Službeni izvorizakon.hr · EUR-Lex
Europaius

Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3232/2023 i dr. od 14. srpnja 2026

Sadržaj (3)
  1. Članak 62 stavci 1. i 2. ZIDZOZO-a glase
  2. Članak 7
  3. Članak 3 ZOZO-a glasi

Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3232/2023 i dr. od 14. srpnja 2026.

Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3232/2023 i dr. od 14. srpnja 2026.

NN 83/2026 (29.7.2026.), Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3232/2023 i dr. od 14. srpnja 2026.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 1040 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Frane Staničić, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Sanja Bezbradica Jelavić, Ante Galić, Biljana Kostadinov, Lovorka Kušan, Maša Marochini Zrinski i Rajko Mlinarić, odlučujući o zahtjevima za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 14. srpnja 2026. donio je ODLUKU I. Utvrđuje se da su članak 7. stavci 7. i 8. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. i 105/25.) od 1. travnja 2023. do 1. kolovoza 2025. bili u nesuglasnosti s člancima 57. stavkom 2., 58. i 62. Ustava u vezi s člankom 16. stavkom 2. Ustava u odnosu na osobe iz članka 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 105/25.).

II. Odbija se zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 7. stavaka 7. i 8. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. i 105/25.) u preostalom dijelu i članka 62. stavaka 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 33/23.).

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. i RJEŠENJE I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 7. stavaka 7. i 8. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. i 105/25.) i članka 62. stavaka 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 33/23.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju donio je sedmi (7.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 21. lipnja 2013. Objavljen je u »Narodnim novinama« broj 80 od 28. lipnja 2013., a stupio je na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, osim članaka 2., 3. i 34. u dijelu koji se odnosi na primjenu Direktive 2011/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti (»SL L« 88, 4.4.2011.) i članaka 26. do 32., koji su stupili na snagu 25. listopada 2013., članka 18. točaka 5. i 6., članaka 19., 22., 23. i 25. u dijelu koji se odnosi na osnovnu i dodatnu listu ortopedskih i drugih pomagala, te dentalnih pomagala, koji su stupili na snagu 1. siječnja 2014., i članka 82. stavka 2. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2015.

1.1. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju donio je deseti (10.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 17. ožujka 2023. Objavljen je u »Narodnim novinama« broj 33 od 24. ožujka 2023., a stupio je na snagu 1. travnja 2023., osim članka 9. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2024.

1.2. Nakon podnošenja prijedloga i zahtjeva, članak 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju dopunjen je na način da mu je člankom 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 105/25.) dodan novi stavak 9.

2.Na dan donošenja ove odluke i rješenja na snazi je Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju s izmjenama i dopunama (»Narodne novine« broj 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. i 105/25.; u daljnjem tekstu: ZOZO).
3.Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 7. stavaka 7. i 8. ZOZO-a i članka 62. stavaka 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 33/23.; u daljnjem tekstu: ZIDZOZO) podnio je 25. lipnja 2023. (s dopunom od 27. lipnja 2023.) Lucijan Carić iz Zagreba (u daljnjem tekstu: predlagatelj).

3.1. Predlagatelj smatra da su navedene osporene odredbe u nesuglasnosti s člancima 3., 14., 18. i 58. (u pročišćenom tekstu Ustava, »Narodne novine« broj 85/10., članak 58. označen je kao članak 59.) Ustava. Predlaže da Ustavni sud do donošenja konačne odluke donese rješenje kojim će privremeno obustaviti provedbu članka 7. stavaka 7. i 8. ZOZO-a.

4.Zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 3. ZIDZOZO-a i članka 62. stavaka 1. i 2. ZIDZOZO-a podnijela je 29. lipnja 2023. (s dopunom od 4. rujna 2023.) Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva) – predmet broj: U-I-3265/2023.

4.1. Zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 3. ZIDZOZO-a, 14. studenoga 2023. podnijela su 32 zastupnika Hrvatskog sabora (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva) – predmet broj: U-I-5069/2023.

Zahtjev je podnesen na temelju članka 35. alineje 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon). Uz zahtjev je priložen popis s potpisima trideset i dvaju (32) zastupnika Hrvatskog sabora.

Deveti saziv Hrvatskoga sabora broji sto pedeset i jednoga (151) zastupnika, slijedom čega jednu petinu (1/5) toga broja čini trideset (30) zastupnika. Stoga je zahtjev koji su podnijela trideset i dva (32) zastupnika dopušten u smislu članka 35. alineje 1. Ustavnog zakona.

4.2. Člankom 3. ZIDZOZO-a u članak 7. ZOZO-a dodani su stavci 7. i 8. Stoga se ima smatrati da podnositelji zahtjeva osporavaju suglasnost članka 7. stavaka 7. i 8. ZOZO-a s Ustavom.

4.3. Podnositeljica zahtjeva smatra da su osporene odredbe u nesuglasnosti s člancima 10. stavkom 1., 14., 18., 32. stavcima 2. i 3., 58. stavkom 2., 59., 63,. i 66. Ustava te s člancima 5. i 25. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 6/07.), člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., 13/17. i 6/24.; u daljnjem tekstu: Konvencija) te Protokolom br. 12 uz Konvenciju, te člancima 12. i 13. Europske socijalne povelje (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 15/02.), člancima 14. stavkom 1., 21., 35. i 47. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (»Službeni list Europske Unije«, C 202/389 od 7. lipnja 2016.) i člankom 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/09.).

Podnositeljica zahtjeva predlaže da Ustavni sud do donošenja konačne odluke donese rješenje kojim će privremeno obustaviti provedbu članka 7. stavka 8. ZOZO-a, te da se o biti stvari odluči na temelju javne rasprave.

4.4. Podnositelji zahtjeva smatraju da su navedene osporene odredbe u nesuglasnosti s člancima 10. stavkom 1., 14., 16., 18., 32. stavcima 2. i 3., 57. stavkom 2., 58., 62. i 65. (u pročišćenom tekstu Ustava, »Narodne novine« broj 85/10., članak 58. označen je kao članak 59., članak 62. kao članak 63, te članak 65. kao članak 66.) Ustava.

5.Na temelju članka 25. stavka 1. Ustavnog zakona, prijedlog s dopunom predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom te zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom pučke pravobraniteljice dostavljeni su na očitovanje Ministarstvu zdravstva Republike Hrvatske, koje je 17. kolovoza 2024. dostavilo očitovanje aktom klasa: 740-04/23-01/02, urbroj: 534-07-1-2/2-23-05 od 10. kolovoza 2023. (u daljnjem tekstu: očitovanje Ministarstva zdravstva).

5.1. Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzeo se sudac Dražen Bošnjaković.

II. OSPORENE ZAKONSKE ODREDBE 6. Članak 7. stavci 7. i 8. ZOZO-a glase: »Članak 7.

(7)Osigurane osobe kojima je utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju u skladu sa stavkom 1. točkama 13. i 16. ovoga članka, a koje se ne vode u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlene osobe obvezne su jednom u tri mjeseca osobno pristupiti Zavodu radi provjere okolnosti na temelju kojih im je taj status utvrđen.
(8)Osigurane osobe iz stavka 7. ovoga članka Zavod će odjaviti iz obveznoga zdravstvenog osiguranja po službenoj dužnosti bez donošenja rješenja prvoga dana nakon isteka tri mjeseca od zadnjega osobnog pristupanja Zavodu.« Navedene odredbe u neposrednoj su vezi s člankom 7. stavkom 1. točkom 13. ZOZO-a, koja glasi: »Članak 7.
(1)Na obvezno zdravstveno osiguranje, prema ovom Zakonu, obvezno se osiguravaju i stječu status osiguranika: (...) 13. osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj, koje nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi i koje su se prijavile Zavodu u roku od 30 dana od dana:
a)prestanka radnog odnosa, prestanka obavljanja djelatnosti ili od dana prestanka primanja naknade plaće na koju imaju pravo prema ovom Zakonu,
b)prijevremenog prestanka služenja vojnog roka, odnosno dragovoljnog služenja vojnog roka, odnosno od dana isteka propisanog roka za služenje vojnog roka, odnosno dragovoljnog služenja vojnog roka,
c)otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija, iz zdravstvene ili druge specijalizirane ustanove, ako je bila primijenjena sigurnosna mjera obveznoga psihijatrijskog liječenja ili obveznoga liječenja od ovisnosti u zdravstvenoj ustanovi,
d)navršenih 18 godina života, ako nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi,
e)isteka školske, odnosno akademske godine u kojoj su završile redovito školovanje prema propisima o redovitom školovanju u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi članici, odnosno položenoga završnog ispita, (...)«

Članak 62stavci 1. i 2. ZIDZOZO-a glase

»Članak 62.

(1)Osigurane osobe koje su status u obveznom zdravstvenom osiguranju stekle prema članku 7. stavku 1. točki 13. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, br. 80/13., 137/13. i 98/19.), koje se ne vode u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlene osobe, obvezne su u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona osobno pristupiti Zavodu radi provjere okolnosti na temelju kojih im je taj status utvrđen.
(2)Osigurane osobe iz stavka 1. ovoga članka koje osobno ne pristupe Zavodu u roku iz stavka 1. ovoga članka Zavod će istekom toga roka odjaviti iz obveznoga zdravstvenog osiguranja po službenoj dužnosti, bez donošenja rješenja. (...)«

Članak 7

ZOZO-a dopunjen je člankom 1. stavkom 2. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine« broj 105/25.; stupio na snagu 1. kolovoza 2025.), koji glasi »Članak 1. (...) Iza stavka 8. dodaje se stavak 9. koji glasi: ‘(9) Iznimno, osigurane osobe iz stavka 7. ovoga članka nemaju obvezu osobnog pristupa za vrijeme korištenja prava na rodiljne i roditeljske potpore ako imaju status osobe s invaliditetom kojoj je utvrđen treći ili četvrti stupanj težine invaliditeta, samohrani roditelji djece do sedme godine života, osobe koje u kućanstvu skrbe za teško bolesnog člana obitelji, kao i učenici i studenti koji su u postupku ponovnog upisa u obrazovnu ustanovu nakon prekida školovanja te ako zbog svoga zdravstvenog stanja ili drugog opravdanog razloga nisu u mogućnosti osobno pristupiti Zavodu radi provjere okolnosti na temelju kojih im je taj status utvrđen, dok traje objektivna nemogućnost, pod uvjetom da su o tome obavijestile Zavod.’« III. PRIGOVORI PODNOSITELJA ZAHTJEVA I PREDLAGATELJA 7. Podnositeljica zahtjeva ističe da je pravo na zdravlje ljudsko pravo priznato međunarodnim dokumentima iz područja ljudskih prava, odnosno člankom 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima te člankom 12. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/09.). Člankom 12. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima države stranke obvezuju se svakome priznati uživanje najvišeg mogućeg standarda tjelesnog i duševnog zdravlja pri čemu mjere za potpuno ostvarenje tog prava uključuju i »stvaranje uvjeta u kojima će svi imati osiguranu liječničku skrb i njegu u slučaju bolesti« (članak 12. stavak 2. točka d). U skladu s Općim komentarom broj 14 o pravu na najviši mogući standard zdravlja Odbora Ujedinjenih naroda za ekonomska, socijalna i kulturna prava, zdravlje predstavlja temeljno ljudsko pravo nužno za uživanje ostalih ljudskih prava. Pri tome se prava zajamčena Općom deklaracijom o ljudskim pravima te Međunarodnim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima jamče svima bez diskriminacije, a što se odnosi i na pravo na zdravlje.

Podnositeljica zahtjeva navodi da su osporene odredbe članka 7. ZOZO-a stupile na snagu 1. travnja 2023., a njima se uvodi nova obveza za određene kategorije osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju koju će morati izvršavati kako bi zadržale taj status, te se uređuje način postupanja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO) u slučaju neispunjenja te obveze. Ako osobe nisu prijavljene kao nezaposlene u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te se ne jave HZZO-u jednom u tri mjeseca, HZZO će ih odjaviti iz obveznog zdravstvenog osiguranja bez donošenja rješenja. Navedenu obvezu osigurane osobe prvi put moraju ispuniti zaključno s 29. lipnja 2023., nakon čega će HZZO odjaviti sve osobe koje mu osobno ne pristupe.

Dakle, te će osobe i dalje zadovoljavati supstancijalni uvjet za priznavanje statusa osigurane osobe iz članka 7. stavka 1. točke 13. ZOZO-a (primjerice, ako su nezaposlene ili su završile školovanje te su se u roku od 30 dana prijavile HZZO-u), ali mogu izgubiti zdravstveno osiguranje ako ne ispune novi, dodatni administrativni uvjet osobnog pristupanja HZZO-u. U vezi s tim dodaje: »Prema podacima koje je Zavod dostavio pučkoj pravobraniteljici (dopis KLASA: 500-06/22-01/13, URBROJ: 338-01-06-01-23-10, od 7. lipnja 2023. g.), obveza osobnog pristupanja odnosi se na ukupno 275.542 osigurane osobe, koje su osigurane na temelju osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona, a nisu prijavljene u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Nadalje, prema podacima Zavoda, do 31. svibnja 2023. godine Zavodu je osobno pristupila 52.621 osigurana osoba.« Odjavom iz zdravstvenog osiguranja za pojedince iz ove kategorije osiguranih osoba doći će do povrede prava na zdravlje te će nastupiti značajne materijalne obveze koje ranije nisu imali, jer su za ovu kategoriju osiguranih osoba sredstva za ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osigurana u državnom proračunu. U slučaju da neke od ovih osiguranih osoba zbog nepristupanja osobno HZZO-u budu odjavljene iz obveznog zdravstvenog osiguranja, potencijalno će se moći osigurati na temelju neke druge osnove za koju se također sredstva osiguravaju u državnom proračunu. Međutim, za neke to neće biti moguće (npr. mlađi punoljetnici stariji od 18 ako se ne školuju i nisu zaposleni, a ne ulaze u kategoriju osiguranih osoba koje nemaju sredstava za uzdržavanje).

Budući da se obveza osiguravanja na obvezno zdravstveno osiguranje odnosi na sve osobe s prebivalištem te strance s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj, oni koji se neće moći osigurati po nekoj drugoj osnovi za koju se sredstva osiguravaju u državnom proračunu, morat će se zdravstveno osigurati u skladu s člankom 6. ZIDZOZO-a, kojim se mijenja članak 13. stavak 1. ZOZO-a, odnosno uplatama doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje. Pri tome ističe da se radi o kategoriji osoba koje po logici osnova za osiguravanje iz ZOZO-a nisu u radnopravnom odnosu pa se stoga može pretpostaviti kako nemaju (kontinuirani) izvor prihoda. Ako neće imati sredstava za plaćanje doprinosa, neće se moći zaposliti, a pritom ne zadovoljavaju uvjet nedostatka sredstava za uzdržavanje (koji je vrlo strogo propisan pa ga, primjerice, ne ispunjavaju osobe s invaliditetom koje ostvaruju pravo na invalidninu) naći će se u opasnosti da na neograničeno razdoblje ostanu bez obveznog zdravstvenog osiguranja.

