani sâm ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom, – da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu, – da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, – na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu. Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju. Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.« »Članak
Kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.« »Članak
Dom je nepovrediv. Samo sud može obrazloženim pismenim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora. U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega. Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.« »Članak
Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.« »Članak
Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva. Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.« 2.) Konvencija
Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Konvencije: »Članak
Pravo na život
Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života ...
Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna: a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja; b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprečavanju bijega osobe zakonito lišene slobode; c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.« »Članak
Zabrana mučenja Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.« »Članak
Pravo na slobodu i sigurnost
Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda; b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze; c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja; d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti; e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica; f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.
Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.
Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.
Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.« »Članak
Pravo na pošteno suđenje
Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.
Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.
Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega; b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane; c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde; d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe; e) besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.« »Članak
Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života
Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.« »Članak
Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.« 3.) Ostalo međunarodno i domaće pravo
Ostalo međunarodno i nacionalno pravo mjerodavno za ocjenu osnovanosti prijedloga predlagatelja navodi se na odgovarajućim mjestima u obrazloženju ovog rješenja. III. OCJENA USTAVNOG SUDA (POJEDINAČNE ODREDBE ZKP-a SUGLASNE S USTAVOM) 1.) Prvi dio, Opće odredbe, Glava I. Uvodne odredbe (članci
– 18.)
Ustavni sud uvodno naglašava da u ovom rješenju predistražni i istražni postupak i sudski kazneni postupak, kad ih promatra kao jedinstvenu cjelinu, skraćeno naziva: kazneni proces (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). U glavi I. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4., članka 6., članka 7., članka
stavaka
i 4., članka
i članka
stavka
ZKP-a. 1.1.) Članak
Osporeni članak glasi: »Članak 4.

(1)Sud, stranci i branitelju osigurava jednake mogućnosti dokazivanja na raspravi u skladu s ovim Zakonom.

(2)Sud i državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist.

(3)Državno odvjetništvo, istražitelj i policija neovisno i nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Ta tijela su dužna s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika.«

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Odredba članka 4 ZKP-a protivna je članku 29 Ustava Republike Hrvatske, ali i članku 6 ECHR jer ista propisuje jednake mogućnosti dokazivanja strankama i branitelju tek u fazi glavne rasprave i to od strane suda. Jednakost oružja nije zagarantirana u tijeku postupka pred državnim odvjetnikom niti u tijeku postupka provođenja državnoodvjetničke istrage.«
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi: »Čl.
ZKP uređuje jednakost oružja ili sredstava (equality of arms). Jednakost sredstava je prije svega dio 'unutarnjih', neartikuliranih jamstava kaznenog postupka koja, prožima članak
Konvencije u cjelini. Odredba o pravu pozivanja i ispitivanja svjedoka (the right to examine witnesses) specifična je i načelno vrijedi samo za kazneni postupak, ali ESLJP uzima da je njeno ostvarenje moguće i izvan toga. Konvencija predviđa pravo ispitivanja svjedoka optužbe te pravo pozivanja i ispitivanja svjedoka obrane pod jednakim uvjetima kao i svjedoka optužbe. No, to pravo nije apsolutno jer sud može prema vlastitoj ocjeni odbiti dokaze (ESLJP: Bricmont v. Belgium; Laukkanen and Manninen v. Finland; Solakov v. Former Yugoslavian Republic of Macedonia; Stoimenov v. the former Yugoslav Republic of Macedonia; Vidal v. Belgium). (...) Tužiteljstvo je nadalje dužno staviti na raspolaganje okrivljeniku i sav materijal prikladan da dovede u pitanje vjerodostojnost svjedoka optužbe (ESLJP: Čolak and Tsakiridis v. Germany, Zaitsev v. Russia, Georgios Papageorgiu v. Greece, Micallef v. Malta). Pravo na kontradiktorni postupak znači, u kaznenim predmetima, da optužbi i obrani mora biti dana mogućnost saznati za izjave i dokaze iznesene od protivne strane i mogućnost očitovati se o njima (ESLJP: Brandstetter v. Austria). Ipak to pravo prema ESLJP nije apsolutno jer mogu postojati proturječni interesi (npr. zaštita svjedoka), koji se mogu uvažiti kao razlozi odstupanja samo kad su strogo neophodni (Rowe and Davies v. The United Kingdom). (...) Prema st.
članka
ZKP državno odvjetništvo, istražitelj i policija neovisno i nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. ZKP posebno obvezuje ta tijela da 's jednakom pozornošću' prikupljaju podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika. Čl.
st.
ZKP je posebna odredba koja se odnosi na raspravu. To nije odredba koja osigurava jednake mogućnosti dokazivanja 'tek u fazi glavne rasprave' kako navode predlagateljice. Ta posebna odredba ističe, naglašava zahtjev jednakih mogućnosti dokazivanja na raspravi koje moraju biti jednake za obje stranke, a prema odredbama ZKP.«
Ustavni sud smatra da je istaknuta nesuglasnost članka
ZKP-a s člankom
Ustava i člankom
Konvencije neutemeljena. Naime, iako je vidljivo da se jednake mogućnosti dokazivanja strankama i branitelju osiguravaju tek u fazi glavne rasprave, i to od suda, u konkretnom se članku institut dokazivanja samo načelno uređuje. Riječ je o uvodnim i općim odredbama ZKP-a. Konvencija predviđa pravo ispitivanja svjedoka optužbe te pravo pozivanja i ispitivanja i svjedoka obrane i svjedoka optužbe pod jednakim uvjetima. Međutim, to pravo nije apsolutno jer sud može prema vlastitoj ocjeni odbiti dokaze (Europski sud, predmet Bricmont protiv Belgije, presuda,
srpnja 1989., zahtjev br. 10857/84; predmet Laukkanen i Manninen protiv Finske, presuda
veljače 2004., zahtjev br. 50230/99; predmet Solakov protiv Makedonije, presuda
listopada 2001., zahtjev br. 47023/99). Zakonodavac je državnom odvjetniku u prethodnom postupku povjerio funkcije tužitelja i istražitelja. No, zahtjev objektivnosti iz članka
stavka
ZKP-a obvezuje tijela kaznenog progona i tijela istrage da okrivljeniku i branitelju učine dostupnim svaki podatak kojim raspolažu ili do kojeg bi mogli doći, a koji bi mogao pomoći okrivljeniku u oslobađanju od optužbe ili u određivanju manje kazne. 14.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
ZKP-a. 1.2.) Članak
Osporeni članak glasi: »Članak 6.

(1)U postupku uređenom ovim Zakonom, zabranjena je diskriminacija sukladno pripadnosti rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, obrazovanju, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu, izražavanju ili spolnoj orijentaciji.

(2)Zabranjeno je da se prema okrivljeniku, svjedoku ili drugoj osobi primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza, niti se smije upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva.

(3)Iskaz pribavljen protivno stavcima

i
ovoga članka, ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku.« 15.
Članak
ZKP-a izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/
Dodani su stavak
i stavak 3., a stavak
postao je stavak
i u njemu su brisani zarez i riječ »obmana«. Prije izmjena članak
ZKP-a je glasio: »Članak
Zabranjeno je da se prema okrivljeniku, svjedoku ili drugoj osobi primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza, niti se smije upotrijebiti sila, prijetnja, obmana ili druga slična sredstva.«
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navedeni članak smatraju nesuglasnim s člankom
Ustava jer ne propisuje sankciju kojom bi se isključio iz uporabe nezakoniti dokaz. Također navode da je člankom
ZID-a ZKP/09 došlo do izmjene članka
ZKP/08 tako da je izmjenom sankcionirana zabrana uporabe u postupku dokaza koji su pribavljeni protivno stavcima
i
ZKP-a, dakle, smatraju da su ti dokazi po samom zakonu nezakoniti. Izostavljanjem riječi »obmana« iz stavka
povrijeđena su prava okrivljenika. Predlagateljice navode da obmana u biti predstavlja iskrivljeno odnosno lažno prikazivanje činjenica ili namjerno neiznošenje stvarnih činjenica od osobe koja ispituje okrivljenika, a taj način ispitivanja poduzima se s ciljem da se iznudi iskaz odnosno priznanje okrivljenika. Navode da je člankom
stavkom
ZKP-a propisano da pri ispitivanju svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom, a ni postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti, osim ako nije drugačije propisano zakonom. Ako je obmana kao način ispitivanja zabranjena u odnosu na svjedoke, onda takav način ispitivanja svakako treba biti zabranjen i u odnosu na okrivljenika.
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je članak
stavak
ZKP-a već usklađen s člankom
stavkom
Ustava.
Ustavni sud prvo utvrđuje da je riječ o uvodnim i općim odredbama ZKP-a. Članak
ZKP-a izmijenjen je ZID-om ZKP/09 tako da je stavkom
propisano da se iskaz pribavljen protivno stavcima
i
tog članka ne može uporabiti kao dokaz u postupku. Slijedom toga, prigovori predlagateljica o nesuglasnosti tog članka s Ustavom nisu osnovani. Navedenom dopunom zakonodavac je zabranio uporabu dokaza pribavljenih na način propisan stavkom
Brisanje riječi »obmana« ne predstavlja povredu članka
Ustava, s obzirom da je pribavljanje iskaza obmanom samo jedan u nizu mogućih nezakonitih načina pribavljanja dokaza (primjerice, to su i sila i prijetnja). Zakonodavac se upravo zato koristio općim standardom »ili druga slična sredstva« u koja se ubraja i obmana. 18.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
ZKP-a. 1.3.) Članak
Osporeni članak glasi: »Članak 7.

(1)Svaka osoba protiv koje su poduzete mjere ograničenja osobne slobode ili druge prisilne mjere ima pravo da u skladu sa Zakonom bude saslušana pred sudom ili drugim nadležnim državnim tijelom, obaviještena o razlozima poduzimanja mjere i na pouku o pravima u postupku.

