Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014

Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014.

Upute za korištenje Elektronička pošta Početna stranica Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014.

NN 142/2014 (2.12.2014.), Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 2679 Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Miroslav Hršum iz Sarajeva, Ulica Vuka Karadžića 89, Bosna i Hercegovina, sada na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Gospiću, kojeg zastupa Željko Lubina, odvjetnik iz Splita, na sjednici održanoj 13. studenoga 2014. jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se djelomično usvaja.

II. Utvrđuje se da je podnositelju ustavne tužbe Miroslavu Hršumu, zbog neprovođenja istrage u povodu njegovih prigovora da je bio zlostavljan od 9. svibnja 2008. u 20.00 sati do 10. svibnja 2008. u 20.45 sati, povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 23. stavkom 1. zasebno i u vezi s člankom 25. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i člankom 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.) u proceduralnom aspektu.

III. U odnosu na ostale prigovore podnositelja, koji nisu odbačeni rješenjem u ovom predmetu, ustavna tužba se odbija.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. i RJEŠENJE I. Ustavna tužba odbacuje se:

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Ustavnu tužbu podnio je Miroslav Hršum, državljanin Bosne i Hercegovine, s prebivalištem u Sarajevu, Ulica Vuka Karadžića 89, Bosna i Hercegovina, koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Gospiću (u daljnjem tekstu: podnositelj). Ustavnu tužbu podnio je osobno podnositelj, a zatim i Željko Lubina, podnositeljev odvjetnik iz Splita. Obje ustavne tužbe zajedno smatraju se jednom ustavnom tužbom podnositelja. Ustavna tužba je pravodobna i dopuštena.

Tom su presudom odbijene žalbe podnositelja, drugih suoptuženika, te Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK), izjavljene protiv presude Županijskog suda u Splitu broj: K-Us-25/08 od 3. veljače 2010. (u daljnjem tekstu: presuda Županijskog suda ili prvostupanjska presuda).

2.1. Presudom Županijskog suda podnositelj je oglašen krivim zbog počinjenja dvaju kaznenih djela protiv imovine – razbojništvo, opisana po članku 218. stavku 2. u vezi s člankom 218. stavkom 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-241/2000 od 10. svibnja 2000., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.; u daljnjem tekstu: KZ), te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina (za prvo kazneno djelo) te na kaznu zatvora u trajanju od šest godina (za drugo kazneno djelo). Potom je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina zatvora. U kaznu zatvora uračunato mu je i razdoblje lišenja slobode od 10. svibnja 2008. nadalje.

2.2. Na temelju članka 79. stavaka 1. i 2. KZ-a, prema podnositelju je primijenjena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od deset godina, računajući od pravomoćnosti presude. Vrijeme izvršenja kazne ne uračunava se u vrijeme trajanja te sigurnosne mjere.

2.3. Na temelju članka 82. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 464. stavkom 1., člankom 466. i člankom 468. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst, 178/04. i 115/06.; u daljnjem tekstu: ZKP), od podnositelja i drugih optuženika oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 38.594,00 kune. Na temelju članka 132. stavka 2. ZKP-a podnositelju je naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenici Hrvatskoj pošti d.d. isplati iznos od 256.026,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2008. nadalje, te da oštećenici Croatiji osiguranju d.d. Zagreb isplati iznos od 143.974,00 kune sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2009. nadalje. Također je podnositelj obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 5.500,00 kuna.

Povrijeđenim smatra i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

6.1. Osim pripremnih radnji (v. točku 5. obrazloženja ove odluke i rješenja), navedene su okolnosti zahtijevale, prema zaključku nadležnog sudskog vijeća koje je raspravljalo o predmetu 16. veljače 2012., odlučivanje o predmetu na sjednici Ustavnog suda zbog šireg značaja. Sukladno tome, predmet je sukcesivno bio na dnevnom redu više stručnih sastanaka (6. ožujka 2012., 20. ožujka 2012., 11. travnja 2012., 17. travnja 2012., 25. rujna 2012., 15. srpnja 2014., 30. rujna 2014., 6. listopada 2014., 21. listopada 2014., 28. listopada 2014. i 4. studenoga 2014.), a održano je i nekoliko tematskih kolegija sudaca na kojima je ovaj predmet bio jedina odnosno glavna točka dnevnog reda (22. listopada 2012., 11. travnja 2013., 25. studenoga 2013., 17. veljače 2014. i 27. listopada 2014.). Za potrebe ovog postupka, tijekom 2013. izrađen je i poseban elaborat vezan uz osuđujuće presude donesene na temelju neposrednih dokaza odnosno na temelju »zatvorenog kruga indicija«.

6.2. Budući da je riječ o iznimno opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i pripremi, na zahtjev suca izvjestitelja, angažirao dva ustavnosudska savjetnika, a na njegovoj su obradi surađivali i viši ustavnosudski savjetnici iz Centra za evidenciju i dokumentaciju Ustavnog suda.

S tim u vezi, Ustavni sud utvrđuje da požurnice koje podnositelji upućuju Ustavnom sudu nisu pravna sredstva za ubrzanje ustavnosudskog postupka u smislu članka 63. Ustavnog zakona i članka 35. stavka 1. Konvencije.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

8.1. U poslovnici 21110 Hrvatskih pošta u Splitu, Gradišćanskih Hrvata 22, više maskiranih i naoružanih osoba izvršilo je 23. studenoga 2007. oružanu pljačku, kojom su prilikom Hrvatske pošte – Središte pošta Split oštećene za ukupni iznos od najmanje 96.688,41 kunu. Nadležna policijska uprava podigla je kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja 23. studenoga 1997. (sv. 3, list 172. spisa predmeta K-Us-25/08).

8.2. Te dvije oružane pljačke naknadno su dovedene u vezu. Naime, Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Sektor kriminalističke policije, Odjel općeg kriminaliteta, podnijela je 12. svibnja 2008. USKOK-u, Odsjeku Split, Posebno izvješće – dopunu kaznene prijave Hrvatskih pošta – Središta pošta Split, u Splitu, Hercegovačka br. 1, broj: 511-12-09-23-KU-236/08A.Ž. od 12. svibnja 2008. (u daljnjem tekstu: Posebno izvješće od 12. svibnja 2008.), protiv podnositelja ustavne tužbe i još nekoliko osoba zbog sumnje na počinjenje dvaju kaznenih djela razbojništva (sv. 1, listovi 1. – 9. spisa predmeta K-Us-25/08), to jest oružane pljačke od 23. studenoga 2007. i oružane pljačke od 15. ožujka 2008.

9.1. Prema Izvješću o uhićenju i dovođenju Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Sektora kriminalističke policije, Odjela općeg kriminaliteta broj: 511-12-09-23-KU-236/08 od 10. svibnja 2008. (sv. 3, listovi 159. – 160. spisa predmeta K-Us-25/08; u daljnjem tekstu: Izvješće o uhićenju od 10. svibnja 2008.), podnositelj je uhićen 10. svibnja 2008. u 15.00 sati u prostorijama Policijske uprave splitsko--dalmatinske, Odjela općeg kriminaliteta, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 218. KZ-a. U očitovanju policije o uhićenju podnositelja od 3. listopada 2011. (v. točku 5. obrazloženja ove odluke i rješenja) ponovljeno je da je podnositelj »uhićen dana 10. 05. 2008. godine u 15,00 sati«, ali je dodano da je »u prostorije PU SD i to Odjela općeg kriminaliteta doveden ... oko 14,00 sati istog dana«.

Tvrdi da je tada sve njih molio za pomoć liječnika te ih je molio da obavijeste njegovu obitelj ili ambasadu, »na što su se oglušili niti su mi dopustili da se javim bilo kome«. Nisu mu dali »ni da jede ni da pije« cijeli dan. Tvrdi da je inspektor Rubelj tek nakon odlaska odvjetnika napisao »nalog o lišenju slobode« u kojem je naveo da je podnositelj priveden 10. svibnja 2008. u 14.00 sati. Podnositelj tvrdi da je početno odbio potpisati takvo izvješće, ali je na kraju bio prisiljen to učiniti jer ga je inspektor Rubelj ponovo počeo udarati. Na kraju su ga dvojica policajaca »između sebe svukli niz stepenice u podrum stanice gdje su bile prostorije za pritvor« jer su mu stopala bila krvava i natečena, a u ponedjeljak, 12. svibnja 2008., odveli su ga kod istražnog suca.

10.1. Suprotno tome, u Izvješću o uhićenju od 10. svibnja 2008., koje je pisano na tipiziranom obrascu, navedeno je: »B. POUKA O PRAVIMA UHIĆENE OSOBE 1. Uhićena osoba je dana 10. 05. 2008. godine u 15,00 sati prema odredbama članka 6. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku i članka 96. istog Zakona upoznata s:

10.2. Nadalje, prema podacima iz Zapisnika o ispitivanju osumnjičenika broj: 511-12-09-23-KU-236/08 od 10. svibnja 2008. (sv. 2, listovi 121.-129. spisa predmeta K-Us-25/08; u daljnjem tekstu: Zapisnik o ispitivanju osumnjičenika od 10. svibnja 2008.), branitelj podnositelja Željko Lubina obaviješten je da mora doći u prostorije policijske uprave 10. svibnja 2008. u 15.00 sati, a ispitivanje podnositelja započelo je 10. svibnja 2008. u 15.50 sati.

Taj se zapisnik sastoji od ukupno devet stranica, a svaku stranicu su potpisali podnositelj ustavne tužbe, njegov branitelj, policijski službenik Željko Rubelj i zamjenica nadležnog državnog odvjetnika Natalija Petković. U tom zapisniku podnositelj je izjavio: »Svjestan sam kaznenih djela koja mi se stavljaju na teret, upoznat sam s pravima koja mi pripadaju, te u prisutnosti svoga branitelja Željka Lubine, dajem slijedeću obranu ...« Nakon toga, u Zapisniku o ispitivanju osumnjičenika od 10. svibnja 2008. sadržan je podnositeljev detaljan opis događaja oko pljačke pošte u studenom 2007. godine u Splitu te događaja oko iznajmljivanja stanova u Splitu sve do druge pljačke pošte u Splitu u ožujku 2008. godine.

Iskaz završava riječima: »Više nemam što izjaviti, upoznat sam da zapisnik mogu pročitati, izjavljujem da sam slušao glasni diktat zapisnika, pa ću zapisnik potpisati ne čitajući sadržaj«. Ispitivanje podnositelja, prema tom zapisniku, završeno je u 20.45 sati.

Podnositelj zahtjeva doveden je 12. svibnja 2008. pred istražnog suca Županijskog suda u Splitu. Prema Zapisniku o ispitivanju okrivljenika broj: KIR US 36/08 od 12. svibnja 2008. (sv. 3, list 176. spisa predmeta K-Us-25/08; u daljnjem tekstu: Zapisnik o ispitivanju okrivljenika od 12. svibnja 2008.), podnositelja je od 12.40 do 12.50 sati, u prisutnosti branitelja po vlastitom izboru (odvjetnika Željka Lubine) i tužitelja (zamjenice ravnatelja USKOK-a Natalije Petković), ispitao istražni sudac Stanko Grbavac. U tom je zapisniku navedeno: »Nakon što je osumnjičeniku pročitana kaznena prijava pod brojem KU-236/08, te nakon gornjih upozorenja i pouka, isti izjavljuje da je razumio zašto se tereti i koji osnovi sumnje stoje protiv njega, da će koristiti svoje zakonsko pravo braneći se šutnjom, a da je za svoga branitelja angažirao danas nazočnoga Željka Lubinu, odvjetnika u Splitu.