7.1. Podnositeljica zahtjeva smatra da su osporenim člankom 7. stavcima 7. i 8. ZOZO-a neke kategorije građana na temelju svojih osobina stavljene u nejednak položaj pred zakonom te da su u riziku gubitka statusa osiguranih osoba a time i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što će posljedično utjecati na ostvarivanje njihovoga prava na zdravlje. Te će osobe morati jednom u tri mjeseca osobno pristupati HZZO-u radi zadržavanja prava na zdravstvenu zaštitu. To stavljanje u nejednak položaj obrazlaže na sljedeći način: »lako se obveza odnosi na sve jednako, zbog svojih osobina, a koje predstavljaju objektivne nepromjenjive okolnosti, neke ju osigurane osobe ne mogu izvršiti te stoga neće moći jednako kao drugi ostvarivati prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Osim toga, ovakva odredba kojom se zahtjeva osobno pristupanje neizravno ih stavlja u nejednak položaj pred zakonom. Ustavom RH svima je zajamčena jednakost pred zakonom.

Ustavna zabrana diskriminacije konkretizirana je Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12, dalje u tekstu: ZSD), koji diskriminaciju zabranjuje na temelju 17 diskriminacijskih osnova u svim područjima života. Kao oblik diskriminacije ZSD definira i neizravnu diskriminaciju koja postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj temeljem neke od diskriminacijskih osnova, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

Stoga, iako se radi o odredbi koja je naizgled neutralna, budući da podrazumijeva osobno pristupanje Zavodu bez iznimke (npr. kontaktiranjem telefonom ili e-mailom ili putem opunomoćenika), neke ju osobe neće moći izvršiti zbog svog zdravstvenog stanja, invaliditeta, dobi ili imovnog stanja, ili kombinacije ovih diskriminacijskih osnova, a odredba podredno može imati diskriminatorni učinak temeljem rasnog ili etničkog podrijetla (u odnosu na Rome koji žive u prostorno izoliranim naseljima).

Naime, osobe koje se zbog svojeg zdravstvenog stanja ili invaliditeta ne mogu kretati, nalaze se na liječenju u nekoj zdravstvenoj ustanovi ili se mogu kretati samo uz tuđu pomoć, neće moći osobno pristupiti Zavodu. Ukoliko pak ne postupe tako, neovisno o tome što se radi o objektivnoj okolnosti i osobini zbog koje nisu u mogućnosti osobno pristupiti, njih će Zavod odjaviti iz obveznog zdravstvenog osiguranja, bez donošenja rješenja. Ovdje valja spomenuti i nepristupačnost prostorija Zavoda za osobe s invaliditetom. Naime, prema informacijama Zavoda iz gore navedenog dopisa, od 122 lokacije na kojima Zavod radi sa strankama, na 30 lokacija nema osigurane vanjske niti unutarnje pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Na isto je 15. lipnja 2023. upozorila i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Ministarstvo zdravstva i Zavod ukazujući da je potrebno brisati navedenu odredbu iz Zakona (POSI-1.2.5 – 706/23-09-02).

Pri tom, u očitovanju Zavoda u predmetu koji je pučka pravobraniteljica pokrenula na temelju pritužbe građanina, navodi se kako ‘osiguranici koji ne ispunjavaju uvjete osiguranja prema drugoj osnovi osiguranja za koju nije propisan uvjet osobnog pristupa HZZO-u, radi zadržavanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju u mogućnosti su dostaviti medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi da su nepokretni, teško pokretni ili zbog prirode bolesti ne mogu osobno pristupiti u prostorije HZZO-a (primjerice onkološki bolesnici)’ te kako će ‘HZZO potom u svakom konkretnom slučaju ispitivati mogućnost izuzeća od propisanog uvjeta osobnog pristupa HZZO-u’.

Ovakvo postupanje višestruko je problematično, prvenstveno jer navedena iznimka nije predviđena predmetnim Zakonom, niti je propisano prema kojim kriterijima će se ocjenjivati mogućnost izuzeća, što može dovesti do neujednačenog i netransparentnog postupanja. Također je problematičan izostanak regulacije o tome tko će postupati, odnosno odlučivati temeljem zaprimljene medicinske dokumentacije (npr. povjerenstvo), na koji način će se postupak provoditi te da li će građani imati na raspolaganju pravni lijek na odluku o nemogućnosti izuzeća od propisanog uvjeta osobnog pristupa HZZO-u. U konačnici je problematična i okolnost što ova informacija o mogućem izuzeću od obveze osobnog pristupa HZZO-u nije široko dostupna građanima koji ulaze u kategoriju onih koji su obvezni osobno pristupiti HZZO-u jednom u tri mjeseca. (...) Uz navedeno, za one osigurane osobe koje žive u mjestima udaljenima od administrativnih središta u kojima se nalaze područne ustrojstvene jedinice Zavoda kojima se osigurane osobe moraju osobno javljati, osobni dolazak u Zavod predstavljat će financijski trošak. Među njima će ova obveza imati nepovoljniji učinak na osobe lošijeg imovnog stanja koje si možebitno neće moći priuštiti plaćanje prijevoza do mjesta gdje se trebaju osobno javiti, i to više puta na godinu, posebno ako na toj relaciji ne postoji javni prijevoz, kada su troškovi prijevoza višestruko veći nego što bi objektivno trebali biti (a s čime je pučka pravobraniteljica upoznata kroz druge pritužbe i terenske posjete županijama). Osim toga valja uzeti u obzir da je u ovoj kategoriji osiguranih osoba najveći broj osoba koje su nezaposlene te je stoga za pretpostaviti kako nemaju prihoda.

Također, treba uzeti u obzir da neke skupine građana, u većem postotku od većinskog stanovništva žive prostorno izolirano i udaljeno od gradova (gdje se nalaze područne ustrojstvene jedinice Zavoda), a što je specifično za romsku nacionalnu manjinu. Naime, prema istraživanju baznih podataka iz 2018. g. čak 45.7% pripadnika romske nacionalne manjine živi prostorno izolirano, pri čemu je u nekim dijelovima Hrvatske i veći postotak pripadnika romske nacionalne manjine prostorno izoliran (95.2% u Međimurju). Kako se najčešće radi o naseljima do kojih ne postoji javni prijevoz ili isti ne prometuje dovoljno često, obveza osobnog dolaska ovu skupinu pogađa posebno teško.« 7.2. Kao poseban problem ističe situaciju studenata koji studiraju na redovitom studiju izvan Republike Hrvatske i Europske unije, za koje nije u potpunosti jasno po kojoj bi osnovi bili osigurani, niti koje imaju obveze. U vezi s njima smatra da se radi o diskriminaciji na temelju dobi te navodi: »S jedne strane, temeljem informacija koje smo dobivali od pritužitelja, studenti koji studiraju izvan EU također su bili pozivani od strane Zavoda da osobno pristupe Zavodu, u skladu s obvezom osobnog dolaska iz članka 3. Izmjena i dopuna Zakona kojim se mijenja članak 7. stavak 7. Zakona, kao obvezno zdravstveno osigurani na temelju izmijenjenog članka 7. stavak 1. točke 13. Zakona. Ako je tako, problemi su sljedeći:

1.nemogućnost ispunjenja obveze za neke od njih zbog studentskih obveza tijekom akademske godine (nazočnost na predavanjima, seminarima, kolokviji, ispiti, nenapuštanje sveučilišta itd.), pa bi ovakvo obvezivanje za neke od njih predstavljalo povredu prava na zdravlje u kombinaciji s pravom na obrazovanje. Također, s obzirom da se radi o mladima, moguće je govoriti diskriminaciji temeljem dobi, što je u suprotnosti s člankom 63. Ustava koji posebno ukazuje na zaštitu mladeži i stvaranje socijalnih uvjeta za dostojanstven život mladih i njihov ostanak u RH i člankom 14. Ustava RH.
2.Nadalje, za studente, posebice ako studiraju na udaljenijim lokacijama, novouvedena obveza predstavlja i značajan financijski trošak, što teže pogađa one lošijeg imovnog stanja, (koji npr. studiraju na temelju stipendije,) jer bi se morali nekoliko puta godišnje vraćati u RH samo kako bi osobno pristupili Zavodu. Budući bi onima lošijeg imovnog stanja to bilo otežano, a nekima i nemoguće, nametanje takve obveze može predstavljati diskriminaciju temeljem imovnog stanja.

Oni studenti koji zbog organizacijskih razloga i financijskih troškova ne budu u mogućnosti osobno pristupiti Zavodu, bit će odjavljeni s obaveznog zdravstvenog osiguranja, bez donošenja rješenja te će izgubiti status osigurane osobe. (...) ‘Dakle, sve osobe koje redovito studiraju izvan Republike Hrvatske i izvan EU ili Velike Britanije ne mogu steći status u HZZO-u osnovom svog redovitog studija, ali mogu prema nekoj drugoj zakonskoj osnovi radi čega ih upućujemo da se jave u najbliži regionalni ured, odnosno područnu službu HZZO-a gdje će im se utvrditi valjana osnova za prijavu. Ujedno, a s obzirom da osobe koje studiraju u inozemstvu u pravilu duži period borave izvan Republike Hrvatske, ukazujemo da je Zakonom o prebivalištu propisano da ako osoba napušta prebivalište u trajanju duljem od godinu dana radi privremenog odlaska iz Republike Hrvatske u svrhu obrazovanja dužna je to prijaviti nadležnom tijelu na čijem području ima prijavljeno prebivalište, neposredno ili putem nadležne diplomatske misije – konzularnog ureda Republike Hrvatske u inozemstvu. Također, osobe koje su prijavile privremeni odlazak izvan Republike Hrvatske ne ispunjavaju više preduvjet za daljnje reguliranje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju te su dužne podnijeti odjavu s obveznoga zdravstvenoga osiguranja.’ Prema ovim informacijama međutim, studenti koji studiraju izvan EU ukoliko će napustiti prebivalište u trajanju duljem od godinu dana radi obrazovanja dužni su podnijeti odjavu s obveznoga zdravstvenoga osiguranja. Prema tome, ne bi imali obvezu osobnog dolaska iz čl. 3. Izmjena i dopuna Zakona, kojim se mijenja članak 7. stavak 7. Zakona. Isto bi pak značilo da Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju u slučaju studenata koji studiraju izvan EU adekvatno ne prepoznaje status redovnih studenta izvan EU – koji nije trajno preseljenje s namjerom iseljenja i ostanka u drugoj državi već privremeno, ograničenog trajanja, za potrebe obrazovanja. Posljedično, ovakvo neprepoznavanje njihovog statusa utječe na ostvarivanje njihovog prava na obrazovanje, čime im država ograničava slobodu kretanja te otežava njihove socijalne uvjete kojima se promiče pravo na dostojanstven život, unatoč zaštiti iz članka 63. Ustava RH. Također, s obzirom da se radi o studentima, možemo govoriti o diskriminaciji temeljem dobi. (...) Pri tome, prema pritužbama koje pučka pravobraniteljica zaprima, radi se o studentima koji za vrijeme boravka u inozemstvu najčešće imaju ugovoreno zdravstveno osiguranje o vlastitom trošku/iz stipendije što znači da ne predstavljaju financijski teret za hrvatski zdravstveni sustav i koji nisu trajno napustili RH niti su je napustili na dulje od godine dana jer se periodički vraćaju u RH, a po završetku studija se namjeravaju i trajno vratiti u RH. Posljedica ovakve regulacije za navedenu skupinu studenata, u obje gore navedene varijante, jest da kada će za vrijeme studija boraviti u RH (npr. tijekom praznika) ili kada se vrate sa studija, neće imati obvezno zdravstveno osiguranje u RH, za razliku od drugih redovitih studenata koji studiraju u RH odnosno u EU.

Naposljetku, članak 3. Izmjena i dopuna Zakona moguće je tumačiti i na način da su studenti koji studiraju izvan EU osigurani putem izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 14., iako isto očigledno nije tumačenje Zavoda – niti sudeći prema informacijama o obvezi osobnog javljanja (iz čega proizlazi da bi bili obvezno zdravstveno osigurani na temelju članka 3. stavak 1. točke 13. Izmjena i dopuna Zakona), niti prema informacijama dostupnim na web stranici Zavoda.

U svakom slučaju, status i obveze (eventualna obveza javljanja) studenata koji studiraju izvan RH i EU trenutno su nejasni, što je protivno zahtjevima pravne sigurnosti na način koji krši jamstvo vladavine prava čl. 3 Ustava, ali i Ustavom zaštićeno pravo na obrazovanje što je suprotno i obvezi zaštite mladeži.« 7.3. Podnositeljica zahtjeva smatra da se zabrana diskriminacije ne krši samo nejednakim postupanjem već i postupanjem koje je dvojbeno iz gledišta načela zakonitosti koje i članak 14. Ustava usko vezuje uz zabranu diskriminacije. To znači da Hrvatski sabor mora usvojiti propis koji je opći i jednak za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti, te da svako razlikovanje koje se uvodi mora imati legitiman cilj te biti razmjerno, te u vezi s tim ističe: »Naime, u obrazloženjima uz sam Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju predlagatelj zakona nije naveo obrazloženje ovih odredbi, njihov cilj niti razloge za njihovo uvođenje. Osim toga nije bilo navedeno na koji način će upravo ova izmjena unaprijediti postojeći sustav i kakvi će biti njeni učinci u odnosu na osigurane osobe kojima je trenutno status utvrđen na temelju izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13. tj. koliko će osoba možebitno izgubiti obvezno zdravstveno osiguranje. Istovremeno, bilo je jasno kako obvezu osobnog pristupanja neće moći izvršiti sve osigurane osobe na koje se ona odnosi te da će nekima od njih zdravstveno osiguranje biti ukinuto, neizravno zbog nekih njihovih osobina.

Da je cilj zakonodavca nejasan pokazuje i nekonzistentnost primjene obveze osobnog javljanja, a koja se primjenjuje različito za dvije vrlo slične skupine osiguranih osoba koje su status stekle na temelju prijave Zavodu u roku od 30 dana i za koje se sredstva osiguravaju u Državnom proračunu RH. Naime, osobe starije od 18 godina koje su stekle status prijavom Zavodu unutar 30 dana nakon što su izgubile status redovnog učenika ili redovnog studenta (osigurane temeljem osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 16.) nemaju obvezu periodičnog osobnog pristupanja Zavodu kako bi zadržale status osiguranih osoba. S druge strane, osobe starije od 18 godina koje su stekle status prijavom Zavodu unutar 30 dana nakon što su završile redovito školovanje (osiguravane temeljem osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13., alineja e) imaju ovu obvezu.