(2)Osoba uhićena pod sumnjom da je počinila kazneno djelo mora biti odmah: 1) na njoj razumljiv način obaviještena o razlozima uhićenja, 2) poučena da nije dužna iskazivati, 3) poučena da ima pravo na stručnu pomoć branitelja kojega može sama izabrati, 4) poučena da će nadležno tijelo na njezin zahtjev, o uhićenju izvijestiti njezinu obitelj ili drugu osobu koju ona odredi.« 20. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Člankom 7. ZKP-a regulirana su dakle osnovna prava osobe protiv koje su poduzete mjere ograničenja slobode. Ova odredba protivna je članku 25. Ustava RH ali i članku 5. ECHR. Prema čl. 25. Ustava RH tko god je pritvoren i optužen zbog kaznenog djela ima pravo u najkraćem roku određenom zakonom biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen. Člankom 5. st. 3. ECHR dano je pravo svakoj uhićenoj ili pritvorenoj osobi da mora biti u najkraćem roku izvedena pred sud ili pred drugo zakonom određeno tijelo. Osoba lišena slobode mora biti upoznata sa pravom da u najkraćem roku bude izvedena pred sudbenu vlast koja će odlučiti o zakonitosti njenog lišenja slobode – obvezni sadržaj europskog naloga za uhićenje. Nepostojanje navedenog prava predstavlja kršenje citiranih odredbi Ustava RH i ECHR.« 21. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 7. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 25. Ustava jer obveze koju predlagateljice navode nema u članku 25. Ustava. Navodi: »Čl. 7. ZKP propisuje katalog prava osobe protiv koje su poduzete mjere ograničenja osobne slobode ili druge prisilne mjere. On ima načelni smisao. Uzgred, ta odredba je usklađena sa zahtjevima koje postavlja članak 5. Konvencije, te članak 1. i 2. Protokola br. 4. uz tu konvenciju, članak 9/1 i 2. Pakta. Ključno je da o lišenju slobode u najkraćem roku odlučuje sud, (članak 5/4 Konvencije). U članku 7. ZKP su određena prava koja ima osoba prema kojoj su već poduzete mjere ograničenja slobode. To su dakle prava osobe u postupku poduzimanja mjera ograničenja slobode (...) ZKP to pravo uvjetuje kratkim rokovima (šest sati prema čl. 112. st. 1. ZKP). Nadalje, za određivanje istražnog zatvora u domu isključivo je nadležan sud (čl. 119. st. 1. ZKP). O istražnom zatvoru sud odlučuje na nejavnom usmenom ročištu (čl. 129. st. 1. ZKP) itd.« 22. Ustavni sud prvo primjećuje da je riječ o uvodnim i općim odredbama ZKP-a. Podsjeća da članak 25. Ustava i članak 5. Konvencije uređuju prava osoba uhićenih osoba. Članak 25. stavak 2. Ustava propisuje da tko je god pritvoren zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud. Članak 5. stavak 1. točka (

c)Konvencije propisuje da se nitko ne smije lišiti slobode, osim ako je zakonito uhićen radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji razumna sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja. Članak 5. stavak 3. Konvencije propisuje da se svatko uhićen u uvjetima predviđenim u stavku 1. točki (
c)tog članka mora u najkraćem roku izvesti pred suca (ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti). Ti članci Ustava i Konvencije ne predviđaju izrijekom pravo na obavijest uhićenika o tome da mora »u najkraćem roku« biti izveden pred sud (o značenju pojma »u najkraćem roku« v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). Što se tiče europskoga uhidbenog naloga na koji se pozivaju predlagateljice, obvezni sadržaj tog naloga propisan je u Okvirnoj odluci Vijeća o europskomu uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica od 13. lipnja 2002. (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka) (2002/584/JHA: Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the surrender procedures between Member States, Official Journal L 190, 18/07/2002, str. 1.-20.; Council Framework Decision 2009/299/JHA of 26 February 2009 amending Framework Decisions 2002/584/JHA, 2005/214/JHA, 2006/783/JHA, 2008/909/JHA and 2008/947/JHA, thereby enhancing the procedural rights of persons and fostering the application of the principle of mutual recognition to decisions rendered in the absence of the person concerned at the trial, Official Journal L 81, 27.3.2009, str. 24.-36.). Ustavni sud primjećuje da informacije sadržane u nalogu moraju biti dostatne da nadležnim sudskim vlastima države izvršenja omoguće donošenje odluke o izvršenju naloga odnosno predaji tražene osobe bez traženja dodatnih informacija od sudske vlasti izdavanja naloga. U članku 8. Okvirne odluke taksativno su nabrojene te informacije. One čine obvezni sadržaj europskoga uhidbenog naloga. To su:
a)identitet i državljanstvo tražene osobe;
b)ime, adresa, telefonski i telefaks broj i e-mail adresa sudske vlasti izdavanja naloga;
c)dokazi o izvršnoj presudi, nalogu za uhićenje ili bilo kojoj drugoj izvršnoj sudskoj odluci koja ima jednak učinak, a koja ulazi u područje primjene čancima 1. i 2.;
d)priroda i pravna kvalifikacija kaznenog djela, osobito što se tiče članka 2.;
e)opis okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, uključujući vrijeme, mjesto i stupanj sudjelovanja tražene osobe u počinjenju kaznenog djela;
f)izrečena kazna ako postoji pravomoćna presuda ili zaprijećena kazna prema pravu države izdavanja naloga;
g)ako je moguće, ostale posljedice kaznenog djela. Dopunski podaci mogu se tražiti na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke. Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg su se predlagateljice pozvale na institut europskoga uhidbenog naloga da bi osporile suglasnost s Ustavom i Konvencijom članka 7. ZKP-a. Okvirnom odlukom uređen je sustav izručenja osumnjičenih i osuđenih osoba između država članica Europske unije. Riječ je o sustavu predaje između nadležnih sudskih (pravosudnih) vlasti tih država. Taj sustav nije predmet uređenja članka 7. ZKP-a. 22.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 7. ZKP-a. 1.4.) Članak 11. stavci 3. i 4. 23. Osporene odredbe glase: »Članak 11. (...)

(3)Stranci, branitelju, oštećeniku, opunomoćeniku ili zakonskom zastupniku koji u kaznenom postupku svojom radnjom očigledno zloupotrebljava pravo iz ovog Zakona, sud će rješenjem uskratiti pravo na tu radnju. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

(4)Ako je u slučaju iz stavka

ovog članka okrivljenik ostao bez branitelja, predsjednik suda će na zahtjev tijela koje vodi postupak, postaviti branitelja po službenoj dužnosti.«
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »U situaciji iz čl.
ZKP-a okrivljenik koji prema odredbama zakona ima pravo na branitelja po službenoj dužnosti bilo zbog težine kaznenog djela ili nekog drugog zakonom predviđenog razloga, biti će zaštićen u svom pravu na branitelja jer će mu biti postavljen branitelj po službenoj dužnosti umjesto branitelja kojem je uskraćeno zastupanje. S druge strane, okrivljenik koji je imao izabranog branitelja, a ne radi se o obveznoj obrani, ostaje bez branitelja i nema mogućnosti da ostvari svoje pravo iz čl.
Ustava RH. Time je narušeno i Ustavno načelo jednakosti građana pred zakonom iz čl.
Ustava RH.«
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da zakonski izričaj jasno upućuje da ako je sud, postupajući po članku
stavku
ZKP-a, branitelju okrivljenika koji u kaznenom postupku svojom radnjom očigledno zlouporabi pravo koje mu pripada na temelju zakona, rješenjem oduzeo pravo na tu radnju, stavkom
tog članka obvezuje predsjednika suda da okrivljeniku koji je ostao bez branitelja postavi branitelja po službenoj dužnosti. Jedino u situaciji ako okrivljenik nije ostao bez branitelja (npr. imao ih je više, a isključenje se odnosilo samo na jednog, ili je odmah po isključenju angažirao drugog branitelja) sud neće postaviti branitelja po službenoj dužnosti, što je u skladu s načelom pravičnosti, budući da sud donošenjem navedenog rješenja ne šteti interesima obrane okrivljenika. Ministarstvo pravosuđa smatra da nije povrijeđeno načelo jednakosti građana pred zakonom iz članka
Ustava.
Iz očitovanja Ministarstva pravosuđa vidljivo je da su navodi predlagateljica da se osporenim odredbama povređuje pravo na pošten postupak vjerojatno rezultat pogrešnog tumačenja osporenih odredaba. Ustavni sud primjećuje da članak
ZKP-a jamči okrivljeniku pravo na izabranog branitelja. U pojedinim člancima propisuje se postupanje u slučaju da okrivljenik, kad obrana nije obvezna, želi branitelja (članak
stavak 2., članak
stavak
i članak
ZKP-a). Nadalje, Ustavni sud smatra da se iz članka
stavka
ZKP-a ne može izvesti zaključak o nejednakosti okrivljenika u slučajevima obvezne i fakultativne obrane. Sud je na temelju Ustava i zakona dužan osigurati pravo na obranu svakog okrivljenika. Člankom
stavkom
ZKP-a samo je ustanovljena dužnost suda da u slučaju obvezne obrane postavi branitelja po službenoj dužnosti. U slučaju fakultativne obrane sud je također dužan postupiti na temelju članka
ZKP-a odnosno na temelju posebnih odredaba ZKP-a koje uređuju postupanje suda u cilju ostvarenja okrivljenikova prava na obranu. 26.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavaka
i
ZKP-a. 1.5.) Članak
Osporeni članak glasi: »Članak 17.

(1)Kazneni postupak započinje: 1) potvrđivanjem optužnice, 2) određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe, 3) donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak

stavak 1.). (...)« 27.
Članak
stavak
ZKP/08 izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/09 tako da je točka
brisana, a točke 2.,
i
postale su točke 1.,
i
Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna. Brisana točka
stavka
članka
ZKP/08 je glasila: »Članak 17.

(1)Kazneni postupak započinje: 1) izdavanjem naloga o provođenju istrage prema poznatom počinitelju kaznenog djela (članak 217.), ... (...)«

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Člankom
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku došlo je do promjene u članku 17 Zakona o kaznenom postupku, na način da je brisana točka
u stavku 1, pa su dosadašnje točke 2, 3 i 4 postale točke 1, 2 i
Kazneni postupak koji je prema ZKP-u NN 152/2008 započinjao izdavanjem naloga o provođenju istrage prema poznatom počinitelju kaznenog djela iz čl. 217., sada započinje potvrđivanjem optužnice, određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe i donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak
st. 1.). Citirana odredba čl. 3 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku po mišljenju podnositelja u suprotnosti je sa čl.
Ustava RH koji govori o tome da svatko ima pravo kada se radi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima te sumnje ili optužbe koja se diže protiv njega ili o dokazima koji ga terete. Nedvojbeno je da pokretanje kaznenog postupka ima za posljedicu ograničavanje određenih prava, a navođenjem činjenice da kazneni postupak započinje potvrđivanjem optužnice, dovodi se do situacije da se čitav niz prava koje građanima pripadaju ne štiti u punoj mjeri i na način kako to Ustav predviđa u fazi koja prethodi potvrđivanju optužnice tj. u fazi policijskih izvida kaznenih djela te državnoodvjetničke istrage. (...)«
Ministarstvo pravosuđa smatra neosnovanim prigovore predlagateljica o nesuglasnosti članka
točke
ZKP-a (članak
ZID-a ZKP/09) s člankom
Ustava. Navedenim člankom jasno se određuje trenutak u kojem, točnije od kojeg mogu nastupiti posljedice ograničenja određenih prava. Nastup tih posljedica u ZKP-u uvijek je povezan s prethodnom načelnom odlukom suda (o potvrđivanju optužnice ili o donošenju osuđujuće presude).
Ustavni sud primjećuje da predlagateljice osporavaju suglasnost s Ustavom članka
ZID-a ZKP/
Nakon izmjene članka
ZKP/08, kazneni postupak započinje potvrđivanjem optužnice. ZID ZKP/09 izmijenio je, dakle, početak kaznenog postupka. Točnije, ZID-om ZKP/09 započinjanje kaznenog postupka usklađeno je s člankom
stavkom
Ustava koji glasi: »Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.« Budući da je u novom zakonodavnom modelu kaznenog procesa istraga u nadležnosti državnog odvjetnika, ne bi bilo u skladu s člankom
stavkom
Ustava zakonsko određenje da kazneni postupak započinje »izdavanjem naloga o provođenju istrage prema poznatom počinitelju kaznenog djela«, kao što je to bilo propisano u članku
stavku
točki
ZKP/
S ustavnopravnog je aspekta relevantna sudska kontrola prethodnog postupka (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). 30.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
ZKP-a. 1.6.) Članak
stavak
Osporena odredba glasi: »Članak
(...)