OBRANA OSUMNJIČENIKA Ja u cijelosti ostajem kod svoje obrane date u policiji pred mojim braniteljem Željkom Lubinom koji je tu nazočan, međutim nemam novca da ga ja sam angažiram pa se za sada branim šutnjom i ne želim odgovarati na nikakva postavljena pitanja.

Dovršeno u 12,50 sati.

Okrivljenik upozoren na odredbu čl. 77. ZKP-a, te izjavljuje da ne želi čitati zapisnik i istog će potpisati.« 11.1. Istražni sudac donio je isti dan rješenje o provođenju istrage broj: KIO-Us-13/08 od 12. svibnja 2008. (sv. 4, listovi 191.-194. spisa predmeta K-Us-25/08) protiv podnositelja i još šestorice drugih osoba zbog postojanja osnovane sumnje da su u sastavu grupe počinili kazneno djelo razbojništva uporabom oružja, čime su počinili kaznena djela razbojništva iz članka 218. stavaka 2. i 1. KZ-a. Isti dan, 12. svibnja 2008., protiv podnositelja određen je pritvor na temelju pritvorske osnove iz članka 102. stavka 1. točaka 1., 2., 3. i 4. ZKP-a.

12.1. Uz ustavnu tužbu podnositelj je dostavio i presliku vlastoručno pisane zamolbe »broj 1.« od 21. rujna 2008. upućene istražnom sucu Stanku Grbavcu, navodeći »na koju nisam dobio nikakav odgovor nikad«. U tom je podnesku podnositelj izjavio da se na ispitivanju pred istražnim sucem 12. svibnja 2008. »branio šutnjom, zbog nepoznavanja pravne procedure, nepoznavanja jezika i straha«, te je zatražio da mu se omogući »davanje iskaza jer ga do sada nisam ni dao i to na materinjem jeziku, što mi nije niti omogućeno, iako je isto propisano u čl. 7. st. 2. ZKP« (list 27. spisa Ustavnog suda). Taj podnositeljev podnesak, međutim, nije sadržan u spisu predmeta K-Us-25/08. Za zamolbu »broj 2.« od 21. rujna 2008. v. točku 60.1. obrazloženja ove odluke i rješenja.

12.2. Podnositelj je uz ustavnu tužbu priložio i presliku vlastoručno pisane zamolbe od 20. travnja 2010. koju je naslovio na suca Županijskog suda u Splitu Brunu Kleina, u kojoj opširno iznosi svoje viđenje događaja u vezi s kaznenim djelom od 15. ožujka 2008. te različite prigovore vezane uz postupanje nadležnih policijskih i pravosudnih vlasti prema njemu (listovi 30. – 34. spisa Ustavnog suda). Taj podnositeljev podnesak također nije sadržan u spisu predmeta K-Us-25/08.

13.1. Prema tvrdnjama podnositelja ustavne tužbe, pretraga stana izvršena je nezakonito, uz kršenje pravila vezanih uz svjedoke i bez nazočnosti njegova branitelja. Podnositelj je bio prisiljen potpisati zapisnik jer su mu policijski službenici prijetili i vrijeđali ga po etničkoj osnovi. Zapisnik mu nije bilo dopušteno unaprijed pročitati. Podrobniji prikaz podnositeljeva viđenja pretrage stana sadržan je u točkama 77. i 78. obrazloženja ove odluke i rješenja.

13.2. O pretrazi podnositeljeva stana sačinjen je Zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Odjela općeg kriminaliteta broj: 511-12-09-23-KU-236/08 od 11. svibnja 2008. (sv. 1, listovi 21. – 24. spisa predmeta K-Us-25/08; u daljnjem tekstu: Zapisnik o pretrazi stana od 11. svibnja 2008.). Podrobniji prikaz sadržaja tog zapisnika naveden je u točki 81. obrazloženja ove odluke i rješenja.

Kada mu je predočen iskaz pred policijom u nazočnosti branitelja Željka Lubine, koji je dan na sedam stranica, i kojeg je potpisao on i njegov branitelj, okrivljeni pod 1. Miroslav Hršum izjavio je da tada nije mogao rasuđivati i da je točno ono što je rekao na glavnoj raspravi. Kada mu je taj iskaz koji je dao pred policijom u cijelosti pročitan i kada je od strane predsjednika vijeća upitan želi li komentirati ono što je na glavnoj raspravi kazao da su u policiji iznudili njegov iskaz i unaprijed ga pripremili, a da njegova obrana pred policijom sadrži mnoštvo detalja pa i iz osobnog života, okrivljeni pod 1. Miroslav Hršum kazao je da se o tom ne želi izjasniti. (...) Da mu nije bilo poznato prije dolaska pred istražnim sucem što znači odredba članka 4. ZKP i da ga u policiji nisu upoznali sa sadržajem te odredbe, samo da su ga tukli. Kada mu je branitelj predočio specijalistički nalaz od 12.5.2008. rekao je da je to nalaz kada ga u pritvoru nisu htjeli odvesti u sobu već su ga odveli na liječnički pregled u KBC Split. (...) Nadalje na upit predsjednika vijeća u odnosu na pročitani cjeloviti zapisnik pred policijom u nazočnosti branitelja, a kojeg su potpisali on i branitelj, okrivljeni je kazao da bi on tada potpisao sve, ... (...) (...) Kada je došao kod istražnog suca da nije bio u dobrom stanju, što se može vidjeti i iz fotografije privođenja, a da nikada nije rekao istražnom sucu da nema novca za platiti branitelja. Kod istražnog suca da je bio tri minute.« 16.1. Preostali iskaz podnositelja od 13. siječnja 2010. skraćeno je prikazan u prvostupanjskoj presudi ovako: »(...) Kada je uhićen 9. svibnja 2008. godine u 21 sat da je zapravo bio kidnapiran da su to radile neke osobe s kapuljačama, udarale ga i slomile mu tri rebra, da je dobio i par udaraca u testise. Nadalje da su mu psovali majku srpsku, te da su ga tukli palicama po tabanima. Tek poslije da su mu odlijepili usta i pitali ga za pljačku Centra pošta u Splitu, a on da je rekao da ne zna ništa o tome. Kada su ga nakon svega odveli na tri kat i odlijepili mu trake s lica, da je počelo ispitivanje i maltretiranje i zbog toga da je rekao da će sve priznati. Da su mu pokazivali slike neke pljačke i da se radilo o osobi koja uopće ne sliči na njega, međutim, kako su ga udarali da je rekao da će sve priznati. (...) Oni da su već počeli pisati zapisnik koji su unaprijed spremili i tek u međuvremenu da je došao njegov odvjetnik. Odvjetnik na pola zapisnika da je izišao vani, jer je protestirao na način kako se to radi, a kada je otišao njegov odvjetnik i Ravnatelj USKOK-a da su mu dali da potpiše prijavu o uhićenju s datumom 10. svibnja u 15,00 sati. Kada se ponovno bunio da je opet udaran, pa da je sve to potpisao. U nedjelju su ga odvezli na pretres stana, ali da nije mogao ni hodati, i u stanu je bio gazda stana s dvojicom ljudi, koji su sjedili za stolom, kasnije da je došla gospođa koja je donijela kavu... Kada nije htio potpisati ni taj zapisnik, da je opet dobio dva do tri šamara, i da su ga onda odvezli istražnom sucu, a da nje mogao ni hodati.

Pred istražnim sucem da je rekao da se ne brani kao pred policijom, i da će se braniti šutnjom, a da ne zna kako je u zapisnik ušlo da se brani kao pred policijom. Dovođenjem u pritvor da su obavljeni liječnički pregledi i da su mu konstatirane ozljede.« 17. Na glavnoj raspravi održanoj 15. siječnja 2010. odbijen je prijedlog branitelja podnositelja za sudsko-medicinsko vještačenje ubrojivosti podnositelja tijekom davanja iskaza pred policijom, odnosno pred istražnim sucem 10. i 12. svibnja 2008. Tu svoju odluku prvostupanjski sud je obrazložio na sljedeći način: »(...) Miroslav Hršum svoj iskaz 10. svibnja pred policijom i 12. svibnja pred istražnim sucem, dao je u nazočnosti svog branitelja, koji je njegov branitelj i tijekom cijelog ovog postupka, te niti na jednom od zapisnika nije stavljena primjedba bilo okrivljenika pod 1., bilo njegova branitelja, da bi okrivljeni Miroslav Hršum bio raspravno nesposoban. Nadalje, takva konstatacija nije primijećena niti od strane istražnog suca, a iskaz pred policijom dan je na punih sedam strana i vrlo detaljan. Stoga se prijedlog branitelja okrivljenika pod 1. na koncu dokaznog postupka i nakon ispitivanja svih ostalih okrivljenika, smatrao nevažnim u odnosu na gore navedene okolnosti i sve druge izvedene dokaze.« 18. Nakon provedene glavne rasprave, prvostupanjski sud je 3. veljače 2010. donio presudu kojom je podnositelja proglasio krivim (v. točku 2.1. obrazloženja ove odluke i rješenja), zajedno s još osam drugih suokrivljenika (Miro Cokarić, Emil Cokarić, Vesna Vuco, Mladen Stupalo, Boris Marušić, Zoran Stevanović, Jozo Certa i Milan Mitić).

Prema dopisu upravitelja Zatvora u Šibeniku, klasa: 740-02/11-01/01, urbroj: 573-04-11-36 od 19. travnja 2011., upućenom Županijskom sudu u Splitu, »dana 18. travnja 2011. godine nastupio je u Zatvor u Šibeniku na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) godina zatvorenik Miroslav Hršum, sin Rade, rođen 20. 9. 1962. godine u Rogatici, Bosna i Hercegovina«.

Prema dopisu Zatvora u Šibeniku, klasa: 730-08/12-01/03, ur.broj: 573-04-12-4 od 24. siječnja 2012., na temelju rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Središnjeg ureda, klasa: 730-08/12-01/71, ur.broj: 514-07-01-02-02/3-12-2 od 18. siječnja 2012., podnositelj ustavne tužbe premješten je na daljnje izdržavanje kazne zatvora u Zatvor u Gospiću, počevši s 24. siječnja 2012. U njemu se i danas nalazi.

III. NAVODNO ZLOSTAVLJANJE PODNOSITELJA 22. Za opću zabranu zlostavljanja mjerodavan je članak 23. stavak 1. Ustava, a za posebnu pozitivnu obvezu čovječnog postupanja prema uhićenicima i osuđenicima mjerodavan je članak 25. stavak 1. Ustava. Te odredbe glase: »Članak 23.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. (...)« 22.1. Pojam »uhićenik« u smislu članka 25. stavka 1. Ustava obuhvaća sve osobe koje su tijela državne vlasti lišila slobode prije ili tijekom suđenja, neovisno o pozitivnoj zakonskoj terminologiji kojom se takve osobe lišene slobode označavaju u pojedinim fazama predistražnih, istražnih i kaznenih postupaka (uhićenik, pritvorenik, zatvorenik ili sl.).

ZABRANA MUČENJA Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.« A. NAVODNA OTMICA I ZLOSTAVLJANJE PODNOSITELJA TIJEKOM UHIĆENJA I ISPITIVANJA U POLICIJI

Navedene osobe su me odvele u gepeku nekog vozila (svezanog, umotanog u selotep traku). Odveden sam na nepoznatu lokaciju u šumu gdje sam premlaćivan i mučen do jutarnjih sati sutra dan ne znajući zašto sam kidnapovan tek sam sutra dan isto sa povezom preko glave odveden u prvu policisku stanicu i ostavljen tako vezan u kancelariji do dolaska inspektora gosp. Rubelja. Koji mi je tek u 14,00 časova popodne 10.05.2008. g. napisao nalog o uhićenju koji sam uz batine morao potpisati.