Dakle, ukoliko su izgubile status redovnog učenika ili studenta tada ne moraju osobno pristupati Zavodu, a ako im je status redovnog učenika ili studenta završio zbog toga što su završile školovanje, tada moraju. (...) S druge strane, kao što obrazlaže Ustavni sud u odluci broj U-l-2881/2014, U-l-3261/2014, U-l – 7202/2014 od 1. lipnja 2016. godine, mora postojati legitimni cilj koji se nastoji postići takvom diferencijalnom praksom, odnosno izmjenom zakonskog režima, pri čemu učinak izmjene mora biti razmjeran ciljevima politike kojima se teži i takav da ne pogađa pravednu ravnotežu između zaštite općeg interesa zajednice i poštovanja temeljnih ljudskih prava. lako nije naveden cilj koji se predmetnim zakonskim izmjenama želi postići, pretpostavljamo da je to utvrđivanje stvarnog broja osiguranih osoba i smanjenje zlouporaba.« 7.4. Podnositeljica zahtjeva nadalje navodi da ZIDZOZO-om nije propisano na koji će način HZZO provjeravati okolnosti na temelju kojih je osiguranim osobama koje su osigurane na temelju osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13. ZOZO-a utvrđen status osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju. Budući da izostaje konkretizacija načina, mehanizama i metoda na temelju kojih će Zavod utvrđivati prethodno navedene okolnosti, izostaje i mogućnost procjene učinkovitosti tih metoda za ostvarenje (pretpostavljenog) cilja. Navodi da zakonodavac nedvojbeno raspolaže s drugim mehanizmima kojima se može postići (pretpostavljeni) cilj. Smatra da ostvarivanje ustavnog jamstva – prava svakoga na zdravstvenu zaštitu, čiji preduvjet je posjedovanje zdravstvenog osiguranja, ne bi smjelo uključivati nerazmjerne obveze koje se nameću pojedinim kategorijama osiguranih osoba, kako bi ostvarile Ustavom zajamčeno pravo, s obzirom na to da zakonodavac ima mogućnosti i manje restriktivnim mjerama, kojima se manje zadire u ustavno pravo, postići isti ishod.

U te mjere svrstava jačanje suradnje HZZO-a s javnopravnim tijelima, odnosno umrežavanjem podataka između različitih tijela. Osim toga, smatra da je moguće jačati suradnju HZZO-a s inspekcijskim tijelima vezano uz utvrđivanje svih oblika neprijavljenog rada, povezivanjem s evidencijama Ministarstva financija – Porezne uprave u vezi s poreznom rezidentnosti te s Ministarstvom unutarnjih poslova radi pojačane kontrole statusa hrvatskih državljana koji borave i rade u inozemstvu, a da pritom nisu regulirali promjenu/odjavu prebivališta u Republici Hrvatskoj.

Izmjene i dopune ZOZO-a nisu predvidjele mogućnost iznimke od osobnog dolaska u HZZO, što je nužno, upravo za one kategorije za koje je takva obveza preotegotna, posebice osobe s određenim vidovima invaliditeta ili zdravstvenim stanjima.

7.5. Propisivanje preduvjeta za provjeru okolnosti na temelju kojih je osobama na koje se odnose osporene odredbe ZOZO-a utvrđen status osiguranih osoba u vidu osobnog pristupanja HZZO-u, govori, prema podnositeljici, kako je ključan element ove provjere utvrđivanje fizičke prisutnosti osobe, odnosno da osoba prebiva u Republici Hrvatskoj. Pri tome, HZZO nije javnopravno tijelo nadležno za utvrđivanje mjesta prebivališta ili boravišta građana. Zbog propisivanja upravo ovakvog načina pristupanja provjeri (osobno pristupanje naspram primjerice kontaktiranja telefonom ili e-poštom ili putem opunomoćenika) iz obveznog zdravstvenog osiguranja bit će odjavljene sve one osobe koje borave izvan Republike Hrvatske dulje od tri mjeseca, čak i onda kada i dalje zadovoljavaju supstancijalni uvjet za stjecanje osiguranja na temelju osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13.

ZOZO-a. Stoga smatra da obveza osobnog pristupanja HZZO-u ograničava razdoblje unutar kojeg osoba može boraviti izvan Republike Hrvatske bez potrebe obavještavanja nadležnog javnopravnog tijela te slobodu izbora mjesta prebivališta. Poziva se i na odluku Ustavnog suda broj: ­U-III-1264/2020 od 12. srpnja 2022. u kojoj je izraženo stajalište da postoje mnogobrojni razlozi zbog kojih neka osoba može biti privremeno odsutna iz svog doma, više tjedana ili mjeseci, a da time ne prestane namjera te osobe da na određenom mjestu trajno živi (npr. dulja putovanja, privremeni rad u drugom mjestu ili državi, dulje liječenje, obrazovanje i sl.), te kada bi takve situacije dovodile do odjave prebivališta po službenoj dužnosti ili do obveze građana da svaku takvu situaciju prijavljuju policiji, kako bi izbjegli odjavu prebivališta po službenoj dužnosti, onda bi to predstavljalo značajno ograničenje slobode kretanja.

7.6. Uz nejednake učinke na neke skupine zbog njihovih osobina, podnositeljica zahtjeva smatra da uvedene izmjene dodatno ugrožavaju ostvarivanje drugih prava građana, poput prava iz članka 18. stavka 1. Ustava kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Naime, odjavom iz obveznog zdravstvenog osiguranja bez donošenja rješenja, za tu kategoriju osiguranih osoba, onemogućeno je pravo na učinkovit pravni lijek. lako ZOZO propisuje mogućnost svim osiguranim osobama koje žele osporiti postupanje HZZO-a kod utvrđivanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, da podnesu zahtjev za izdavanje rješenja (članak 120. stavak 3. ZOZO-a) te stoga ova mogućnost postoji i za osigurane osobe na koje se odnosi obveza osobnog pristupanja HZZO-u, upitno je koliko će ih biti upoznato s ovom mogućnošću.

Budući da HZZO o odjavi iz obveznog zdravstvenog osiguranja neće donositi rješenje (osim na zahtjev), mnogi će tek pri korištenju zdravstvene zaštite saznati da nemaju zdravstveno osiguranje, što im može stvoriti velike troškove (primjerice u slučaju hitnog bolničkog liječenja).

7.7. Nadalje, nedovoljno preciznom odredbom izmijenjenog članka 7. stavka 7. ZOZO-a propisuje se obveza osiguranih osoba, koji se ne vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, da svoj status validiraju osobnim pristupanjem ­HZZO-u radi provjere okolnosti na temelju kojih im je taj status utvrđen i to »jednom u tri mjeseca«. Smatra da ta odredba nije precizna jer se može tumačiti na različite načine, te navodi: »... odnosno na način da osigurana osoba radi provjere Zavodu pristupi prvi dan prvog mjeseca kada počinje teći obveza javljanja, a drugi put posljednjeg dana šestog mjeseca od kada je počela teći obveza javljanja Zavodu (npr. 1. siječnja i 30. lipnja). S druge strane, restriktivno tumačenje norme iz izmijenjenog članka 7. stavka 7. Zakona značio bi da se osigurana osoba svaka tri mjeseca (devedeset dana) mora javljati Zavodu (npr. 1. siječnja, 1. travnja, 1. srpnja itd.).« 7.8. U dopuni zahtjeva od 4. rujna 2023. podnositeljica zahtjeva posebno osporava članak 62. stavke 1. i 2. ZIDZOZO-a, te ističe: »Nakon 30. lipnja 2023. g. našoj instituciji obratili su se mnogi građani/ke koji su odjavljeni iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Pri tome su za okolnost odjave svi saznali dok su pokušavali ostvariti zdravstvenu zaštitu, odnosno o tome nisu bili neposredno obaviješteni od strane Zavoda, a budući da sukladno članku 7. stavak 8. Izmjena i dopuna Zakona, Zavod nije donosio rješenja o njihovoj odjavi.

Pritužbe su nam podnijeli kronični i teški bolesnici koji su saznali da nemaju obvezno zdravstveno osiguranje kada su htjeli podići potrebnu redovnu terapiju te su je tada mogli podići samo ako su je platili, što je izravno ugrozilo zdravlje svih osoba lošijeg imovnog stanja, lako za neke od njih postoji mogućnost da budu ponovno obvezno zdravstveno osigurani na teret sredstava Državnog proračuna RH temeljem okolnosti da nemaju sredstava za uzdržavanje, odnosno temeljem članka 15. Zakona, treba uzeti u obzir da će za vrijeme trajanja utvrđenja okolnosti iz članka 15. Zakona, oni biti zdravstveno neosigurani, što za mnoge od njih znači i da će biti bez potrebne terapije jer je neće moći platiti.

Pritužbe zaprimamo i od osoba starije životne dobi koje navode da ih je već ranije Hrvatski zavod za zapošljavanje odjavio iz evidencije nezaposlenih osoba, tj. kada su navršile 65 godina života, kao i od osoba koje su već dugi niz godina radno nesposobne i stoga nisu znale da su i dalje zdravstveno osigurane kao ‘nezaposlene’ i da se na njih odnosi obveza osobnog pristupanja Zavodu. Naime, neki pritužitelji/ce su bili zdravstveno osigurani kao ‘nezaposleni’ temeljem osnove iz članka 7. stavak 1. točke 13. Zakona dok su se kao takvi vodili u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, no nisu bili svjesni činjenice da ih Zavod kao takve vodi u svojoj evidenciji i nakon što ih je sam Hrvatski zavod za zapošljavanje odjavio iz evidencije nezaposlenih osoba, odnosno kada su zbog dobi prestali biti aktivni tražitelji posla. Također, neki pritužitelji/ce koji su radno nesposobni te imaju medicinsku dokumentaciju koja to dokazuje, nisu bili upućeni da su također obvezno zdravstveno osigurani u kategoriji ‘nezaposlenih’ osoba, odnosno temeljem osnove iz članka 7. stavak 1. točke 13. Zakona. Zbog toga nisu bili svjesni da se i na njih odnosi obveza osobnog pristupanja Zavodu, odnosno sporna odredba članka 3. Izmjena i dopuna Zakona. Pri tome neki navode i kako nisu primili pisanu obavijest koju je Zavod slao osiguranim osobama na koje se odnosila obveza osobnog pristupanja.

Također, pučkoj pravobraniteljici pritužbama se obratilo nekoliko korisnica rodiljnih i roditeljskih potpora. Naime, ukoliko su izvan sustava rada te su bile obvezno zdravstveno osigurane na temelju članak 7. stavak 1. točke 13. Zakona, na njih se također odnosila obveza osobnog pristupanja Zavodu – prvi puta unutar 90 dana od dana stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona i nakon toga svaka tri mjeseca. Pri tome su za njih posljedice nepristupanja Zavodu većeg opsega od samog gubitka osnovnog zdravstvenog osiguranja. Naime, sukladno Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama (NN br. 152/22), uvjet za priznavanje novčane naknade tijekom korištenja rodiljne i roditeljske poštede od rada te korištenja rodiljne i roditeljske brige o djetetu za nezaposlene roditelje jest da je osoba zdravstveno osigurana prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju (članak 38. stavak 2. točka 3. i članak 41. stavak 2. točka 3.). Stoga, ako osoba izgubi status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, ne može ostvarivati niti pravo na ovu naknadu. S pritužbama nam se javilo nekoliko korisnica koje su, ne znajući da moraju osobno pristupiti Zavodu, izgubile obvezno zdravstveno osiguranje, a s time i novčanu naknadu iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora. U vezi s time, skrećemo pažnju kako je, osim u dijelu zaštite mladeži što smo u Zahtjevu naveli, ova obveza imala učinke protivne članku 63. Ustava i u dijelu u kojemu je propisano da država štiti materinstvo.« Predlaže pokretanje postupka i ukidanje osporenih normi.

8.Podnositelji zahtjeva u bitnome ponavljaju navode podnositeljice zahtjeva, te posebno ističu: »Dakle, iako i dalje zadovoljavaju supstancijalni uvjet za priznavanje statusa osigurane osobe iz članka 3. Izmjena i dopuna Zakona, u dijelu u kojem se mijenja članak 7. stavak 1. točka 13. (npr. nezaposlene osobe ili osobe koje su završile školovanje i koje su se u roku od 30 dana prijavile Zavodu), zdravstveno osiguranje su izgubile ako nisu izvršile novi administrativni uvjet osobnog pristupanja Zavodu. Osobe gube zdravstveno osiguranje samo zbog osobnog nepristupanja Zavodu, iako je svrha obveze tromjesečnog javljanja Zavodu ‘provjera okolnosti na temelju kojih im je status utvrđen’. Dakle, svrha je provjera postojanja okolnosti koje su pretpostavka za osiguranje, a ne bi trebala biti ukidanje prava na zdravstvenu zaštitu.

Ta provjera se može odnositi samo na nastavno postojanje činjenice prebivališta, odobrenog stalnog boravka ili dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj, te činjenicu da osoba nije obvezno zdravstveno osigurana po drugoj osnovi. (...) Dakle, činjenice koje Zavod može provjeravati jednom u tri mjeseca, su činjenice postojanja prebivališta, odobrenog stalnog boravka ili dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj, te činjenica da osoba nije obvezno zdravstveno osigurana po drugoj osnovi. Nije sporno da i na osnovi Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’ br. 82/2014., 17/2015., 99/2017., 129/2017., 33/2023.) Zavod ima pravo i obvezu provjeravati okolnosti koje su bile osnova za stjecanje statusa osigurane osobe.

No, isključivo osobno pristupanje osigurane osobe Zavodu je nepotrebno, jer se postojanje tih činjenica može utvrditi bez nazočnosti osigurane osobe. Zavod može ex offo zatražiti od MUP-a informaciju o postojanju činjenica prebivališta i postojanju drugih činjenica čije je postojanje jedino u nadležnosti MUP-a. Zavod se također može koristiti i uslugama Centra dijeljenih usluga (‘Državni oblak’) Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva kojim se spaja državna informacijska infrastruktura i omogućava zajedničko korištenje informacijskim i komunikacijskim tehnologijama te istim aplikativnim rješenjima radi njihove racionalizacije. (...) 4.3. Odjavom iz zdravstvenog osiguranja za pojedince iz gore navedenih kategorija osiguranih osoba s jedne strane dolazi do povrede prava na zdravlje, a s druge su im stvorene značajne financijske obveze koje ranije nisu imali. Budući da se obveza osiguravanja na obvezno zdravstveno osiguranje odnosi na sve osobe s prebivalištem te strance s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u RH, oni koji se neće moći osigurati po nekoj drugoj osnovi za koju se sredstva osiguravaju u Državnom proračunu, morale su se zdravstveno osigurati sukladno članku 6. Izmjena i dopuna Zakona, kojim se mijenja članak 13. stavak 1. Zakona, odnosno osobnim uplatama doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje. Ova obveza nastupila je već s 30. lipnja 2023. godine za sve one koji do 29. lipnja 2023. godine nisu osobno pristupili Zavodu. Pri tome valja uzeti u obzir kako se radi o kategoriji osoba koje po logici osnova za osiguravanje iz Zakona nisu u radnopravnom odnosu pa se stoga može pretpostaviti kako nemaju (kontinuirani) izvor prihoda. Ukoliko nemaju sredstava za plaćanje doprinosa i ne mogu se zaposliti, a ne zadovoljavaju uvjet nedostatka sredstava za uzdržavanje, te su osobe ostale bez obveznog zdravstvenog osiguranja na neograničeno razdoblje. (...) 4.4. Smatramo da su Izmjenama i dopunama Zakona koje su uvele obvezu osobnog pristupanja Zavodu (članak 3. Izmjena i dopuna Zakona kojim se mijenja članka 7. stavak 7. Zakona), neke kategorije građana/ki temeljem svojih osobina stavljene u nejednak položaj pred zakonom, što posljedično utječe na ostvarivanje njihovog prava na zdravlje.