(3)Ako sud koji vodi postupak smatra da je za rješenje pitanja iz stavka

ovog članka potrebna odluka Suda Europske unije o tumačenju prava Unije ili o valjanosti akta kojega je donijelo njezino tijelo, zastat će s postupkom, te podnijeti zahtjev Sudu Europske unije da donese odluku.« 31.
Članak
stavak
ZKP/08 izmijenjen je dva puta. Prvi put člankom
ZID-a ZKP/09, a drugi put člankom
ZID-a ZKP/
Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/
Prije izmjene iz
godine i u vrijeme podnošenja prijedloga članak
stavak
ZKP-a je glasio: »Članak
(...)

(3)Ako sud koji vodi postupak smatra da je za rješenje pitanja iz stavka

ovog članka potrebna odluka Europskog suda o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije, zastat će s postupkom, te podnijeti zahtjev Europskom sudu da donese tu odluku.« Prije izmjena izvršenih člankom
ZID-a ZKP/09 članak
stavak
ZKP-a je glasio: »Članak
(...)

(3)Ako sud smatra da je za rješenje pitanja iz stavka

ovog članka potrebna odluka Europskog suda pravde o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije, zastat će s postupkom te podnijeti zahtjev Vrhovnom sudu da od Europskog suda pravde zatraži odluku ili mišljenje. Ako Vrhovni sud ocijeni da je zahtjev opravdan, zatražit će odgovarajuće tumačenje od Europskog suda pravde.«
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Podnositelji smatraju da je navedena odredba protivna odredbi čl. 2 Ustava RH po kojoj je suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. U skladu sa tom odredbom RH ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju na teritoriju koji joj pripada RH. Hrvatska nije članica Europske unije, a odluke Europskog suda pravde odnose se samo na zemlje članice Europske unije. Pravo na prenošenje jurisdikcije sudova RH može se ostvarivati jedino izmjenama Ustava RH, a ni u kojem slučaju posebnim zakonom kako je to predviđeno spornim čl. 18 st.
ZKP-a.«
Ministarstvo pravosuđa smatra neosnovnim tvrdnje predlagateljica, navodeći da se člankom
stavkom
ZKP-a određuje važenje ili tumačenje propisa i mjera Europske unije, a ne propisa koje je donijela Republika Hrvatska.
Ustavni sud primjećuje da su predlagateljice u pravu kad ističu da Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme stupanja na snagu ZKP/08, a to nije ni u vrijeme donošenja ovog rješenja. Međutim, upravo je to razlog koji sam po sebi odriče valjanost njihovim prigovorima. Očito je, naime, da će Europski sud pravde u Luxembourgu postati nadležan za odlučivanje o podnescima hrvatskih sudova tek kad Republika Hrvatska postane punopravna članica Europske unije. Utoliko je davanje ovlasti nacionalnim kaznenim sudovima da podnose zahtjeve Europskom sudu pravde »o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije« faktički bez pravnog učinka do tog trenutka. Međutim, to ne čini samo zakonsko rješenje a priori nesuglasnim s Ustavom s obzirom da je s Republikom Hrvatskom Europska unija potpisala ugovor o pristupanju koji se u vrijeme donošenja ovog rješenja nalazi u postupku ratifikacije u njezinim državama članicama. 34.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
ZKP-a. 2.) Glava II. Nadležnost sudova (članci
– 31.)
Glava II. ZKP-a uređuje stvarnu nadležnost i sastav suda, mjesnu nadležnost, spajanje i razdvajanje postupaka, posljedice nenadležnosti i sukob nadležnosti.
U glavi II. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka
stavka
ZKP-a. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom. 2.1.) Članak
stavak
Osporena odredba glasi: »Članak
(...)

(2)Rješenje o razdvajanju postupka donosi sud nakon saslušanja prisutnih državnog odvjetnika i okrivljenika. (...)«

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »(...) Takva odredba suprotna je čl.
Ustava RH koja okrivljeniku daje pravo na branitelja. Odredbom ovog članka ZKP-a branitelj okrivljenika isključen je naime od mogućnosti davanja očitovanja sudu vezano za pitanja razdvajanja postupka. Istovremeno time se krši načelo jednakosti oružja propisano odredbom čl. 6 ECHR. Načelo jednakosti oružja uključuje stajalište da su obje stranke u postupku ovlaštene biti informirane o činjenicama i argumentima suprotne strane i da svaka stranka mora imati jednake mogućnosti odgovoriti drugoj.«
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je člankom
stavkom
ZKP-a propisano da je branitelj ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzimati sam okrivljenik. Stoga propisivanjem u članku
stavku
ZKP-a dodatnog uvjeta da se prije donošenja rješenja obvezatno mora saslušati okrivljenik nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja.
Ustavni sud utvrđuje da na temelju članka
stavka
ZKP-a okrivljenik može imati branitelja prije početka i tijekom cijelog kaznenog postupka. Na temelju članka
ZKP-a branitelj je ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzeti sam okrivljenik. Stoga se okrivljenik ima pravo savjetovati sa svojim braniteljem i oko svog očitovanja sudu u vezi s pitanjem razdvajanja postupka. Okrivljenik može zahtijevati da saslušanju iz članka
stavka
ZKP-a bude prisutan branitelj, a može i odbiti dati svoje usmeno očitovanje. Iz navedenih razloga prigovori predlagateljica nisu osnovani. 40.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
ZKP-a. 3.) Glava IV. Državni odvjetnik (članci
– 42.)
Glava IV. ZKP-a uređuje prava i dužnosti državnog odvjetnika u skladu s njegovim novim postupovnim položajem u kojem osim kaznenog progona vodi i istragu.
U glavi IV. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka
stavak
točka
ZKP-a. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog članka ZKP-a s Ustavom. 3.1.) Članak
stavak
točka
Osporene odredbe glase: »Članak
(...)

(2)U predmetima kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti državni odvjetnik ima pravo i dužnost: (...) 3) donošenja odluka predviđenih zakonom, (...)« 43.

Članak
stavak
ZKP/08 izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/
Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu tih izmjena ZKP-a.
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »U odnosu na članak
Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku podnositelji ostaju u cijelosti kod argumentacije iznesene vezano uz članke 38.,
i
Zakona o kaznenom postupku.«
Ministarstvo pravosuđa u vezi s osporenim člankom
stavkom
točkom
ZKP-a nije dostavilo očitovanje.
Ustavni sud ocjenjuje prigovore predlagateljica neosnovanim. Upućuje na obrazloženje uz članak
stavke
i
ZKP-a (v. točke
i 170.
obrazloženja ovog rješenja) i uz članak
stavak
i članak
stavke
i
ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). 46.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
točke
ZKP-a. 4.) Glava V. Žrtva, oštećenik i privatni tužitelj (članci
– 63.)
Glava V. ZKP-a uređuje prava žrtve, oštećenika i privatnog tužitelja.
U glavi V. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka
stavka
točke
ZKP-a. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom. 4.1.) Članak
stavak
točka
Osporene odredbe glase: »Članak 45.

(1)Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima uz prava iz članka 43. i 44. ovog Zakona pravo: (...)

(3)uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve, (...)«

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Prema čl.
st.
toč.
ZKP-a, žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima pravo uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve. Ova odredba zakona u konkurenciji je sa odredbom zakona koja govori o pravima optuženika, a protivna je odredbi čl.
Ustava RH jer je pravo svakog okrivljenika da ispituje svjedoke optužbe. Podnositelji razumiju zabrinutost zakonodavca za zaštitu žrtve posebno kod delikata protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa međutim nemogućnost ispitivanja žrtve o strogo osobnom životu prerestriktivno je jer onemogućava okrivljenika u pravu na pravično suđenje. Jednakost oružja narušena je bez legitimne svrhe. Radi se o postupcima koji su tajni, žrtva ima pravo na poseban način ispitivanja, ima pravo na stručnu pomoć, pitanja joj se mogu postavljati preko stručne osobe, što sve štiti žrtvu od sekundarne viktimizacije koju proces nosi sam po sebi. Upravo prava koja su žrtvi dana u dovoljnoj su mjeri ekvivalentna u odnosu na njenu zaštitu i ne postoji stoga razlog zbog kojeg se okrivljenome ne bi mogla dati mogućnost da ispituje svjedoke optužbe pod istim onim uvjetima pod kojima će se ispitivati i svjedoci obrane.«
Ministarstvo pravosuđa u vezi s člankom
stavkom
točkom
ZKP-a nije dostavilo očitovanje.
Ustavni sud ističe da je svrha članka
stavka
ZKP-a zaštititi privatnost žrtve kao osobe koja je proživjela traumu počinjenim kaznenim djelom i spriječiti ili barem umanjiti njezinu sekundarnu viktimizaciju u postupku. Opravdanje za isključenje dokazivanja činjenica strogo osobnog života žrtve u smislu članka
ZKP-a treba tumačiti sukladno članku
stavku
ZKP-a. Naime, pitanjima o ranijem spolnom ponašanju i seksualnoj sklonosti snažno se zadire u intimnu sferu života žrtve, što može uzrokovati njezine dodatne traume, ali i osjećaj poniženja i povrede dostojanstva (sekundarna viktimizacija). S druge strane, riječ je o okolnostima i činjenicama koje nemaju dokaznu vrijednost ili im je ona neznatna. Člankom
stavkom
ZKP-a rješava se kolizija dvaju prava: s jedne strane prava okrivljenika da ispituje svjedoke optužbe, a s druge strane prava žrtve na zaštitu intimnog života. U oba slučaja riječ je o temeljnim ljudskim pravima zaštićenim Ustavom. Zakonodavac je pravilno uredio tu koliziju i sudskoj praksi prepustio da odredi sadržaj pojmova spolnog ponašanja i spolnih sklonosti te razvije procesne mehanizme za filtriranje neosnovanih pitanja o spolnom životu i neosnovnih prijedloga da se činjenice iz tog života dokazuju. Prepuštanje navedene ocjene sudskoj ocjeni nema za posljedicu povredu prava okrivljenika na pošten postupak. 52.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
točke
ZKP-a. 5.) Glava VI. Okrivljenik i branitelj (članci
– 77.)
U glavi VI. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
točaka
i 8., članka
stavka 2., članka
stavka 4., članka 74., članka
stavka
i članka
stavka
ZKP-a.
Budući da su predlagateljice Novak i Drenški Lasan istaknule istovjetne prigovore i uz članak
(glava XVII.), članak
stavak
i članak
stavak
(glava XIX.), Ustavni sud ih u ovoj točki ocjenjuje zajedno. 5.1.) Članak
stavak
točke
i 8., članak 74., članak 239., članak
stavak
i članak
stavak
Osporene odredbe članka
ZKP-a glase: »Članak 64.

(1)U kaznenom postupku okrivljenik ima pravo:

prije ispitivanja ili prije poduzimanja druge radnje za koju je to propisano ovim Zakonom, biti upoznat s osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, (...)
razgledavati, preslikavati, snimati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz u skladu ovim Zakonom, (...)« 55.
Osporeni članak
ZKP-a glasi: »Članak
Branitelj ima pravo razgledavanja, preslikavanja ili snimanja spisa i predmeta koji služe kao dokaz u skladu s ovim Zakonom (članak
stavak
točka 1.).« Člankom
ZID-a ZKP/09 izmijenjen je članak
ZKP/
55.
Osporeni članak
ZKP-a glasi: »Članak 239.