Izjava gosp. Rubelja na glavnoj raspravi na upit odbrane (...) gosp. Rubelj odgovara: ‘Hršuma sam našao u kancelariji bosog i golog samo u donjem djelu trenerke u jutarnjim satima po dolasku na posao, i izjavljuje da on ne zna kako sam došao do njegove kancelarije. Na upit branitelja: da li je Hršum imao kod sebe šta od ličnih dokumenata Rubelj izjavljuje ‘Od osobnih dokumenata nije imao ništa bio je bos i gol a samo u donjem dijelu trenerke jer mu je ona ostala na njemu ... pronašao sam člansku kartu nekakvih belih orlova’. A što je gnusna laž jedne službene osobe koja dozvoljava i kojoj je bilo dopušteno da takve laži i izmišljotine iznosi pred vijećem suda. (...) Pa navodim ako me gosp. insp. Rubelj kako izjavljuje pred vijećem našao u jutarnjim satima u svojoj kancelariji po dolasku na posao kako je moguće da mi piše nalog o uhićenju tek u popodnevnim satima tačnije oko 14.00 od kada mi po svim rješenjima teče vrijeme privođenja (uhićenja). Pa gdje sam proveo vrijeme od 20,00 časova 09.05.2008. g. do 10.05.2008. do 14,00 časova.

Na zahtjev branitelja da se saslušaju lica i daju iskazi pred vijećem suda, koja su i na koji način lišila slobode osumnjičenog Hršuma i gdje su i na koji način lišila slobode osumnjičenog Hršuma i gdje su izvršili tu radnju i gdje su sporno vreme držali osumnjičenog u sporno vrijeme koje se navodi.

Vijeće na zatvorenom vijećanju poslije toga zahtjeva donosi odluku. Zahtjev se odbija bez prava na žalbu na zahtjev uz obrazloženje da se ta lica nesmiju privesti. Pa se postavlja pitanje ko je uhapsio (kidnapovao) osumnjičenog.

Sve ovo što sam naveo kako sam i na koji način uhapšen (prvo kidnapovan) pa onda sutri dan u 14,00 tek uhićen što se može i provjeriti.

U prilog tužbe dostavljam i kopiju zamolbe istražnom sudcu na koju nisam dobio nikakav odgovor nikad a kojom sam molio da mi se obezbjedi pravo davanja iskaza pred sudcem bez prisile. Zamolba od 21.09.2008. g. poslata iz pritvora ist. sudcu gosp. Stanku Grbavcu.« 24.1. Podnositelj dalje navodi: »Navodim a i to dokazujem činjenicama da od samog uhićenja i iznuđivanja iskaza pa i cjelo vreme istražnog postupka; istražnog pritvora postupalo sa mnom neljudski i nečovječno tako da su mi bila uskraćena sva moguća prava koja su u ZKP-u RH zagarantovana.

Kad sam uhićen (kidnapovan) u svom stanu 09.05.2008. od nepoznatih lica koja su bila maskirana u civilnim odjelima i koji su cijelo vrijeme izigravali da su kriminalci tako se i predstavivši. Kad su me umotali u aluminisku selotep traku tj. (svezali noge, ruke, zamotali mi istu traku oko glave preko usta i preko oči) tako me nasilno iznijeli iz stana i ubacili u gepek nekog vozila i povezli me u meni nepoznatom pravcu. Cijelo vrijeme su mi psovali majku srpsku i djecu koju su poimenično spominjali. Govorili su da su mi djecu Dejana i Aleksandra ubili a da mene voze za Sarajevo i da ću do Sarajeva viditi šta su muke. Poslije nekih sat do sat i po vožnje dovezli su me na meni nepoznatu lokaciju a pošto sam imao povez na glavi od selotep trake nisam vidio ništa. Tad su me ta lica izvadili iz gepeka (...) Jedan od njih mi je naslonio pištolj na slepočnicu i repetirao ga i govorio je ‘Da ga odmah završim’ našta mu je drugi odgovorijo (a po mojoj pretpostavci taj im je bio i vođa te grupe). Pošto sam ležao na travi ovaj sa pištoljem mi je pucao pored glave i sjećam se doslovice njegovog komentara ‘Vidi go..o srpsko ni metak ga neće.’ Tada su me počeli udarati nogama po leđima i po međunožju po testisima to je trajalo sve negdje do iza pola noći. Ja sam na momente gubio svijest od bolova a oni bi sačekali da dođem svijesti i nastavljali sa batinanjem. (...) Pošto sam bio go i bos jedni od njih su mi stali nogama po meni a jedan je počeo da me udara gumenim predmetom (palicom) po bosim tabanima. Oni me nisu ništa pitali samo su tukli ja ne znam tačno koliko je to trajalo jer sam bio više u nesvjesti nego u svjesnom stanju. Tek negdje u jutarnjim satima su mi skinuli selotep traku samo sa usta pošto sam se već počeo gušiti jer u takvom stanju nisam mogao disati na nos koji mi jedino nije bio umotan oblijepljen selotejpom.

Tad mi je jedan od njih rekao ajde pričaj ili će mo da pređemo na završnu fatu. Tad sam uspio izgovoriti da mi je jasno da su nekakvi policajci a to sam uspio zaključiti po gumenoj polici kojom su me tukli. Tad je taj glavni samo rekao ‘Vidi mater mu kako nas je provalio’. Da bi na bilo koji način sprječio dalje mučenje rekao sam što god tražite samo mi recite sve ću priznati i preuzeti na sebe pa i što je poslednjih 20 godina bilo u R.H. i ako nisam znao ništa niti šta od mene traže. Tad mi je pretpostavljam glavni iz te grupe da jedinu mogućnost da ako hoću da ostanem živ da u policiji kad me odvedu da sve što policija bude tražila i napisala da potvrdim i da potpišem a za to vrijeme da će oni biti tu i ako išto odbijem da potpišem da će ponovo a me odvedu na put bez povratka jer niko ne zna ni da sam uhapšen a niti će ko znati gdje da me traži. I sada navodim da bi volijo da se suočim na sudu sa tim licima ili da bar daju iskaze pred sudom.

Kad sam morao da pristanem opet su mi na usta stavili selotep traku, ubacili me naglavačke u vozilo između zadnjeg i prvog sjedišta.

Vožnja je opet trajala nekih sat, onda su me iznijeli iz vozila i osjetio sam da me nose uz neko stubište. Tad sam zaključio da su me iznijeli na 3 ili 4 sprat u nekakvu zgradu. Unijeli su me u neku prostoriju i posjeli na stolicu tada sam čuo da su se vrata zatvorila. Poslije nekih 5-10 minuta ušao je neki čovjek i pitao što radim tu i ko sam ja. Počeo mi je skidati selotep traku sa oči i usta i nogu. Pitao me smijući se zašto sam bez odjeće i što sam bos. Nisam u prvom trenutku progovorio a on me smijući se udario u zatiljak šakom od kog sam udarca završio na podu. Poslije mi je rekao zašto sam izvršio krivično djelo za koje sam osuđen. Iako i danas odgovorno tvrdim niti sam počinijo bilo kakvo krivično djelo a ne ovo što mi se stavlja na teret. Način na koji je uzet (iznuđen silom) iskaz u policijskoj stanici potvrđuje i priložena zamolba od 21.09.2008. g. koju sam slao istražnom sudcu po kojoj mi nije dozvoljeno a ni odgovoreno iz kog razloga neznam ni sam. Da dam iskaz pred istražnim sudcem kad sam bio fizički i psihički zdravstveno sposoban.

Što se u obrazloženju u presudi navodi da sam navedeni iskaz potpisao u prisutnosti odvjetnika to nije tačno. Nevedeni odvjetnik gosp. Lubina je demonstrativno ustao na pola diktiranja zapisnika a koje je sastavio u svoj rokovnik inspektor Rubelj. A mene po završetku diktiranja udarijo po kozna koji put. Doslovno je rekao: ‘Majku ti tvoju ima da potpišeš ili češ opet noćas da ideš u šumu nećeš me cio dan zajebavati.’ Tu je bila i odvjetnica D.O. gospođa Natalija Petković koja je rekla Rubelju ‘Sad ću ja odvjetnika Lubinu vratiti on je još u zgradi i mora i on to potpisati’. Vratila se za nekih 10 minuta u pratnji odvjetnika Lubine koji je sa vrata kancelarije rekao ‘Možete sada vidite šta ste uradili ali ovo vam neće proći na sudu.’ Po odlasku odvjetnika gosp. Rubelj mi je napisao nalog o lišenju slobode a u koji je stavio vrijeme privođenja 14,00 časova 10.05.2008. g.

U početku ovog teksta očito se vidi da sam uhapšen u 20,00 časova 09.05.2008. g. Kad sam odbio da potpišem opet me počeo udarati tako da sam silom bio prisiljen da i to potpišem.

Pošto nisam mogao hodati jer su mi stopala bila krvava i natečena došla su još dvoica policajaca i faktički me između sebe svukli niz stepenice u podrum stanice gdje su bile prostorije za pritvor.« 25. Podnositelj je prigovorio i što mu tijekom ispitivanja u policiji nije pružena liječnička pomoć. »Navodim da sam i u policiji i pred D.O.-om i pred odvjetnikom molio da mi se pruži ljekarska pomoć. To mi je bilo uskraćeno od 10.05.2008. g. od jutarnji sati kad sam doveden nakon mučenja i prebijanja sve do 12.05.2008. g. do večernjih sati dok nisam doveden u pritvor O.Z. na Bilicama u Splitu. U kakvom sam stanju bio to se vidi i na slici dnevnih novina Slobodne Dalmacije od 13.05.2008. g. Trenutak kad sam vođen (nošen) od strane policije do zgrade suda kod istražnog sudca gdje nisam bio ni vezan nego samo pridržavan da nebi pao. (...) Po dovođenju u pritvor o mom stanju mogu potvrditi dežurni pravosudni policajci i doktorica, koji su 12.05.2008. g. bili na dužnosti u popodnevnim satima. Tako da me nisu htjeli primiti prije nego što mi se pruži lekarska pomoć pa su me takvog odmah odvezli u bolnicu na firule u Splitu. U bolnici su mi konstatovane povrede stopala, kičmenog stuba, povreda testisa a sve je to nastalo od premlaćivanja.

Sve ovo potvrđuju i medicinski nalazi od toga dana a koje prilažem uz ovu tužbu. ...«

Članak 25

stavak 1. Ustava poseban je izraz te opće zabrane zlostavljanja, usmjeren prema posebnim skupinama osoba: uhićenicima (v. točku 22.1. obrazloženja ove odluke i rješenja) i osuđenicima. Time hrvatski Ustav priznaje da su osobe lišene slobode u posebno ranjivoj poziciji. Stoga nadležne vlasti nemaju samo negativnu ustavnu obvezu da se suzdrže od zlostavljanja osoba lišenih slobode. Njihova je pozitivna ustavna obveza da čovječno postupaju prema njima i da poštuju njihovo dostojanstvo 26.1. U rizičnim situacijama kao što su uspostava javnog reda, sprječavanje kažnjivih djela, hvatanje navodnih kriminalaca i vlastita zaštita odnosno zaštita drugih pojedinaca, policijski djelatnici imaju pravo na uporabu odgovarajućih mjera, uključujući i uporabu sile. Ipak, takva se sila smije upotrijebiti samo ako je neophodna i ne smije biti prekomjerna. Pribjegavanje fizičkoj sili koja nije bila strogo potrebna zbog ponašanja same osobe prema kojoj je primijenjena umanjuje njezino dostojanstvo i u načelu predstavlja povredu prava zajamčenog člankom 23. stavkom 1. zasebno i u vezi s člankom 25. stavkom 1. Ustava i člankom 3. Konvencije (v. ESLJP, predmet V. D. protiv Hrvatske, presuda, 8. studenoga 2011., zahtjev br. 15526/10, § 69.).