Naime, iako se obveza odnosi na sve jednako, zbog svojih osobina koje predstavljaju objektivne nepromjenjive okolnosti, neke ju osigurane osobe ne mogu izvršiti te stoga ne mogu jednako kao drugi ostvarivati prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Osim toga, odredba koja zahtjeva osobno pristupanje neizravno ih stavlja u nejednak položaj pred zakonom. Ustavom Republike Hrvatske svima je zajamčena jednakost pred zakonom.

Ustavna zabrana diskriminacije razrađena je u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12, dalje u tekstu: ZSD), koji diskriminaciju zabranjuje na temelju 17 osnova u svim područjima života. Kao oblik diskriminacije ZSD definira i neizravnu diskriminaciju koja postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj temeljem neke od diskriminacijskih osnova, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

Iako se radi o odredbi koja je naizgled neutralna, jer podrazumijeva osobno pristupanje Zavodu bez iznimke, neke je osobe ne mogu izvršiti zbog svog zdravstvenog stanja, invaliditeta, dobi ili imovnog stanja, ili kombinacije ovih diskriminatornih osnova, a odredba posredno može imati diskriminatorni učinak temeljem rasnog ili etničkog podrijetla (primjerice, u odnosu na Rome koji žive u prostorno izoliranim naseljima bez pristupa javnom prijevozu).

Osobe koje se zbog svog zdravstvenog stanja ili invaliditeta ne mogu kretati, nalaze se na liječenju u nekoj zdravstvenoj ustanovi ili se mogu kretati samo uz tuđu pomoć, ne mogu (jednom u tri mjeseca) osobno pristupati Zavodu. Ukoliko pak ne postupe tako, neovisno o tome što se radi o objektivnoj okolnosti i osobini zbog koje nisu u mogućnosti osobno pristupiti, njih Zavod odjavljuje iz obveznog zdravstvenog osiguranja i to bez donošenja rješenja.

Uz navedeno, za one osobe koje žive u mjestima udaljenima od administrativnih središta ne u kojima se nalaze područne ustrojstvene jedinice Zavoda kojima se osigurane osobe moraju osobno javljati, osobni dolazak u Zavod predstavlja financijski trošak. Stoga ova obveza ima nepovoljniji učinak na osobe lošijeg imovnog stanja koje si ne mogu priuštiti plaćanje prijevoza do mjesta gdje se trebaju osobno javiti, i to više puta na godinu, posebno ako na toj relaciji ne postoji javni prijevoz, kada su troškovi prijevoza višestruko veći nego što bi objektivno trebali biti. Osim toga, u ovoj je kategoriji osiguranih osoba najveći broj osoba koje su nezaposlene te je stoga za pretpostaviti kako nemaju (redovitih) prihoda.

Također, treba uzeti u obzir da neke skupine građana, primjerice romsku nacionalnu manjinu koja živi prostorno izolirano, u naseljima do kojih ne postoji javni prijevoz ili isti ne prometuje dovoljno često, obveza osobnog dolaska pogađa posebno teško.

4.5. Kao zasebno pitanje ističu se studenti koji studiraju na redovitom studiju izvan RH i EU, za koje nije u potpunosti jasno po kojoj bi osnovi bili osigurani, niti koje imaju obveze, a kojima Zavod ne daje jasne informacije. Istovremeno je Ustavom RH predviđeno da država štiti mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

Temeljem informacija koje dobivamo od građana – studenata ili članova njihovih obitelji – studenti koji studiraju izvan EU također su trebali osobno pristupiti Zavodu, u skladu s obvezom osobnog dolaska iz članka 3. Izmjena i dopuna Zakona kojim se mijenja članak 7. stavak 7. Zakona, kao obvezno zdravstveno osigurani na temelju izmijenjenog članka 7. stavak 1. točke 13. Zakona. (...) Pri tome, prema pritužbama koje primamo od građana, riječ je o studentima koji za vrijeme boravka u inozemstvu u pravilu imaju ugovoreno zdravstveno osiguranje o vlastitom trošku/iz stipendije, dakle, ne predstavljaju financijski teret za hrvatski zdravstveni sustav. Istovremeno, oni nisu trajno napustili RH niti su je napustili na dulje od godine dana jer se periodički vraćaju u RH, a po završetku studija se namjeravaju i trajno vratiti u RH. Posljedica ovakve regulacije za navedenu skupinu studenata, u obje navedene varijante, jest da kada za vrijeme studija borave u RH (npr. tijekom praznika) ili kada se vrate sa studija, nemaju obvezno zdravstveno osiguranje, za razliku od drugih redovitih studenata koji studiraju u RH odnosno u EU/EEP. (...) Da je cilj zakonodavca nejasan pokazuje i nekonzistentnost primjene obveze osobnog javljanja, a koja se primjenjuje različito za dvije vrlo slične skupine osiguranih osoba koje su status stekle na temelju prijave Zavodu u roku od 30 dana i za koje se sredstva osiguravaju u Državnom proračunu RH.

Naime, osobe starije od 18 godina koje su stekle status prijavom Zavodu unutar 30 dana nakon što su izgubile status redovnog učenika ili redovnog studenta (osigurane temeljem osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 16.) nemaju obvezu periodičnog osobnog pristupanja Zavodu kako bi zadržale status osiguranih osoba. S druge strane, osobe starije od 18 godina koje su stekle status prijavom Zavodu unutar 30 dana nakon što su završile redovito školovanje (osiguravane temeljem osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13., alineja e) imaju ovu obvezu. Dakle, ukoliko su izgubile status redovnog učenika ili studenta tada ne moraju osobno pristupati Zavodu, a ako im je status redovnog učenika ili studenta završio zbog toga što su završile školovanje, tada moraju. To zasigurno nije zaštita i promicanje uvjeta za ostvarivanje prava na dostojan život iz čl. 63. Ustava RH, jer je gubitak statusa redovnog učenika ili studenata olakotna okolnost za stjecanje obveznog zdravstvenog osiguranja, za razliku od obveza za stjecanje obveznog zdravstvenog osiguranja, koje se nameću nakon završetka školovanja, a koje bi se školovanje trebalo poticati, kao jedan od temelja dostojnog života.(...) Iako nije naveden cilj koji se predmetnim zakonskim izmjenama želi postići, pretpostavka je da je to utvrđivanje stvarnog broja osiguranih osoba i smanjenje zlouporaba. Navedenu pretpostavku temeljimo na javno danim izjavama ravnatelja Zavoda (....) kojima je još početkom 2022. g. najavljeno tzv. »čišćenje» popisa osiguranih osoba na način da se zdravstveno osiguranje ukine onim osobama koje su se prijavile kao nezaposlene osobe, a nisu prijavljene u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Međutim, Zakonom nije propisano na koji će način Zavod provjeravati okolnosti na temelju kojih je osiguranim osobama koje su osigurane na temelju osnove iz izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13.

Zakona utvrđen status osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju. Budući da izostaje konkretizacija načina, mehanizama i metoda na temelju kojih će Zavod utvrđivati prethodno navedene okolnosti, izostaje i mogućnost procjene učinkovitosti tih metoda za ostvarenje (pretpostavljenog) cilja. (...) Nadalje, Izmjene i dopune Zakona nisu predvidjele nikakvu mogućnost iznimke od osobnog dolaska u Zavod, što je nužno, upravo za one kategorije za koje je takva obveza otegotna uslijed invaliditeta ili zdravstvenog stanja. Izostanak izričito navedenih i jasnih iznimki sam po sebi predstavlja kršenje načela razmjernosti iz članka 16. Ustava jer zakonodavac nije napravio napor kako bi u najmanjoj mogućoj mjeri ograničio ustavna prava građana, već u ostvarenju nedeklariranog cilja propisuje mjeru odnosno zahtjev koji u slučaju neispunjenja ima za posljedicu gubitak zdravstvene zaštite i onemogućavanje ispunjenja jednog od temeljnih ustavnih prava: prava na zdravlje. (...) 4.8. Propisivanje preduvjeta za provjeru okolnosti na temelju kojih je nekim osobama utvrđen status osiguranih osoba u vidu osobnog pristupanja Zavodu, govori kako je ključan element ove provjere utvrđivanje fizičke prisutnosti osobe, čime se, navodno, utvrđuje da osoba doista i prebiva na području Republike Hrvatske. Međutim, Zavod nije javnopravno tijelo nadležno za utvrđivanje mjesta prebivališta ili boravišta građana/ki, a iz Izmjena i dopuna Zakona nije jasno da li Zavod već samim osobnim dolaskom građana/ki utvrđuje da osoba ima prebivalište ili da nema reguliran privremeni odlazak iz RH ili provodi postupak, odnosno Zakonom nije propisano na koji će način Zavod provjeravati okolnosti na temelju kojih je osoba osigurana. Pritom treba primijetiti i da osobno pristupanje jednom u tri mjeseca ne mora nužno potvrđivati prebivalište, naročito za one osobe koje primjerice stvarno prebivaju na području neke od susjednih zemalja (BiH, Srbija) iz čega je vidljivo da propisivanjem obveze osobnog javljanja nije spriječena zloupotreba prava na zdravstveno osiguranje za nerezidente. Zbog propisivanja upravo ovakvog načina pristupanja provjeri (osobno pristupanje naspram primjerice kontaktiranja telefonom ili e-mailom ili putem opunomoćenika), iz obveznog zdravstvenog osiguranja su odjavljene sve one osobe koje borave izvan Republike Hrvatske dulje od tri mjeseca (...) 4.9. Uvedene izmjene dodatno ugrožavaju i ostvarivanje drugih prava građana, poput prava iz članka 18. Ustava RH kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Također, sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, o upravnoj stvari se odlučuje rješenjem, a odjava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, jest rješavanje upravne stvari, no navedene izmjene i dopune zakona ne predviđaju donošenje rješenja. (...)

4.10. Nadalje, nedovoljno preciznom odredbom izmijenjenog članka 7. stavak 7. Zakona propisuje se obveza osiguranih osoba, koji se ne vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, da svoj status validiraju osobnim pristupanjem Zavodu radi provjere okolnosti na temelju kojih im je taj status utvrđen i to ‘jednom u tri mjeseca. (...)« 9. Predlagatelj, u prijedlogu s dopunom, navodi da ZOZO propisuje odjavu s obveznog zdravstvenog osiguranja pukom, moguće čak automatiziranom, administrativnom odlukom bez donošenja rješenja protiv kojeg ne nudi pravni lijek, što teško može biti u skladu s člankom 18. stavkom 1. Ustava. Trenutkom odjave građanin gubi pravo na zdravstvenu zaštitu koja mu se jamči člankom 59. Ustava. Nakon toga bi ti građani mogli ostvariti obvezno zdravstveno osiguranje samo na temelju plaćanja doprinosa. Smatra da se postavlja pitanje kako će građani znati da su izgubili svoje Ustavom zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu na temelju administrativne odluke za koju im neće biti izdano nikakvo rješenje i kako će protiv takve odluke ostvariti Ustavom zajamčeno pravo na žalbu.

Pored toga, smatra da ZOZO tu veliku grupu građana tretira kao nepoštene uživatelje zakonito stečenog prava koji stalno moraju dokazivati to svoje pravo. Ističe da ZOZO ništa ne propisuje o slučaju ako je građanin iz nekog opravdanog razloga spriječen osobno pristupiti HZZO-u (npr. zbog bolesti) čime se dovodi u pitanje prava osoba koje se mogu naći u situaciji kada su posebno ranjive.

Smatra da je sadržaj odredaba Zakona »problematičan u pogledu provedbe jer se građani Zavodu trebaju javiti ‘radi provjere okolnosti na temelju kojih im je taj status utvrđen’, a u stvarnosti (što se lako može provjeriti uvidom u praksu) Zavod jedino provjerava da li su se građani osobno pojavili u Zavodu ili ne – svi ostali relevantni podaci o statusu građana Zavodu su neprekidno dostupni. Postavlja se pitanje ustavnosti prakse u kojoj država, tijela javne vlasti i druge institucije svoju nesposobnost, neznanje i manjak volje da nađu, kazne i sankcioniraju stvarne prekršitelje zakona prebacuju na većinu poštenih građana i te poštene građane tjeraju da neprekidno dokazuju svoje poštenje i zakonito uživanje prava«.

Smatra da je takva praksa neučinkovita jer će »Zavod, sa svoje strane, na provjeru pristupa građana nepotrebno godišnje potrošiti bar 35.000 radnih sati – ironično, jer to sigurno neće Zavod učiniti efikasnijim niti osigurati bolju zdravstvenu zaštitu.« Predlaže pokretanje postupka i ukidanje osporenih normi.

IV. OČITOVANJA MINISTARSTVA ZDRAVSTVA 10. U očitovanju na navode podnositeljice zahtjeva i prijedloga Ministarstvo zdravstva, među ostalim, navodi: »I.1. Prvenstveno treba ukazati da je obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj obveza, a ne pravo, sukladno članku 4. Zakona prema kojem su se na obvezno zdravstveno osiguranje prema jednoj od osnova osiguranja utvrđenih ovim Zakonom obvezne osigurati sve osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj i stranci s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj, ako međunarodnim ugovorom, odnosno posebnim zakonom nije drukčije određeno (stavak 1. Zakona). Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se osiguranim osobama kojima se osiguravaju prava i obveze iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja u smislu Zakona smatraju osiguranici, djeca do navršene 18. godine života, članovi obitelji osiguranika i druge osigurane osobe obvezno zdravstveno osigurane u određenim okolnostima.

Nadalje, pravo na zdravstvenu zaštitu je pravo koje pripada svima i člankom 59. Ustava Republike Hrvatske jamči se svima u skladu sa zakonom i ne može se izgubiti, ukinuti i slično. Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti i svakoj osobi koja se obrati zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj biti će pružena zdravstvena zaštita (bez obzira na to ima li ista utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju ili ne) odgovarajuća njegovom zdravstvenom stanju u skladu s navedenim načelima te etikom i deontologijom liječničkog poziva.

Zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj je obveza, koja je kao takva propisana dugi niz godina u Republici Hrvatskoj. Naime, prvotno je obvezno zdravstveno osiguranje bilo uređeno istim zakonom kojim i pravo na zdravstvenu zaštitu, odnosno Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 12/91), potom je ista tematika bila određena Zakonom o zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 75/93) koji je nosio taj naziv budući je njime osim obveznoga bilo regulirano i dobrovoljno zdravstveno osiguranje, dok od Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 85/06) to više nije slučaj i njime je regulirano samo obvezno zdravstveno osiguranje dok je dobrovoljno zdravstveno osiguranje regulirano Zakonom o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 85/06., 150/08., 71/10., 53/20., 120/21. i 23/23.) koje obuhvaća dopunsko, dodatno i privatno zdravstveno osiguranje.

Vezano uz osnovu u obveznom zdravstvenom osiguranju za kategoriju osiguranih osoba kojima je utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju sukladno članku 7. stavku 1. točki 13. Zakona, a koje se ne vode u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlene osobe ističemo da je još Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 12/91) bilo propisano da status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju imaju osobe koje su privremeno nezaposlene dok su redovno prijavljene kod područne službe za zapošljavanje, ako se toj područnoj službi prijave u roku 30 dana nakon prestanka radnog odnosa ili obavljanja djelatnosti. Nadalje, Zakonom o zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 75/93) bilo je propisano da status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju imaju nezaposlene osobe koje su prijavljene Zavodu za zapošljavanje ako su se prijavile u roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa, obavljanja djelatnosti ili nakon prestanka primanja nadoknade plaće.

Takvo uređenje ostalo je do 30. lipnja 1998. kada je 1. srpnja 1998. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 88/98) kojim prestaje obveza redovitog prijavljivanja Zavodu za zapošljavanje, te se uvela obveza javljanja Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje za stjecanje i zadržavanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju. Obveza reguliranja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske obuhvaća sve osobe s reguliranim prebivalištem i strance s reguliranim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj ako propisima Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (u daljnjem tekstu: propisi EU) nije drugačije propisano.

Obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj uređeno je pravnim institutom statusa koji se obvezno utvrđuje osiguranim osobama prema jednoj od zakonom predviđenih osnova osiguranja (dijete do 18. godine života, redoviti studij, radni odnos, obavljanje samostalne djelatnosti, nesposobnost za samostalni život i rad, mirovina, prijava Zavodu u roku 30 dana od prestanka školovanja ili prestanka radnog odnosa i dr.).

Status u obveznom zdravstvenom osiguranju se obvezno utvrđuje i puno je širi od samog prava na zdravstvenu zaštitu, iz obvezno utvrđenog statusa različitih kategorija osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju ostvaruju se određena prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja među kojima je i pravo na plaćanje troškova zdravstvene zaštite osiguranih osoba na teret sredstava Zavoda i to u okviru utvrđenoga standarda prava, dakle kao još jedno od prava iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja uz pravo na novčane naknade.

Slijedom navedenog, sustav obveznoga zdravstvenoga osiguranja od uspostavljanja Republike Hrvatske ustanovljen je na načelima socijalne države odnosno načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti prema kojemu se svim državljanima i strancima s reguliranim građansko-pravnim statusom u Republici Hrvatskoj mora utvrditi status u obveznom zdravstvenom osiguranju, dakle provođenje obveznoga zdravstvenog osiguranja je utvrđeno kao zakonska obveza (socijalna, solidarna i uzajamna među svim građanima) i izravno je vezano uz građanskopravni status u Republici Hrvatskoj.

I.2. Navodi Predlagateljice da su za kategorije osiguranih osoba iz članka 3. stavka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona sredstva za prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osigurana u Državnom proračunu Republike Hrvatske samo su djelomično točni, budući da se u državnom proračunu za navedenu kategoriju osiguranih osoba osiguravaju samo sredstva za zdravstvenu zaštitu, dok se prava na novčane naknade kao i sva prava njihovih članova obitelji obvezno zdravstveno osiguranim po njima (zdravstvena zaštita i novčane naknade) podmiruju iz doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje ostalih radno aktivnih osoba, s što proizlazi iz članka 82. stavka 1. točke 2.a. Zakona, koji jasno propisuje da Republika Hrvatska osigurava u državnom proračunu posebna sredstva za prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja i to za troškove zdravstvene zaštite za osiguranike iz članka 7. stavka 1. točke 13. Zakona za koje se doprinos ne uplaćuje u skladu s člankom 72. stavkom 1. točkom 3. Zakona. Međutim, ovo nije jedina kategorija osiguranih osoba za koje se sredstva osiguravaju u državnom proračunu.

Uvidom u zadnje cjelovite raspoložive financijske podatke koji su se odnosili na 2020. godinu, a korišteni su tijekom procedure prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, prema podacima evidencije osiguranih osoba Zavoda bilo je osigurano 507.594 osoba koje su izvan sustava rada dok se od njih samo 148.483 vodilo u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Za osiguranike koji se vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavod za zapošljavanje uplaćuju se doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje koji su za 2020. godinu iznosili 295.219.151,93 kn (39.182.314,94 eura) dok je ukupan trošak za ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja iznosio oko 1.495.889.918,82 kn (198.538.711,10 eura) što ukazuje da je bio pet puta veći rashod od prihoda.

Nadalje, prema financijskim podacima koji se odnose na 2022. godinu i prema podacima iz evidencije osiguranih osoba Zavoda, prosječan broj osiguranih osoba koje su izvan sustava rada bilo je 421.760 osoba od kojih se 116.786 vodilo u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Za osiguranike koji se vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje uplaćeni doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje su za 2022. iznosili 253.088.558 kn (33.590.624 eura) dok je ukupan trošak za ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja iznosio oko 1.708.680.932 kn (226.780.093 eura) što ukazuje da je gotovo sedam puta veći rashod od prihoda, a u 2022. godini troškovi zdravstvene zaštite za 304.974 nezaposlenih (bez nezaposlenih za koje Hrvatski zavod za zapošljavanje plaća doprinose) činili su 81 % ukupnih troškova po članku 82. Zakona.

Posebno se napominje da je stupanjem na snagu članka 72. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona i izmjenama došlo je do smanjenja prihoda od proračuna u dijelu prihoda od duhanskih prerađevina (32% od prihoda od trošarina) s obzirom da je isti prihod ukinut. Isto tako, Zakonom o izmjenama Zakona o doprinosima (‘Narodne novine’, broj 33/23) od 1. travnja 2023. godine ukinuti su i dodatni doprinosi za zdravstveno osiguranje koje je uplaćivao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na masu isplaćenih mirovina koje su manje od prosječne plaće (1%) i na mirovine ostvarene prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (‘Narodne novine’ broj 121/17, 98/19 i 84/21) (3%) za što je u 2022. godini Zavod ostvario 449.913.512 kn (59.713.785 eura) za prosječno ukupno 1.039.283 osoba nositelja osiguranja bez članova obitelji koji su preko njih osigurani, a za koje Zavod također snosi trošak zdravstvene zaštite i novčanih naknada. (...) Sve navedeno su razlozi zbog kojih Zavod mora racionalizirati troškove, te pored drugih mjera i boljom kontrolom evidencije nezaposlenih, sve u cilju zakonitog statusa osiguranih osoba iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

I.3. i 4.1. U odnosu na navode Predlagateljice da je odredba članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona u suprotnosti s pobrojanim odredbama Ustava su neosnovani jer se prava i slobode koje se navode u tim odredbama ne osiguravaju kroz sustav obveznoga zdravstvenog osiguranja, a niti je status u obveznom zdravstvenom osiguranju uvjet za njihovo ostvarivanje odnosno zdravstvenu zaštitu, niti je ograničavajući faktor pravu kretanja na teritoriju Republike Hrvatske odnosno napuštanja državnog teritorija, obrazovanja kao ni za ostala prava i slobode iz pobrojanih odredaba Ustava.

Člankom 58. Ustava Republike Hrvatske propisano je da se svakom jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Međutim, zdravstvena zaštita samo je jedno od prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, uz pravo na novčane naknade, koja se osiguravaju osiguranim osobama u skladu sa Zakonom. Zdravstvena zaštita, koja se ne ostvaruje samo putem obveznog zdravstvenog osiguranja i ne predstavlja standard prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, regulirana je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (‹Narodne novine›, 100/18, 125/19,147/20,119/22, 156/22 i 33/23) i odnosi se na sve građane Republike Hrvatske neovisno o njihovom statusu u obveznom zdravstvenom osiguranju. Ovo područje regulirano je i Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (‹Narodne novine›, broj 80/13, 15/18, 26/21 i 46/22), kojim je jasno propisana nadležnost Zavoda, kao pro voditelj a obveznoga zdravstvenog osiguranja u odnosu na nadležnost Ministarstva vezano uz podmirenje troškova zdravstvene zaštite osoba iz članaka 20., 21., 22. 24. i 24.a toga Zakona (radi se o osobama koje ne mogu ući u sustav obveznoga zdravstvenog osiguranja), a za koje se troškovi zdravstvene zaštite plaćaju iz Državnog proračuna Republike Hrvatske s pozicije Ministarstva. Dakle, Ustavom zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu (‹u skladu sa zakonom›) ne ostvaruje se samo kroz obvezno zdravstveno osiguranje koje provodi Zavod.

I.4.2. Podaci koje navodi Predlagateljica su nepotpuni. Tijekom 2022. godine u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja evidentirano je prosječno 4.148.849 osiguranih osoba, što je 0,02 % ili 758 osoba više nego u istom razdoblju prethodne godine. Kako je prema Popisu stanovnika Državnog zavoda za statistiku u 2021. godini Republika Hrvatska imala 3.871.833 stanovnika, a broj osiguranih osoba Zavoda bio je veći za 277.016 stanovnika, to je najvećim dijelom bila posljedica njihovog iseljavanja u druge zemlje EU a da nisu Zavodu prijavili tu promjenu, što je bio jasan pokazatelj da je potrebno mijenjati Zakon kako osobe koje ne prijavljuju promjene ne bi nezakonito ostvarivale status osigurane osobe. Od ukupnog broja od 280.508 osiguranih osobe iz članka 3. stavka 1. točke 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, koje se ne vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koje su u prijelaznim odredbama zatečene u tom statusu, po isteku prvih 90 dana nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona njih 134.047 je pristupilo Zavodu te imaju obvezu ponovnog osobnog pristupa jednom u tri mjeseca, 40.479 osoba je po nekoj drugoj osnovi u obveznom zdravstvenom osiguranju reguliralo status, a 105.985 osoba to nije učinilo, među kojima su i druge osobe koje su se obvezne javiti Zavodu kako bi regulirale obvezno zdravstveno osiguranje temeljem drugih osnova u obveznom zdravstvenom osiguranju, u skladu s kategorijom osiguranih osoba kojoj pripadaju.

I.4.3. Navodi Predlagateljice da će odjavom iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja doći do povrede prava na zdravlje pojedinih osoba su neutemeljeni kao i navodi da će nastupiti značajne materijalne obveze za osobe kojima će biti utvrđen prestanak statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, a koje materijalne obveze ranije nisu imale jer su, kako se navodi, sredstva za prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja bila osigurana u državnom proračunu. Naime, sredstva za prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja nisu osigurana u državnom proračunu a čiji opseg je puno širi, a u Državnom proračunu osigurana su sredstva za zdravstvenu zaštitu, kako je naprijed navedeno. U odnosu na navod da neke osobe neće moći biti osigurane zbog razloga materijalnih izdataka te će im zdravstveno osiguranje biti utvrđeno u skladu s člankom 13.

Zakona kao osobama koje su sami obveznici plaćanja doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, pa se kao primjer navode mlađe punoljetne osobe starije od 18. godina, koje su nezaposlene, a ne ulaze u kategoriju osoba koje nemaju sredstava za uzdržavanje, navedeni primjer je potpuno neodgovarajući i kontardiktoran navodima u istoj rečenici da osoba ne spada u kategoriju osoba koje nemaju sredstva za uzdržavanje, što dakle podrazumijeva da ima sredstava za uzdržavanje, a da ne može plaćati doprinose za obvezno zdravstveno osiguranje. Naime, ako se radi o kategoriji osoba koje nisu u radno pravnom odnosu i nemaju kontinuirani izvor prihoda, onda je to osoba koja je privremeno nezaposlena i ne postoji zapreka zbog kojega se ista ne bi vodila u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (i posljedično tome ostvarivala status u obveznom zdravstvenom osiguranju i ne bi imala obvezu pristupa Zavodu jednom u tri mjeseca), osim ako je ista možda zaposlena, ali u inozemstvu.

Međutim, ako se radi o radno sposobnim osobama koje se ne žele voditi u evidenciji nezaposlenih osoba i aktivno tražiti posao temeljem čega bi ostvarivali status u obveznom zdravstvenom osiguranju, za iste ne postoji niti jedan razlog za neispunjavanje svoje obveze. Vezano uz cilj uvođenja ove obveze i što se njome želi postići, ovdje se radi o osobama s reguliranim prebivalištem odnosno stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u Republici Hrvatskoj koje se ne vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, a za ulazak u sustav obveznoga zdravstvenog osiguranja dovoljno je bilo da su uz prethodno reguliran građanski status u propisanom roku izvršile prijavu Zavodu. Navedeni status zadržavale su sve dok su imale uredno reguliran građanski status ili dok status osigurane osobe nisu ostvarile prema nekom drugom zakonskom osnovu osiguranja odnosno dok nisu izvršile svoju zakonsku obvezu i podnijele odjavu obveznoga zdravstvenog osiguranja kada više nisu ispunjavale zakonske uvjete za zadržavanje statusa osigurane osobe prema tom osnovu osiguranja. Osigurane osobe zadržavale su status bez dodatnih uvjeta ili obveza, a da nisu izvršile svoju zakonsku obvezu odjave kada više nisu ispunjavale propisane uvjete.

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju i proširenjem prava na korištenje zdravstvene zaštite osiguranih osoba Zavoda na području svih država članica Europske unije, Europskog ekonomskog prostora, Švicarske konfederacije i Ujedinjene kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (u daljnjem tekstu: države članice EU), pojedine osigurane osobe koje više ne ispunjavaju zakonske uvjete za osiguranje prema toj osnovi i nadalje koriste prava temeljem utvrđene osnove osiguranja. U svim slučajevima s prekograničnim elementom dolazi do primjene Propisa EU, koji su po pravnoj snazi iznad domaćeg zakonodavstva i kojima je jasno propisano da svaka osoba može pripadati sustavu socijalnog osiguranja samo jedne države članice EU. Važno je napomenuti da se obveza osiguranja ne veže uz prijavljeno prebivalište nadležnim institucijama države članice, već uz tzv. centar životnih interesa pojedine osobe. Slijedom navedenog, neovisno o zadržavanju prebivališta u Republici Hrvatskoj, osobe koje su preselile u druge države članice obvezne su se osigurati prema Propisima EU.