(1)Pouka o pravima okrivljenika mora sadržavati obavijest o tome: 1) zašto se okrivljuje i koje su osnove sumnje protiv njega, ako prethodno nije primio nalog o provođenju istrage, 2) da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja, 3) da u skladu s odredbom članka

stavka
točke
ovog Zakona ima pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se mogu upotrijebiti kao dokaz, 4) da ima pravo uzeti branitelja po vlastitom izboru ili da će mu se kad to predviđa ovaj Zakon, postaviti branitelj po službenoj dužnosti.« Članak
stavak
ZKP/08 izmijenjen je dva puta, i to člankom
stavkom
ZID-a ZKP/09 i člankom
stavkom
ZID-a ZKP/
55.
Osporeni članak
stavak
ZKP-a glasi: »Članak
(...)

(5)Ako što drugo nije propisano ovim Zakonom, stranke i branitelj imaju pravo razgledati i prepisivati raspravni spis u pisarnici suda.« 55.4. Osporeni članak 367. stavak 3. ZKP-a glasi: »Članak 367. (...)

(3)Okrivljenik i branitelj imaju pravo razgledati i prepisivati spise iz stavka

ovog članka u pisarnici državnog odvjetnika.« Prijedlog za ocjenu suglasnosti u Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Člankom
st.
toč.
ZKP-a predviđena su prava koja pripadaju okrivljeniku u kaznenom postupku prije ispitivanja. Navedeno je da okrivljeniku prije ispitivanja ili prije poduzimanja druge radnje za koju je to propisano ovim zakonom, pripada pravo da bude upoznat s osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Potom su citirana i ostala prava koja pripadaju okrivljeniku u stavcima
do
U navedenim pravima nije navedeno pravo okrivljenika da bude upoznat sa dokazima koji ga terete. Ova odredba protivna članku
Ustava RH kojim predviđa da svatko ima pravo kada postoji sumnja ili optužba zbog kažnjivog djela da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete. Upoznati nekog sa osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret potpuno je druga pravna kategorija od kategorije upoznavanja nekog sa sadržajem dokaza koji ga terete. Osporavanim člankom ZKP-a znatno su sužena prava okrivljenika u odnosu na sadržaj prava koji je okrivljeniku zajamčen Ustavom. Citirana odredba ZKP-a protivna je i čl.
ECHR jer narušava jednakost stranaka u postupku obzirom da onemogućava okrivljenika u ostvarenju njegovog prava na efikasnu obranu. Osim toga, člankom
ZKP-a zabranjena je primjena obmane prema okrivljeniku u svrhu pribave njihovih iskaza. Izostavljanje okrivljenikovog prava na upoznavanje sa dokazima koji ga terete iz odredbe čl.
ZKP-a otvara stoga mogućnost da okrivljenik bude obmanut radi selekcioniranog prikaza činjenica koje tvore postojanje osnova sumnje. Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu na čl.
ZKP-a. Člankom
st.
toč.
ZKP-a predviđeno je da okrivljenik u kaznenom postupku ima pravo razgledati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz u skladu sa ovim zakonom. Razgledavanje spisa i predmeta koji imaju služiti kao dokaz nije dostatno da bi se ostvarilo pravo na jednakost oružja u postupku i da bi se okrivljeniku dali instrumenti za efikasnu obranu. Okrivljenik mora imati pravo, a da bi bila zadovoljena odredba čl.
Ustava RH, ne samo da razgledava i pregledava spise i predmete koji imaju služiti ako dokaz već da ih preslikava i presnimava. Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu na odredbu čl.
ZKP-a kojom također nije predviđena mogućnost branitelju da preslikava i presnimava spise predmete i dokaze, kao i u odnosu na odredbe čl.
ZKP-a, čl.
st.
ZKP-a te čl.
st.
ZKP-a.«
Ministarstvo pravosuđa navodi da člankom
stavkom
točkom
ZKP-a nisu sužena nego proširena i cjelovito uređena prava okrivljenika. Prigovori predlagateljica upućeni članku
stavku
točki
te članku 239., članku
stavku
i članku
stavku
ZKP-a nisu razumljivi jer se u navedenim odredbama izričito spominje da okrivljenik ima pravo razgledavati, preslikavati, snimati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz (članak
stavak
točka
ZKP-a).
Ustavni sud primjećuje da prema ZKP-u osumnjičenik mora prije prvog ispitivanja biti upoznat s okolnostima i činjenicama na kojima se temelje osnove sumnje da je počinio kazneno djelo. Tijekom postupka postoje mehanizmi kojima se okrivljenik upoznaje s dokazima protiv njega, kao što je pravo uvida u spis predmeta i dužnost državnog odvjetnika da dostavi popis dokaza kojima raspolaže (članak
stavak
ZKP/08). Nakon što su osporeni članci izmijenjeni ZID-om ZKP/09 razlozi na kojima su predlagateljice temeljile svoje prigovore nisu više ustavnopravno relevantni (v. i odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). 58.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
točaka
i 8., članka 74., članka 239., članka
stavka
i članka
stavka
ZKP-a. 5.2.) Članak
stavak
Osporena odredba glasi: »Članak
(...)

(2)U svrhu pripremanja obrane branitelj može tražiti obavijesti od građana, osim žrtve i oštećenika kaznenog djela. (...)«

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Navedena odredba protivna je čl.
Ustava RH i članku
ECHR. Člankom
Ustava RH propisano je da u slučaju sumnje, ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. Nadalje citirana odredba protivna je i odredbi čl. 6 ECHR. Najvažnije od svih prešutnih načela iz čl.
Konvencije jest načelo 'jednakosti oružja'. Načelo jednakosti oružja uključuje stajalište da su obje stranke u postupku ovlaštene biti informirane o činjenicama i argumentima suprotne strane i da svaka stranka mora imati jednake mogućnosti odgovoriti drugoj. Odredba članka
st.
ZKP-a protivna je dakle članku
Ustava Republike Hrvatske, ali i članku
ECHR jer ista ne osigurava jednakost stranaka u postupku pošto branitelj u svrhu pripreme obrane za razliku od državnog odvjetnika ne može tražiti obavijesti od žrtve i oštećenika kaznenog djela. Time se uskraćuje branitelju mogućnost pribavljanja ekskulpatronih dokaza.«
Ministarstvo pravosuđa navodi da članak
stavak
ZKP-a omogućava branitelju da prikupi obavijesti od svjedoka (na temelju članka
stavka
ZKP-a, rezultati tih radnji idu obvezatno u raspravni spis), a isključenje žrtve i oštećenika opravdano je po prirodi stvari. Okrivljenik i branitelj moći će ispitivati žrtvu i oštećenika, ali u pravilu kontradiktorno na javnoj, usmenoj raspravi pred sudom. Iznimka je žrtva kaznenog djela za koju je zakonom ustanovljen poseban postupak ispitivanja.
Ustavni sud smatra da postoji objektivno i razumno opravdanje da se žrtva i oštećenik kaznenog djela izuzmu iz kruga svjedoka od kojih branitelj okrivljenika može tražiti obavijesti. Te su osobe žrtve kaznenog djela i njihov je procesni položaj specifičan (primjerice, imaju pravo i na uskratu odgovora na pitanja iz članka
stavka
ZKP-a). Ministarstvo pravosuđa pravilno je primijetilo da će okrivljenik i branitelj moći ispitivati žrtvu i oštećenika kaznenog djela, ali u pravilu kontradiktorno na javnoj, usmenoj raspravi pred sudom. Stoga je neosnovano pozivanje na ustavnu odredbu koja priznaje pravo osumnjičeniku, okrivljeniku ili optuženiku da »ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe« (članak
stavak
alineja
Ustava). 62.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
ZKP-a. 5.3.) Članak
stavak
Osporeni članak glasi: »Članak
(...)

(4)Branitelj ne može biti odvjetnik protiv kojeg je podignuta optužnica da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka

Kaznenog zakona.« 63.
Članak
ZKP/08 izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/
U članku
stavku
ZKP/08 riječi: »za koje postoje osnove sumnje« zamijenjene su riječima: »protiv kojeg je podignuta optužnica«, a riječi »prikrivanja protuzakonito dobivenog novca« zamijenjene su riječima »pranja novca«. Iza stavka
dodan je novi stavak
Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon navedenih izmjena i dopuna.
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Odredbom čl.
st.
ZKP-a predviđeno je da branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl.
KZ-a. Ova odredba protivna je čl.
Ustava RH kojom je okrivljeniku dano pravo na branitelja koje u sebi uključuje i pravo na izabranog branitelja. Izabrani branitelj je osoba kojoj je okrivljenik temeljem Zakona o odvjetništvu ali i ZKP-u dao ovlast da u njegovo ime i za njegov račun poduzima postupovne radnje u samom kaznenom postupku. Prema odredbi čl.
st.
ZKP-a suženo je stoga okrivljeniku pravo na odabir branitelja po vlastitom izboru jer se kao branitelj ne može pojaviti onaj odvjetnik za kojeg je druga stranka u postupku zaključila da postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinila ili bila sudionikom u kaznenom djelu. Ovakvom formulacijom odredbe čl.
st
ZKP-a grubo je povrijeđena presumpcija nevinosti predviđena člankom
Ustava RH prema kojoj je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Osnovi sumnje predstavljaju najnižu kategoriju spoznajnog vrednovanja određenih činjenica. Citirana odredba ZKP-a protivna je i odredbi čl.
Ustava RH prema kojem odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć. Prema dikciji odredbe čl.
st.
druga stranka u postupku tj. državni odvjetnik koji diskreciono prosuđuje pitanje postojanja osnove sumnje onemogućava suprotno ustavnim odredbama konkretnog odvjetnika u obavljanju njegove ustavom određene uloge te uskraćuje osumnjičenika na pravo na izabranog branitelja. (...)« Odredbom čl.
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku došlo je do sadržajne promjene odredbe čl.
ZKP-a, pa podnositelji ponajprije ističu da u cijelosti ostaju kod pravne argumentacije koju su u odnosu na čl.
ZKP-a već ranije navele.
Ministarstvo pravosuđa navodi da se članak
stavak
ZKP-a odnosi na odvjetnika protiv kojeg je podignuta optužnica zbog kaznenog djela pranja novca. Ističe da na temelju članka
stavka
ZKP-a o izuzimanju branitelja odlučuje sud na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika. Sud ne odlučuje o krivnji branitelja.
Ustavni sud podsjeća da je za podizanje optužnice nužno postojanje osnovane sumnje da je neka osoba počinila određeno kazneno djelo. Dakle, isključenje nekog odvjetnika od obavljanja uloge branitelja u situaciji kad je podignuta optužnica protiv tog odvjetnika da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka
KZ-a predstavlja prihvatljivo ograničenje prava okrivljenika na izabranog branitelja jer je utemeljeno na stupnju osnovane sumnje u kriminalnu djelatnost branitelja. U takvom slučaju okrivljenik uvijek može uzeti drugog branitelja.
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da ni nakon izmjena ZKP-a iz
godine (u članku
stavku
ZKP-a riječi »za koje postoje osnove sumnje« zamijenjene su riječima »protiv kojeg je podignuta optužnica«, a riječi »prikrivanja protuzakonito dobivenog novca« zamijenjene su riječima »pranja novca«) nije otklonjena nesuglasnost s Ustavom osporenog članka. Ustavni sud upućuje na odluku broj: U-I-448/2009 i dr. u kojoj je ocijenio nesuglasnim s Ustavom članak
stavak
ZKP-a koji glasi: »Članak
(...)