Iz statusa:

Pri svijesti, eupnoičan, afebrilan, anikteričan, prsni koš normalno sveden i respiracijski jednoliko pomičan, pritisak na stražnju stranu prsnog koša bolan, auskultacijski obostrano uredan šum disanja. Vidljivi kontuzijski biljezi, podljevi oba stopala.« 29.1. Istog dana, 12. svibnja 2008., u Kliničkoj bolnici Split, na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, izvršen je i radiološki pregled podnositelja (broj prijema: 61900) te je sačinjen radiološki nalaz spec. radiologa dr. Mari Perić, iz kojeg proizlazi: »... Na prikazanim koštanim dijelovima suspektan je prekid koštane strukture u području stražnje trećine IV i V rebra nešto lateralnije od kosotvertebralne artikulacije.

Rtg snimka pluća i srca:

Ne vidi se posttraumatskih intratorakalnih komplikacija.

Rtg snimka prsne i slabinske kralješnice:

Na prikazanim koštanim dijelovima ne vidi se traumatskih promjena. ... « 30. Prema tome, iz medicinske dokumentacije vidljivo je da su 12. svibnja 2008. na tijelu podnositelja zabilježeni kontuzijski biljezi i podljevi oba stopala, a suspektan je bio prekid koštane strukture u opisanom dijelu. Nesporno je da su medicinskom nalazu prethodili uhićenje i policijsko ispitivanje podnositelja. U svjetlu tvrdnji podnositelja da su zabilježene ozljede bile posljedica policijske brutalnosti, Ustavni sud smatra da su one dovoljno ozbiljne da dosegnu »minimalni stupanj težine« u smislu članka 23. stavka 1. Ustava i članka 3. Konvencije.

Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.

Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Uhićena osoba mora odmah na način njoj razumljiv biti obaviještena o razlozima uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom.

Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.« 32.1. Iako se podnositelj ne poziva na članak 5. Konvencije, Ustavni sud navodi i njegov mjerodavni dio: »Članak 5.

PRAVO NA SLOBODU I SIGURNOST 1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: (...)

33.1. Pojam »uhićenje« u smislu članka 5. Konvencije označava trenutak u kojem osoba očito više nije na slobodi. Prema ustaljenom stajalištu ESLJP-a, taj pojam ima autonomno značenje i proširuje se izvan područja formalnih kaznenopravnih mjera (ESLJP, predmet Van Der Leer protiv Nizozemske, presuda 21. veljače 1990., zahtjev br. 11509/85, § 27.).

Da bi se utvrdilo je li neka osoba uhićena u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije, kao polazište mora se uzeti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi (ESLJP, predmet Engel i drugi protiv Nizozemske, presuda, 8. lipnja 1976., zahtjev br. 5100/71 i dr., § 59.).

33.2. S aspekta zaštite ljudskih prava u postupcima pred Ustavnim sudom, navedena pravna stajališta ESLJP-a primjenjiva su i na pojam »uhićenja« od strane tijela državne vlasti u smislu članka 24. Ustava. Stoga je i pojam »uhićenika« odnosno »osobe koja je uhićena« u smislu članka 24. Ustava bitno uži od pojma »uhićenika« u smislu članka 25. stavka 1. Ustava koji je potrebno šire tumačiti (v. točku 22.1. obrazloženja ove odluke i rješenja).

35.1. Ustavni sud s tim u vezi primjećuje da svi podaci u spisu predmeta potvrđuju drugo vrijeme podnositeljeva službenog uhićenja (10. svibnja 2008. u 15.00 sati), osim jednog.

U Posebnom izvješću od 12. svibnja 2008. (v. točku 8.2. obrazloženja ove odluke i rješenja) navedeno je da je podnositelj službeno uhićen 9. svibnja 2008. u 15.30 sati. S obzirom na stanje cijelog spisa predmeta, mora se zaključiti da navedeni datum službenog uhićenja podnositelja u tom Posebnom izvješću predstavlja očitu omašku u pisanju. Naime, ako bi se taj podatak uzeo kao vjerodostojan, to bi značilo da je službeno uhićenje podnositelja provedeno nekoliko sati prije samog (navodnog) »kidnapiranja« koje podnositelj smatra trenutkom njegova uhićenja i koje je prema podnositelju provedeno oko 20.00 sati 9. svibnja 2008. To nije vjerojatno. Takav zaključak bio bi izrazito »nategnut«.

Unatoč tome što je datum podnositeljeva službenog uhićenja u Posebnom izvješću od 12. svibnja 2008. očita omaška u pisanju, Ustavni sud posebno naglašava da se u kaznenim spisima takve omaške moraju odmah ispravljati jer bi, načelno govoreći, pod određenim okolnostima mogle uzrokovati pravne posljedice. Nije jasno zbog čega to nije učinjeno u ovom slučaju. Ustavni sud oštro upozorava na neprihvatljivost tog propusta.

Stoga razdoblje od 9. svibnja 2008. oko 20.00 sati do privođenja podnositelja u prostorije policijske uprave ne potpada pod domašaj članka 24. stavaka 1. i 2. Ustava, pa je i članak 25. stavak 1. Ustava na to razdoblje neprimjenjiv ratione materiae jer je za njegovu primjenu nužno da osoba bude u statusu uhićenika pod kontrolom tijela državne vlasti (v. točku 22.1. obrazloženja ove odluke i rješenja).

S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud će zaključiti da u tom razdoblju policijski djelatnici nisu povrijedili podnositeljevo pravo zajamčeno člankom 23. stavkom 1. Ustava odnosno člankom 3. Konvencije u materijalnom aspektu.

36.1. Zaključno, u dijelu koji se odnosi na razdoblje od 9. svibnja oko 20.00 sati do privođenja podnositelja u prostorije policijske uprave, ustavna tužba odbijena je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona kad je riječ o navodnoj povredi članka 23. stavka 1. Ustava i članka 3. Konvencije u materijalnom aspektu (točka III. izreke odluke). Ustavna tužba u tom je dijelu odbačena na temelju članka 32. Ustavnog zakona kad je riječ o navodnoj povredi članka 25. stavka 1. Ustava u materijalnom aspektu (točka I. alineja 1. izreke rješenja).

37.1. Suprotno tome, prema Izvješću o uhićenju od 10. svibnja 2008., podnositelj je službeno uhićen 10. svibnja 2008. u 15.00 sati. Prema posebnom izvješću policije dostavljenom Ustavnom sudu, u prostorije policijske uprave podnositelj je doveden 10. svibnja 2008. oko 14.00 sati (v. točku 9.1. obrazloženja ove odluke i rješenja).

U obrazloženju prvostupanjske presude, u pogledu odbijanja tog dokaznog prijedloga, navodi se: »(...) isti prijedlog je smatran nevažnim s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i dokaze koji postoje u spisu. Nadalje, iz izvješća o uhićenju i dovođenju za Miroslava Hršuma (list 159 i 160), proizlazi da je isti uhićen dana 10. svibnja 2008. godine u 15,00 sati. Stoga nije bilo potrebe pozivati navedene svjedoke, i potpuno je jasno koji se trenutak tretira kao početak lišenja slobode Miroslava Hršuma.« 39. Ustavni sud primjećuje, međutim, da se nadležni sudovi nisu bavili prigovorima podnositelja koji su se odnosili na vrijeme prije 15.00 sati 10. svibnja 2008., to jest prije trenutka u kojem je podnositelj stekao »službeno« svojstvo uhićenika. S obzirom na postojanje tih prigovora, riječ je o propustu sudova da na njih odgovore. Čini se, međutim, da taj propust sudova nije ključan, jer ne može utjecati na činjenice koje upućuju na zaključak da nije vjerodostojna tvrdnja podnositelja kako je u prostorije policijske uprave doveden već u jutarnjim satima 10. svibnja 2008.

39.1. Podnositeljeva tvrdnja da je u prostorije policijske uprave doveden u jutarnjim satima 10. svibnja 2008. nastavak je njegove verzije događaja prema kojoj su ga policijski djelatnici uhitili (tako što su ga oteli iz njegova stana), već dan ranije oko 20.00 sati i cijelu noć tjelesno i psihički zlostavljali, za koju je verziju događaja prethodno utvrđeno da nije potkrijepljena dokazima.

39.2. Tome se treba dodati da su opisi događaja, kako ih prikazuje podnositelj u više svojih pisanih izjava, međusobno kontradiktorni i očito nevjerodostojni, kao što je onaj da su podnositelja policijski djelatnici 10. svibnja 2008. »cio dan držali negde do 21,00 naveče i tada mi govore da će pozvati odvjetnika i tužitela da bude prisutan kad budem davo izjavu« (v. točku 48. obrazloženja ove odluke i rješenja). Nesporno je, naime, da je podnositeljev odvjetnik došao u prostorije policijske uprave u 15.30 sati (v. točku 10.1. obrazloženja ove odluke i rješenja). Ustavni sud stoga ocjenjuje da se podnositeljevim tvrdnjama vezanim uz opis događaja može pokloniti vjera samo ako istodobno postoje i određene druge naznake koje bi mogle potkrijepiti njihovu istinitost.

Podnositelj, naime, tvrdi da je policijski djelatnik Rubelj »na glavnoj raspravi«, »na upit odbrane«, iskazao da je podnositelja »našao u kancelariji bosog i golog samo u donjem djelu trenerke u jutarnjim satima po dolasku na posao, i izjavljuje da on ne zna kako sam došao do njegove kancelarije. Na upit branitelja: da li je Hršum imao kod sebe šta od ličnih dokumenata Rubelj izjavljuje ‘Od osobnih dokumenata nije imao ništa bio je bos i gol a samo u donjem dijelu trenerke jer mu je ona ostala na njemu ... pronašao sam člansku kartu nekakvih belih orlova’« (v. točku 24. obrazloženja ove odluke i rješenja).

Radi provjere te podnositeljeve tvrdnje, Ustavni sud pregledao je sve zapisnike s glavne rasprave održane u Županijskom sudu u Splitu u predmetu K-Us-25/08. Proizlazi da je svjedok Željko Rubelj bio saslušan na glavnoj raspravi održanoj 13. srpnja 2009. (sv. 40, listovi 1494.-1497. spisa predmeta K-Us-25/08) o okolnostima pretrage podnositeljeva stana, kada je izjavio: »S njim« (misli se na podnositelja ustavne tužbe – op. Ustavni sud) »sam imao prije toga kontakt, jer sam uzimao od njega izjavu u Policijskoj upravi. Neke stvari je Hršum imao kod sebe, ali ne znam što, sjećam se da nije imao legitimaciju nego iskaznicu Bijelih orlova. Iz auta je izišao normalno i mogao je hodati, nije se žalio da su mu izudarani tabani.« S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud ne može prihvatiti podnositeljevu tvrdnju kao istinitu.