Međutim, u velikom broju slučajeva ne može se uvijek provjeriti da li osoba kojoj je priznat status u obveznom zdravstvenom osiguranju osnovom nezaposlenosti radi u drugoj državi članici EU te Zavod ne može provesti odjavu sukladno propisima EU, pa je osoba protivno Propisima EU, istovremeno zdravstveno osigurana u dvije države članice EU. Za Zavod nastaje trošak za zdravstvene usluge koje te osobe koriste kako u drugim državama članicama EU tako i u Republici Hrvatskoj, a koji bi, da je status osobe utvrđen sukladno zakonu, pao na teret inozemnih nositelja zdravstvenog osiguranja. Ne postoji centralna baza podataka osiguranih osoba na razini EU, pa potrebne podatke o osiguranju u drugoj državi članici EU Zavod u pojedinim slučajevima može saznati isključivo od same osobe. Čak niti elektronička razmjena podataka putem novog Sustava elektronske razmjene podataka u sustavu socijalne sigurnosti (EESSI), koja je uvedena između država članica EU, nije riješila ovaj problem, jer EESSI nije sustav koji spaja baze podataka svih osiguranih osoba u državama članicama EU, već je ustrojen za razmjenu informacija iz domene koordinacije sustava socijalne sigurnosti. Većina država članica EU nema centralnu bazu podataka svojih osiguranih osoba, a na razini EU se još ne razmatra mogućnost kreiranja centralne baze podataka svih EU osiguranih osoba, pa rješavanje ovoga problema nije moguće isključivo izmjenom propisa na nacionalnoj razini.

Radi navedenog bilo je potrebno drugačije normativno uređenje da se za osobe koje status u obveznom zdravstvenom osiguranju ostvaruju temeljem prijave Zavodu u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom 13. Zakona, status osiguranika uvjetuje i osobnim pristupom jednom u tri mjeseca u ustrojstvene jedinice Zavoda, kako bi se potvrdio boravak te osobe na području Republike Hrvatske odnosno da je u Republici Hrvatskoj centar životnih interesa te osobe. Provjera okolnosti na temelju kojih je osoba osigurana provodi se utvrđivanjem identiteta osobe koja je pristupila u prostorije Zavoda te provjerom okolnosti ostvarivanja mogućeg osiguranja u drugoj državi članici EU. Naime, potrebno je također osim statusa osiguranika provjeriti i okolnosti vezane i uz članove njegove obitelji, točnije je li eventualno došlo do zasnivanja radnog odnosa ili ostvarenja prava na mirovinu npr. supružnika u drugoj državi članici EU ili u državi s kojom Republika Hrvatska ima sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju. U tom slučaju, osiguraniku je daljnji status u obveznom zdravstvenom osiguranju potrebno utvrditi kao članu obitelji inozemnog osiguranika ili korisnika mirovine, a sukladno odredbama EU propisa ili međunarodnih ugovora.

Člankom 122. stavak 1. Zakona propisano je da Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status. Sukladno članku 135. stavku 1. Zakona osigurana osoba je dužna Zavodu prijaviti svaku promjenu, u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po ovom Zakonu. Zavod će iste provjeriti, odnosno zatražiti relevantnu dokumentaciju od nadležnih institucija odnosno nositelja osiguranja bez dodatnog opterećivanja osigurane osobe da osobno poduzima određene radnje ili dostavlja potrebnu dokumentaciju. Obveza osobnog pristupa dodatni je mehanizam, uz obvezu osobnog javljanja svake promjene koja može utjecati na status osigurane osobe te pribavljanje pojedinih relevantnih informacija od same osobe, a koje su od izravnog utjecaja na status u obveznom zdravstvenom osiguranju, koji osigurava da osoba istovremeno ne koristi zdravstveno osiguranje u više država EU ili njezin statusa nije u skladu s propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja Republike Hrvatske jer više ne ispunjava zakonske uvjete.

U odnosu na navode Predlagateljice da će neke osoba s invaliditetom biti u riziku da ostanu bez obveznoga zdravstvenog osiguranja na neograničeno vrijeme ako neće imati sredstava za plaćanje doprinosa, ne mogu se zaposliti, ne zadovoljavaju uvjete nedostatka sredstava za uzdržavanje, potrebno je prije svega navesti da postojanje invaliditeta ne znači nužno da osoba nije u mogućnosti osobno pristupiti Zavodu odnosno nisu sve osobe s invaliditetom osobe koje su nepokretne ili slabo pokretne i koje njihov zdravstveni status onemogućuje u osobnom pristupanju Zavodu jednom u tri mjeseca. Ako se radi o osobama koje su radno sposobne iste se mogu voditi u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ili alternativno pristupiti Zavodu jednom u tri mjeseca.

Osobe koje su potpuno i trajno nesposobne za samostalan život i rad mogu se osigurati temeljem drugih uvjeta u skladu s člankom 10. stavcima 1. i 2. i člankom 12. stavcima 2. i 3. Zakona, kao član obitelji osiguranika, dijete koje je prije ili nakon navršene 18. godine života postalo potpuno i trajno nesposobno za samostalan život i rad, sukladno posebnim propisima, ako ga osiguranik uzdržava i ako obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi. Status osigurane osobe – člana obitelji osiguranika mogu steći i: 1. supružnik (bračni i izvanbračni, sukladno propisima o obiteljskim odnosima), 2. životni partner i neformalni životni partner u skladu sa zakonom kojim se uređuje životno partnerstvo osoba istog spola, 3. djeca (rođena u braku, izvan braka ili posvojena, pastorčad, u partnerskoj skrbi) te druga djeca bez roditelja, ako ih osiguranik uzdržava, na zahtjev osiguranika, 4. roditelji (otac, majka, očuh, maćeha i posvojitelj), ako su nesposobni za samostalan život i rad, ako nemaju sredstava za uzdržavanje i ako ih osiguranik uzdržava, 5. unuci, braća, sestre, djed i baka, ako su nesposobni za samostalan život i rad, ako nemaju sredstava za uzdržavanje i ako ih osiguranik uzdržava.

Također osnova osiguranja za osobe koje su ostvarile pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe je u skladu sa zakonom kojim se uređuje nacionalna naknada za starije osobe, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi.

Nadalje potrebno je navesti i osnovu osiguranja iz članka 15. Zakona za osobe koje nemaju sredstava za uzdržavanje i osobe koje su nesposobne za samostalan život i rad, a pod uvjetom da nemaju sredstava za uzdržavanje, koje se mogu osigurati na obvezno zdravstveno osiguranje kao osigurane osobe na osnovi rješenja koje u prvom stupnju donosi nadležno upravno tijelo županije odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih im poslova državne uprave koji se odnose na socijalnu skrb.

Osiguranici koji zbog zdravstvenog stanja nisu u mogućnosti osobno pristupiti Zavodu, a ne mogu se osigurati prema drugoj osnovi osiguranja za koju nije propisan uvjet osobnog pristupa Zavodu, radi zadržavanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju u mogućnosti su dostaviti medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi da su nepokretni, teško pokretni ili da zbog prirode bolesti ne mogu pristupiti osobno u prostorije Zavoda (primjerice onkološki bolesnici) za što je i sama Predlagateljica u svom dopisu Zavodu POSI-1.2.5.-706/23-09-02 od 15. lipnja 2023. navela da se ovakvo postupanje Zavoda može smatrati oblikom ‘razumne prilagodbe’ propisanom Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom (»Narodne novine – Međunarodni ugovori44, broj 6/07, 3/08 i 5/08). Osim navedenog, svi radnici Zavoda dobili su uputu o posebnom pristupu osobama s invaliditetom ili nemoćnim osobama koje nisu u mogućnosti ući u prostorije Zavoda, a za navedenu svrhu instalirana su i pozivna zvona ispred prostora jedinica Zavoda.

I.4.4. Navodi Predlagateljice da postoji izravna i neizravna diskriminacija su neosnovani budući da su pred Zakonom svi jednaki. Nezaposlene osobe su primamo one koje se vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i kao takve nemaju obvezu pristupanja Zavodu, a nezaposlene osobe koje su radno sposobne i ne traže posao niti se ne prijavljuju Hrvatskom zavodu za zapošljavanje ne mogu se podvesti pod kategoriju neizravne diskriminacije, bilo kojoj nacionalnoj zajednici pripadali jer je to njihov izbor. Naime, ne može se smatrati da bi osoba koja je radno sposobna bila dovedena u nejednak položaj i diskriminirana, ako Zavod treba utvrditi uvjete za zadržavanje ili prekid njezinog statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju propisan Zakonom.

Osim toga, osobe slabijeg imovinskog stanja osim uvjeta za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju po osnovi nezaposlenosti, mogu steći taj status i po drugim zakonom propisanim uvjetima u obveznom zdravstvenom osiguranju (nepostojanje sredstava za uzdržavanje, nesposobnost za samostalan život i rad, pravo na mirovinu, nacionalna naknada za starije). U tom smislu ističe se da je u članku 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona izmijenjen članak 15. Zakona, te je osim za osobe koje su nesposobne za samostalan život i rad, pod uvjetom da nemaju sredstava za uzdržavanje, uvedena i dodatna kategorija osoba koje nemaju sredstava za uzdržavanje. Na taj način osobe koje nemaju sredstava za uzdržavanje i ne mogu se osigurati kao članovi obitelji osiguranika ili prema nekoj drugoj zakonskoj osnovi osiguranja, a imaju prebivalište odnosno odobren stalni boravkom ili dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj, kao i osobe koje su nesposobne za samostalan život i nemaju sredstava za uzdržavanje, osiguravaju se na obvezno zdravstveno osiguranje kao osigurane osobe na osnovi rješenja koje u prvom stupnju donosi nadležno upravno tijelo županije odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih im poslova državne uprave koji se odnose na socijalnu skrb.

I.4.5. Vezano uz navod Predlagateljice o statusu studenata u obveznom zdravstvenom osiguranju osnovom redovitog studija u inozemstvu potrebno je naglasiti da status osigurane osobe mogu ostvariti isključivo studenti hrvatskih fakulteta koji se nalaze u inozemstvu osnovom nekog od programa međunarodne mobilnosti i studenti koji redovito studiraju na fakultetima u državama članicama EU. Dakle, studenti koji studiraju u inozemstvu, neovisno radi li se o državi članici EU, državi s kojom Republika Hrvatska ima ugovor o socijalnom osiguranju ili trećoj državi, u okviru programa međunarodne mobilnosti zadržavaju status studenta na matičnom fakultetu u Republici Hrvatskoj, osnovom svog statusa redovitog studenta, u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom 14. Zakona koji obuhvaća osobe koje se redovito školuju prema propisima o redovitom školovanju Republike Hrvatske.

Osnova osiguranja za studente koji studiraju u drugim državama članicama EU propisana je člankom 7. stavkom 1. točkom 15. Zakona, a uvedena je pristupanjem Republike Hrvatske EU u 2013. godini. Navedene osnove osiguranja mogu studenti zadržati u maksimalnom trajanju od 8 godina. Određeni broj studenata stoga status u obveznom zdravstvenom osiguranju nije stekao po tim osnovama, već su prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje podnosili prema jednoj od drugih zakonskih osnova osiguranja za koje su u trenutku prijave Zavodu ispunjavali zakonom propisane pretpostavke (primjerice ako su se u zakonom propisanim rokovima prijavili Zavodu nakon navršene 18. godine života i dr.), odnosno u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom 13.

Zakona, a koja nije bila uvjetovana rokom trajanja, prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona obvezom osobnog pristupa Zavodu. Navedene osobe u slučaju propuštanja rokova za osobni pristup Zavodu i posljedično tome odjave iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, stječu status temeljem svog statusa redovitog studenta, o čemu Zavod zaprima podatke putem eMatice ako studiraju na području Republike Hrvatske odnosno temeljem potvrde o redovitom studiranju u državama članicama EU. Ne postoje zakonske pretpostavke niti međunarodni ugovori za utvrđivanje statusa redovitog studenta u obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske u slučaju studija u državama izvan Republike Hrvatske i izvan država članica EU, a isto nije ugovoreno niti ugovorima o socijalnom osiguranju kojih je Republika Hrvatska potpisnica, te su i ovi navodi Predlagateljice neutemeljeni.

I.4.6., i 4.7., 4.8. i 4.9. Vezano uz navod Predlagateljice da je zakonodavac imao mogućnosti i manje restriktivnim mjerama, kojima se manje zadire u ustavno pravo, postići isti ishod, primjerice suradnjom Zavoda s javnopravnim tijelima potrebno je ponovno istaknuti da Zavod ima uspostavljenu suradnju sa svim relevantnim javnopravnim tijelima (Ministarstvo unutarnjih poslova, Porezna uprava, Hrvatski zavod za zapošljavanje), potrebno je navesti činjenicu da pojedine osigurane osobe, kao što ne prijavljuju sve promjene Zavodu koje su od utjecaja na zadržavanje statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, tako ne prijavljuju promjene ni drugim javnopravnim tijelima kako bi zadržale svoj postojeći status u Republici Hrvatskoj.

Primjerice čak i kada trajno napuštaju Republiku Hrvatsku ne odjavljuju prebivalište, a osobito ne prijavljuju privremeni odlazak iz Republike Hrvatske ako privremeno napuštaju Republiku Hrvatsku u skladu s propisima o prebivalištu. Unatoč činjenici da postoji razmjena određenih podataka između nadležnih tijela, Zavodu nisu dostupni svi podaci što je, kako smo već prethodno naveli, posebice izraženo od ulaska Republike Hrvatske u EU. Uzimajući u obzir značajnu mobilnost osoba, iznimno pojačanu od pridruživanja Republike Hrvatske EU, zapošljavanjem ili preseljenjem naših građana u druge države članice EU dolazi do situacija u kojima Zavod ne raspolaže svim bitnim podacima vezanim uz utvrđivanje i provjeru statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nije do njih u mogućnosti u cijelosti doći ni razmjenom podataka s drugim javnopravnim tijelima, ako osoba ne prijavi promjene.

Neke podatke, osobito činjenice s prekograničnim elementom, Zavod može dobiti isključivo u neposrednom kontaktu s osiguranom osobom, a što je već pokazalo pozitivne rezultate tijekom provedbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona.

I.4.10. Status osigurane osobe odnosno prestanak statusa osigurane osobe utvrđuje se na osnovi prijave na obvezno zdravstveno osiguranje odnosno odjave sa obveznoga zdravstvenog osiguranja koje podnosi obveznik plaćanja doprinosa, osigurana osoba kada je ona obveznik plaćanja doprinosa odnosno pravna ili fizička osoba za osiguranu osobu, u pravilu bez donošenja rješenja po članku 123. Zakona odnosno po službenoj dužnosti na osnovi podataka dostavljenih od nadležnih tijela koja imaju ovlasti prikupljanja i dostave podataka radi prijave na obvezno zdravstveno osiguranje odnosno odjave, ako Zakonom nije drukčije određeno.