(5)Na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sud može rješenjem odlučiti da branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka

Kaznenog zakona. Do podizanja optužnice o prijedlogu državnog odvjetnika odlučuje sudac, a nakon podizanja optužnice sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.« 67.
U tom svjetlu, a polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije utvrdio razloge koji bi opravdali pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka
stavka
ZKP-a s Ustavom. 6.) Glava VII. Podnesci, elektronička isprava i zapisnik (članci
– 88.)
U glavi VII. (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka
stavka
i članka
stavka
ZKP-a. U ovom ih rješenju razmatra zajedno. 6.1.) Članak
stavak
i članak
stavak
Osporene odredbe glase: »Članak 83.

(1)U zapisnik se unosi naziv državnog tijela pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem su svojstvu prisutne, te naznaka kaznenog predmeta u kojem se poduzima radnja. (...)« »Članak 87. (...)

(5)Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, u zapisnik o dokaznoj radnji, osim podataka iz članka

stavka
ovog Zakona, unosi se i da je obavljeno tehničko snimanje, tko je snimanje obavio, kojim je uređajem snimanje obavljeno, da je osoba koja se ispituje prethodno upoznata o snimanju, kratki sadržaj danih iskaza i izjava i je li snimka reproducirana te gdje se snimka čuva ako nije priložena spisima predmeta. (...)«
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da kad se ispitivanje zaštićenog svjedoka snima, sudac istrage će navesti u zapisnik da je doneseno rješenje iz članka
stavka
ZKP-a, a zatim će postupiti prema člancima
stavku
i
stavku
ZKP-a koji ne propisuju obvezu da se u zapisnik unosi sadržaj iskaza zaštićenog svjedoka. S obzirom da zapisnik ne sadržava iskaz zaštićenog svjedoka, a da obrana ne dobiva snimku, predlagateljice smatraju da je povrijeđeno pravo jednakosti oružja. U zakonu nije izrijekom navedena obveza pozivanja branitelja ili okrivljenika na to dokazno ročište. Stoga to rješenje predlagateljice smatraju nesuglasnim s Ustavom i Konvencijom. Posebno ističu da će do daljnje povrede doći kad se formira raspravni spis i kad obrana ni na koji način neće biti u mogućnosti izjasniti se smatra li da je zapis koji nije primila potrebno ili nepotrebno uvrstiti u raspravni spis. Neće biti u mogućnosti ocijeniti zakonitost tog dokaza ni predložiti njegovo eventualno izdvajanje iz spisa zbog postojanja procesnih pogrešaka.
Ministarstvo pravosuđa nije dostavilo očitovanje na navode predlagateljica u vezi s osporenim člankom
stavkom
i člankom
stavkom
ZKP-a. 71.
Ustavni sud načelno podsjeća da za zaštićene svjedoke može postojati poseban procesni režim, što je potvrdila i praksa Europskog suda. U tom svjetlu ne vidi ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih bi bilo opravdano prihvatiti prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
i članka
stavka
ZKP-a. 7.) Glava IX. Mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i druge mjere opreza (članci
– 144.)
U glavi IX. (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavaka 2.,
i 6., članka
stavaka
i 3., članka 109., članka
stavka 1., stavka
prva rečenica i stavaka 3.,
i 5., članka 118., članka
stavka
točke 4., članka
stavka
točke
i stavka 3., članka
stavka 2., članka
stavka 2., članka
stavaka 1., 2.,
i
i članka
stavaka 3.,
i
ZKP-a. 7.1.) Članak
stavci 2.,
i
Osporene odredbe glase: »
Mjere opreza Članak
(...)

(2)Mjere opreza jesu: 1) zabrana napuštanja boravišta, 2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja, 3) obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu, 4) zabrana približavanja određenoj osobi, 5) zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, 6) zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti, 7) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice, 8) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom. (...)

(5)Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije podizanja optužnice mjere opreza određuje, produljuje i ukida rješenjem državni odvjetnik. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude, te mjere određuje, produljuje i ukida sud pred kojim se vodi postupak.

(6)Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca državni odvjetnik prije podizanja optužnice, odnosno sud koji vodi postupak, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Mjera će se ukinuti i prije proteka roka od dva mjeseca ako je za nju prestala potreba ili ako više nema zakonskih uvjeta za njezinu primjenu. (...).« 73.1. Osporeni stavci članka 98. ZKP/08 izmijenjeni su člankom 19. ZID-a ZKP/09. Prije izmjena glasili su: »Članak 98. (...)

(5)Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije započinjanja kaznenog postupka mjere opreza određuje i ukida državni odvjetnik. Tijekom istrage te mjere određuje sudac istrage. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude, mjere određuje sud pred kojim se vodi postupak.

(6)Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca sudac istrage, odnosno sud koji vodi postupak, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Mjera će se ukinuti i prije proteka roka od dva mjeseca ako je za nju prestala potreba ili ako više nema zakonskih uvjeta za njezinu primjenu. (...).« Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu izmjena ZKP-a.

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Člankom
Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku došlo je do promjene u članku 98 ZKP-a na način da je stavak 5 mijenjan i sada glasi; 'Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije podizanja optužnice mjere opreza određuje, produljuje i ukida rješenjem državni odvjetnik. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude te mjere određuje, produljuje i ukida sud pred kojim se vodi postupak.' Došlo je i do promjene u stavku
u kojem se u trećoj rečenici riječi sudac istrage zamjenjuju riječima; 'državni odvjetnik prije podizanja optužnice'. Opisanim izmjenama došlo je do povrede ustavnih prava građana jer je jednoj stranci u postupku tj. državnom odvjetniku, dana mogućnost da kroz mjere opreza ograničava ustavna prava druge stranke u postupku kao što su pravo na rad, pravo na slobodu kretanja, pravo na slobodu komuniciranja sa drugim osobama te udruživanje s istima. Člankom 3 Ustava RH uvedeno je načelo vladavine prava. Ovo načelo kao najviša vrednota ustavnog poretka predstavlja i temelj za samo tumačenje Ustava RH, a u sebi sadrži i pitanja o općim obilježjima koje neki zakon mora imati kako bi bio usklađen sa načelom vladavine prava. Odredbom čl. 29 Ustava RH propisano je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Odredbom čl. 30 Ustava RH propisano je da kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka. Odredbom čl. 6 st. 1 ECHR predviđeno je da odluke o optužbi za kaznena djela donosi neovisan i nepristran sud ustanovljen zakonom. Neovisan sud je onaj koji je neovisan o strankama i izvršnoj vlasti, a pri tome je važan i dojam neovisnosti. Zahtjev da sud treba biti nepristran donekle se preklapa sa zahtjevom da bude neovisan, naročito kada je u pitanju utjecaj stranaka ali i drugih tijela. Ovo vrijedi jednako u građanskim i kaznenim predmetima.«
Ministarstvo pravosuđa navodi da nije osnovana tvrdnja predlagateljica jer članak
ZKP-a nije nesuglasan s člankom
Ustava. Na temelju članka
ZKP-a državni odvjetnik donosi rješenje kojim odlučuje o mjeri opreza, ali o žalbi odlučuje sudac istrage. Dakle, konačnu odluku o mjeri opreza donosi sud. Državni odvjetnik vodi istragu. Vodi postupak na temelju članka
stavka
ZKP-a te poduzima i nalaže radnje prije podizanja optužnice. U vezi s navodima predlagateljica da je trajanje mjera opreza u nesuglasnosti s člankom
stavkom
Ustava, Ministarstvo pravosuđa napominje da se pri uređenju tih mjera vodilo računa o načelu razmjernosti.
Ustavni sud prvo primjećuje da je svrha članka
stavka
ZKP-a, osim sprečavanja novih kaznenih djela, i omogućavanje djelotvornog vođenja kaznenog postupka. Postoji, dakle, legitimni cilj izricanja tih mjera. ZKP propisuje i pretpostavke za njihovo izricanje, kao i ograničenja njihove primjene. Pozivanje predlagateljica na članak
stavak
Ustava nije osnovano. Na temelju članka
stavka
ZKP-a uvijek se mora postupati prema načelu razmjernosti i odrediti blažu mjeru ako se njome može postići ista svrha. Na temelju članka
stavka
ZKP-a (»Sud i druga državna tijela po službenoj će dužnosti ukinuti mjere iz stavka
ovog članka, ili ih zamijeniti blažim mjerama ako su prestali zakonski uvjeti za njihovu primjenu, ili ako su nastupili uvjeti da se ista svrha može postići blažom mjerom«) po službenoj se dužnosti mora ukinuti svaka mjera čim prestanu razlozi za njezinu primjenu. 76.
Ustavni sud prvo podsjeća da se primjenom mjera opreza nastoji omogućiti uspješno vođenje kaznenog postupka uz što manji stupanj ograničavanja prava u cilju uspješnog vođenja kaznenog postupka, sukladno načelu razmjernosti. Članak
stavak
ZKP-a na temelju kojeg mjere opreza prije podizanja optužnice određuje državni odvjetnik posljedica je prihvaćanja novog koncepta istrage čiji je nositelj državni odvjetnik. Državni je odvjetnik prilikom odlučivanja o mjerama opreza vezan zakonom propisanim pretpostavkama za njihovo određivanje: traži se osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo te postojanje razloga za određivanje istražnog zatvora. Protiv rješenja o određivanju mjera opreza okrivljenik može izjaviti žalbu o kojoj odlučuje sudac istrage. To znači da je osigurana sudska kontrola njihova određivanja. U takvim je okolnostima ustavnopravno prihvatljivo davanje ovlaštenja državnom odvjetniku da odlučuje o mjerama opreza prije podizanja optužnice. 76.
Članak
stavak
ZKP-a omogućava primjenu mjera opreza i nakon što proteknu rokovi trajanja najteže mjere osiguranja okrivljenikove prisutnosti odnosno nakon što prestanu postojati razlozi za određivanje istražnog zatvora. S obzirom da ostvaruju svrhu istražnog zatvora, mjere opreza predstavljaju zamjenu istražnom zatvoru pa se mogu određivati samo dok za njih postoje materijalnopravne i procesnopravne pretpostavke za određivanje istražnog zatvora. Protekom rokova trajanja istražnog zatvora prestaju postojati procesnopravne pretpostavke za određivanje istražnog zatvora, a s time i pretpostavke za određivanje mjera opreza. 76.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije utvrdio razloge koji bi opravdali pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavaka 2.,
i
ZKP-a. 7.2.) Članak
stavci
i
Osporene odredbe glase: »Članak 108.

(1)Prilikom uhićenja, uhićena osoba se mora odmah upoznati s razlozima uhićenja te mora biti poučena o pravima iz članka

stavka
ovog Zakona, osim ako to, s obzirom na okolnosti, nije nikako moguće. (...)