39.3. Nadalje, iz izvješća o uhićenju drugih osumnjičenika razvidno je da su 10. svibnja 2008. u 15.00 sati u prostorijama Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Odjela općeg kriminaliteta, bili službeno uhićeni i Miro Cokarić, Emil Cokarić, Vesna Vuco i Boris Marušić, dok je Mladen Stupalo uhićen 10. svibnja 2008. u 11.25 sati u II. policijskoj postaji u Splitu, Pojišanska 2 (sv. 3, listovi 161. – 170. spisa predmeta K-Us-25/08). Ustavni sud ne vidi da postoje naznake, a ne vidi ni razloge koji bi upućivali na zaključak da bi se vrijeme uhićenja podnositelja trebalo razlikovati odnosno da se razlikovalo od vremena uhićenja ostalih navedenih osoba.

39.4. Konačno, ne može se smatrati točnom ni tvrdnja podnositelja da »gosp. Rubelj mi je napisao nalog o lišenju slobode a u koji je stavio vrijeme privođenja 14,00 časova 10.05.2008. g.« (v. točke 10. i 24.1. obrazloženja ove odluke i rješenja). Naime, u Izvješću o uhićenju od 10. svibnja 2008. ne postoji podatak o trenutku privođenja podnositelja u prostorije policijske uprave (v. točku 10.1. obrazloženja ove odluke i rješenja).

Opisanu policijsku praksu potrebno je bez odgode uskladiti sa zahtjevima koji proizlaze iz obvezujućih presuda ESLJP-a.

S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud će zaključiti da u razdoblju do privođenja podnositelja u prostorije policijske uprave 10. svibnja 2008. u 14.00 sati, odnosno do službenog uhićenja podnositelja isti dan u 15.00 sati, policijski djelatnici nisu povrijedili podnositeljevo pravo zajamčeno člankom 23. stavkom 1. Ustava odnosno člankom 3. Konvencije u materijalnom aspektu.

43.1. Zaključno, u dijelu koji se odnosi na razdoblje do privođenja podnositelja u prostorije policijske uprave 10. svibnja 2008. u 14.00 sati, odnosno do službenog uhićenja podnositelja isti dan u 15.00 sati, ustavna tužba odbijena je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona kad je riječ o navodnoj povredi članka 23. stavka 1. Ustava i članka 3. Konvencije u materijalnom aspektu (točka III. izreke odluke). Ustavna tužba u tom je dijelu odbačena na temelju članka 32. Ustavnog zakona kad je riječ o navodnoj povredi članka 25. stavka 1. Ustava u materijalnom aspektu (točka I. alineja 1. izreke rješenja).

Jedino što se iz navoda podnositelja može s izvjesnošću zaključiti jest činjenica da mu u tom razdoblju policija nije nanijela sve medicinski zabilježene ozljede. Budući da su sve ozljede koje su medicinski zabilježene 12. svibnja 2008. mogle biti zadobivene prije 10. svibnja 2008. oko 14.00 sati (kad je podnositelj priveden u policijsku upravu), ali su neke od njih mogle biti zadobivene i poslije toga, svaki drugi zaključak od prethodno navedenog bio bi puko nagađanje.

44.1. Sukladno tome, s obzirom na nepostojanje ocjene nadležnih tijela o točnim okolnostima navodnog zlostavljanja u prostorijama policijske uprave kojemu podnositelj prigovara, Ustavni sud ne može utvrditi izvan razumne sumnje jesu li policijski službenici upotrijebili silu protiv podnositelja i jesu li ozljede koje je podnositelj zadobio bile uzrokovane policijskim nasiljem tijekom njegova ispitivanja (usp., mutatis mutandis, ESLJP, presuda Đurđević protiv Hrvatske, §§ 80.-82.).

44.2. S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud će zaključiti da 10. svibnja 2008. od 15.00 do 20.45 sati, kad je riječ o navodnom zlostavljanju podnositelja uporabom policijske sile tijekom njegova ispitivanja u prostorijama policijske uprave, koje bi rezultiralo tjelesnim ozljedama podnositelja, nije došlo do povrede materijalnog aspekta članka 23. stavka 1. u vezi s člankom 25. stavkom 1. Ustava i članka 3. Konvencije.

44.3. S obzirom na prethodna utvrđenja, ustavna tužba u tom je dijelu odbijena na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona (točka III. izreke odluke).

U svjetlu tih tvrdnji, a s obzirom da se odnose na navodne propuste policijskih djelatnika za vrijeme obavljanja službenih radnji (privođenja, uhićenja i ispitivanja podnositelja), Ustavni sud te navodne propuste policije smatra dovoljno ozbiljnima da ih može razmatrati zasebno i kvalificirati ih kao nečovječno postupanje prema podnositelju, pri čemu se u obzir može uzeti samo vrijeme od 14.00 sati 10. svibnja 2008., od kada je podnositelj nesporno bio pod kontrolom policijskih vlasti.

45.1. U spisu predmeta ne postoji nikakva naznaka koja bi izravno ili barem posredno upućivala na istinitost navedene podnositeljeve tvrdnje (primjerice, medicinski nalaz ili bilješka liječnika o bilo kakvoj naznaci dehidracije podnositelja), ali ni dokaz koji bi izravno ili posredno upućivao na suprotno. Stoga Ustavni sud, sagledavajući događaje vezane uz navodno zlostavljanje podnositelja od policije u cjelini, ni u ovom se slučaju ne može izvan razumne sumnje potvrditi vjerodostojnost podnositeljeve tvrdnje o nečovječnom postupanju policije prema njemu u tom pitanju.

S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud će zaključiti da nije došlo do povrede materijalnog aspekta članka 23. stavka 1. u vezi s člankom 25. stavkom 1. Ustava i članka 3. Konvencije kad je riječ o navodnom nečovječnom postupanju policije koje bi se očitovalo u uskraćivanju podnositelju hrane i vode za vrijeme policijskog ispitivanja 10. svibnja 2008.

45.2. S obzirom na prethodna utvrđenja, ustavna tužba u tom je dijelu odbijena na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona (točka III. izreke odluke).

46.1. Ako pojedinac iznese tvrdnju da su ga pripadnici državnog aparata ozbiljno zlostavljali, a tu tvrdnju može braniti pozivajući se na određene dokaze (primjerice, na medicinsku dokumentaciju), članak 23. stavak 1. Ustava i članak 3. Konvencije zahtijevaju provođenje djelotvorne službene istrage o navodnom zlostavljanju. Istraga mora biti takva da može dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih. U suprotnom, opća zabrana zlostavljanja, unatoč svom temeljnom značaju, bila bi nedjelotvorna u praksi, a moglo bi se dogoditi i da pripadnici državnog aparata praktički nekažnjeno zloupotrebljavaju prava onih koji se nalaze pod njihovom kontrolom. Istraga mora biti neovisna i nepristrana. Osobe nadležne za provođenje istrage, i one koje istragu provode, moraju biti neovisne o onima koje su sudjelovale u spornom događaju. To ne znači da je dovoljno samo nepostojanje hijerarhijske ili institucionalne veze. Ovdje se traži stvarna neovisnost istražitelja. Istraga mora podlijegati javnoj provjeri, a podnositelj prigovora mora imati djelotvoran pristup istražnom postupku.

Nadležne vlasti moraju postupati s uzornom revnošću i promptnošću. Obveza provesti istragu »nije obveza rezultata nego načina«: svaka istraga ne mora nužno biti uspješna ili dovesti do zaključka koji se podudara s opisom događaja podnositelja prijave, ali u načelu mora biti prikladna da dovede do utvrđivanja činjenica slučaja i, ako se dokaže da su tvrdnje o zlostavljanju istinite, do identifikacije i kažnjavanja odgovornih.

Istraga ozbiljnih navoda o zlostavljanju mora biti temeljita. Nadležna tijela moraju ulagati ozbiljne napore kako bi utvrdila što se dogodilo. Ne bi se smjele oslanjati na brzoplete ili neutemeljene zaključke kako bi što prije zatvorile istragu niti bi takve zaključke smjele koristiti kao temelj za donošenje odluka. Moraju poduzeti sve razumne i raspoložive korake radi osiguranja dokaza koji se tiču spornog događaja. Tako je potrebno, primjerice, pribaviti detaljnu izjavu navodne žrtve i izjave svjedoka očevidaca, pribaviti forenzičke dokaze i, kada je to prikladno, dodatna liječnička uvjerenja s cjelovitim i točnim zapisom ozljeda te objektivnu analizu medicinskih nalaza, osobito o uzrocima ozljeda. Svaki propust u istrazi koji uzrokuje nemogućnost utvrđivanja uzroka ozljeđivanja mogao bi, u okolnostima konkretnog slučaja, dovesti do zaključka da je istraga bila nedjelotvorna. Istraga mora biti djelotvorna i u smislu da može dovesti do utvrđenja je li sila koju je upotrijebila policija bila opravdana u danim okolnostima.

46.2. Ustavni sud podsjeća da je ESLJP do danas donio veći broj presuda protiv Republike Hrvatske u kojima je iznio navedena načelna pravna stajališta, utvrđujući istodobno povredu članka 3. Konvencije u materijalnom i/ili u proceduralnom aspektu. Riječ je, primjerice, o predmetima Dolenec protiv Hrvatske (presuda, 26. studenoga 2009., zahtjev br. 25282/06, §§ 129. – 130. i 143. – 145.), Gladović protiv Hrvatske (presuda, 10. svibnja 2011., zahtjev br. 28847/08, §§ 39. – 40. i 46. – 49.); Mađer protiv Hrvatske (§§ 105. – 107. i 111. – 112.); Đurđević protiv Hrvatske (§§ 72.– 74., 77. i 83. – 85.) i V. D. protiv Hrvatske (§§ 60. – 65.). U svim tim presudama ESLJP-a navedena je i daljnja referentna sudska praksa.

Tada su me skinuli u gaće, pocjepali trenerku sa mene i počeli me udarati i govoriti da pričam. Ja sam pitao šta da pričam a oni su na to odgovorili da ću pričati dok mi oderu kožu. Tada je jedan od njih rekao da imam lijepe sinove (...) Tada je jedan od njih (...) telefonirao nekome i rekao da mi pobiju svu porodicu. Već prebijen ja sam molio da ne diraju porodicu da mene ubiju, tada je jedan od njih repetirao pištolj, prislonio mi na glavu a drugi je rekao nemoj sada (...) I tada je nastao pakao za mene. Počeli su me udarati palicom po bosim tabanima. Tek tada sam shvatio da je to nekakva policija. Sjećam se da sam 2-3 puta gubio svijest a bi došao sebi oni su me nastavljali tući (...) Udarali su me svuda po tijelu nogama.