Svaka osoba kojoj je utvrđen status osigurane osobe odnosno prestanak toga statusa temeljem navedenih odredbi članka 120. stavaka 1. i 2. Zakona, može u skladu sa stavkom 3. istoga članka zatražiti izdavanje rješenja čime joj se u potpunosti jamči pravo na žalbu u prvostupanjskom upravnom postupku te podnošenje tužbe u upravnom sporu. Prijave i odjave iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja u pravilu se provode temeljem tiskanice Zavoda Prijava/Odjava/Promjena u obveznom zdravstvenom osiguranju odnosno dostavom ili elektroničkom razmjenom podataka uz pravo stranaka za izdavanje rješenja u upravnom postupku, obzirom na brojne promjene statusa osiguranih osoba temeljem kojih nije moguće svaku promjenu izvršiti izdavanjem rješenja u upravnom postupku, no na zahtjev stranke Zavod uvijek izdaje rješenje po Zakonu.

Zakonska formulacija ‘jednom u tri mjeseca’ ne može se tumačiti na način kako to navodi Predlagateljica. Osigurana osoba sama odabire kojeg dana unutar tri mjeseca će pristupiti Zavodu te time produžiti svoj status u obveznom zdravstvenom osiguranju za naredna tri mjeseca od dana svog osobnog pristupa Zavodu. Naravno, ako svoju obvezu izvrši 1. siječnja krajnji rok za ponovni pristup Zavodu će joj biti 1. travnja, no da li će odabrati 1. travnja ili neki raniji datum ovisi o samoj osiguranoj osobi. Netočan je i navod Predlagatelj ice da se Zavod nije organizacijski pripremio za novouvedenu obvezu osiguranih osoba jer je Zavod omogućio da osigurane osobe mogu svoju obvezu izvršiti na bilo kojoj lokaciji Zavoda gdje se zateknu, neovisno o tome gdje im je prebivalište odnosno boravište, te dostavio obavijesti i upute kako je navedeno u ovom očitovanju.

Svakoj osiguranoj osobi koja je osobno pristupila Zavodu tom prilikom bude uručena pisana potvrda sa podatkom kojeg datuma je osobno pristupila Zavodu te kojeg datuma joj ističe rok za idući osobni pristup. Prema tome ne može doći do situacije na koju ukazuje Predlagatelj (da se dovodi u pitanje pravo posebno ranjivih osoba), osim ako osigurana osoba svjesno zanemari informaciju sa zaprimljene potvrde. Ako kojim slučajem izgubi potvrdu i zaboravi datum kada joj ističe rok za osobni pristup Zavodu isto uvijek može provjeriti na mrežnoj stranici Zavoda putem poveznice http://www.hzzo-net.hr/statos OIB.htm.

II. U odnosu na navode Predlagatelja da trenutkom odjave iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja odnosno gubitkom statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju osigurana osoba gubi pravo na zdravstvenu zaštitu je netočna, primamo iz razloga što se pravo na zdravstvenu zaštitu ne može izgubiti, a sekundarno i zbog toga što se i po prestanku statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju ista ostvaruje još 30 dana na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja. Člankom 13. stavkom 3. Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja, te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju (‘Narodne novine’, broj 82/14, 17/15, 99/17 i 129/17) osigurane osobe kojima je prestao status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja koja im pripadaju u skladu sa zakonskom osnovom osiguranja prema kojoj su bili osigurani, ostvaruju još najviše 30 dana od dana prestanka statusa osigurane osobe po toj osnovi, u kojem razdoblju im pripadaju sva prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, a ne samo pravo na zdravstvenu zaštitu na teret sredstava Zavoda.

Nadalje, navodi Predlagatelja da ‘izgubljeno pravo’ odjednom za građanina postaje obveza je netočna jer se ne radi o izgubljenom pravu nego o utvrđivanju prestanka statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, te obvezi osigurane osobe, kako je naprijed navedeno.

Predlagatelj postavlja pitanje koliko osoba je upoznato s mogućnošću da zatraže izdavanja rješenja u skladu s člankom 120. stavkom 3. Zakona, pa se ističe da se svi propisi o obveznom zdravstvenom osiguranju objavljuju na mrežnim stranicama Zavoda na mrežnoj poveznici (https://hzzo.hr/), kao i svi opći akti iz nadležnosti Zavoda i posebne upute osiguranicima (https://hzzo.hr/pravni-akti). Osim navedenog, informacije o promjenama u sustavu obveznoga zdravstvenog osiguranja objavljene su putem svih sredstava informiranja te je utvrđen dovoljno dugi rok od tri mjeseca za osobni pristup Zavodu i reguliranje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju. Zavod je uputio i pisani dopis svim osiguranim osobama koje se ne vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji imaju utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju, o obvezi osobnog pristupanja Zavodu jednom u tri mjeseca radi provjere okolnosti na temelju kojih im je taj status utvrđen s uputom o potrebi ispravnog reguliranja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju prema jednoj od Zakonom predviđenih osnova.

U navedenoj obavijesti dane su sve informacije osiguranim osobama vezane uz zakonske izmjene i o njihovim obvezama, o poveznici na mrežne stranice Zavoda gdje se mogu detaljnije informirati, kao i informacije o izdavanju rješenja na zahtjev. Zavod je poslao i dopise svim osiguranim osobama na koje se odnosi obveza osobnog pristupanja na adrese prebivališta prijavljene kod Ministarstva unutarnjih poslova, ali se dio obavijesti vratio s napomenom ‘nepoznat’ ili ‘odselio’ a što može biti indicija da se te osobe zapravo ni ne nalaze na državnom teritoriju Republike Hrvatske te da nisu izvršile svoju obvezu promjene adrese ili odjave prebivališta kod Ministarstva unutarnjih poslova.

Iz naprijed navedenih razloga, ne može se prihvatiti navod Predlagatelja da se građane tretira kao ‘nepoštene uživaoce zakonito stečenog prava’ i da im se ograničava sloboda kretanja iz članka 32. Ustava jer je cilj ove mjere pravilno utvrđivanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, koji je zakonska obveza svih građana s reguliranim građanskopravnim statusom u Republici Hrvatskoj, koji svoju obvezu reguliranja statusa mogu izvršiti u bilo kojoj ustrojstvenoj jedinici Zavoda na cjelokupnom državnom području Republike Hrvatske na kojemu se zateknu u datom trenutku.« V. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA 11. Za ocjenu o osnovanosti zahtjeva i prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredbi ZOZO-a s Ustavom mjerodavne su sljedeće odredbe Ustava: »Članak 3. (...) jednakost (...) vladavina prava... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.« »Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.« »Članak 57. (...) Posebnu skrb država posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovu uključivanju u društveni život. (...)« »Članak 58.

Svakomu se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.« »Članak 62.

Država štiti materinstvo (...)«. »Članak 69. (...) Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi (...)«.

VI. MJERODAVNA PRAKSA USTAVNOG SUDA 12. Za ocjenu osnovanosti zahtjeva i prijedloga u ovom predmetu mjerodavna su i sljedeća stajališta iz prakse Ustavnog suda.

Polazeći od ustavne obveze svakoga da osobitu skrb posvećuje zaštiti zdravlja ljudi (članak 69. stavak 3. Ustava), ostvarivanje navedenog ustavnog jamstva – prava svakoga na zdravstvenu zaštitu – propisuje se zakonom, koji mora biti u suglasnosti s Ustavom (članak 5. stavak 1. Ustava).

Kada izvršavajući tu ustavnu obvezu zakonodavac donosi propise na području zdravstvene zaštite, onda se ti propisi temelje ne samo na formalnoj zakonodavčevoj ovlasti propisanoj člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava da uređuje način i uvjete provedbe zdravstvene zaštite, prava i obveze korisnika te zaštite i druga pitanja vezana na ostvarivanje zaštite zdravlja, nego i na njegovoj obvezi da propisi zakonskog ranga iskažu određene kvalitativne značajke koje osiguravaju ostvarivanje zakonom predviđenih ciljeva, uz poštovanje organizacijske i funkcionalne raspodjele poslova iz djelokruga državnih tijela i tijela s javnim ovlastima, a građanima i pravnim subjektima jamče pravna sredstva i učinkovitu zaštitu njihovih ustavnih i zakonskih prava.

Ustavni sud, glede pravne kvalitete zakona, izrazio je stajalište u odluci broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. (»Narodne novine« broj 31/00.), prema kojemu »u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje.«.

Ustavni je sud u odluci i rješenju broj: U-I-4892/2004 i dr. od 12. ožujka 2008. (»Narodne novine« broj 37/08.) istaknuo da »... pri uređivanju područja zdravstvene zaštite, posebice zaštite prava pacijenata, zakoni moraju osigurati razinu prava pacijenata u skladu s dostignutim standardima zaštite tih prava, na načelima pravne sigurnosti, jasnoće i provedivosti propisa te izvjesnosti u ostvarivanju legitimnih očekivanja građana. Pri tome, nesporno je da je ovaj ustavni zahtjev prema zakonodavcu to jači što je pojedino pravo pacijenta značajnije za njegovu zdravstvenu zaštitu, što dalje znači i to da zakonski propisi namijenjeni reguliranju zaštite takvog prava prostor slobodne prosudbe upravnog tijela ili tijela s javnim ovlastima, kojima je povjereno odlučivanje o zaštiti prava, moraju podvrgnuti (sudbenom) nadzoru zakonitosti njihovih odluka.« U odluci broj: U-I-4633/2010 od 6. ožujka 2012. (»Narodne novine« broj 35/12.), naveo je: »Pritom se mora uzeti u obzir i činjenica da je Republika Hrvatska ovlaštena mjerama gospodarske i socijalne politike stvarati uvjete za provođenje zdravstvene zaštite, kao i uvjete za zaštitu i očuvanje te poboljšanje zdravlja stanovništva te usklađivati djelovanje i razvoj na svim područjima zdravstva u cilju osiguranja ostvarivanja zdravstvene zaštite stanovništva. Republika Hrvatska svoja prava, obveze, zadaće i ciljeve na području zdravstvene zaštite ostvaruje i tako da planira zdravstvenu zaštitu i određuje strategiju razvoja zdravstvene zaštite te osigurava zakonsku osnovu za ostvarivanje ciljeva zdravstvene zaštite.

Drugim riječima, u tom području Republika Hrvatska uživa izvjesnu slobodu prosudbe u primjeni mjera koje poduzima, kao što je ima i u primjeni mjera u drugim područjima vezanim uz socijalnu, financijsku ili gospodarsku politiku zemlje.« ().

U rješenju broj: U-I-4331/2019 od 1. travnja 2020. (www.usud.hr) istaknuo je »Ustavni sud ponavlja da je zdravstvena djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku i obavlja se kao javna služba. Zbog toga je zakonodavac dužan pri njezinom ustrojavanju i normativnom uređenju polaziti od temeljnih načela na kojima zdravstvena zaštita mora počivati. To su načelo sveobuhvatnosti (zdravstvena zaštita uključuje cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske), načelo kontinuiranosti (zdravstvena zaštita mora biti neprekidna za stanovništvo kroz sve životne dobi, a sustav zdravstvene djelatnosti mora biti međusobno funkcionalno povezan i usklađen), načelo dostupnosti (raspored zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i zdravstvenih radnika na području Republike Hrvatske mora omogućiti stanovništvu podjednake uvjete zdravstvene zaštite, naročito na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti), načelo cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (mjere za unapređenje zdravlja i prevenciju bolesti te liječenje i rehabilitacija moraju biti objedinjene), te načelo specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti (obveza organiziranja i razvijanja posebnih specijaliziranih, kliničkih javnozdravstvenih dostignuća i znanja te njihova primjena u praksi).« ().

12.1. U rješenju broj: U-II-5417/2021 i dr. od 21. prosinca 2021. (www.usud.hr.) Ustavni sud polazio je od članka 58. Ustava kojim je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine« broj 100/18., 125/19., 133/20. i 147/20.) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. »Članak 58. Ustava nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. (...) te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere (...) To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe.« VII. OCJENA USTAVNOG SUDA 13. Prema podnositeljici zahtjeva i podnositeljima zahtjeva osporeni stavci 7. i 8. ZOZO-a članka 7. u nesuglasnosti su s navedenim ustavnim i konvencijskim odredbama, zbog toga što se tim odredbama uvodi nova obveza za određene kategorije osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju, koju će morati izvršavati kako bi zadržale status osigurane osobe. Podnositeljica zahtjeva smatra da u slučaju odjave iz obveznog zdravstvenog osiguranja za određene kategorije osiguranih osoba dolazi do povrede prava na njihovo zdravlje te će nastupiti značajne materijalne obveze koje ranije nisu imali jer su za tu kategoriju osiguranih osoba sredstva za prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osigurana u državnom proračunu Republike Hrvatske, a kako s radi o osobama koje nisu u radnopravnom odnosu pretpostavlja se kako nemaju (kontinuirani) izvor prihoda. Smatra da takva mjera nema legitiman cilj, niti je on naveden u Prijedlogu ZOZO-a.

Podnositeljica zahtjeva i podnositelji zahtjeva smatraju da bi takva odredba koja propisuje obvezu pristupanja osoba HZZO-u, bez iznimke, mogla imati diskriminatorni učinak jer ju neke osobe neće moći izvršiti zbog svog zdravstvenog stanja, invaliditeta, dobi ili imovnog stanja, ili kombinacije ovih diskriminacijskih osnova, odnosno podredno takva odredba može imati diskriminatorni učinak na temelju rasnog ili etničkog podrijetla (u odnosu na Rome koji žive u prostorno izoliranim naseljima ili druge osobe).

Podnositeljica zahtjeva i podnositelji zahtjeva potom ističu i situaciju studenata na redovnom studiju izvan Republike Hrvatske i Europske unije, za koje nije jasno po kojoj osnovi bi bili osigurani.

Podnositeljica zahtjeva navodi da donošenjem spornih odredaba ZIDZOZO-a nije vidljivo, a niti obrazloženo na koji način će se unaprijediti postojeći sustav i kakvi će biti učinci u odnosu na osigurane osobe kojim je trenutno status utvrđen na temelju izmijenjenog članka 7. stavka 1. točke 13. ZOZO-a. S tim u vezi, navodi da postoje i drugi mehanizmi kojima će se postići (pretpostavljeni) cilj kao što je jačanje suradnje HZZO-a s drugim javnopravnim tijelima (npr. s Ministarstvom unutarnjih poslova), odnosno umrežavanjem podataka između različitih tijela te jačanje suradnje HZZO-a s inspekcijskim tijelima vezano uz utvrđivanje svih oblika neprijavljenog rada.