(3)Prilikom uhićenja smije se upotrijebiti samo ona sila na koju policiju ovlašćuje posebni zakon. (...)« 78. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Članak 108. st. 1 ZKP-a u suprotnosti je sa člankom 29 Ustava RH. Naime, tim člankom propisano je da u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela, osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo, između ostalih prava, da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete. Zakonom o kaznenom postupku upravo se i reguliraju situacije koje su predviđene u članku 29 Ustava RH jer isti normira postupanje u situacijama postojanja osnova sumnje na počinjenje kažnjivog djela. Člankom 108. st. 1 ZKP-a suprotno citiranoj ustavnoj odredbi uhićenoj osobi nije dano pravo da odmah bude upoznata sa naravi i razlozima optužbe iako je to njegovo ustavno pravo koje po svom sadržaju nije identično pravo na upoznavanje sa razlozima uhićenja. (...) Obvezni sadržaj europskih uhidbenog naloga sadrži i odredbu članka 5 st. 2 konvencije gdje se kao minimum standarda koji se mora saopćiti uhićeniku navodi razlog uhićenja ali i razlozi optužbe koje protiv uhićene osobe postoje. Odredbom članka 108 st. 3 ZKP-a propisano je da se prilikom uhićenja smije uporabiti samo ona sila na koju se policija ovlašćuje posebnim zakonom. Odredba ovog članka protivna je odredbi članka 16 st. 2 Ustava RH, odredbi članka 2 ECRH i odredbi čl. 21 Ustava RH. Prema navedenom članku 16 Ustava RH slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a prema čl. 21 svako ljudsko biće ima pravo na život, te u RH nema smrtne kazne. (...) Prema odredbi čl. 108 st. 3 ZKP-a razvidno je da je prilikom uhićenja dozvoljena uporaba sile ali se govori o svakoj sili na koju je policija ovlaštena posebnim zakonom. Ovakva zakonska formulacija u suprotnosti je sa čl. 2 st. 2 ECHR ali i odredbama čl. 21 Ustava RH. Naime uporaba sile mora biti razmjerna cilju koji se želi postići i zato se u Konvenciji rabi termin sila koje je bila nužno potrebna. Uporaba sile ne može biti veća od 'apsolutno nužne' za postizanje jednog od ciljeva navedenih u točkama

a)do
c)članka 2 st. 2 ECHR: (...).« 79. Prema mišljenju Ministarstva pravosuđa članak 108. stavak 1. ZKP-a u cjelini ispunjava zahtjeve članaka Ustava i Konvencije koje su predlagateljice istaknule. Razlog uhićenja je quaestio facti i tu se nikako ne može tražiti da se pri svakom uhićenju iznose razlozi optužbe kako to one smatraju. U vezi s osporavanjem suglasnosti s Ustavom članka 108. stavka 3. ZKP-a, Ministarstvo pravosuđa navodi da Zakon o policijskim poslovima i ovlastima (»Narodne novine« broj 76/09.) detaljno uređuje načelo razmjernosti u članku 5., a u članku 83. stavku 1. ZKP-a posebno propisuje načelo razmjernosti u vezi s uporabom sredstava prisile. 80. Ustavni sud podsjeća da članak 24. stavak 2. Ustava određuje da uhićena osoba mora biti odmah upoznata s razlozima uhićenja i sa svojim pravima utvrđenima zakonom. U skladu s tom ustavnom odredbom članak 7. ZKP-a propisuje da će uhićena osoba biti na njoj razumljiv način obaviještena o razlozima uhićenja te navodi ostala prava o kojima uhićena osoba tom prigodom mora biti poučena. Ustav i Konvencija zahtijevaju da se uporaba sile od državnih vlasti uredi zakonom. Posebne pretpostavke moraju biti ispunjene u slučaju uporabe sile koja može rezultirati lišenjem života pri zakonitom uhićenju suglasno članku 2. stavku 2. točki (
b)Konvencije. Uporaba sile prilikom uhićenja propisana je Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima koji u glavi 22. »Uporaba sredstava prisile« propisuje pretpostavke pod kojima policija može uporabiti silu. Navedenim se zakonom propisuju vrste prisile, njihov intenzitet i način na koji se prisila smije koristiti prilikom uhićenja. Netočna je tvrdnja da je u ZKP-u riječ o uporabi svake sile prilikom uhićenja. ZKP upućuje u članku 108. stavku 3. na odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima o primjeni sile prilikom uhićenja. Stoga članak 108. stavak 3. ZKP-a ne predstavlja povredu prava na život iz članka 21. Ustava i ne krši načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava. Nadalje, po prirodi stvari informacija o razlozima uhićenja i optužbi bit će manje detaljna u trenutku uhićenja od one u kasnijem tijeku postupanja odnosno tijekom suđenja. Tu razliku dopušta i Konvencija odnosno praksa Europskog suda. Za sadržaj europskog uhidbenog naloga kojeg predlagateljice spominju Ustavni sud upućuje na točku 22. obrazloženja ovog rješenja. 80.1. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 108. stavaka 1. i 3. ZKP-a s Ustavom koje navode predlagateljice. 7.3.) Članak 109. 81. Osporeni članak glasi: »Članak 109.

(1)Policijski službenik mora uhićenika u roku navedenom u stavku 2. ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti

(2)Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku policijsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu, teče od trenutka uhićenja, a iznosi dvadeset i četiri sata.

(3)Pritvorski nadzornik će sastaviti zapisnik u koji će unijeti osobne podatke uhićenika prema članku

stavku
ovog Zakona. Podaci o uhićeniku, trenutku i razlozima uhićenja se unose u evidenciju uhićenih osoba u Informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odmah po dovođenju uhićenika. Pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Obavijest se unosi u pritvorski zapisnik uhićenika.

(4)Pritvorski nadzornik će sastaviti posebni zapisnik o oduzimanju predmeta od uhićenika. Ako se radi o predmetima koji mogu poslužiti kao dokaz, zapisnik i oduzete predmete predat će državnom odvjetniku posebno pazeći da se predmeti ne unište ili ne ugrozi njihova uporaba u dokaznom postupku. Primjerak zapisnika pritvorski nadzornik predaje i policijskom službeniku koji je doveo uhićenika.

(5)Državni odvjetnik je dužan ispitati uhićenika, najkasnije šesnaest sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku.

(6)Pritvorski nadzornik će uhićenika i pritvorenika odmah pustiti na slobodu: 1) ako to naloži državni odvjetnik, 2) ako uhićenik nije ispitan u roku iz stavka

ovog članka, 3) ako je pritvor ukinut. O puštanju uhićenika i pritvorenika na slobodu pritvorski nadzornik će unijeti bilješku u zapisnik i evidenciju iz stavka
ovog članka.

(7)O puštanju uhićenika na slobodu u slučajevima iz stavka

točke 2) ovoga članka, pritvorski nadzornik će odmah obavijestiti višeg državnog odvjetnika.« 81.
Članak
ZKP-a dva puta je izmijenjen, prvi put člankom
ZID-a ZKP/09, a drugi put člankom
ZID-a ZKP/
U vrijeme podnošenja prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom glasio je: »Članak 109.

(1)Policijski službenik mora uhićenika u roku navedenom u stavku

ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti. Predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, predaju se pritvorskom nadzorniku koji s njima postupa prema stavku
ovog članka.

(2)Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku policijsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu, teče od trenutka uhićenja, a iznosi: 1) dvanaest sati, ako je osoba uhićena na području policijske uprave kojoj se dovodi, 2) dvadeset i četiri sata, ako je osoba uhićena izvan područja policijske uprave kojoj se dovodi.

(3)Pritvorski nadzornik će sastaviti zapisnik u koji će unijeti osobne podatke uhićenika prema članku

stavku
ovog Zakona. Podaci o uhićeniku, trenutku i razlozima uhićenja se unose u evidenciju uhićenih osoba u Informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odmah po dovođenju uhićenika. Pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Obavijest se unosi u pritvorski zapisnik uhićenika.

(5)Državni odvjetnik je dužan ispitati uhićenika, najkasnije deset sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku.

(6)Pritvorski nadzornik će uhićenika i pritvorenika odmah pustiti na slobodu: 1) ako to naloži državni odvjetnik, 2) ako protiv uhićenika nije određen pritvor ili istražni zatvor, u roku od 20 sati od uhićenja iz stavka

točke
ovog članka, odnosno 32 sata od uhićenja iz stavka
točke
ovog članka; 3) ako uhićenik nije ispitan u roku iz stavka
ovog članka, 4) ako je pritvor ukinut. O puštanju uhićenika i pritvorenika na slobodu pritvorski nadzornik će unijeti bilješku u zapisnik i evidenciju iz stavka
ovog članka.

(7)O puštanju uhićenika na slobodu u slučajevima iz stavka

točke 3) ovoga članka, pritvorski nadzornik će odmah obavijestiti višeg državnog odvjetnika.«
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Prema odredbi čl.
ZKP-a nakon što je određena osoba uhićena po redarstvenim vlastima, sprovodi se u određenu policijsku upravu gdje je zaprima pritvorski nadzornik. Prema čl. 109 st.
ZKP-a pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Uhićenik se ima odmah pustiti na slobodu ako to naloži državni odvjetnik. Ako protiv uhićenika nije određen pritvor ili istražni zatvor, u roku od 20 sati od uhićenja iz stavka
toč. 1 ovoga članka odnosno 32 sata od trenutka uhićenja iz stavka
točka 2 ovog članka, pritvorski nadzornik će odmah po isteku roka pustiti uhićenika na slobodu i o tome obavijestiti višeg državnog odvjetnika. Prema tome citirana odredba čl. 109 st. 4 ZKP-a nije u skladu sa člankom
Ustava RH jer državni odvjetnik odlučuje o puštanju na slobodu uhićene osobe odnosno može pridržati svoje pravo da se ne izjasni o statusu uhićene osobe u periodu do čak najviše 32 sata od uhićenja te osobe, a da pri tome ne mora nikome dati nikakvo obrazloženje niti razlog zbog čega je uhićena osoba bez odluke sudbene vlasti bila lišena slobode čak 32 sata.«
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak
ZKP-a nije nesuglasan s člancima
i
Ustava i s člankom
Konvencije. Člankom
stavkom
ZKP-a propisano je da je državni odvjetnik dužan ispitati uhićenika najkasnije deset sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku. U ovom slučaju riječ je o institutu koji je u ZKP/97 bio naznačen kao »zadržavanje". Izraz »pritvor« koji se spominje u Ustavu odnosi se u kontekstu ZKP-a na istražni zatvor.
Ustavni sud primjećuje da su prigovori predlagateljica upućeni tekstu članka
ZKP-a prije njegovih izmjena i dopuna iz
84.
Poslije izmjena i dopuna ZKP-a iz
prestali su postojati razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka
ZKP-a s Ustavom koje navode predlagateljice. 7.4.) Članak
stavak 1., stavak
prva rečenica i stavci 3.,
i
Osporeni članak glasi: »Članak 112.

(1)Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a postoji neki od razloga za istražni zatvor iz članka

stavka
točke 1.-
ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od 6 sati. O žalbi odlučuje sudac istrage, u roku od 8 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(2)Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja.(…)

(3)Pritvor će se odmah ukinuti ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen.