Jedan me udarao nogama u međunožje. Poslije nekih 5-6 sati mučenja rekli su da sam ja organizovao nekakvu pljačku pošte i da moram da priznam. Ja sam odgovorio da mi kažu šta treba da pričam da ću sve pnoviti šta god hoće samo da me nemuče više pošto sam bio već u polunesvjesti od muka. Tada je jedan od njih nazvao nekoga što mislim da mu je predpostavljeni i rekao da ću potvrditi sve što oni hoće da sam u njihovom žargonu obrađen u potpunosti. Tada me ostavljaju prebijena i gola ispred farova nekog auta još 2-3 sata (...) Navodim da sam cijeo vrijeme imao povez na očima i ustima i nogama i da sam bio vezan lisicama (...) Poslije toga me tako premlaćena i svezana ubacuju u džip između prednjeg i zadnjeg sjedišta i saopštavaju mi da me vode u policijsku postaju gdje ću priznati sve što me policija bude pitala. (...) Posle vožnje od nekih 1,30 minuta dovode me u policijsku upravu u Splitu. Pošto nisam mogao izaći iz auta oni me iznose između sebe gdje me udaraju još nekoliko puta u rebra. (...) Poslije nekih 10-20 minuta ulazi jedan inspektor gdje mi skida povez sa oči i nogu. Ja sma odmah molijo za pomoć liječnika gdje se on nasmijao i rekao da mi neće biti potreban. Tada se oni naizmjenično smjenjuju i donose već pripremljene papire i čitaju mi i skreću pažnju ako nebudem potvrđivao da me čeka još gore nego što je bilo. Da bi me cio dan držali negde do 21,00 naveče i tada mi govore da će pozvati odvjetnika i tužitela da bude prisutan kad budem davo izjavu.

Po dolasku odvjetnika i tužitela oni sami diktiraju izjavu iz rokovnika prema konceptu što su sami napravili a meni so dali do znanja prije dolaska odvjetnika da nebi slučajno tražio da ostanem sa odvjetnikom što imam pravo jer poslije ostajem kod njih a dobro znam šta me sleduje. (...) Po završetku pisanja izjave odvjetniku su poturili da potpiše izjavu našto je on odbio i izašao na hodnik. Tad sam čuo da je neko pričao na hodniku sa njim i govorio mu da mora to potpisati, na što se on vratio i to uradio vidno nezadovoljan. Navodim da sam ih svih tada molio za pomoć liječnika i da mi se obavesti porodica ili ambasada na što su se oglušili niti su mi dopustili da se javim bilo kome.

Navodim da sam bio bos i sav pocjepan niti su mi dali da jedem niti da popijem vode već 24,00 sata. Odatle su me snijeli između sebe u pritvor do ponedeljka gdje me vode kod istražnog suca (...) Kod suca sam molijo za liječnika jer nisam mogao hodati što postoje snimke novinara (...) Kada su me doveli u pritvor na Bilice tu sam zatražio liječničku pomoć gdje me dežurni liječnik poslije konstatacije povrede genitalija, stopala, bedara, koljena i kičme odmah uputio u državnu bolnicu Firule u Splitu. (...)« 48.1. U očitovanju istražnog suca od 18. travnja 2011. (v. točku 5. obrazloženja ove odluke i rješenja) o tome je li u povodu podnesaka podnositelja od 15. svibnja 2008. i 4. lipnja 2008. poduzeo kakve mjere, naložio provođenje istrage ili slično, navedeno je: »Pregledom zapisnika o ispitivanju osumnjičenika Miroslava Hršuma pred djelatnicima PSUD-a uz nazočnost njegovog branitelja isti se nijednom riječju nije pozvao na bilo kakve radnje djelatnika policije u svezi načina njegova uhićenja, ili eventualne prisile u pravcu davanja iskaza kod policije.

Isto tako, treba napomenuti da na osumnjičeniku nisu bile vidljive bilo kakve ozljede prilikom davanja iskaza pred dolje intestiranim istražnim sucem.

Uostalom o svim eventualnim primjedbama oko načina uhićenja osumnjičenika Miroslava Hršuma date su na uvid i u spis nadležnom državnom odvjetništvu koje inače procjenjuje da li su predstavke stranaka u isto vrijeme podnošenje kaznene prijave, a da li je osumnjičenik, sad okrivljenik i osuđenik Miroslav Hršum, sam ili preko svoga branitelja podnosio kaznene prijave protiv djelatnika policije, istražnom sucu nije poznato, ali sam kao nadležni istražni sudac u ovom postupku radio sve sa svojim zakonskim i ustavnim ovlastima.

Uobičajeno je iz dugogodišnje prakse da osumnjičenik koji je priveden istražnom sucu prije njegova saslušanja izjavi da je bio maltretiran, da su mu nanesene tjelesne ozljede u kojem slučaju istražni sudac prije uzimanja iskaza u sudnicu pozove sudskog vještaka medicinske struke da konstatira te ozljede, nakon čega se sve predočava državnom odvjetništvu, u čijoj je nadležnosti inicirati kazneni postupak.

U konkretnom predmetu za Miroslava Hršuma to nije bio slučaj, jer se isti nije žalio na bilo kakve ozljede a njegovi rukom pisani podnesci koji su naknadno pisani iz prostorija Zatvora u Splitu naslovljeni su na krivu osobu, iako su svi uloženi u spis, a kako je već rečeno svi su bili dostupni svim zainteresiranim strankama.« 49. Podnositelj je u nekoliko navrata tijekom kaznenog postupka tražio provedbu istrage oko toga kako je uhićen i je li bio pretučen od policije. Tvrdnje da su ga pripadnici policije oteli i tukli podnositelj je ponovio u žalbi protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 18. prosinca 2008., te na glavnoj raspravi održanoj 14. prosinca 2009., u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude i u ustavnoj tužbi.

Zbog utvrđene povrede podnositelj ima pravo na primjerenu zadovoljštinu u novčanom obliku za razdoblje do donošenja ove odluke, kako je to određeno u točki II.a) izreke odluke.

Točka II.b) izreke odluke temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona. Utvrđena povreda podnositeljevih prava na djelotvornu istragu u povodu njegovih prigovora o navodnom zlostavljanju od 9. svibnja 2008. oko 20.00 sati do 10. svibnja 2008. u 20.45 sati mora se otkloniti tako da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odmah po primitku ove odluke pokrene i provede djelotvornu istragu u povodu tvrdnji podnositelja da je bio zlostavljan u navedenom razdoblju te, ovisno o ishodu, poduzme odgovarajuće radnje iz svoje nadležnosti.

B. PRIZNANJE KRIVNJE ZBOG NAVODNOG ZLOSTAVLJANJA PODNOSITELJA TIJEKOM UHIĆENJA I ISPITIVANJA U POLICIJI 53. Ustavni sud zasebno je ispitao prigovore podnositelja o navodnoj povredi njegova prava na pravično suđenje, koja se sastojala od toga da je podnositeljevo priznanje krivnje policija iznudila (prethodno opisanim) zlostavljanjem. Članak 29. stavak 3. Ustava glasi: »Članak 29. (...) Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju. (...)«

Zašto bi odvjetnik gosp Lubina koji je bio postavljen po službenoj dužnosti prilikom uhićenja na glavnim raspravama sve činjenice oko davanja iskaza osporava i način uzimanja (iznuđivanja) navedenog iskaza a ako se tvrdi da je bio prisutan pri njegovom cjelokupnom davanju i potpisivanju što ga je i on to potpisao pa se postavlja pitanje zašto ga kasnije osporava, dali je i on pod pritiskom potpisao taj zapisnik jer je tada bio angažovan od strane policije i D.O. zašto odvjetnik traži na glavnoj raspravi medicinsko vještačenje za optuženog Hršuma i vještačenje medicinskih nalaza. Vijeće postavljeni zahtjev na zatvorenom vijećanju odbija i oduzima (ne dozvoljava) pravo na žalbu.

Zahtjevi, (...) da se utvrdi ko me uhapsio, da se utvrdi tačno vrijeme uhićenja i dovođenja u policijsku stanicu, da lica koja su me uhapsila (uhitila) daju iskaz pred vijećem, zašto po zamolbi osumnjičenika nije dozvoljeno davanje iskaza kod istražnog sudca.

Vijeće je na svaki gore navedeni zahtjev na zatvorenom vijećanju donijelo odluku, nije potrebno i nema pravo na žalbu.

Dužnost sudskog vijeća je bila bar da u nekim segmentima ako ne u svim utvrdi način ili bar pokuša da ispita, ustanovi bitne detalje koji potvrđuju, dokazuju ili demantiraju navedene dokaze. Tačno utvrđivanje i način pribavljenih dokaza da je preispitan kako zakon nalaže sigurno bi ishod dokaznog postupka bio sasvim drugačiji a i sam presuda.

Ovakvim načinom postupanja i dokazivanja i nepružanja, nedozvoljavanja da se ustanove pravi i tačni dokazi proveden je u ZKP-u u čl. 367 st. 2. ... Zašto odvjetnik cijelo vrijeme istražnog i cijelo vrijeme dokaznog postupka pred Vijećem nastoji osporiti dokazati da je iskaz uzet pod prisilom i da kao takav ne može biti prihvaćen kao dokaz. Zato što zna i što je svedok i što mu pravna etika nalaže a sigurno ne da sebe kompromitira.

Zato što je gosp. odvj. Lubina bio angažovan po sl. dužnosti prilikom potpisivanja iskaza pred policijom i D.O. a koga sam ovlastio (o svom trošku) da me kasnije u daljem postupku brani. Zašto traži da se pred Vijećem preispitaju sve nezakonite radnje prilikom davanja iskaza! Zato što je gosp. Lubina bio ujedno kao svjedok načina sastavljanja zapisnika.«

Neovisno o tome, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud jasno naznačio u osporenoj presudi da se kaznena odgovornost podnositelja za počinjenje dvaju kaznenih djela razbojništva temelji na nizu drugih materijalnih dokaza, a ne samo na njegovom iskazu o priznanju krivnje. Relevantni dio prvostupanjske presude glasi: »(...) U odnosu na iskazivanje okrivljenika na glavnoj raspravi, posebice okrivljenika Miroslava Hršuma ... sav problem ovog postupka ... bi se koncentrirao na zlostavljanje, prisiljavanje, ucjenjivanje, odnosno namještanje od strane policije i na nezakonito postupanje od strane policije.

Međutim, pri tome se zanemaruju, u prvom redu, materijalni dokazi utvrđeni u ovom kaznenom predmetu, dakle, zaticanje i privremeno uhićenje okrivljenog pod 7. Zorana Stevanovića s novcima u iznosu od 327.000,00 kuna u Brčkom ... pronalaženje i oduzimanje novčanog iznosa od okrivljenog pod 3. Emila Cokarića, pronađenog u plastičnoj kanti u podrumu kotlovnice KBC Split, u iznosu od 1.052.000,00 kn ... daktiloskopskim vještačenjem utvrđeni otisci prstiju u odnosu na pronalazak tih novaca, a radilo se o otiscima prstiju okrivljenika pod 2. Mire Cokarića, pod 3. Amila Cokarića i pod 5. Mladena Stupala ... tragovi utvrđeni zapisnikom o očevidu, potom na temelju naloga istražnih sudaca i provedenih izvidnih mjera iz članka 180. ZKP, snimke telefonskih razgovora između okrivljenog pod 1. Miroslava Hršuma ... i pod 9. Milana Mitića... Nadalje snimljenih telefonskih razgovora između okrivljenika pod 1. Miroslava Hršuma ... i okrivljenog pod 2. Mire Cokarića ...« Iz navedenog dijela presude jasno proizlazi da priznanje krivnje podnositelja, za koje on tvrdi da je iznuđeno od policije navodnim zlostavljanjem, samo po sebi nije bilo ni jedini ni odlučujući dokaz na kojem su nadležni sudovi utemeljili osporene presude. Ostali materijalni i personalni dokazi sami za sebe i u svojoj ukupnosti doveli su do osuđujuće presude, a sudovi su obrazložili postupanje podnositelja na način koji izvan razumne sumnje potvrđuje postojanje njegove kaznene odgovornosti za počinjenje dvaju kaznenih djela za koja je osuđen.