Na kraju podnositeljica zahtjeva i podnositelji zahtjeva smatraju da je navedenim odredbama povrijeđeno ustavno pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom, a formulacija »jednom u tri mjeseca« je neprecizna.

Podnositeljica zahtjeva osporava i članak 62. stavke 1. i 2. ZIDZOZO-a jer smatra da imaju nepopravljive učinke po pravu na zdravstvenu zaštitu osoba koje su ga izgubile po toj osnovi.

14.Prema shvaćanju predlagatelja, osporavane odredbe ZOZO-a i ZIDZOZO-a nisu u suglasnosti s Ustavom, zato što se tim odredbama uvodi nova obveza za određene kategorije osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju, koju će morati izvršavati kako bi zadržale status osigurane osobe. Također smatra da je povrijeđeno ustavno pravo na zdravstvenu zaštitu koja je građanima osigurana na temelju članaka 59. Ustava, a koju gube odjavom s obveznog zdravstvenog osiguranja automatiziranom administrativnom odlukom bez donošenja rješenja i bez prava na žalbu. Predlagatelj također smatra da se navedenom odredbom krši pravo građana da bez obzira na opravdanost okolnosti u kojima su se našli moraju osobno pristupiti HZZO-u odnosno da za izostanak osobnog pristupanja nemaju nikakvo opravdanje čime se dovodi u pitanje pravo osoba kada su posebno ranjive.

Predlagatelj ističe da se pored toga otvaraju i druga pitanja poput ustavnosti odredbe da građani dokazuju kako su pošteni uživaoci nekog prava (članak 35. Ustava), pitanja ustavnosti ograničavanje slobode kretanja (članak 32. Ustava) te usuglašavanja ZOZO-a s drugim zakonima kojima se regulira kretanje i boravak osoba u inozemstvu.

15.Člankom 7. stavcima 7. i 8. ZOZO-a uvodi se nova obveza za određene kategorije osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju, koju će morati izvršavati kako bi zadržale status osigurane osobe, tj. morat će se javljati područnim jedinicama HZZO-u jednom u tri mjeseca.

Ta je obveza uvedena za osobe iz točke 13. stavka 1. članka 7. ZOZO-a, a radi se o osobama nakon:

a)prestanka radnog odnosa, prestanka obavljanja djelatnosti ili od dana prestanka primanja naknade plaće na koju imaju pravo prema ovom Zakonu,
b)prijevremenog prestanka služenja vojnog roka, odnosno dragovoljnog služenja vojnog roka, odnosno od dana isteka propisanog roka za služenje vojnog roka, odnosno dragovoljnog služenja vojnog roka,
c)otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija, iz zdravstvene ili druge specijalizirane ustanove, ako je bila primijenjena sigurnosna mjera obveznoga psihijatrijskog liječenja ili obveznoga liječenja od ovisnosti u zdravstvenoj ustanovi,
d)navršenih 18 godina života, ako nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi,
e)isteka školske, odnosno akademske godine u kojoj su završile redovito školovanje prema propisima o redovitom školovanju u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi članici, odnosno položenoga završnog ispita.

Podnositeljica zahtjeva posebno ističe nezaposlene osobe koje nisu prijavljene u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i studente na koje se odnosi točka e) navedene zakonske odredbe.

U slučaju da nisu prijavljene kao nezaposlene osobe u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i ako ne pristupe HZZO-u jednom u tri mjeseca, te osigurane osobe HZZO će odjaviti iz obveznog zdravstvenog osiguranja, bez donošenja rješenja.

16.Ustavni sud prvo ističe da u osmišljavanju javnih politika socijalne i zdravstvene zaštite koje se očituju kroz donošenje zakonskih propisa, oslanjajući se na društveni trenutak tržišta rada i brojne čimbenike koji ga uvjetuju, te pokušavajući primijeniti najbolje prakse i iskustva, zakonodavac je svakako ovlašten propisivati dodatne administrativne uvjete za ostvarivanje prava na (besplatnu) obveznu zdravstvenu zaštitu kao i uvjete za ostvarivanje pojedinih prava pri čemu osigurava zaštitne elemente za sve kategorije građana.

Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti da je Hrvatski sabor, kao zakonodavno tijelo, ovlašten (člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava) odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. Zakonodavac je ovlašten donositi nova i ukidati postojeća zakonska uređenja tih odnosa i s njima povezanih prava i obveza, mijenjati ih i dopunjavati, to jest uređivati ih na različite načine, ovisno o različitim okolnostima. Ovlašten je, dakle, birati zakonodavni model – uz uvažavanje zahtjeva koje pred njega postavlja Ustav, osobito zahtjeva vladavine prava.

Eventualno postojanje drukčijeg rješenja u uređivanju određenog pravnog područja ili pitanja ne znači, samo po sebi, da odabrano rješenje nije u suglasnosti s Ustavom. Je li zakonodavac, donoseći određeni zakon, postupio u suglasnosti s Ustavom, osobito imajući u vidu članke 3. i 5. Ustava, ocjenjuje Ustavni sud.

16.1. Neprijeporno je da zakonodavac u uređenju gospodarskih i socijalnih odnosa uživa široku slobodu prosudbe, što uključuje i uređenje odnosa u području zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja, upravo iz razloga koji proizlazi iz značaja te djelatnosti za širu zajednicu, a ujedno i sprječavanja opasnosti za život ljudi, što je jedna od temeljnih zadaća socijalne države kakva je i Republika Hrvatska.

17.Republika Hrvatska iz državnog proračuna, između ostaloga, osigurava sredstva za programiranje, usklađivanje, provođenje i praćenje izvršenja zdravstvenog prosvjećivanja i odgoja stanovništva te promicanja zdravlja u skladu s planom zdravstvene zaštite, proučavanje i praćenje stanja zdravlja stanovništva, ostvarivanje programa za poboljšanjem zdravlja svih stanovnika, epidemiološko praćenje, sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti i kroničnih masovnih bolesti, hitnu medicinsku pomoć na državnim cestama, zdravstveno-statističku i drugu socijalno-medicinsku djelatnost od značaja za cijelu Republiku, financiranje znanstvenoistraživačke djelatnosti na području zdravstvene zaštite, skupljanje krvi i presađivanje organa i tkiva, zdravstvenu zaštitu u hitnim slučajevima osoba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koje nemaju zdravstveno osiguranje i nemaju sredstava za podmirenje troškova zdravstvene zaštite, provođenje mjera zdravstvene ekologije od interesa za Republiku Hrvatsku, osiguranje i praćenje provođenja, zaštite i promicanja prava pacijenata, druge zadaće iz svoje nadležnosti određene mjerodavnim zakonima.

Republika Hrvatska osigurava sredstva za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje zdravstvenih ustanova – prostora, medicinske i nemedicinske opreme i prijevoznih sredstava te informatizaciju zdravstvene djelatnosti, u skladu s planom i programom mjera zdravstvene zaštite u osnovnoj mreži zdravstvene djelatnosti za zdravstvene ustanove čiji je osnivač. Iznimno, Republika Hrvatska osigurava sredstva i za investicijsko ulaganje u bolnice i investicijsko ulaganje u sve zdravstvene ustanove čiji su osnivači županije, odnosno gradovi, a nalaze se na područjima od posebne državne skrbi. Konačno, Republika Hrvatska osigurava i sredstva za investicijsko ulaganje u zdravstvene ustanove čiji su osnivači županije, odnosno gradovi, u slučaju potrebe saniranja posljedica prouzrokovanih elementarnom nepogodom, odnosno drugom katastrofom (članak 10.

Zakona o zdravstvenoj zaštiti; »Narodne novine« broj 100/18., 125/19., 133/20., 147/20., 136/21., 119/22., 156/22., 33/23., 145/23., 36/24. i 102/25.).

17.1. Pravo na zdravstvenu zaštitu je pravo koje pripada svima i člankom 58. Ustava jamči se svima u skladu sa zakonom i ne može se izgubiti, ukinuti i slično. Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti i svakoj će osobi koja se obrati zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj biti pružena zdravstvena zaštita (bez obzira ima li ta osoba utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju ili ne) odgovarajuća njegovom zdravstvenom stanju u skladu s navedenim načelima te etikom i deontologijom liječničkog poziva.

Dakle, pružanje zdravstvene zaštite nije uvjetovano statusom osobe kod HZZO-a.

17.2. Prema članku 1. ZOZO-a tim se zakonom uređuje obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj, opseg prava na zdravstvenu zaštitu i druga prava i obveze osoba obvezno osiguranih prema tom zakonu, uvjeti i način njihova ostvarivanja i financiranja, kao i prava i obveze nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava i obveze ugovornih subjekata nositelja provedbe zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Članak 3ZOZO-a glasi

»Članak 3.

(1)Obvezno zdravstveno osiguranje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod).
(2)Obveznim zdravstvenim osiguranjem osiguravaju se svim osiguranim osobama Zavoda (u daljnjem tekstu: osigurana osoba) prava i obveze iz obveznoga zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti, na način i pod uvjetima utvrđenim Uredbom (EZ) br. 883/2004 kako je posljednji put izmijenjena Uredbom EU br. 1224/2012 (u daljnjem tekstu: propisi Europske unije), Direktivom 2011/24/EU, ovim Zakonom, posebnim zakonom te propisima donesenim na temelju ovoga Zakona.
(3)U okviru prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja osiguravaju se i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona.
(4)Opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, koji se pod jednakim uvjetima osigurava svim osiguranim osobama, utvrđen je odredbama ovoga Zakona i propisima donesenim na temelju ovoga Zakona.« Prema članku 17. ZOZO-a prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja obuhvaća pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade.

Prema članku 19. stavku 1. ZOZO-a pravo na zdravstvenu zaštitu iz članka 18. toga zakona osigurava se pod jednakim uvjetima za sve osigurane osobe.

18.Obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj uređeno je zakonskim institutom statusa koji se obvezno utvrđuje osiguranim osobama prema jednoj od zakonom predviđenih osnova osiguranja (dijete do 18. godine života, redoviti studij, radni odnos, obavljanje samostalne djelatnosti, nesposobnost za samostalni život i rad, mirovina, prijava HZZO-u u roku 30 dana od prestanka školovanja ili prestanka radnog odnosa i dr.). Dakle, za dio osiguranika doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje plaća poslodavac (osobe u radnom odnosu), a za dio osiguranika sredstva se osiguravaju u državnom proračunu (npr. za djecu do 18. godine, umirovljenike, osobe nesposobne za samostalan život, nezaposlene osobe i sl.).

Status u obveznom zdravstvenom osiguranju obvezno se utvrđuje i širi je od samog prava na zdravstvenu zaštitu jer se iz obvezno utvrđenog statusa različitih kategorija osiguranih osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju ostvaruju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja među kojima je i pravo na plaćanje troškova zdravstvene zaštite osiguranih osoba na teret sredstava HZZO-a i to u okviru utvrđenoga standarda prava, dakle kao još jedno od prava iz obveznog zdravstvenoga osiguranja uz pravo na novčane naknade.

Dakle, sustav obveznog zdravstvenoga osiguranja ustanovljen je na načelima socijalne države odnosno načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti prema kojemu se svim državljanima i strancima s reguliranim građansko-pravnim statusom u Republici Hrvatskoj mora utvrditi status u obveznom zdravstvenom osiguranju. Provođenje obveznog zdravstvenog osiguranja utvrđeno je kao zakonska obveza (socijalna, solidarna i uzajamna među svim građanima) i izravno je vezano uz status osoba u Republici Hrvatskoj.

19.Novouvedena obveza iz članka 7. stavka 7. ZOZO-a s posljedicom propisanom člankom 7. stavkom 8. ZOZO-a odnosi se, prije svega, na radno sposobne osobe starije od 18 godina koje nisu prijavljene na Zavodu za zapošljavanje (što znači da aktivno ne traže zaposlenje).

Članak 62

stavci 1. i 2. ZOZO-a u neposrednoj je vezi s tim osporenim člankom, jer je novouvedenu obvezu osobnog javljanja HZZO-u prvi put uredio kao obvezu javljanja istih osoba u roku od 90 dana od dana stupnja na snagu ZIDZOZO-a (od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023.), s posljedicom gubitka prava Takvo zakonsko rješenje uvjetovano je financijskim stanjem u HZZO-u. Prema financijskim podacima koji su dani u očitovanju Ministarstva zdravstva, a koji se odnose na 2022. godinu i prema podacima iz evidencije osiguranih osoba HZZO-a, prosječan broj osiguranih osoba koje su izvan sustava rada bilo je 421.760 osoba od kojih se 116.786 vodilo u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Za osiguranike koji se vode u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje uplaćeni doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje su za 2022. iznosili 253.088.558 kn (33.590.624 eura), dok je ukupan trošak za ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja iznosio za te osobe oko 1.708.680.932 kn (226.780.093 eura), što upućuje na to da je gotovo sedam puta veći rashod od prihoda, a u 2022. godini troškovi zdravstvene zaštite za 304.974 nezaposlenih (bez nezaposlenih za koje Hrvatski zavod za zapošljavanje plaća doprinose) činili su 81 % ukupnih troškova.

Nadalje, tijekom 2022. u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja evidentirano je prosječno 4.148.849 osiguranih osoba. Prema Popisu stanovnika Državnog zavoda za statistiku u 2021. godini Republika Hrvatska imala 3.871.833 stanovnika, a broj osiguranih osoba HZZO-a bio je veći za 277.016 stanovnika, što je, prema očitovanju Ministarstva zdravstva, najvećim dijelom bila posljedica njihovog iseljavanja u druge zemlje Europske unije (u daljnjem tekstu: EU) a da HZZO-u nisu prijavili tu promjenu.

Ulaskom Republike Hrvatske u EU i proširenjem prava na korištenje zdravstvene zaštite osiguranih osoba HZZO-a na području svih država članica EU-a, Europskog ekonomskog prostora, Švicarske konfederacije i Ujedinjene kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, pojedine osigurane osobe koje više ne ispunjavaju zakonske uvjete za osiguranje i nadalje su koristile prava iz zdravstvenog osiguranja. U svim slučajevima s prekograničnim elementom dolazi do primjene propisa EU-a i kojima je jasno propisano da svaka osoba može pripadati sustavu socijalnog osiguranja samo jedne države članice EU-a, a obveza osiguranja ne veže se uz prijavljeno prebivalište nadležnim institucijama države članice, već uz tzv. centar životnih interesa pojedine osobe. Dakle, neovisno o zadržavanju prebivališta u Republici Hrvatskoj, osobe koje su preselile u druge države članice obvezne su se osigurati prema propisima EU-a u državi u kojoj imaju centar životnih interesa.

Nastavi čitati ↓

Pravni vodič

1

AI objašnjenje na temelju službenog teksta zakona. Okvirno, ne zamjenjuje pravni savjet.