(4)Državni odvjetnik nakon što je ispitao uhićenika, može pisanim nalogom naložiti policiji da u toku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje uhićenika pritvorskom nadzorniku, dovede uhićenika sucu istrage radi postupanja prema članku 118. ovog Zakona, u tom slučaju državni odvjetnik ne donosi rješenje o pritvoru.

(5)Ako u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje pritvorskom nadzorniku, protiv okrivljenika nije određen pritvor ili okrivljenik nije doveden sucu istrage prema stavku

ovog članka, ima se pustiti na slobodu.« 85.
Članak
ZKP-a drugi put je izmijenjen člankom
ZID-a ZKP/
U vrijeme podnošenja prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom (2009.) članak
ZKP-a je glasio: »Članak 112.

(1)Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a postoji neki od razloga za istražni zatvor iz članka

stavka
točke
do
ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje sudac istrage, u roku od osam sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(2)Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.

(3)Pritvor će se odmah ukinuti ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen.« 85.

Stavci
i
članka
ZKP/08 prije nego što su izmijenjeni člankom
ZID-a ZKP/09 su glasili: »Članak
(...)

(2)Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(3)Žalbu iz stavka

i
ovog članka, pritvorenik može izjaviti i na zapisnik.«
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Prema čl. 112 ZKP-a predviđena je situacija pritvora koja bi se mogla svojim sadržajem izjednačiti sa institutom zadržavanja iz starog ZKP-a. Ovo je svojevrsni intermeco između uhićenja i odluke suda o opravdanosti lišenja slobode koja je dana državnom odvjetniku i koja prema odredbi čl.112 ZKP-a može iznositi 48 sati. Državni odvjetnik je stranka u kaznenom postupku i on s obzirom na zainteresiranost svoje uloge u postupku zasigurno ne može potpasti pod kategorije suda u smislu čl. 22, 24 i 25 Ustava RH. Pri tome valja voditi računa o ulozi i obvezama koje državni odvjetnik ima u skladu sa odredbom čl. 38 ZKP-a. Treba naznačiti da u čl. 38 ZKP-a uopće nije predviđeno ono što je kao ovlast dano državnom odvjetniku u čl. 112 a to je donošenje pisanog i obrazloženog rješenja o određivanju pritvora protiv uhićenika, čime je se ukazuje na nekonzistentnost samog zakona. Kako je lišenje slobode kategorija zaštićena osim Ustavom RH i ECHR, treba navesti da se osoba koja je uhićena ili pritvorena mora u najkraćem roku izvesti pred suca ili drugo tijelo sudbene vlasti, s time što je Europski sud za ljudska prava zauzeo stanovište da sudske vlasti da bi udovoljile čl. 5 toč. 3 ECHR moraju raspraviti sva pitanja koja se odnose na lišenje slobode i donijeti konačnu odluku na temelju objektivnih pravnih kriterija. Da bi ispunile taj zahtjev vlasti pred koje dani pojedinac mora biti izveden moraju ga saslušati. Potom moraju svoju odluku donijeti neovisno, sukladno s pravno utvrđenim postupkom i normama (Shiesser protiv Švicarske 1979). U pogledu neovisnosti i nepristranosti tijela sudske vlasti, Europski sud za ljudska prava je zauzeo stav da državno tijelo koje ima ulogu i tužitelja i istražitelja ne zadovoljava te zahtjeve (Skoogström protiv Švedske 1984 i Huber protiv Švicarske iz 1990), a nije prihvatljivo niti da odluku o pritvoru donosi tužitelj (Niedbala protiv Poljske 2000) ili istražitelj čije odluke podliježu potvrdi tužiteljstva (Assenov protiv Bugarske 1998 i Nikolova protiv Bugarske 1999). U konstelaciji odredbe čl. 112 ZKP-a razvidno je da ne postoji nikakva obveza državnog odvjetnika da ispita uhićenu osobu prije donošenja rješenja o određivanju pritvora koje može trajati 48 sati, a kako bi utvrdio da li zaista postoji razlozi za primjenu instituta državno odvjetničkog pritvora. Naime razlozi za pritvor moraju biti, kao što je to u Ustavu RH u čl. 24 st. 2 navedeno, određeni sa pravnim standardom postojanja 'osnovane sumnje' da je osoba počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Nivo 'osnova sumnje' dakle protuustavna je kategorija kao podloga za određivanje pritvora. (...) Osim toga 'osnovana sumnja' kako je predviđena Ustavom RH je zapravo jedan opći preduvjet za lišenje slobode odnosno pritvor. (…) Ni kod žalbe a ni kod produženja pritvora sudac istrage nema obvezu ispitati pritvorenu osobu prije donošenja kako bi se uvjerio u ispravnost razloga zbog kojih je državni odvjetnik bilo odredio pritvor bilo zatražio njegovo produženje.«
Ministarstvo pravosuđa nije se u vezi s člankom
ZKP-a izričito očitovalo na navode predlagateljica. 87.
Predlagateljice ističu da »razlozi za pritvor moraju biti, kao što je to u Ustavu RH u čl. 24 st. 2 navedeno, određeni sa pravnim standardom postojanja 'osnovane sumnje' da je osoba počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Nivo 'osnova sumnje' dakle protuustavna je kategorija kao podloga za određivanje pritvora". Ustavni sud te prigovore ocjenjuje neosnovanim. Opetovano ponavlja da ustavni termin »pritvor« u materijalnom smislu obuhvaća zakonski termin »istražni zatvor". Za određivanje istražnog zatvora uvijek je potrebna osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo. 87.
Ustavni sud primjećuje da su predlagateljice osporile cijeli članak
ZKP-a. Ustavni sud utvrdio je nesuglasnim s Ustavom samo članak
stavak
drugu rečenicu (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). Ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti preostalog dijela članka
ZKP-a s Ustavom koje navode predlagateljice. 7.5.) Članak
Osporeni članak glasi: »Članak 118.

(1)Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka

stavka
ovog Zakona, ili u roku iz članka
stavka
ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. Pritvorski nadzornik prethodno dostavlja pritvorski zapisnik državnom odvjetniku, a na zahtjev suca istrage ili državnog odvjetnika i zapisnike, predmete i druge podatke o radnjama poduzetim prema članku
ovog Zakona. Državni odvjetnik mora biti prisutan na tom ročištu.

(2)Na temelju naloga suca istrage pritvorenik će se zadržati u pritvoru do održavanja ročišta za odlučivanje o istražnom zatvoru, a najdulje dvanaest sati, od trenutka dovođenja sucu istrage.« 88.1. Člankom 10. ZID-a ZKP/11 izmijenjen je članak 118. stavak 1. ZKP/08 koji je glasio: »Članak 118.

(1)Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka

ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. Pritvorski nadzornik prethodno dostavlja pritvorski zapisnik državnom odvjetniku. Državni odvjetnik mora biti prisutan na tom ročištu. (...)« Prije toga, članak
ZKP/08 izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/09 koji je glasio: »Članak
U članku
stavku
umjesto točke stavlja se zarez i dodaju riječi: 'od trenutka dovođenja sucu istrage.'. Stavak
briše se.« Članak
stavak
ZKP/08, koji je
brisan, glasio je: »Članak
(...)

(3)Ako protiv pritvorenika nije u roku iz stavka

ovog članka, rješenjem suca istrage određen istražni zatvor, istekom tog roka pritvorenik se mora pustiti na slobodu.« Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da su članci 109., 112.,
i
stavak
ZKP-a koji se odnose na ukupno trajanje zadržavanja i pritvora uhićene osobe, promatrani zajedno, u nesuglasnosti s člankom
Ustava. U obrazloženju navode da uhićenik prije prvog izvođenja pred suca istrage može biti lišen slobode ukupno 120 sati, odnosno pet dana, čime se krši ustavno pravo uhićenika da u najkraćem roku bude izveden pred sud.
Ministarstvo pravosuđa tvrdi da standardi koje navode predlagateljice ne postoje, a europska zakonodavstva različito uređuju lišenje slobode prije podizanja optužnice.
Ustavni sud ne smatra nesuglasnim s Ustavom sve odredbe ZKP-a koje osporavaju predlagateljice. Ispitao je cjelokupno zakonsko uređenje i zaključio da nesuglasnost s Ustavom proizlazi iz dijela članka
stavka
ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). Za ostale osporene odredbe ne postoje ustavnopravni razlozi za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom. 91.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
ZKP-a s Ustavom. 7.6.) Članak
stavak
točka
Osporene odredbe glase: »Članak 123.

(1)Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako: (...) 4) je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, (...)« 92.

Članak
ZKP/08 izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/
U stavku
točki
iza riječi »nužan« dodane su riječi »radi neometanog odvijanja postupka«. U stavku
riječi »i 4.« brisane su. Dijelovi članka
do izmjene ZID-om ZKP/09 glasili su: »Članak 123.

(1)Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako: (…) 4) je istražni zatvor nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, (…)

(5)Istražni zatvor se, usprkos postojanju okolnosti iz stavka

i
ovog članka, neće odrediti ili produljiti ako je već isteklo najdulje vrijeme trajanja istražnog zatvora (članak 133.).« Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Navedena odredba zakona ne zadovoljava kriterije propisane člankom 22 Ustava RH u kojima je navedeno da je čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva, te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom o čemu odlučuje sud. Obzirom da je RH potpisnica ECHR o zaštiti ljudskih prava potrebno je razmotriti da li odredba čl. 123 st. 1 toč. 4 zadovoljava pravne standarde predviđene odredbom čl. 5 Konvencije. Da bi prema praksi Europskog suda za ljudska prava mogli govoriti o tome da li je zakonska norma nacionalnog zakonodavstva u skladu sa čl. 5 ECHR treba poći od kriterija kojima to pitanje prosuđuje ECHR a ne nacionalno zakonodavstvo. Ovo stoga što pravo na slobodu i sigurnost nije apsolutno, ali je osnovna pretpostavka članka 5 u korist slobode, a ne njenog ograničenja, pošto je pravo na slobodu drugo po jačini pravo koje se štiti i Konvencijom, a od njega je jače samo pravo na život. Pravo na slobodu je pretpostavka da bi čovjek mogao ostvariti sva svoja druga prava kao što je to sud naveo u predmetu Quinn protiv Francuske iz
Kako pojam pravne sigurnosti temeljen na vladavini prava prožima članak 5 Konvencije a posebno njegov stavak 3, to se sva lišenja slobode moraju provoditi u skladu sa zakonom, propisanim postupkom i biti 'zakonita' (predmet Bizzoto protiv Italije iz 1989). (...) Što se tiče kriterija dostupnosti zakona, po stavu podnositelja čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a isti zadovoljava kriterije Konvencije, ali ih ne zadovoljava po kriterijima preciznosti i predvidivosti u pogledu posljedica, a u svrhu izbjegavanja svih rizika arbitrarnosti. Naime kada se analizira odredba čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a tada je razvidno da je zakonodavac ovaj pritvorski osnov vezao za određenu grupu kaznenih djela (ona za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora) uz postojanje osnovnog preduvjeta a to je osnovana sumnja da je takovo djelo počinjeno, te uz dodatni uvjet da je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela. Zakonski termin 'neophodno zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela' je neprecizan jer nigdje u zakonu nije objašnjeno što on znači niti je obrazloženje toga pojma igdje objavljeno na način da bi se to smatralo dovoljno dostupnim. Taj termin nije predvidljiv u pogledu posljedica, a u svrhu izbjegavanja rizika arbitrarnosti. (...) Kako ZKP u odnosu na pritvorsku osnovu navedenu u članku 123 st. 1 toč. 4 poznaje samo jednu jedinu blažu mjeru, a to je kućni zatvor koji u suštini predstavlja također lišenje slobode, ne može se tvrditi da postoji blaža mjera u odnosu na sam istražni zatvor određen po čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a.«
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da predlagateljice nisu u pravu jer je osnova za istražni zatvor na temelju točke
ZKP-a nužnost istražnog zatvora radi neometanog odvijanja postupka zbog osobito teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, dakle, samo za najteža djela. Također, Ministarstvo pravosuđa naglašava da je riječ o posebno teškim okolnostima počinjenja kaznenog djela. ZKP ima u vidu da postojanje više takvih posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela treba utvrditi in concreto. Neometano vođenje postupka predstavlja legitiman cilj – posebnu svrhu istražnog zatvora.
Ustavni sud primjećuje da je ZID ZKP/09 izmijenio članak
stavak
točku
ZKP-a, propisujući da je svrha istražnog zatvora omogućiti neometano odvijanje postupka. Ocjenjuje da članak
stavak
točka
ZKP-a dostatno jasno i predvidljivo određuje osnovu za istražni zatvor i njezinu svrhu. 95.
Ustavni sud stoga prigovor predlagateljica da je članak
stavak
točka
ZKP-a nesuglasan s člankom
Ustava i člankom
Konvencije smatra neosnovanim. Nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom. 7.7.) Članak
stavak
točka
i stavak
Osporene odredbe glase: »Članak 125.