C. NAVODNO ZLOSTAVLJANJE ZBOG NEPRUŽANJA LIJEČNIČKE POMOĆI TIJEKOM PRITVORA 58. Podnositelj je prigovorio i što mu tijekom pritvora nije pružena liječnička pomoć. Ustavni sud je ovaj prigovor podnositelja ispitao s aspekta zabrane zlostavljanja propisane člankom 23. stavkom 1. zasebno i zajedno s člankom 25. stavkom 1. Ustava i člankom 3. Konvencije (cit. u točkama 22. i 23. obrazloženja ove odluke i rješenja).

21.09.2008. poslao sam zamolbu (koju prilažem kao dokaz) istražnom sudcu gdje molim da mi se odobri o mom trošku obezbedi izvođenje ljekaru u bilo koju ustanovu ili zatvorsku bolnicu da mi se uradi operativni zahvat jer mi je zdravstveno stanje bilo loše. Na navedenu zamolbu istražni sudac nije htio uopšte dati mišljenje (odgovor).

Pošto sam učestao sa žalbama zatvorskoj doktorici da više ne mogu oni mi je doslovno u razgovoru odgovorila; ‘Ja ti tu ništa ne smijem. Vidiš da je tako naredba.’. Tom prilikom me obavijestila da sutri dan dolazi pučki pravobranitelj i da će mu iznijeti moj problem i da će ga zamoliti da dođe u obilazak u sobu. Po dolasku pučkog pravobranitelja gospodina Thura tad sam mu se požalio i objasnio mu i dao mu na uvid svu dokumentaciju od ljekara i pregleda.

Pučki branitelj je dopisom od 8.06.2009. g. zatražio izviješće od uprave pritvora o tome zašto mi se ne dozvoli operativni zahvat na koji sam upućen od trane doktora iz bolnice Firule.

Pošto na taj zahtjev ništa nije poduzeto pučki branitelj opet dopisom od 14.07.2009. g. mene lično obavještava da pismenim putem ga obavijestim ako mi nije dozvoljen i obrađen odlazak na operativni zahvat. To je vjerovatno tražio od mene jer mu uprava pritvora nije poslala izvješće o razlozima odugovlačenja.« 59.1. Podnositelj se dalje osvrnuo na bolničko liječenje tijekom boravka u pritvoru, pa u ustavnoj tužbi navodi: »Ta agonija traje sve do 27.10.2010. g. A do tada sam i preko odvjetnika i na raspravama tražio (molijo) za odlazak kod ljekara.

27.10.2010. g. u jutarnjim satima tačnije u 6 ujutro pravosudni policajci me vode u bolnicu Firule u Splitu na operativni zahvat.

Sad ću navesti kako je sa mnom postupano a to potvrđuje i otpusna lista iz bolnice od istog dana i to 27.10.2010. g.

Operativni zahvat je počeo u 8,00 časova znam da sam se probudijo iz anestezije u 11,30 časova, a već negdje oko 14,00 časova istog dana pravosudni policajci gosp. Češljar, Batovanja i Milić su mi rekli da je naređeno da se takav tek operiran moram odvesti u istražni pritvor na Bilice. Kad sam rekao da ne mogu ustati došao je i doktor koji me operirao gos. Cinidro i samo je slegao ramenima i rekao vodite računa tek je vidite operiran da mu se rana ne otvori.

Po ko zna čijem naređenju su me na bolničkim kolicima spustili liftom do ulaza u bolnicu izvukli me na kolicima i ispred su me utovarili na zadnje sjedište putničkog (službenog) vozila marke ‘Opel’ i dovezli me u pritvor. U takvom stanju sam morao da se popnem u II sprad na II odjel gdje sam bio i prije smešten. Ovo sve navodim a može se proveriti a imaju i svedoci. Kako se samnom postupalo (kao sa životinjom) (koja bi sigurno imala bolji tretman) od samog početka uhićenja.

Bila su mi uskraćena sva moguća pa i ona minimalna prava kao čovjeku a koja su obezbeđena ustavnim i kaznenim pravom RH. Dokumen. koji ovo potvrđuje je kopija otpusne liste od istog dana iz bolnice kad sam primljen na operaciju od 27.10.2010. g. koju prilažem kao dokaz uz ovu tužbu.

Poslije operativnog zahvata u pritvoru (čeliji) a pošto nisam imao nikakve uslove za oporavak dobio sam i upalu pa sam proživio agoniju.

Period od uhićenja kad sam dobio ozlede pa do operativnog zahvata trajao je od 09.05.2010.g. do 27.10.2010.g.

Prilikom kontrole poslie mjesec dana doktor vizuelno pogledavši konstatovao je da je operativni zahvat uspio i ako očigledno moglo se vidit da nije uredu. A što će kasnije drugi ljekar to potvrditi detaljnim pregledom i pregledom na ultrazvuku ali u Dubrovniku a ne u Splitu.

Posle toga me po ko zna čijoj naredbi, nakon izricanja presude bez ikakvog razloga i uz moje i odvjetnikovo protivljenje što postoji i žalba odvjetnika Upravi za zatvorski sustav u Zagrebu, mene 28.02.2010.g. prebacuju u O.Z. u Dubrovniku.«

60.1. Tako je u vlastoručno pisanoj zamolbi od 28. listopada 2008., upućenoj predsjednici Županijskog suda u Splitu »putem Županijskog zatvora Split«, podnositelj zamolio da mu se »odobri zdravstveni pregled u privatnom angažmanu, tj. o mojem trošku u privatnoj poliklinici ‘Kalajdžić’ u Splitu ili u bilo kojoj drugoj specijalizovanoj zdravstvenoj ustanovi«. U tom je podnesku napisao da je 21. rujna 2008. istu zamolbu uputio istražnom sucu Županijskog suda u Splitu Stanku Grbavcu, ali mu na nju »nije odgovoreno«.

Presliku zamolbe »broj 2.« datiranu s 21. rujna 2008. i upućenu istražnom sucu Stanku Grbavcu podnositelj je priložio uz ustavnu tužbu. Ta zamolba, međutim, nije sadržana u spisu predmeta K-Us-25/08. (Za zamolbu »broj 1.« od istog dana, koja također nije sadržana u spisu predmeta K-Us-25/08, v. točku 12.1. obrazloženja ove odluke i rješenja).

60.2. Nadalje, prilikom posjeta zamjenika pučkog pravobranitelja Zatvoru u Splitu 27. i 28. svibnja 2009., podnositelj mu se obratio usmenom pritužbom zbog navodno neodgovarajuće zdravstvene zaštite.

60.3. Konačno, u Zapisniku s glavne rasprave kod Županijskog suda u Splitu od 16. srpnja 2009. godine (sv. 41, list 1508. spisa predmeta K-Us-25/08) zabilježeno je da je podnositelj izjavio pred sudskim vijećem »da je zatražio neke liječničke preglede odnosno operativni zahvat, ali da je samo odveden kod liječnika te se u tom smislu dalje nije postupalo«.

Podnositelj je pregledan 9. srpnja 2008. na Odjelu za urologiju Kliničkog bolničkog centra Split, kad je upućen na ultrazvuk testisa (sv. 28, list 1068. spis predmeta K-Us-25/08).

Radiološki nalaz testisa (broj prijema: 102793) koji je sastavila mr. sc. Vesna Vidas-Fridl, spec. radiolog, sačinjen je 14. kolovoza 2008., u njemu je navedeno: »Konografski lijevi testis cca jednake i primjerene veličine, uredne i homogene strukture. Oko lijevog testisa vidi se šira anehogena zona tekuće kolekcije sa točkastim ehoim, poprečnog promjera cca 4 cm.

Zaključak: (...) – hidrokela lijevo subkroničnog tipa.« UZV testisa napravljen je 9. rujna 2008.

Ponovo je 19. ožujka 2009. u KBC Split sačinjen radiološki nalaz testisa, koji je sastavila dr. Jadranka Roić Božić, spec. radiolog, u njemu je navedeno: »UZ testisa:

Lijevi testis je uredne strukture parenhima. Potisnut je kaudalno u skrotalnoj vreći od strane veće količine tekućine u smislu hidrocele. Desno stanje nakon orhidektomije.« Nakon toga, upravitelj Zatvora u Splitu zatražio je od Zatvorske ambulante, podneskom od 8. lipnja 2009., izvješće o zdravstvenom stanju podnositelja i preporučenim medicinskim zahvatima.

U liječničkom nalazu Zatvorske ambulante Zatvora u Splitu od 26. lipnja 2009., koji je potpisao dr. med. Milena Pernat, utvrđeno je sljedeće: »1985. odstranjen desni testis.

Kod prijema 12.05.2008. god primjećen otok testisa.

14.08.2008. god. napravljen ultrazvuk testisa – dijagnoza/hidrokela lijevo subkroničkog tipa.

09.09.2008. god. pregled urologa – prepisuje nalaz ultrazvuka i naručuje kontrolu za 6 mj. s ultrazvukom.

02.02.2009. god. pregled urologa – traži ponovno ultrazvuk.

19.03.2009. ultrazvučni nalaz – bez promjene 07.04.2009. god. pregled urologa – u obzir dolazi operativno liječenje (dr. ŠITUM) 27.05.2009. god. telefonski razgovor s dr. Marčinko u svezi operativnog zahvata (Zatvorska bolnica).

Trenutno je kirurg na godišnjem odmoru, u ljetnim mjesecima nisu u planu operativni zahvati pa se operacija planira za jesen.« 63. Podnositelj je 13. listopada 2009. uputio Županijskom sudu u Splitu vlastoručno pisanu molbu kojom je zatražio da mu nadležni sud odobri »izvođenje u KBC Firule na operativni zahvat koji je zakazan za drugu polovinu ovoga mjeseca. A već sam upućen na operaciju u 3. mjesecu ove godine«. Sudac Županijskog suda Bruno Klein dao je zatraženu suglasnost 16. listopada 2009. (sv. 46, listovi 1612. i 1613. spisa predmeta K-Us-25/08).

Dana 27. listopada 2009. podnositelj je operiran u KBC Split – Odjelu za urologiju. U relevantnom je dijelu otpusnog pisma, bez datuma, matični broj: 47007 od 27. listopada 2009., navedeno: »Miroslav Hršum ... primljen je na naš odjel u redovnom prijemu dana 27. 10. 2009. godine zbog operacijskog liječenja lijevostrane hidrocele.

Istog dana po prijemu se operira. Rani poslijeoperacijski tijek protiče uredno, te kako stanje dopušta u poslijepodnevnim satima se otpušta na stacionarno liječenje. ...

DG: Hydrocoelae testis lat. sin.-N 43.0« 64. Županijski sud u Splitu po sucu Mladenu Prvanu kao sucu izvršenja, rješenjem broj: KI-462/10 od 26. siječnja 2011. prihvatio je molbu podnositelja (sada u svojstvu osuđenika) te mu je odgodio izvršavanje kazne zatvora za razdoblje od tri mjeseca, s nalogom da djelatnici Zatvora u Splitu moraju 17. ožujka 2011. prepratiti podnositelja na izdržavanje kazne zatvora u Zatvor u Zagrebu, Odjel za dijagnostiku i programiranje. Tim su rješenjem prihvaćeni prigovori podnositelja da je »kod njega došlo do ozbiljnog narušavanja zdravstvenog stanja, da se liječi kod liječnika urologa i da je ostao bez jednog testisa te da mu je neophodan specijalistički pregled po liječniku kirurgu Vedranu Cindru iz KBC ‘Firule’, Križane, koji ga je već operirao«. Sudac izvršenja obrazložio je odgodu izvršenja kazne činjenicom da je razdoblje od tri mjeseca dostatno »da se osuđenika zdravstveno zbrine i po procjeni liječnika kirurga Vedrana Cindra izvrši novi operativni zahvat«.

Ustavni sud stoga smatra da nije došlo do povrede članka 23. stavka 1. u vezi s člankom 25. stavkom 1. Ustava i članka 3. Konvencije ni u proceduralnom ni u materijalnom aspektu kad je riječ o prigovorima podnositelja da je bio zlostavljan zbog nepružanja liječničke pomoći tijekom razdoblja lišenja slobode.

65.1. U odnosu na te prigovore, ustavna tužba odbijena je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona (točka III. izreke odluke).

IV. OSUDA NA TEMELJU NAVODNO NEZAKONITIH DOKAZA 66. Podnositelj tvrdi da je osuđen na temelju nezakonitih dokaza suprotno članku 29. stavku 4. Ustava, koji glasi: »Članak 29. (...) Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. (...)« 66.1. Prema tvrdnjama podnositelja, osuda na temelju nezakonitih dokaza postoji:

Iz navedenih razloga, podnositelj tvrdi da su Zapisnik o ispitivanju osumnjičenika od 10. svibnja 2008. i Zapisnik o pretrazi stana od 11. svibnja 2008. morali biti izuzeti iz spisa predmeta.

A. ZAPISNIK O ISPITIVANJU PODNOSITELJA OD POLICIJE KAO NAVODNO NEZAKONITI DOKAZ

U zapisniku o ispitivanju osumnjičenika Hršuma (list 121-129 spisa) nije navedeno da se osumnjičeniku Hršumu priopćuje zašto se okrivljuje i koji su osnovi sumnje protiv njega, što traži i zahtijeva propis iz stavka 2.članak 225.ZKP.

U zapisniku o ispitivanju osumnjičenika Hršuma (list 121-129 spisa) nije navedeno da je upozoren da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja, što traži i zahtijeva propis iz stavka 2.članak 225.ZKP.

Kako priopćenje iz stavka 2.članak 225.ZKP mora biti uneseno u zapisnik kad se okrivljenik prvi put ispituje, a to priopćenje nije unijeto u zapisnik, tada se takav i taj zapisnik mora izuzeti iz spisa predmeta. Kako upozorenje iz stavka 2.članak 225.ZKP mora biti uneseno u zapisnik kad se okrivljenik prvi pu ispituje, a to priopćenje nije unijeto u zapisnik, tada se takav i taj zapisnik mora izuzeti iz spisa predmeta. ...

Dakle, ukoliko u zapisnik o prvom ispitivanju osumnjičenika nije uneseno upozorenje iz stavka 2. članak 225.ZKP tada je to dokaz da osumnjičenik nije upozoren da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja.

Pa se zapisnik o prvom ispitivanju osumnjičenika Hršuma (list 121-129 spisa) ne može upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku (stavak 10. članak 225. ZKP). Pa je sud taj zapisnik o prvom ispitivanju osumnjičenika Hršuma (list 121-129 spisa) morao izdvojiti iz spisa predmeta.(...) Odredba članka 4. ZKP nalaže određena postupanja organu koji vodi postupak, i tom se odredbom ne reguliraju i ne propisuju prava osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika.«

Zamjenica ravnatelja USKOK-a usprotivila se tom prijedlogu jer je o njemu sudsko vijeće već odlučivalo, a te je prigovore branitelj optuženog isticao i u svojoj žalbi, te je o tome već odlučivao i Vrhovni sud. Stoga je ponovljene prijedloge smatrala »usmjerenim na odugovlačenje ovog kaznenog postupka« (sv. 52, list 1796. spisa predmeta K-Us-25/08).

Vijeće je na istoj glavnoj raspravi donijelo rješenje kojim je na temelju članka 331. stavka 2. ZKP-a odbijen kao neosnovan prijedlog podnositeljeva branitelja »za izdvajanjem iz spisa zapisnika o ispitivanju osumnjičenika pred policijom u nazočnosti branitelja list 121-129 spisa, kao i dijelova optužnice koji sadržavaju navode tog zapisnika« (sv. 52, list 1796. spisa predmeta K-Us-25/08). U obrazloženju tog rješenja navedeno je (sv. 52, list 1797. spisa predmeta K-Us-25/08): »Prijedlog branitelja okrivljenika pod 1. za izdvajanjem zapisnika o ispitivanju osumnjičenika Miroslava Hršuma pred policijom list 121-129 spisa, jer da okrivljeni ne bi bio upozoren sukladno članku 225. stavak 2. u svezi sa stavkom 10. ZKP-a, neutemeljen je i trebalo ga je odbiti, jer navedeni zapisnik sadrži upozorenja iz članka 4. i članka 5. Zakona o kaznenom postupku, time da članak 4. u potpunosti sadrži u sebi upravo odredbu članka 225. stavak 2. ZKP-a, dakle, da se okrivljenik mora već pri prvom ispitivanju obavijestiti o djelu za koje se tereti i osnovama optužbe. Zatim, da mu se mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Nadalje, člankom 4. stavak 3. ZKP-a, određeno je kako okrivljenik nije dužan iznijeti svoju obranu, niti odgovarati na pitanja, te da je zabranjeno i kažnjivo od okrivljenika ili druge osobe koja sudjeluje u postupku, iznuđivati priznanje ili neku drugu izjavu. Dakle, odredba članka 4. ZKP-a čak je i šira u upozorenjima u odnosu na okrivljenika nego li odredba članka 225. stavak 2. ZKP-a. Stoga, nije bilo mjesta izdvajanju zapisnika, a samim tim i dijelova optužnice koja sadrži dijelove, odnosno navode tog zapisnika.« 71. Podnositeljev branitelj uputio je 15. siječnja 2010. podnesak Županijskom sudu u Splitu (sv. 53, list 1811. spisa predmeta K-Us-25/08), kojim je u spis predmeta dostavio četiri rješenja Vrhovnog suda (I Kž.817/06-3 od 24. listopada 2006., I Kž.244/08-3 od 12. ožujka 2008., I Kž.572/03-3 od 18. rujna 2003. i I Kž.150/04-3 od 24. veljače 2004.) u kojima je, prema riječima branitelja, navedeno da se radi o valjanom dokazu koji se ne izdvaja iz spisa ako je okrivljenik ispitan pred redarstvenim vlastima u skladu s člankom 177. stavkom 5. ZKP-a i uz upozorenje iz članka 225. stavka 2. ZKP-a. Iz toga je podnositeljev branitelj izveo zaključak da »ukoliko redarstvene vlasti ne postupe prema odredbi članka 177. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku i ne upozore osumnjičenika prema odredbama članka 225. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, na takvom zapisniku ne može se zasnivati sudska odluka i da se taj zapisnik mora izuzeti iz spisa predmeta«.

73.1. Vrhovni sud podrobno je u osporenoj presudi odgovorio na istovjetne žalbene navode podnositelja, navodeći: »Kao daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj Hršum ističe onu iz čl. 367. st. 2. ZKP, uz tvrdnju da je pobijana presuda utemeljena na nezakonitom dokazu, zapisniku o ispitivanju optuženika Hršuma pred redarstvenim vlastima. Žalitelj navodi da je taj zapisnik nezakonit dokaz, jer da je optuženik, prije prvog ispitivanja, upozoren samo sukladno odredbama 4. i 5. ZKP, dok je izostalo upozorenje iz čl. 225. st. 2. ZKP, te tvrdi da je, zbog navedenog nedostatka, taj zapisnik trebalo izdvojiti iz spisa predmeta, kao uostalom sve dokaze proistekle iz istog. Žalitelj inzistira na tvrdnji da je upozorenje iz čl. 225. st. 2. ZKP trebalo izrijekom biti uneseno u zapisnik o ispitivanju okrivljenika, a budući da nije tako postupljeno, smatra da je zapisnik o ispitivanju optuženika nezakonit dokaz čine je počinjena naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2.

ZKP, jer je na tom dokazu utemeljena poslijednja presuda. Protivno ovakvoj tvrdnji žalitelja, ne radi se o nezakonitom dokazu kako je to predviđeno odredbom čl. 9. st. 2. ZKP. Naime, optuženik je ispitan pred redarstvenim vlastima u potpunosti u skladu s odredbom čl. 177. st. 5. ZKP, dana su mu upozorenja iz čl. 4. i čl. 5. ZKP, optuženik je iskaz dao u nazočnosti branitelja koji je prisutan cijelo vrijeme ispitivanja, a vjerodostojnost takvog postupanja potvrdili su kako optuženik tako i branitelj svojim potpisom na zapisnik o ispitivanju osumnjičenika (list 121 spisa). Nazočnost branitelja uvjet je dokazne valjanosti iskaza pribavljenog izvidima, a upozorenjima koja su dana optuženiku od prvog ispitivanja on je upoznat u kojem svojstvu se ispituje i zašto se tereti, te da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Iako izrijekom nije navedeno da je optuženik kod prvog ispitivanja upozoren u skladu s odredbom čl. 225. st. 2. ZKP, iz sadržaja upozorenja koja su mu dana proizlazi da je on tada upozoren o svim pravima koja mu pripadaju. To jasno proizlazi iz ranije spomenutog zapisnika o ispitivanju ovog optuženika i početka njegovog iskaza koji doslovno glasi: ‘Svjestan sam kaznenih djela koja mi stavljaju na teret, upoznat sam pravima koja mi pripadaju te u prisutnosti branitelja Željka Lubine dajem slijedeću obranu.’ Zbog navedenog, promašen je prigovor optuženika da je presuda utemeljena na nezakonitom dokazu na što, neosnovano, upire žalitelj u podnesenoj žalbi.« 73.2. Dakle, Vrhovni sud odlučivao je u dva navrata o podnositeljevim žalbama radi izdvajanja iz spisa zapisnika o ispitivanju podnositelja pred policijom 10. svibnja 2008. zbog navodne nezakonitosti (rješenje od 11. veljače 2009. i presuda od 15. rujna 2010.). Ustavni sud ocjenjuje da su obrazloženja Vrhovnog suda relevantna i dostatna za zaključak o neosnovanosti tih prigovora podnositelja.

Ako je nadležni sud to učinio sa zapisnicima koji su se odnosili na pojedine druge suokrivljenike, Ustavni sud ne vidi zašto to sud ne bi učinio i u odnosu na zapisnike koji su se odnosili na podnositelja, da su za to postojali osnovani razlozi. Dakle, očito je da za njihovo izdvajanje iz spisa sud nije našao osnovane razloge.

Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona ustavna tužba u odnosu na taj prigovor odbijena (točka III. izreke odluke).

B. DOKAZI PRIKUPLJENI NAVODNO NEZAKONITOM PRETRAGOM PODNOSITELJEVOG STANA 76. Ustavni sud ispitao je prigovore podnositelja o navodno nezakonitoj pretrazi podnositeljeva unajmljenog stana u Splitu u svjetlu članka 29. stavka 4. Ustava (cit. u točki 66. obrazloženja ove odluke i rješenja).

Iako se podnositelj nije pozvao na povredu članka 34. Ustava i unatoč tome što ostaje sporno može li se pretraženi stan u Splitu smatrati »domom« podnositelja u smislu članka 34. stavka 1. Ustava i članka 8. Konvencije, Ustavni sud je pri razmatranju prigovora podnositelja imao u vidu i članak 34. Ustava, koji glasi: »Članak 34.

Dom je nepovrediv.