(1)Sud će ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu: (...) 5) ako državni odvjetnik i nakon prethodne obavijesti višem državnom odvjetniku neopravdano u zakonskim rokovima ne poduzima radnje u postupku, (...)

(3)Prije donošenja odluke o ukidanja istražnog zatvora određenog na temelju stavka

točke
ovog članka, sud će obavijestiti višeg državnog odvjetnika o nepravovremenom poduzimanju radnji i odrediti rok u kojemu se radnja ima provesti. Ako nakon isteka roka nije radnja poduzeta, postupit će se prema stavku
točki
ovog članka.« 96.
Članak
ZKP/08 izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/
U stavku
točki
riječ »kad« zamijenjena je riječju »ako«. U stavku
u prvoj rečenici riječi »prije ukidanja istražnog zatvora određenog na temelju točke
stavka 1.« zamijenjene su riječima »prije donošenja odluke o ukidanju istražnog zatvora određenog na temelju stavka
točke 5.«. U drugoj rečenici brisan je veznik »i«. Izmijenjeni dijelovi članka
glasili su: »Članak 125.

(1)Sud će ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu: (…)

(3)Prije ukidanja istražnog zatvora na temelju točke

stavka
ovog članka, sud će obavijestiti višeg državnog odvjetnika o nepravovremenom poduzimanju radnji i odrediti rok u kojemu se radnja ima provesti. Ako i nakon isteka roka nije radnja poduzeta, postupit će se prema stavku
točki
ovog članka.« Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna ZKP/
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode: »Citirane odredbe čl. 125 ZKP-a protivne su odredbi čl. 16 Ustava RH prema kojem svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, zatim odredbi čl. 25 st. 2 Ustava RH prema kojoj tko god je pritvoren i optužen zbog kaznenog djela ima pravo u najkraćem roku određenom zakonom biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen, te odredbi čl. 24 st. 3 Ustava RH po kojem se svaka osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode. Citirana odredbe čl. 125 ZKP-a protivne su i duhu čl. 5 ECHR koji štiti pravo na slobodu u odnosu na arbitrarno postupanje državne vlasti. Naime osoba koja se nalazi u istražnom zatvoru nema pravni lijek kojim bi se zaštitila od posljedica propuštanja pravovremenog poduzimanja radnji od strane državnog odvjetnika. Jednom kad je istražni zatvor određen osoba koja je lišena slobode nalazi se u ingerenciji suda. Odredbom čl. 125 nije zakonom propisan rok koji će sudac istrage dati državnom odvjetniku koji evidentno ne postupa promptno da poduzme radnju, već je to ostavljeno na nivou sudskog određivanja roka. Tek ako državni odvjetnik i nadalje postupa na način koji se ne može smatrati 'marnim' postupanjem, iako je o tome izviješten i viši državni odvjetnik, temeljem odredbe čl. 125 st. 1 istražni zatvor se ukida. Na ovaj način osoba se drži u pritvoru više nego što je to nužno, suprotno ustavnim odredbama, zbog razloga što državni odvjetnik u postupku ne postup promptno. Osim što je ovom odredbom ZKP-a povrijeđeno ustavno prava na slobodu, povrijeđeno je i ustavno pravo na pravično suđenje opisano u čl. 29 Ustava RH ali i čl. 6 ECHR.«
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da predlagateljice nisu u pravu jer je člankom
stavkom
ZKP-a osigurano sredstvo kojim se pritvorenik štiti od posljedica propuštanja pravovremenog poduzimanja radnji državnog odvjetnika. Navodi da nije točan navod kako nije određen rok za propuštanje jer se u članku
stavku
točki
ZKP-a upravo navodi taj rok.
Ustavni sud utvrđuje da zakonodavac, propisujući razloge ukidanja istražnog zatvora, u članku
stavku
točki
ZKP-a predviđa i slučaj kad državni odvjetnik ne poduzima pravovremeno radnje u postupku iako razlozi za istražni zatvor i dalje postoje. Da nije propisana ta odredba, istražni zatvor trajao bi na temelju članka
stavka
točke
ZKP-a sve dok postoje razlozi zbog kojih je određen, neovisno o tome što njegovu trajanju doprinosi i državni odvjetnik odugovlačenjem poduzimanja radnji u postupku. Stoga članak
ZKP-a ne predstavlja materijalnu ustavnu povredu na štetu okrivljenika. 99.
Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
točke
i stavka
ZKP-a. 7.8.) Članak
stavak
Osporena odredba glasi: »Članak
(...)

(2)O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od dvanaest sata od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati. (...) 100.

Članak
ZKP/08 noveliran je dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/
Člankom
ZID-a ZKP/09 provedena je bitna izmjena tako da su u stavku
u prvoj rečenici riječi »dvadeset četiri« zamijenjene riječju »dvanaest«. U drugoj rečenici na kraju rečenice brisana je točka i dodane su riječi »te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu«. U stavku
nakon riječi »zakonom« dodane su riječi »prije podnošenja optužnice«. Prije izmjena učinjenih ZID-om ZKP/09 članak
stavci
i
ZKP/08 su glasili: »Članak
(...)

(2)O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od dvadeset četiri sata od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

(3)Ako što drugo nije propisano posebnim zakonom, o produljenju istražnog zatvora odlučuje sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika. (...)« Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/

Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s člankom
Ustava članka
stavka
zajedno s člancima 109.,
i
ZKP-a koji uređuju ukupno trajanje zadržavanja i pritvora uhićene osobe. Navode da uhićenik prije prvog izvođenja pred suca istrage može biti lišen slobode ukupno 120 sati odnosno pet dana, čime se krši ustavno pravo uhićenika da u najkraćem roku bude izveden pred sud.
Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo izravno na članak
stavak 2., već na članak
ZKP-a. Tvrdi da standardi koje navode predlagateljice ne postoje, dok europska zakonodavstva različito uređuju lišenje slobode prije podizanja optužnice. 102.
Ustavni sud nije utvrdio da postoje ustavnopravni razlozi za prihvaćanje prijedloga predlagateljica za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka
stavka
ZKP-a (v. obrazloženje uz članke
i
ZKP-a; v. i odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). 7.9.) Članak
stavak
Osporena odredba glasi: »Članak
(...)

(2)Na ročište iz stavka

ovog članka, pozivaju se državni odvjetnik i branitelj okrivljenika. Državni odvjetnik i branitelj moraju o ročištu biti obaviješteni u primjerenom roku. Okrivljenik će na ročište biti doveden, osim ako je nedostupan ili je raspravno nesposoban. Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak
stavak 1.), sjednica vijeća održat će se i ako uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj ne dođu na sjednicu, ili ako branitelj nije uredno primio poziv zbog toga jer je promijenio boravište ne obavijestivši o tome sud, ili zbog toga što mu dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti. (...)« 103.
Članak
stavak
ZKP-a izmijenjen je dva puta. Prvi put izmijenjen je člankom
ZID-a ZKP/09 tako da je na kraju stavka dodana rečenica koja glasi: »Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak
stavak 1.), sjednica vijeća održat će se i ako uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj ne dođu na sjednicu, ili ako branitelj nije uredno primio poziv zbog toga jer je promijenio boravište ne obavijestivši o tome sud, ili zbog toga što mu dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti.« U vrijeme podnošenja prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom, dakle, osporeni članak
stavak
ZKP-a glasio je: »Članak
(...)

(2)Na ročište se pozivaju državni odvjetnik i branitelj okrivljenika. Okrivljenik će na ročište biti doveden, osim ako je nedostupan ili je raspravno nesposoban. Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak

stavak 1.), sjednica vijeća održat će se i ako uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj ne dođu na sjednicu, ili ako branitelj nije uredno primio poziv zbog toga jer je promijenio boravište ne obavijestivši o tome sud, ili zbog toga što mu dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti. (...)« Drugi put su člankom
ZID-a ZKP/11 izmijenjeni stavci
i
članka
ZKP-a (za stavak
v. točku
obrazloženja ovog rješenja).
Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da članak
ZID-a ZKP/09, kojim je dopunjen članak
stavak
ZKP/08 u dijelu u kojem je propisano da će se sjednica vijeća na kojoj se odlučuje o istražnom zatvoru održati bez branitelja kojem dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti, nije suglasan s Ustavom. Smatraju da je s tim člankom povrijeđeno pravo na branitelja odnosno pravo na učinkovitu pravnu pomoć, propisani člankom
Ustava. Navode da, imajući u vidu mogućnost dostave poziva elektroničkom poštom, telefonom ili telefaxom, nedostupnost branitelja može biti uzrokovana činjenicom obavljanja poslova, dakle, objektivnim okolnostima koje se ne mogu svrstati u skrivljeno ponašanje odvjetnika. Navode važnost prisutnosti branitelja ročištu za određivanje istražnog zatvora jer je riječ o oduzimanju slobode, pa je pravo na branitelja minimalno pravo obrane s kojim se nastoji uspostaviti ravnopravnost stranaka u postupku i jednakost oružja.
Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da navedeni članak razrađuje članak
stavak
ZKP-a te određuje da će o žalbi riješiti sud. Propisuje i da će o određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora odlučiti sud na nejavnom usmenom ročištu.
Ustavni sud ocjenjuje da se člankom
stavkom
ZKP-a okrivljeniku ne uskraćuje pravo na branitelja utvrđeno člankom
Ustava. Članak
stavak
ZKP-a propisuje obvezu pozivanja branitelja na ročište za odlučivanje o istražnom zatvoru. Izostanak branitelja s ročišta rezultat je njegove osobne odluke odnosno ponašanja kojim je prethodno onemogućio urednu dostavu poziva. ZKP propisuje odredbe kojima se osigurava učinkovita dostava (članak
stavak
točka
i članak 4.

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.